Sveci ili Svete žene mistike
Poslano: 27.02.2010 | admin
Brigitte Dorst
Heilige Frauen der Mystik
Von Heiligen und Mystikerinnen lernen
Iz "Kontemplation und Mystik"
prevela: Ljerka Jovanov
Baviti se životima svetaca u vremenu kad se zanosno veličaju „zvijezde“ s nogometnih stadiona i s pop-koncerata postalo je nešto potpuno demode. To je smiješno pobožnjaštvo. Kome još može pasti na pamet da o tome piše, da se time oduševljava? Walter Nigg, poznati pisac brojnih svetačkih biografija koji se time bavi čitav život, formulirao je to ovako: „Nikad nije na odmet baviti se svetima jer ovi sveti glasnici donose ljudima vijesti o Bogu, i to iz prve ruke. Kod njih nije ništa izmišljeno, sve je to prava istina koju nam saopćavaju i o njoj svjedoče“(Nigg 1959)
Sveci se i mistici obraćaju čežnji i dubokoj unutarnjoj nostalgiji u nama jer mistika je čežnja, nostalgija duše za istinom koja se nejasno nazire u pomutnjama našeg zemaljskog postojanja. Kod svetih ona sjaji jasno i razgovijetno.
Sveci nisu bili egoistični i sebični štreberi u potrazi za blaženstvom, nego ljudi obdareni za prijateljstvo – i to za prijateljstvo s Bogom. To nas može utješiti kad se osjećamo osamljeni, bez prijatelja, partnera i srodne duše ili se u međuljudskim odnosima osjećano neshvaćeni.
Oni su prošli kroz sve one mijene i promjene u kojima smo i mi sada sa svim svojim trudom, smušenošću i osobnim poteškoćama. I oni su se uvijek ponovno pridizali i dalje tražili i dalje nastavljali. I njihov život nije ni u kojem slučaju bio lagan i slobodan od zabluda, grešaka, nazadovanja ili ljudskih ograničenja. Opisi njihovih života to mnogostruko objašnjavaju. Sveci su bili ljudi kao i mi, samo s više čežnje, više ljubavi, radikalniji, marljiviji, oduševljeniji. Oni su naša braća i sestre u zajedništvu svetih. I mogu nas na mnogo načina ohrabriti, pratiti, tješiti i pomoći nam.
Svoju vlastitu nesavršenost i nedostatak svetosti drugi ljudi osjećaju to bolnije što im se više približe. Što je više svjetla, to se jasnije prepoznaju mrlje i sjene vlastite duše, tama vlastitog srca. I nije to samo prenemaganje kad sveci uvijek iznova naglašavaju kako su nedostojni i grešni. To je smo slijed njihova duhovnog napretka, njihovih profinjenih savjesti i zato je i njihov život bio jedna neprekidna borba i hrvanje.
Posvećenje, postajanje svetim je duhovni i duševni razvojni proces u ovom životu koji nikad ne završava. On zahtijeva uvijek ponovno sudjelovanje svih naših energija kako je to izrazio Kierkegaard, egzistencijalistički filozof: „Treba Bogu doći što je moguće bliže.“
Sveci su se Bogu približili i ta ih je blizina učinila transparentnima za božansko, koje onda sve više i više sjaji kroz njih, kroz njihovo ponašanje, govorenje, mišljenje, osjećanje, želje i djelovanje. Ono jednostavno svijetli iz njih. To su osvijetljeni tragovi koji su nadživjeli vremena i prostore puni magične privlačne snage. Njihovo ponašanje, odnos prema božanskom u mističnom ljubavnom odnosu je prisan, familijaran, prijazan. Tako nam sveci pokazuju da Bog nije nešto daleko, neprepoznatljivo, nešto onostrano, nego nešto, odnosno netko tko se ovdje u svijetu, među nama može doživjeti i iskusiti.
Život svetaca prima iz te bliskosti s Bogom svoj smisao koji je drugim ljudima inače tako teško prepoznatljiv. Nije samo njihov vlastiti život ispunjen tim smislom, nego su oni bili također u stanju proniknuti kroz zamagljeni smisao postojanja svojih bližnjih.
Svi sveci su pripadnici neke vjerske zajednice, neke religije ljubavi. Tako Kabir i kaže: „Beskorisno je sveca pitati za njegovu religiju i njegov status. Oni se ne mogu smatrati ni kršćanima, ni budistima ni muslimanima. Ljubav koja prosijava kroz njih, osvjetljava sve ljude. Svi sveci vježbali su čitav svoj život umjetnost ljubavi, sve dok nisu u tome postali majstori. Što je čovjek svetiji, to se njegovo srce više širi, dok sve, čitavo stvorenje jednostavno ne uključi u sebe. Stupanj svetosti određuje se po mjeri ljubavi.
Nije baš posve jednostavno opisati svetost svetaca. Tu mogu pomoći samo paradoksi kao i kod svih velikih istina: Što je dublje neki čovjek na putu prema spasu i svetosti, što je više produbio osjećaj za božansko u sebi, što je trajnije usmjeren prema božanskom to više sjaji prema vani, i više svjetla izlijeva u posudu svoga ponašanja, govora i djelovanja, katkada sve do tijela, tako da i ono postaje svjetlije, sjajnije, ljepše.
A i to je prividan paradoks: Sveci su savladali svoj ego u procesu svoga poništenja, oni su istovremeno potpuno jedinstvene nezamjenjive osobnosti.
U svim religioznim tradicijama ima mnogo legendi i priča o svetima. U sufizmu postoje veoma duhovite priče, u kršćanskim legendama o svetima može se naći mnogo mudrosti i pomoći za život, isto tako u zenu i hasidizmu.
U ruskoj pravoslavnoj tradiciji pripovijeda se o starcima - tako se tamo zovu sveti. Značenje ove svetosti opisali su Gertruda i Thomas Sartory izvanrednom slikom:
„Starac (ruski: starec) je u ljudskoj zajednici ono što je biljka dubokog korijena među drvećem u 'ekologiji' šume. Dok se korijen mnogih stabala u šumi širi plitko, u gornjim slojevima zemlje i odatle crpi hranu, stabla s dubokim korijenjem prodiru u dublje slojeve zemlje gdje tlo još nije iscrpljeno i još ima mnogo hranjivih sastojaka. Oni podižu hranjive snage iz dubine a u jesen svojim otpalim lišćem oko sebe sve vraćaju zemlji i tako hrane stabla s pliktim korijenjem u okolini.“ (Sartory 1981, str. 103.)
Po čemu se razlikuju stabla s dubokim korijenjem od onih s plitkim? Ni po čemu bitnom: Buddha priroda je u svima nama, odlučujuća razlika je u tome da su sveci na božanski poziv – a on zove od prapočetaka – iz svega srca rekli svoj 'da', a mi često kažemo „ne još sada“ ili „možda“ ili „htio bih doduše, ali se bojim“ ...Srce nam je još navezano na tako mnogo drugih stvari. Jedna žena koja se cijelim srcem predala Božjem pozivu je sufi-svetica Rabi'a.
