KRIŽNI PUT
Poslano: 18.02.2010 | Jadranka Brnčić
Piše: Jadranka Brnčić
Isuse, Sine Božji i brate svih ljudi, otrpio si sav ljudski život. Ispio naš kalež do dna. Ni jedno ljudsko trpljenje nije ti nepoznato. Slijedeći te na tvom Križnom putu, produbljujem razumijevanje vlastite i tuđe patnje koja u tebi zadobiva smisao. Smisao kakav nije odgovor na pitanje „zašto?“, nego prihvaćanje trpljenja.
Svojim nam Križnim putom daješ: snagu riječi koja postaje djelom, pristajanje na patnju kakvo otkriva moć ljubavi u krajnjoj nemoći, Zlatno pravilo ponad pravednosti. Riječju: nemoguć život i nemoguć zahtjev. Ali takav koji tvori samu srž naše nade. Njezino ispunjenje ona je sama. Nada nas čini istinskim ljudima, oslobođenima naših egoizama i strahova, ljudima za druge, ljudima s Bogom kao prijateljem.
Snagom tvojega Križnog puta, Isuse, prihvaćam vlastiti križ kao temeljan način svojega oslobođenja, kao zakon svojega suobličenja s tobom.
I. ISUSE, OSUĐEN SI
Isuse, stojiš tužen i ružen, bez obrane pred Pilatom i pred gomilom. Ti, kojemu je dano da sudiš ljudima, dopuštaš da ljudi tebi sude. Svijet te osuđuje jer mu se ne podvrgavaš. No, misleći da te je osudio, on, zapravo, osuđuje sebe sama. Nedužan, svojim pristankom na osudu ti razaraš svaki sud: od suda nas oslobađaš slobodnim pristajanjem na sud, od grijeha našom vjerom, od žalca smrti životom u Bogu.
Tvoje prihvaćanje smrtne osude nije pristajanje na žrtvu kakva bi bila cijena za naše grijehe. Čin je to kojim ti osuđuješ svako žrtvovanje. U tvojemu Kraljevstvu dokinut je i uništen Sotonin sustav plaćanja i otkupa, kazni i nagrada. Riječju: nasilja. Obrazac laži urušava se kad trijumf nad žrtvom postaje trijumfom žrtve.
Da, Isuse, nisi za nas platio cijenu da bi nas otkupio od grijeha, nego si nam oslobodio put da živimo poput Tebe.
Bože, Oče naš, zahvaljujem Ti što je Tvoj Sin pristao da mu bude suđeno eda bi svatko tko pristaje na Njegovo prihvaćanje, bio slobodan pred ljudskim sudom. Hvala Ti na daru vjere, na mogućnosti da živim s Tobom i postajem kao Isus, Tvoj ljubljeni Sin.
Pomaži mi da nikad nikog ne samo da ne osuđujem, nego ni sudim, ni prosuđujem.
Pomaži nam, Bože, Oče naš, da ni u kojoj situaciji na uvredu ne vraćamo uvredom, na povredu istom mjerom, na nasilje nasiljem, molim Te. Po Kristu, Prijatelju i Učitelju našem. Amen.
II. ISUSE, PRIHVAĆAŠ
Isuse, uzeo si križ na se. Šutke, ne protiveći se. A moja se duša tako često plaši trpljenja, straši ju iskušenje, kadikad se zgraža pred pomisli na bolest, gubitke i smrt.
Nije li križ svaka poteškoća, svaki napor koji moram upregnuti i svladati želim li biti čovjek? Nije li trpljenje često neizbježiv i nezaobilaziv put duhovnoga rasta, jedini put na kojem ljubav može uspostaviti svoje kraljevstvo?
Znam da Bog ne daje da budemo kušani preko svojih sila – on s kušnjom daje i ishod da mognemo izdržati. Samo je, Isuse, tvoja, kušnja bila neizmjerna. Poput tvoje predanosti.
Nisi nam dao od viška sebe, nego sebe sama. Odrekao si se svega što zemaljski život čini smislenim. Štoviše, odrekao si se sviju jamstava, čak i Božjega. Doista, Bog ništa ne jamči, čak ni sebe, kao izvjesno, nego obećava kao sadržaj nade. Stoga je uzeo tvoj križ da ga nosi s tobom. Skriven. Šuteći.
Bože, Oče naš, zahvaljujem Ti na osobama koje i u strahu pred nedaćama života umiju zadržati mir, na sebedarnim osobama nade i učenicima ljubavi. Hvala Ti na Isusovoj predanosti po kojoj je i moja moguća.
Pomaži mi da se otvorim riziku vjere kakva ni u Tebi ne traži svoje jamstvo, da Te ljubim ni zašto, ni zbog straha od grijeha, ni zbog nade u uskrsnuće, nego poradi Tebe sama.
Pomaži nam, Bože, Oče naš, da mi, kršćani, prihvatimo znati tek jednu stvar o Tebi, a ta je da si prisutan u Isusu raspetome, molim Te. Po Kristu, Prijatelju i Učitelju našem. Amen.
III. ISUSE, PADAŠ
Isuse, padaš. Tijelo ti isječeno od bičevanja, glava ti gori od boli pod trnovom krunom, lice ti modro od udaraca, snaga oslabila od muke, duša potištena pred smrću.
Bože, Oče naš, Isus klone u svakome tko drugomu nanosi i najmanje zlo, a diže se svaki put kada čovjek pristupa drugome u dobroti. Daj nam da i mi sudjelujemo u njegovu podizanju, molim Te. Po Kristu, Prijatelju i Učitelju našem. Amen.
IV. ISUSE, SUSREĆEŠ MAJKU
Isuse, na svom putu prema smrti susrećeš majku. Ni riječi, ni geste među vama. Tek pogled.
Kakav li je mač morao probosti Marijino srce kad te ugledala onako bolna, izrugana, napuštena! Smrti predana! Otrgnuta iz njezina života, iz njezine utrobe!
Nije li trebalo i ona da prihvati isti Križ kako bi te mogla pogledati? Možda čak i bez suza. Ili svim suzama svijeta.
Kolika li je tek tvoja bol bila umnožena majčinom boli! Bez druge utjehe do pristajanja da utjehe nema! Nikad te više neće obujmiti svojim zagrljajem, nikad ti više neće uputiti pogled pun razumijevanja. Ovaj je posljednji.
Pogled u kojem se susreću bol poradi svega zla svijeta i ljubav poradi sve ljubavi Božje. Jedinstvo u boli i jedinstvo u ljubavi. U vašoj boli sva ljubav Božja i ljudska, u vašoj ljubavi sva bol ljudska i Božja.
Bože, Oče naš, zahvaljujem ti za svoju majku iz čije utrobe uđoh u utrobu Tvojega milosrđa. Hvala Ti na mojem djetetu koje primih iz Tvoje ruke i kojemu želim da Tebi živi.
Pomaži mi da mi više od sreće, uspjeha, čak i zdravlja mojega djeteta bude draga njegova dobrota.
Pomaži nam, Bože, Oče naš, da svima koje susrećemo budemo takvim majkama kakvom je Marija bila Isusu, a Tebi da budemo dijete kakvo Ti je bio Isus, molim Te. Po Kristu, Prijatelju i Učitelju našem. Amen.
V. ISUSE, TRAŽE ŠIMUNA CIRENCA DA TI POMOGNE
Isuse, nitko nije pristupio da ti pomogne. Bojali su se rimskih vojnika koji su te pratili do Golgote. No, slučajnu promatraču, Šimunu Cirencu, vojnici su naredili da dio puta preuzme tvoj križ. Da izdržiš, da ne umreš prije izvršenja smrtne osude.
Šimun je, bit će, pristao nevoljko. Nije uputno usprotiviti se rimskoj vlasti. A drvo je doista teško. I za muškarca u snazi, a kamoli za izbičevana i trnjem okrunjena čovjeka!
I tako je Šimun, promatrač, postao sudionikom. Čak i ako nije povjerovao u tvoju nevinost, mora da ga je to promijenilo! Šimun je postao dionikom tvojega Križnog puta to čak i ne hoteći! Slučajno. Kao što se nama događa kada nam u naš život bane nečija patnja bili spremni za nju ili ne. Za patnju, ni svoju ni tuđu, nikad, zapravo, nismo spremni.
Nije li Šimun i u svakome od nas? Gledamo li u tvoj Križ noseći svoj, biva kako taj Križ, zapravo, nosi nas!
Bože, Oče naš, zahvaljujem Ti na ljudima koji su mi pomogli u životu. Nevoljko ili rado, u malim ili velikim stvarima, svejedno.
Hvala Ti za svaku prigodu u kojoj mi se ponudi čiji god križ da ga ponesem.
Pomaži mi da ju ne propustim, neka dopustim da me dotakne križ mojih bližnjih te tako, na trenutak barem, preuzmem breme s Isusova ramena.
Pomaži nam, Bože, Oče naš, da umjednemo nositi bremena te ih jedni drugima iznašamo, molim Te. Po Kristu, Prijatelju i Učitelju našem. Amen.
VI. ISUSE, OSTAVLJAŠ TRAG SVOJEGA LICA
Isuse, među ruljom koja se gura i viče pristupa ti neka žena. Krvavu od bičevanja i padanja, pruža ti rubac da obrišeš lice. Neznatna, gotovo nesmislena gesta. Kako ti brisanje znoja i krvi s lica može olakšati bol? Da bolje vidiš put kojim ti je koračati? Da ti žena razazna lice? Ne, njezina je gesta spontana gesta nježnosti.
A kako joj ti vraćaš? Ne pokazuješ joj tek svoje lice, nego joj ga ostavljaš kao trag. Na rupcu. U njezinu srcu. Veronika sama postala je tvojim rupcem, tvojim tragom. Svatko od nas tko dopusti da ostaviš svojega traga u njemu, postaje tvoje lice.
Rekao si da ćeš nas prepoznati po tome umijemo li te prepoznati u svojoj braći i sestrama, u ljudima potrebnima naše pažnje, naše pomoći, naše ljubavi. Ne možemo vidjeti Božje lice a da prvo ne vidimo ljudsko. I ne možemo pravo vidjeti ljudsko lice, ako u njemu, Isuse, ne prepoznajemo tvoje.
Bože, Oče naš, zahvaljujem Ti što si u Isusu ostavio svoj trag, što na njegovu licu možemo Tebe prepoznati. Hvala Ti što svuda, u cijelomu stvorenu svijetu možemo vidjeti Tvoje tragove.
Pomaži mi da se otvorim Duhu Svetom te da kroz moje lice sve više prosijava Isusovo, da ljudi koje susrećem Njega susreću u meni.
Pomaži nam, Bože, Oče naš, da svako ljudsko lice prepoznajemo kao Isusovo lice te da tako svi budemo „na sliku Tvoju“, molim Te. Po Kristu, Prijatelju i Učitelju našem. Amen.
VII. ISUSE, OPET PADAŠ
Isuse, tvoj pad je još dublji. Padaš zbog činjenice da si, premda nedužan, osuđen, da su te i najbliži zatajili i izdali. Padaš poradi mojih otpora Božjoj ljubavi, moje sebičnosti kojom se otimam ljubavi prema tebi i ljudima.
Bože, Oče naš, zahvaljujem Ti na svojim i malim i velikim padovima u životu. Pomaži mi da svoje gubitke prihvatim, odžalujem, ispraznim se od njih te se mognem otvoriti novomu, Tebi novomu koji me čekaš u mojim gubicima, molim Te. Po Kristu, Prijatelju i Učitelju našem. Amen.
VIII. ISUSE, OBRAĆAŠ SE ŽENAMA
Isuse, za tobom je išlo silno mnoštvo, napose žena, koje su, vidjevši te kako posrćeš pod teretom križa hodeći prema svojoj smrti, plakale i naricale za tobom. A ti? Jamačno si plakao nad njima predviđajući dan kada će rimska vojska sravniti Jeruzalem sa zemljom. Stoga si se obratio ženama: „Kćeri jeruzalemske, ne oplakujte mene, nego oplakujte sebe i djecu svoju“.
Isuse, koliko li puta si htio skupiti djecu ljudsku kao što kvočka skuplja piliće pod krila, a oni ne htjedoše?! Veza onoga koji iskazuje milosrđe i onoga koji ga prima veza je jednakih koji dijele istu ljubav, nježnost i povjerenje. Milosrđe se ne iskazuje drugome s visoka, iz suviška vlastite nadmoći u ljubavi, nego ono čini da se onaj tko iskazuje milosrđe snizuje do drugoga tako da drugoga uzvisuje. Onaj kome se iskazuje milosrđe nije „predmet” toga milosrđa, nego sam njegov sadržaj.
Bože, Oče naš, zahvaljujem Ti na ženama u Isusovu životu. Ni jedna ga nije izdala, zatajila, napustila. Uključujući i Pilatovu suprugu. Hvala Ti na ženama koje su ga ljubile.
Pomaži mi da sačuvam nježnost i sućut i u najgrubljim situacijama života.
Pomaži nam, Bože i Oče naš, da ne oplakujemo Isusovu sudbinu, nego vlastitu ukoliko nije u skladu s Tobom, molim Te. Po Kristu, Prijatelju i Učitelju našem. Amen.
IX. ISUSE, I OPET PADAŠ
Isuse, padaš, pao si do dna, do mjesta odakle vapiš: «Bože, zašto si me napustio?!»
Sve gubiš eda bi više našao.
Bože, Oče naš, posvema me osvoji, posvema uzmi, da ne pripadam više sebi nego Tebi. Pomaži mi da u svijetu u kojem rastu zatorne moć uništenja, pridonesem da narastu i prerastu moći ljubavi, moći života, molim Te. Po Kristu, Prijatelju i Učitelju našem. Amen.
X. ISUSE, SVLAČE TE
Isuse, poslije trećega svojega pada, onemoćao, ništa više ne činiš sam. Drugi te svlače, pa pribijaju, pa skidaju s križa. Čine s tobom što hoće. Tijelo ti više ne pripada. Kao što ne pripada ni teškim bolesnicama onemoćalima na njihovim posteljama.
Razgolićen si do krajnje svoje krhkosti, do siromaštva svoje ljudskosti. I prije nego što su s tebe strgli tvoju haljinu. Haljinu s ljubavlju istkanu.
A i nju htjedoše razdijeliti. I rasparali bi ju da su mogli. Kao što kršćani paraju tvoje srce odvajajući svoje zajednice, svaka svojatajući pravo na tvoju haljinu. Dok se prepiremo i nadmećemo, ti prolaziš šutke. Skriven u tkanju onih koji ne čine drugo nego ljube.
Naša razdijeljenost ponovno te zaodijeva. Nama samima. Skrivajući te od drugih, priječeći onima koji te ne poznaju da vide tvoje lice.
Bože, Oče naš, zahvaljujem Ti na Isusovoj prepuštenosti na volju ljudima. Hvala Ti što nam po Njegovoj krhkosti otkrivaš svoju šutljivu ljubav.
Pomaži mi da umijem ne samo davati, nego i primati ljubav.
Pomaži nam, Bože, Oče naš da Te, zaogrnuti Isusovom nagošću, primamo u sebe te da tu budeš posve slobodan činiti što Ti se prohtjedne, molim Te. Po Kristu, Prijatelju i Učitelju našem. Amen.
XI. ISUSE, PRIBIJAJU TE
Isuse, pribijaju te na križ. Opraštaš im jer ne znaju što čine. Vrhunac tvoje nježnosti tvoja je smrt na križu. Umireš iz nježnosti i najnježnije moguće. S ljubavlju gledaš u one koji te razapinju da bi ih razgolitio do njihove vlastite nježnosti. Ti istu, božansku nježnost osjećaš prema onima koje ostavljaš i prema onima koji te razapinju. Duboko si dirnut: i doslovno – trnjem, čavlima i kopljem koji te probadaju, i osjećajno – manjkom one ljubavi u ljudi koji te okružuju a kakvu sam osjećaš. Taj manjak probada te gorče od čavala i koplja te nemoćan bivaš ranjen nježnošću koju sam iskazuješ. No, ni sebe ni svoje ne oslobađaš te rane, nego ju prigrljuješ.
Najveća tuga i bol, najveći nedostatak i rana oni su koje nanosi – zlo. Pred zlom i ti si nemoćan. Ne sklanjaš se od njega. I tebe zlo ranjava. I upravo je ta rana – milosrđe. Milosrđe je ranjena Božja nježnost. Ti sam.
Bože, Oče naš, zahvaljujem Ti na milosrdnom srcu Tvojemu koje nas obavija poput majčine utrobe i rađa za novi svijet. Hvala Ti za Isusove rane iz kojih probija Tvoja snaga.
Pomaži mi da se ne bojim vlastite nemoći u slabostima i bolestima te kroz nju primam Isusovu ljubav.
Pomaži nam, Bože, Oče naš, da nikoga ne pribijamo na drvo svojih sebičnosti, nikoga ne probodemo manjkom svoje ljubavi te svima praštamo iz ljubavi prema Tebi, molim Te. Po Kristu, Prijatelju i Učitelju našem. Amen.
XII. ISUSE, UMIREŠ
Isuse, umireš. Tvoji su se učenici razbježali, a podno tvojega križa ostali tek tvoji rugaoci i jedan rimski stotnik. Majka, Ivan i nekoliko žena stajaše podalje.
Stotnik je ispovjedio vjeru za kakvu ni tvoji učenici nisu bili kadri. Tebe, Sina čovječjeg nazvao je Sinom Božjim. Onaj tko je pripadao redu moći, a da nije vidio kako činiš „silna djela“, priznao je tvoju moć vidjevši kako umireš posve nemoćan i napušten.
Isuse, ti se osjećaš napuštenim i od Boga. Dopuštaš da tvoje povjerenje u Njega na čas ustukne pred Njegovom šutnjom.
No, On upravo usred patnje nudi svoje spasenje. Bog koji spašava Bog je koji se skriva.
U tebi, Isuse, i sam Bog pati zbog razdaljine između sebe i čovjeka. Umire svaki put kada mi Njega napuštamo. Mrtav je u nama kada smo i mi mrtvi za Njega. Mrtav za druge kada kroz nas ne prosijava tvoj život.
Bože, Oče naš, zahvaljujem Ti na svima koji umiru predajući s dahom i duh svoj Tebi. Hvala Ti na vjeri stotnika koji je u svojoj moći prepoznao krajnju nemoć, a u Isusovoj nemoći Tvoju moć.
Pomaži mi da i u najvećim životnim poteškoćama ne gubim povjerenje u Tebe.
Pomaži nam, Bože, Oče naš, da ne budemo mrtvi za Tebe, kako Ti ne bi bio mrtav za druge ljude, molim Te. Po Kristu, Prijatelju i Učitelju našem. Amen.
XIII. ISUSE, SKIDAJU TE S KRIŽA
Nijemo te skidaju mrtva s križa podno kojega tvoje tijelo dočekuju ruke onih koji su te za života ljubili. Tijelo tvoje spuštaju u majčino krilo. Kao što su te nekad, tek rođena, iz njega podigli.
Svršeno je. Dovršeno.
XIV. ISUSE, POLAŽU TE U GROB
Žurno sahranjuju Tvoje tijelo, Isuse. Šabat će, dan kada ruke vjernih Židova ne smiju doticati mrtve. Tebe koji cijeloga života nisi imao kamo glavu nasloniti, ni vlastite obitelji i gotovo ni jednoga pouzdanog prijatelja, sahranjuju u posuđen prijateljev grob. I navaljuju na nj veliki kamen.
No, grob ujutro žene i učenici zatječu praznim. Nema nikoga. Jedina prisutnost na tvojem grobu glas je koji ženama kaže: “Uskrsnuo je! Nije ovdje!“. Nisi ovdje. Odsutan. Dočekat ćeš svoje učenike drugdje, u drugo vrijeme.
Bio si posrednik između Boga i nas ljudi. Sada si samoga sebe dokinuo kao posrednika da bismo ponovno imali izravan pristup k Bogu. S tobom. Umro si da bi Duh Sveti, lik ponovnog sjedinjenja Boga i čovječanstva, mogao doći u punini. Njemu ne treba vrijeme i prostor. Satkan je od tvojega tijela, novoga Hrama u kojem prebiva prisutnost Oca u tebi i tvoja prisutnost u ljudskom srcu i u zajednici vjernika.
Bože, Oče naš, zahvaljujem Ti na osobama izdržljivima u mukama, strpljivima u nevoljama, vjernima u ljubavi – one mi iznova otkrivaju Isusa. Hvala Ti na daru Isusova Križnoga puta koji me poziva da uđem u Tvoju ekonomiju obilja i nade.
Pomaži mi da se otvorim Tvojemu daru, da po Isusovu Križnom putu prihvatim svoj vlastiti te tako, sada i ovdje, uđem u Tvoje Kraljevstvo.
Pomaži mi, Bože, Oče naš, da patnjom dosegnem – slobodu, padom – uzdignuće, napuštenošću – nadu, osamljenošću – blizinu, manjkom – višak, krajnjom nemoći – moć ljubavi; riječju: da postanem čovjekom u punini. To te molim i za sve ljude. Po Kristu, Prijatelju i Učitelju našem. Amen.
