Angažman intelektualaca-kršćana u Hrvatskoj

Jadranka Brnčić

Intelektualac-kršćanin, katolik, za mene je danas osoba koja svjesno živi nadahnuće Drugoga vatikanskog koncila, posebice dokumenta „Gaudium et spes“. Osoba, dakle, koja svoje kršćanstvo promišlja u sprezi s onim najboljim u ljudskoj kulturi. Osoba koja se osjeća odgovornom za opće dobro ljudi te se za njega zauzima dvojako: afirmiranjem temeljnih ljudskih vrijednosti i javnom kritikom svega što nije u skladu s tom afirmacijom ili ju koči. I u svijetu i u Crkvi.

Gdje su danas intelektualci-kršćani u Hrvatskoj? Kako se javno očituje njihova djelatnost? Bojim se – vrlo oskudno.

Zašto je tomu tako? Ponajprije zbog sam situacije u Katoličkoj crkvi uopće. Dok se u Koncilu išlo za reformom Crkve, što je uključivalo njezino otvaranje svijetu, autokritičnost i oslanjanje i na suodgovornost laika, promatrajući crkvenu politiku, osobito od početka 80-ih godina naovamo, čini se da se sve više ide za njezinom restauracijom. Raste strah od novoga i u vraćanju na staro očekuje se više sigurnosti. Nadahnuća Drugoga Vatikanskog koncila čini mi se da su usporila svoj zamah, ustuknula pred novim kretanjima u društvu što ih crkveni vrh možda više ne bi mogao kontrolirati, zapravo od gubitka vlastita autoriteta koji se prečesto shvaća kao vrijednost po sebi koju kao pod svaku cijenu valja braniti. I pred svijetom i pred samim vjernicima.

Crkva u Hrvatskoj u ovo postsocijalističko vrijeme nije u drukčijoj poziciji. Štoviše, ona i zaostaje za općim kretanjima u hrvatskom društvu. Dok građanske civilne udruge i spontani demokratski pokreti pokazuju sve više zrelosti u demokratičnosti, tj. spremnosti na dijalog, toleranciju, uvažavanje drugog, zalaganje za ljudska prava (takvu političku zrelost pokazuje, primjerice, studentska blokada na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ili prosvjedi protiv profitom uvjetovanih urbanističkih zahvata u Zagrebu ), Katolička crkva se uglavnom zatvara u sebe. Ne snalazi se i ne odgovara uvijek na ove izazove. Kada je riječ o ljudskim pravima, tvrdo zastupa svoja stajališta ne ulazeći u dijalog, radije koristeći argument autoriteta nego autoritet argumenta (što je bilo očito u raspravi o kontracepciji, pobačaju i umjetnoj oplodnji). Miješa se u politiku, sugerirajući neizravno ili izravno za koje bi kandidate valjalo glasati (prisjetimo se koketiranja s predsjedničkim kandidatom Bandićem), a istodobno ne stvara ozračje za slobodno političko djelovanje svojih vjernika. Potiče spregu nacionalnoga i vjerskoga te čini vladajućim mentalitet koji isključuje različite političke opcije. Skandale u svojim redovima prešućuje i zataškava (slučaj svećenika Čučeka, Jelene Brajša ili, pak, prešućivanje u «Glasu koncila» Papine reakcije na skandal pedofilije nemaloga broja irskih svećenika), nije spremna preispitati vlastitu prošlost, posebice neke svoje postupke u vrijeme Dugoga svjetskog rata (krnje li geste u posjeti kardinala Bozanića Jasenovcu!) itd.

Kršćani-intelektualci uglavnom o svemu tome šute, razgovaraju tek međusobno, privatno, ili se pak zadovoljavaju aktivnostima u pobožnim ili karitativnim udrugama. No, ukoliko su vjerni svojem specifičnom pozivu, valjalo bi da se udruže i progovore. Štoviše, to bi im trebala nalagati dužnost savjesti. Doduše, postoje pojedinci, uglavnom novinari i poneki odvažan teolog, koji se usude javno uputiti kritiku Crkvi, ali njihovu kritiku crkveno vodstvo uglavnom dočekuje kao napad na sebe ili interpretira kao ostatke komunizma, njezina „najljuća neprijatelja“.

Čini mi se da je u ovom trenutku od prisutnosti kršćana u zalaganju za ljudska prava, demokratske promjene, afirmaciju ljudskih vrijednosti, hitnije – udruženo, zalaganje za promjenu vladajućega mentaliteta u Crkvi u Hrvatskoj, stvaranje svojevrsnoga foruma koji bi, ponajprije mladima, omogućio vidjeti kako biti kršćanin danas ne znači isključivo biti onakav kršćanin kako ga izravno ili neizravno definira crkveno vodstvo, nego osoba koja se u slobodi svoje savjesti zalaže za afirmaciju ljudskih vrijednosti. Počev od njihove afirmacije u samoj Crkvi.