Duhovno materinstvo
Poslano: 14.09.2009 | admin
Prema: Marie - Madeleine Davy
priredila Ružica Filipović
ENCIKLOPEDIJA MISTIKA
I. svezak, Naprijed, Zagreb 1990.
Svi mistici u ortodoksnoj Crkvi bili su uglavnom muškarci. Oni su pisali, širili svoja naučavanja, a žene su pisale vrlo malo.
Međutim, već od kršćanske starine teolozi i mistici utvrdili su duhovnu jednakost među spolovima. Muškarci i žene su deificirani, jedinstveni Zaručnik dolazi noću i zove sve pozvane na kraljevsku gozbu (Mt 22,2-10). "Krepost muškarca i žene ista je krepost. Jedan je Bog jednog i drugog, jedan Učitelj jednog i drugog; jedna Crkva, jedna umjerenost, jedna stidljivost; zajednička hrana; disanje, sluh, spoznaja, nadanje, poslušnost, ljubav, sve je isto. Bića koja imaju isti život, istu milost, imaju također istu ljubav i isti način ponašanja."
Ta jednakost na svim planovima, koju dokazuje Klement Aleksandrijski, ohrabruje. Stoga, za oce, restrikcija s obzirom na ženu, koja će se postupno uvlačiti u Crkvu, ne postoji. Žena ima svoje mjesto u duhovnom životu, ona je jednaka muškarcu i stoga može imati istu ulogu kao i on. Važnost duhovnog materinstva u staroj Crkvi je bila velika: ona je čak imala đakonise. U starom monaštvu je majka jednaka opatu, ocu, te može davati duhovne savjete o spasenju. U to doba majka često vodi samostane dok kasnije postaje sve naglašenija isključivo muška uloga u duhovnoj vlasti. Na Istoku se taj muški pritisak osobito osjeća u isključivo patrijahalnom društvu u kojemu je teologija (često loša) ženu odviše gledala kao puki predmet grijeha, i čak kao jedini uzrok pada. Stoga su žene mistici vrlo rijetke u smislu u kojemu se općenito upotrebljava riječ mistik. Postoje svetice, ali one u pravilu nisu pisale pa ih poznajemo samo iz popisa svetih (synaxarium), ili iz "života".
Teodor iz Kira u svojoj religioznoj povijesti, spominjući podvige eremita i asketa, ne zaboravlja "također spomenuti žene koje se nisu borile manje, ako ne i više, nego oni". Snagom Duha Svetoga one uspijevaju nadići slabost svoje naravi, postajući tako jednake muškarcima. Treba li, međutim, muška snaga služiti kao kriterij? Neka "majka" ispitivana u pustinji, rekla je da je trebala postati "čovjek". Može se pretpostaviti da ovdje "čovjek" znači čovjek prije pada, potpuno biće, nosilac milosti. (U Meistera Eckharta žensko znači osjetilnost, dok pod muškarcem razumjeva deificirane ljudske moći). No samo "božanska i sveta ljubav" može voditi kako muškarca, tako i ženu, ovisno o snazi svakoga pojedinoga, prema vrhuncima mističnog sjedinjenja. Za ženu će se to mističko sjedinjenje zbivati u ljubavi, koju će ona osjećati više nego muškarac jer je prepuštanje prirodnije njezinu biću, smisao za žrtvovanje Bogu razvijeniji; ona će često nadići mušku hladnoću jer, kaže izreka Lao-Cea, "najblaže nadvladava najtvrđe, voda pobjeđuje kamen, žensko nadilazi muško."
Ne može se prikriti da neki tekstovi sadrže, usprkos svemu, određenu krutost prema ženi. Teodor iz Kira reći će da se uz ženu vezuje pradjedovska sramota; Nilo Sinajski podsjetit će da je njezina psihologija različita od psihologije muškarca i da se ona stoga mora držati u poniznosti. Nitko se, međutim, neće usuditi ustvrditi da je žena duhovno inferiorna.
Ako žena (ili monahinja) može postići najviši stupanj duhovnog života, ona može biti i vođa i imati naslov majke ili ammas, "duhovne majke". Taj se naslov, međutim, malo upotrebljavao. O njemu svjedoče Apopthegmata i Teodor Studit, a zatim duhovno materinstvo prekriva zastor šutnje.
Sama žena za muškarca je misterij; misterij života, misterij ljubavi, tajna koju treba otkriti. Tako žena, posvema okrenuta prema Bogu, nosi u sebi taj veliki misterij božanske ljubavi, ona ga skriva u najdubljoj dubini svoje unutarnjosti i svoga srca, živeći tajnovito s njim, kao što majka nosi dijete u tajni svoje utrobe. U mističkom životu žena ima prednost srca.
