Spiritus movens - portal za duhovnost

Kruno Pranjić

Na tragu Matoševe misli i tvrda uvjerenja iz eseja i feljtona da je umjetnost (književna napose) kadra otkriti potpunije istine o životu negoli pojedinačne znanosti (humanističke, društvene, pa i "prirodne"), i u Ive Andrića ustalio se stilistički postupak umetanja univerzalnih iskaza (generalizacija, poopćavanja što sažimlju kakva, mahom tanahna, životna iskustva i zapažanja) sve i kad stvara manje prozne oblike (priče, a u romanima uprav obilato). Zapitat će se tkogod u čudu: da otkle(n) Andrić u vezi s Matošem? Odavle(n): jedva punoljetan, Ivo Andrić oglasio se nekrologom za Matoša, prvo govorom u Beču, u studentskom klubu "Zvonimir", a 1. svibnja, iste, 1914, tiskom u zagrebačkom polumjesečniku "Vihor":
– da je Matoš fanatik života i vjernik ljepote;
– da i kad ima u čemu krivo, ima grandiozno krivo;
– da ima na skladištu riječi teških kao kamen i lakih kao perje;
– da je Hrvatska lijepā, pogažena zemlja, varana, izrabljivana, napola dekroatizovana.
I završuje citatom iz Gričkoga dijaloga, gdje vapi stih:

– Zakaj naši novci drugom tečeju?

Ružica Filipović

"Osnovni je čovjekov stav ljubav prema bližnjemu - čovjek osvaja druge da zajedno s njim Boga ljube."

Ivan Duns Scot

Ono najdublje što sam spoznala dobro ilustrira glasoviti roman V. Hugoa Jadnici, osobito početak romana gdje se opisuje susret dvaju likova, njihov odnos i utjecaj koji su izvršili jedan na drugoga.

Priredila: Ljerka Jurkić

1. Što je hagioterapija?

Hagioterapija istražuje čovjeka tj. njegovu duhovnu dimenziju kojom se bave i filozofi i teolozi. Oni, naime, u cjelovitoj čovjekovoj duši razlikuju duhovnu dušu ( koju ima samo čovjek ) od vegetativnoga i psihičkoga dijela koji imaju životinje i biljke. Hagioterapija se ujedno bavi i proučavanjem bolnih stanja duhovne duše te načinima njihove dijagnoze kao i otkrivanjem prikladnih terapija. Sam naziv hagioterapija složenica je dviju riječi: hagios, što znači svet, i terapija. Riječ je, dakle, o svetoj terapiji jer se ona bavi svetim područjem u čovjeku: duhovnom dušom. Za razliku od psihofizičke dimenzije koju čovjek prima od roditelja, duhovnu mu dimenziju, prema filozofskom i teološkom istraživanju, neposredno stvara Stvoritelj, a on je svet, pa je, prema tome, i duhovna duša sveta i nju se može liječiti samo njegovom stvarnošću. Stoga govorimo o svetoj terapiji – hagioterapiji. Ukratko: kao što medicina istražuje i liječi čovjekovo tijelo, a psihijatrija psihu, tako hagioterapija istražuje i liječi čovjekovu duhovnu dimenziju. Možemo, dakle, reći: hagioterapija je znanost i terapija.

Piše: Nataša Sajko

Začudna je tegobna ljepota kojom pjesnik Viktor Vida(1), vjerujući u iscjeliteljsku snagu Riječi traga prostranstvima poetskog i rječotvornog, kako bi se u praznini svijeta približio transcedenciji onostranog. Metonimija uspinjanja, sinegdoha ljestava kao osobnog i emotivnog rasta do mističnih istina, teološke asocijacije, redukcija stiha na najosnovniji iskaz da bi se ogoljela bit Riječi, u pjesmi Ljestve najzornije ukazuju na najbolje u Vidinoj lirici.
__________________________
(1)Viktor Vida rođen je 2. listopada 1913. u Kotoru. Gimnaziju završava u Podgorici, a studij jugoslavenskih književnosti i talijanskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godinu dana boravi u Rimu kao stipendist Talijanskog zavoda za kulturne veze s inozemstvom. Po povratku postaje knjižnjičar u Istituto di Cultura Italiana u Zagrebu. Godine 1942. odlazi u Veneciju, pa zatim u Rim gdje do sloma Italije radi u Agenzia Giornalistica Italo-Croata.
Početkom 1948. odlazi s obitelji u Argentinu gdje u Buenos Airesu dobiva stalno namještenje državnog činovnika. 25. rujna 1960. počinio je samoubojstvo bacivši se pod vlak. Za života je objavio dvije zbirke pjesama: Svemir osobe (1951.) i Sužanj vremena (1956).

Piše: Josip Sanko Rabar

Umjetnost ipak sadrži istinu, dobrotu i ljepotu

Kada je o umjetnosti počela temeljito misliti, filozofija ju je određivala najobuhvatnijim pojmovima: mikrokozmom makrokozma, utjelovljenom idejom, vidom totaliteta ili apsoluta, ili imanentnom transcendencijom. Umjetnost nikada nije nešto. Ona je sve: imanentno-transcendentno, opće-posebno-pojedinačno, individualno-univerzalno, egzistencija-transcendencija, itd. Svako svođenje umjetnosti na samo jedan pol dvojstva, ruši njenu konkretnost, njenu osobinu da nosi osobine apsoluta, slike ljudskog svijeta i onog što nadilazi svijet. Razumije se, umjetnost u tome nije usamljena, i religija i filozofija iskazuju sličnu usmjerenost prema apsolutnom i transcendenciji.

Umjetničko djelo sadrži univerzalno, sveljudsku poruku, ali prelomljenu kroz vrlo individualnu prizmu. U umjetnosti je itekako prisutno i posebno: pripadnost određenim zajednicama i zakrivljenost vremena i prostora, ukratko, povijesnost. Umjetnost je izrazito povijesna i ujedno natpovijesna. Da nema u sebi povijesnog, ne bi bilo povijesti umjetnosti, povijesti književnosti itd. Da nema natpovijesnog, umjetnost bi zastarijevala, međutim ona zrači kroz stoljeća i tisućljeća. Da nema pripadnosti, ne bi bilo češkog, američkog, iranskog ili hrvatskog filma, drame, slikarstva. Mnoge su zajednice kojima umjetnik pripada: vjerske, ideološke, nacionalne, lokalne itd.

Nadnaravni Kur’an, 3. dio

Da bi jedna vjera bila istinita, mora biti od Boga u potpunosti, u dijelovima koji se ne mogu odvojiti od vjere, a ne samo da joj porijeklo bude od Boga.

Moj prvi kriterijum: Ako tražim Božju vjeru, onda Sveti spisi moraju biti od Boga

Dok sam izučavao vjere, jedan od mojih ciljeva je bio da čitam njihove svete spise direktno, kako bih sa izvora saznao šta ta vjera propovjeda. Očigledno je to ono što je u meni probudilo radoznalost da čitam Kur’an.