BOGATSTVO SIROMAŠTVA
Poslano: 11.02.2011 | Jadranka Brnčić
Piše: Jadranka Brnčić
Različitih je siromaštava. Uzrokovana su ili našom genetskom strukturom, odgojem i samoodgojem, ili su posljedica društvenih nepravdi. Prva, prirodna pripadaju misteriju života koji nam daje različite zadaće na putu ozbiljenja naše ljudskosti, a druga, društvena – ljudskom zlu. Moćna manjina većini onemogućuje pristup hrani i vodi, krovu nad glavom, obrazovanju, medicinskoj skrbi. Manjak nas ugrožava u našem osjećaju sigurnosti, katkad čak u našem dostojanstvu. Siromašni, trpimo zbog nezadovoljenih potreba, a još više zbog nedostatka poštovanja – društvo utemeljeno na moći isključuje nemoćne; štoviše: ignorira ih. Siromaštvo nas lišava temeljnih ljudskih prava. U bijedi čak i prava da postojimo.
Siromaštva se bojimo, ponajviše dok nismo siromašni. Strepimo da ćemo izgubiti ono što imamo. A istodobno bivamo i obijesni: gomilamo želje i pretvaramo ih u potrebe, ne razlikujući to dvoje. Naprosto ne umijemo biti ragolićeni pred samima sobom jer nas materijalno bogatstvo i želja za njim čine slijepima za nutarnju slobodu neposjedovanja.
Siromašni nemaju što gubiti, pa i ne strahuju (izuzev u krajnjoj bijedi ili u nedostatku psihičkog zdravlja). Oni se umiju nadati. Tko se više raduje malim stvarima, tko umije prisnije prijateljevati od siromaha obogaćenih nadom? Nisu li upravo oni najzahvalniji za ono što im je darovano – sam život?
No, ne bojimo se tek vlastitog, nego i tuđeg siromaštva. Ono nas upozorava na gubitke koji i nama prijete. Podsjeća nas na naše vlastite krhkosti. Ne želimo ih vidjeti. Osjećamo nelagodu pred prosjacima, pretraživačima smeća, hendikepiranim osobama. Tu i tamo im darujemo od svojega suviška, da podmitimo savjest. Branimo se od siromaštva sažaljenjem i „dobrim djelima“. Ne usudimo se otvoriti milosrđu u kakvom je veza onoga koji iskazuje milosrđe i onoga koji prima veza jednakih koji dijele istu ljubav. No, možemo li bezbrižno uživati i u najmanjem dobru, ako je i jedan od naše braće, i jedna od naših sestara prikraćena u najnužnijem?
Čak i Isusovo siromaštvo udaljujemo od sebe. Kažemo da je za nas nosio svoj križ kao da ga je ponio davno i drugdje, izvan nas. Govorimo da nas je oslobodio, a dalje živimo po logici zla, vjeru rabimo kao lijek za sreću i odveć lako osuđujemo druge zbog njihova grijeha. Isus nije bio zgrožen ničijim grijehom, nego taknut ljudskom patnjom. I nije nas došao osloboditi oda zla što nam ga drugi nanose, nego je sam dragovoljno pristao na trpljenje jer: samo nemoć može obezoružati moć. Isus nas ne uči da izbjegavamo patnju, nego da ju jedni drugima ne nanosimo, a vlastitu da podnosimo ako ne s ljubavlju, ono barem strpljivo.
Kako čemo se nositi sa siromaštvom, ukoliko ono nije krajnja bijeda, uvelike ovisi o našem stavu. Trajno nam je otvorena mogućnost da prihvatimo nutarnje siromaštvo koje, htjeli ne htjeli, svi dijelimo. Ono proizlazi iz zbiljnosti u kojoj nam ništa ne pripada kao svojina i u kojoj sve primamo kao dar. Prigrliti Isusa znači prigrliti nutarnje siromaštvo kao našu najprisniju bit. Znači pristati bivati razapinjani s Njim sve do ogoljele ljudskosti, gdje Bog sam biva prisutan.
Protiv vanjskog se siromaštva valja boriti: imenovati nepravde i ustajati protiv njih gdje god ih zapazimo, potrebitima biti napomoć gdje god nam se pruži prilika. Međutim, preraspodjela dobara, mirovni sporazumi i suzbijanje nasilja, premda nužni, neće svijet spasiti od gladi, bolesti, rata, terorizma. Od ropstva bogatsvu može nas osloboditi jedino zajedničko prihvaćanje našega nutarnjeg siromaštva. Ono je povlašteno mjesto susreta s našom ljudskošću.
Neki su toliko siromašni da jedino što imaju biva novac.
Nepoznat autor
Tko ti je draži: onaj tko te lišava kruha u ime slobode ili onaj tko ti hoće uzeti slobodu da bi ti osigurao kruh?
Albert Camus
Društveni život je krajnje izokrenut: radnici se u tvornici osjećaju kao doma dok štrajkaju, a poput stranaca dok rade. Ne bi li trebalo biti obrnuto?
Simone Weil
Ne zavisi od nas da li ćemo ili ne biti siromašni, od nas zavisi hoćemo ili ne svoje siromaštvo poštovati.
Voltaire
Siromašni nas trebaju, mi njih još i više.
Sestra Emmanuelle
Siromašni ljudi su proroci. Poput starozavjetnih proroka oni nam otkrivaju Božji naum. Stoga bismo trebali uzeti vremena da ih, prethodno stekavši njihovo povjerenje, saslušamo. Oni govore nerado i tiho jer, budući da ih nitko ne voli slušati, često nemaju samopouzdanja No, saslušamo li što doista imaju reći, njihove riječi će nas vratiti onome što je bitno.
Jean Vanier
Osobe koje se uzajamno zbiljski i posvema vole, najbogatije su na svijetu.
Majka Terezija
