Odsutnost i prisutnost

No gdje je On to uistinu s nama, sa svakim od nas – u svemiru, prirodi, crkvi, ljudima, dubini duše? Doživljamo li Boga kao prisutnoga ili nam je bliže da nam se čini odsutnim? Naime, iako je Bog, dakako, sveprisutan, činjenica je da s Njim kao osobom možete, ali i ne morate zapodjenuti razgovor, da međusobno možete postati bliski prijatelji ili posvemašnji stranci.

Kako veliki broj ljudi nije s Bogom niti sasvim duhovno srašten, niti je sasvim oglušio na Njegov glas u savijesti i svijesti, čini se da je mnogima poznato i iskustvo Božje prisutnosti, ali i odsutnosti. Čak bi se reklo da je modernom čovjeku odsutnost, praznina, samoća postala neizbježna conditio humana, cijena koju valja platiti za svoju punu samostalnost, neki usud vlastite neznatnosti u svemirskom beskraju.

No samoća je uvijek svjesna same sebe i odsutnost je uvijek odsutnost nekoga ili nečega. Zato žeđ za punom čašom može biti znatno veća baš kod onoga koji oskudijeva vodom. Ali čovjeku voda ne mora biti samo Bog. Istinsku vodu života mogu mu, u mnogim slučajevima i vrlo učinkovito i dugotrajno, zamijeniti i razne druge dobre stvarnosti kao što su, primjerice, životni partner, djeca, prijatelji, strast prema poslu, umjetnosti, prirodi. To, međutim, nipošto ne znači da se i tako životno zadovoljnom čovjeku ne događaju prolomi samoće i odsutnosti, u kojima bolno doživljava da je na drugoj strani životne vage svagda neki teški kamen koji čeka čas da pretegne nad svom mogućom srećom ovoga svijeta. Koliko taj kamen tek počinje pretezati kad se namnože nevolje, a usprkos svem ljudskom manevriranju, biblijski rečeno - užad smrti sve više sapinje! Mnogi ljudi tek tada pronalaze Boga kao zadnju moguću pomoć – i to ili kao kakvog Vrhovnog čudotvorca koji će ipak nekako riješiti njihov problem ili pak kao onu Prisutnost koja jedina može ispuniti toliko veliku prazninu onkraj svih stvari na ovom svijetu.

Bog se, pod uvjetom da je iskreno tražen kao ljubav i duhovna punina, a ne kao sredstvo za rješavanje problema, doista i pokazuje čovjeku kao prisutan – i to ponajviše u intimi njegove nutrine.

U nekoj pojednostavljenoj optici reklo bi se – pa sad je sve riješeno: čovjek – Bog, praznina – punina, pitanje – odgovor. No, iz života i iz teologije znamo da pitanje odsutnosti ne može nikad biti posve prevladano na Zemlji jer se čovjek može potpuno sjediniti s Kristom i tako posve nadvladati vlastitu prazninu tek u nebeskome, rajskom stanju nakon smrti. Do tada – i bliskost s Bogom i odvojenost od Njega jer, kako kaže Sveti Pavao u 2. Poslanici Korinćanima, «naseljeni u tijelu, iseljeni smo od Gospodina». Ne dolazimo li tako do neke bolne spoznaje da je ovome životu odsutnost konstitutivna, da nas «iseljenost od Boga» ili «gledanje Boga tek kroza zrcalo» gura ravno u neizbježnu «dolinu suza»? Na to pitanje baš i nije moguće dati jednoznačan odgovor – naime, ljudi općenito u vrlo različitom koloritu mogu doživljavati život, a tako i vjernici svoju vjeru – od euforične radosti do posvemašnje «križevite» potištenosti, od površnog blebetanja do dubinske proživljenosti.

No, i kad je, u subjektivnom smislu, Božja prisutnost upitna, a odsutnost izvjesna, postoje duhovne sposobnosti koje mogu nadići težinu takvoga stanja. Vjera, dapače, kao i nada i ljubav, shvaćene kao teološke kreposti, počesto baš sazrijevaju u situacijama kada duši, u nedostatku emotivnih oslonaca, one mogu biti jedini potporanj. Nije, dakle, ishod odsutnosti nužno tragičan, niti je ta odsutnost ikad rezultat stvarnoga Božjeg napuštanja čovjeka. Ima, dakako, i mnogo ljudi koji se nisu toliko sami dali u potragu za Bogom koliko je On tražio njih, snažnije ih povukao k sebi i darovao im intenzivnije i trajnije iskustvo svoje prisutnosti i prožimanja. Nije li onda barem za takve, posebno blagoslovljene ljude posve odmaknuta prijetnja odsutnosti, samoće, nisu li oni definitivno pronašli Onog koji je prisutnost sama?

Znamo, međutim, iz starijih, novijih pa i najnovijih hagiografija da to nije tako. Najčuvenije su tako borbe s vjerom, prava «hrvanja s Bogom», primjerice Svetog Augustina, Franje, Ignacija Lojolskoga, Ivana od Križa, Terezije Velike i Male pa čak i Majke Terezije, što je itekako vidljivo iz njezinog nedavno objavljenog dnevnika, a i hrvatski sveci i blaženici također su prolazili tjeskobne noći vjere, često snažno prouzročene i vanjskim mučeničkim okolnostima koje su morali iskusiti.

Je li se sve to, dakle, događalo zbog kakvih iskrivljenja njihovih životnih i duhovnih puteva ili je snažne doživljaje Božje odsutnosti Providnost baš i predvidjela radi vjernikova duhovnog usavršavanja? Ne odzvanja li upravo u svim tim prividnim napuštenostima baš ona napuštenost kroz koju je na križu otkupiteljski prošao sam Isus kad je zavapio: «Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio»? Kako to da je kraj svog zemaljskog života i sam Bogočovjek, savršeni pravednik, proveo u tolikoj subjektivnoj napuštenosti, je li čak i u Njemu manifestna odsutnost tada posve nadvladala latentnu prisutnost?

Težina ovoga pitanja ne podnosi pojednostavljene, zaslađene i palijativne odgovore. Činjenica je, naime, da su sam Isus, ali i mnoštvo drugih vjernika tijekom stoljeća, osjetili to naginjanje nad grotlom bezdana, no, isto je tako očigledno da su svi oni, «nadom protiv svake nade», uspjeli proći uskom stazom na rubu spomenutog bezdana i dočekati svu širinu duhovnoga uskrsnuća. To samo znači da čovjek u isto vrijeme može živjeti dvije stvarnosti – snažan pa i razdirući osjećaj napuštenosti i Božje odsutnosti, ali i neugasle teološke kreposti koje unutar same odsutnosti na neki način ponazočuju Prisustvo samo, sasvim u skladu s definicijom u Poslanici Hebrejima u kojoj se kaže da je «vjera već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo». Spomenuto sinkrono življenje dviju stvarnosti zapravo bi značilo da u nama odsutnost gotovo nikad nije potpuna i da joj je prisutnost gotovo uvijek podstanarka, sustanarka ili čak stanodavka.

Nadalje, koliko god odsutnost bila mučna, čini se da gotovo uvijek imamo i sredstvo da je izdržimo pa i nadvladamo. No u tome hrvanju doista ne može biti neke komocije ni trijumfalističkog samozadovoljstva. Mučna je to, uistinu, borba u kojoj – barem u ovom životu – i nema definitivnoga pobjednika pa nam je u svakoj prisutnost svagda neka odsutnost i u svakoj odsutnosti neka prisutnost.

Bog je, međutim, iznad svake naše dihotomije, iznad svih binarnih opreka i neveselih paradoksa unutar hirovitih životnih meandara.

Gdje je onda taj Bog u nama? – da ponovimo pitanje s početka. Može biti i u emociji, u misli, intuiciji, može nam otvarati i zatvarati raznolike putove i u blizinu nam dovoditi različite ljude. Sve se to doista i događa. No, bit će da najistinskije, najogoljelije Bog ipak biva u nama po vjeri – jednostavnom, ali odrješitom pogledu pouzdanja u Njegovu prisutnost čak i onda kada nam sve govori suprotno i kada nas odsutnost uporno gleda u oči.

Novo u kolumni

• O dijalogu
• Vjerujem
• Opazke VIII
• Opazke VII
• Opazke VI

Najčitanije u kolumni

• Katolička crkva o kontracepciji i o pobačaju (6629)
• Seksualna zlouporaba žena u Katoličkoj crkvi (4350)
• Hipokrizija (4162)
• Žene u Katoličkoj crkvi (3912)
• OTVOREN GOVOR U CRKVI (3770)

Komentari u kolumnama

• Drinske mučenice - eutanazijom do vječnog života (1)
• Futuvvet (1)
• Božić ipak dolazi (1)
• Vedska književnost (2)
• Žene u Katoličkoj crkvi (1)