Ljubav - srce svih religija

...Mi trebamo i smijemo upoznati Boga u sebi. To je sasvim drugačija dimenzija Čovjeka! Za to treba 'umrijeti' svakodnevnoj svijesti i zaroniti u dubinu sebstva jer tu je Susret sa Živim Bogom! Također, svi smo mi intelektualno podcijenili Uzrok Svega Što Jest: Bog je Biće koje je beskonačno inteligentnije i kompleksnije nego što mi možemo shvatiti umom. Također, Njemu ništa nije potrebno, a najmanje naše ''cjenkanje'' s njim. Osobna veza k Božjem biću je transcendentalna, taj važan dio jest izvan svakodnevice znanosti. (Fizika divno objašnjava mnoge pojavnosti i manifestacije 'plesa dinamičke energije u prostor-vremenu'). Bog je apsolutno biće (Religio = absolut) koje se 'skriva' ispod svih pojavnosti, ali ostaje nemanifestirano; dakle osjetilima i mentalnom dijelu čovjeka to je nešto nedokučivo. Ta mistika (pojednostavljeno transcendentalna komunikacija u sebi) dubina je prave vjere, a većina ljudi su prelijeni da bi ''umrli'' dnevnoj svijesti i zaronili u dubine Sebstva gdje se krije Božja ljubav u svakome od nas. To je proces koji treba htjeti zaživjeti, a ako imate i Milost pa vam se Božji znak pojavi, nakon toga ste potpuno drukčiji iznutra. Izvana isti, a unutra drukčiji."

Već je Jung u knjizi Neotkriveno jastvo (Fabula Nova, Zagreb, 2008. u prijevodu Petre Štrok) upozorio na opasnost uzdizanja znanstvene spoznaje na pijedestal najvećeg spoznajnog autoriteta: "Znanstvena se spoznaja, osim što uživa sveopći ugled, u očima čovjeka smatra jedinim intelektualnim i duhovnim autoritetom.

...Umjesto konkretnim pojedincima, znanost nas opskrbljuje nazivljem organizacija i apstraktnom idejom Države kao načela političke zbilje. Slijedom toga, moralna odgovornost pojedinca neizbježno biva zamijenjena politikom Države. Umjesto moralne i mentalne diferencijacije pojedinca, imamo dobrobit javnosti i podizanje životnog standarda. Cilj i značenje života pojedinca (koji je jedini stvaran život) više nije individualni razvoj nego politika države.

Osim aglomeracija golemih masa ljudi u kojima se pojedinac ionako gubi, jedan od glavnih čimbenika odgovornih za psihološko masovno razmišljanje jest znanstveni racionalizam koji pojedinca lišava njegovih temelja i njegova dostojanstva. Što je veća gomila, to je pojedinac neznatniji. No, ako pojedinac preplavljen osjećajem vlastite ništavnosti i nemoći pomisli da mu je život izgubio smisao - koji, na koncu, nije istovjetan dobrobiti javnosti i višem standardu življenja - tada je već zakoračio na put prema državnom ropstvu."

Prema Jungu, ali i prema svim duhovnim autoritetima čovječanstva, dobrobit svijeta nije u rukama organizacija i institucija nego u rukama pojedinca: "O pitanjima koje nameće današnja situacija u kojoj se nalazi svijet: Nisam sklon pretjeranom optimizmu, niti sam ljubitelj visokih ideala, nego sam naprosto zabrinut sudbinom pojedinca - neznatne jedinke o kojoj ovisi svijet i u kojemu, čitamo li ispravno kršćansku poruku, i sam Bog traži svoj cilj."

Stoga je neobično vrijedno Pavunino istupanje koji autoritetom vrhunskog znanstvenika svjedoči o osobnom religioznom iskustvu. Čak štoviše, upućuje na "metodu" kojom je moguće "doseći" dublje razine sebe: " Za to treba 'umrijeti' svakodnevnoj svijesti i zaroniti u dubinu sebstva jer tu je Susret sa Živim Bogom."

Naglasak je na osobnom susretu s Bogom koji i Jung ističe u spomenutoj knjizi: "Religije podučavaju o autoritetu suprotstavljenome autoritetu "svijeta". Vjerovanje izražava konkretno kolektivno vjerovanje, dok riječ religija izražava subjektivan odnos spram određenih metafizičkih, izvanzemaljskih čimbenika. Vjerovanje je ispovijedanje vjere poglavito namijenjeno svijetu u cjelini te je shodno tomu ovozemaljsko, dok značenje i svrha religije počiva u odnosu pojedinca prema Bogu. Živi odnos spram i izvana konfrontacija s njihovom izvanzemaljskom referentnom točkom je potisnut u pozadinu. Biti sljedbenikom vjerovanja nije uvijek religijsko pitanje, nego mnogo češće, društveno te kao takvo ne pruža pojedincu nikakve temelje. Podršku valja tražiti isključivo u izvanzemaljskom autoritetu.

Temelje slobode i autonomije pojedinaca ne polažu etička načela, ma koliko uzvišena ona bila, ili vjerovanja, ma koliko ortodoksna, nego isključivo empirijska svijest, neporecivo iskustvo intenzivno osobnog, recipročnoga odnosa čovjeka i izvanzemaljskoga autoriteta koji djeluje kao ravnoteža "svijetu" i njegovu "razumu". ...Kao što čovjek kao društveno biće ne može na duge staze postojati bez povezanosti sa zajednicom, tako će i pojedinac pravo opravdanje svoga postanka i svoje vlastite duhovne i moralne autonomije pronaći samo u izvanzemaljskom načelu sposobnome da relativizira nadmoćan utjecaj izvanjskih čimbenika. Pojedinac koji ne nalazi utočište u Bogu ne može sam pružiti otpor moralnim laskanjima svijeta. Za to mu je neophodan dokaz unutarnjeg, transcendentalnoga iskustva koje ga jedino može zaštititi od inače neizbježnog podvrgavanja masi. Puko intelektualan ili čak moralan uvid u opovrgavanje i moralnu neodgovornost čovjeka mase tek je negativno priznanje, svedeno na tek nešto više od krivudanja cestom koja vodi do automatizacije pojedinca. Nedostaje mu pokretačka snaga religioznog uvjerenja budući da je čisto racionalna."

I kao svaki pojedinac koji je ostvario "utočište" ili "susret" s Bogom, Pavuna dolazi do "srca" svih religija, do Ljubavi: "Zato kao dokazani svjetski prihvaćen znanstvenik, koji je dosad najmanje triput 'umro', ja javno svjedočim dubinu osobne vjere i susreta s Isusom Kristom, a to šokira tzv. "intelektualce" (kojima je mentalni nivo najviši stupanj dosega) jer nije prihvatljivo svjedočiti javno vjeru u ovim antibožjim, hipnotiziranim društvima konzumacije. To svjedočenje budi ljude koji onda žele s nama nastaviti Put Ljubavi i Milosrđa."

Ljubav - srce svih religija

Ljubav o kojoj se ovdje govori nema ništa zajedničko s moralom. Ona ne poznaje nikakvo "moraš" i "trebaš". Onaj tko je iskusio božanski život u sebi ne može onom drugom nanijeti nikakvo zlo. On stoji u poštovanju pred svime što živi.

Thomas Merton o iskustvu ljubavi ovako govori: "Najednom mi je bilo kao da vidim tajnu ljepotu svih srdaca, dubinu kamo ne dopiru ni grijeh ni pohlepa, stvorenje kakvo jesmo u Božjim očima. Kad bi ljudska stvorenja mogla sama sebe vidjeti kako doista izgledaju. Kad bismo jedan drugoga mogli vidjeti na taj način, tada ne bi bilo osnove za rat, mržnju, grozote... Vjerujem da će to biti veliki problem kad padnemo nice da bismo jedni druge častili."

Istinska ljubav spoznaje to navodno loše onog drugog kao naše vlastito loše. (Jung: "Čovjeku Zapada prijeti opasnost od gubitka njegove sjene općenito...Posljedica toga je da suvremeni čovjek može spoznati sebe samo u mjeri u kojoj može postati svjestan sebe, a ta sposobnost umnogome ovisi o uvjetima okoline, o porivu za znanjem... njegov duhovni i moralni suparnik više ne obitava u njegovim grudima... čovjek nije homo simplex nego homo duplex: u skladu s tim zamišljamo da smo bezazleni, razumni i humani. Ali zapravo je frivolno, površno i nerazumno od nas, kao i psihički nehigijenski, previdjeti reakcije i stajalište nesvjesnog.")

Ljubav liječi, ne samo u prenesenom smislu.

Tko ne može ljubiti, ne može se ni otvoriti, ne može ni stupiti u razmjenu s nekim. Ljubav je preduvjet za sve što raste i sazrijeva. Tko ne stoji u razmjeni ljubavi ne može rasti. Tko ljubi, prima.

W. Jagger: "Ono što imamo u rukama na kraju života nisu naša postignuća i naša djela. Prije svega ćemo si morati postaviti pitanje koliko smo ljubili. Neće nas pitati jesmo li bili katolici, ili evangelici, ili budisti, ili bilo što drugo. Pitat će nas koliko smo ljubili. To je poruka svih religija: "Bog je ljubav i tko ostaje u mojoj ljubavi, ostaje u Bogu i Bog ostaje u njemu."

Zvuči jednostavno, no bez duboke unutrašnje preobrazbe za nas tzv. obične, normalne ljude ljubav je nedostižna. Kad čitam po tko zna koji put priču o Kristu i preljubnici uviđam da Krist previše voli da bi osuđivao, ali previše voli i da bi ostavio "preljubnicu" u istom stanju svijesti u kojem ju je zatekao: "Idi i ne griješi više". Meni se čini da ju je podsjetio da to što živi nije punina njene ljudskosti i da život koji joj je poklonjen može potpunije živjeti... No nema osude, najmanje vječne:

Bela Hamvas u Kristovu obraćanju čovjeku vidi puninu bitka:
"Nikada nije nitko živio tko je ovako govorio.Kada je nekome govorio, odmah ga je izvukao iz svih ljudskih i društvenih, moćničkih i rangovnih odnosa i postavio ga u njegovu vlastitu nepatvorenost. Sa svima je govorio kao da govori s drugim Bogom. Nitko nije bio ni iznad ni ispod drugoga, nije bio ni viši, ni manji. Dvoje, oči u oči. U takvom odnosu nema ispod i iznad. U svima bi oslovio Boga. (Bela Hamvas, Kršćanstvo Scientia Sacra II)

"Moć koju Isus nije suprotstavio snazi kvarenja bitka i koja je od snage kvarenja bitka jača i stvara konačniju čistoću od čistoće početnog postojanja, na osobit način nije nečuvena i trijumfalna, nego potresno blaga i nemoćna, nadmoć koja je svoju moć potpuno predala, koja je od svih snaga slabija, mekana, popustljiva i nježna. Evanđelja je zovu ljubavlju. Ljubav je moć koja zauzdava kvarenje bitka, ispravlja ga tako da od prvotne stvara višu razinu postojanja. To je ona razina na kojoj počiva trijumfalna istina, fundament nebeskog kraljevstva."

"Snage kvarenja bitka i sustavi laži bitka već dvije tisuće godina čine velike napore da bi kompromitirali ljubav. U mišljenju, u pogledu na svijet, u filozofiji, u znanosti to im je u potpunosti uspjelo. Definicija glasi: ljubav je sentimentalna popovska prevara. U središtu ljudskog bitka nije ljubav, nego borba za opstanak. Ljubav je, međutim, jedino što postoji i što se ne može ni nijekati, niti se može uprljati. Može se uprljati zloupotreba ljubavi, lažna i prividna ljubav, prevara ljubavlju, kriva i egoistična ljubav. Utjecaj kompromitiranja traje samo dok ga ne dotakne autentična ljubav. U tom trenutku svaka se agresija odbije od te savršeno nemoćne nježnosti bez ikakve vlasti, koja je blaga i strpljiva, mekana i popustljiva, i nezaštićena mekoća pokaže se tvrđom od dijamanta."

"Biti bez ljubavi u umu se pokazuje kao ludost, u moralu kao zlodjelo, u tjelesnom životu kao bolest. Biti bez ljubavi znači iskvarenost bitka. Ljubav je mjera postojanja."

"Logika ljubavi je logika jedinstva (Upanišade, Plotin, Heraklit, Kuzanski, zen, sufiji, Böhme, hasidi).

Ljubav je riječ, logos koji otvori bitak i prosvijetli ga."
...
"Što se iz ljubavi ne može shvatiti, ne može se smatrati vjerodostojnim."

"Ljubav je stvorila životnu tehniku višeg reda od početnog stvaranja, čvršću prisebnost, više znanje, poznavanje čovjeka, poznavanje svijeta. Taj poredak života, jer je viši, djetinjiji je, dakle krhkiji, blaži, mekši, svjetliji, kultiviraniji, umniji, širi, vedriji, samopouzdaniji, finiji - a osobito osjetljiviji i ranjiviji."

"Logika ljubavi je logika jedinstva (Upanišade, Plotin, Heraklit, Kuzanski, zen, sufiji, Böhme, hasidi).



Da bi čovjek bio sposoban za preobrazbu, mora u sebi osvijestiti svoje pravo biće; Bog nije ravnodušan prema nama, neprestano nas je svjestan (Biblija: "Dragocjen si u mojim očima";" može li majka zapustiti svoje čedo? Pa ako bi koja i mogla, ja tebe nikada neću zapustiti"). Što je u nama ova spoznaja dublja, to smo više sposobni voljeti. Ako ne osjećamo ljubav, ne znamo kako voljeti. Bog je jedini izvor s kojeg ljubav dotječe, a da se ne iscrpljuje. Napajati se valja na tom izvoru svakodnevno (ili još bolje: svakoćčasno).

Novo u kolumni

• O dijalogu
• Vjerujem
• Opazke VIII
• Opazke VII
• Opazke VI

Najčitanije u kolumni

• Katolička crkva o kontracepciji i o pobačaju (6629)
• Seksualna zlouporaba žena u Katoličkoj crkvi (4350)
• Hipokrizija (4162)
• Žene u Katoličkoj crkvi (3912)
• OTVOREN GOVOR U CRKVI (3770)

Komentari u kolumnama

• Drinske mučenice - eutanazijom do vječnog života (1)
• Futuvvet (1)
• Božić ipak dolazi (1)
• Vedska književnost (2)
• Žene u Katoličkoj crkvi (1)