21. stoljeće će biti stoljeće religije - ili ga neće biti

Boris Beck

Russell je bio strašno pametan tip, odlično je kužio i filozofiju i matematiku, a bio je izvrstan pisac, duhovit i zajedljiv. Nimalo nije volio njemačku idealističku filozofiju, sve su mu te Hegelove konstrukcije bile sumnjive i mislio je da filozofi ne bi trebali raditi kule u zraku, nego razbistrivati pojmove. Kopkalo ga je na koji bi se način mogle razmrsiti sve te jezične zavrzlame pa da pouzdano znamo što je istinito, a što ne. Russela je osim toga dodatno mučila enormna uloga vjerovanja u našim životima. Naime, mi pouzdano znamo samo ono što smo iskusili - čaša se razbije kada padne na pod, pokvareno jaje smrdi, ubod pčele boli - dok naše informacije o svemu ostalom ovise o iskustvu drugih ljudi. O postojanju Jamajke, islandskog lišaja, kvazara ili podruma u susjednoj kući znamo samo ono što su nam drugi priopćili, a to opet ovisi o jeziku koji je izvor svih mogućih nesporazuma.

Te je dvije muhe Russell odlučio ubiti jednim udarcem. Sve bi ljudske izjave razbio na najmanje moguće djeliće (logičke atome) koji se mogu izravno opažati, poput atoma u prirodi. Te bi fizikalne/logičke atome potom podvrgnuo logičkim pravilima kojima je savršeno vladao i rezultat bi bio potpuno točan i potpun opis i predmetnog i misaonog svijeta. Ne samo da bismo znali točnu budućnost svemira, nego bi se i sve naše ljubavne svađe, poslovne prepirke, filozofske nedoumice i vjerske probleme moglo lako pretvoriti u niz jednadžbi. Njihove bismo članove zbrojili i oduzeli - i što god ostalo na kraju, bilo bi istina.

Russel je živio dovoljno dugo da otkrije da ništa od toga nije moguće i bio je dovoljno intelektualno pošten da to prizna. Jedan Bečanin, matematičar i logičar Kurt Gödel, dokazao je da se logičkim postupcima ne može opisati svijet, a drugi, Wittgenstein, otvorio je put u novom smjeru - umjesto da filozofija bježi od jezika, treba u njega ući. Ono što je Russellova prešutna pretpostavka - da možemo nešto jednostavno promatrati i da ne smijemo svojim razmišljanjem (tj. filozofijom prirode) kvariti viđeno - izvrnulo se u suprotnost. Pokazalo se da baš atome ne možemo izravno promatrati i da više od svega trebamo baš razmišljanje o promatranju kako bismo shvatili što to uopće vidimo. “Granice moga jezika su granice moga svijeta”, rekao je Wittgenstein.

Russellu je bila odbojna svaka metafizika - opažanja su mu se činila spasonosnom injekcijom za bolest naših misli koju bi metafizičar svojim prstima samo inficirao. Stoga mu je, dakako, bila odbojna i religija jer i ona ima metafizičke sudove koji, po njemu, prethode opažanjima umjesto da o opažanjima ovise. No nakon sto godina te nam se Russelove ideje čine kao neka naivna fenomenologija. Nadalje, čak i u prirodnim znanostima postoji teorija koja svemir ne objašnjava kao splet fizikalnih sila nego strogo geometrijski. Ta se teorija zove teorija struna i zbog svojeg idealizma trpi napade s raznih strana, a temeljni razlog za gradnju CERN-a je upravo njezino opovrgavanje. I ja na plaži prošloga tjedna nisam vidio nikakva razloga da - nakon Russellova logičkog svemira i Wittenova geometrijskog - ne bi mogao postojati i biblijski svemir koji ne čine ni fizikalne, ni logičke, ni geometrijske čestice, nego moralne: sve što vidimo stvorio je Bog i kao takvo slijedi njegovu volju; čovjek tu volju može ispuniti ili joj se opirati. 

A onda je tu i onaj dio Russellove izjave o djetinjstvu. Djetinjstvo kao nešto pogrdno - to je prosvjetiteljski diskurz. Djeca su glupa, neuka, nesposobna analizirati logičke atome i lako ih se zavede bajkovitim brbljarijama braće Grimm, Hegela ili Isusa. Djeca tek moraju evoluirati u razumnog muškarca poput Bertranda Russella. Mi i na taj dio prešutne Russellove ideologije danas gledamo drugačije, i to zahvaljujući trećem Bečanu, Freudu. Djetinjstvo se vidi kao izvor sve naše mašte, ideja i strahova, bogatstva unutarnjeg života, kao mjesto kojem se, kako je rekao Frano Alfirević, čitav život vraćamo.

Kraussov aforizam da je Beč laboratorij za uništenje svjeta odnosi se definitivno na Russela: Gödel, Wittgenstein i Freud uništili su Russellov svijet utemeljen na matematici, logici i navodno nepomućenim opažanjima. Jedina je šteta što se skoro cijelo 20. stoljeće negiralo to uništenje i stalno se iznova nametao razum, čiji su vrhunski dometi i let u svemir i presađivanje srca, ali i gulag i Auschwitz - a idealni bi proizvod znanosti bio ubrzivač čestica koji će dokazati da Bog ne postoji. Do tog otkrića ostaje nam misao Alberta Camusa iz “Pobunjenog čovjeka”: 20. stoljeće je stoljeće nasilja i matematike; 21. će biti stoljeće religije - ili ga neće biti.