Agnostici - na nezasluženoj metafizičkoj slobodi

Boris Beck

Srećom, i za tu bravu ima kvaka. Dok je agnostikov položaj puno jači od bilo kojeg vjernika dok se raspravlja o zemaljskim stvarima, pred onostranim su obojica jednako nemoćni - nitko ne zna doista što ga čega. I tu dolazi vrijeme za malu filozofsko-matematičku egzibiciju poznatu kao “Pascalova oklada”. Sjećate se Pascala iz osnovne škole? Postoji fizikalni zakon nazvan po njemu, otkrio je neke algebarske i geometrijske trikove (Pascalov trokut), a izumio je i rulet jer je na njemu proučavao zakone vjerojatnosti.

Pascal počinje ovako: i kršćanin i ateist na neki se način klade u vječnost. Kršćanin misli da nečeg ima, a agnostik kaže “vidjet ćemo”. Ulog oklade je njihov život, a okladu može dobiti ili jedan ili drugi. Ako života u vječnosti nema, okladu je dobio agnostik - vjernik se uzalud odrekao životnih užitaka; ako života ima, okladu je dobio vjernik - on će biti nagrađen vječnim blaženstvom, a agnostik vječnim prokletstvom. Pascal kaže na kraju: vjernik malo ulaže (odrekao se ponekog pića ili večere s ljubavnicom), a zauzvrat može dobiti neizmjerno mnogo; agnostik ulaže mnogo (mogućnost vječnog prokletstva), a zauzvrat može dobiti malo (poneko prolazno zadovoljstvo). Pascalova oklada glasi ovako: uvijek je bolje kladiti se na veliki dobitak s malom mogućnošću gubitka, nego na mali dobitak s velikom mogućnošću gubitka.

Pascalovu okladu primjenjuju svi uspješni kockari - oni koji sve žetone stavljaju na stol u naletu nadahnuća prije će izletjeti iz casina u gaćama od onih koji strpljivo grade svoj položaj u igri i čekaju najpovoljnju priliku. Protiv Pascalove oklade igrali su na burzi svi koji su zalagali kuće kako bi kupili dionice - dok su uspješni špekulanti uložili manje sume na dugoročno isplativije cilljeve. Pascalova oklada koštala je glave mnogog vozača koji je uletio u škare jer ga je neki kamion dugo nervirao, a i one koji su pali pod tramvaj zbog straha da će nekamo zakasniti pet minuta. I na koncu: Pascal je pokazao da agnostički stav nije utemeljen ni na razumu ni na iskustvu, iako agnostici svoju nevjeru u Boga opravdavaju baš tim dvama stvarima.

No moj dragi prijatelj i dalje se mirno smješka, staložen poput hrvatskih mafijaša koji uživaju na slobodi jer ih nadzorna kamera nije uspjela snimiti. “Ali jedno oko uvijek gleda”, kažem mu ja.