Adab

Edin Kukavica

Međutim, u cilju potpunijeg razumijevanja koncepta adaba potrebno je izvući se iz okvira literarne upotrebe pojma, te sagledati sve ili makar većinu, koncepata islama sa kojima je adab napose u bliskoj vezi. Prema većini izvora ćudoredno ponašanje to jest skupina unutarnjih osobina i njihovih izvanjskih manifestacija - adab, u stvari je obuhvatan, sveuključujući i središnji koncept imana čija je svrha - gotovo isključivo - stjecanje znanja (‘ilm), ali ne u obrazovnom i/ili znanstveničkom smislu intelektualne discipline istraživanja i zaključivanja, nego u smislu stjecanja duhovnog uvida u unutarnje značenje - istinitost - Božije Objave. Naime, sveto znanje o položaju, mjestu i veličini individue u odnosu na Boga, Stvoritelja i Gospodara, pri čemu se proces stjecanja toga znanja naziva duhovnim putem (sejr-i suluk).

Temeljno i krunsko učenje duhovnosti u islamu

Ahlak, adab i amel (lijep odgoj, pristojno ponašanje i dobra djela) oduvijek su - među vjernicima - imali posebno i istaknuto mjesto, ali ne samo u smislu individualnog ćudoređa, socijalnih ograničenja, poštovanja hijerarhije, odnosa prema vlasti i (ne)sukobljavanja političkih mišljenja, nego prije i poslije svega u smislu pripreme muslimana - derviša i sufija prije svih - za konačni povratak Bogu, Uzvišenom. Vremenom, ali i intenzivnim insistiranjem na tri gorenavedena oslonca ispravnog, pravilnog i moralnog ponašanja u islamu, došlo je do (ne)zvaničnog formiranja svojevrsne teologije adaba - i obratno - sa svim pratećim elementima, teorijskom potkom, detaljnim instrukcijama za prakticiranje određenih duhovnih vježbi, te uzročno-posljedičnom vezom između Vjere, Vjerozakona i morala u općem značenju pojma, a koji za svrhu imaju provođenje aspiranta kroz sve suptilnosti duhovnog napredovanja, odgoj samilosnog srca, te utjelovljenje poptunog znanja - o samom sebi, a radi spoznaje Boga, Uzvišenog - a u cilju potpune i idealne predaje i pokoravanja - robovanja Gospodaru, Stvoritelju, te u tom smislu ispunjavanja jedinog zadatka stvorenja na ovom svijetu.

Rekao je Allahov Poslanik, blagoslov i mir neka je na nj i njegove: Allah me odgojio najljepšim odgojem. Šejh, Allah mu se smilovao, kaže: Adab sufija jeste očistiti svoju vanjštinu i nutrinu i ukrasiti se najljepšim moralom. A ukupnost ispravnog ahlaka oličena je u blagoj naravi. Poslanik, blagoslov Božiji i mir neka je na nj i njegove, rekao je: Budite prijazni u ophođenju s ljudima. Abdullah ibn Mubarek, Allah mu smilovao, rekao je: Ko zanemari adab, za posljedicu će imati to da se neće uspijeti držati sunneta, a ko bude slab u sunnetu, zanemarit će farz, a ko zanemari farz, ostat će uskraćen za spoznaju. Enes ibn Malik, Allah njime bio zadovoljan, kazao je: Adab u djelu znak je da je to djelo prihvaćeno. Treba znati da zanemarivanje adaba udaljava od Istinitog. Ko je obziran spram adaba i drži ih se, približava se Svevišnjem, a ko ih napusti, nema mu puta do Njega.

U tradicionalnom(1) islamskom (muslimanskom) društvu, a osobito u islamskoj duhovnoj tradiciji poznatijoj kao tesawwuf, moral (adab) općenito, a lijepo, dobro, uljudno vaspitanje i ponašanje (ahlak), kao njegove izvanjske karakteristike, smatraju se temeljnim i nezamjenjivim vrijednostima, s jedne, a sa druge strane kriterijalnim osnovima za vrednovanje dosegnuća duhovnog stupnja neke osobe. Vrijedi i obrnuto, ali u istom smislu moralno upotpunjavanje - ispravljanje pogrešaka, uljepšavanje osobina, te potpunost svih podrazumijevajućih osobina unutar kompleksa ahlak-adab - uvjet je i osnova za duhovno napredovanje.
__________________________
(1)U pojmovniku savremenog društva prošlog (dvadesetog) stoljeća, koji je bio iznimno popularan u naprednim i prosperitetnim intelektualnim krugovima, riječi i pojmovi tradicija i tradicionalno, poprimili su znakovito negativne konotacije u smislu zastarjelog, prevaziđenog i nazadnog, te nerijetko - osobito u društvima koja insistiraju na sekularizmu u kojima se ateizam promovira kao vrlina - uz prethodno navedene epitete i vjerskog napose, ali i unutar vjerskog – zastarjelog, prevaziđenog i nazadnog. To, dakako, ni na koji način ne odgovara ni stvarnom značenju pojma, ali ni njegovom primjenjenom značenju. U posljednje vrijeme, čini nam se, pojam tradicionalno vraća se svome izvornom značenju, klasičnog, elegantnog i formalnog naslijeđa ili predaje, (najradije, potječuće iz, ali) pripadajuće učenjima, vremenu i prostoru, koji na vrijednosti ne gube protokom vremena ili promjenom prostora; trajnovrijednim i trajnovrijedećim učenjima, vjerovanjima i običajima čija je valjanost neupitna i ne podliježe kriterijima; suština nepisanih pravila kojima se regulira svaki domen ljudskog življenja, ili u starom bosanskom jeziku, adet; isključivo prenošenih sa jednog naraštaja na slijedeći (i podučavanim na isti način), od predaka potomcima, usmeno (riječima) ili praksom (djelovanjem i ponašanjem).

Moral napose, smatra se samom suštinom islama, dijelom i zbog toga što su njegova dva aspekta, dvije dimenzije - unutarnje i izvanjska (svejednako, individualna i društvena), nerazdvojive i međusobno prožimajuće. Učenje islama sastoji se od tri aspekta: vjerovanja ili vjeroispovijesti (akaid), obredoslovlja (ibadet) i društvenih obaveza (muamalat), definirani su Objavom Poslaniku Muhammedu (s.a.v.a.), Kur’anom Časnim, a uprimjereni njegovim životom, riječima i djelom (sunnet i hadis); odakle slijedi da su Kur’an i sunnet (sunnah), dva temeljna izvora muslimanskog vjerovanja i djelovanja. Duhovna potpunost u islamu podrazumijeva idealnu pobožnost, nerazdvojiva je od uloge pojedinca u društvu; musliman se, među ostalim stvarima, duhovno uzdiže u i kroz odnos sa ostalim pripadnicima uže i šire socijalne zajednice. Muslimanski teolozi općenito, a sufiji napose, vjeruju da će Allah, Uzvišeni, oprostiti čovjekove manjkavosti i nedosljednosti prema Njegovim (uzvišenim) Pravima (hakk Allah), ali da Gospodar neće opraštati ljudske grijehe učinjene u međuljudskim odnosima (hukuku’n-nas), iz čega bi se mogla izvesti tvrdnja da je socijalni moral jednako važan kao i spomenuta tri aspekta islama. U konačnici, upitan da kaže suštinu svoga poslanstva, Allahov Poslanik Muhammed (s.a.v.a.), kaže:
Došao (poslan!) sam da upotpunim (usavršim) adab.

Kako duhovna tradicija islama podrazumijeva uprimjerenje i razvoj osobina idealnog (potpunog) ljudskog bića, slijedi da su učtivost (lijepo vaspitanje, adab) oličeno duhovnim viteštvom (futuvvet) suštinski, dva osnovna sastavna dijela tesavvufa. Nadalje, definirajući tesavvuf odnosno sufizam kao suštinu islama, a etiku (futuvvet i adab) kao suštinu sufizma napose, dolazi se do jednostavnog zaključka da je moral sām duh islama, te da napose više odgovara definiciji i islama i sufizma nego bilo koja druga definicija u upotrebi. Zbog toga je u islamu općenito, a u sufizmu napose, jedan od najznačajnijih vjeroispovijesnih, obredoslovnih i društveno angažiranih naglasaka upravo na safa’atu (čistoti). U Kur’anu Časnom se kaže: Postići će šta želi onaj koji se očisti. (Kur’an, 87:14) te, ...uspjet će samo onaj ko je (dušu) očistio, a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi. (Kur’an, 91:9-10). Znakovito je i to da potonjim ajetima prethode dva koji govore da je Allah, Uzvišeni, dušu stvorio i nadahnuo je razumijevanjem i urazlikovanjem između dobra i zla (Kur’an, 91:7-8). Očišćenje srca i duše nije cilj napose, nego tek sredstvo kojim se postiže Božije zadovoljstvo, summum bonum (uzvišeno dobro) sufizma, naime rizaluk (ridha, zadovoljstvo), pojam koji se u Kur’anu spominje u teško nabrojivom mnoštvu oblika: A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj! (Kur’an, 89:27-30). Najviši stupanj postignuća zadovoljstva Gospodarevog je poništavanje vlastite u Volji Allahovoj: Ima ljudi koji se žrtvuju da bi Allaha umilostivili - a Allah je milostiv robovima Svojim. (Kur’an, 2:207).

U islamskoj tradiciji, ljudsko biće na ovaj svijet dolazi čisto; odrastanjem (starenjem) ljudi vrline zamjenjuju porocima, koje je moguće otkloniti tek stupanjem u otvoreni veliki rat (jihad al-akbar), borbu protiv vlastitog egoa ili moralno oštećenog sebe. Upravo ovaj, mnogi teoretičari ga nazivaju prvim stupnjem sufijske psihologije, domen je bavljenja duhovnog viteštva (futuwwah, javanmardi), dok se ratnik u ovoj borbi smatra duhovnim vitezom (fata, javanmard). Na drugom stupnju, Allahovom Voljom i odredbom, čovjekov duh ojačava se moćnim saveznikom, nadahnućem (ilham). Konačni cilj ove borbe je postajanje ispravna i pravedna osoba, bliska Bogu. Duhovni ratnici (sufi) koji iz ove borbe iziđu kao pobjednici, zahvaljujući stečenom osjećaju za ravnotežu, pravičnost i nepristrasnost, postaju uspješne i učinkovite osobe, moralni stožeri svojih zajednica, uzori i primjeri, moglo bi se reći svjevrsne moralne institucije i kriterioni. Uprkos svome ugledu u društvu, u najvećem broju slučajeva ti ljudi ostaju bezimeni, duhovni ratnici koji ne mijenjaju historiju i o kojima ne pišu historijske knjige.

Komentirajući kur’anski ajet (ayah), iz sure el-Enbija’, gdje se pojmom fata (arab. mladić, naočit i hrabat), opisuje se poslanik Ibrahim (a.s.), koji je uništio kipove kojima se njegov narod klanjao, zbog čega su ga odlučili baciti u vatru - ...porazbija ih on u komade, osim onog najvećeg, da bi se njemu obratili. “Ko uradi ovo sa bogovima našim” - povikaše oni - “zaista je nasilnik?” “Čuli smo jednog momka kako im huli” - rekoše –“ime mu je Ibrahim!” (Kur’an, 21:58-60) - Kušejri (k.s.) kaže da je duhovni vitez (momak) onaj koji razbije svoje kipove/idole, te da je kip/idol svakog čovjeka njegova duša vrijedna prijekora koja je naklonjena zlu (nafs al-amara bi al-su’). Momak napose, dakle, u ovom kontekstu nije socijalna kategorija nego izvjesni dosegnuti stupanj pobožnosti. Povodeći se za Kur’anskim primjerom, fata postaje ideal, plemenit i potpuno čovjek čija darežljivost ne prestaje dokle god ima bilo šta; čovjek koji je spreman odreći se svega, pa i svoga života, u ime najplemenitijeg cilja. Dakle, duhovni vitez/ratnik posjednik je svih osobina i osobenosti ispravnog, dobrog i jedino-prihvatljivog morala. Jedna od najranijih rasprava o duhovnim viteštvu, Sulejmijeva (p. 1021) Kitabu’l-Futuvvet, svaku preporuku/nalog potkrijepljuje pričom iz života nekog od duhovnih velikana iz Sulejmiju ne tako davne prošlosti. U jednoj od tih priča, jednog duhovnog viteza/ratnika pitaju za prirodu duhovnog viteštva, i on odgovara:

Duhovno viteštvo je biti svjestan i znati da se drugim imaju i trebaju oprostiti njihove pogreške, a u svojim očima sebe uvijek smatrati krivim; sve ostale (i sve ostalo) smatrati idealnim i potpunim, a sebe manjkavim, nedostatnim i nedostojnim. Duhovno viteštvo je pokazivanje jednakog razumijevanja i samilosti prema onome što se čini dobrim i onome što se čini lošim. Najviši stupanj duhovnog viteštva je ne biti zabavljem ničim drugim osim sjećanjem i spominjanjem Boga. Drugi je pak rekao: Svi koji tvrde da su na ovom Putu moraju pokazivati slijedeća tri znaka: potpunu odanost bez straha; darežljivost bez ikakvih zahtijeva ili očekivanja zahvalnosti; i želju da se daje i bez traženja.

Izvan konteksta socijalnog, političkog, urbanog, historijskog, vjerskog razvoja i napredovanja islamskog društva klasičnog, ali i savremenog, doba, vodilje za duhovno napredovanje u cilju izgradnje potpune ličnosti kao (sve)obuhvatnog načina življenja u i sa sufizmom, nije moguće svesti na pojedinačna načela i/ili skupinu pravila koja objedinjena čine cjelinu. Naprotiv, za razumijevanje složenog sistema načina i metoda duhovnog odgoja koje sufijski učitelji i vodiči (muršid) primjenjuju u svome radu sa svojim učenicima i dervišima (murid), a u smislu izgradnje nutarnje strukture ličnosti spremne za upuštanje u avanturu putovanja prema Bogu, Uzvišenom, potrebno je prije svega, suštinsko poznavanje islamske moralne filozofije. Čak i tada - jer sufijska tradicija na svim jezicima obiluje korpusima pisanih i usmeno prenesenih ‘uputa’ koje se tiču ahlaka, adaba i amela, odnosno insistiranja i naglašavanja potrebe za strogim pridržavanjem načela vjerovanja, naloga i zabrana Vjerozakona, etike i filozofije, da je njihovo izučavanje gotovo nemoguće bez živog jezika (ili ruke, kako se to u tesavvufu radije spominje), odnosno vođenja - upuštanje u samostalno putovanje, makar i u cilju izučavanja teme, pustolovina je sa neizvjesnim krajem, jer osim pisanog i izrečenog, postoji makar jednako toliki korpus građe koju sufiji svrstavaju pod kategoriju Kur’anskog feselu ehlu’l zikr (pitaje one koji Boga spominju).