HAGIOTERAPIJA
Poslano: 04.02.2009 | admin
Priredila: Ljerka Jurkić
1. Što je hagioterapija?
Hagioterapija istražuje čovjeka tj. njegovu duhovnu dimenziju kojom se bave i filozofi i teolozi. Oni, naime, u cjelovitoj čovjekovoj duši razlikuju duhovnu dušu ( koju ima samo čovjek ) od vegetativnoga i psihičkoga dijela koji imaju životinje i biljke. Hagioterapija se ujedno bavi i proučavanjem bolnih stanja duhovne duše te načinima njihove dijagnoze kao i otkrivanjem prikladnih terapija. Sam naziv hagioterapija složenica je dviju riječi: hagios, što znači svet, i terapija. Riječ je, dakle, o svetoj terapiji jer se ona bavi svetim područjem u čovjeku: duhovnom dušom. Za razliku od psihofizičke dimenzije koju čovjek prima od roditelja, duhovnu mu dimenziju, prema filozofskom i teološkom istraživanju, neposredno stvara Stvoritelj, a on je svet, pa je, prema tome, i duhovna duša sveta i nju se može liječiti samo njegovom stvarnošću. Stoga govorimo o svetoj terapiji – hagioterapiji. Ukratko: kao što medicina istražuje i liječi čovjekovo tijelo, a psihijatrija psihu, tako hagioterapija istražuje i liječi čovjekovu duhovnu dimenziju. Možemo, dakle, reći: hagioterapija je znanost i terapija.
2. Predmet istraživanja hagioterapije
U hagioterapiji razlikujemo četiri cjeline: antropološku pneumatologiju, pneumatološko zdravlje, pneumatološku dijagnozu i komunikaciju pneumatološkoga zdravlja. Antropološka pneumatologija istražuje metafizičku narav duše te se bavi pitanjem tko je čovjek i što je duh (dokaz duha u čovjeku jest činjenica da čovjek može postaviti egzistencijalna pitanja, tražiti smisao života i svega što radi), zatim fenomenološki pojam duše, gdje istražuje ono po čemu se duh očituje, tj. vidljivost ili fenomene duha ( život, smisao, ideal, oduševljenje, obzirnost, jakost, sloboda, kreativnost, dobrota, istina, ljubav, povjerenje, nada, svijest i samosvijest, radost, ljepota, mudrost i dr.) te funkcijski pojam duše, gdje istražuje moći ili funkcije duhovne duše, tj. duhovne organe kao što su: život, osoba, savjest, intelekt, srce, slobodna volja, karakter, kulturna i znanstvena kreativnost, religioznost, spolnost, memorija i dr., a koji su ujedno izvori duhovnih fenomena. Duhovni organi čovjeka izdižu iznad životinja i biljaka koje imaju vegetativni i psihički, ali ne i duhovni život.
Drugi je predmet istraživanja hagioterapije pneumatološko zdravlje, a razlikuje egzistencijalno, bazično i specifično zdravlje, te svako od njih promatra pod sljedećim vidovima: kognitivni (spoznajni), trancendentalni (odnosi se na vrednote), interpersonalni (međuljudski odnosi) i religiozni (odnos prema Bogu). Egzistencijalno zdravlje pomaže osobi spoznati otkud je došla, kamo ide, koji je smisao života. Cilj je ojačati duh što omogućuje nadvladavanje poteškoća (egzistencijalni strah, suicidalnost, besmisao, tjeskobe, povrede koje mogu nastati u odnosu s drugim ljudima, vlastitu zloću i osjećaj krivice, pogaženo osobno dostojanstvo i dr.). Bazično zdravlje posvješćuje osobi spoznaju svog Izvora, svoga Stvoritelja, od začeća (u znanosti se to zove "nesvjesno znanje") te jača povjerenje u dobro. Specifično zdravlje odnosi se na pojedine duhovne organe.
Treće područje hagioterapije, pneumatološka dijagnoza, utvrđuje stanje duhovnoga zdravlja služeći se prikladnim testom, pomoću kojeg istražuje genetske, prenatalne i postnatalne izvore čovjekovih poteškoća.
Na temelju spoznatih uzroka i izvora manjka duhovnog zdravlja, komunikacija pneumatološkog zdravlja (četvrto područje hagioterapije) primjenjuje duhovnu terapiju za čovjekovu duhovnu dušu. Riječ je o sljedećim terapijama: mudrosna komunikacija, moralna, transcendentna i teološka komunikacija, koja opet sadrži pet podterapija (bezuvjetna ljubav - caritatis, povjerenje - fiducialis, pomirenje - reconcilliationis, oslobođenje - deliberationis i milost - gratiae ).
3. Povijesni razvoj hagioterapije
Osnivač hagioterapije, Tomislav Ivančić, dr. sc., teolog i redovni profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, kao službeni početak hagioterapije bilježi 1990. godinu, kada je osnovan Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu, no o njenom nastanku i razvoju autor nadalje kaže: "Proučavajući prvokršćanski katekumenat i osobito njegov treći dio koji govori o ranjenosti čovjekove duhovne duše te studirajući encikliku pape Ivana Pavla II. 'Salvifici doloris', postao sam svjestan da postoje bolesti duhovne naravi koje nitko ne istražuje i nitko ih stručno ne liječi. Dok su u Centru za duhovnu pomoć djelatnici radili s pacijentima terapijski, ja sam se dao na istraživanje čovjekove duhovne duše , na otkrivanje uzroka duhovnih boli, ranjenosti, trauma i bolesti, te na traženje adekvatnih terapija. Nakon četiri godine takvog rada i istraživanja počeli smo školovati stručnjake za duhovnu terapiju kako kod nas tako i u inozemstvu.
Tražeći za nju prikladno ime 1994. godine je izabran naziv hagioterapija." (usp. Vlado Jukić, Zoja Pisk, Psihoterapija - škole i psihoterapijski pravci u Hrvatskoj danas, Zbornik Simpozija od 11. i 12. svibnja 2007. u Vrapču, Zagreb). Osim stručnih škola održanih u domovini i inozemstvu u svrhu edukacije i izobrazbe hagioterapeuta, prof. Tomislav Ivančić napisao je i brojne članke, priručnike i knjige među kojima su najvažnije: Dijagnoza duše i hagioterapija, Otkriće duhovne terapije, Korijeni hagioterapije, Duhovno pomoći čovjeku, Molitva koja liječi, Hagioterapija. Valja naglasiti da je hagioterapija nastala na tlu Hrvatske, a do danas se proširla u mnoge europske zemlje.
Literatura:
1. Tomislav Ivančić, Dijagnoza duše i hagioterapija, Teovizija, Zagreb, 2006.
2. Vlado Jukić, Zoja Pisk, Psihoterapija- škole i psihoterapijski pravci u Hrvatskoj danas, Zbornik Simpozija od 11. i 12. svibnja 2007. u Vrapču, Zagreb
3. Tomislav Ivančić, Tri stručna usavršavanja u hagioterapiji, Zagreb, 2008.
