P. Teilhard de Charden: „Onima koji ljube svijet“
Poslano: 28.08.2011 | admin
Priredila: Ružica Filipović
„Kozmos bi fizički bio nesposoban da sadržava čovjeka kad bi bio sazdan od tvari. Dakle, možemo zaključiti (a to je prvi korak) da je on, u dubini sebe sama, duhovna pratvar.“
P. Teilhard de Chardin
„Između muškarca i žene vjerojatno još spava značajna i uzajamna moć duhovne senzibilizacije i oplodnje, koja teži da se pretvori u neodoljiv polet prema svemu što je lijepo i istinito. No probudit će se.“
P. Teilhard de Chardin
ULOMAK IZ KNJIGE P. Teilharda de Chardina, Ljudska snaga, Naprijed, Zagreb, 1991.
Ljubav
Ljubav je najuniverzalnija, najstrahovitija i najtanovitija kozmička snaga. Nakon stoljetnih neodlučnih pokušaja, društvene su je ustanove ogradile nasipom i kanalizirale. Koristeći to stanje, moralisti su nastojali da je srede – ne nadilazeći, uostalom, u svojim razradama razinu elementarnog empirizma, u kojem se povlače utjecaji zastarjelih shvaćanja o tvari, kao i trag starih tabua. U društvu se pretvaraju da za nju ne znaju – u znanosti, poslovima, na skupovima – a ona je kradom, posvuda. Budući da je golema, posvudašnja i nikada podređena – čini se da smo konačno izgubili nadu da ćemo shvatiti i uhvatiti tu snagu. Puštamo je, dakle, (i osjećamo) da unutar naše civilizacije posvuda teče, tražeći od nje tek toliko da nas zabavlja, ili da nam ne škodi... Je li Čovječanstvu doista moguće da nastavi živjeti i rasti, a da se iskreno ne upita koliko istine i snage rasipa od svoje nevjerojatne moći da ljubi?
S gledišta duhovnog razvoja, ovdje prihvaćenog, čini se da toj čudnoj snazi, ljubavi, možemo dati neko ime i neku vrijednost. Nije li ona, jednostavno, u svojoj biti, privlačnost kojom narastajuće središe svemira djeluje na svaki svjesni dio? Poziv na veliko sjedinjenje, čije je ostvarenje danas u prirodi jedina stvar u toku? Po toj pretpostavci, po kojoj bi (u skladu s rezultatima psihološke analize) ljubav bila prvobitna i opća psihička snaga, ne postaje li sve oko nas jasno, i razumu i djelovanju?
U svojim prvobitnim oblicima, u jedva individualiziranom životu, ljubav se teško razlikuje od molekularnih sila: sjetimo se kemijskih procesa i taktizama. Zatim se malo-pomalo oslobađa, ali se još dugo vremena podudara s jednostavnom funkcijom razmnožavanja. Tek se s očovječenjem napokon otkriva tajna i mnogostrukost vrlina njene snage. „Očovječena“ ljubav razlikuje se od svake druge vrste ljubavi jer je „spektar“ njene tople i prodorne svjetlosti čudesno obogaćen. Ne radi se više samo o povremenoj i isključivoj privlačnosti radi materijalne plodnosti, nego o mogućnosti dodira bez granice i odmora, dodira duhom više nego tijelom: bezbrojna i istančana ticala koja se traže među tananim nijansama duše; privlačnost senzibilizacije i uzajamnih dovršenja, u kojoj se briga o spasu vrste postepeno rastapa u silnijem zanosu da se, udvoje, dovrši čitav jedan svijet. Zapravo, muškarcu se – preko žene – približava svemir. Cijelo je pitanje (od životne važnosti za Zemlju...) u tome da se prepoznaju.
Ako čovjek ne prepozna pravu narav, pravi predmet svoje ljubavi, zapada u dubok i neizlječiv nered. Ukoliko grozničavo nastoji da na nečem odveć malom utaži svoju strast koja je usmjerena na sve, on će nužno pokušavati da materijalnošću ili sve većom mnogostrukošću svojih iskustava ispuni temeljnu neuravnoteženost. Uzaludan je to pokušaj – a onome koji nazire neprocjenjivu vrijednost „duhovnog kvantuma“, strašan gubitak.
Neka muškarac uoči opću stvarnost koja duhovno zrači preko tijela. Otkrit će tada razlog onoga što je dotada obmanjivalo i izopačavalo njegovu moć da ljubi. Pred njim je žena kao zov i simbol svijeta. Moći će je zagrliti samo onda kad i on dosegne mjeru svijeta. A budući da je svijet uvijek sve veći, i uvijek nedovršen, i uvijek ispred nas – čovjek je, da bi dosegao svoju ljubav, uključen u bezgranično osvajanje svemira i sebe sama. U tom smislu, muškarac će dokučiti ženu samo u dovršenju sveopćeg sjedinjenja. Ljubav je sveta zaliha snage – i kao da je sama krv duhovnog razvoja: eto što nam, na prvom mjestu otkriva smisao Zemlje.
IZ KNJIGE P. Theilharda de Chardina “ O ljubavi i sreći“, Metanoja, Zagreb 1977.
Ni jedna promjena ne dovodi do blaženstva ukoliko se ne izvodi u usponu. Sretan je onaj čovjek koji, ne tražeći izvorno sreću, neizbježno nalazi radost u rastu, u činu postizanja svoje punine i dubine, idući naprijed.
...
Tri stupnja poosobljenja
1. Centriranje (usredištenje). Ne samo tjelesno već intelektualno i moralno, čovjek je Čovjek samo uz uvjet da se usavršava. I to ne samo do dvadesetih godina!...Da bismo se u punini ostvarili moramo, dakle, cijelog života raditi na svojoj izgradnji, na tome da unosimo sve više reda i jedinstva u svoje misli, osjećaje i u svoje ponašanje. U tom je cijeli program i cijeli interes (ali isto tako i cijeli napor!) unutarnjeg života s njegovim neizbježnim skretanjem prema sve duhovnijim i sve uzvišenijim ciljevima.
2. Decentriranje (odsredištenje). Iskonsko iskušenje ili iluzija koje već od sama njegova rođenja vreba središte mišljenja što ga svatko od nas krije duboko u sebi, sastoji se u tome što smatramo da bi za naš rast bilo dobro da se osamimo i da sebično slijedimo u sebi samima izvorni rad na svojem dovršenju: odcijepiti se od ostalih ili sve svesti na sebe (...) ne možemo ostvariti svoju puninu ako ne izađemo iz sebe samih sjedinjujući se s drugima, tako da kroz to jedinstvo razvijamo dublju svijest – u skladu s velikim Zakonom Složenosti. Otuda prijeka potreba za ljubavlju i duboki smisao ljubavi, koja nas u svim svojim vidovima podstiče da svoje osobno središte udružimo s drugim odabranim i povlaštenim središtima – ljubavi čija je uloga i glavni čar u tome da nas upotpuni.
3. Nadcentriranje (nadusredištenje). Više se ne radi samo o tome da čovjek razvija sebe, pa čak ni o tome da se daruje drugome, sebi jednakome – već po tome da svoj život podredi nekom većem od nas samih i da ga na Njega usmjeri.
Sreća rasta, sreća ljubavi, sreća obožavanja.
IZ KNJIGE P. Theilharda De Chardina, Božansko ozračje, Crkva u svijetu, Split,1985.
Kršćanska savršenost ljudskog truda
Mogli smo strahovati, rekosmo, da ekonomija ljudske akcije ne bi bila teško izokrenuta uvođenjem kršćanskih perspektiva. Ono što Nebo traži i očekuje, ne teži li da odvrati ljudsku aktivnost od njezinih naravnih briga, ili da joj barem potpuno zasjeni interes? Ne, Bog ne odvraća prerano naš pogled od rada koji nam je on sam naložio, jer nam se predočuje kao dohvatljiv po samom tom radu. On ne čini da u njegovu intenzivnu svjetlu izblijedi pojedinost naših zemaljskih ciljeva, jer intimnost našeg sjedinjenja s njim jest upravo funkcija određenog dovršenja koje ćemo mi dati najmanjem od svojih djela.
Posvećenje ljudskog truda
Ne mislim pretjerivati tvrdeći da za devet od deset praktičnih kršćana ljudski rad ostaje u stanju „duhovne zapreke“. Usprkos praksi prave nakane i dnevnog posla koji se svakodnevno prinosi Bogu, masa vjernika potajno čuva misao da je vrijeme provedeno u uredu, u studiju, na poljima ili u tvornici nešto što odvlači od adoracije. Bez sumnje, ima u našim danima posebno plemenitih i dragocjenih minuta molitve i sakramenata. Bez tih djelatnijih ili izričitijih trenutaka dodira naskoro bi utjecaj božanske sveprisutnosti te pogled koji o tome imamo toliko oslabili da bi naša najbolja ljudska marljivost, iako ne bi bila apsolutno izgubljena za Svijet, za nas ostala bez Boga prazna. Snagom Stvaranja i, još više, Utjelovljenja, ovdje dolje nije ništa profano onome tko zna vidjeti. Sve je, naprotiv, posvećeno za onoga tko u svakom stvorenju razlikuje česticu izabranog bića podvrgnutu privlačljivosti Krista na putu usavršenja. Uvidite, uz pomoć Božju, vezu, čak fizičku i naravnu, koja vaš rad povezuje s izgradnjom Kraljevstva Nebeskoga, vidite kako vam se samo Nebo smiješi i privlači vas preko vaših djela, pa ćete napuštajući Crkvu radi bučnog grada, imati osjećaj da nastavljate uranjati u Boga.
Marie-Joseph Pierre Teilhard de Chardin, isusovac, teolog, filozof, antropolog, geolog, rođen je u Sarcenatu, 1881., a umro je u New Yorku 1955. Bio je četvrto od jedanaestero djece u obitelji de Chardin. Po završetku studija na isusovačkom koledžu u Mongreu 1899. godine stupio je u isusovački novicijat. Zaređen je 24. kolovoza 1911. godine, a godinu dana kasnije upisao je u Parizu studij geologije. U prosincu 1914.godine unovačen je u francusku vojsku. Kao bolničar sudjelovao je u velikom broju bitaka Prvoga svjetskoga rata. Tijekom vojničke službe započeo je rad na velikom broju vjerskih i filozofskih eseja po kojima će kasnije postati glasovit.
Odmah nakon završetka rata Teilhard je završio doktorat te je kratko vrijeme bio nastavnik na pariškom Institut Catholique. U proljeće 1923. godine otputovao je u Kinu kako bi pomogao u istraživanjima geologu, također isusovcu Emile Licentu. Vrativši se u jesen 1924. godine u Pariz, uvidio je da je iz njegova radnog stola nestala jedna od rasprava koju je napisao za privatnu uporabu i da je ta rasprava poslana u Rim. U raspravi se Charden zalaže za pristup mitu o Adamu i Evi kao paraboli. Crkvene su vlasti od njega zatražile da potpiše sporazum kojim se obvezao da neće napisati niti kazati "ništa što bi bilo u suprotnosti s 'tradicionalnim' crkvenim naukom o istočnom grijehu" te da će prihvatiti i druga ograničenja vezana uz objavljivanje filozofskih i teoloških radova. U proljeće 1926. godine vratio se u Kinu i ondje napisao pobožno djelo pod naslovom Božansko ozračje. Nastavio je pisati eseje koji su se širili privatnim kanalima. Ekspedicija u kojoj je sudjelovao kao geolog pronašla je 1929. godine dobro očuvanu lubanju Pekinškog čovjeka (prvog čovjeka koji se koristio vatrom, a živio je prije 400.000 godina u Aziji). Chardin je opširno pisao o tom otkriću. Zahvaljujući radovima o geološkoj prošlosti Kine te iskapanjima u Indiji i Burmi, postao je poznat u znanstvenim krugovima. Često je putovao i nastupao na konferencijama posvećenim geološkim istraživanjima, osobito u Americi i u Europi.
Svoju najpoznatiju knjigu Fenomen čovjeka dovršio je u Pekingu 1940. godine. U Pekingu je živio za vrijeme japanske okupacije, a u proljeće 1946. godine, vratio se u Pariz gdje su mu njegovi eseji, umnožavani na šapiro-grafu, donijeli priličnu slavu, ali i probleme s crkvenim vlastima. U listopadu 1948.godine otputovao je u Rim, nadajući se odobrenju za objavljivanje svoje knjige Fenomen čovjeka. Odobrenje nije dobio, ali je zamoljen da istraživački rad nastavi negdje drugdje, a ne u Francuskoj. Seli se u New York. Umro je na Uskrsnu nedjelju 10. travnja 1955. godine. Pokopan je na isusovačkom groblju u Poughkeepsieu, u državi New York. S dopuštenjem njegovoga isusovačkog poglavara svoje vjerske i filozofske eseje oporučno je ostavio prijatelju koji ih je nakon njegove smrti objavio u trinaest svezaka.
Njegove knjige imale su velik utjecaj u Crkvi i izvan nje. Vatikan je 1962.godine izdao "opomenu" s obzirom na njegove knjige, ali mnogi vjeruju da je Sharden utjecao na pojedine formulacije II. vatikanskog sabora, osobito na pastoralnu konstituciju Gaudium et Spes. Chardin je djelovao na dva polja, na polju neosobnog svijeta materije, kojeg možemo upoznati uz pomoć znanosti i na polju koje obuhvaća objavu Božje riječi, a koju možemo spoznati uz pomoć vjere. Konačno ih je doveo u sklad tako što je evoluciju shvatio kao proces kojim materijalni svijet raste u duhu: ono što je nekoć bilo bezlični svijet materije, postalo je razumno i samosvjesno.
Velik utjecaj na njegovo učenje izvršili su ulomci iz Pavlovih poslanica, osobito iz Poslanice Efežanima u kojoj se govori o Bogu koji silazi u donji kraj zemlje a potom uzlazi da ispuni sve (Ef 4,9-10). Chardin je pisao da ovaj i slični tekstovi daju utjelovljenju kozmičko i univerzalno značenje. Objava, po njegovom mišljenju, govori o Bogu koji silazi u svijet materije, dok znanost govori o materiji koja raste u duhu. Pavlove poslanice govore o kršćanima koji se ujedinjuju kako bi oblikovali (mistično) Kristovo Tijelo.
Prema drugim Pavlovim tekstovima u ovaj proces uključeno je svekoliko stvorenje kako bi Bog postao sve u svemu (1 Kor 15,28; Ef 1,23; Kol 3:11). Tako je Krist predočen kao onaj u kojemu se sve drži u redu (Kol 1,17). Chardin je evoluciju shvaćao kao proces u kojemu će svi elementi materije postajati međusobno sve više povezani kako bi na kraju tvorili jedinstven organizam. Smatrao je da će taj jedinstveni organizam biti Kristovo Tijelo, tijelo koje će na kraju oživjeti jedinstvena božanska duša. Po njegovom shvaćanju evolucija je proces kojim svijet postaje Netko i, obrnuto, ona je proces u kojemu se utjelovljuje Bog. Chardin je vjerovao da je Bog posvuda prisutan i zato je svijet smatrao svetinjom. Bio je svjestan da se u nekim elementima svoga razmišljanja približava panteističkom poimanju svijeta, ali za razliku od panteista, on je ustrajao na osobnom Bogu, na Bogu koji nam se objavio u Kristu. Oslanjajući se na Iv. 3,16, on je knjigu Božansko ozračje posvetio "onima koji ljube svijet". Chardin je vjerovao da je ovo pozitivno shvaćanje primjerenije osjećaju za napredak u modernom svijetu, svijetu koji prema zajedničkoj ljudskoj budućnosti gleda s predanošću i zanosom. No, on je također vjerovao da je suvremenom svijetu potrebna kršćanska vjera i njezino učenje o zagrobnom životu i osobnom Bogu. Bude li čovjek i dalje govorio o bezličnoj budućnosti čovječanstva koja će završiti sveopćom smrću (entropijom ili smrću svemira, kako to predviđa znanost), ljudi će sve više padati u očaj. Chardin je vjerovao da će se ljudi, kad vide da njihov život nema nikakvog smisla (kako je govorila znanost), okrenuti vjeri ili će se pomiriti s besmislom, te će tako prastari proces evolucije sam nad sobom izvršiti pobačaj u posvemašnjoj malodušnosti. On je svijetu želio pružiti nadu.
Chardinova teologija vidi stvaranje, utjelovljenje i otkupljenje kao trajne procese kojima je cilj punina univerzalnog Krista: "S one strane beskrajnosti vremena i zbunjujuće raznolikosti individuuma događa se jedan jedinstveni proces: pripojenje Kristu njegovih odabranika; stvara se jedino biće: mistično tijelo Kristovo." Ako je čovjek svjestan da je cilj stvaranja Krist, on će na posve drugačiji način shvatiti svoj posao: vidjet će Krista "na vršku svoga pera, svoje lopate, svoga kista, svoje igle - svoga srca i svoga uma. Praveći potez perom ili kistom, ili iglom vodit ću računa o svojim najintimnijim stremljenjima." Chardin će sa zanosom govoriti o nadolazećem jedinstvu nacija, jer će ono učiniti da svijet bude organski što jedinstveniji: 'Razdoblje nacija je prošlost; ako ne želimo propasti, preostaje nam da odbacimo stare predrasude i posvetimo se izgradnji Zemlje." Teilhard de Chardin je najpoznatiji upravo po svojem pozitivnom gledanju na stvaranje i po teologiji ljudskog rada, razvoja i ispunjenja. Ipak mnogo je pisao o onemogućavanju, neuspjehu i smrti. Aktivnost i pasivnost, razvoj i propadanje, privrženost i indiferentnost on je shvaćao kao dvije prirodne faze jednog te istog procesa. Mi smo povezani s Kristom preko svih djela našega života; ali kraljevstvo Božje nije od ovoga svijeta. Stoga će naše zajedništvo biti potpuno tek kada umremo. On se molio Bogu da bi i sama smrt bila djelo zajedništva: „Po sebi, smrt je neizlječiva bolest tjelesnih bića, otežana u našem Svijetu utjecajem istočnoga grijeha. Ona je tip i sažetak tih umanjenja protiv kojih nam se boriti, a da od njihova poraza ne možemo očekivati osobnu direktnu i neposrednu pobjedu. E, pa dobro, veliki trijumf Stvoritelja i Otkupitelja, u našim kršćanskim perspektivama, jest u tome da je ono što je po sebi univerzalna moć umanjivanja i nestajanja preobrazio u bitan faktor oživotvorenja. Da bi Bog definitivno prodro u nas, treba nas na neki način izdubiti, isprazniti, napraviti sebi mjesta. Da bi nas asimilirao u sebe, potrebno mu je da nas preradi, pretali, da razbije molekule našeg bića. Smrt je zadužena da sve do dna nas samih izvrši željenu uvertiru. Ona će učiniti da podnesemo očekivano razdvajanje. Ona će nas dovesti do stanja koje se organski zahtijeva da bi se nad nama zapalio božanski Plamen. I tako će se njezina zlokobna moć da raščlanjuje i rastvara naći uhvaćenom za najuzvišeniju od radnja Života. Ono, što je po naravi bilo prazno, praznina, povratak u mnogostrukost, može u svakoj ljudskoj egzistenciji postati punina i ujedinjenje u Boga.“(Božansko ozračje).
Pojedini Chardinovi radovi uglavnom su znanstvene studije, dok su drugi pobožnog karaktera. Većina njegovih eseja govori o svijetu kojemu je potrebna kršćanska vjera i o kršćanima kojima treba vjera u svijet. To je smatrao svojim poslanjem. Njegovo mistično učenje o ljubavi prema svijetu okrenulo je katoličku duhovnost u jednom sasvim novom smjeru. Prema riječima Thomasa Mertona ravo značenje Teilharda de Chardina ogleda se u tome što je potvrdio svetost materije.“ Chardina su citirali političari, aktivisti socijalnog pokreta i stručnjaci koji se bave zaštitom čovjekove okoline. O važnosti njegova utjecaja govorio je i generalni tajnik Ujedinjenih naroda U. Tant. Postao je i romaneskni junak. Tako je dospio u roman Morrisa Westa "Ribareve cipele", Williama Blattyja "Egzorcist" i Romaina Garvja "Korijeni neba". Tekstovi su mu uglazbljivani, a nadahnuli su i radove pojedinih slikara i kipara.
