Zaista čudesno čudo
Poslano: 16.09.2009 | admin
PIŠE: Josip Sanko Rabar
Čudimo se jer smo ljudi. Čudimo se zvjezdanom nebu, čudimo se oceanu, čudimo se bezdanu u sebi samima. Čudesna je vlat trave, čudesan leptir koji pleše na suncu. Čudesni su zakoni u tvari, čudesna je sloboda i ljudski duh. Čudo je posvuda oko nas i u svemu. Kad god čovjek istražujući kopa dovoljno duboko, on će susresti nešto čudno i čudesno. Čudimo se bajkovito kao djeca, iskonski život u nama čudi se samome sebi, a kad se netko prestane čuditi, očito je došlo vrijeme smrti. Koliko se toga čudnoga i čudesnoga krije pod kapom nebeskom, to ni naša najraskošnija mašta ne zna. Sjetite se što bi za nas bili televizor, mobitel, svemirski brod i računalo da živimo samo prije dvjestotinjak godina: maštovite sablasti i nemoguća buncanja.
Kad se jednom prestanemo čuditi, tada u nama umire nešto stvaralačko, prestajemo se kretati i duhovno živjeti, prestajemo tražiti, napredovati, rasti. Jer, sahne ljubav iz koje izvire čudo. I mnogi su znanstvenici, dok su ljubili ljude i bili otvoreni prema istini, stvarali čuda. A danas? Nažalost, neki ljudi zaista umišljaju da im je sve jasno i da potpuno vladaju svijetom. Tu se, očito, radi o skučenom činovničkom sobičku, računu siromašne pameti, a ne o otvorenoj zbilji. Tu se radi o iluziji znanja i gospodarujuće moći, marionetskom igrokazu, a ne o zbiljskom svijetu i ljudima. Sjetimo se samo koliko naš bližnji može biti izvor dragih čudesa, nepredviđenih iznenađenja, zapanjujućih detalja. A, takav je i čitav svijet.
Nije stoga čudno što čovjek u sebi nosi duboku potrebu za čudom. Na žalost, ona se ne očituje uvijek u stvaralačkoj preobrazbi i rastu, već se često javlja kao puka zabava, izdvaja iz cjeline osobe, postaje sama sebi svrhom, izolirani dio, pokatkad čak i nesvjesna razarajuća sila. Što sve ne prodaje industrija zabave da bi nas zapanjila i praznila naš džep? Posvuda senzacionalistički lopovi: tisak žut do bjesnila, filmovi gomilaju bizarnosti, blješti sajam vrzinim vrtuljcima; a sve je to tako prokleto dosadno i predvidljivo, i budale znaju da će ih ljepljiva dosada poklopiti čim izađu iz kina, čim zaklope novine. Dosadno, prazno, površno, banalno, poznato: bez ikakvoga, makar i maloga zbiljskog čuda. Sve tobož-čuda koštunjava pod rendgenom razuma. Jedina je nada: poslati razum na dopust. Onerazumiti se, pošandrcati. Pušiti marihuanu, povjerovati u svašta, kazati "zbogom" pameti.
U prvoj polovini prošlog desetljeća (osamdesetih godina) počeo sam opažati kako se među nekim mojim nereligioznim prijateljima i znancima zarazno širi žeđ za čudima. I u nas je tada počinjala maglovita postmoderna religioznost, mentalitet (para)religiozne žeđi difuzan i raspršen u mnogima, duh koji je lebdio u zraku, i tek se postupno kristalizirao u New Ageu, i drugdje. Premda ni ja, ni većina mojih prijatelja, nismo ni čuli za nekakav "New Age". Zbila se, zapravo, promjena duhovne klime, a ne pokret, ponajmanje organizacija. Produbilo se razočaranje u moderne ideologije, u visoke tehnologije, u obećanja znanstvenog napretka, u znanost i pamet, u razum bez srca, u mogućnike koji nas znanstveno dave na svakome koraku i pokušavaju dotući nuklearnim ratom.
Odonda promatram kako te bezbošce neobično privlači i zabavlja sve što stignu pročitati ili dočuti o paraznanstvenim pojavama, o fakirima, bogovima i vidovnjacima, čudotvorcima, tajanstvenim letjelicama i tajanstvenim nestancima. Strastveno komentiraju i pitaju se je li to moguće?
Pitali su me za mišljenje o tome jer su znali da sam religiozan. Neobično sam ih začudio kad sam im odgovorio da mi vjernici ne vjerujemo ni u čuda ni u boga. Nisu shvatili. Pokušao sam im razjasniti da "vjera u boga" nije nikakva posebna osobina kršćana. Svi se, više ili manje, oslanjaju na zemaljske i nebeske bogove. Svi potrebuju čuda. Mnogi su ovisni o idolima, a da i ne znaju za to. Svatko ima već nekakvoga svojega boga. Makar sama sebe. Za razliku od svih njih, kršćani su oni koji vjeruju u Ljubav.
Paraznanstvena su čuda počela zaokupljati moje znance, a mene ostavljala ravnodušnim. Shvatio sam ih, oni ne znaju za nešto bolje. Ne razlikuju umjetnost od kiča, ne razlikuju beznačajno od bitnoga. Ne bih htio dogmatično tvrditi da u svim paraznanstvenim pojavama nema nikakve istine. Pa što ako ponegdje i ima? Zar su te pojave bitne?
Postoji samo jedno zaista čudesno čudo: Ljubav. Samo nju vidim kako nadvisuje i preobražava našu svakodnevnicu. Samo čudo koje me oslobađa i zaljubljuje... Jedino zaista potrebno čudo, ti Bože; izvore svega čudesnog.
Što se tiče paraznanstvenih znanstvenika, tajanstvenih fakira, nadričarobnjaka, zabavljača svih vrsta, taštih vidovnjaka i gramzljivih jogina, oni svijet mogu preokrenuti naglavce, mogu sami sebe isparivati i opet kondenzirati, mogu zavrtjeti Sunce oko Zemlje, mogu se loptati vlastitom glavom, pojesti gomilu željezarije, mogu prolaziti kroza zidove, vidjeti sve što će se dogoditi idućih tisuću godina - u meni će oni, ipak, probuditi tek mučninu i jezu, ako osjetim nedostatak dubljeg smisla, nedostatak ljubavi.
Zaista ne vjerujem u čuda. Ne vjerujem na onaj način kako to neki moji znanci bezbošci vjeruju.
A, te čudotvorce molim da učine bar jedno istinsko čudo!
