Isusova molitva
Poslano: 21.05.2011 | admin
Piše: Vanja Popović
Prvo iskustvo
Zapravo se nas životni horizont svodi na dvije riječi: nebo i zemlja. Od zemlje jesmo i njoj se vraćamo, a u nebo volimo pogledati posebno kada je bistro - zvjezdano. Tako i kad se molimo uglavnom je dovoljno izgovarati dvije riječi: Gospode (koji si moje zvjezdano nebo) i smiluj se (jer sam ranjiv i nemoćan dok hodam ovom zemljom u koju ću se vratiti.)
Ali sklon sam vjerovati da su čestice koje u meni titraju ne samo zemljane nego i zvjezdane pa i da su neke moje misli ne samo ljudske i sebične nego tu i tamo pokoja misao dođe i od tebe Bože moj i hvala ti za to. Tako mi jednog dana, onako uzburkanom i rastresenom, dok sam sjedio na niskoj ogradici čekajući vlak u Karlovcu dođe sjećanje na jedan razgovor o tome kako moliti kad ne znam kako.
Jedan moj pobožni prijatelj mi reče kako je čitao o svetim, mudrim ljudima koji su cijeli svoj život danonoćno izgovarali jednu molitvu, pa ako je njima to pomoglo, zašto da i ja ne pokušam? Ta se molitva sastoji od riječi " Gospode Isuse Kriste smiluj mi se". I dok je u meni divljao kovitlac emocija nakon netom doživljenog raskida s jednom dragom osobom, a oko mene se užurbalo mnoštvo i vlakova, sklopljenih sam očiju sjedio na niskoj zelenoj ogradici pored malenog travnjaka izgovarajući u sebi i za sebe: "Gospode Isuse Kriste smiluj mi se". Samo sam ponavljao te riječi ne brinući za ljude oko sebe, a do vlaka koji sam čekao bilo je oko sat vremena. Toliko željeni mir blago se spuštao na mene, kratka je molitvena formula poput kamenčića ponirala u dubine koje dotada nisam poznavao, tišina se spuštala u mene ili sam se ja to spuštao u carstvo tišine, u carstvo božije koje (kako sam kasnije pročitao u evanđelju) u meni stanuje. A ljudi su i dalje prolazili uokolo, vlakovi i dalje dolazili i odlazili, kao kroz maglu dopirali su su do mene njihovi zvukovi i zajedno s molitvom i mojim mislima ponirali i nestajali u dubinama.
Svojim sam se vlakom vratio kući, u Josipdol, a s kratkom molitvom Bogu i svome istinskom biću.
Stijena
I danas me čudi kako sam ono na tavanu bakine kuće, u Josipdolu, jednog dana pronašao staru knjižicu o životu svetog Serafima Sarovskog. Čudilo je to i moju baku koju nisu isuviše zanimale "crkvene stvari", a i nije bas znala otkuda ta "crkvena knjiga" među starim revijama "Svijet" koje su joj godinama pristizale na kućnu adresu. A meni je, tim više, knjižica koju sam u dahu pročitao, postala dražom.
Sveti je Serafim godine proveo moleći u klečećem stavu pokraj jedne stijene u šumi koja ga je zaklanjala od znatiželjnika. A kasnije, kada je vrata svoje kolibe i svoga srca otvorio mnogim posjetiteljima u potrebi, sve bi ih pozdravljao nasmijanim pogledom i riječima "Radosti moja, Krist uskrsnu!" Svima je pomagao jer je bio pun Duha Svetoga.
Kao riječki student imao sam običaj noću sam šetati pored mora na Pećinama. Posebno sam volio spustiti se dugim, krivudavo-strmim stepeništem do jedne u tami skrivene plažice. Na njoj, doduše, nije bilo mnogo mjesta za šetnju, no bila je tu jedna stijena od obale odvojena samo jedan korak - dovoljno da bude moj otočić u tami u koju je dopirao samo tračak svjetla s udaljenog svjetionika.
Jedne sam noći pomislio da bih poput Svetog Serafima mogao ostati na toj stijeni godinama. Nisam, doduše, ostao na stijeni tako dugo, ali dolazio sam ovdje jedno vrijeme iz noći u noć moleći Isusovu molitvu, ponekad i nekoliko sati. Bile su to mrvice sa stola istinskog mistika pa ipak dovoljne da osjetim okus Isusove molitve, okus tišine koja bi me ponekad obuzela... a svjetionik s kojeg je do moje stijene u moju tamu dopiralo svjetlo nalazi se na otoku Krku na kojemu danas živim s obitelji.
Starac
Za vrijeme studiranja (a priznajem da ono nije bilo bas kratko) ponekad sam nakon čitanja knjige koja bi me posebno dotakla spontano donosio odluke koje bi sličile odlukama likova iz tih knjiga. Bilo je to vrijeme stjecanja razlnih iskustava od kojih su mi neka ostala u srcu, dragocjena, pa tako i ovo koje ću nastojati vjerno opisati premda se dogodilo prije mnogo godina.
Kada sam pročitao knjigu "Ispovijesti ruskog hodočasnika" učinila mi se sasvim jednostavnom pokušati učiniti nešto slično hodočasniku. Glavni lik je prostodušni čovjek koji tragajući za odgovorom na pitanje kako je moguće ispuniti evanđeoski poticaj "Molite neprestano!" obilazi manastire zapitkujući tko bi mu mogao odgovoriti na ovo pitanje. Jednom prilikom susreće duhovno iskusnog starca koji mu daje odgovor: neprestano moliti na početku znači posvetiti puno vremena usmenom izgovaranju kratke molitve "Gospode Isuse Kriste smiluj mi se", pri čemu bi bilo dobro svoju umnu pažnju što više usmjeriti na izgovorenu molitvu kako bi ona vremenom prožela srce i cijelu osobnost pa i snove molitelja. Poslušan je bio hodočasnik svome starcu moleći najprije 3 pa 6 tisuća i na kraju 12 tisuća Isusovih molitvi dnevno, a prije svoje smrti starac mu reče da više ne mora brojiti izgovorene molitve već težiti tome da ih izgovara u svakoj prilici što je, naravno, hodočasnik poslušao.
Kako bi bilo lijepo pronaći starca koji je tako iskusan u molitvi srca da mi može pomoći. Jako sam čeznuo da mi Bog pokaže čovjeka koji bi poput apostola Pavla iskreno mogao izgovoriti recenicu: “Slijedi mene kao sto ja slijedim Krista”. I sam se poput hodočasnika otisnuh na put prilikom kojeg sam posjetio više manastira, a prigodom proslave godišnjice u jednom manastiru susreo sam starijeg monaha s kojim doduše nisam razmjenio mnogo rečenica, ali je svaka izgovorena riječ, njegovi pokreti, izraz lica i očiju budio u meni osjećaj Božje prisutnosti. Nisam nimalo dvojio da ću posjetiti ovog starca pošto me je nakon kratkog razgovora pozvao da ga posjetim u njegovoj isposnici u kojoj živi pri vrhu obližnje planine (ovdje želim napomenuti kako ne namjeravam reći gdje se nalazi mjesto i koje je ime osobe o kojoj pišem budući sam uvjeren da starcu to ne bi bilo drago). Nije prošlo mnogo vremena i ja se otputim u posjetu. Bilo je kasno popodne i sjećam se uspinjanja na planinu kamenitim putem. S lijeve i desne strane puteljka bio je travnati dio, a malo dalje gusta šuma. Mnoge misli u meni, mnoga pitanja i dvojbe dok sam se uspinjao. Na jednoj ovećoj čistini obgrljenoj šumom nalazila se kuća i malena veoma stara crkvica koju sam ugledao u predvečerje. Nije mi bilo posve svejedno kada sam, pokucavši na vrata, shvatio da mi nitko ne otvara. Svoj dolazak nisam najavio kako to danas uglavnom radim dogovarajući točan dan i sat. Tako sam morao čekati sjedeći na klupi podno velikog oraha ispred kuće, a sunce na planini brzo zađe. Bilo je tiho, čule su se ptice i šum brze rijeke što je tekla kanjonom (nisam ju mogao vidjeti ali sam je jasno čuo u tišini sutona). Osjetio sam olakšanje kada sam, konačno, čuo korake uz škripu drvenih stepenica, potom škripu vrata pri otvaranju.
Ulazeći kroz ta vrata nisam znao da ce ta kuća biti moj dom slijedećih nekoliko mjeseci. U prostoriji u koju smo ušli bio je stol, dugačka drvena klupa i krevet. Na stolu mnogo plodova oraha ubranih sa stabla ispod kojega sam sjedio čekajući da mi stari monah otvori vrata. A sada kada sam primljen opet ono isto iskustvo Božje prisutnosti dok mi je govorio, zapravo, o meni samom, o mojim mislima, sumnjama, pitanjima koja su vrvila u meni dok sam se bio uspinjao planinskim putem. Moja su pitanja bila okupana duhovnim odgovorima, moje sumnje odnesene, moj um obasjan jasnoćom starčevog pogleda. I meni, studentu koji je navikao dugo spavati nije bilo teško idućih dana ustajati mnogo prije svitanja i stajati po nekoliko sati u crkvici ispred oltara jer sam, dok je starac vodio zajedničke molitve iz časoslova, trebao čitati psalme.
Zauvijek će mi ostati u sjećanju slika iz crkvice u kojoj stojim pored starca i čitam psalme, čitam i osjećam kako smo cijelo vrijeme ogrnuti nečim poput nevidljivog plašta, blaženstva koje bi ispunjavalo crkvu i moje dane tada. Naravno da sam Isusovu molitvu molitvu izgovarao svakodnevno, a starčeve upute odnosile su se na vrijeme koje sam trebao provesti u molitvi. Na početku je očekivao da dopodne i popodne provedem oko pola sata izgovarajući molitvu Gospode Isuse Kriste smiluj mi se. Ako me ponekad molitva obuzme pa se osjećam kao da sama od sebe teče iz srca ,mogu i produžiti to vrijeme, ali je važno da u tome ne pretjeram jer, kako je rekao, mladi ljudi poneseni oduševljenjem vole pretjerivati, ali i brzo odustati kada naiđu prve kušnje. Bolje je uzeti kao dnevnu vježbu manje molitveno pravilo kojeg ću se moći pridržavati tijekom dužeg vremenskog perioda i onda kada, moleći, ne budem osjećao ništa više od hladnoće i potištene dosade. Pravilo se može postepeno povećavati, ali oprezno, odnosno tako da mogu u njemu ustrajati više dana. A dok sam bio sa starcem nisam radio ništa, pa niti povećavao vrijeme molitve bez da sam se prije s njime savjetovao, a svakodnevno bih mu i ispovijedao svoje misli da bih mogao čistog srca moliti Isusovu molitvu. Hrana se sastojala od povrća i kruha, a orahe kojih je te jeseni bilo mnogo dijelili bi s jednim puhom kojeg sam ponekad noću mogao čuti kako tapka po sobi u kojoj sam spavao. Naravno da sam ozbiljno pomišljao ostati sa starcem i postati monah, on me je u tome ohrabrivao govoreći kako je monaški život jednostavan jer monah brine samo o tome kako ugoditi Bogu i ako ima iskusnog duhovnika kojem će biti poslušan tada može upoznati dubinu pokajanja, predanja i neprestano se ispunjavati Duhom svetim.
Sve sam ovo mogao osjetiti tih dana, no u jednome nisam bio poslušan starcu, odlučio sam otići i vratiti se studiju psihologije. Te večeri kad sam ga upoznao sa svojom odlukom mogao sam po prvi put vidjeti tugu u njegovu pogledu, u njegovom objašnjavanju kako bi bilo dobro da sačekam sa odlukom i ne posrnem pri prvim kušnjama, osjetio sam kako me nagovara da ostanem. U jednom trenutku se prenuo i osjetio da je možda prešao granicu. U molitvama povečerja iz Ćasoslova obično bih ja molio 51. psalam koji pocinje rijecima “Smiluj mi se Bože po velikoj milosti svojoj i po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje”. Te večeri je povečerje počelo ovom molitvom koju je skrušenim glasom izgovarao starac kajući se što mu je na trenutak isuviše bilo stalo da ostanem, a monah se ne bi trebao vezati ni za koga.
Jos sam samo jednom posjetio svoga starca. Bilo je to nekoliko mjeseci nakon mog odlaska. Uspinjući se tog sunčanog dana sada već dobro poznatim planinskim putem ugledah ga kako ispred kuće kopa u zemlji jamu kako bi zasadio u nju neku voćku. Kad sam se približio on je, primjetivši da netko dolazi, okrenuo pogled prema meni i tada sam mogao vidjeti kako iz njegovog iznenađenog lica i pogleda isijava i prema meni teče obilje svjetla i ljubavi. Ubrzo je, prišavši orahu i brišući zemlju s uprljanih ruku o hrapavu koru stabla, ujedno sklonio svoje lice kako bi prikrio svoju spontanu reakciju na moju posjetu i kako me svojim stavom ne bi ponovno obavezao na bilo što. Pozdravio me je i uveo u onu istu prostoriju s orasima na stolu. Sjedili smo neko vrijeme i razgovarali, mogao sam osjetiti kako blagoslivlja moj povratak studentskom životu premda je, mirnim glasom u kojem vise nije bilo nagovora, rekao kako je monaštvo nešto što nosim u sebi, a to i danas osjećam jer imam često veliku potrebu za osamljivanjem, ali srećom i tolerantnu suprugu koja tu moju potrebu razumije premda joj to nije uvijek lako prihvatiti.
Nikada kasnije nisam posjetio svoga starca, nisam ga želio uznemiravati, ali sjećanja o njemu često pohode moj um uz zahvalnost Bogu za uvjerenje kako još uvijek postoje ljudi koji poput apostola Pavla mogu reći "Slijedite mene kao što ja slijedim Krista" i stajati iza tih riječi svim srcem i snagom svojom.
