Vjera i mistika
Poslano: 14.09.2009 | admin
Josip Sanko Rabar
U vjeri i mistici možda nešto činimo zbog Boga, u vjeri i mistici sve Bog čini zbog nas.
Kršćanska mistika izvire iz vjere i uvire u vjeru. Ona je posebni slučaj vjere, dubina njene tame i suhoće, vrh njenog svjetla i Božje blizine. Ona je poput vjere Božji dar i milost.
Što smo ovisniji o Bogu neovisniji smo o svijetu, više vezani uz Boga slobodniji u odnosu na svijet.
I u vjeri i u kršćanskoj mistici inicijativu ima Bog koji nam svašta uzima, nudi žrtvu i odricanje, ali nam pruža i utjehe, radost i snagu da to prihvatimo. Sve nam daje čak naše radosno prihvaćanje i naš uporni napor.
Usprkos svih gubitaka i odricanja u vjeri se ničega ne odričemo, jer s Bogom kojega dobivamo sve će se ostalo nadodati.
Bog je misterij strašni i divni, k njemu vodi dijalektički put križa i radosti, straha i vjerskog pouzdanja, tamne noći i svjetla ljubavi, nemira i mira.
Vjera je živi paradoks, ona je moć nemoći, mudrost ludosti, snaga slabosti, mir nemira, spokoj nespokoja, neovisnost ovisnosti, sloboda vezanosti, zacjeljenje ranjenosti, nezaslužena zasluga, u potpunosti Božji dar, a ipak naš čin, pouzdanje u neizvjesnosti, Božja prisutnost u odsutnosti, mladost u starosti, rođenje u smrti, oslobađajući nas svijeta prilagođuje svijetu.
Izvanjsko čudo je neobjašnjiv i rijedak događaj, čudo vjere je snaga slabosti i vječna mladost koja nas čini otvorenim dobročinstvu Oca.
Plivamo u Bogu kao u potpuno čistom i prozirnom moru, vidimo svaku sitnicu na dnu postojanja, samo Boga ne vidimo.
Vjera, to je kao kad roditelj uči svoje dijete plivati, uzmiče unazad samo da bi dijete učinilo što više zamaha. Dijete se ljuti, ali i sve bolje pliva. Tako nas Bog uči podnošenju muke života, stalno nam daje malo utjehe i nade, ali punu utjehu i odsustvo križa čuva za kraj.
Vjerom crpimo snagu iz naših slabosti. Što smo slabiji bivamo to jači. Vjera je obrat (revolucija) u postojanju. Nemoguće postaje moguće.
Neprijatelja svladavamo svojom snagom, Boga svojom bespomoćnošću.
Tko vjeruje taj je mlad. Tko se uvijek najboljem nada sačuvao je vječnu mladost.
Vjera je bitak, bitak je obrat, obrat je transcendiranje. U strahu i s pouzdanjem, osnova svakog korjenitog poduhvata, obraćenje u dubini, skok u vječnost.
Samo uzimanjem nismo sigurni u taštinu ili vrijednost uzimanog. Tek odricanjem dobivamo natrag odreknuto ako uistinu vrijedi.
Samo onaj tko sve izgubi može i sve dobiti.
Blagoslovljena je tuga jer će rađati radost, blagoslovljena je muka jer će stvarati užitak, blagoslovljena je tama jer će vrcati svjetlo, blagoslovljen očaj jer će pospješivati vjeru, blagoslovljena sumnja jer će omogućiti znanje, blagoslovljen nemir jer će poticati mir, blagoslovljena ludost jer će se otkriti kao mudrost, blagoslovljena malenost jer će biti priznata kao veličina.
Vjera je nezaslužena zasluga. Na vjeru nas Bog sili ne bi li izdržali očaj, duhovnu tamu ili užasne prijetnje. Izdržavši Boga-čudovište zaslužujemo Boga-Ljubav. Ali mi ni u najsitnijem trenutku ne možemo povjerovati da je Bog zlo čudovište, inače smo propali. Tako ustrajemo u vjeri bez svoje zasluge, a ipak zaslužujemo Ljubav.
Svatko može biti neko vrijeme u korijenu obuzet vjerom ako Bog tako hoće, ali nikoga neće Bog protiv njegove volje učiniti postojanim vjernikom za čitav život. Jer Božja je ljubav bezuvjetna, on nas jednako voli i ako smo slabi vjernici.
Izabranici Boga nisu najbolji ljudi. To su oni najpotrebniji Boga, a da, bar u početku, sami o tome nemaju ni pojma.
Bog nas izabire tako da svojim prisustvom čitavom našem životu daje cjelinu, smisao i integritet.
Vjera nas oslobađa svijeta i prilagođava svijetu umah. Postajemo više ljudi svijeta prihvaćajući svijet i manje ljudi svijeta, usidreni izvan svijeta. Vjera nas čini ustrajnima i vještima u stvarima svijeta, upravo zato jer nismo ovisnici o njima.
Vjera je dar Boga kojim nam paradoksalno daruje našu vlastitu zaslugu. Onaj koji nam je sve dao, nas i čitav svijet, čini i da mi nešto pridonesemo.
Paradoks može sadržavati više istine od bilo kojeg sustava.
Hegel je filozofiju zaključao u znanje koje je izgledalo kao posljednji filozofem u povijesti, a onda je Kierkegaard otkrio da ja vjera kao neponovljivi odnos pojedinca i Boga veća i prvotnija od svakog znanja.
Mnogi pojedinca tretiraju samo kao pripadnika vrste, klase ili organizacije. Automatski mu prišivaju odredbe roda i programa. Ostalo ne zapažaju.
Bog od Abrahama čini izuzetak, pojedinca koji je u neposrednom odnosu s Bogom, taj odnos je tanahno individualan i često ga nitko drugi ne može razumjeti.
Abraham je poslušnošću manji i slabiji čovjek što je umjesto sebe išao ubiti svoga sina, ali je više svet, više otkriva tajnu Sveca.
Veličina sveca nije toliko u njemu samom, koliko u Svecu kojeg ovaj otkriva.
Abraham, Izak i Jakov bili su obični ljudi, neobični postaju tek zbog druženja s Bogom. U tome i jest tajna izabiranja, svakog može Bog odabrati, i tebe.
Bog svoje miljenike ne bira po zasluzi, već po svojoj slobodnoj volji i providnosti.
Vjera je slobodni izbor kojim prihvaćamo osobni odnos prema Transcendentnom.
Potrebno je prvo iskusiti da si ugrožen da bi ti trebao Spasitelj.
Strah je preduvjet vjere, ljubavni spokoj njen plod. Strah je početak mudrosti, ljubav je mudrost sama.
Vjera se rađa kao neizvjesni zadatak. Nerijetko kao nada protiv svake nade. Smirivanje velikog straha.
Očajanje može biti prvi korak ka dubokoj osobnoj vjeri. Kada gubimo svaki oslonac i preostaje nam samo Bog. Bog nas sili da izaberemo sami sebe i svoj neizvjesni zadatak.
Očajanje nas veže uz Ljubav koja gasi svako očajanje.
Božjom rukom bačeni u ponor, doživjet ćemo istu ruku kao čvrsto tlo na koje možemo stati.
Put je nemir u miru, mir u nemiru.
Vjera je najviša strast jer se njome postiže nemoguće.
Vjerujem u Boga, a vjerujem i da Bog vjeruje u mene.
Vjeruj kao da je sve u milosti, čini kao da je sve u zasluzi.
Bog mi daje sve: i svoju dragocjenu prisutnost i svoju spasonosnu odsutnost, dragocjeno svjetlo očitosti i spasonosnu tamu vjere.
Smo onaj tko je upoznao dubok strah zna što je to dubok mir, samo onaj tko se trudio i mučio istinski uživa u plodovima muke, samo onaj tko je doživio odbacivanje od Boga zna da ga Bog nikad nije odbacio.
Kad tama postane svjetlo, patnja radost, a Božja odsutnost prisutnost; tama, patnja i odsutnost otkrivaju svoje pravo i skriveno lice.
Za ljepotu i radost svitanja potrebna je noć.
Veličinu prihvaćanja Božjeg Djeteta u Djevice Marije: "Evo službenice Gospodnje!" iskazuje trenutak velikog straha, muke i paradoksa. Koja bi žena bila toliko ponižena kada se spremala da rodi? Tko bi ju razumio i tko bi joj povjerovao? Možemo li pojmiti tu osamljenost? Samo čudo ju je moglo spasiti. Ipak, anđeo dolazi Josipu u snu, veliki prezir je čudom izbjegnut. Može li velika slava bez prijetnje velikog prezira? Postoji netočna izreka da "Bog u istom dahu proklinje onog kojeg blagoslivlja". Ali je točno da im često daje veliki križ! Kao što je, uostalom, gledati kako ti razapinju sina.
Veličinu sveca ne trebamo gledati po ishodu koji je slavan, već po prijetnji prezira, ili čak stvarnom preziru, kroz koje mnogi sveci u početku prolaze. Koliko je Franjo bio u početku smiješan? Kad bi bili veliki po konačnoj slavi znači da bi bio velik netko tko čudom dobije na lutriji. Konačna slava jest međutim istinska slava Boga na kojeg svetac svojim životom ukazuje.
Ne vidimo veličinu malenog, centralnost perifernog, slavu prezrenog, blaženost očajnog, nevinost grešnog, mudrost ludog, makar nam Krist jasno govori o tome. Sam bitak je obrat (revolucija) koji Ljubav čini. Ne možemo shvatiti paradokse, ili jednostavno ne vidimo bližnjeg?
Bog uzima da bi dao, traži odricanje da bi što više mogao pružiti, tovari na nas križ kako bi darovao radosti i užitke, uvijek nastoji da nam bude najbolje koliko je god to moguće i koliko mi to želimo.
Mnoge stvari nećemo moći dobiti ako ih se prije toga ne oslobodimo. Čak se i ovisnosti o ljubavi moramo najprije donekle osloboditi, kako bi nam ljubav sazrela.
Odricanjem dolazimo do predmeta svojih želja. Koliko se oslobodimo navezanosti za neke stvari toliko ćemo ih lakše dobiti. Bog uvijek pazi da nas svojim darovima ne uguši.
Kada izgubiš razum preostaje ti vjera, kad izgubiš pamćenje preostaje ti nada, kad izgubiš svaku moć preostaje ti njegova ljubav.
U pustinji, u mraku, u svakoj lišenosti, u kriku samoće puni se srce Božjom Ljubavlju i nedoglednim bogatstvom njezinih darova.
Najgore je samo uzimati ljubav od drugoga. Prepustimo se darovanju i odrecimo se uzimanja, tek će nam se tada i drugi darovati.
Sebično privezan užicima, nesebično odvezan križem.
Pošto se ne možemo potpuno osloboditi neugoda, trebamo naći mir i spokojstvo u njima.
Kada pravimo red u našoj duši činimo to vrlo traljavo, kada pustimo Boga da nam to učini ispada majstorski.
Bog jedini zna kada nam treba velika muka. Odgovornost za male križiće mogu preuzeti i pedagozi, ali teško onome tko drugome trpa veliki križ, bolje da si veže mlinski kamen oko vrata.
Kroz strah i užas kročimo Bogu koji je ljubav i spokoj.
Sveti užas Božje tajne, strah i drhtanje, čisti nas za Ljubav i spokoj.
Dvosjekli je Gospodinov mač, zacjeljuje i teško ranjava.
Nakon toliko užasa, toliko nježnosti.
Božja blizina je Ljubav zaogrnuta u užas. Spokoj je tajna straha, radost tajna svih gubitaka.
Da bi me odvezao od zla, privezao si me uz križ.
Križ nije spasonosan ako nije drugo ime za Božju ljubav.
Koliko straha toliko spokoja, koliko tuge toliko radosti, koliko patnje toliko užitka, sve su to Božji darovi.
Bog mi prilazi govori u mnogim likovima, noseći mnogobrojne maske. No, nijedan lik nije On, transcendentan i sveobuhvatan.
Sve je Božji govor i Božja slika, Bog može biti jako pričljiv u poplavi riječi što izviru iz Riječi. Jedino Riječ nije izrečena samo riječima, već i tijelom i dušom koja šuti. A tada je bila najrječitija.
I umjetnost i vjera egzistencijalni su pojedinčev čin, neponovljiv i originalan. Umjetnost i vjera u ponečem su slični strukturom. Oboje transcendiraju svijet.
Vjera (i umjetnost) koja nije stvaralačka na bilo koji način sahne u svom korijenu.
Vjera (i umjetnost) koja nije snažna strast, već je mlaka, gora je od nevjere.
Imaš li, nemaš. Nemaš li, imaš. Gubiš i dobivaš u istom zamahu.
Poniznošću se uzvisuješ, uzvisivanjem ponizuješ; uzimanjem gubiš, davanjem dobivaš.
Istina umjetnosti i istina vjere jest iskrenost prema Sebi i vlastitom transcendiranju, ona je osobni izbor i rizik, i umah Božji dar.
Genijalnost vjere slična je, ali i drugačija od genijalnosti umjetnosti. Obje zavise o nezasluženom Božjem daru. Oba genija svoju snagu crpe iz nečeg dubljeg od njih samih. Samo što vjera izvorno djeluje u skrivenosti, dok umjetnost samim umjetničkim činom sebe otkriva. Oba genija uživaju konačnost preobraženu beskonačnošću, samo što je za prvoga umjetničko djelo sav svijet i sav život.
Umjetnost koja već desetljećima umire i nikako da umre, već se uvijek iznova rađa iz svoje smrti, baš je poput vjere.
Realnost je nepravedna, a pravda postoji samo u umjetnosti i vjeri, kažu, ali kada se izgubilo vjeru u Božju pravdu u svijetu, ona je počela nestajati iz umjetnosti. Umjetnost je morala iznaći sve složenije, tanahnije i skrivenije oblike pravde koji bi se ipak mogli skrivati u (Božjem) svijetu.
Ako vjernik i nije humorist ipak može uživati u Božjem humoru. U Boga ima ironije i humora koliko god hoćemo. Kad netko crta karikaturu Boga, što je to nego da se Bog šali na vlastiti račun? Sva dobroduha ironija i sav topli i humani humor ovoga svijeta od Boga su.
Kao što su grad Pompeji ili grobnica faraona Tutankamona bili izgubljeni za ljude, i upravo su zbog toga jedini potpuno sačuvani, dok je ostalo poprilično izgubljeno, tako je u vjeri izgubljeno dobiveno, nestalo je sačuvano, razdano je skupljeno.
Bog nije predmet vjere, Bog je njezin činitelj.
Iz mističnog iskustva izvire religija, dapače, tek nakon njega slijedi kršćanska vjera. Tek s gubitkom iskustva i očitosti počinje vjera. Velikani iskustva druženja s Bogom, kao što su Abraham ili Ivan od Križa, oni kojima je Bog bio blizak i sasvim očit, morali su proći kroz strašne kušnje vjere, tako su ujedno i velikani vjere. Abraham je samo ludom i paradoksalnom vjerom dočekao sina u dubokoj starosti, Ivan od Križa morao je vjerom izdržati bolnu tamnu noć odsustva Boga. Vrhunac veličine, apsurda i ludosti vjere je Abrahamova spremnost da žrtvuje sina Izaka. Kada nam je Bog sasvim očit, jasan, uman i prisutan, to ne znači da nam neće trebati nikakva vjera, već naprotiv, znači da će nam ponekad trebati u najvećoj mjeri. U protivnom, da li se zaista radilo o Božjoj ljubavi, prisutnosti, očitosti, jasnosti i istinskoj umnosti?
