Anarhisti preuzeli Glas Koncila, SDP poziva vjernike na pokoru
Piše: Boris Beck
“U Hrvatskoj nisu problem ateisti, nego bezbožnici”, misli moj prijatelj teolog, sveučilišni profesor - on kaže da bi radije živio u Hrvatskoj punoj poštenih ateista nego u Hrvatskoj punoj pokvarenih kršćana. Tog sam se sjetio kada se biskup Jezerinac ljutio na Mesića jer nije otišao na misu u Kninu na Dan pobjede. A što će Mesić na misi? Proklamirani je ateist i tih sat vremena može korisnije utući, recimo može otići na pecanje koje toliko voli. A je li ateizam grijeh? Po onome što je rekao moj prijatelj teolog - nije. Ako čovjek živi pošteno i marljivo, ako je ljubazan i poštuje zakone - eto idealnog građanina. Svakako idealnijeg od onoga koji ispovijeda vjeru, a krade, laže, otima i ubija. Ateist u tom smislu ne bi bio bezbožnik jer za te stvari uopće nema osjećaja; bezbožnik može biti samo onaj tko osjeća, misli ili zna da Bog postoji, ali si ipak uređuje život kao da ga nema. Pa ako je Hrvatska doista katolička zemlja, onda je zbilja očito da nam je problem bezbožništvo, a ne ateizam.
Ili i ovaj problem ima dvije strane? Ta i Adam i Eva su znali da Bog postoji pa su ipak odlučili živjeti mimo njega - a mi smo kao baštinici tog kobnog Pada naslijedili same nevolje, grijeh, bolest i smrt. Ateizam bi tako bio baš iskonski grijeh, ono temeljno stanje nesreće iz kojeg mogu nastati - i nastaju - same nevolje. Pa se onda i biskup smije ljutiti što je baš predsjednik Republike odbio pokazati “znak poštivanja duhovnih vrijednosti u hrvatskoj državi”, kako je to rekao. I tako su se svi ljutili na sve: Jezerinac na Mesića jer je gluh i slijep za istinu, a Mesić na Glas Koncila gdje ga nazivaju “veleizdajnikom”. A nakon Knina ljutit će se još i više jer je tamo Mesić rekao da “treba osuditi zločine počinjene pod krinkom hrvatstva”, a nikad, baš nikad neće reći da treba osuditi zločine počinjene pod krinkom komunizma.
Na koncu je Glas Koncila insinuirao i da je Mesić izdajica jer je nešto petljao oko Haaga (iako nije nikad ondje pisalo da je izdajica Sanader koji je onamo poslao Gotovinu); i onda je sugerirao da je Mesić neuravnotežen (a prešutio takve klisurine mentalne stabilnosti poput Šeksa i Hebranga). Ali Glas Koncila ima pravo kad je pisao da su posljedice komunizma duboke i neiskorjenjene, potvrdio je to sam predsjednik: “Crkva bi sama trebala reći da je Hrvatska laička država. U javnom prostoru je mjesto samo grbu i zastavi”. To su riječi iz onih dana koje je nedavno lijepo opisao zagrebački nakladnik i izdavač Nenad Popović: tada je sve bitno bilo javno, mitinzi, zborovi radnih ljudi, kongresi, plenumi i drugarske kritike i samokritike; radni ljudi su se ostvarivali u radnim kolektivima, a slobodno vrijeme provodili u KUD-ovima, na sindikalnim izletima i Tjentištima. OOUR-i, ZMIORH-i, AVNOJ-i, NOB-ovi, USIZ-i - sve je to bilo javno, zajedničko, otvoreno, masovno. Nasuprot tome bilo je privatno, a komunisti su se pobrinuli da bude malo i beznačajno, stolni nogomet, ping pong, okućnica, enigmatika, roštilj na Bundeku i pranje stojadina u kratkim hlačama. Za totalitarnu svijest postoji samo javno, a u to javno svi moraju biti uključeni - zato je Hitler i zamislio Volkshalle, dvoranu u koju je mogao stati čitav višemilijunski Berlin kako bi slušao njegove govore uvježbane pred ogledalom.
Samo se u tom ključu može čitati komunistička fraza o religiji kao privatnoj stvari pojedinca. Biti pojedinac bilo je već dovoljno nepristojno jer je to značilo da se ne uključuješ u slet i štafetu, a imati još k tome i neku svoju privatnu stvar… sumnjivo, sumnjivo. Komunisti su dobro znali da u javni prostor (tj. politički) treba pripustiti samo ono što njima odgovara, a ako je javni prostor 99 posto svega, onda zbilja smiju u onih jedan posto pustiti ljude da skupljaju značke, rade makete brodova i mole krunicu.
I neka je komunizam izgubio vlast nad javnim prostorom, i neka imamo stranke i strančice, i neka je demokracija - ali ono privatno nam još uvijek služi kao neka mračna šupa u koju ćemo baciti staru kramu. Uz Mesićevu inicijativu da se križevi bace iz javnog prostora u privatni pristao je brzo i SDP: “Pravi kšćanin, istinski vjernik, nosi svakodnevni svoj križ, križ života, na svojim leđima” - rekla je to, pobožnim glasom i smjerno gledajući u pod, ne majka Tereza nego Ingrid Antičević Marinović. Ali ne da bi održala propovijed, nego da bi poentirala: “Najlakše je objesiti križeve na zidove - ja mislim da je vrijeme da se prekine s nekim prigodničarstvom i sve ono što je u prošlosti bilo zabranjeno da se kompenzira na ovakav način.” Primjećujete li da je rekla “ono što je bilo u prošlosti zabranjeno”, kao da nije u stranci nasljednici Partije koja je to branila? Primjećujete li izraz “istinski vjernik” - ponovila ga je dvaput u dvije minute - koji me lagano podsjeća na “poštenu inteligenciju” iz neprežaljene 1945? Jer u rigidnom komunizmu mogli ste biti inteligentni koliko ste god htjeli samo dok ste to bili privatno - javno ste morali biti dio razdragane, spontano okupljene mase koja je pljeskala i vikala živio! Na isti se način u rigidnoj demokraciji može biti vjernik, ali u svojoj sobi, a izvan nje (u javnom prostoru) treba biti jedanko amorfan kao i drugi.
Priznajem, ne snalazim se više. Dovoljno je ludo da teolog Adalbert Rebić brani Mesića od Glasa Koncila, da SDP-ovci pozivaju kršćane da hrabro nose svoj životni križ (na što bismo zlobno mogli primijetiti da i Sotona može za svoje potrebe citirati Sveto pismo) i da predsjednik Republike ne zna da su javno i privatno u doba interneta u drugačijem odnosu nego kad se pucalo po Zimskom dvorcu, ali mozak mi staje pred idejom Glasa Koncila da bi idući hrvatski predsjednik trebao biti zdrava i psihički uravnotežena osoba pa još i da ima nekompromitirane i kompetentne suradnike. Budući da takvog kandidata nema, možda žele da Hrvatska bude bez vlasti? A to bi značilo da su u Glasu Koncila neprimjetno vlast preuzeli anarhisti…
