Božansko nestvoreno svjetlo
Poslano: 14.11.2009 | admin
Priredila: Ružica Filipović
Deifikacija vodi mistika do kontemplacije u životu nestvorenog svjetla, energije što ju nosi Duh Sveti. Samo su neki mistici progovorili (vrlo suzdržano) o tom fenomenu.
Serafim iz Sarova dopustio je Motovilovu da ga gleda svjetlosna, prožeta božanskom energijom, čineći tako i njega sudionikom tog prizora. Starac Silvan iz Atosa pripovijeda svom učeniku o čudesnim učincima božanskog svjetla.
Onaj tko sudjeluje u tom svjetlu posvema je zahvaćen njime, Božja prisutnost se tada izravno objavljuje.Osjećanje nematerijalnog postaje materijalno. Onaj tko ga osjeti, iako u ovom svijetu, više nije od ovoga svijeta, on gubi predodžbu vremena, ne zna više ima li ili nema tijelo, ali postaje više svjestan svoga bića nego inače. Zahvaćen slatkoćom božanske ljubavi, on zaboravlja sve jer shvaća Neshvatljivoga, vidi Nevidljivo i plače zbog nedostojnosti i radosti.Evo razgovora koji je zabilježio Motovilov:"Kako ću znati", upitah oca Serafima, "da sam u milosti Svetoga Duha? Ne razumijem kako mogu biti siguran da sam u Božjem Duhu. Kako za sebe mogu razlikovati Njegovo pravo očitovanje u meni?"
Otac mi Serafim odgovori: "Već sam ti rekao, Vaša Pobožnosti, da je to jako jednostavno i potanko sam ti prenio kako ljudi ulaze u Božji Duh i kako možemo prepoznati nazočnost Njegovu u sebi. Ta što još želiš, sine moj?"
"Želim to dobro razumjeti", rekoh.
Tad me otac Serafim čvrsto uhvati za ramena i reče:"Mi smo obojica sada u Duhu Božjem, sine moj. Zašto me ne pogledaš?"
Odvratih: "Ne mogu gledati, baćuška, jer tvoje oči bljeskaju nalik munjama. Lice ti je od Sunca postalo svjetlije, tako da me oči bole."
Otac Serafim odvrati: "Ne uznemiruj se, Vaša Pobožnosti! Sad si i sam u punini Duha Božjega; inače me ne bi mogao vidjeti ovakvog kakav jesam." I nagnuvši glavu prema meni, nježno mi šapnu u uho: "Zahvali Gospodinu Bogu za njegovu neizrecivu milost koju nam je podario! Vidio si da se čak nisam ni prekrižio; samo sam u svom srcu i mislima molio Gospoda i ovako mu rekao: "Gospode, podari mu da jasno vidi svojim tjelesnim očima onaj silazak Duha Tvoga kojeg podaruješ slugama Svojim kad se umilostiviš pojaviti u svjetlu Svoje veličanstvene slave." I vidiš, sine moj, Gospod je istoga trena uslišao skromnu molitvu jadnoga Serafima. Kako da mu onda ne zahvalimo za ovaj neiskaziv dar nama obojici? Čak ni najuzvišenijim pustinjacima, sine moj, Gospodin Bog ne pokazuje svoju milost na ovaj način. Milost je Božja, nalik ljubećoj majci, udostojala se utješiti tvoje skrušeno srce na zagovor same Majke Božje. Ali zašto me, sine moj, ne pogledaš u oči? Pogledaj samo, ne plaši se! Gospod je s nama!"
Nakon tih riječi pogledah mu lice, pa me obuze još veće i potpunije strahopoštovanje. Zamislite usred Sunca, u blještavilu njegovih podnevnih zraka, lice čovjeka koji vam se obraća. Vidite pokrete njegovih usana i promjenu izraza njegovih očiju, čujete mu glas, osjećate kako vas netko drži za ramena; pa ipak, ne vidite mu ruke, čak ne vidite ni sebe, niti njegov lik, tek zasljepljujuće svjetlo koje se prosipa uokrug nekoliko metara, svojim sjajem obasjavajući i snježni pokrivač koji je zasipao šumsku čistinu, kao i snježne pahuljice koje su obasjavale i mene i uzvišenoga starca. Možete zamisliti u kakvom sam bio stanju!
"Kako se sada osjećaš?" zapita me otac Serafim.
"Izuzetno dobro", rekoh.
"Ali na koji način? Što to točno znači -dobro?"
Odgovorih: "U duši osjećam takvu smirenost i spokoj da nema riječi kojima bih to mogao izraziti."
"Vaša Pobožnosti", reče otac Serafim, "to je onaj spokoj o kojem je Gospod svojim učenicima zborio: "Ostavljam vam mir; mir, i to svoj, dajem vam. Jer vam ga ne dajem kakav svijet daje." (Ivan 14.27). Što još osjećaš?" zapita me otac Serafim.
"Nekakvu izuzetnu milinu", odvratih.
A on nastavi: "To je ona milina o kojoj se u Svetome Pismu kaže: "Site se pretilinom Doma tvojega, potocima svojih slasti ti ih napajaš."(Psalmi 36:9). A sad ta milina naša srca preplavljuje... Osjećaš li još štogod?"
"Cijelo je moje srce preplavila izuzetna radost."
A otac Serafim nastavi: "Kad Duh Božji siđe na čovjeka i zasjeni ga puninom Svoga nadahnuća, tad je ljudska duša radošću preplavljena neizrecivom, jer Duh Božji radošću ispunjava sve što dodirne. Ti si se, sine moj, u ovom zemaljskom životu dovoljno napatio; pa ipak, vidiš li kakvom te radošću Gospod tješi čak i u ovom životu! Osjećaš li još štogod, Vaša Pobožnosti?"
Odgovorih: "Izuzetnu toplinu."
"Kako je moguće da toplinu osjećaš, sine moj? Pogledaj, sjedimo u šumi. Vani je zima, i pod nogama je našim snijeg. Prekrilo nas je mnogo snijega, a pahulje snježne još padaju. Kakve topline u tome može biti?"
Odvratih: "Onakva toplina kakva je u kupelji kad se voda preko kamena prelije i para se u oblacima uzdiže."
"A miris", zapita me on, "je li nalik mirisu kupelji?"
"Nije", odvratih. "Nema na zemlji mirisa nalik ovom mirisu. Za života moje drage majke rado sam plesao i običavao sam odlaziti na plesove i primanja, a majka bi me tad poprskala mirisom kojeg bi u Kazanu u ponajboljim trgovinama kupovala. Ali oni mirisi ni nalik ovome nisu bili."
A otac Serafim reče, zadovoljno se osmjehujući: "Ja to znam isto tako dobro kao i ti, sine moj, ali te ispitujem da bih se uvjerio osjećaš li i ti na isti način. Potpuno je točno, Vaša Pobožnosti! Ni najslađi zemaljski miris ne može se usporediti s mirisom kojeg sada ćutimo, jer smo ovijeni mirisom Božjeg Duha Svetoga...
"Sad smo u onom stanju o kojem apostol govori:"Kraljevstvo se Božje ne sastoji u jelu i piću, nego u pravednosti, miru i radosti po Duhu Svetom." (Rimljanima 14;17). Naša se vjera ne sastoji od uvjerljivih riječi zemaljske mudrosti, nego u očitovanju Duha i moći (vidi Korinćanima 2:4). Mi smo upravo sada u tom stanju. Gospod o tom stanju kaže, "Zaista, kažem vam - reče im dalje - ima nekih ovdje nazočnih koji sigurno neće umrijeti dok ne vide kraljevstvo Božje koje je došlo sa silom." (Marko 9:1). Vidiš li, sine moj, kakvu nam je neiskazivu radost Gospod Bog sada udijelio!"
"Ne znam, baćuška", rekoh, "hoće li mi Gospod udijeliti da se ove milosti Božje uvijek sjećam ovako živo i jasno kao sada."
"Mislim", odgovori mi otac Serafim, "da će ti Gospod pomoći da je zauvijek zadržiš u svome sjećanju, ili se dobrota Njegova ne bi istoga trenutka u ovom smjeru priklonila, prema mojoj skromnoj molitvi, niti bi toliko hitro želju bijednoga Serafima naslutio; tim više što ovo nije dano samo tebi jedinome na razumijevanje, nego kroz tebe cijelome svijetu, da bi se ti sam uvjerio u Božje djelo i da bi drugima postao koristan. Činjenica da sam ja redovnik, a ti laik nije ni od kakve važnosti. Ono što Bog zahtjeva istinita je vjera u Njega, i Njegovoga jedinorođenoga Sina. Zauzvrat udjeljuje milost Duha Svetoga obilno s visina. Gospod traga za srcem koje je do prelijevanja ispunjeno ljubavlju prema Bogu i našem bližnjem; to je prijestolje na kojemu On rado sjedi, i na kojem se prikazuje u punoći Svoje nebeske slave. Sine, svoje mi srce podari (Izreke 23:26; vidi Matej 6:33), jer Kraljevstvo Božje u srcu ljudskome može biti sadržano."
Motovilov
