MATERNICA BOŽJA
Poslano: 04.08.2010 | Jadranka Brnčić
Božja nježnost prema nama nježnost je maternice kojom ona obavija još nerođeno dijete.
Hebrejski jezik ne poznaje mnogo apstraktnih imenica te vrlo često konkretnom slikom dočarava duhovno značenje pojedine riječi. Iz hebrejske imenice rehem (maternica; množ. rehamim) izvedeni su prijevodi Božjeg atributa milosrđa i samilosti i u Tori i u Kur'anu (arapska riječ harahman, milosrđe, također znači: maternica), a tako i dvojakost njezina značenja. Tako npr. u Psalmu 51. tu imenicu nalazimo u pozadini prijevoda prvog retka: „[Smiluj mi se, Bože], po milosrđu svome, po velikom smilovanju...„ Chouraqui to mjesto prevodi: „[Miluj me, Elohime], milovanjem svojim; mnoštvenošću maternica svojih“, a mogli bismo ga prevesti: “Bože, nemoj me prestati obavijati maternicom svojom...”! Ili drukčije: “Ne prestani me, Bože, milovati, dragati samim milovanjem svojim”.
U svakoj suri Kur’ana i u svakoj riječi izgovorenoj u ime Allaha, mora prethoditi formula koja postojano naglašuje Allahovo milosrđe: „U ime Allaha, Milostivog i Samilosnog [materničnoga i materničjega“: Sura 1, 1-6]. Prijevod s Milostiv i samilostan kao maternični i materničji označuje dvojakost Božjeg milosrđa: ono je prema svijetu poput maternice prema ljudskom biću, a ujedno u sebi sadrži sva moguća svojstva i značenja maternice: nježnost, zaštitu, bezuvjetnost.
Kršćanstvo, koje toliko insistira na pojmu ljubavi, često je zapostavljalo ovu majčinsku dimenziju Božjega bića. Međutim, proturječje među strogoćom i materničnom blagošću sklupčano je u krilu samoga božanstva, čas materničnoga poput majke, čas strogog i pravednog poput oca spram svojoj djeci.
Ovisno o razdoblju, stjecaju okolnosti i ovisno o tekstovima, Židovi, kršćani i muslimani pridavali su veću važnost jednoj ili drugoj od ovih dviju krajnosti. No, u kršćanstvu je, pretežno, bila prisutna slika o Bogu kao o ocu. A premda još u Bibliji nalazimo izričaje koji upućuju na to da je Bog i majka (Iz 49,15; 66,10-12; Hoš 2,21-22; 11,4; Jl 2,13; Ps 103,13; 131), tek u se novije vrijeme teolozi usude o tome otvoreno govoriti. Teologiju nježnosti tek valja otkriti.
Bog je, naravno, nadspolan, ali ako već o njemu govorimo antropomorfno, onda ne bi trebalo da zapostavimo neki od njegovih bitnih atributa. Bog jest transcendentan, nedostupan, sasvim drugi, ali, istodobno je, sasvim blizu (Tuž 3, 57; Ps 73,28), skriven (Iz 45,15; Ps 13,2) i malen. Čak odsutan. Bog jest pravedan i strog, ali i nježan i bogat milosrđem. Nježnost nipošto nije odlika slabih, kako to naša “muška” civilizacija često shvaća. Ona je sposobnost da se prihvati istina o nama samima, o drugome, o svijetu, o Bogu. O Bogu koji je snažan jer je malen i nježan jer je velik, o Bogu koji je i Svevišnji i Svenižnji.
Tuga i bol onoga koji je na bilo koji način u nevolji, u nekoj potrebi, stvara želju za olakšanjem. Ono što donosi to olakšanje i oslobođenje, čak i kad nije moguće ukloniti uzroke tuge i boli, jest – milosrđe, sućut, iskazivanje samilosti, ali i oproštenja, strpljivosti (Izl 2,6; 1 Sam 15,3; jer 15,15; 21,7), blagosti (Iz 23,23; Izr 20,28; Job 6,14), poštede (Pnz 8,8.16; Ez 7,4; 20,17).
Bog je bogat milosrđem, on je najveća moguća nježnost (Ps 23,11; 114,3) i njome obasipa čovjeka (Pnz 13,17) i obećava mu je (Pnz 30,3). Njegovo milosrđe ne blijedi i obnavlja se svakog jutra (Tuž 3,22). On ga neprestance iskazuje (2 Kr 13,23). On trpi zajedno sa svojim narodom. Milosrđe je njegovo Ime (Izl 34,6). Hvaliti Njegovo Ime znači biti milosrdan poput Njega (Izl 15).
Sućut i milosrđe sastavni su dio onakve ljubavi kakvu majka osjeća za svoje dijete dok je ono još u njezinoj utrobi – gotovo nagonskoga poriva za pružanjem utočišta, hrane, zaštite, nježnosti. Taj se poriv ne doživljuje ni razumom ni srcem (premda i razum i srce sudjeluju u njegovu osvješćivanju i artikuliranju), nego cijelom utrobom. I doslovno (osjećajem duboke ganutosti) i preneseno (uspostavljanjem sklada narušena nekom boli ili kakvim manjkom). Veza onoga koji iskazuje milosrđe i onoga koji ga prima veza je jednakih koji dijele istu ljubav, nježnost i povjerenje. Milosrđe je ujedno i dobrota i poštovanje – ono se ne iskazuje drugome s visoka, iz suviška vlastite nadmoći u ljubavi, nego ono čini da se onaj tko iskazuje milosrđe snizuje do drugoga tako da drugoga uzvisuje. Onaj kome se iskazuje milosrđe nije “predmet” toga milosrđa, nego sam njegov sadržaj.
Najveća tuga i bol, najveći nedostatak i rana su oni koje nanosi – zlo. Pred zlom i Bog je nemoćan u smislu da ga ne uklanja, ne briše, ne poništava. I njega zlo ranjava i upravo je ta rana – milosrđe. Milosrđe je ranjena Božja nježnost.
Pred otvorenom ranom što ju zlo zadaje ostaje i otvorno pitanje: odakle i zašto zlo? Odgovor može biti jedino milosrđe koje je jedino kadro pobijediti zlo tako da dopušta da ga ono rani, razoruža. Tada mu se ne suprotstavlja ni filozofskim tumačenjima, ni pobunom pred njegovim apsurdom, ni bijegom. Gledajući ga u oči, pobjeđuje ga na njegovu vlastitu terenu – lišava ga njegova žalca. Upravo je prihvaćanje te nemoći pobjeda; aktivno prihvaćanje, ne podložnost, ne pasivnost. Čovjek izložen udarima zla (u ratovima i konc-logorima, pred nasilnicima i ubojicama) pita “gdje je Bog u takvim trenucima?”. No, Bog nije onaj koji će doći osloboditi čovjeka oda zla, nego On sâm postaje čovjekom koji trpi, a jedino oslobođenje koje nudi jest sama, uzmilovana, prigrljena nemoć. Ne stvara Bog dobro čarobnim štapićem, Bog čini stvari dobrim ljubeći ih. Milosrđe je način na koji se suočavamo sa zlom: s njime se ono suočava istom nježnošću kakvom ljubav prema najbližima njima želi najveće moguće dobro. Izlazeći iz majčine ulazimo u Božju maternicu.
U grčkom prijevodu hebrejske riječi (ili korijena) rehem susrećemo riječ elemosinei, koju prevodimo u hrvatski kao: sućut, suosjećanje, smilovanje (glagol: eleo). I hrvatska riječ 'smilovanje' korijenom je bliska riječi 'milovanje'. Tako, kada se u liturgiji ili u molitvi zaziva Gospodnje smilovanje (Gospodine, smiluj se ili Gospodi, pomiluj; grč. Kyrie eleison), priziva se, zapravo, Božje milovanje. Hebrejsku riječ rehem grčki jezik prevodi i riječima: oiktirmon (milosrdan; usp. Lk 6,36) i splaghnizomai (ganut, rasipan milosrđem; usp. Lk 15,11-32).
Ove grčke riječi u Evanđelju (osobito Lukinu) ne susrećemo samo kad je izravno riječ o Božjoj ili Isusovoj ljubavi, nego su one prisutne i u opisima Isusova ponašanja, npr. kada je riječi o tome kako Isus gleda (pogled upućen Petru nakon zatajenja, Lk 22,61), kako upućuje riječi ohrabrenja (opetovano kaže ozdravljenima “Ne bojte se!”, Lk 5,10; 8,50; 12,4.7.32); zatim, jednako tako, kako njega drugi slušaju (Marija sluša Isusa u Betaniji, Lk 10,39), dodiruju (grešnica koja Isusu ljubi noge Lk 7,38; ili druga koja ga se dotiče, a on osjeti da “sila izlazi iz njega”, Lk 8,46). Sva Isusova osjetila zaokupljena su nježnošću i nju neprestance izražavaju te njegova prisutnost potiče druge da ju njemu iskazuju. Oni koji vjeruju da je Isus utjelovljena Božja prisutnost, Boga mogu prepoznavati u njegovu licu i pogledu, u njegovoj riječi, u njegovim dodirima i njegovoj smrti. Kristovo lice na križu lice je posvemašnje, razoružane nježnosti i samo ga razoružan čovjek može vidjeti.
Od osam blaženstava dva govore o nježnosti. Isus je rekao: “Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju (Mt 5, 5). U grčkom izvorniku krotki su praeis, tj. pitomi, blagi, umiljati, nježni (osnova te riječi prai, odnosno pri, korespondira sa staroslavenskom osnovom “pri” koju nalazimo u riječima: prijati, prijatelj). Dakle: “Blago nježnima, blago onima koji su drugima prijatelji”.
U još jednom blaženstvu Isus govori o milosrđu (milom srcu) Božjem, kakvo čovjek koji hoće biti Božji valja nasljedovati: “Budite milosrdni kao što je vaš Otac milosrdan” (Lk 6, 36). Luka ovdje koristi grčku riječ oiktiro (smilovati se), tj. pridjev oiktirmom. Iskazujte, dakle, ljubav nježnošću koja miluje, tada ćete i sami biti zamilovani u Onome koji jest ta nježnost.
Vrhunac Isusove nježnosti njegova je smrt na križu. On umire iz nježnosti i najnježnije moguće. S nježnošću gleda u one koji ga razapinju da bi ih razgolitio do njihove vlastite nježnosti. Isus istu, božansku nježnost osjeća prema onima koje ostavlja i prema onima koji ga razapinju. Duboko je dirnut: i doslovno – trnjem, čavlima i kopljem koji ga probadaju, i osjećajno – manjkom one ljubavi u ljudi koji ga okružuju a kakvu on sam osjeća. Taj ga manjak probada gorče od koplja te nemoćan biva ranjen nježnošću koju sam iskazuje. No, ni sebe ni svoje ne oslobađa te rane, nego ju prigrljuje. Njegova je smrt porođajna bol po kojoj izlazimo iz maternice pravednosti i ulazimo u maternicu milosrđa.
