POVODOM KNJIGE EDINA URJANA KUKAVICE “ANTROPOLOGIJA TESAVVUFA”
Poslano: 28.06.2011 | Jadranka Brnčić
Piše Jadranka Brnčić
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog
Bilo da je riječ o svađama oko nasljedovanja Muhammada, o mjesnim sukobima među klasama ili među suparničkim dinastijama, o animozitetu između Arapa i Perzijanaca ili Arapa i Turaka, Arapa i Židova ili o ratovima među modernim arapskim državama, ili o terorističkim napadima na tzv. „Zapadni svijet“ čini se da je islam, kao i kršćanstvo, često bio nemoćan da uguši ubojito nasilje svojih pristaša. Džihad, krivo preveden proturječnim terminom “sveti rat”, znači ponajprije borbu koju pojedinac mora voditi protiv vlastitih strasti u naporu da promiče Allahovo Kraljevstvo, u sebi samom i u svijetu.
Kur’an zabranjuje ubiti bez prava: to će pravo voditi Muhammada od legitimne obrane do vojno-političkog osvajanja eda bi se islam proširio iz Medine. U pomanjkanju razumijevanja pravog smisla ovog načela, jednog od pet stupova islama, Zapad ga često optužuje zbog osvajačkoga nasilja. Zapravo, muslimani nisu ni više ni manje osvajači no što su to bili kršćani tijekom cijele svoje povijesti. Jedina razlika u tome je da islamsko širenje nije završeno, dok širenje kršćanstva kao da nazaduje. Ne samo da Kur'an stječe nove pristaše u Africi i na Zapadu koji ima kršćansku tradiciju već, štoviše, ponovno uzima maha u krajevima gdje ga bila izagnala marksističko-lenjinistička promidžba: na Balkanu, Kavkazu, u središnjoj Aziji, a posebice u Kini.
Ako je islam stekao zao glas krvavog nasilja, to je i zbog zabrinutosti koju su izazvali uspjesi njegova širenja. Ubojice – pripadnici GIA-e, Islamske naoružane skupine u Alžiru, talibani u Afganistanu ili pomamna milicija koja je žestoko spriječila neovisnost Timora, ili pak islamski teroristi koji su 11. rujna 2011. srušili Blizance u New Yorku, a onda i ratni zločinci, pripadnici muslimanske vojske u Bosni – samo su se okoristili plaštem vjerskoga fundamentalizma da bi počinili najgore zulume. Vidjeti u tim skrnaviteljima samoga načela muslimanskog morala “borce za vjeru” bila bi strašna zabuna. Budućnost se gradi najprije polazeći od izbora koje svatko od nas čini. Čovjek danas više no ikad živi na razmeđi života i smrti, blagoslova i prokletstva, ljubavi i mržnje. Sa sinajskih visina Mošè se ujedinjuje s Isusom, s Muhammadom i s glasnicima drugih religija svih doba svih kontinenata da bi nas pozvao da izaberemo ljubav, naprosto življenja radi.
Grčki jezik za ljubav ima tri naziva: Eros, Filia i Agape, svatri uključiva u svega jednome hebrejskom korijenu koji označuje sveopću ljubav: ahava. Bahja ibn Paqûda u "Dužnostima srca", vodiču nutarnjega života, daje definiciju ljubav. Pruža nam pravi odgovor na rane od kojih svi trpimo: “Ljubav je ushit bića koje se, u svojoj biti, odvaja naspram Ljubljenomu da bi se sjedinilo u njegovoj uzvišenoj svjetlosti”.
Ova definicija, koju bi zanijekali nekoji od naših suvremenih filozofa, savršeno odgovara smislu što ga Ivan Evanđelist daje riječima Bog je ljubav, uključujući u to svekoliko stvaranje i sva stvorena bića, sve oblike ljudske ljubavi. Tu ćemo naći bit misli židovskih mistika kao što su Salomon ibn Gabirol, muslimanskih teologa kao što su Muhasibi, Misri, Ragib Ispahani ili muslimanskih sufija kao što su Halladž, Gazali, Ibn 'Arabi u Egiptu, ili još besmrtan Dželaluddin Rumi u Perziji; kod kršćana kao što su Meister Eckhart, Terezija Avilska i Ivan od Križa ili još Toma Kempenski, autor knjižice "Nasljeduj Krista". Svi predšasnici i zašasnici Bahyje iznose nauk koji rasvjetljuje isto stvarateljsko svjetlo. Zajednički izvor koji ih nadahnjuje nalazi se u riječima Nada i Todo, Sve i Ništa, pri čemu je ovo Ništa bez imena, bez oblika, bez povijesti, oduvijek otajstveno, tamo gdje se nalazi Stvoriteljsko biće, opjevano u Pjesmi nad pjesmama i u Psalmima. Svi nam mistici kazuju da je Mjesto iznimnog susreta Višnjeg bića i krajnjeg Ništavila mjesto gdje se mire teisti i agnostici.
Treba čuti sufizam (sufizam – ovaj termin, izveden iz arapskog korijena suf, “vuna”, ime je za bijeli, vunen ogrtač kojim se zaogrtali mistici, pripadnici različitih struja islama), islamske mistike, da bi zaziv la ilah illa Allah, “nema drugog Allaha do Allaha”, bio iznijansiran raznolikijim pristupima. Iako je Allah jedini, u izvornoj Objavi ima 99 različitih imena, kao što, u hebraizmu, Elohim u svom imenu sadrži mnoštveno jedinstvo. Ova su imena odreda kvalifikativi koji opisuju unutarnji život Allaha u odnosu na njegovo vlastito tvorstvo u dodiru svijeta i ljudi kojima je On Stvoritelj. Svi oni očituju Njegovo mnoštveno jedinstvo.
Postoji niz teorija o etimologiji riječi tesavvuf. Jedni vele da dolazi od riječi „sufe“' (runo vune), jer je sufija u odnosu na Allaha kao runo vune: tesavvuf je povezan s odjevanjem odjeće od grube vune, jer su sufije voljeli grubu odjeću poradi asketizma. Drugi kažu da dolazi od riječi „sifat“ (atribut, svojstvo), jer je sufija u cjelosti okićen lijepim svojstvima. Jedni opet kažu da riječ „tesavvuf“ dolazi od '“soffa“ (trijem, prostor pred ulazom u džamiju), jer su stanovnici sofe bili sljedbenici sufija. Stanovnici sofe bijahu prva skupina pristalica tesavvufa i njihov je iskren pobožnjački život bio uzvišen primjer sljedbenicima tesavvufa u narednim stoljećima islama. A kaže se i da je riječ „tesavvuf“ izvedena iz riječi „safvet" (odabrano društvo).
Tesavvuf je duhovni nauk pomoću kojega se upoznaju načini učvršćavanja ljudske duše, popravljanja ponašanja (ahlak), učvršćenja čovječeg karaktera, kako vanjskog tako i unutarnjeg, sve u svrhu postizanja vječne sreće koja jeu jedinstvu s Allahom. Dakle, temelj tesavvufa čistota je srca od nanosa materijalizma. Njegova se čvrstina ogleda u vezi čovjeka s njegovim Stvoriteljem. Sufija je onaj čije je srce čisto u ime Allaha i čija su djela ispravna poradi Allaha, pa onda Allah, za uzvrat, njemu daruje Svoju plemenitost. Poslanik, kakvog ga opisuje tradicija (hadis), uzor je što ga muslimanski mistici, sufiji, nastoje nasljedovati: navjestitelj Allahov opisan je kao isposnik kojeg Allah obdario Višnjim mističnim stanjima. Njegovi su sudruzi hvaljeni sa svojega isposništva, nehinjene pobude da plaču iz sućuti, što su uvriježili čin pokajanja, svoje pobožnosti, dubine svojega poklonstva Allahu.
Šerijatske dužnosti kojima je čovjek zadužen dijele se na odredbe što se odnose na vidljiva djela i odredbe što se odnose na nevidljiva, unutarnja stanja. Prva skupina su zapovijedi i zabrane. Zabranjeni su: ubojstvo, prostitucija, krađa, pijenje alkohola i sl. Druga skupina su također zapovijedi i zabrane, ali ovaj put se osnode na nutarnja djela. Zapovijedi su: vjerovanja u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove Poslanike, iskrenost, zadovoljstvo duše itd. a zabrane su: nevjerstvo, dvoličnost, uobraženost, samodivljenje, varanje, licemjerstvo, mržnja i zavist. Ovaj drugi dio, vezan uz ljudsko srce, važniji je od prvog dijela jer je unutarnje osjećanje temelj za vanjska djela: ako nisu ispravna unutarnja osjećanja, onda ni vanjska djela nemaju vrijednost. Stoga je Božiji Poslanik, poticao ashabe, svoje drugove da popravljaju svoja srca i objašnjavao im da ispravnost čovjeka ovisi o ispravnosti njegova srca i o njegovom zdravlju od unutarnjih bolesti u njemu skrivenih. Očistiti srce i dušu je jedna od najvažnijih dužnosti, jedna od najstrožijih Allahovih naredbi. Srce islama, dakle, otkucava život islama kroz tesavvuf.
Na Balkanu, pa i u Bosni i Hercegovini, primarna uloga tarikata (tariqat) ili uobičajenije, iako neispravno, 'sufijskih redova', odvija se u domeni zaštitnika, branitelja i propagatora islama. Utjecaj islamskog socijalnog poretka u ovom dijelu Europe uopće ne bi bio moguć bez doprinosa koji su dale sufije, šejhovi i njihovi sljedbenici (derviši) organizirani u sufijske, derviške halke. Osim toga, sufije osmanskog Balkana umnogome su doprinijeli razvoju i jačanju islama ne samo kod intelektualne elite, nego i u širim krugovima ruralnih i prigradskih područja. Kako su Osmanlije širile islamsku vlast i na područje Balkana, u 15. i 16. stoljeću, njihovim tragovima stizali su i derviši različitih tarikata. Ti rani balkanski sufiji često su zasnivali zavije (zawiyah) ili putnička konačišta (gostinjce) koje su služile ne samo kao simboli osmanske nadmoći i vlasti na netom osvojenom području, nego i kao središta iz kojih se islam širio među lokalnim stanovništvom. Dvije istaknute zavije osnovane su u Sarajevu još prije njegovog osvajanja 1463. i to kao zadužbine lokalnih osmanskih uglednika i dostojanstvenika. Nakon stanovitog vremena, kako se državna administracija utvrđivala a islamski vjerski establišment dodatno razvijao, građene su i tekije koje su zadovoljavale duhovne potrebe lokalnog stanovništva.
Stoljeće i pol najveći dio suvremenog čovječanstva od suvremene je psihologije očekivao odgovore na sve brojnija pitanja o razumijevanju, ponašanju i liječenju psiholoških oboljenja, pri čemu se potpuno zanemarivalo dotadašnje saznanje o naprednom, duhovno integriranom modelu blagostanja. „Sufijska učenja u svojoj ukupnosti osiguravaju model, način i put rješavanja tih vrsta problema, a kojima je moguće obogatiti spectrum moderne psihologije, prije svega uravnoteženim pristupom razvoju kapaciteta neophodnih za dosezanje viših aspekata čovjeka kao stvorenja i bića. Ovakav pristup psihologiji predstavlja 'razmotavajući' proces psiho-duhovne (re)integracije i transformacije utemeljen na unutarnjoj stvarnosti i jednako unutarnjoj ravnoteži koji su – treba li to spomenuti – postojali davno prije pojave suvremene ili bilo kakve psihologije“ – kaže Edin Urjan Kukavica.
Edin Urjan Kukavica rođen je u Sarajevu 1967. godine. Nekoliko godina pohađao je predavanja iz fikha, akaida, Kur'anske logike, hadisa i tefsira kod šejh Akbar Aydija, a potom biva pozvan u blizinu Sejjida šejh Mesud-ef. Hadžimejlića. Bejat svome šejhu daje 2001. godine, koji ga 2006. promovira u svog vekila, a 2008. u šejha tarikat-i nakšibendijje-husejnijje. Godine 2009. prima hilafet tarikat-i rifa'ijje-sejadijje, te još jedan hilafet tarikat-i nakšibendijje iz ruku Sejjida šejha Husejna Dža'fera Tajjara. Šejh Edin Urjan Kukavica je pisac, autor dva romana, velikog broja objavljenih autorskih tekstova i knjiga prijevoda, mahom sufijske literature.
Njegova knjiga "Antropologija tessavvufa" (Sarajevo 2011) nastala je, kako sam kaže, kao „rezultat učenja pred trojicom velikih šejhova tesavvufa i tarikata, duhovnim i biološkim potomcima najčasnije i najplemenitije loze u povijesti čovječanstva, traganja i nalaženja, učenja i spoznaje, čitanja, slušanja, pamćenja i bilježenja“.
.
