Krivovjerni duhovni pokreti u kasnom srednjem vijeku

Jedno od najznačajnijih obilježja tog vremena bila je težnja za obnovom iskonskog kršćanskog života u skladu s porukom Evanđelja, koji se tražio u predodžbama vezanim uz vrijeme prvih kršćana. Temeljio se na životu u siromaštvu, pobožnosti i posvećenosti, ali i na novopostavljenim vrijednostima kao što su propovijedanje na putovanjima, rad vlastitim rukama i spremnost služenja bolesnima i siromašnima.

Nakon, za Crkvu najznačajnijih ranih pokreta duhovne obnove razvijenog srednjeg vijeku 11. i 12. stoljeća, vezanih uz cistercitsku obnovu benediktinskog reda pod vodstvom sv. Bernarda (1090.-1153.), te uz red premonstrata,⁽²⁾ javljaju se propovjednički redovi franjevaca i dominikanaca, koji su se uspjeli izboriti za papino službeno odobrenje načina života – franjevci 1210., dominikanci 1217. godine.

U sklopu temeljnih tendencija vremena prema življenju svetijeg života, u siromaštvu, pokori, molitvi i radu, proistekao je i pokret katara. Uz njih je vezan i prvi ozbiljan progon jednog pokreta koji se dogodio na razmeđi 12. i 13. stoljeća kada je brzorastuća, siromašna katarska Crkva preplavila široka područja Europe. To je ujedno i jedini od svih pokreta koji nije temeljio svoja učenja na kršćanskim, već na gnostičkim⁽³⁾ i manihejsko-dualističkim⁽⁴⁾. Tijekom ranog srednjeg vijeka ti su utjecaji bili najprisutniji kod armenskih paulicijana⁽⁵⁾ koje je Bizant u 9. stoljeću preselio na Balkan, da bi u prvoj polovini 10. stoljeća oni dobili novu snagu pod vodstvom karizmatičnog seoskog svećenika Bogumila iz Makedonije koji svoje učenje sažima u nekoliko jasnih postulata: svijet i sve materijalno su stvoreni od đavla u kojemu su duše ljudi zatočene; stoga je dobri novozavjetni Bog poslao jednog od svojih anđela, Isusa Krista, kako bi ljude poučio putu askeze i potpunog uzdržavanja od svijeta koji služi da bi se postigla sloboda, čistoća (da postanu katharoi, od kuda naziv katari).⁽⁶⁾ Te su utjecaje trgovci i povratnici iz križarskih ratova tijekom 12. stoljeća raširili u Njemačkoj,⁽⁷⁾ Francuskoj i Italiji. Zbog svog radikalnog poziva na siromaštvo uz snažno kritiziranje prebogatog i feudalnog klera, ali i svjetovne feudalne vlasti na čelu s carem, uspjeli su u relativno kratkom vremenu pridobiti mnogo sljedbenika i izgraditi snažnu crkvenu organizaciju (po uzoru na postojeću Crkvu) s najsnažnijim centrom u francuskoj pokrajini Albiji (otuda naziv albigenzi).

Prvi ozbiljan pokušaj progona krivovjernih ideja bio je proglas III. lateranskog sabora (1179.) koji je otvoreno govorio o kažnjavanju oduzimanjem imutka, gubitkom slobode i, po potrebi, korištenju oružane sile protiv heretika. Četiri godine kasnije car Friedrich Barbarossa i papa Lucije III. sklopili su dogovor o zajedničkom (i crkvenom i svjetovnom) progonu heretika. To se pokazalo presudnim za pokretanjem križarske vojne protiv katara/albigenza 1209. godine, nakon što su propali svi pokušaji njihova obraćenja. Rezultat je bila silna količina prolivene krvi, opustošeni gradovi i predjeli, uništena provansalska kultura, te potpuno istrebljenje pripadnika nakon čega im se gubi trag u povijesti.

Važnost borbe protiv katara, kao i suradnje crkvenih i svjetovnih vlasti u tome, bila je i u izgrađivanju inkvizicijskog postupka u crkvenom sudskom pravu. Od 1231. godine imenuju se papinski inkvizitori koji su imali zadaću pronalaženja i ispitivanja optuženih krivovjeraca, koji su sada mogli biti zatvarani po 'službenoj dužnosti', bez prolaženja uobičajenog sudskog postupka. A od 1252. godine oni dobivaju otvorene ruke u korištenju metoda za izvlačenje priznanja o krivovjerju. Početak crnog poglavlja (dugog pet stoljeća!) u crkvenoj povijesti time je bio zapečaćen.

Taj prvi veliki sukob s jednim proglašenim heretičkim pokretom bio je vrlo značajan za budućnost Crkve u cjelini zbog nekoliko stvari:

1) označio je prisutnost neodobrenih i krivovjernih duhovnih stremljenja u samom središtu Europe koja su privlačila značajne mase vjernika i time ih odvlačila od službene Crkve;
2) senzibiliziralo službenu teologiju i crkvenu hijerarhiju za probleme krivovjerja što je dovelo do budućeg, velikog opreza prema svim mističnim elementima koji će se pojavljivati;
3) utjecalo je na razvoj Inkvizicije kao kontrolnog crkvenog tijela pravovjerja.

__________________________
(2) Osnovan od sv. Norberta iz Xantena (1080.-1134.), sin grofa od Gennepa (sjeverozapadna Njemačka), zaređenog kanonika i putujućeg propovjednika. Nezadovoljan lagodnim životom u kanoničkom (monaškom) samostanu u Xantenu, započinje reformu reda u Prémontrèu, po kojemu red dobiva ime, u blizini Reimsa (sjeverna Francuska). Uskoro mu se pridružuju prva subraća, a za života je već bio svjedokom desetina samostana osnovanih diljem zemalja sjeverozapadne Europe.
(3) Gnoza (znanje, grč. Gnosis) je jedan od grčkih riječi za znanje, ali koji ima u sebi duhovnu dimenziju. Dakle, znanje o duhovnim, intelektu skrivenim božanskim stvarima koje se dosižu intuitivnim uvidom, prosvjetljenjem. Gnostičko učenje, gnosticizam, temelji se na dualizmu sila dobra i zla koje se u svijetu bore za premoć. Na čovjeku je da se na ovom svijetu stvorenom od Zloga svojim snagama izbori za dobro, za svjetlo, koje će prosljeđivati dalje svojim učenicima. Takva znanja ostaju hermetična, tj. prenose se samo na posebno izabrane članove, inicirane. S izvorom u mnogim kultovima i misterijima Starog vijeka (pitagorejske, eleuzinske, egipatske, židovske i dr.) gnosticizam je bio najsnažnije prisutan u prvim kršćanskim stoljećima propagiran od učitelja kao što su bili Valentin, Marakion, Bazilej. Prvi crkveni oci kao što su Irenej, Tertulijan i Klement Aleksandrijski, u svojim su se spisima borili protiv njihova učenja. Ta je borba dobila svoj zaključak Nicejskim saborom 325. godine u kojima je Crkva dala konačno definiciju kršćanskog Vjerovanja. Najnovija otkrića gnostičkih djela vezana su uz tzv. knjižnicu Nag Hammadi (Egipat) donose novo svjetlo na gnostička učenja u prvim stoljećima koja još čekaju cjelovitu valorizaciju.
(4) Maniheizam, učenje proroka Manija (216.-276.) iz Perzije (današnjeg Irana) bazirano na dualizmu dvaju kozmičkih sila: dobra (duha, svjetla) i zla (materije, tame) koje proizlazi iz starije perzijske religije – zoroastrizma. Karizmatičnim propovijedima i asketskim načinom života stekao je ugled i mnoge sljedbenike diljem Bliskog istoka i istočnim obalama Mediterana. Najpoznatiji mu je sljedbenik, a potom i protivnik bio sv. Augustin. Iako je nakon Justinijanova progona u 6. stoljeća M. većim dijelom nestao, novom snagom javlja se u srednjovjekovnim pokretima katara, bogumila, albigenza i bosanskih krstjana.
(5) Paulicijani su kršćanski pokret koji je dobio ime po apostolu Pavlu. Najpoznatiji su po tome što nisu priznavali Stari zavjet, Isusovu smrt na križu, niti Mariju kao Bogorodicu. U Europi su najrašireniji bili na području Bugarske.
(6) U što su bili ubrojeni, uz uzdržavanje od braka, seksualnih odnosa i mesa i izbjegavanje svake vrste ručnog rada, posjeda imovine i bogatstva.
(7) I. križarski rat odvijao se od 1096.-1099. godine, a drugi od 1147.-1149. godine.

Valdenzi

Valdenzi su duhovni kršćanski pokret koji je u 12. stoljeću pokrenut propovijedima Petera Waldoa (c. 1140.- c. 1218.) u Lyonu. Nakon velike duševne krize 1160-ih godina u potpunosti je promijenio svoj način života, podijelio svoju imovinu rodbini i siromašnima i prihvatio život jednostavnosti i siromaštva te djelovao kao putujući propovjednik. Iako je zagovarao striktnu privrženost Bibliji, istovremeno je kritizirao crkvene tradicije, osobito one o pretvorbi vina i kruha, o postojanju čistilišta, te svih vrsta pretjerivanja kao što su bile molitve za mrtve, žestoko su se obrušavali i na sva agresivna djela kao što su ratovi i smrtne kazne, za što su ukazivali na uzrok u pokvarenosti i uplitanju ne-duhovnih, političkih i sebičnih interesa prisutnih u crkvenoj hijerarhiji. Bio je i začetnik ideje o prevođenju Novog zavjeta s latinskog na jedan od govornih jezika. To je i ostvario prvim prijevodom na jedan europski jezik, franko-provansalski, negdje između 1175. i 1185. godine. U to vrijeme Waldo odlazi u Rim na susret a papom i teološkom grupom koja je trebala procijeniti njegov pokret. Waldove su ideje odbačene kao krivovjerne, te je na saboru u Veroni 1184. ekskomuniciran, a na saboru u Lateranu 1215. cijeli je pokret zabranjen kao heretički, te počinje njihov progon do istrebljenja.⁽⁸⁾ Rimska je kurija u tome gotovo uspjela. Jedino mjesto gdje su pripadnici pokreta uspjeli preživjeti sve progone bile su pokrajine Lombardija (područje sjeverno od Torina u Italiji) i Dauphine (područje oko Grenobla u Francuskoj). U 16. je stoljeću cijeli pokret prišao Luterovoj reformaciji i razvio niz ogranaka diljem Europe, u Italiji, Njemačkoj, Francuskoj i Češkoj gdje djeluju sve do danas.
__________________________
(8) To je sljedeći veliki pokret protiv krivovjerja nakon križarskog rata protiv katara/albigenza.

Amorijanci/Amalrikanci

Amorijanci su pokret nastao krajem 12. stoljeća od Amaurya de Benéa (de Chartresa, umro 1207.) svećenika i profesora na Pariškom sveučilištu. Svoje učenje s jakim panteističkim oznakama razvio je pod utjecajem velikog franjevačkog teologa Dunsa Scota Eriugene (1270.-1310.). Iako je izrekama o jedinstvu Boga i svemira – «sve je Bog i Bog je sve», bio vrlo blizak izrekama apofatičkih mistika (Eckhart, Ruusbroec, Porete, ili kasnije Ivan od Križa), daljnjom teološkom razradom bitno je zadirao u ključne dogme koje je kritizirao – o nepotrebnosti pretvorbe, jedinstvenom izvoru dobra i zla, trostrukom dobu svjetske povijesti (prvo je dobra Boga Oca, drugo Sina, a treće je Duha Svetoga),⁽⁹⁾ te jedinstvenom otisku Duha Svetoga koji se nalazi u svakom ljudskom biću čija spoznaja vodi k rasvjetljenju i čistom znanju (bez uvježbavanja u krepostima ufanja i vjere). Smjelost tih misli nije dugo ostala nezapažena. Ubrzo nakon smrti Amaurya, učitelji sa sveučilišta osudili su njegova učenja, a IV. lateranski sabor održan 1210. proglasio ga je krivovjerjem. Rezultat je bio pomilovanje onih koji su priznali greške, a lomača za one koji to nisu. Na taj je način pokret bio zauvijek zaustavljen, a usporedno s time, što je zanimljivo, osuđeno je i korištenje Aristotelovih djela za koja se smatralo da potiču na takva zastranjivanja. Tek stoljeće kasnije, Toma Akvinski ih je u potpunosti rehabilitirao i asimilirao u službeni kršćanski nauk. Važnost pokreta je u tome što se smatra inspiracijom za Braću slobodnog duha čiji se utjecaj naglo proširio u sjeverozapadnoj Europi nekoliko desetljeća kasnije.
__________________________
(9) Vidi bilješku 6.

Joakimci

Pokret po mnogočemu sličan amorijancima. Proizašao je iz franjevačkih redova nadahnutim djelima Joakima iz Fiore (Gioacchino da Fiore, 1135.-1202.). Teolog, prorok i mistik, započeo je intenzivan duhovni život nakon putovanja Svetom zemljom oko 1160. Prvo kao pustinjak provodi lutajući Kalabrijom da bi se nakon nekoliko godina priključio cistercitskoj opatiji u Sambucini u blizini Luzzia kao brat laik. Godine 1168. postaje svećenik u opatiji Corazzo, a 1177. i opat. U to vrijeme provodi opsežna istraživanja Svetog pisma, osobito Otkrivenja, što je postepeno zapisivao na sve većem broju stranica. Pred kraj života 1198. osniva samostan u Fioreu (Kalabrija) koja postaje centar nove strože grane cistercitskog reda, te daje sva djela na provjeru papi Innocentu III. No nije doživio osudu svojih djela. Umro je 1202. a djela su mu osuđena kao krivovjerna na saboru u Arlesu 1263. godine. Bez obzira na to bila su izuzetno popularna. Tome je pridonio i Dante koji ga je u Božanskoj komediji smjestio u raj. Najpoznatija je njegova doktrina «Vječnog evanđelja» koja spada u područje milenarizma ⁽¹⁰⁾ koja govori o tri fundamentalne epohe u povijesti čovječanstva: era Boga Oca kojega predstavlja Stari zavjet, era Sina kojega predstavlja Novi zavjet i era Duha Svetoga. S početkom u 1260. godini započinje vrijeme u kojemu će se moći ostvariti potpuno sjedinjenje s Bogom u cjelovitoj slobodi i univerzalnoj ljubavi. Ono će biti stvarno u smislu da će transcendirati ulogu pisane riječi i konkretne crkvene organizacije. Ona će biti zamijenjena «Redom pravednika», kasnije identificirana s redom franjevaca.⁽¹¹⁾ Iako je optuženo za herezu njegovo učenje imalo je mnogo sljedbenika, te je utjecalo i na druge pokrete u 13. i 14. stoljeću. Prvenstveno na dulciniste i Braću slobodnog duha.
__________________________
(10) Mileranizam ili hilijarizam (od grčke riječi chiliasmus) je pojam koji se odnosi na očekivanje tisućugodišnjeg kraljevstva Kristovog na kraju povijesti s izvorima u perzijskoj i židovskoj predaji. Kršćanski se mileranizam temelji na tekstu iz Otkrivenja, Otk 20, 1-15.
(11) To je djelo Joachimovog učenika Gerarda iz Borgo san Donnina. Godine 1263. nakon što je osuđen kao krivovjernik strpan je u zatvor gdje je umro 1276. godine.

Braća slobodnog duha

Pokret laika koji se raširio zemljama sjeverne Europe tijekom 13. stoljeća u mnogo čemu je bio paradigma za to vrijeme koje su karakterizirali vrlo uznemirujući događaji: velika politička previranja i stoljetni rat, velika kuga, križarske bojne protiv velikih krivovjernih pokreta katara/albigenza i reda templara pod vodstvom snažne institucije crkvene inkvizicije.⁽¹²⁾) No za razliku od drugih, ovdje spomenutih pokreta, novija istraživanja ukazuju na njegovu specifičnost po tome što nema inicijatora i vođe, kao ni određena pravila koja pokretu daju način i smjer djelovanja, već je to više stanje duha tog vremena koje je prisutno upravo u svim (ovdje spomenutim) pokretima. Kao izvori pokreta slobodnjačkog duha mogu se definirati spomenuti joakimci i amorijanci, a nastavljači prepoznati u beginama i begardima koji su se u 14. stoljeću proširili na čitavo Porajnje, pa sve do južne Njemačke. Osnovne su im ideje bile:

1) Bog je istovremeno i imanentan i transcendentan u svim živim bićima (Bog je u svemu i sve je u Bogu), što je vodilo prema neprihvaćanju dogme o pretvorbi (transupstancijaciji) te, u radikalnijim slučajevima, do potpunog negiranja potrebe za euharistijom;
2) milenarizam s podjelom na tri doba, ideje razvijene od Jaochima iz Fiore;
3) mogućnost potpunog sjedinjenja s Bogom još u ovom životu, u kojem se gubi mogućnost počinjenja grijeha, putem direktnog iskustva Boga i Duha Svetoga koji se u čovjekovoj duši razvija što je vodilo ka krajnjem zaključku o nepotrebnosti posrednika spasenja, Crkve.

Očito je da crkvene vlasti nisu mogle prešutno prijeći preko ovakvih stavova. Međutim, ne razmatrajući naravno metode kojim su to činile a koje su danas potpuno nezamislive i neprihvatljive, kada su iznimna mistična djela poput Ogledala jednostavnih duša Marguerite Porete, Eckhartove propovijedi ili Traktat sestre Katarine ⁽¹³⁾ došle pod povećalo inkvizicije, njihov apofatični, često i pjesnički jezik, uz neimanje takvog duhovnog iskustva, jednostavno nije mogao biti shvaćen. Pokret je osuđen za krivovjerje na crkvenom saboru u Vienneu 1312. godine, što je bio početak njihova progona. Da bi se spasili, pojedini, umjereniji, pripadnici bili su prihvaćeni u redove Božjih prijatelja. Pokret je utjecao i na kasnije pokrete kao što su lolardi ⁽¹⁴⁾ u 15 i kvekeri ⁽¹⁵⁾ u 17. stoljeću.
__________________________
(12) Inkvizicija (od lat. inquisitio, istraživanje, istražni postupak) označava i instituciju unutar Rimokatoličke crkve i proces ispitivanja pravovjernosti. Pojavljuje se 1230-ih godina kada papa Grgur IX. uvodi istražni postupak za utvrđivanje heretika i heretičnih učenja i svoje povjerenike – inkvizitore koji su djelovali usporedno s nadležnim biskupom. Privilegij odabira za inkvizitore dodjeljuje se prvo dominikancima, a potom i franjevcima. Vodili su bojnu protiv katara, te potom i ostalih hereza u Europi. Iako je 1252. godine bila dozvoljena upotreba mućenja za dobivanja priznanja, ona se nije često upotrebljavala, već je najčešće to bio sudski postupak s ispitivanjem svih svjedoka, dok se kazna svodila na materijalno ili društveno kažnjavanje, odlazak u vojsku, a u težim slučajevima zatvor. Spaljivanje na lomačama je u to vrijeme bilo uglavnom povezano s djelovanjem svjetovnih vlasti, iako su i crkveni predstavnici bili u to uključeni. Tek u 15. i 16. st. to postaje uobičajena praksa. Na taj su način završili: Jan Hus (1415.), Girolamo Savonarola (1498.), Giordano Bruno (1600.) i mnogi drugi. Tijekom 16. stoljeća mijenja ime u Rimska inkvizicija i djeluje s mnogo širim ovlastima koje su uključivale blasfemije, cenzure i lov na vještice. Ovo posljednje je bilo osobito strašno jer je tisuće žena i muškaraca u Njemačkoj, Francuskoj i Engleskoj, većinom bez opravdanog razloga, u tim progonima bilo pogubljeno.
Usporedno s njom djeluje samostalna Španjolska inkvizicija koju su 1478. utemeljili katolički vladari kako bi održali katoličko pravovjerje nakon ponovnog osvajanja južne Španjolske i protjerivanja Arapa (Maura). Osim na krivovjerce, pažnja im je usmjerena na progon židova (conversosa) i, kasnije, protestanata.
Inkvizicija je u tom obliku ukinuta početkom 19. st. Održao se njen humaniji vid i danas nosi naziv Kongregacija za nauk vjere.
(13) Tekst napisan početkom 14. stoljeća, dugo vremena povezivan s Eckhartom. Naime, u njemu pobožna sestra imenom Katarina vodi duhovne razgovore s ispovjednikom i duhovnim voditeljem (Eckhartom) razvijajući temu svog duhovnog puta s mnogim elementima karakterističnim za Eckhartov (kao i za govor M. Porete) način govora, koji se u određenim trenucima približava stavovima slobodnjaka.
(14) O lolardima vidi dalje u tekstu.
(15) Kvekeri (Quackers, eng.) ili Religiozno društvo prijatelja (Religious Society of Friends, eng.) nastalo je u Engleskoj oko 1650. godine pod vodstvom karizmatičnog propovjednika i mistika Georgea Foxa u sklopu šireg pokreta religiozne i crkvene obnove protestantske provenijencije. Zagovarali su direktan dodir s Isusom Kristom, bez potrebe crkvene medijacije i potpunu ravnopravnost žena (što je bio prvi javni glas te vrste). S rastom popularnosti rastao je i antagonizam prema njima, a uskoro i razni oblici progona. Stoga se njihov utjecaj prenio u SAD gdje i danas živi njihova najveća zajednica.

Apostolsko bratsvo i Dulcinisti

Apostolsko bratstvo je pokret laika koji je pokrenuo Gerard Segarelli iz Alzana u okolini Parme oko 1260. godine, kada je doživio duhovnu preobrazbu. Rasprodaje sav imetak, oblači jednostavnu odjeću koja je podsjećala na onu prvih apostola, te počinje propovijedati pokoru, obraćenje i mir na način putujućih propovjedničkih redova (čime se direktno suprotstavljao pokretanju križarskih ratova u Svetoj zemlji). Uskoro privlači sljedbenike čiji broj raste cijelim područjem Lombardije ali i počeo privlačiti sve veću pozornost crkvenih vlasti. Na upozorenje franjevaca parmski ga je biskup prvo zatvorio a potom i protjerao sa svog područja. Budući da se u to vrijeme pojavilo mnoštvo zagovornika obnove apostolskog siromaštva prve Crkve, sazvan je 1274. crkveni Sabor u Lyonu da konačno razriješi taj problem. Na saboru su potvrđena samo dva reda (i načina prakticiranja siromaštva), franjevaca i dominikanaca, dok je svima ostalima zabranjeno javno djelovanje. To je bio poticaj progona i Segarella i njegovih sljedbenika koje je završilo spaljivanjem na lomači 1300. godine.

Međutim, sljedba je nastavila život na skriveni način sada pod vodstvom karizmatičnog Dulcina, sina svećenika iz Vercellija (Italija). Upravo te kritične 1300. godine priključio se pokretu i postao novi vođa, propovijedajući izvorne ideale poniznosti i siromaštva, a protiv bogatstva tadašnje crkvene hijerarhije, i boreći se protiv nepravdi feudalnog sistema a za društvo jednakih, koje ima prvenstvenu zadaću brigu za drugoga i međusobno zajedništvo.⁽¹⁶⁾ Od 1300. do 1307. godine zajednica je živjela u području Biella, na sjeveru Pijemonta. Međutim, čitavo je to vrijeme trajao njihov progon, tako da se te 1307. preostala grupa (oko 150 ljudi) sklonila pred najezdom križara u svoje središte u utvrdi Rubello. No nije im bilo spasa. Utvrda je uskoro pala, a Dulcino i njegova žena (i duhovna sestra, kako ju je zvao) Margareta, zajedno s glavnim pripadnicima zajednice bili su spaljeni na javnoj lomači čime im se u potpunosti zatire trag u daljnjoj povijesti.
__________________________
(16) U novije je vrijeme prepoznat kao jedan od začetnika reforme crkve u smislu brige za siromašne i socijalnu pravdu.

Fraticelli

Pojam „Male braće“ zbunjujući je jer se podudara s prihvaćenim pojmom vezanim uz franjevački red. Ovdje se međutim misli na krivovjerni pokret koji je na radikalan način zagovarao prakticiranje siromaštva i bio protiv bogatstva Crkve (i pojedinih prelata na području Italije). Proistekao je iz jedne od grana unutar franjevačkog reda koje su se formirale ubrzo nakon Franjine smrti, spiritualaca (ili zelanta).⁽¹⁷⁾ Začetnik tog smjera bio je Angelo da Clareno (Cingoli, 1247.-1337.) koji je ubrzo skupio grupu sljedbenika. No zbog svoje kritičnosti prema crkvenim vlastima 1278. godine osuđeni su od strane grofova Ancone i utamničeni. Na traženje pape Gaufredija (1289.-1295.) ubrzo su pušteni ali i poslani u izgnanstvo u Armeniju. Godine 1293. vraćaju se u Italiju i započinju dugogodišnju borbu za svoje mjesto u Crkvi. To je trajalo sve do 1317. godine kada konačno papa Ivan XXII. zabranjuje njegov red, način rada, djelovanja i duhovnog učenja. Međutim, fra Angelo se nije pokorio papinoj volji te je samoinicijalno počeo osnivati samostane, primati novake i upućivati pastoralna pisma s duhovnim uputama. Tako je nastao drugi, neovisni franjevački red nazvan „Malom braćom“ (Fraticelli ili braća siromašnog života). Čvrsto se držeći pravila sv. Franje, njegov nemiran i žestok duh uskoro je doveo red pred osudu za stajališta o iskvarenosti crkvene hijerarhije i nepriznavanja pape, ali istovremeno i do zaštite od strane pojedinih istaknutih osoba tog vremena (Gentile de Foligna, poznatog liječnika iz Padove i Simone da Cassia, cijenjenog pustinjaka i pisca duhovnih djela) te redova (pustinjaka augustinaca). Smrt fra Angela 1337. godine olabavila je poveznice među grupama koje počinju djelovati samostalnije. Najpoznatija je borba za očuvanje reda u Firenzi. Grupa fraticella se održavala desecima godina bez obzira na žestoke optužbe inkvizicije. Tek 1389. inkviziciji je uspjelo pobijediti i vođe pokreta spaliti kao heretike, što se nastavilo diljem Italije sve do njihova potpunog zatiranja tijekom 15. stoljeća.
__________________________
(17) Druga se nazivala konventualcima (ili relaxatima).

Pre-reformatorski krivovjerni pokreti

Budući da ova tema nadmašuje temu koju obrađujemo u ovom prikazu, osobito u dijelu koje se tiče duhovnosti i budući da oni u suštini nemaju mistične elemente u svojim temeljnim zahtjevima, samo ćemo je ukratko obraditi. Kako je već navedeno Europa 14. stoljeća bilo je područje burnog previranja, kako zbog prirodnih katastrofa (kuga, glad), tako i zbog društvenih previranja i sukoba (ratovi, šizma). Kritike su upućene crkvenoj hijerarhiji, a vezane su uz lagodan život u bogatstvu i primat Pape u Rimu. Proširile su se diljem kontinenta i bile polazna osnova svih pokreta. Međutim, ova je grupa bila posebna po svom protivljenju nekim od temeljnih teoloških tumačenja koja su činila osnovu kanonskog tumačenja Pisma. Pitanja predestinacije i transupstancijacije (pretvorbe) bila su najvažnija, uz određena pitanja vezana uz rituale egzorcizma, hodočašća i blagoslova.

U Engleskoj je glavni predstavnik te struje bio veliki teolog i profesor na Oxfordu (glavno mu je djelo Summa theologiae) i prvi prevoditelj Biblije na govorni (engleski) jezik John Wycliffe (1328.-1384.).⁽¹⁸⁾ Njegova snažna ličnost i jasne ideje ubrzo su privukle mnoge sljedbenike koji su se nazivali Lollardima. Zbog velikih razlika u teološkim pitanjima i odnosa prema položaju i zadaći crkvenog klera, te zbog zaoštrene političke situacije dolaze na loš glas. Početkom 15. stoljeća progoni postaju sve žešći, te Lollardi nastavljaju djelovanje u ilegali. Dolaskom reformacije ostaci pokreta postaju njezin sastavni dio osobito vidljiv u kasnijim pokretima baptista, puritanaca i kvekera.
Kao nastavljač Johna Wycliffea na području srednje Europe pojavljuje se i druga snažna ličnost koja je u mnogome uzburkala zapadnu Crkvu – Jan Hus (1369.-1415.) i pokret husita koji ga je slijedio.⁽¹⁹⁾ Propovijedajući na praškom sveučilištu svom je snagom kritizirao bogaćenje crkvenih struktura zbog pretjerivanja u otkupu grijeha (zagovarao je stajalište da se oprost od grijeha zadobiva stvarnim pokajanjem a ne novcem!), te ratovima koji su se vodili u ime Boga i Crkve. Na kritike je odgovarao da će rado povući svoje teze ako ga neko uvjeri u krivovjerje pomoću citata iz Biblije. Međutim nije se dogodilo to, već ekskomunikacija od protupape Aleksandra V. 1409. godine.⁽²⁰⁾ Ipak, pozvan je na crkveni sabor u Konstanci (1414.-1418.) gdje je branio svoje teze usmjerene protiv čistilišta, oprosta grijeha novcem, pape koji nema pravo preuzeti ulogu koju može imati samo Krist, raskoši i oholosti svećenika, te crkvene predaje u korist evanđelja. Obrana mu nije uspjela. Unaprijed osuđen, na stratištu je pjevao dok je nestajao u plamenu: „Isuse, sine Davidov, smiluj mi se!“. Njegova je mučenička smrt pokrenula lavinu prosvjeda koji su s vremenom kulminirali Husitskim ratovima (1415.-1431.) u kojima su s jedne strane bili njegovi sljedbenici, a s druge papinska vojska zajedno s posadama njemačkog cara Žigmunda Luksemburškog. Pohodi nisu uspjeli, te je postignuto primirje koje se više-manje održavalo sve do Luterovog pokreta reformacije koji je potvrdio Husa kao velikog i junačkog branitelja istinskog kršćanstva. Sukobi katolika i protestanata koji su slijedili nadmašuju granice ovog prikaza, a kao putokaz za budućnost prema pomirenju i suživotu navodimo riječi pape Ivana Pavla II. koje je izrekao na Međunarodnom simpoziju o Janu Husu 17. prosinca 1999.:

«Osjećam dužnost izreći duboku žalost zbog okrutne smrti kojoj je podvrgnut Jan Hus, te zbog rane koja je time nanijeta umu i srcu češkoga naroda, što je postalo izvorom sukoba i podjela. Već za svoga prvog posjeta Pragu izrazio sam nadu da će se moći poduzeti odlučni koraci na putu pomirenja i istinskoga jedinstva u Kristu. Rane prošlih stoljeća moraju se liječiti novim uvidom i utemeljenjem potpuno obnovljenih odnosa.»

__________________________
(18) John Wycliffe studirao je u Oxfordu gdje je diplomirao, te potom i doktorirao na biblijskim tekstovima. Vrlo temeljito proučavanje Biblije bila je osnova za engleski prijevod na kojemu radio do kraja života. Sudjelovao je i u politici. Najpoznatije je njegovo sudjelovanje na mirovnom kongresu u Brugesu 1274. godine između Engleske i Francuske, te borbu za sekularizaciju crkvenih dobara. Nakon snažnih kritika koje su dolazile iz monaških redova u njegovu su obranu stali franjevci kojima je stav siromašne crkve bio vrlo blizak. Međutim to nije bilo dovoljno, te je Wycliffe bio 1378. godine osuđen za krivovjerje. No zbog specifične situacije u dalekoj i relativno izoliranoj Engleskoj, nikad nije uhićen i kažnjen. Tek je crkveni sabor u Konstanci 1415. godine Wycliffea osudio kao heretika s javnim spaljivanjem njegovih knjiga.
(19) Jan Hus u mnogo čemu je slična ličnost Wycliffeu. Svećenik, filozof i teolog, reformator i profesor, a od 1402. i rektor na Praškom sveučilištu, te tvorac češkog književnog jezika.
(20) Suparnici su mu bili pape Grgur XII. i Benedikt XIII.

IZVORI

1. AUGUST FRANZEN, Pregled povijesti Crkve, Zagreb, 1970.
2. „Hystory of the Christian Church“, Heresy and its Suppresion, na www.godrules.net/library/history/history5ch10.htm
3.www.newadvent.org/catholic.encyclopedia
4. www.wikipedia.org
5. www.godrules.net/library/history

Novo u kolumni

• O dijalogu
• Vjerujem
• Opazke VIII
• Opazke VII
• Opazke VI

Najčitanije u kolumni

• Katolička crkva o kontracepciji i o pobačaju (6629)
• Seksualna zlouporaba žena u Katoličkoj crkvi (4350)
• Hipokrizija (4162)
• Žene u Katoličkoj crkvi (3912)
• OTVOREN GOVOR U CRKVI (3770)

Komentari u kolumnama

• Drinske mučenice - eutanazijom do vječnog života (1)
• Futuvvet (1)
• Božić ipak dolazi (1)
• Vedska književnost (2)
• Žene u Katoličkoj crkvi (1)