Spiritus movens - portal za duhovnost

Opazke III

Ivan Zoretić

U vrijeme osvajanja Aleksandra Makedonskoga i rimske pobjede nad Grcima, dolazi do obćega meteža među narodima, uljudbama, vjerama, gdje pojedincu splahnjuje nada u blaženstvo života u gradodržavi ¹. 

S jedne strane su stoici, epikurovci i skeptici, koji duševni mir ( ̉̉άταραξíα̉̉, ataraksia) traže u samodostatnosti (αủτάρκεια, autarkia), ugodi (χεδονή, hedoné) i suzdržljivosti (επωχή, epohé) od izricanja sudova. 

S druge strane Filon iz Aleksandrije, Plotin i rani kršćani smiraj vide u ekstazi ², mističnoj ljubavi spram Boga, odnosno onoga Jednoga, Prasvjetla, koje je riječima neizrecivo i umu neshvatljivo.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
¹ grč. πόλις, pόlis
² ‘έκστασις, ekstasis – biti izvan sebe

Opazke II

Ivan Zoretić

Da u bitci kod Salamine nisu Grci pobijedili “perzijsku glavnu silu” ¹, kako svjedoči Herodot, nego Perzijanci Grke, danas mi u gimnaziji ², ne bi učili toliko o Sokratu, Platonu i Aristotelu, napokon i o Isusu Kristu, nego o Zaratustri.

Ako je iranska teorija o podrijetlu Hrvata istinita, sudeći po nadgrobnim pločama iz Tanaja s grčkim nadpisom Horoathos ³, onda su Hrvati možda još tada krojili europsku povijest, kao dosta puta poslije, ratujući na obadvije strane.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
¹ grč. τοùς πάντας Пέρσας
² γυμνάσιον, gimnasion - vježbalište
³ Χοροαθος

Opazke I

Ivan Zoretić

Moralo je valjda proći dvadeset i pet stoljeća, kako bi se Talesa iz Mileta, koji naučavaše da je prapočelo* svega što jest voda, napokon doživjelo primjereno snazi njegova učenja.

Sve dokle, u potrazi za vanzemaljcima, svemirska iztraživanja nisu pokazala da je za život na nekome planetu neobhodna voda, imali smo naraštajima čitav niz pametnjakovića, koji utemeljitelja starogrčkoga mudroslovlja, uobće nisu shvaćali dostatno ozbiljno.

Prema vodi se je, sve do okolištne krize, osim u pustinjskim područjima, odnosilo kao prema nečemu malone bezvrijednome, čega ima kolikogod hoćeš, kao zraka, ili zemlje.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
*grč. α̉ρχή, arhé

Vedska književnost

Željko Đurović

Vede su drevni spisi koji se smatraju najstarijim zapisima na zemlji i ujedno su najbogatija riznica duhovne i materijalne znanosti.

Vede su zapisane na sanskritu prije više od 5 000 godina, a zapisao ih je čuveni mistik, svetac i mudrac Vyasadeva, s namjerom da sistematski posloži vede i zapiše znanje koje se tisućama godina prenosilo usmenim putem. Izvornu Vedu je podijelio na četiri dijela: Rg, Atharva, Yajur i Sama, a u petu Vedu se ubrajaju još i Purane i Upanisade.

Svrha Veda je temeljno obrazovanje čovjeka o njegovoj duhovnoj prirodi, tajnama univerzuma, te njegovom uspostavljanju odnosa s Bogom. Veda znači znanje.

Vedska književnost je namijenjena za pročišćenje ljudskih bića. Materijalno postojanje samo po sebi je zagađeno i materijalni život se veže uz požudu, pohlepu, iluziju, zavist, tjeskobu itd.

Slijeđenjem uputa predstavljenih u vedama osoba može pročistiti svoju svjesnost i uzdići se na duhovnu razinu.

Izvori pravoslavne duhovnosti

Ružica Filipović

(prema: Ispovijesti ruskog hodočasnika, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1986., Enciklopedija mistika, Marie-Madelaine Davy, Naprijed, Zagreb 1990.)

Najsigurniji i najlakši put da se shvati pravoslavna duhovnost je da joj se približimo preko monaštva. Njegove asketske i pedagoške škole dale su temelje pravoslavnoj duhovnosti.

S jedne strane imamo hezihastički pristup učenju Isusove molitve koji nastaje zajedno s počecima monaških zajednica , a s druge strane imamo pravac asketa koji žive po uredbama svetog Bazilija Velikog (330.-379. god.). On, pod utjecajem stoičkog morala naučava slobodu mudraca u odnosu na iskušenja života i smrti. Stoičke formule stavljene su u službu vjere u Krista. Bazilije smatra da svako duhovno nastojanje počinje upoznavanjem samoga sebe, “svrati pažnju na sebe”, “budi pažljiv prema sebi” jer spoznaja sebe dovodi do poniznosti koja je u temelju svakog uspinjanja. “Duh odjelotvoruje uspon srdaca. On vodi za ruku slabe, usavršava napredne, prosvjetljuje pročišćene.”

U misticizmu je česta podjela na početnike, napredne i savršene. Umna spoznaja je važna, ali nije dovoljna, ona omogućava samo djelomičan pristup. Tek kad srce postane osjetljivo za Boga i kad ga Bog zahvati i usmjerava prema sebi, u čovjeku se javlja dublja spoznaja pomoću koje on uočava krhkost svega tjelesnog.

Strahovi i nade Drugoga vatikanskog koncila

Jadranka Brnčić

Među najveće mentalitetne mijene u dvadesetom stoljeću svakako idu: promjena statusa žena u društvu i reforme koje je u Katoličku crkvu uveo Drugi vatikanski koncil (1962-1965) kao reakciju na ultramontanizam i antimodernizam. Već pri otvorenju Drugoga vatikanskog koncila imenovana su ključna pitanja, i postojana i posve nova, pa je valjalo na njih iznova odgovoriti: odnos prema Židovima, sloboda savjesti, pitanje smrtnoga grijeha, oblici pobožnosti, narav Objave, tumačenje biblijskih tekstova, suodgovornost biskupa i uloga laika, odnos prema drugim Crkvama i nekršćanskim religijama, kompetencija svjetovnih autoriteta, odnos prema znanosti…

Spremnost Katoličke crkve na učenje

Jadranka Brnčić

Rimokatolička crkva stoljećima je prema vani nastupala kao “učiteljica”. Sudila je često s visoka o drugim kršćanskim Crkvama, prema velikim svjetskim religijama držala se rezervirano ili čak neprijateljski te mislila kako iz blaga svoje tradicije i iz svoga pologa vjere (depositum fidei), može odgovoriti na sva pitanja “svijeta”, što je dovelo do nesretne napetosti među vjerom i znanošću. Da Rimokatolička crkva treba biti Crkva “koja uči”, zvuči kao napuštanje njezina dosadašnjega samorazumijevanja: Crkva se dijeli na onu koja “poučava” (učiteljstvo) i onu koja “sluša” (vjernici); od ove potonje jednostavno se zahtjeva posluh bezuvjetne vjere. Crkva se, barem do Drugoga vatikanskog koncila smatrala posjednicom pune istine, no, na Koncilu nanovo je promislila o vlastitoj biti i na udivljenja hrabar način otvorila se dijalogu prema unutra i prema van.

Rimsku kuriju obuzima strah

Jadranka Brnčić

A sve je dobro počelo. Velik dio klera i laika prihvaćao je obnove zadivljujuće spremno. Međutim, premda je Drugi vatikanski koncil rastvorio dveri Crkve mnogim pozitivnim vrijednostima “svijeta”, čim je papa Ivan XXIII. umro, a kormilo preuzeo odveć oprezan i neodlučan papa Pavao VI, te su se dveri opet počele pritvarati. Iako je bilo nezamislivo da nasljednik “dobroga pape” zaniječe njegov rad, Crkva se opet spotakla na trima ključnim područjima na koja je bacila sjenu još od svojih promišljanja Istočnoga grijeha: seksualnost, ljudski rad i pitanje spasenja. Odbila je promišljati već dobrano načeto pitanje kontracepcije, uplašila se posljedica teologije oslobođenja i ponovno postajala netolerantnom u odnosu ne samo na druge religije nego i u odnosu na sestrinske, kršćanske Crkve.

Napetosti u Crkvi i njezina budućnost

Jadranka Brnčić

Tko pomno analizira koncilsko zbivanje, zapazit će da se u Koncilu išlo za reformom a ne za restauracijom Crkve. Tijekom Koncila Crkva je mnogo toga iz prošlosti ostavila za sobom, smogla je hrabrosti za novo, htjela se obnoviti prema znakovima vremena, a ne opetovati zaboravljeno. No, promatrajući crkvenu politiku, osobito od početka 80-ih godina naovamo, čini se da se sve više ide za restauracijom. Raste strah od novoga i u vraćanju na staro očekuje se više sigurnosti. Nažalost, i sami koncilski tekstovi, koji su dakako tekstovi proizašli iz kompromisa, nude polazišta za oba pravca. No, Henri de Lubac još je tada izjavio: “Samo neprijatelji Crkve žele da ona ostane onakvom kakva jest”.

Islamska mistika - sufizam

Ružica Filipović

Glavni izvor islamskom misticizmu ostaju uvijek riječi objave sadržane u Qur’ānu.

“Kako stoji u Qur’ānu:
Gospodar vaš je rekao:
“Pozovite me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! (Qur’ān, XL 60.)

I još:

A kada te robovi Moji za Mene upitaju,
Ja sam sigurno blizu:
odazivam se molbi molitelja
kad Me zamoli. (Qur’ān, II, 186.)

Hipokrizija

Jadranka Brnčić: Parezija

Riječ hipokrizija dolazi iz grčkoga hypókrissus, što znači gluma, ne samo na kazališnoj sceni, nego i u životu – pretvaranje da tko ima odlike i uvjerenja kakva zapravo nema ne bi li se predstavio superiornim nad drugima. Jednom riječju hipokrizija je prijetvornost, licemjernost.

U nizu povijesnih i suvremenih situacija vidjeti institucionalnu Crkvu kao prijetvornu i licemjernu i nije tako teško. Međutim, reći da je hipokrizija nesrazmjer između realnosti i retorike, ili čak između riječi i djela nije dostatno. Hipokrizija nije samo moralna kategorija – to je sam njezina očigledna strana – ona je i intelektualna tj. etička kategorija. Kada govorimo o stanovitoj dvojnoj savjesti, razlomljenoj između riječi i djela, nužno je uključiti i treći element – prešućivanje, štoviše zavjeru prešućivanja.

Pareza

Jadranka Brnčić: Parezija

Riječ pareza dolazi iz grčkoga páresis, što znači klonulost ili medicinskim rječnikom: djelomična nemogućnost izvođenja voljnih pokreta, paraliza u manjem stupnju. O crkvenoj hijerarhiji moguće je govoriti kao o paretičnoj ne samo zbog njezine sporosti da osluškuje potrebe današnjega čovjeka – kojemu bi u najboljem smislu te riječi, trebala služiti – nego i stoga što do njezine pareze dovodi upravo hipokrizija. Naime, u nizu povijesnih i suvremenih situacija institucionalna Crkva se pokazuje paretičnom stoga što je hipokrizija postala njezinom strukturom, a ne samo stvar pojedinačnih djelatnosti ili prešućivanja, strukturom koju ju često koči u njezinoj temeljnom poslanju – objavljivanju nade kraljevstva Božjeg svem čovječanstvu.

Savjest

Jadranka Brnčić: Parezija

Riječ savjest prijevod je latinske riječi conscientia, što znači suznanje, znanje čega i zajedno s drugima.

Sloboda savjesti u katoličkoj duhovnosti često se primjenjuje na slobodu drugih da izaberu ono što katolici misle da je jedino ispravno, a gotovo nikad na slobodu samih katolika da žive po svojoj savjesti. Iz bojazni da savjest nije dovoljno zrela da osobno odlučuje, ne priznaje joj se pravo na njezinu slobodu. A savjest i ne može doseći svoju zrelost ako nema prostora za vlastitu odgovornost. Crkveno učenje često se prema vjernicima odnosi kao prema nedorasloj djeci u čije se ime mora odlučivati. Magisterium se, zapravo, stavlja na mjesto koje bi trebalo biti sačuvano za Boga. Time, zapravo, ovakvo učenje ponovno uspostavlja strukturu grijeha, a onda i ideologiju nasilja. Ono što bi trebalo služiti vjeri postaje samo sebi svrhom. Ako se zakon shvaća kao nešto čovjeku izvanjsko, onda je njegovo nametanje – grijeh protiv slobode savjesti.

Parezija

Jadranka Brnčić

“U ovoj kolumni voljeli bismo omogućiti prostor za otvoreni govor. Prije nego što se upustimo u pojedinačne teme, naznačit ćemo ključne pojmove unutar čijega okvira bismo se kretali: HIPOKRIZIJA, PAREZA, PAREZIJA I SAVJEST.”

Riječ perezija dolazi iz grčkoga pa(n)-rhésia, što znači sve govori, ništa ne zadržavaj za sebe, drugim riječima otvoren, slobodan govor o svemu, ali govor koji uključuje i stav i angažman onoga tko govori. Parezija je jezična djelatnost u kojoj govornik izražava svoj osobni odnos prema istini i riskira svoj život jer je uvjerenja da je govorenje istine njegova dužnost.