O dijalogu

Jadranka Brnčič

Isus je zacijelo bio u dijalogu sa samim sobom jer je u svakom ?ovjeku što ga je znao sresti osluškivao njegov nutarnji, najdubljii glas. ?esto ga ?uo jasnije no što je to ?ovjek sam bio kadar zaglušen vlastitim uvjerenjima, osje?ajima i rije?ima. Kad smo u dijalogu s Isusom, prisutan u nama poti?e nas da uistinu razgovaramo i sa sobom i s drugim. Zapravo, osluškujemo i slušamo kako bismo ?uli sami sebe i drugom omogu?ili isto.

Drugi nam može zna?iti tek kad s njim komuniciramo o onomu što je nama važno priznaju?i mu pravo opiranja našim pretpostavkama i tvrdim uvjerenjima što nam se ?ine po sebi razumljivim. Nije posrijedi tek odluka da se drugoga pasivno podnese, ili ?ak štuje, nego da ga se prihvati u njegovu traganju za vlastitom istinom.

Braniti vlastita najdublja uvjerenja ne zna?i smatrati ih najboljima i jedino mogu?ima. Tek bol odricanja od našega prava da smo u pravu pripravlja prostor za istinski dijalog. Dijalog nas nuka na trajno preispitivanje vlastitih gledišta i uvjerenja, nužno uvjetovanih.
Dakako, ima zgoda kad nam vlastita uvjerenja nalažu re?i Ne, ali to razgovor ne ?ini nedijalogi?nim. Razgovarati s drugim ne zna?i nastojati da on bude istoga mišljenja kao i ja, nego zna?i ozbiljno uzeti u obzir njegovu istinu te biti kadar u?iti od njega. Tek tada možemo ne samo izraziti našu vlastitu samostojnost, nego i prihvatiti samostojnost drugoga. Jedina dopustiva netolerancija jest prema netoleranciji.

Prihvatiti dijalog s drugima zna?i prepoznati zajedništvo ljudske sudbine unutar zajedni?ke povijesti. Naša uvjerenja oblikuje povijesno iskustvo. Budu?i da smo dionici razli?itih iskustava, ne dajmo da nas to ograni?ava, nego nek nas u?ini osjetljivijima za ono što je više od iskustva, dublje od povijesne istine.

?ovjek nije tek stanovnik svojega sela, grada ili zemlje, nego je naseljenik planeta Zemlje, pa je ona njegov dom. Ovakva nam perspektiva omogu?uje da se iz usmjerenosti na sebe okrenemo univerzalnomu, da iz sebi?na bdijenja nad vlastitim identitetom pohrlimo druk?ijemu.

Razlike izme?u „ja“ i „ti“, „mi“ i „oni“, izme?u vidljivoga i nevidljivoga, tjelesnoga i duhovnoga, prirode i kulture potje?u od našega uvjerenja da možemo biti izgovoreni tek jednim glasom. Me?utim, u polifoniji svijeta mnoštvo je glasova u kozmi?kom skladu.
Krš?anska univerzalnost nije u tomu da svi ljudi moraju vjerovati u Krista da bi bili spašeni, nego je u tomu da je Krist došao spasiti sve ljude. Ljudska univerzalnost nije u tomu da svi moraju biti istoga uvjerenja da bi ostvarili zajedništvo, nego u tomu da ?e ljudi ostvariti zajedništvo kada budu mogli i umjeli slobodno misliti i osje?ati te pravo na tu slobodu priznavati svakom ?ovjeku.

A samo je jedan kralj u kraljevstvu dijaloga: slušanje.

***
?ovjek postaje Ja tek u dodiru s Ti.
Martin BUBER

U istinskom dijalogu obje su strane spremne promijeniti se.
Thich NHAT HANH

Želite li do?i do stanja blagoslova, idite onkraj ega. Odlu?ite se odre?i želje za kontrolom, potrebe za odobravanjem i sklonosti osu?ivanju. Naš ih ego nerado otpušta. Za po?etak je dovoljno da smo toga svjesni.
Deepak CHOPRA

Naša je obaveza, pa i Božja zapovijed, da težimo zajedništvu kroz otvoren i iskren dijalog.
Patrijarh BARTOLOMEJ PRVI

Goru?a mi je želja da moja zemja prihvati povijesnu priliku miroljubiva razvoja te da svijetu pokaže kako i najsloženiji problemi mogu biti riješeni dijalogom, ne silom.
Lech WA??SA

Dijalog me?u civilizacijama može biti shva?en kao dijalog izme?u individualnoga i univerzalnoga.
Abdelaziz BOUTEFLIKA

Moramo nau?iti živjeti poput bra?e i sestara, ina?e ?emo svi zajedno umrijeti kao glupani.
Martin LUTHER KING

Vjerujem

Jadranka Brnčič

Razliku izme?u religijske i biblijske vjere mogu?e je svesti na razliku izme?u vjere kao prihva?anja odre?enih koncepata, pravila i obreda koji omogu?uju prostor svetosti za susret s Bogom te vjere kao povjerenja u Boga, u njegov angažman za ?ovjeka, povjerenja kakvo neprestance prolazi kroz kriti?ko propitivanje vlastita utemeljenja. Nije dovoljno da kažem: vjerujem “u Boga”, nego više od toga: vjerujem “Bogu”. Vjera može biti definirana teološkim konceptima, ali im prethodi. Ona je rizik trajno otvorena odgovaranja.

Najviša briga ostala bi nijemom kada ne bi primala mo? rije?i iz opetovane interpretacije znakova i simbola koji su oblikovali ovu brigu tijekom stolje?a. Osje?aj apsolutne ovisnosti ostao bi slab i neartikuliran osje?aj da nije odgovor na poziv da budem novo stvorenje, poziv koji mi otvara nove mogu?nosti postojanja i djelovanja. Bezuvjetno povjerenje bilo bi prazno da se ne oslanja na uvijek iznova obnovljenu interpretaciju doga?aja-znamenja o kojima piše Sveto pismo – Izlaska u Starom i uskrsnu?a u Novom zavjetu. To su doga?aji oslobo?enja koji otvaraju ono najvlastitije mogu?e moje vlastite slobode i tako za mene postaju živom Rije?ju Božjom.

Biblijska je vjera u oštroj suprotnosti s o?ekivanjem ma kakve nagrade ili utjehe. Ona je proro?ka vjera, obe?anje bez jamstva. Vjera, dakle, kakva se probija kroz “no? teologije” do “no?i iš?ekivanja”, vjera Bogu koji ne optužuje niti štiti, nego dopušta da ?ovjek bude izložen krajnjim opasnostima a da one ne ugrožavaju njegovu ljudskost; vjera Bogu koji je i sam nemo?an i ?ija nemo? jedina može pomo?i ?ovjeku da bude ?ovjek ne boje?i se prijetnji kaznama ni utje?u?i se mogu?im uto?ištima. Tek onkraj ove “no?i” ponovno mogu na?i Boga utjehe i Boga uskrsnu?a. Ili to?nije: dopustiti mu da me na?e.

Bog je dobar a da ne o?ekuje za to ikakvo priznanje, stoga ga istinski ljubimo tek ukoliko od njega baš ništa ne o?ekujemo za uzvrat nego mu se prepuštamo s povjerenjem. Takvo povjerenje ljubav je prema svijetu i kozmosu, ljubav kakva prihva?a patnju, ljubav kakva je sama sebi utjeha i nagrada.

Odricanje što ga vjera traži od mene jest odricanje od svakog znanja o Bogu. Tražiti u Bogu jamstvo za našu želju da u njemu imamo najviše jamstvo zna?i koristiti Boga kao jamstvo da nas ništa ne može dovesti u pitanje ukoliko se “odri?emo sebe samih”. No, vjera je upravo suprotno od takvoga jamstva – ona je rizik na koji pristajemo stavljaju?i svoj život pod znak Isusa koji se odrekao sviju jamstava, ?ak i Božjega. Što dalje idemo na putu “gubljenja života”, više nas prožima Isusov poziv da “zadobijemo život”, tj. da ga primamo kao dar. Doista, biblijski Bog ništa ne jam?i, ?ak ni sebe, kao izvjesno, nego obe?ava kao sadržaj nade.

Opazke VIII

Ivan Zoretič

    Cijena rada neposrednoga proizvoditelja svedena je na najnižu mjeru. Tu je u?injen veliki korak natrag. Svi živimo od rada neposrednoga radnika, a njega nitko ne cijeni. Još mu se ruga. Izložen je prijetnjama, a njegov rad nepriznat. Radnik je izgubio dostojanstvo, a rad obezvrije?en.
  Stigla je osveta za sve grijehe koje su prema radu po?inili oni prije. Kazna je stigla nedužne, kao što to obi?no biva. Sjetimo se samo radni?kih krilatica: «Nitko mene ne može toliko malo platiti, koliko ja mogu malo raditi», ili «Alaj volim ovaj režim, pla?a ide, a ja ležim». Ipak, osjetili su i oni dio kazne pa izpaštaju u obliku malih mirovina.
  Glavni plja?kaši proizvoditelja svih struka i vrsta su trgovci svih vrsta i struka. Trgovac se po svojoj divljoj i neobuzdanoj naravi drži nepisanoga zakona: Kupi najjeftinije, prodaj najskuplje.
  Radnika u tvornici bezo?no izkorištava vlastnik tvornice, ?esto feudalnoga ponašanja.
  Rataru i sto?aru cijenu proizvoda ruši nelojalni uvoz hrane. Okradoše ga nakupci i prekupci, ma tko to bio, od sitnih švercera do države i poreza.
  Prosvjetni radnici, koji proizvode l j u d e, s jedne strane su od države podpla?eni, a od sindikalnih vo?a izdani.
  Književnike gule nakladnici i knjižari, slikare galeristi, glasbenike menageri i izdava?i.
  Da nema ljudi koji vole raditi, što se kroz rad ostvaruju kao ljudska bi?a i koji uživaju u proizvodima svoga rada, nema te pla?e pa ni najve?e, što bi ih potaknula na rad.
  Kao onih nekoliko stotina tisu?a na Zavodu za zapošljavanje, koji raditi, iz ovih ili onih razloga, ?ini se, ne žele. Ovdje se dakako ne misli na odpuštene radnike iz pokradenih tvornica. Zašto bismo ina?e morali uvoziti radnu snagu s Iztoka.
  U isto vrijeme dvije tre?ine naših studenata se razpituje o odlazku, a tre?ina ih po završetku studija i odlazi na Zapad.

    U ranome kapitalizmu mnogi su se tvorni?ari brinuli za svoje radnike. U velikim gradovima je radništvo bilo sirotinja, zbog velike konkurencije, ali u pokrajinama su oko tvornica nastajali pravi mali gradovi. Svjetli primjeri su poduzenik Salamon Gutman iz Ma?arske u XIX.st., oko ?ije pilane nastade Beliš?e, ili 1931.Tomáš Bat’a iz ?eške osniva tvornicu obu?e u Borovu, gdje imamo jedinstvene primjere ranoga industrijskoga graditeljstva. Tu je bilo lijepo živjeti i raditi.   
  U komunisti?kome socijalizmu radnik je imao veli?anstvena prava. Razmjerno lako je došao do stana i samovoza, a radni?ke kuhinje i odmarališta bili su na zavidnoj razini. Pod uvjetom da drži politi?ki jezik za zubima, živio je kao bubreg u loju.
  Danas u divljem kapitalizmu radnici su toliko obezpravljen da u dosta slu?aja moraju raditi bez pla?e, a vlastnici im zabranjuju sindikate.

    U poslijekomunisti?kim državama imamo sustav mehani?koga mlina, vodenice. Gornji kamen je vlast, a dolnji oporba. Žljebovi su novinari, a zrnje je narod. Putom novinara politi?ari melju narod.
  Što je izme?u pozicije i opozicije, navodno, ve?i sukob, to plijene sve više pozornosti naroda, sve više zrnja biva samljeveno.
  Jedina razlika izme?u vodenice i tranzicijske zemlje jest u tome što je proizvod mlina brašno za kruh, a izhod politi?ke meljave je narodna nevolja i bijeda.

    Ljudi što su se u opasnim vremenima oporbeno bavili politikom uglavnom bijahu ?astni ljudi. Najbolji primjer je Stjepan Radi?. A na vlasti su bili ubojice te samovladari i njihovi sljedbenici. Od Aleksandra Kara?or?evi?a do Paveli?a i Tita.
  Danas, na prijelazu tisu?lje?a, na vlasti i u oporbi ima malo ?astnih ljudi. Uglavnom se iza njih vuku dulji ili kra?i repovi. Slobodna je hrvatska parlamentarna demokracija, u ratu i poslije njega, iznjedrila poplavu korupcije.
  Jednim je dijelom tomu uzrok u staroj navici i savršenstvu nalaženja rupa u zakonu, što nas prati iz dugoga vremena hrvatske nesamostalnosti i tu?ih zakona. Drugim dijelom je za to kriv taj i takov sustav, koji nagoni na zgrtanje da bi se imalo za predizbornu kampanju. A tre?im dijelom je na žalost siromašno podrijetlo i s time povezana neutaživa lakomost.
  Prije se je u politi?ku nemilost i na robiju išlo iz ideala. Danas više toga nema. U politici više nema ideala. Doba karizmatskih osoba je prošlo. Nastupili su obi?ni birokratizirani tehnomenadžeri i financijski inženjeri. Ni rukavicama saborskoga imuniteta ne mogu se sakriti prsti u marmeladi ob?enarodnoga bogatstva.
  Ante Star?evi? je svoju pla?u obi?avao razdijeliti siromasima. A naši saborski zastupnici i ostali politi?ari sa sramotno previsokim pla?ama i mirovinama drže jedan drugoga u džepu i bolestno se egoisti?no i narcisoidno bave svaki sobom i tu?om marmeladom.

    Šestdesetih i sedamdesetih godina prošloga stolje?a poklopilo se je nešto jako važno. U odnosu spram rada, ili bolje re?eno radnoga mjesta.
  Na jednoj strani imamo hipijevski odklon od službena rada u korist te i takove civilizacije. Govorilo se i težilo slobodnomu stvaralaštvu, a ne zatupljuju?emu radu. Volontiranje je bilo poželjno i smatralo se ?astnim pomagati drugima, kao kod ranih krš?ana, jer je zaista bilo dragovoljno i o tome su pjesme pjevane. (Jefferson Airplain:«Volunteers»)
  S druge strane se je u školama uzporedno izu?avao samoupravni socijalizam utemeljen na Marxovoj – «radi se o tome da se rad ukine» (i država tako?er).
  Studentima pred diplomom je do budu?ega posla bilo stalo kao do lanjskoga snijega, a na zaposlenje se je gledalo kao na nuždno zlo.
  Po?etak tre?ega tisu?lje?a je, što se toga ti?e, loše krenuo. Radno mjesto je postalo condicio sine qau non* gologa obstanka. Krupni kapital je ljudsko dostojanstvo sveo na ništicu. Prvu pljusku mladi stru?njak dobije u obliku jednogodišnjega dragovoljnoga rada bez pla?e.
  Svima su nam puna usta fraza o tome kako su mladi naše najve?e bogatstvo, kako na mladima svijet ostaje, kako je naobrazba mladeži glavni jamac družtvenoga razvoja, a kada isti taj mladi ?ovjek završi fakultet, svijet odraslih – kojemu bi trebao postati ravnopravnim - na samome pragu ga, u startu, toliko ponizi da prvu godinu mora raditi bezplatno. Prisilno dobrovoljstvo. Sramotno volontiranje.
  Našim politi?arima koji donose takove zakone izgleda nije bitan profil pu?anstva kojim vladaju. Njima je bitno bilo kakovo stanovništvo. Po mogu?nosti poniženo. Kada bi bilo unosnije vladati ne?im drugim, a ne ljudima, tada bi se oni ve? hitro okrenuli tomu.
——————————
* lat., uvjet bez kojega se ne može

    Ljudska preumišljenost dovela je na pozornicu neke naobražene pojedince da se igraju zlogukih portabl-proroka i šire strah od sutrašnjice, a javna glasila se njima «hrane» i omogu?uju im umreženu zvonjavu na sva zvona i širenje straha na sve strane svijeta.
  Nisu im bitni uzroci nego povodi. ?im se nešto na svijetu tobože važno dogodi, kao da se od pamtivijeka nešto važno ne doga?a, oni vrebaju «pogodne» doga?aje da bi ih napuhnuli u medijske balone u obliku zmajeva. Izgledaju kao ma?ke kada spaze pticu pa im gubica nagonski neobuzdano drhturi.
  Nema ve?e poslastice za širitelje straha od najnovijih doga?aja povezanima s padom ameri?ke burze, što su osjetili svi koji su s njima povezani spojenim posudama. Ratovi u Afganistanu, Saudijskoj Arabiji i Iraku jako su skupi. Stigli su ra?uni na naplatu. A novac bez zlatne podloge ne vrijedi ništa. Što se je drugo i moglo o?ekivati.
  S druge strane bilježi se veliki napredak Rusije, Kine pa i Indije. I o tome se šuti.
  Tako su i naši doma?i pani?ari i džepni proroci došli na svoje. Stali su udarati u bubnjeve kao da dolazi smak svijeta.
  Doduše i u nas se je na Zagreba?koj burzi dogodio veliki pad vrijednosti dionica. Pa što onda. To ne zna?i da je naše bogatstvo izgubilo objektivnu vrijednost. Kao što su prije uznosito rasle, tako sada strmoglavo padaju. Tko visoko leti nizko pada. Kako sada padaju, tako ?e opet rasti. Jedni se radnici zapošljavaju, druge odpuštaju. Radno mjesto je postalo kocka. Jedni se bogate, drugi propadaju. I tako u krug.
  Nije dobro lagati narodu o družtvenim ?injenicama i svjetskim doga?ajima te uljepšavati nešto što se uljepšati ne može. Ali još je gore strašiti ljude. Pogotovo ako se ima na umu da je po mnogim velikim umovima, po?am od Epikura, strah gori od smrti.
  ?ime oni to nas plaše? Poglavito kada je rije? o Hrvatskoj, koja je u nedavnoj prošlosti vodila jedan nametnuti krvavi rat protiv velikosrbske pošasti. Ima li ve?e krize od rata?
Ako smo nju prebrodili i u ratu pobijedili, tko nam može stati na kraj!?

    Kinezi imaju oblo podijeljeni krug na dva dijela s dvije to?ke u sredinama, u dvije boje, crnoj i bijeloj. Na bijeloj polovici crna to?ka, na crnoj bijela.
  Židovi u svojoj šestokrakoj zvijezdi imaju dva obrnuto okrenuta trokuta, simetri?no uronjena jedan u drugi.
  Japanci imaju okruglo crveno sunce na bijeloj podlozi.
  Hrvati na svome štitu imaju dvojstvo crvenih i bijelih istostrani?nih pravokutnika.
  Svima im je zajedni?ko da se zasnivaju na suprotnostima. Kao svijet.
                                  * * *
  Hrvatski grb je u sva vremena državne nesamostalnosti korišten djelomice u sastavu tadanjih državnih grbova. Komadi? u simbolu NK Dinama i još ponegdje, to jest nigdje.
  Jedino su cijeli, vrlo mali bili na naljepnici vinjaka Zrinski i na Karlova?kome pivu, koji su se ‘71. izrezivali i lijepili u ru?ne satove
  Iznimke su ?inile zgrade Zagreba?koga sjemeništa i zgrada u Vlaškoj nedaleko Kvaternikova trga, kao i izprani spomenici kralju Tomislavu postavljeni još 1925. povodom tisu?godišnjice Hrvatskoga kraljevstva u gradovima diljem domovine. Ali ga nije bilo na postolju Frangešova Kralja Tomislava izpred Glavnoga kolodvora u Zagrebu. Od inozemstva u Vatikanu i po Hrvatskim klubovima u Njema?koj i Australiji.
  Prvi put je pokazan u cjelosti iz gledališta na nastupu Prljavoga kazališta 1989. na tadanjem Trgu Republke. Neposredno prije pada Jugoslavije.

    Naše doba obiluje mnogim lijepim i koristnim ste?evinama kao što su mobitel, bankomat, internet, da ?ovjek ne mora ?ekati u razno-raznim redovima i dolaziti u doticaj s raznim budalama što bezobrazno idu preko reda.
  Ali tu nije kraj pri?e. Od bahatih se idiota nije mogu?e okrenuti oko sebe. Oni pristojnim i odgojenim te samoodgojenim gra?anima zagor?avaju život.
  Ovdje se dakako ne radi o staroj psihologijskoj razdiobi prirodno zaostalih ljudi na idiote, debile, kretene i imbecile, jer ti i takovi ljudi nisu krivi što su živi. Ovdje se radi o prirodno itekako sposobnome ljudstvu, koje znade kako treba, ali tako ne ?ini. Dakle rije? je o onima koji su krivi što su živi. 
  Neki vele da je to od nezdrave hrane. Od ?ega je da je, razvio se je jedan novi tip ?ovjeka što stoji pred nama i u nama. Bahati idiot je demokraciju shvatio zdravo za gotovo, kao slobodno podru?je za širenje vlastitih gluposti, neotesanosti i nasilništva. Uzima si previše slobode, tako da njegova sloboda ide nauštrb slobode drugoga i drugih. A sloboda pojedinca je sve dotle sloboda dok ne ugrožava drugoga. Dakle, oholi maloumnik širi neslobodu.
  U «Poletu naše mladosti», književno-socioložkome ogledu, Aleksandar Zinovjev opisuje sovjetski tip ?ovjeka i naziva ga homo sovieticus. Radi se o nepovjerljivom, zastrašenom i uplašenom ?ovjeku, kojemu za i najmanji prijestup iznad glave kao Damoklov ma? stoji Sibir. Gdje djeca odaju roditelje, roditelji prokazuju djecu.
  Za razliku od homo sovieticus-a, koji, koliko god razprostranjen, ipak bijaše lokalni, homo idioticus je globalni junak našega doba.
  Žedan pozornosti, gladan pažnje. Nametljiv, umišljen i drzak. Još ako ima novca, tada mu nitko nije ravan. Gluposti nema kraja. Svima se penje na glavu. Svoje precjenjuje i kadi, a tu?e podcjenjuje i kudi. Ne poštuje nikoga osim sebe. Sve traži, ništa ne daje. Solipsisti?no i autisti?no uvjeren da svijet po?inje i završava s njim. On veleizdajni?ki za svoj sebi?ni postotak razprodaje tu?u domovinu, jer svoje domovine niti ima, niti ju je imao, niti ?e je ikada imati. A previše je glup da bi mu domovina bila cijeli svijet.
  Bahati idiot gazi ljude po cestama. Vozi s nezašti?enim izpušnikom, bude?i gra?ane i životinje. Ide na preskupe ve?ere gdje se poslužuju posljednji primjerci životinjskih vrsta. Na sav glas mobitelefonanira na javnome mjestu, poglavito u munjovozu. Zagra?uje ulicu da se ne može prolaziti. Grub i dosadan. Ne pozdravlja koga bi trebalo, ulije?e onima kojima ne bi trebalo. I vodi opasnoga psa. Brojni klipani i klipanice, ako ne budu ?itali bonton, mogu?i su idiotski novaci.
  U svakoj zgradi ima najmanje jedan takov s elektri?nom bušilicom i ?eki?em («udri ja?e manija?e»), koji se svako malo oglašava zaglušuju?om bukom kao zloguki prorok, sije zarazu nemira, bijesa i ludila na sve stanare, a time i na sve ljude. I ne samo na ljude.
  Sokrat, jedan od najpametnijih ljudi što hodiše zemljom izjavljuje:«Znam da ništa ne znam». Jer što se više širi krug znanja, to se više širi i pripadaju?a kružnica neznanja. Što više znaš, to više znaš koliko zapravo malo znaš. Ali zato ?e najve?i slaboumnik pred svima uzkliknuti:«Al’ sam ja pametan!»
——————————
*gr?. ???????, idi?t?s – privatan, posebni, sam za se

    To što ve?ina ljudi predo?bu o astrologiji stje?e iz javnih ob?ila, na osnovi razno-raznih dvojbenih horoskopa i kojekakovih obsjenara, o astrologiji još ne govori ništa.
  Znanstvenici su sumnji?avi prema njoj, jer joj ili a priori ili a posteriori odri?u egzaktnost i pouzdanost. Ali koja je znanost podpuno logi?na osim matematike? Pa ni ona, jer se služi iracionalnim, transcedentalnim i bezkona?nim brojevima i skupovima. Što je primjerice s Ludolfovim brojem (? = 3,14…) s to?nih 32 decimale i kojega nitko ne može izra?unati.
  Ve?ina bogoslova osu?uje zvjezdogatnju, kao što su to dugo ?inili i sa zvjezdoznanstvom. Ne znaju?i, ili ne htiju?i znati, da je Herman Dalmatin izme?u ostaloga osim astronomije prou?avao i astrologiju radi mogu?nosti predvi?anja budu?ih doga?aja. Da je dominikanski redovnik i pjesnik Mavro Vetranovi? bio izvrstan astrolog. Da su se recimo bijela bra?a, barokni pavlini u Lepoglavi, sve dok ih Josip II. 1786. nije zabranio, itekako bavili astrologijom i zodijakom.
  Me?utim tko u?en i razuman danas može pore?i ?injenicu da položaji planeta i zvijezda utje?u na cjelokupni život na Zemlji, pa tako i na svakoga pojedinca? O tome govori i Teorija kaosa. Sva nebeska tijela ne?im zra?e, ili pak ne zra?e, nego upijaju zrake. Spomenimo astrofiziku. Postoji dakle cjelokupni me?uodnos svega sa svime. Na naš život utje?e doslovce sve; svi predmeti iz bliže ili dalje okoline, te tako i planeti i zvijezde. Imamo utjecaje njihovih masa i silateža, elektromagnetskih, infracrvenih, ultra ovih i onih zraka i množtva inih poznatih i nepoznatih strujnih valova, crnih rupa i protutvari.
  Jedan od naj?eš?ih primjera su no?i punoga Mjeseca. Živa bi?a zahva?aju povišena razpoloženja. Tada se ?ine najve?i zlo?ini, tada se najbolje vodi ljubav. U?estale promjene na Suncu kao što su ekspozije i tome sli?no evidentno utje?u na promjenu zemaljske klime.
Opasnosti od lutaju?ih stijena bilo bi puno više da nas ne štiti veliki Jupiter. Tko može pore?i kako ove pojave ne utje?u na sudbinu ?ovjekovu?
  I ne djeluje svaka sila na svakoga isto. Pribrajaju se daklem podatci dobiveni zdravstvenim, duhovnim i družtvenim iztraživanjima svakoga pojedinca. Koliko milijarda ljudi ima, trebalo bi njihove podatke postaviti u odnos naprama milijardi zvijezda i zvijež?a.
  Sada je samo pitanje tko taj odnos i utjecaj nebeskih tijela na pojedino bi?e može izra?unati. ?ini se da je sve mogu?e izra?unati, pa tako i kvadraturu kruga, ali to još nitko nije u?inio. Kada se o tome ?uju razložita objašnjenja Vladimira Devidéa, izgleda da je on tomu izra?unu vrlo blizu.
  Ne bi bilo dosta svih ra?unala i svih dalekozora i svemirskih letjelica ovoga i drugih svjetova.
  Položaj planeta i drugih nebeskih tijela za neki doga?aj može biti presudno važan, kao i predmeti iz neposredne blizine, ali tko ?e to izra?unati?! Nešto sli?no Einsteinovoj Teoriji svega, nedovršenoj. Je li ju ?ovjek kao ?ovjek uob?e može dovršiti? Jer se ?ovjek pa?a u ono božansko.
  Nemojmo zaboraviti, kao što je bludništvo najstariji zanat, tako je astrologija najstarija znanost na svijetu. I njezin cilj je istina, odnosno predvi?anje budu?e istine. A koja to znanost zna što je istina? Spoznajna teorija i logika se trude i pomažu svim znanostima u njihovim težnjama. Neke su manje, a neke više uspješne.
  Prema tome, jamstvo astroložkih prora?una jest u stupnju ostvarenja težnje spram pouzdane istine i njezine mogu?nosti.

    Kada se netko u nekoj situaciji ne snalazi «najbolje», ili pak nepredvidivo radi po svome, a ne onako «kako bi trebalo», ve? ?e ga netko priupitati: Jesi li pao s Marsa?
  Možda su ljudi stvarno živjeli na Marsu pa ih je otjerala prirodna propast. Ili su ju civilizacijskim pokusima sami prouzrokovali.
  Došavši na Zemlju dänikenovski donesoše sa sobom svoje tehnologije, kao plemi?i svoja dobra u prašumu. Stvari i svijesti su se osipale i ve? za nekoliko naraštaja imamo divljake.
  Ali planet Mars je dobio ime tekar po rimskome bogu rata, to jest slobodnome prijevodu gr?koga Aresa.
  Ako je ustmena predaja primjerena mogu?emu važnom doga?aju iz prošlosti, bilo bi dobro znati kako su prije pitali nekoga zateknutoga u neobranom grož?u?

    Možda je sa stanovišta predajnoga ?udore?a upravo arheologija najprjepornija znanost o kojoj svatko ponešto zna, a nitko ne zna sve.
  S jedne strane ju možemo odlikovati, jer joj dugujemo spoznaje o starim i nepoznatim uljudbama. Na osnovi toga razsvjetljujemo vlastitu prošlost.
  S druge ju pak strane možemo obtužiti za to što skrnavljuje grobove i ne da mrtvima da po?ivaju u miru.
  Sve su stare kulture imale strahopoštovanje prema grobovima i grobljima. Svojima i tu?ima. Najve?e poniženje i sramota nanosi se nekomu tako da mu se zatre ili oskrnavi grob. To se radi najve?im zlo?incima, ili u najmanju ruku neprijateljima. U ratu, rijedko u miru.
  A onda su se niodkuda pojavili arheolozi, znanstvenici kojima ništa nije sveto i po?eli prekapati grobove samo tako. I nitko im ništa ne može niti smije, jer na osnovi njihovih nalaza povjesni?ari pišu povijest.

    U novinama smo mogli pro?itati i sljede?e; o velikome podvigu u geneti?kome inženjeringu, da ako kloniramo lubenicu i buhu dobijemo takovu lubenicu iz koje, kada ju razrežemo, sjemenke same izska?u van kao buhe.
  Nedugo iza toga Japanci su uzgojili ?etvrtaste da se bolje slažu.

    Jedan od veleprevratni?kih izuma, što poboljša i olakša uljudbu na polju svakodnevice te podignu kulturu stanovanja, jama?no je hladnjak. Stanovati se može i bez struje i bez plina i bez grijanja i bez pe?i, ali tada je rije? o životarenju, a ne o dostignutome stupnju povijestnoga standarda. Da vidimo na kojem je mjestu hladnjak u ku?i. Odmah poslije struje, pe?i, su?a, postelje i stola.
  Prije pojave hladnjaka meso se je držalo ili suho, ili pe?eno u masti, tiblici, riba se sušila ili solila, gomoljasto povr?e se držalo u trapu, zelje se zato kiselilo, od vo?a se spremali džemovi i kompoti te se tako?er sušilo. Sve se je sušilo. Ovome ni hladnjak nije dorastao, ali sušitba je mogu?a na selu, a ne u gradu. Gradovi su se u dvadesetom stolje?u izuzetno razvili i proširili, odvojili od selâ i hladnjak je došao kao as na keca.
  Zanimljivo je da su Amerikanci spo?etka u Saudijskoj Arabiji i drugdje u arabskome svijetu skupu naftu pla?ali žvaka?ama, limenkama i hladnjacima. Hladnjak je Arape oduševio kao malo koga. A kolika je tek ušteda u hrani, jer nema više brze pokvarljivosti. Na ekvatorskoj vru?ini je kocka leda pravo ?udo.

    Svi koji više drže do zdravlja, a manje do novca, bili su oduševljeni viješ?u kako je japanski poljoprivrednik Furuno Takao pozvan na tokijsko sveu?ilište da mu se uru?i doktorat.
  On je uspio u velikome uzgoju riže bez umjetnih dodataka i strojeva. U rižinim poljima namnožio je patkice i ribe koje plivaju vodom i hrane se nametnicima s riže (od korijena do liš?a i ploda). Krug je izpunjen. Postignuto je savršenstvo.
  Svi ljudi sli?nih prirodnih nazora u Hrvatskoj bili su zadivljeni neretvanskim braniteljima, koji su putem svoje zadruge zasadili velemaslinik sa stotinjak doma?ih vrsta ovoga rajskoga drva, a izme?u redova kadulju i buva?, ljekovito bilje ?iji miris tjera nametnike s maslina.

    Primjer savršena graditeljstva jest stara perzijska vjetrenica. Vjetar iz pustinje hvata se u toranj ponad gra?evine, šalje vru?i zrak u dubinu, gdje se pri dnu hladi na vodi i osvježuje višepodne pokrajnje stanbene prostorije, vra?a natrag gore i šalje dalje u pustinju. Razhladni sustav kao u mravinjaku.
  Pro?i ?e više tisu?a godina da se na Zapadu pojavi Gaudí, Hundertwasser, Pearce i drugi koji graditeljstvo sve više opriro?uju takozvanom bioarhitekturom, kako bi se napokon u stvarnosti izpunio anti?ki filozofski zahtjev života u skladu s prirodom. Grad kao eko-sustav.

    Odijelo ne ?ini ?ovjeka, ali ga ?ini manje ili više družtveno prihvatljivim. Odjevnim se slogom pojedinac ili utapa u množtvo, ili se iz množtva izdvaja.
  Mi ne vidimo gole ljude, nego njihovu odje?u. Ono što u zapadnja?kom odjevnom krugu vidimo jest samo obraz i možebitno ruke, a sve ostalo je pokriveno. Po ?emu pamtimo ljude? Po odje?i.
  Koliko je samo tinte i papira potrošeno na opise odje?e Ane Karenjine, madame Bovary, grofice Castelli…
  Ako bismo stupnjevali govor odje?e, prljava je najglasnija, ?ista najprisnija.

    Odijelo ne ?ini ?ovjeka, ali ga izti?e, upodpunjuje i poljepšuje, ili pak nagr?uje, previše sakriva, previše odkriva, sramoti.
  Dokaz tomu su sve?eni?ke, vojni?ke, redarstvene, zaštitarske, vatrogasne, zrakoplovne, stjuardesne, hostesne, mornari?ke, poslužiteljske, radni?ke, zatvoreni?ke i ine odore.
  Kroz njih se o?ituje stupanj važnosti u hijerarhiji zvanja i zanimanja. One, ne samo da poru?uju pripadnost odre?enoj društvenoj kategoriji, položaju, negoli bojama, krojevima i ukrasima privla?e pozornost svih ostalih.
  Uhva?eni i osu?eni prijestupnici, koje družtvo kazni za nedjela, bivaju poniženi i osramo?eni, u prvome redu upravo odbojnom zatvorskom ili lu?a?kom odje?om.
  Osim što je ?ovjek družtvena, umna i voljna životinja, upravo po odje?i se ljudi vidno razlikuju od životinja. Zato su etnocentri?ni Europljani, ne shva?aju?i kulturni relativizam, smatrali afri?ke uro?enike polugolim divljacima i trgovali njima kao robljem.
  U hladnim zemaljskim podru?jima odje?a je lagani štit. Naprotiv, tamo gdje je vru?e predstavlja težki oklop. Na sjeveru nikada dosta odijevanja, a na jugu ?e biti dosta samo smokvin list te naušnica i ogrlica.

    Glasovite skupocjene modne marke ?esto su puta više pokazatelj družtvenoga statusa kupca, nego same kakvo?e proizvoda.
  Zato postoje modni modeli i filmske zvijezde popularne zabave, koji lansiraju najnovije modne krikove, a svi ostali se onda s time svime poistovje?uju i kupuju ime, a ne robu. Iako ponekima modna uspješnica stoji kao prasetu sedlo.
  A te «zvijezde» i «zvjezdice» dobrim dijelom, uz filmsku industriju, proizvode upravo modni kreatori. I tu je krug krupnoga kapitala zatvoren.

    Pravo je ?udo kako se je u posljednjih svega desetak godina promijenila i umnožila ambalaža i odnos prema njoj.
  Da ne govorimo o prijašnjim vremenima!
  Do neke bo?ice ili kutijice se je držalo kao do svetinje. Soljenka je putovala naraštajima. U limenci od kave, ili sladkiša, držalo se je nešto najvrjednije u ku?i. A danas na smetlištu svršavaju sjajne izra?evine i nikomu ništa.

    Ve?ina uputa za korištenje pojedinih ku?anskih ure?aja (n.pr.: video) pišu inženjeri elektronike za inženjere elektrotehnike, a ne za gra?anina koji nije išao barem u elektrotehni?ku školu.
  U tim skriptama od pedesetak stranica, traže?i najobi?niji potez (npr.: snimanje s televizije) mogu?e se je prije izgubiti nego sna?i. Nepotrebno objašnjavaju nešto što nikoga ne zanima. A samoga postupka – najkra?ega puta do poželjnoga ?ina – nema.

    Imali smo vrijeme kada su osim jednoga televizijskoga kviza, nenadmašne Kviskoteke, športske prognoze i lutrije, postojale malobrojne mogu?nosti sudjelovanja u nagradnim igrama. Mogao si poslati rješenje križaljke pa ako te izvuku dobiti za džeparac. Sli?ice Životinjskoga carstva, nogometašâ. I to je sve.
  Danas, brate, ?ovjek ne bi stigao, samo u jednome danu, sve i da ho?e, odigrati sve te silne nagradne igre što se nude.
  Postalo je uobi?ajeno da ih na Velesajmu možeš izpunjavati do mile volje. Nema trgovine bez nagradne igre. Preko javnih glasila se nude telefonske nagradne igre. Novine se natje?u u tome. Ali da ?e one sti?i i u muzeje to nitko nije o?ekivao.
  Samo gdje su svi ti brojni sretni dobitnici? Tu i tamo prikažu nekoga izbezumljenoga jadnika s klju?evima automobila, ili iznena?eno obradovanu ku?anicu koja je dobila najnoviji model televizora. I to je to.
  ?ini se da organizatori te i takove nagradne igre organiziraju radi sebe samih, u obliku rodbine, prijatelja, kumova, poslovnih suradnika, a pomamljeni nepoznati igra?i služe kao ovce za šišanje, ili re?eno suvremenijim rje?nikom, kao što bira?i služe politi?arima.
Nagradna igra je prošla, ne zna se, odnosno, zna se, tko je odnio glavni zgoditak. Ujeo vuk magare. Idemo dalje. Otvaramo novu nagradnu igru.
- Što ako mene izvuku i dobijem sobu, ne ?u znati kamo ?u sa sobom, jer nemam sobu za sobu. Treba mi soba da bih sobu stavio u sobu - zabrinuo se je sudionik nagradne igre «Soba za svakoga», koji nije imao sobu i nije znao kuda bi sa sobom.

Opazke VII

Ivan Zoretič

    Ante Star?evi? i Eugen Kvaternik bili su prijatelji još sa studija filozofije i teologije u Pešti. Osnovali su Stranku prava i borili se za hrvatsku samostalnost.
  Star?evi? je bio protiv pobune, koju je Kvatrnik spremao, drže?i da nije sazorilo vrijeme. Me?utim Kvaternik je ipak u Rakovici 1871.  podignuo ustanak. Izdat ?e ga i ubiti kordunski Vlasi.
  Te je no?i, vele, Star?evi? posijedio.

    Redatelj Jean Renoir prisje?a se rije?î svoga otca slikara i kipara Augustea Renoira odprilike ovako. Ne bi trebali mladi nego stari ljudi i?i u rat. Tada bi bilo puno manje ratova, jer se starim ljudima ne ratuje.
  U skladu s ovom i ovakovom logikom stvari, moglo bi se do?i do uzporednoga zaklju?ka, da mladi ljudi poslije škole ne bi trebali i?i raditi nego uživati u životnim radostima do mile volje, a kada im više ne bude do ludorija da onda idu raditi. Me?utim rad ne ukinuti; tko ho?e, neka radi.
  Dakle da se najprije ide u mirovinu, a onda na posao.

    Siromaštvo devetnaestostoljetnih pjesnika, njihova sušica i prerani odlazci, tragi?ne smrti slikopisnih zvijezda sredinom dvadesetoga stolje?a i smrti rock-ikona povezane s težkim drogama te politi?kim i lu?a?kim ubojstvima u drugoj polovici prošloga stolje?a izhodili su modom lijepoga mrtvaca i po mogu?nosti vje?ne slave.
  S druge strane imamo živahnu životnost umjetnika u poodmakloj dobi što prelazi cijelo stolje?e. Pàpa Rogoz, koji je glumio još u «Ekstazi», napisa knjigu:«Mojih prvih sto godina».
Svi se još sje?amo Tadijanovi?evih stotinjak i više ro?endana. Mogli bismo samo stogodišnjake, vani i doma, nabrajati do sutra.
  Iako bi po godinama ovima navedenima mogao biti sinom, jedan o posljednjih hrvatskih plemi?a Ksaver Šandor Gjalski dobro se je držao i u svojoj dubokoj starosti. Ni u poznim godinama nije žalio vremena do?i nešto ranije iz svoga dvorca «pod starim krovovima» na željezni?ki kolodvor u Zaboku. Do dolazka vlaka za Zagreb uživao bi gledati ženske… noge. 

    Ima umjetnikâ, pogotovo u novije vrijeme, kojima se posre?i živjeti ne samo za umjetnost nego i od svoje umjetnosti. Ve?ina ih u stvarnome svakodnevnom životu jedva veže kraj s krajem, pliva u dugovima, vazda u neskladu izme?u potreba i mogu?nosti.
  Najprije do?e slava, ako do?e. Nekima nikada ne do?e, a mogla bi. A slavnomu je triput teže bez novca. Bogatstvo do?e ili prili?no kasno ili nikada. ?esto puta tek nasljednici beru plodove s vo?aka što su ih umjetnici posadili. Tko zna, možda je i bolje tako, jer valjda nema ?ovjeka kojega novac nije pokvario.
  Poslušajmo tvorca izreke, koju su mnogi poslije prisvajali: «Neka se piše pa makar i dobro». Tim je rije?ima Salvador Dalí postao prete?om suvremenoga shva?anja slave i popularnosti. Talijanski capo di mafia Berlusconi ovu je zamisao proveo u djelo, tako što u vlastitim javnim ob?ilima dopušta novinarima da pljuju po njemu.
  Dalí u svome samoživotopisu veli kako je sudbina umjetnika da umre sâm i od gladi. Me?utim on je svojim životom opovrgnuo ovaj stravi?ni scenarij i umro u bogatstvu, obožavan diljem svijeta, sa svojim nadrealisti?kim muzejom u katalonskome Figuerasu.
  Jedan me?u mnogima kojemu nisu baš cvjetale ruže, ili ipak uzprkos svemu možda jesu, bio je Honoré de Balzac. Prepri?ava se stolje?ima kako nije bilo ?ovjeka u starome predhausmanovskom Parizu kojemu Balzac nije bio dužan novaca. Sastane ga tako na ulici jedan njegov potražitelj i veli da mu vrati posu?eno, jer da je i sâm nekomu dužan i mora mu vratiti dug. A Balzac ?e nato: Pa što se zadužujete na moj ra?un? 

    Biskup Josip Juraj Strossmayer se je na prvome Vatikanskom saboru 1870. zalagao protiv dogme o nepogrješivosti Pape. Na slavonskoj hrastovini, prodavanoj za pragove europskih željeznica, sagradio je Akademiju i osnovao Modernu galeriju. I uob?e velike su njegove zasluge za hrvatski narod.
  Katedralu u ?akovu dao je izgraditi u slogu pomirenja zapadne i izto?ne Crkve. Njegova tada službeno nepriznata ekumenska djelatnost dosegnula je vrhunac kada je ?estitao ruskome patrijarhu tisu?ljetnu obljetnicu Pravoslavne crkve.
  Nedugo zatim došao je austrougarski car i hrvatski kralj Franjo Josip I. otvoriti Hrvatski glasbeni zavod i položiti kamen temeljac za Hrvatsko narodno kazalište. Pri pozdravljanju s doma?im velikodostojnicima zapita Strossmayera: Vaša svetosti, jeste li bili bolestni?, a biskup odgovori: Nisam, Vaša visosti.

    Oprezni putnik kroz povijest s pravom vidi samo Scile i Haribde državoslovnih putova i bezpu?a povijestne zbiljnosti. Ali ima i takozvanih lijepih stvari kojima se svi divimo i u kojima svi uživamo, ako o njima znamo i ako ih prenosimo novim naraštajima. Evo jedne iz ?ežkih pivnica
  Nema u pivnici puno mudrolije kao u kavani. Nema ovaj bi ovo, onaj ono, kao kod nas. Podrazumijeva se da, osim rijedkih izuzetaka, svi koji tu dolaze piju pivo. ?im netko u?e i sjedne za stol, odmah mu poslužitelj bez pitanja i naru?be donese ove?i vr? piva, a pored toga papiri? na kojemu na licu mjesta tintenom olovkom povu?e jednu crticu. Kada se popije jedan, brzo pred gosta stiže drugi, pun vr? i nova crtica na papiri?. Kod pete krigle, njihov donositelj preko ?etiri crtice povu?e dulju petu. I tako dalje. Kao pisanje u kartanju tabli?a. 
  U zlatnim vremenima austrougarskih pražkih pivnica, kada je Jaroslav Hašek svoje veledjelo «Doživljaji dobroga vojnika Švejka za vrijeme svjetskoga rata» smišljao i pisao možda djelomice upravo Kod Fleka* u družtvu živahnih pjesnika i drugih slobodnomisle?ih umjetnika, prijatelja, poznanika i pristaša, nastala je valjda najzanimljivija stranka u povijesti ljudskoga roda: Stranka postupnoga napredka u granicama zakona u ?eškoj. Ta šaljiva družina izvodila je politi?ke ludorije, a na skupštinu stranke 1911. sjurio se je cijeli Prag. Na izborima je Hašek kao strana?ki predloženik osvojio 28 glasova.
  Za blagajnika stranke postavili su jednoga pjesnika, s kojim su skupa zapili ?lanarinu.
—————
*?eš.: Pivovar u Flekú – pivnica u Pragu od 1499. godine

    Kada je Alojzije Stepinac na mjestu zagreba?koga nadbiskupa naslijedio Antuna Bauera, ukinuo je sve?ane ve?ere pa su ga na Kaptolu prozvali «crvenim kardinalom».
  Njemu ?e Bauer, kada je tek došao za pomo?nika, vidjevši kako puno moli, rekao:«Jezuš, Marija, Lojzek je preve? pobožni ?lovek!»*.
  Isti taj prepobožni Stepinac postavši nadbiskupom do?ekao je poglavnika Paveli?a na pragu katedrale s razpelom u ruci i rije?ima: «Peta Božja zapovijed – Ne ubij!»
  A onda je došao crveni maršal Tito sa zahtjevom da odvoji hrvatsku Katoli?ku crkvu od Vatkana, a kada u tome nije uspio, poslao ga u Lepoglavu, gdje ve? odavno nije bio samostan bijelih pavlina, nego zatvor. I tu postade mu?enikom. Kao na slici Ivana Rangera.
——————————
*Stella Alexander:«Život zagreba?koga nadbiskupa Alojzija Stepinca»

    Pripovijeda Joža Horvat kako je dobio svoje ime. Kada je došao u partizane i susreo Andriju Hebranga, u Hrvatskoj uglednijega od Josipa Broza, koji ga je pitao:- Kako se zoveš, druže?- budu?i je pisac i moreplovac odgovorio:- Josip Horvat. A Hebrang ?e na to:-Ti ?eš biti Joža Horvat, jer jednoga Josipa Horvata ve? imamo u Zagrebu. On je napisao «Politi?ku povijest Hrvatske». 
  O Josipu Horvatu Me?imurcu slikaru nije bilo ni rije?i.

    Koliko je nebitno politi?ko, ideoložko pa i ratno opredjeljenje pojedinoga pisca za njegovo književno djelo, osim Krleže i Andri?a, koji su svaki na svoj na?in krojili svoju ljudsku, književnu i politi?ku sudbinu, pokazuje zoran primjer Mile i Pere Budaka. Prvi je bio ustaša, a drugi partizan, a «Ognjišta» i «Me?avu» kao da je napisao jedan te isti pisac. 

    Kada je Tomislav Ladan u Sarajevu pred Miroslavom Krležom postavio pitanje:«Kojega su spola an?eli?», dobio je pozivnicu za Leksikografski zavod u Zagrebu.
  Tako je postao i ostao an?elom ?uvarom hrvatskoga i mnogih inih jezika.

    Razumljivo je da se skoro svaka povijest mudroslovlja, mudroslovni rje?nici i priru?nici pa i cijele enciklopedije promišljaju i pišu s odre?enoga osobnoga ili ob?euvriježena todobnoga stajališta.
  Najbolje napisane knjige ovoga tipa su one koje iznose ?injenice o doti?nome pojedincu ili teoriji, a ne tuma?enja. U bogosloviji naprotiv stvar stoji drug?ije, gdje recimo Matija Vla?i? težiše razumijevanja Svetoga pisma objašnjava upravo pravilnim tuma?enjem. U «Klju?u Svetoga pisma» nastala je hermeneutika.
  Ako se u mudrosloviji i znanosti ide na tuma?enja, onda bi bilo najbolje kada bi se pojmovi, sudovi, zaklju?ci i dokazi problematizirali s više, a ne samo s jednoga gledišta.
Primjerice, hajdemo o Fichteu ragovarati s krš?anskoga, budisti?koga, marksisti?koga, egzistencijalisti?koga, strukturalisti?koga, anarhisti?koga i drugih stanovišta.
  Hegel je u povijesti filozofije vidio razvoj ideje. Poslije imamo svjetonazorske novokantovske (Windelband), eklekti?ke (A. Bazala), marksisti?ke (D.Grli?, B. Bošnjak), budisti?ku (?. Velja?i?). Me?utim sve je to prihvatljivo, jer neko gledište mora postojati. Pitanje je samo koliko to gledište zasjenjuje ili odkriva sam predmet.
  Ali ono što je neprihvatljivo jest jedan veliki izto?nonjema?ki komunisti?ki dvosvez?ani Filozofijski rje?nik*, kao jedanaesto izdanje po?evši od ‘64., gdje se upanišade tuma?e i kritiziraju, u skladu s gradnjom «kulta li?nosti» kakovoga nema ni u religijama, izklju?ivo marksisti?ko-lenjinisti?ki, iako ni Marks ni Lenjin o upanišadama nisu imali pojma. Nego su se kao pijani plota držali Hegelove tvrdnje kako u indijskoj misli nema subjekta pa ju nisu ni smatrali mudroslovljem. Kao što to Schopenhauer i Nietzsche jesu.
——————————
*G. Klaus, M. Buhr: Philosophisches Wörterbuch, Leipzig, 1975.

    Kada je Leszek Kolakowski uzporedio komunizam s ljudskim licem i prženu grudu snijega, zacijelo nije znao da je najpoznatija slastica u kinezkim gostionama pohani sladoled.

    Kada profesor predaje nekoga filozofa, znanstvenika, umjetnjika ili iznosi ne?ija motrišta, valjalo bi mu da to i u?ini. Da najprije prepri?a i obrazloži o ?emu se radi, a potom, ako je potrebno (?), izloži svoje kriti?ke stavove. A ne kao što je ?inila ve?ina naših i drugih marksisti?kih i inih ideologa, koji su najprije naširoko iznosili «svoje» mišljenje, a potom ukratko stavove onoga, ili onih, o kojima je trebala biti glavna rije?. 
  Još je to i dobro bilo u odnosu prema jugovojni?kim politi?ko-odgojnim priru?nicima, gdje je glavna rije? podpuno izostala.

    Ideja samoupravljanja ro?ena je u Sloveniji, samo ne zahvaljuju?i Titovu ideologu Kardelju, nego jednom profesoru, koga je po partijskoj liniji dao strpati u ludnicu, a njegovo djelo «Pravci razvoja samoupravnoga socijalizma» objavio u obliku crvene knjižice pod svojim imenom. Odli?an družtveni nacrt da nema partije i «voljenog» vo?e.
  Tako?er je na sli?an na?in Staljin došao do svoje knjige »Dijalekti?ki i historijski materijalizam». Ukori?eni radovi ponajboljih sovjetskih studenata.
  Tko je sve sudjelovao u stvaranju lika i djela Mao Ce Tunga jošte je obavijeno velom kinezke tajanstvenosti.
  Ali sve su ih zacijelo nadmašili sjevernokorejski samovladari Kim-il Sung i njegov sin Kim Jong-il koji su «napisali» više tisu?a knjiga. A samo Kim Jong-il 3087.

    Nikada se u povijesti nisu dogodile tako velike družtvene promjene kao u XX. stolje?u. S jedne strane, po raz?lanbama Ortege y Gasetta*, imamo, nakon industrijske revolucije i nagloga pove?anja stanovništva, pobunu masa i izravnu akciju, a s druge Marshalla Mc Luhana i globalno selo.
  U «Zvjezdanim stazama» smo, primjerice mobitele, gledali kao nestvarnu znanstvenu fantastiku, a samo nekoliko desetlje?a poslije, svi imamo mobitele u stvarnosti i ne odvajamo se od njih. Na osnovi toga je Arthur Clark izjavio da ?e se sljede?a «Odiseja u svemiru» snimati na licu mjesta.
  Dje?ak pastir iz netaknute prirode postao je ra?unalni sveznalica. Kako ?emo protuma?iti te velike zaokrete i preokrete u tako kratkome vremenu?
  Prije toga su se ljudi tisu?ama godina vozili na sli?nim taljigama, a sada odjednom imamo Formulu 1 što dostiže ve?u brzinu od 350 km/h, ili japanske i francuzke vlakove koji voze blizu 500 km/h. Da ne spominjemo rakete.
  Zaspati u ko?iji, a probuditi se u mlaznome zrakoplovu, nije baš svejedno. Neka živa bi?a pri takovim naglim promjenama gube vrstu, ali ?ovjek je neuništiv.
——————————
*«Pobuna masa», Madrid, 1930.

    Vrijeme prije prvoga svjetskoga rata pripada starome plemstvu. Sve što vrijedi nalazi se u dvorcima.
    Razdoblje izme?u dva svjetska rata u Europi doživljeno je kao vrijeme procvata gra?anske uljudbe.
  Velika se je pozornost pridavala pristojnome družtvenom životu. Drugo je politika i sve što uz nju ide u manje ili više krutim družtvenim sustavima. Ali oni su imali krugoval,  brzoglas i slikopis. Dalekovidnice još nije bilo i nisu se zatvarali doma nego su išli van, u život. Tada je još djelovao Hrvatski sokol, nastali su mnogi pjeva?ki zborovi, tjelovježbeni klubovi, kavane, varijetei, ku?ne zabave, muzeji, galerije, kina i kazališta.
  Tada je nastala moda koja ?e postati klasi?nim odjevnim slogom zapadnoga, a onda i svjetskoga ?ovjeka.

    Niži tip ?ovjeka brani svoju glupost, svrstavaju?i ostale ljude po svojih nekoliko ladica: normalni, nenormalni i ostali. U normalne ubraja ograni?ene i priglupe, malodušne malogra?ane, sli?ne sebi, a nenormalni su mu svi koje ne može doku?iti i shvatiti, a to su lu?aci i genijalci, izme?u kojih ne vidi nikakove razlike. Kako god bilo da bilo i jedni i drugi su mu neprihvatljivi, a to što lu?aci razaraju, a genijalci stvaraju, njemu je svejedno.
  Viši je tip ?ovjeka duhovnoplemeniti gra?anin svijeta, u ob?oj vici prosje?nih i ludih, skoro pa nezamjetljiv. Došli divlji i potjerali pitome. Velikodušni i širokogrudni obi?no u množtvu propadaju, jer postaju predmetom izkorištavanja i spletaka slabih, koji se tako lako udružuju te kuju urotu protiv “zajedni?koga neprijatelja”.

    U družtvu gdje nema srednjega sloja (klase), ili je veoma slab, tu nije dobro živjeti.
Što je manje bogatih to je više bijednih. Mali postotak predstavnika visokoga i višega sloja kapitalisti?ki osiromašuje cijelo družtvo i stvara mnogobrojni niži i nizki sloj.
  Pozitivna stabilnost države omogu?uje nesmetano oblikovanje srednjega sloja, kojemu nije ni do boga?enja, a još manje do siromašenja. Njemu je do postignu?a odre?enoga stupnja životnoga standarda, što zna?i udoban stan ili ku?a, solidan posao i primjerena pla?a.
  Zašto je srednji sloj toliko važan, dapa?e presudan u družtvenome organizmu? Zato što predvodi uljudbeni napredak. ?ine ga naobraženi ljudi sa smislom i ukusom za lijepo, pošteno i pravedno.
  Neka bude bogat tko ho?e, kao i siromašan; po izboru. Ali zašto tî gulikože s jedne i druge strane ne daju živjeti marljivome, poštenome gra?aninu, što težkom mukom i ?udorednom radoš?u održavaju uljudbeni svijet u ravnoteži.

    Svaki je komunizam, osim možda produhovljeno utopisti?ko individualisti?koga, kolektivizam, koji ide protiv autenti?nosti pojedinca. Svi su «drugovi» ne samo ravnopravni nego i jednaki. A neki su i jednakiji, kao što je vi?eno.
  Religije su ustrojene tako da autenti?an može biti samo vjerski poglavar i poneki kardinal ili biskup, tu i tamo neki sve?enik, dakle pastiri, a za sljedbenike, to jest stado, predodre?ena je i predvi?ena neautenti?nost.
  Globalizam kao sustav ni ne može brinuti o autenti?nosti, jer melje kruške i jabuke i gume i plazme i sve što uob?e jest.
  U ?emu je daklem danas autenti?nost?

    Pitamo se kako netko o nekome može govoriti ili pisati lijepo, a o drugome ružno, iako se radi o ljudima s približno sli?nim kakvo?ama. Ili dapa?e ružno govoriti ili pisati o dobrome, a lijepo o lošem ?ovjeku.
  Odgovora ima nekoliko: osobna netrpeljivost i jal, ideoložka zaslijepljenost i sve razširenije pla?eništvo.
  Kako objasniti rad zapadnih ra?unalnih stru?njaka za kinezku mrežu, jednu od najnadziranijih i najkrivotvorenijih na svijetu? ?emu oni doprinose i pridonose?
  Ili znanstvenici iz ?udnovatih radionica «uglednih» zavoda u službi me?unarodnih tvrdaka, koji vrše ne?udoredne pokuse nad ljudima i cijelim narodima prodaju?i im nezdravu hranu. Primjer je izvoz kukuruza iz SAD-a u Argentinu. Tomu genetski preina?enome kukuruzu izva?en je gen plodnosti. Posljedica je bila neplodnost ljudi.
  Što rade umjetnici u službi veletrgovine? Što ?ine pametni smišlja?i oglasa s predumišljajnim smicalicama?
  Zašto sve?enici voze preskupe samovoze? Što politi?ari cijeli godišnji odmor traže na poduzetni?kim brodovima?
  Nitko drugi nego upravo visokonaobraženi i domišljati ljudi rade?i za banke provode zakonitu i nezakonitu plja?ku stanovništva.
  Svima je jasno i razumljivo da se od ne?ega mora živjeti, da nas uljudba i civilizacija nagoni na rad za novac. Jer se moraju pla?ati ra?uni za svakodnevni obstanak. Ali nigdje ne piše da se pri tome mora svoju dušu prodati vragu.

    U komunisti?kome socijalizmu približno boljševi?koga tipa banke se nisu zanimale za privatni život gra?ana. (Za te stvari bijahu zadužene neke druge službe poput OZN-e, UDB-e, KOS-a, SDB-a t.j. SDS-a.) Ako ti je trebao zajam, zna se da nemaš pa ti treba. Je si li zaposlen? Jesi. Imaš jamce? Imaš. Evo, izvoli. Kamate su bile zanemarive. Mnogima je višegodišnje razvrjednovanje dinara smanjilo mjese?ne obroke odplate ku?e ili stana na vrijednost kutije žigica.
  Danas banke bdiju kod no?noga ormari?a svojih stranaka. One nadgledaju misli i postupke. Države u državi.
  U najnovoje vrijeme banke su od mirnih postale podivljalim nametnicima družtva broj jedan, koji trguju umjetnim novcem, tako da su prosvjedi u Gr?koj i u Americi na Wall Streetu u New Yorku ljuta trava na ljutu ranu toga i takovoga sustava, gdje banke više nitko ne nadzire, odnosno trebao bi ih nadzirati onaj kojega su one i postavile.
  I sada se oživljuje misao izkrenoga ljevi?ara Bertolta Brechta kako je ve?i zlo?in od plja?ke banke njezino osnivanje.

    Koliko nas je znanost ogolila lišavaju?i nas svakodnevnoga miloložko-religioznoga romantizma, ali i prirodnoga straha, razvidno je iz sljede?e ?injenice.
  Kada grmi i sijeva niti ne pomišljamo na gromovnike Indru, Peruna, Zeusa, Jupitera. Još donedavno se je u našoj svijesti obla?nim nebom sveti Ilija vozio u svojim gromoglasnim vatrenim ko?ijama.
  Umjesto strahopoštovanja prema Bogu ili Prirodi, danas našim mozgom struji prirodoslovna spoznajna svijest o silateži i elektromagnetskim valovima sa svojim nabojima i pražnjenjima. 

    Postmoderna se je napokon iz umjetnosti, prepune navoda, preselila u svakodnevni život. Kako god se to komu svi?alo ili ne! Ono što je prije bilo nespojivo, sada se spaja na nekoj novoj razini, ili bolje re?i, u drugoj i drug?ijoj dimenziji.
  Tako, recimo, primjerice južnim Jadranom plovi brodica pod imenom «Antun Gustav Posejdon», ili se pak oglašava zagreba?ka tvrdka «Infokatedrala».
  Lijépe se ikone na ikone. A koliko su u svezi Antun Gustav Matoš – a tko bi drugi mogao biti!? – i starogr?ki bog mora Posejdon?
  Tako?er, informatika iliti ra?unalstvo i katedrala, posve?eno mjesto gdje se ljudi mole Bogu. Katedrala podsje?a na predo?be prekrasnih gra?evina: od splitskoga svetoga Duje, preko trogirske, šibenske, svete Stošije u Zadru, hvarske, kor?ulanske svetoga Marka, do svetoga Vlahe u Dubrovniku, rije?ke, zagreba?ke, varaždinske, ?akova?ke, osje?ke i požeške i tako dalje i tako dalje.
  Spomenuta kovanica upu?uje da bi se pred zaslonom ra?unala imali ponašati smjerno kao u katedrali. Što i nije da nije.

    Prije i na samome po?etku Velikih promjena stvarala se je povoljna prilika za sociologe, jer je družtvo, kao nikada prije, bilo posve dobro vidljivo u svim svojim dijelovima. Ali ta prilika je propuštena, jer su se družtvoslovi uklju?ili u predstoje?i Domovinski rat, kako bi obranili goli život.

    Ne vjeruju?i previše u teorije urota, ali ih i ne gube?i iz vida, svjedoci smo vremena globalnoga eksperimentiranja nad ljudima.
  U vrijeme rata u Bosni, netko je iz zrakoplova gladnim izdvojenim skupinama civila bacao nekakove tamne kocke, da vide ho?e li ih kušati jesti. Navodno nitko nije probao.
  Biokemijske pametne tablete rade ?uda u medicini. Umjetna medijska stvarnost nam oblikuje javno mnijenje. Promi?bene poruke nam oblikuju potroša?ku svijest.
  Kultura je sama po sebi jedan veliki pokus, u kojemu sudjelujemo, više ili manje, svi. 
  Krenulo je polagano, valjda. Trajalo tisu?ama godina bez bitnih pomaka, a sada se naglo ubrzalo. Nadajmo se da se ne radi o skorašnjem kraju pokusa.

    Kako se suvremeni ?ovjek može osloboditi osje?aja pra?enja, brzoglasnoga prisluškivanja, snimanja, slikopisanja, svjetloslikanja, zloporabe svemrežja u cilju izokrenutoga prepri?avanja odn. javnoga ogovaranja?
  Dok ?ekamo da se sâm po sebi, po Bogu ili Prirodi, ne pojavi duševni obranbeni mehanizam, valja kao noj zabiti glavu u pijesak, ali samo do pola, da se ne izgubi stvarnost, i ponašati se kao da se ništa važno ne doga?a. Ili makar sve to skupa ne doživljavati previše ozbiljno. Ina?e bi ?ovjek poludio.
  Živimo u vremenu visokotehnologizirane znanstveno-fantasti?ne stvarnosti. Oru?a su nam postala virtualna i mi još ne možemo sagledati posljedice naših djelatnosti u toj i takovoj dimenziji. A sa sagledavanjem posljedica dolaze i obranbeni mehanizmi.

    Prema ra?unalu i internetu ili svemrežju, ili mreži, imamo ?itavu lepezu razpoloženja suvremene inteligencije. U nijansama od neskrivenoga uzhita do podpunoga nijekanja.
  Jedni odbijaju ra?unalo, ne služe se njime, ali nemaju ništa protiv. Ne žele mijenjati svoje omiljene stare navike i to?ka. Štoviše o nekima me?u njima ima tamo više podataka nego su mogli i sanjati. 
  Drugi i najbrojniji su jedva do?ekali svemrežje i odnose se prema njemu kao najve?em dosegu suvremene civilizacije. Saobra?aj me?u ljudima podignut je na najvišu mogu?u razinu. Drugo je telepatija.
  Tre?a skupina ne vjeruje svemrežju, a još manje priznaje vidovitost. Radi se o malogra?anskim zatvorenim krugovima, koji se vole nazivati ljevi?arima, dok zapravo s ljevicom nemaju nikakove veze. Žive u velikim udobnim stanovima koje su njihovi ot?evi, partizanski komesari nekima oteli, nekima koji su pak oteli nekima prije i tako dalje. Kite se tu?im perjem. Dok se je velika ve?ina njihovih sudrugova osuvremenila i zauzela važna mjesta u družtvu, oni omalovažavaju svemrežje. Izgubili su položaj povlaštenih. Znaju i tko je glavni krivac. A pred ?udom tehnologije suvremenoga svijeta kao nojevi guraju glavu u pijesak. Ne shva?aju?i da je svemrežje savršeno sredstvo, a ne cilj. Da tamo ima svega i sva?ega. Od vrhunskih ostvaraja u kulturi, kao što su elektroni?ke knjige, enciklopedije, glasba, slike, zemljovidi, svjetlopisi i slikopisi, do zadnjega sme?a poput raznih «foruma». Sloboda izbora.
  A najdalje je dogurala jedna lažno-anarhisti?ka struja, a zapravo udruga gubitnika dostojanstva, koji zagovaraju bezimenost. Oni ne samo da su u novome svjetskom poredku izgubili povlastice, nego su ostali bez osnovnih djelatnosti. Ako su se ikada bavili ne?im koristnim. Zato na raznim «forumima» pljuju po svima. Kao, protiv uspješnih se treba boriti svim sredstvima. 

    Današnje su ku?e i stanovi kao, ma ne kao, nego prave pravcate tvornice, spojene na vodu, struju, plin, brzoglas, krugoval, mrežu, slikojav, satelitsku dalekovidnicu…
  Okruženi smo strojevima, ure?ajima, aparatima, alatima, regulatorima, satovima i urama, brojilima i broj?anicima, žicama i uti?nicama.
  Naša svakodnevica ovisi o pe?ima, grijalima i grijalicama, štednjacima, hladnjacima, razhla?iva?ima, bojlerima, telefonima i portafonima, radijima, kazetofonima, televizijama, videima, ra?unalima, pisa?ima i dalekopisa?ima, cedeima i devedeima, kazetama, disketama, daljinskim upravlja?ima, mobitelima, punja?ima, baterijama, sklopkama, instrumentima, žaruljama i žaruljicama i još stotimama ?uda. Fornettima i pizzama.
  Tu ima toliko puceta, gumba, dugmadi, prekida?a, okida?a, grija?a i razhladnika, antena, odašilja?a, emitatora i imitatora, pomagatora i odmagatora, a da se stanar nebodera uob?e ne osje?a kako boravi u pogonu neke ogromne tvornice, nego u svome toplom domu.
  Mnogi si tvornicu predo?uju kao nešto loše, gdje vlada prljavština, neugodni zadah i krš. Takovih je još uvijek ve?ina, ali nisu sve prljave i smrdljive. Ima ih novih i ?istih, gdje sve blista i miriši i ugodnije je u njima negoli u mnogim domovima.

    Tijekom XX. st. u?benik iz logike Vladimira Filipovi?a, uzput budi re?eno, vrijedio je u nekoliko država: staroj Jugoslaviji, odn. Banovini Hrvatskoj, NDH i SFRJ do kraja 60-tih.
  To je tradicionalna (predajna) ili formalna logika zasnovana uglavnom na Aristotelu i Kantu, ali tu su doprinosi megarsko-stoi?ke škole vezano uz voljnu odluku su?enja imenito kod Hrizipa, nadalje Aristotelova u?enika Teofrasta glede razdiobe sudova po odnosu te Leibniza i Schopenhauera u pogledu logi?koga na?ela dostatnoga razloga i t.d.
  1970. na pozornicu stupa Logika Gaje Petrovi?a, koja se temelji na tradicionalnoj, ali ima i veliki dio moderne (suvremene) ili simboli?ke, odnosno matemati?ke logike pod utjecajem Boolea, Fregea, Russella, Wittgensteina, Kalužnjina, Tarskoga i drugih.
  90-tih se uz izmijenjeno izdanje Gajine «Logike» pojavlju u?benici S. Kova?a, M. Jaki?a i ostalih, koji se u prvim izdanjima drže svojevrstne ravnoteže izme?u formalne i matemati?ke logike, ali svakim novim izdanjem formalna logika nestaje nauštrb zapravo formalisti?ke simboli?ke logike.
  Osim V. Devidéa, Z. Šiki?a tu su i «Logi?ki zadatci» A. Vlastelice i t.d. Sve je to dobro. Lijepo je da se razvija matemati?ka logika, jer ona vježba mo? u ra?unalstvu. Ali da se cjelokupna logika ne svede izklju?ivo na to.
  Zato se ovdje radi o izuzetno važnome pitanju. Logika se osim na filozofskim fakultetima nigdje sustavno ne u?i nego samo u gimnaziji. Zato mladi ljudi moraju znati što su logi?ka po?ela kao pojam, sud i zaklju?ak, logi?ke metode i t.d. A poslije može ra?unanje do mile volje.
  Svi su po?eli ra?unati, a prvi me?u njima, koji je temeljito i izklju?ivo ra?unao bio je Petrovi?ev asistent G. Švob koji je samo ra?unao i zbijao šale s tradicionalnom logikom.
Mogao si nau?iti Aristotelov «Organon», Baconov «Novi organon», Kanta i Hegelovu ontoložku logiku, ali ako nisi izra?unao zadatak iz Kalužnjina, padaš na izpitu. Logika je od omiljenoga predmeta na filozofiji, gdje se u?i pravilno misliti, postala strah i trepet, gdje treba ra?unati. Radi li se samo o modi, ili je trebalo smanjiti broj studenata filozofije, tako je kako je. Neka, ali u tome se slu?aju, budu?i da je prvenstveno rije?, a tek poslije simbol, nositelj pojma, onda, zar ne, i predmet treba primjereno nazvati, ne Logika, nego Matemati?ka logika.
  Tko kani stvarati ra?unalne programe tomu matemati?ka logika treba, ali ne ?e svi biti programeri. Ra?unalo je nastalo na logici, ali ne svodi se logika samo na ra?unalstvo. Dapa?e pravnici i mnogi drugi že?aju za formalnom logikom kao znanoš?u o ob?im oblicima mišljenja.
  Iako bi u suvremenome svijetu trebalo znati i jednu i drugu stranu iste logike valja imati na umu da matemati?ka logika ne pomaže u svakodnevnome životu. Uostalom što ?e nam neplodni genijalci, koji se u svakodnevici ponašaju kao slonovi u staklarnama. Njoj jest mjesto u gimnaziji i na fakultetu, ali pravo joj je mjesto tek na poslijediplomskome studiju kao prilagodba na abstraktni put ?iste znanosti.
  Sli?ne se pojave doga?aju i u umjetnosti. Težko je uzpore?ivati znanost i umjetnost te jednu kroz drugu motriti, ali je zahvaljuju?i filozofiji ipak mogu?e. Jer znanost logike je potekla iz filozofije kao napokon i sve ostale znanosti, a s druge strane je jedna od filozofijskih disciplina i estetika, koja na svojevrstni razumski na?in prosu?uje i sudi o umjetnosti.
  Ako sve zbrojimo i oduzmemo ostaje nam pitanje stila kao zajedni?koga nazivnika u svim djelatnostima, kako tvarnim tako i duhovnim. Sukladno tomu name?u se sljede?a pitanja: Može li abstraktno slikarstvo potisnuti figurativno? Atonalna u podpunosti zamijeniti klasi?nu glasbu? Ho?emo li porušiti sve lijepo staro višeslojno i višedimenzionalno graditeljstvo da bismo sagradili neprivla?ne trodimenzionalne geometrijske oblike?

    Odkako je Marko Maruli? smislio pojam psihologije, sve do naših dana, neprestano se susre?emo s nesmislenim odre?enjem samoga toga pojma.
  Po?evši sa zadrtom marksisti?ko-ateisti?kom eksperimentalnom psihologijom, mi danas imamo skoro sve naraštaje dušoslovnika, koji nije?u predmet svoga prou?avanja i tvrde da duša ne obstoji. Kao kada bi bogoslov tvrdio da ne postoji Bog.
  Lako se je okrenuti sporednim oznakama predmeta, ali za pravo pronicanje u bît stvari potrebita je hrabrost stoika, a ne suzdržanost skeptika.
  I najve?i materijalisti anti?koga svijeta, atomisti Leukip, Demokrit i Epikur nisu nijekali dušu, nego su smatrali da je ona izgra?ena od finijih atoma.
  Naprotiv svemu tome, u u?benike iz psihologije ulazi vulgarno-materijalisti?ka Teorija odraza «bugarskoga profesora filozofije dijalekti?koga materijalizma i marksisti?ke estetike» Todora Pavlova iz Sofije, s ?ime su davno razkrstili i Marks i liberalni marksisti, da se ne pri?a o gra?anskoj filozofiji i psihologiji, koje ju nikada ozbiljno nisu ni doživljavale. Ovoj slici svijeta predhode uvjetovani odražaji ruskoga fiziologa Ivana Petrovi?a Pavlova. Ali ne može se sve svesti samo na fiziologiju. Ona dakako ima svoju znanstvenu vjerodostojnost do odre?ene razine. A dalje? A ima i dalje.
  Sada više dušu ne nije?e staljinisti?ko-titoisti?ki okamenjeni pogled na svijet, nego krupni kapital, jer je i sam bez duše. A sve skupa, nad ljudima pokus je u tijeku. Hitler, Eichmann i Mengele bili su pokreta?i neljudskih pokusa nad ljudima, što se danas neslu?eno i globalno usavršilo, da se ve? može naru?iti takovo i takovo dijete.

    Prošlo je zlatno vrijeme gospodskoga studiranja, kada je student uz prili?an broj neobvezatnih predavanja imao dosta slobodnoga vremena i mogao se svestrano razvijati u slobodoumnoga intelektualca renesansnoga tipa sa širokim spektrom interesa, pri ?emu je usvajano gradivo prolazilo kroz samo njegovo umno i osjetilno pro?iš?enje. Jer poplava nepro?iš?enih podataka je ipak samo poplava. Kao što je Poincaré uztvrdio da množtvo podataka još nije znanost, kao što gomila opeka još nije ku?a. A mentalna higijena? A gdje je ono što se naziva posebnim štihom pojedine škole, fakulteta i t.d., s izuzetnim duhovnim okružjem što ga oblikuju i poti?u najiztaknutiji profesori?
  Bolonjskim procesom se europska naobrazba amerikanski funkcionalizira, obrazuju?i jednodimenzionalne stru?njake, t.j. radnu snagu koja ?e u ime globalizacije, a zapravo u službi krupnoga kapitala i multinacionalnih tvrdaka raditi na izumiranju malobrojnih naroda i njihovih dragocjenih osobitosti, kao što dvjestotinjak bogatih obitelji, u umanjenom mjerilu, u svakom narodu živi na ra?un sve ve?ega broja sirotinje.
  I na kraju krajeva, ve?ina uglednih i stru?nih ljudi iz samoga sustava tvrdi da su se naši postoje?i fakulteti mogli lako uklopiti u Bolonjski postupak. Tko je odgovoran zašto se to nije u?inilo? Nigdje lomovi nisu dobrodošli a ponajmanje u školstvu. Zašto se ne ide na postupno uzkla?ivanje? S poštovanjem prema vrijednim ste?evinma iz prošlosti što sežu još u doba prvih ranosrednjovjekovnih benediktiskih u?ilišta, zadarskoga dominikanskog sveu?ilišta (1396.), lepoglavske pavlinske škole (1400.) sve do zagreba?koga isusova?kog (1666.) i drugih sveu?ilišta . Upravo smo ukinuli Šuvarove ob?e srednje škole i vratili se na klasi?nu naobrazbu i sve to osuvremenili i ustalili, kad evo novoga potresa. Stvoren je metež, a studenti umjesto da slobodno studiraju moraju pisati doma?e zada?e kao da idu u pu?ku školu.

    Tko je protiv Državne mature, taj je protiv napredka. Tako izpada. Nu, da ne bismo poprijeko zaklju?ili, pokušajmo ovo malko problematizirati.
  Daklem naš tipi?ni protivnik može biti protiv uniformiranoga znanja, koje postaje svrha sâma sebi, odnosno krupnome kapitalu.
  Heraklit veli da «mnogoznalost ne u?i pameti». Poznavanjem pukih pojmova i navoda iz djela, ako u njih nismo proniknuli, ne postižemo svrhu duševnoga samosmirenja, nego nam od mnogoznalosti duševni mir upravo izmi?e.
  Moglo bi se re?i da je školstvo izgubilo svoju prvobitnu svrhu. I ono je, kao i sve ostalo, na udaru globalizacije. Izkušenje je tu. Osobito za filozofiju. Izvucimo iz postoje?e situacije što više možemo. I zadržimo makar malo izvorne meditativne zanimljivosti. Potrudimo se te kvizove znanja u?initi što prihvatljivijima.
  Ako Hrvatska pristupa Europskoj zajednici (valjda imamo pravo za vlastito ime), a to je sada ve? podpunoma izgledno i izvjestno, onda se ona Bolonjskoga postupka mora upravo pridržavati, jer Europa nastupa jedinstveno prema drugim svjetskim ?inbenicima, to jest silama kao što su: SAD, Ruska Federacija, Japan, Narodna Republika Kina i drugi azijski tigrovi; Južna Amerika i arabski svijet oko Irana, Indija i sli?no. Te njihovih svakovrstnih saveza. Velika Britanija je pak pri?a za sebe. Njihova kraljica sjedi na dva stolca, ameri?kome i europskome, s dugim prstima u Australiji, Kanadi i drugdje, a sve u svrhu jake funte.
  Ako je euro ja?i od dolara i ostalih svjetskih vrjednostnica (valuta), onda ?e valjda i naš život biti bolji. U po?etnici još ne, tu bi moglo do?i do velikih poskupljenja života, kao što su prošli i najbogatiji u tome otmjenome klubu, ali dugoro?no stvari idu nabolje, kao i kod drugih. Zna?i mi za bolji život žrtvujemo dio tradicije hrvatskoga školstva. Kao što uostalom na Europski sabor prenosimo i dio politi?koga suvereniteta. Financijski suverenitet smo zaslugom naših lupeža ve? izgubili. Tako da o neutralnosti možemo samo sanjati.
  S druge je strane Državna matura injekcija za lijene i trome da se probude i pokrenu, ili da svoja mjesta ustupe sposobnijima. Znanje je postalo izuzetno bitno. Ostvaruje se renesansna zamisao o znanju kao mo?i. I doista, danas najbogatiji svima ostalima prodaju znanje. Ono je na Zapadu, ali i ponegdje drugdje, najskuplje.
  Makar bilo i uniformirano, tekar što mu nedostaje umiruju?a meditativnost, a name?e se suvremena tehnoložka životna brzina. T? zar Europa još od Grka i Rimljana, ne nastupa uniformirano spram cijeloga ostaloga svijeta. Svjedok tomu je dugogodišnji europocentrizam.
  Naši ?e mladi naraštaji, silom zakona, od 1999. godine, izbje?i vojnu odoru, ali ne i uniformirano znanje na Državnoj maturi. Osim naraštaja 1989., koji se je jedini izvukli bez i jednoga i drugoga.
  Šuvarova komunisti?ka Reforma školstva 70-tih i 80-tih ukinula je gimnaziju kao takovu i na?inila Ob?u srednju školu sa strukovnim smjerovima nakon prva dva razreda, koji su bili isti za sve. Osim Centra za kulturu u zagreba?koj Križani?evoj i još ponekih koji su držali gimnazijski nastavni program, svi ostali su potonuli u osrednjost, a na takove se lako lijepi masovna kultura i nije?ne ste?evine globalizacije.
  Bolonjski postupak u tome smislu donosi nešto bitno novo, hipostazira gimnaziju na sveu?ilištnu razinu, a to je sveobuhvatno znanje iz nekoliko i više nastavnih predmeta. Samo što se tome postupku može podkrasti bitna pogrješka bubanja napamet, od ?ega nema puno koristi, ali ima dosta štete, jer se gubi potrebito vrijeme za individualizaciju iliti poosobljenje znanja.
  Tamna strana ovoga postupka jest sjetva nepovjerenja. Zar je pošteno nekomu tko ?etiri godine ide u istu školu i koju s pravom drži svojom, na kraju školovanja pred vratima pismenoizpitne u?ionice tražiti osobnu izkaznicu kao na redarstvu?
  Umjesto da stvaramo ljude od povjerenja, testomanija i štreberaj na Državnoj maturi stvara nepovjerljive mlade ljude, koji ni sami ne znaju kamo svi ti silni podatci pripadaju i ?emu služe.
  Nepovjerenje je družtveno štetno. Puno ja?i družtveni sustavi su propali zbog me?usobnoga nepovjerenja ljudi, a kamoli ne bi Europska zajednica kao labavi savez država.
  I to nije sve. Profesor mora u?enika voditi na zahod, da ovaj tamo ne bi slu?ajno nešto prepisao, doznao i t.d. Ne samo da se tu ponižava u?enika nego se podcjenjuje i profesora. Dakle radi se o ob?em poniženju.
  Umjesto da od radosti stjecanja znanja svi budu uzvišeni i uspjehom uzneseni, što bijahu prije potresa.
  Budu?i da su se testovi dosada izpunjavali u vrijeme nastave, tko je odgovoran za gubitke nastavnih sati? Kao da Newton nije lijepo rekao da dva tijela ne mogu istovremeno biti na istome mjestu.
  Dakako kad prosvjetu vode politi?ki uhljebljeni kruhoborci bez stru?nosti (možda za nešto drugo), vizije i ljubavi prema znanju i oni koji znaju što bi i kako trebalo, ali nemaju utjecaja.

    Kada bi naši javni dužnostnici bili ?udoredniji ljudi, ne bi nama trebala Europska zajednica. Od samoga po?etka državnosti i privatizacije.
  Imamo najljepše more i najplodniju zemlju, naj?iš?u vodu, tisu?ljetna raznolika kulturna dobra. U Hrvatskoj se spaja Srednja Europa sa Sredozemljem i Orijentom. Hrvatska ?e prema svojim mogu?nostima procvasti bila ili ne bila u EZ. Nitko nema to što mi imamo. Imamo i ljude koji zavrje?uju biti dionicima te i takove stare kulture, jedne od najstarijih u Europi, ali oni po?esto nisu na mjestima gdje bi trebali biti.
  Ali nas je poharao rat i doma?i gospodarski izdajnici. Stoga mi drugoga izbora nemamo. Zato su naša pregovara?ka stajališta nedostatno ?vrsta. Ucjenjuju nas prodajom banaka, tvornica, nekretnina i tako redom. Izru?enjem hrvatskih vojskovo?a, što bi im se moglo obiti o glavu. Brane nam promicanje gospodarskoga domoljublja «Kupujmo hrvatsko!», a kada njima zatreba, onda opet i nama dopuste. Pozornost: Dvostruka mjerila!
  Ne daju nam proglasiti Zašti?eni ekonomsko ribolovni pojas (ZERP) na Jadranskome moru (oko 25 000 km²), što svi oni ve? odavno imaju, tako da nam susjedi love ribe. Ho?e nam ukinuti tisu?godišnju brodogradnju, kao kada bi Islandu uzkratili proizvodnju skija.
  Uostalom to nije ona Europska unija s dvanaest ?lanica, nego zajednica obtere?ena potežko?ama kao nikada dosad. A nije ni Hrvatska ono što je bila, neslobodna i ponižena, nego pobjednica u krvavome ratu protiv združene srbo?etni?ke i crnogorske najezde što imaše jedinstvenu svjetsku podržku. Danas je sve to skupa nešto posve drugo.
  Mogli bismo biti neutralni poput Švicarske ili Norvežke. Prvi leže na tu?im novcima, odnosno kod njih se štedi pa ih se pušta na miru. A drugi na nafti. Kod nas se mogu kupati u toplome moru, rijekama i jezerima i penjati i hladiti u brdima i paninama. Ostavili bi možda i nas na miru. Da nemamo gospodarske izdaje u vlastitim redovima.
  Ovako ?e nam nametnuti standarde, na svu sre?u i one koje nismo sami dostigli, a to je me?usobno poštovanje i uvažavanje, e, a ne preko pokvarene politike, rodbine i kumova i tko zna koga, samo ne po pameti i poštenju.

    Još je isusovac Marko Antun Gospodneti? (Markantun de Dominis), senjski biskup i splitski nadbiskup, filozof i znanstvenik, sanjao o jedinstvenoj Europi i ekumenskome povezivanju
  Victor Hugo zamišljao je Europu nalik na SAD, smetnuvši s uma da su skoro svi europski narodi stari narodi s posebi?nim razli?itim uljudbama, a Sjedinjene Ameri?ke Države su u bitnome uljudbenom smislu sli?ne jedna drugoj kao jaje jajetu; melting pot*.
  Stari su Rimljani vladali najve?im dijelom Europe. Karlo Veliki i Austro-Ugari su se smatrali nasljednicima Svetoga rimskoga carstva. Napoleon i Hitler su pokušavali osvojiti Europu. Nu težko je vladati tolikim starim razli?itim narodima. Svaka sila do vijeka.
  I sada kada ti i takovi europski narodi žele jedinstvenu zajednicu, ona se mora temeljiti na uljudbenim raznolikostima. Jedino tako Europska zajednica može zadržati svoje multikulturalno obilježje.
—————————-
*engl., lonac za taljenje

    Ništa ne znaju, ili ne ?e da znaju, oni koji ratnu psihologiju brkaju s mirnodobskom.
I sâm kardinal Kuhari?, najve?i hrvatski moralni autoritet, re?e da se u rat ne ide s Evan?eljem.
  Ako ti ne ?eš njega, on ?e tebe. Mi smo u t. zv. «Sao Krajini» imali osim regularnih srbo-?etni?kih snaga u odorama tako?er naoružane civile. Kako ?eš znati koji je naoružan, koji nije. Njihova je televizija, iz okupiranoga Knina, prikazala u nekom selu baku sa strojnicom, koja se hvali koliko je «ustaša» poubijala.
  Zapovijedi su se izdavale nad poklanom djecom. Kakove bi trebale biti te zapovijedi osim : «Sve što se mi?e!»
  Jedno je rat, a drugo je mir.

    Radi pasa rata moraju na obtuženi?ku klupu naši najhrabriji ljudi.

    Podpuno je uobi?ajeno da su oduvijek vo?e poražene vojske išli na sud, ako je do njega uob?e došlo, ali da zapovjednici pobjedni?ke vojske idu na sud, toga u povijesti nikada nije bilo; prije hrvatske ratne pobjede.
———————————-
*franc.: precèdens (?it. presèdân), od lat. praecedere – i?i naprijed, prete?i

    U povijesti zabavljanja ljudi, nikada zabavlja?i nisu bili tako popularni i toliko skupo pla?eni kao po?etkom tre?e ere.
  Vjerojatno je starogr?ka euroameri?ka tragikomedija doživjela svoj pro?iš?uju?i vrhunac, da se gledateljstvo razilazi ku?ama sa smijehom kroz suze.
  Prije se je na zabavu išlo dragovoljno i ulaznice nisu bile tako skupe kao danas kada nam, išli ili ne išli na predstave izbora, glasovali ili ne, naplata stiže iz porezne uprave.

Opazke VI

Ivan Zoretič

Ima povijestnih razdoblja u razvoju ?ovje?anstva, koja su uzvišena u odnosu na druga, da ih se prou?ava, slavi i hvali tisu?lje?ima. Naprotiv neka dostignu?a ni danas nisu shva?ena. Tako su egipatske piramide i danas neodgonetljiva tajna s više tuma?enja: od Champolliona do Dänikena i mnogih drugih.
Vrhunci neke civilizacije o?ituju se kao gornji dijelovi krivulje amplitude, gdje imamo penjanje i padanje.
Stoga se množtvo nema što napuhnuto odnositi prema velikim umovima iz prošlosti, jer ih nikada ne ?e ni dosegnuti, a kamoli nadmašiti.

Najve?u mudroslovnu težko?u otvorio je Sokrat i nitko ju poslije nije riješio: Može li vrlina biti pojam? Koji bi vrijedio za sve, a ne kako komu odgovara, kao kod Protagore i ostalih sofista.
Uz pojmove su uzko povezane definicije, jer pojam je na prvome udaru definiciji. Zato što ga ona objašnjava.
Budu?i da jedno iz drugoga proizlazi, pojam iz uma i definicija iz pojma, oboje stvaramo sami, a nisu nam prirodno dani poput predo?aba.
Za razliku od logike i svih drugih znanosti na njoj zasnovanih, u etici logi?ke definicije dolaze na najve?u znanstvenu kušnju.
Na putu vrline stoje s jedne strane priroda, a s druge sloboda, koje su pak blizko povezane i obostrano uvjetovane.
Može li razumska logika, društveno i duševno ustrojenoj etici postavljati okvire i odre?ivati ciljeve? A izhod bi trebalo biti umno ponašanje. E da ne bismo završili pod znanstvenim nadzorom Velikoga brata.

Zašto je upravo stara Atena kolijevka europske uljudbe? Zato što je tamo najtoplije, a nije prevru?e, ima pitku vodu i toplo more s povjetarcem. Kao Dubrovnik. Živjeli su vani i izumili demokraciju.   
Zašto su najstarije kulture, azijske, afri?ke, južnoameri?ke i australske nastale tamo, a ne negdje drugdje? Zato što je tamo najtoplije.
Zašto na Arktici i Antarktici do najnovijih dana nema nikoga i ni?ega. Zato što je tamo najhladnije.
Nicale su ljudske kulture i na mnogim drugim mjestima kugle zemaljskoj, ali se nisu dugo održale, zato jer, sve do razvoja najsuvremenijih oru?a i strojeva, podneblje nije bilo pogodno.

Masovna, ili množtvena, iliti pu?ka uljudba zasniva se na poluobrazovanosti, osrednjosti, neprovjerljivosti i nepovjerljivosti. Tu vladaju ogovaranja, žutilo, površnost i crnilo. Svakomu se nešto na?e da bi ga se provuklo kroz kal. U modi je doslovce hrvanje u blatu. Zabavi nikada kraja.
Puk obožava svoje idole i jedvaj do?eka da ovi padnu, a onda im se sprema progon i pogrom. Prastaru pu?ku osobinu kamenovanja, javna ob?ila samo šíre i napuhuju, ali tu nema ni?ega novoga pod kapom nebeskom. Razlika je samo u tome što je mjestno postalo planetarno. Tako da na nekoga pokrajinskoga prijestupnika više ne pljuje samo njegovo selo, grad i država, nego cijeli svijet.
Elitnu pak, ili otmjeni?ku, uljudbu odabranih, danas kao i uvijek obilježuje malobrojnost, visoka naobrazba, pristojnost, ljubav prema umjetnosti, duhovna otmjenost, ?ovjekoljublje, izkreno domoljublje i kozmopolitizam, okolišna osviještenost, izticanje vrijednih ljudskih osobina, gra?anska osobnost, osobitost i traganje za neponovljivoš?u. Tu se cijeni pamet i umješnost. Ti ljudi se uzpinju do zvijezda.

Koliko god su Englezi, Francuzi i Nijemci u prošlosti me?usobno ratovali, oni skupa s Amerikancima kroje svijet prema svojim mjerilima. Name?u se biti gospodarima slike svijeta. Ono što se je dogodilo, to se je dogodilo njima. Ono što nema sveze s njima, nije se ni dogodilo. Tu i tamo spomenu Talijane, Španjolce i «egzoti?ne» Ruse, a sve ostalo je za njih povijestni mrak. Da, ta anglo-saksonska selektivnost nas vodi u neukost.
Kako protuma?iti emisiju BBC-a o elektricitetu, gdje se ne spominje Tesla?! Istine radi. Ili u nekoj drugoj njihovoj emisiji o crkvi sv. Petra u Rimu, napose kada je rije? o kupoli, ne spominje se Ru?er Boškovi?, koji ju je obnovio da se ne sruši. E? Kao što ne znaju da je Ru?er prvi izmjerio Zemlju od Rima do Riminija i udario temelje podnevnicima (meridijanima). Da ne spominjemo njegovu filozofiju dinamisti?koga atomizma, što je Nietzsche zapazio, ali ga nema, ili nema dostatno u pregledima povijesti zapadne filozofije. 
Kada je rije? o strojevima ne spominju Fausta Vran?i?a. U optici nisu ?uli za Getaldi?a, a još manje za njegove matemati?ke zamisli kojima predhodi Descartesovoj analiti?koj geometriji. O dúgi, plimi i oseki Marka Antuna Gospodneti?a. Da je Herman Dalmatin, izumitelj astrolaba, otvorio skolastiku, Petri? predvodi renesansnu filozofiju. Da je Pavao Skali? još 1559. izdao prvu enciklopediju, dvjestotinjak godina prije Diderota i D’Alamberta. I t.d., i t.d. Kravata za ukrašavanje, penkala za pisanje, torpedo za ratovanje, kulen za jelo,...
Tko zna ?iji je «Spomenik Mira» izpred zgrade UN-a u New Yorku - Augustin?i?, «Indijanaca» u Washingtonu - Meštrovi?. Da su rijeci Potomak (Potomac) što protje?e glavnim gradom Sjedinjenih Ameri?kih Država dali ime Hrvati.
Od Poljakâ spomenu Kopernika, nekoliko ruskih pisaca, atensku akropolu, karikiranoga vlaškoga grofa Vlada Tepeša i ?eškoga predsjednika Havela. I to je sve.
Ali toj narcisoidnoj samoljubivosti ve? su davno pokucali na vrata i udoma?ili se njihovi kolonijalni gosti, tako da u Marceillesu prevladavaju crnci, da u nekim njema?kim gradovima prevladavaju Turci, a London je sve tamnoputiji. U SAD-u je za predsjednika izabran polucrnac Barack Obama.

Predrasude su «okamenjena» dostignu?a uljudbe, odn. višesmjerne poluge za svakodnevnu uporabu. Putokazi u posvemašnome životnom metežu.
Tako?er, da nema predrasuda ljudi se ne bi imali oko ?ega sva?ati.

Ne mogu strukturalisti izbrisati povijest, jer je nemogu?e nijekati mnogobrojne postupke od kojih se sastoji.

Mišljenjem se dovinjujemo umovanju, a umovanjem k znanju. Znanje je mo?. Znanjem se vidi istina.
Pravilnim mišljenjem postajemo pametnijima, a mnogi i boljima.
Nije onda ?udno, kako je re?eno, da se je Sokrat znao toliko duboko zamisliti da je tako zamišljen znao ostati cijeli dan. Kao u indijskoj meditaciji.

Zabraniti ?ovjeku govoriti, s motrišta prirodnoga prava, isto je kao kada bi ptici zabranio cvrkutati.
A ipak su toliki: samovlastne kraljevine i carevine te svevlastni državoslovni sustavi poput fašizma, nacizma i komunizma uspijevali temeljito kršiti osnovno ljudsko pravo na govor.
Znakovita je anegdotalna basna iz vremena Berlinskoga zida. Bio tako jedan pas iz Izo?noga Berlina, koji je svaki dan, unato? pogibeljnoj opasnosti, odlazio preko Zida u Zapadni Berlin. Kada su ga ondješnji psi pitali zašto se toliko izlaže ugrozi, on je odgovorio:Tamo smijem lajati.
Zbog svojih rije?i Sokrat je u Ateni osu?en na smrt. Platon je u Sirakuzi prodan u roblje. Aristotel je morao bježati na Eubeju. Markantuna de Dominisa ?e Ecclesiae militia iliti Inkvizicija posmrtno spaliti skupa s njegovim djelima, a pepeo mu razasuti Tibrom. Matiji Vla?i?u je Crkva zabranila pokop na krš?anskome groblju. Giordano Bruno je spaljen. Galileo Galilei se je morao odre?i svojih rije?i, ali je, vele, na kraju uzkliknuo: Ipak se kre?e!* Spinoza je bio proklet od židovske zajednice u Amsterdamu. Da spomenemo samo neke.
Diogen kinik zalagao se je za slobodu rije?i kako bi se što uspješnije borio protiv ustaljenih predrasuda i prekobrojnih potreba.
Štoviše su i skeptici, imenito Piron, izticali slobodu govora. Premda su oprje?ni svim dotadanjim filozofijama. Oni tvrde da istinu, ako je uob?e ima, nije mogu?e spoznati. Timon se u «Rugalicama» podsmjehivao svim filozofima i njihovim u?enjima.
Na stotine tisu?a Hrvata, lišenih slobode radi rije?i, svjedo?i svojim robijama u obadvije Jugoslavije, uklju?uju?i i NDH, da je sloboda govora u nas, do prvih pravih slobodnih izbora 1991., iz ovih i onih razloga, bila trajno prognana.
Sloboda govora je u sustavu parlamentarne demokracije zajam?ena ustavom. Ali ni tu se, osim na mrežnim «forumima», ne može govoriti što komu padne na pamet.
Uvijek su posrijedi nadnarodni probitci svjetskih i doma?ih mo?nika, koji nadziru ob?ila. Ili su na ovaj ili onaj na?in njihovi posredni, ili neposredni vlastnici. Ili su u sprezi s politi?kom kastom koja na ?elo javnih ob?ila postavlja svoje ljude. Ili naprosto time što se u njima oglašavaju, zauzimaju svoje mjesto na popisu nedodirljivih. Onih protiv kojih se ne smije govoriti i pisati. I onih kojima se ne dâ pristup.
Ulan?ana i umrežena izprepletenost bogatuna, urednika i politi?ara pokriva više dimenzija, kao što su i ob?ila višedimenzionalna.  Dakako da te popise «svetih krava» nitko nikada nije vidio. Ali nije ih težko odkriti. Tko se koliko, gdje i zašto pla?eno i nepla?eno oglašava, ili se pojavljuje na pojedinim špicama, taj upravlja tim ob?ilom. A samim time, putem svojih poslušnika, odre?uje što ?e se, a što se ne ?e govoriti. Istinoljubivi novinari dobivaju odkaze samo tako. U Americi ih dresiraju, a u Rusiji i Hrvatskoj prebijaju i ubijaju.
——————————
*tal.: Eppur si muove!

Bilo bi najljudskije kada bi svaki ?ovjek na kugli zemaljskoj imao pravo živjeti gdje ho?e.
Ali jedni su ogradili svoje, kao pojedinci, države, pa?e i kontinenti. Oni puštaju koga ho?e i iztjeruju koga ne ?e. A Afrikanci i Azijci bježe od gladi i bijede i spašavaju goli život.
Možemo li mi sada govoriti o nekoj ?ovje?nosti, kada je nema ve? na po?etku. U tome se smislu nismo maknuli dalje od životinja, nego smo još i gori od njih. Dok lavovi piju vodu, drugima nema pristupa. Ali kada se oni napiju, odlaze i izvor prepuštaju drugima.

Ideologije si prisvajaju i polažu izklju?ivo pravo na nešto što pripada svima: boje, znakove, simbole, slova, brojeve, note, strane svijeta, dijelove umije?a snalaženja u prostoru itd.

    Slobodni mislitelj bi se najviše morao ?uvati obrazaca, kalupa, ustaljenih i ustajalih mišljenja od kojih nema neke koristi, osim ako ne posluže u kratkotrajnoj poredbenoj provjeri dokle je stigao u samorazvoju.
——————————
*njem.: Freidenker, (frei – slobodan + denken – misliti);
  engl.: freethinker, (free – slobodan + thinking – misliti)

    Slobodno vrijeme je zaista Božji dar, ali i nadarenost ?ovjekove slobodne volje osnovane na umnoj i tjelesnoj sposobnosti. Slobodno vrijeme je namijenjeno ?ovjeku u našem bi?u.
  Po tome, kako ?ovjek živi svoju dokolicu, uob?e i jest ?ovjek kao ?ovjek te utoliko ?ovjek ukoliko želi dokoIicu i zna što je dokolica.
  Dakako, ima mnogih koji uob?e ne znaju što je to slobodno vrijeme. Umjesto da uživaju u dražima dokolice, oni ne znaju kuda bi se djenuli od dosade. Da na tome ostane još i kako-tako, ali oni oko sebe šire zarazu ustajala zadaha bezvoljne tuposti i osrednjosti.
  Moglo bi se re?i, ako znademo o ?emu govorimo, onoliko koliko tko ima vremena za sebe, da bi radio na sebi, toliko je ?ovjek.
—————
*gr?.: ?????, (?it. sholê) – mir, dokolica, po?inak, odmor (Majnari? – Gorski: Gr?ko-hrvatski rje?nik). Škola zapravo izvorno zna?i dokolica, slobodno vrijeme za u?enje.

    Kao što izpostnik mora imati skromnu samostansku sobicu, tako mudrac ne može bez vrta.
  Jednoli?na bezli?nost samostana poti?e na odvra?anje od tvarnoga svijeta, kako bi se izpostnik usredoto?io na svoj duhovni uzor. 
  Raznolika mijena vrta u vremenu poti?e mudraca na razumijevanje ovoga svijeta.

    Skoro svi ljudi su željni slave i publiciteta. Potomci slavnih su si umislili da i oni, ve? po samoj naravi stvari, naprosto moraju biti slavni. Tako?er i oni što vire nekomu iz stražnjice, izpod ne?ije papu?e, iz ne?ijega džepa, šake, držanja u šahu i t.d.
  Jedino pravoj duhovnoj gospodi, što r?di istine ponire u tajne svijeta, voli «male stvari» i teži jednostavnosti, nije do toga.

    Ima tisu?u razloga za umrijeti. Ne moraš više pla?ati ra?une, poreze. Ne moraš i?i na posao. Zubaru. Na groblje.
  A ipak se ?ovjek gomba sa svime time, jer ima lijepih strana u životu. Bezbroj razloga za živjeti. Zato što je život jedinstveni Božji dar, koji se ne odbija samo tako.
  Pa bilo poslije, po vjernicima, zagrobnoga života i prepora?anja, ili po nevjernicima ni?ega, bolje je biti živ nego mrtav.

    Ako je XIX. i XX. stolje?e bilo razdoblje množtva, kada se je stanovništvo naglo uve?avalo i ponašalo prevratni?ki i veleprevratni?ki, onda je u XXI. stolje?u po?elo množtveno doba pojedinaca, kada bilo koji pojedinac, zahvaljuju?i razvoju tehnologije može usre?iti, ali i uništiti, cijeli ?ovjekov svijet.

    Po ružnu vremenu je najbolje ostati doma i napraviti ono što se odavno nije, a trebalo se je, jer kamo god si došao, svi su obuzeti svojim boljkama, najviše bi voljeli da ih nema tu, ili u najmanju ruku da te ne vide pa bio ti ne znam tko i što.
  Za važne susrete s ljudima valja pogoditi pravo vrijeme, a pravo vrijeme je lijepo vrijeme. I to sun?ano, poslije kiše, kada nije ni vru?e ni hladno. Tada se, ve? po samoj naravi vremena, razvedre i oni najnamrgo?eniji i bezpomo?no otvore na toplu suncu, kao cvjetovi za tebe leptira.

    Ako netko misli, da je glavu samo tako lako dignuti, taj se ljuto vara, jer se radi o oživotvorenju najvišljega stupnja osnovnoga ?ovjekova obilježja; uzpravnomu hodu.
  Nije dostatno samo zabaciti glavu gore, da stoji tamo u zraku bez pravoga uporišta u vratu i ramenima. Tako postupaju vojni?ki novaci na prvim postrojavanjima.
  Glava se doista djelotvorno diže tako, da se najprvlje uzpravlja kralježnica, vrat i cijelo tijelo, a glava se, koje li ironije, još malko prigne, tako da njezin posjednik i nositelj ne zjaka previše okolo po okolini bez veze, nego da brada prikriva Adamovu jabu?icu, pri ?emu se postaje nedostupno dostupnim.

    Ne mora se biti materijalistom da bi se ustanovilo kako je tijelo u bîti najvažnije u ljudskome obstanku, htjeli mi to ili ne. Zato od tijela ne možemo o?ekivati nešto što ono nije i nikada nije dobro govoriti, a još manje misliti i ?initi, protiv posude duše. Ako posuda propušta, treba ju popraviti.
  Svi naši svjetovni užitci povezani su s tijelom, radi ?ega vrijedi živjeti. E sada, tko ima i dobroga duha, taj je još bolji od pukoga tjelesnoga ?ovjeka. On razvija svijest koja ?e mu razbistriti um. I tada je ?ovjek podpun.
——————————
*lat.: Mens sana in corpore sano

    Gledanje u daljinu i duboko disanje.

    Odkako je dr. Freud iz Be?a uveo psihoanaliti?ku terapiju pa sve do pred kraj XX.st. i dalje, zapadnoulju?eni gospodarski visokorazvijeni ?ovjek je od odlazka k psihijatru stvorio modu. Mnogi su izpovijed pred sve?enikom zamijenili savjetovanjem sa psihoanaliti?arom. Tko nema svoga psihijatra kao da nema zubara.     
  Onda se je netko u Americi dosjetio i otvorio ordinaciju lije?enja filozofijom. Kroz mudroslovni razgovor. Ipak se radi o diskretnijoj metodi od izpovjedne i duševnoraz?lanbene, gdje su pacijenti morali na stol, ili postelju, iztresati sve svoje najskrovitije strahove, bojazni, grižnju savjesti i sve ostalo što u svakodnevnome životu grani?i s pristojnoš?u.
  Ako hagioterapija, psihologija odnosno psihijatrija imaju lije?iti dušu, onda je filozofoterapija predvi?ena za okrjepu duha.
  Dokoni bezposleni bogataši, koji ne znaju što ?e i kuda sa sobom, valjda su najumišljeniji
primjerci ljudske vrste. Pa evo vam, ako ste toliko umišljeni, idemo razgovarati o filozofiji. Pravi izazov.
  Za predpostaviti je da bi svaki filozofski dijalog ove vrste trebao zapo?eti s duhovitim hedonistom Aristipom iz Kirene za kojega je jedino tjelesna trpnja stvarna, a duhovna životna trpnja, to jest patnja, ?esto puta može biti umišljena.

    Kako se bez borbe autoriteta može izkristalizirati istina?
  Ne ?e se valjda o standardizaciji hrvatskoga književnoga jezika pitati tamo nekoga, nego ?e se suo?iti autoriteti.
  Me?utim, kako riješiti stvar, ako se ne priznaju autoriteti uob?e, ili se priznaju samo jedni, a drugi ne.
  Kako ?e svi ti «kulturni radnici» koji su više od pola života pisali vukovsko-novosadskim pravopisom, prihvatiti londonac, a kamo li Matu Šimundi?a, ili neko razumno i logi?no jezi?no rješenje svojevrstnoga pomirenja glasovnoga i korijenskoga pravopisa?
  Može li danas u pedagogiji biti autoritet netko tko je u nedemokratskome i autoritarnome komunizmu ostvario sveu?ilištnu karijeru i na sveu?ilištu desetlje?ima nijekao «kapitalisti?ki utjecaj» u razvoju osobnosti?
  Ima li pravo netko tko je godinama držao nekriti?na predavanja iz politi?ke ekonomije i rušio studente na izpitima radi mišljenja svojom glavom, sada odjednom zagovarati tržištno gospodarstvo?
  Smije li netko tko je više desetlje?a proživio kao državni bezbožnik s pripadaju?om politi?kom apanažom, koji je ne samo znao za progone sve?enstva, nego kao visokopostavljeni državni dužnostnik i sam u tome sudjelovao i od toga imao sve povlastice komunisti?ke nomenklature, najedanput po?eti grmjeti o svome obra?enju? Ako sutra prije?e s krš?anstva na neku drugu vjeru, kojoj ?emo od njegovih osoba vjerovati? Kojemu bogu vjerovati? I evo nas u hinduizmu gdje ima 300 000 bogova.
  Kako se može vjerovati novinaru što je dobar dio života pisao politi?ke kolumne u kojima se proizvode neprijatelji, »klerofašisti», «anarholiberali», «nacionalisti» i drugi «politi?ki nepodobni elementi»? A ustašom je nazvao i samoga Papu u Rimu.
  Tko ?e na koga prvi baciti kamen? Nitko ni na koga. U interesu narodnoga pomirenja. Logika ?e u slobodi u?initi svoje.
  U prevratni?kim vremenima svaki pristaša dobro do?e. A nerijedko upravo pokajnici i preobra?enici, budu?i da su ranije dobro izpekli zanat, znaju sjajno odigrati važne uloge.

    Ve? su se prvi zapadni matemati?ari pitagorovci ozbiljno bavili estetikom glasbe. Ksenofan, Parmenid i drugi svoju su filozofiju iznosili kroz pjesme, elegije i jambe. Lukrecije je opjevao Demokritovo i Epikurovo atomisti?ko u?enje u spjevu «O prirodi stvari»².
  Ima i suprotnih primjera. Ako je vjerovati Diogenu Laertiju i njegovu djelu «Životi i mišljenja iztaknutih filozofa», Empedoklu se je dogodilo slušati pitagorovce i izpjevati pjesmu o njihovu u?enju, nakon ?ega su ovi prestali iznositi znanje pred pjesnicima.
  Platon, iako i sâm pisac visokoga umjetni?koga dometa, ne drži puno do umjetnosti, ali ipak se ideja ljepote nalazi vrlo visoko me?u ostalim idejama. A ideje su vje?ne.
  Kod Plotina je umjetnost jedan od na?ina približavanja onomu Jednom. Umjetnik nije u ekstazi kao prakti?ar panteisti?ke kontemlacije, ali posreduje izme?u Jednoga i ovoga svijeta. To Jedno je, petri?evski re?eno, Prasvjetlo ili Svesvjetlo što prolaze?i kroz prozirnine obasjava, izme?u svih ostalih svjetova i ovaj naš tvarni svijet.
  U Hegelovoj filozofiji absolutnoga duha, umjetnost je odmah iza filozofije i teologije, a u Schellingovu sustavu transcedentalnoga idealizma, umjetnost je na samome vrhu. Za Schopenhauera je primjerice glasba ?ista metafizi?ka volja. Ima li dubljega objašnjenja umjetnosti?
  Nietzscheovu filozofiju nije mogu?e odvojiti od umjetnosti. Da nema umjetnosti životna svakodnevica bila bi nepodnošljivo dosadna.
  Po Heideggeru nas iz zaborava bitka može iznijeti jedino pravo pjesništvo. Stoga je istinski pjesnik pravi glasnik bitka.
  Nikolai Hartmann u umjetni?kome djelu vidi devet stupnjeva. Od para obi?nih starih iznošenih ?izama na slici Van Gogha, koje bi u stvarnosti najradije nevidjeli, do onoga ne?ega metafizi?koga, dakle bezvremenoga, što u nama pobu?uje svi?anje i divljenje.
  Zašto soc-realizam smatramo slabom umjetnoš?u, ako se tu još uob?e o umjetnosti radi. Zato što ju je materijalisti?ka, ateisti?ka, boljševi?ko-komunisti?ka ideologija svela na poslušnoga roba. Tu nema vje?nosti. Dapa?e, o njoj je zabranjeno govoriti. Nešto sli?no kao što je u skolasti?koj teologiji Tome Akvinskoga slu?aj s filozofijom, koja je postala služavka teologije³.
  Umišljeni postmodernisti?i obra?un s poviješ?u nije baš urodio nekim jestivim plodom. Ne može se na vlastiotoj slaboizražajnosti te zamuckivanju i pretjerano korištenim tu?im navodima, graditi bilo što bitnije, vje?nije. Sve je podvrgnuto oporabi, kao sme?e.  Na kraju i glavni ?inbenici toga pravca završavaju u stroju za mljevenje.
  Uzprkos svemu, kako u kojem vremenu, negdje manje, negdje više, umjetni?ko djelo perfekcionisti?ki izdvaja i uokviruje komadi? vremena u kona?nosti, a pozadina je vje?nost.
——————————
¹lat.: Ars sub specie aeternitatis
²lat.: De Rerum Natura
³lat.: philosophia ancilla theologiae

    Znanstvenike, umjetnike i mudroslove povezuje jedna zajedni?ka osobina, a to je ?ekanje.
  Znanstvenici ?ekaju ione, umjetnici orione, a mudroslovi eone.

    Umjetni?ko djelo je kao cvijet. Povremeno zamiriši, kao opojnomirisna orhideja, do nesvjestice, a povremeno djeluje kao plasti?no cvije?e u vazi na prozoru napuštene ku?e.

    Rijedki su veliki pisci bili (veliki) politi?ari, ili bi još bolje bilo re?i: dobri politi?ari bijahu uglavnom loši pisci. Ako da, onda su to više iznimke nošto su pravila. Primjerice Marko Aurelije, ili Konstantin Porfirogenet, ali kod prvoga je rije? o filozofiji, a kod drugoga o povijesti, a ne o umjetnosti.
  Što se ti?e iznimaka, uglavnom su književnici odigrali odlu?uju?u ulogu u osloboditeljskim pokretima pojedinih naroda, zbog toga što su svojim umjetni?kim djelima izražavali bît narodne volje, pa su prema tome i sukladno tomu, s obzirom na tako malobrojne prema kojima se je moglo imati povjerenja, upravo oni u presudnim prevratni?kim trenutcima izplivali na politi?ku površinu. To su disidenti, emigranti, prognanici i politi?ki zatvorenici, obezpravljeni te svi oni koji su se kompromitirali s dotadanjom diktaturom.
  Druga vrsta iznimaka od pravila bili su oni što su vladali i pisali istovremeno, ili prvo napisali pa vladali, ili najprije vladali pa potom pisali. Ovakovi su zaista veoma rijedki. Obi?no bi mo? njihove umjetnosti bila istoga vijeka kao i njihova vlast.
  Ima još jedna vrsta iznimaka, a to su vjerski velikodostojnici, koji su svoju vjersku mo? kadšto koristili u politi?ke svrhe, a na tre?oj strani su se bavili stvaralaštvom, ali takovi, ako nije rije? o klasicima od Maruli?a preko Kaši?a do Boškovi?a i dalje, podpadaju pod razmatranja gdje je prvenstveno rije? o religiji.
  Nu da se ne bismo bavili iznimkama više nego pravilima, prije?i ?emo ipak na one mnogobrojnije predstavnike pera kojima politika nije bila baš struka, ali su se oko nje motali, mazili, davali joj se na razpolaganje, koristili se njome, tražili u njoj podporu ili izlaz, pa su u njezinome krilu zaboravili da su umjetnici, držali se za njene skute, tr?karali za njom, namigivali joj, nudili joj se i tako dalje i tako dalje.
  Nije ovdje slovo samo o onima nevažnima ?ije je djelo bilo kra?ega daha i od njih samih, bilo je me?u takovim prišipetljama i velikih glava i to ne malo. Me?u umjetnicima ima raznih biljaka, bilo ih je i bit ?e ih. Govoriti o njima kao o izrodima bilo bi ?udoredno ali glupo, jer kod umjetnika nam je stalo do njegove umjetnosti, a to kakov je on bio kao ?ovjek, ovakov ili onakov, to je njegova osobna stvar i stvar žutoga tiska.
  Me?utim, gledaju?i najob?enitije, zanemaruju?i iznimke, umjetnost i politika u vje?itoj su sva?i. Zašto? Politika i religija šuruju odkada je svijeta i vijeka. Religija i filozofija nešto manje, ali puno, puno više nego umjetnost i politika. Politi?arima su miliji ko?ijaši i voza?i negoli umjetnici. Zašto je tomu tako? Zato što politi?ari i politika vole izklju?ivo sluge, a umjetnici su slabi sluge ili, što je još znakovitije, loši sluge.
  Politika i politi?ari željni su mašte pod zadanim okvirima, a umjetnost i umjetnici preziru okvire. Politikama i politi?arima stalo je do onih iluzija koje bi im najlakše služile u obavljanju njihovih poslova i «poslova», a umjetnici mrze uzde, akoli ve? i ne uzde kao takove, ali uzde na sebi samima su im mrzke i više drže do postnije trpeze i slobode nego do milodara koji ?e im zapeti u grlu, ili ih podsje?ati da su kupljeni i da ništa osobitije ne poduzimaju na svoju ruku.
  Daleko od toga da bi se ovdje išlo na ponižavanje politike. Ne. To nije ni mogu?e. I svatko onaj tko bi politiku želio poniziti smetnuo bi s uma da je izabrao najgorega mogu?ega protivnika, tvrdi orah vo?ka ?udnovata. Ne smijemo zaboraviti da je politika jedno od najja?e, ako ne i najja?e, razvijenih ljudskih umije?a. Dakako, ne bi se moglo re?i da su svi politi?ari obdareni talentom za ovo umije?e.
  Politika je umije?e i joga kao što je i ljubavno umije?e joga. Politika je poput lije?ništva, tko joj služi taj od nje ima koristi, tko ju ignorira nerijedko štetuje, ili stradava ako se njezinim pripravcima služi u krivo vrijeme. Ne može se svatko baviti politikom, nije svatko ro?en za to umije?e, kao uostalom ni lije?ništvom; tu treba imati dobar želudac. Politi?ar koji nije spretan i okretan, koji razum ne koristi tamo gdje treba i ludilo sije tamo gdje ne treba, koji se obazire tamo gdje nema opasnosti, a ne strahuje tamo gdje je pogibelj – slab je politi?ar.
  Za razliku od politi?ara, umjetnici su komotni. Može li netko pjevati bez imalo veselja? Stvara im se kad im se stvara, izbiva im se kad im se izbiva, nazo?ni su kad im je do družtva, odijevaju se po svome, ne udvaraju puku pod svaku cijenu, svojeglavi su, netolerantni, ne pokoravaju se zakonima nego stvaraju svoje vlastite. ?ak se ne pokoravaju ni tim vlastitim zakonima, nego uvijek i izpo?etka kušaju i izkušavaju podpunu slobodu sa svih strana odkuda se god može.
  Doista, ni zakop?ani politi?ari uglavnom ne poštuju one zakonitosti koje su propisali sebi i ostalima, ali oni su i u svojim užitcima spretni i okretni tako da ih je težko «uhvatiti na spavanju», a umjetnici su razpojasani i time se još hvale i ponose. No ne bi osobna umjetnikova razpojasanost bila trn u oku politici kad žalci iz njegova djela ne bi podkopavali politiku kao takovu, a što si ova ne dopušta.
  Borba izme?u umjetnosti i politike je borba izme?u individualnoga i kolektivnoga, subjektivnoga i objektivnoga, mašte i zadane stvarnosti, izme?u osobnoga i masovnoga, pojedina?noga i ob?ega, stvaralaštva umjetnosti i umješnosti politike.
  Svrha politike izvorno je briga o zajedni?kome dobru. Tu leži kamen spoticanja. Kako odijeliti vlastiti od javnoga interesa i gdje je ta granica. Zato svaki dan ?ujemo kako je netko negdje uhva?en s prstima u pekmezu.
  Umjetnost i umjetnici više daju nego primaju. Plemenito daruju svoja blaga svima, žive?i pritom ?esto u neljudskim uvjetima, radostni što su barem malo uspjeli uljepšati ljudski svijet.
  Dok je politici potrebno samo onoliko duha koliko ga ima u prosje?nome ?ovjeku u zajednici, umjetnosti je potrebno samo toliko tjelesnosti, koja ?e mo?i ponijeti svu onu duhovnost, koju ?e joj sama udahnuti.
  Politika je posljedica klime i tektonskoga podrhtavanja tla, a umjetnost se vodi mjese?evim mijenama, zvjezdanim stazama i harmonijama sfera. Politika je zemaljska, a umjetnost je svemirska.

    Ne ?e uvijek biti ovako kao danas, da prevrtljivi politi?ari kroje narodnu sudbinu.
Ako politi?are potisnu ra?unala, morat ?emo za ono malo nezamjenjivih strojevima vu?i ljude za rukave i moliti ih da budu politi?ari.

    Obi?no se umjetniku u mladosti ne oprašta ništa, a u starosti sve. Zato što u mladosti još nije polu?io ništa, a u starosti je, koliko mogaše, ve? stvorio sve.
  Nu po samoj naravi ulju?ena života, koji je poprili?no pomaknut od zakonitosti divlje prirode, trebalo bi biti obrnuto.
  Mladost ludost, starost mudrost. Ako u mladosti nije bio makar malo ludkast, postavlja se pitanje kakov je uob?e bio, ako je ikakov bio.
  Ako pak do starosti nije došao k pameti, to mu se ne može oprostiti. Mlada mudrost je sumnjiva, stara ludost odbojna.
  Dakako ovdje nije rije? o pukome umjetniku, koji bi stvarao ovo ili ono, nego koji bi u ovome mikrokozmu podu?avao svojim primjerom, o umjetniku života.
  Daklem, u mladosti ?emo umjetniku oprostiti sve, a u starosti ništa.

    Umjetnicima bi bilo bolje da ne govore o svojim umjetni?kim djelima. Neka djela govore sama po sebi.
  Govor djela je ?isto zrnje, a popratne rije?i su traženje malobrojnoga zrnja u pljevi.
——————————
*lat.: Res, non verba

    Nakon Aristotela umjetnost je postala ozbiljna stvar. Rimljani su umjetnost prakticirali kao potrebu. Pa su se umjetnici uvježbali vježbati.
——————————
*lat.: Nulla dies sine linea

    Njema?ki su romanti?ari išli na kavu u Italiju. Kava diže, probu?uje, bistri um i stvara zanos. Za Goethea je crna k’o ?avao, vru?a k’o pakao, sladka k’o ljubav.
  Francuzki egzistencijalisti imali su svoje zaštitne znake; odijevali su se u crno i pili su espresso.
  Najbolju espresso-kavu imaju Talijani, Grci i Hrvati. Nijemci, ?esi i dalje na sjever kuhaju kavu kao slabi ?aj. Valjda radi podneblja. Na vru?ini pada krvni tlak i treba mu jaka kava za dizanje. Na sjeveru je tlak ve?i, dostatno visok, da kava treba biti slaba.
  Uz tursku kavu, koja je najzdravija, Bosanci sjede i ?ekaju na ?iju ?e stranu sre?a (mjehuri?i pjene u fildžanima).

    Umjetnost i droga vrlo su blizke ve? po samim svojim magijskim zahtjevima i mo?ima. Mnogi umjetnici su se furali, bili ovisnici i tako dalje, ali ne treba se zavaravati. I drugi su se, a ne samo umjetnici, drogirali. A isto tako, bilo je trjezvenjaka me?u umjetnicima. O broju ovih ili onih ne možemo ništa pouzdano znati ni re?i, jer su droge zakonom zabranjene pa se nitko pametan ne ?e hvaliti s ne?im što ?e ga stajati slobode, a one koje se javno uživaju, znadu biti sramotne; dakle tajilo se je i radi ugleda. Bilo je u umjetnicima i opojnih stanja te vjerskih zanosa, a ?esto i jednoga i drugoga. Zna?i, radilo se je ili o brijanju na droge ili na religiju, ili pak na obadvoje; u svakom slu?aju posrijedi je uzhi?enje, koje se u umjetnosti naziva nadahnu?em.
  Razne droge ne unose u ljudski organizam nešto novo što on ve? ranije ne bi imao. Droga bûdi ve? postoje?e. ?ovjek kao dio svemira posjeduje sve ono što postoji u svemiru. Prema tome droga ne s t v a r a novi osje?aj, nego probu?uje postoje?i. Sedativi pak isto tako smiruju.   
  Halucinogene droge razstavljaju svijest na proste faktore i vežu te dijelove svijesti na neki novi kemijski na?in, ali to je samo prenapregnuti na?in na koji funkcionira naša ve? postoje?a svijest, odnosno podsvijest.
  Za umjetnike je budnost njihove svijesti i «izlaženje» podsvijesti veoma bitno, da se ne veli presudno, jer je subjektivna irealnost ?ista mašta. Pomo?u droge umjetnik postaje svjestnim onoga preko ?ega u «normalnome» stanju prelazi kao preko nebitnoga. A sve je bitno. Ali ako je sve bitno, nije sve zanimljivo. Zbog toga droga stvara euforiju, da iztakne ono što je zanimljivo, a iz jalovine nezanimljivoga izcrpi sve što bi zanimljivome moglo biti koristno. Ovo je takozvano prelijevanje energije. Sva energija koju ?ovjek ima potrebita je za euforiju, zanos, da bi se iztaknulo ono što se želi, ili ono što se predpostavlja da se želi, ili ono što ?e se tek željeti, odnosno postati.
  Zanos napuhne jedan osje?aj ili skup osje?aja, od obi?nih polupraznih kesica nastanu šareni mjehuri. Na onoj granici gdje su mjehuri sasvim napuhnuti, dok još nisu puknuli, a nisu se po?eli izpuhivati, tada se stvara.

    Malo je velikih književnih djela slikopis uspio preto?iti na zaslon. Ne može film kao medij zagrabiti duševnu dubinu jednoga Dostojevskoga, poslije kojega više nismo isti kao prije. Zato što književnost odkriva, spinozinski re?eno, pridjeve bitka t.j. su?ine ili substancije, koji slikovnim ob?ilima nisu dostupni. Tvarne dimenzije nikako ne mogu nadomjestiti one duhovne. Od velebnoga djela kao što je «Zlo?in i kazna» izpadne obi?ni nezanimljivi krimi?. 
  Valjda je najve?i umjetni?ki doseg i zavidnu primjerenost postigao slikopis «Jedina Svanova ljubav» Volkera Schlöndorffa prema istoimenome književnom djelu Marcela Prousta iz romaneskne nizanke «U potrazi za izgubljenim vremenom». U glavnim ulogama Jeremy Irons i Ornela Mutti.

    Akademizam u književnosti je ujedno i jedna od najve?ih farsa koja bdije nad istinom i istovremeno ju zamagljuje i ne dâ ?itatelju ono što mu nudi. Ovdje se prvenstveno misli na sveu?ilištne nastavnike. Oni kroje ukus. Intuiciju podre?uju razumu. Njihova je književnost više ustmena nego pismena. Neprestano se boje kritike svoga slušateljstva i iz straha ne prodiru u pojave dostatno duboko. Strašno razvijenom kombinatorikom dovode u igru sve i sva, a sebe ?uvaju za sveu?ilištarce.
  Oni razpolažu gotovim istinama, njihova prevelika erudicija ne dopušta im vlastiti pogled, budu?i da vlastiti pogled podrazumijeva mentalnu higijenu. Selekciju u pam?enju ne smiju prakticirati zbog toga što njihov posao podrazumijeva objektivnost. Ne mogu se dva posla obavljati jednako dobro. Ili ovce ili novce.
  Dakako, osim ponekih koji su se uspjeli uzdignuti iznad svega pa pozla?uju sve ?ega se dotaknu. Oni su shvatili Heraklita kako mnogoznalost ne u?i pameti, ali nisu na tome stali. Da bi se pokazali plodovi pameti i te kako su potrebna mnoga znanja
  A sada nešto o primitivizmu u književnosti. On je previše napuhnut i smeten tako da ga je lako uo?iti. Izti?e ono što mu šteti, uzima «na tapetu» ono što ne razumije, odkriva »toplu vodu», dodvorava se akademizmu, priklanja se autoritetu, uztrajava na nevažnome, s množtvom sirovih osje?aja prelazi u banalnost, djeluje po na?elu neprirodnoga privla?enja; izcrpi mo? na sitnicama, dokazuje predpostavku koja spada u neki drugi slog, želi se dopasti pod svaku cijenu, podilazi ?itatelju, zatupljuje, obsjednut je kompleksom manje vrijednosti, razblažuje volju, a za uzvrat poslužuje pikanterije iz umije?a korištenja crta manjih odpora, trud oko junaštva izpada smiješan u smislu slijeganja ramenima, redovito podrazumijeva kola pro?itanih knjiga za doma?ice, sudi na neprirodan na?in, psihologiju svodi na mehaniku, svjestan je svoje slabosti pa je nasilan, po zna?aju je me?unarodan, spušta cijenu duha u ime tvari, gledano fenomenoložki ne ide dalje od teorije odraza, zahva?a objektivnost na razini površne indukcije, slobodu doživljava formalno, brani se od onih kod kojih uživa povjerenje, ?esto je nedovoljno pismen, služi se zvu?nim izrazima na krivim mjestima, gledaju?i receptivno ponaša se kao pokrajinski brija? koji misli da mu stranke dolaze zbog toga što on zna sve što piše u novinama, ili gostioni?ar koji smatra da ljudi piju samo zato da bi se on obogatio.

    Neki dan je neki novinar na televiziji (radiju, u novinama) razgovarao s nekim novinarom o nekoj novinarskoj emisiji o nekom novinaru.

    Danas se obi?ava miješati novinare i književnike. S pravom, jer je devetnaesto i dvadeseto stolje?e iznjedrilo ovo dvojstvo u istoj osobi. Kao što bijahu recimo Matoš, ili Hemingway. Tako u jednome ?eljadetu imamo i novinara i književnika. Tada ih je bilo premalo, a danas ih je previše.
  Novinar skuplja vijesti o novim doga?ajima i njihovim odjecima u odabranim krugovima ljudi te obavješ?uje javnost kako bi se pojedinci upoznali s novìnama i dalje u svojim životima ra?unali s tim svježim podatcima.
  Književnik, naprotiv, služe?i se poob?avanjem, odmišljanjem (abstrakcijom), sažima nebrojeno doga?aja i kroz sasvim neobi?nu i posebnu, rek’bi “pri?u” (ono bitno u svim književnim rodovima i vrstama) stvara umjetni?ki odsjaj stvarne i maštovite, te tko zna koje još zbilje, kao novoodkriveni planet u svemirskome sustavu.
  Novinar se bavi mikrokozmom, književnik makrokozmom. Novinar je svjetovan, književnik duhovan. Ako novinar pliva, pisac roni. Malo je jedan život, a da ne bi bio bolji i plodniji u jednome ili drugome.
  Homo duplex* novinara-književika, da se razumijemo, uza sve pohvale za visoku kakvo?u svojih izvješ?a, iliti djela, ipak je podvojenost osobe, koja se ne izlaže visokorizi?nim životnim situacijama, motre?i iz prikrajka i navijaju?i, drukaju?i za vlastite navija?e, ili makar za ideoložke srodnike.
  Daklem, kao novinar promi?e sebe kao književnika, poput slikara koji se uzput bavi likovnom kritikom, pa ako slika abstrakcijom pljuje po figurativcima, ili obrnuto, pri ?emu ne mora hvaliti sebi srodne, iako to redovito ?ini, kako bi upozorio na se.
  Prava književnost, kao ni pravo slikarstvo, a tako je i s glasbom i ostalim umjetnostima, od filma do stripa, ne trpi toliku samoljubivost i subjektivnost, koja grani?i sa solipsizmom. T?  kako ?e te shvatiti množtvo, ako nisi ni malo objektivan.
  Ili je možda posrijedi upravo to. Glupo množtvo, medijski zatupljeno i ideoložki zasukano traži lakorazumljivo štivo, u skladu sa svojom pame?u i naobrazbom, štivo koje ?e ga zabaviti, a ne zamisliti, razgaliti pli?a?kom mlakoš?u, a ne ob?initi širinom nepregledne pu?ine, zalije?iti, ali ne izlije?iti, po?istiti, a ne pro?istiti.
  Od književnika se o?ekuje njegova subjektivnost, a novinar bi trebao biti objektivan. Me?utim doga?a se da je novinar, uglavnom pod utjecajem, bilo vlastitih ideoložkih predrasuda, bilo tu?ega gospodarsko-politi?koga pokroviteljstva, subjektivan kao i književnik, što se od njega ne o?ekuje.
  U našem vremenu, gdje se je novinarstvo srozalo na najniže grane profesionalne etike, kada nezavisnoga i nezavistnoga novinara treba tražiti kao iglu u plastu sijena, ili kao što je Diogen iz Sinope u Ateni svije?om u podne tražio ?ovjeka, kada su se gotovo svi povezali s politi?arima na ovaj ili onaj na?in, žive?i na narodnoj grba?i u monopolisti?koj oholosti, postavlja se pitanje što takova jedna sastavnica radi pored književnika u istoj osobi i kako i koliko utje?e pliva? na ronioca i ne stanuje li iskonska književnost ipak negdje drugdje, u manje obtere?enom susjedstvu?
——————————
*lat., podvojeni ?ovjek

    Jedne ve?eri u vrijeme Studentskoga pokreta u Parizu 1968. na zidu preko puta kavane pojavila se je nazidnica: Bog je mrtav – Nietzsche. Sutra ujutro je osvanuo odgovor: Nietzsche je mrtav – Bog.
  Tako je u po?etku Domovinskoga rata 1991. u Splitu na pošti netko napisao: Ovo je Srbija. Drugoga dana moglo se je pro?itati: Budalo, ovo je pošta.

    Pravim, poštenim, istinoljubivim novinarima uvijek se iznova ?ini velika nepravda i nanosi šteta u raznim oblicima.
  Vrije?a ih se i ponižava, zato što su im struku omalovažili, unizili te omrzli razni novinarski sluge, izprva jedne, a potom više raznih stranaka, t.zv. veliki oglašiva?i, velepoduze?a, elite, kaste, staleži, mafije, klanovi i klonovi.
  Zahvaljuju?i novinarstvu, mi se obavješ?ujemo o stanju stvari u domovini i svijetu. Stje?emo vrijedan dio naobrazbe. A najve?i me?u svim novinarima su iztraživa?ki novinari. Ti su i takovi ljudi, predani svome novinarskome pozivu, najdragocjeniji, jer nepristrastno iztražuju bitne istine suvremenih zbivanja, a ne sporedne doga?aje i govorkanja. Pred njima kapa dolje. I svaka im ?ast.
  Ali oni su najugroženija vrsta. Malo ih ima. Progonjeni su i trpe pritiske, tuku ih i ubijaju. U svim državama svijeta. Neko? i danas. Negdje više, negdje manje.

    U naše vrijeme gotovo da su se uvriježili stavovi kako je dalekovidnica knjizi preotela ?itateljstvo i prikovala ga pred svojim zaslonom, da televizija književnosti ?ini štetu, da književnost smeta televiziji, da je zavladalo «doba slike svijeta», što jest djelomi?na, ali ne i cijela istina, a zapravo se radi o suradnji i izpomo?i tih dvaju ob?ila.
  Književnost i radio su se ve? ranije pomirili i uskladili, iako njihovo približavanje nije dovršeno. Nešto sli?no dogodilo se je i sa slikopisom, samo što je film u odnosu na književnost nešto bliži kazalištu nego krugovalu.
  Za razliku od kazališta koje je izklju?ivo u službi književnosti kao osnovnoj podki (pa?e i nijemo kazalište potrebuje predhodni pismeni izraz, ako teži ikakovoj dugovje?nosti, a ne želi biti pokrajinski igrokaz), dakle za razliku od kazališta koje stoji na književnosti, televizija ima i drugih uporišta i zada?a.
  Književnost je sve do pojave masovnih sredstava priob?avanja bila jedina trajna i posvemašna veza me?u kulturnim ljudima. Bilo je i drugih oblika posredništva unutar jedne, ili me?u razli?itim kulturama, kao što su glasba, ples, slikarstvo, ali književnost u širem smislu, u koju je uklju?ena filozofija, religija i znanost, glavno je svjedo?anstvo za uzpostavu povijesti.
  Televizija kao kraljica mas-medija guta sve do ?ega stigne. Jedan od vru?ih kestena joj je književnost s kojom se mu?i. Me?utim književnost od televizije ne o?ekuje da bude progutana, književnost od televizije o?ekuje biti i ve? jest promicana. Toliko o tome koliko književnost zahtijeva od televizije. Televizija, napokon, nema što izgubiti, dapa?e bit ?e pametnija – što ne zna?i i ozbiljnija – naravno, ako to želi. Kako bilo da bilo, njena je velika zasluga u podizanju razine ob?e pismenosti.
  A zašto bi televizija trebala željeti usluge književnosti? Zato što joj nedostaje dimenzija individualnosti koju posjeduje književnost. Zašto individualnost? Zbog skrovitosti. A zbog ?ega intima? Zbog razvoja osobnosti.
  Bile knjige odtisak olovnih slova na papiru, ili pak izgledale kao ra?unalni silicijski ?ipovi, grozdovi digitalnih podataka, ne mijenja na bîti. Hrana za intimu, potreba za osobnoš?u uvijek ?e postojati. A što ljudi bude sve više, to ?e i potreba za književnom duševnoš?u biti sve ve?a.
  Sva javna ob?ila služe književnosti, kao uostalom i svakodnevni život. Dubinu koju nalazimo u književnosti nitko ne može ugroziti. Privremeno smanjenje želje ne zna?i trajnu odbojnost, nego možda samo predah. Jaki izvori nikada ne presušuju i uvijek ima netko tko ih traži i tko na njih pazi.
  Prema tome, utoliko televizija ne ugrožava književnost, naprotiv i prije su se knjige srazmjerno malo ?itale. Zato odabirno pogledajmo televiziju da ne zaboravimo na knjigu.

    U svim je kulturama glasba jedna me?u najvažnijim sastavnicama. Ona ima svjetovno, ali i obredno obilježje.
  U indijskim Vedama, poglavito Rg-Vedi, kao i u gr?kim orfi?kim himnama, ljudi se na misterijama u podpunoj predanosti izravno obra?aju bogovima. 
  Pitagorovci su pod utjecajem orfika dijelom glasbeni prakti?ari, ali i prvi teoreti?ari glasbe na Zapadu. Za Pitagoru je glasba harmonija¹ sfera². A Harmonija bijaše božica, lijepa k?i boga rata Aresa i božice ljubavi Afrodite. Sklad se zasniva na dvjema krajnjim suprotnostima, mržnji i ljubavi.
  Platon bi uveo svojevrstnu cenzuru. Bojovnik prije pohoda u boj ne bi smio ni pjevati ni slušati tužbalice, da ne bi izgubio volju za ratovanjem i vjeru u pobjedu, nego ritmom nabijene poletnice koje ga poti?u na ratni?ku djelatnost. Tako da se i dan-danas u službovnoj vojsci ne slušaju balade, nego kora?nice. I to zahvaljuju?i barunu Trenku i njegovim pandurima.
  Za Aristotela umjetnost, prvenstveno pjesništvo, ima mo? katarze³ tj. pro?iš?enja nepoželjnih osje?aja. Ako ovo vrijedi za sve umjetnosti, onda vrijedi i za glasbu. A pro?iš?enje je po Croceu stanovito oslobo?enje.
  Krš?anstvo je zatvorilo, imenito rimski car Justinijan 529. godine, sve gr?ke filozofske škole. Tako?er su zatrti svi poganski kultovi pa tako i muzi?ki, koje nije moglo ili htjelo ugraditi u vlastito poslanje i oslobodilo ?ovjekovu volju.
  Dakako muzika je širi pojam od pojma glasbe. Muzika se odnosi na svih devet Muza, a glasba samo na jednu od njih, a to bijaše Polihimnija.
  S vremenom je Crkva razvila svoju glasbu i omogu?ila njen neslu?eni razvoj od srednjovjekovnih pjevanih molitava, korala i madrigala do Vivaldija i Bacha.
  U okrilju islama možemomo pratiti sufisti?ki razvoj vjerske glasbe koja uklju?uje pjesmu i ples do transa. Na taj se na?in postiže misti?no opuštanje i lije?enje duha i tijela. Uzprkos protivljenju vode?ih mula, sufizam kroz vjerska bratstva djeluje na raznim stranama muslimanskoga svijeta od Maroka do Pakistana. 
  Iako je glasbu razumski težko objasniti, ima i takovih motrišta što smatraju da je mogu?e, ali ne dostatno. Jer glasba je višedimenzionalna. Njoj se pristupa i razumom i voljom i intuicijom, a bome i osjetilom sluha.
  Glasbeni analiti?ari i matemati?ari, muzikolozi i skladatelji, u baroknoj glasbi vide simetriju i asimetriju, a u suvremenoj eksperimentalnoj antimetriju. I evo nas opet natrag na sâmo izhodište do Pitagore i ovisnosti visine tona o duljini žice.
  Nakon dugo vremena Schopenhauer ulazi u samu bît glasbe. Ona je ?ista metafizi?ka volja. Nema dubljega poimanja glasbe.
  Friedrich Nietzsche u «Ro?enju tragedije iz duha muzike» postavlja apolonsko, red i sklad te dionizijsko, pijanstvo i razpojasanost, kao dva osnovna na?ela ljudske obstojnosti. Ovaj njema?ki filozof, pjesnik i jezikoslovac poljskoga plemi?koga podrijetla, ne samo da je duboko shva?ao glasbu ve? je i sâm skladao. To je najviše što netko može u?initi.
  Marksisti?ka filozofija uop?e pa onda i estetika preuzimala je od Hegela sve što joj je odgovaralo te tako i «smrt umjetnosti». Ono što joj nije odgovaralo to je «okretala na noge». Tu je ujedno kraj sve te metafizike koja im nikako nije odgovarala. Metafizi?are su tretirali kao mra?njake i vjernike. 
  Jedino se je od stare novojugoslavenske garde Ivan Focht u «Uvodu u estetiku» usudio na glasbu javno gledati pitagorovski, metafizi?ki, odn. promatrati filozofiju glasbe bez sveprisutne marksisti?ke cenzure.
  U zapadnome uljudbenom svijetu glasba se je sve više i više odvajala od pjesništva i plesa. Osim utjecaja gospela u Crkvi, pojedinac više ne sudjeluje u obredu, nego sluša i gleda izvedbe u koncertnim dvoranama, ili doma na radiju, televiziji, s plo?a, traka, cedeeva i t.d.
  Rock and roll i hipi-pokret pod utjecajem droga otvaraju zapadnu glasbenu dušu i preuzimaju sastavnice nezapadnih neposrednih obrednih uljudaba. Glasba se više samo ne sluša, nego se uza nju i pjeva i pleše, kao na pu?kim sve?anostima. To duhovno metafizi?ko šarenilo o?itovalo se je u pojavi nove mode osobito odijevanja i slobodnijega ponašanja. Crno-bijeli europocentri?ni svijet je zauvijek nestao.
——————————
¹gr?. ?????????, hàrm?nia – sklad;
²gr?. ??? ????, sfaira – kugla, lopta
³gr?. ????????, katarsis - pro?iš?enje

      Sokrat nije pisao. Ironi?no je tvrdio kako je pisati bezsmisleno, jer kada knjigu nešto pitaš, ona ti ne ?e znati odgovoriti.
  Tako su punkeri s kraja 70-tih na po?etku rekli da ne ?e snimati plo?e ni vrbce, nego ?e svirati samo uživo.
  Me?utim, da su Sex Pistols, Clash, Ramones i drugi ostali pri svome, mi danas ne bi imali što slušati kada primjerice idemo pla?ati porez. Gdje jašu na malima, a velikim dužnicima opraštaju dug.
  Isto tako da Platon, Aristotel i Ksenofont nisu zapisivali Sokratove misli, pitanje je bismo li mi danas znali što je vrlina te bismo li ju mogli razlikovati od vjerske krjeposti.
  Dakle, radi skromnosti, ili bahatosti, ne bi bio postignut ob?epovijestni cilj. A zbog, ili samo zbog, tehni?kih razloga.

    Zanimljiva je izjava bivšega visokoga sovjetskoga obavještajnog ?astnika, koji je prebjegao u Englezku, kako je SSSR u vrijeme Hladnoga rata šestdesetih, kao organizator i proizvo?a?, otvorio put droge s Iztoka na Zapad, ne bi li podkopao protivni?ki kapitalisti?ki sustav.
  Ako se obavještajcima išto može vjerovati, iz ove izjave bi se moglo neposredno zaklju?iti, da su boljševici zaslužni za hipi-pokret ili Djecu cvije?a (Flower power). Ako je tomu tako, onda im ipak, jedino za to, valja odati priznanje.
  Ako njihov komunisti?ki veleprevrat nije valjao ni u cjelini ni u dijelovima, zacijelo je iznjedrio najbolji ljudski pokret na svijetu, koji je upozorio na prirodu oko nas i u nama, nenasilan (Peace brothers) i neodvojiv od rock-glasbe (Sex and drugs and rock and roll), pohotan i razpojasan od otvorenosti, uvi?avnosti i ljubavi (Make love, not war), podpuno oprje?an njihovu prestegovitom i krvolo?nom svevlaš?u, osnovanome na me?uljudskome nepovjerenju, o ?emu svjedo?e A. Solženjicin¹, A. Zinovjev², K. Steiner³, M. Kundera* i drugi.
  I na kraju krajeva, ako taj i takov sovjetski komunizam nije uspio podkopati «truli» zapadni kapitalizam, dapa?e devedesetih ?e se dogoditi upravo obrnuto, nesvjestno je sudjelovao u oblikovanju ne?ega dotada nezamislivoga i jedinstvenoga u povijesti ?ovjekova svijeta, kratkotrajnoga kao što je kratkotrajna sre?a. 
—————
¹«Arhipelag gulag»
²«Polet naše mladosti»
³«10 000 dana u Sibiru»
*«Šala»

    Najve?i umjetni?ki buntovnici druge polovice XX. st., što su protiv družtvenih i osobnih nepravda i ne?ovje?na prebogatstva, dizali svoj glas pjesmom, postali su ono protiv ?ega su se borili. S ponekim tobože dobrotvornim koncertom.
——————————
*engl., trgovina

    Nakon otvaranja SSSR-a, najve?i koncert u Moskvi održao je francuzki glasbenik Jean Michel Jarre. Valjda su sovjeti jedino za njega - sa Zapada - znali odprije, iz vremena boljševi?koga komunizma.
  A zašto i kako je upravo on probijao medijsku blokadu Željezne zavjese? Pa valjda zato što mu skladbe uglavnom nemaju rije?i. A ono malo rije?i nema veze s politikom.
  U prvi plan je izbilo ono najbolje, izto?nja?ki ritmovi i gagarinovske svemirske skladbe. I to je bio pun pogodak.

    Ima bezbroj dokaza kako narod više voli mrtve, nego žive umjetnike. Dok je živ bave se njegovim životom, a tekar kada umre, njegovim djelom. Za života ga mrze, a poslije smrti slave i dižu u zvijezde.
  Tako Austrijanci od Mozartove godine rade veliku promi?bu. Osobito u njegovu rodnome Salzburgu. Posvuda se svira njegova glasba. Možete kušati svježe Mozart-kugle, istoimene torte i još sto ?uda. Iz svih izloga gledaju slike i kipovi Mozarta. Vrtuljci, balovi, baloni i cijeli cirkus.
  Sve je to lijepo i dobro. Kada ne bi bila istina, da oni zapravo peru ljagu sa svojih predaka, koji su dopustili da taj glasbeni genij skon?a u krajnjoj bijedi i završi u grobnici bezimenih, a na sprovodu nije bio nitko ni s Dvora ni iz Crkve, za koje je itekako puno skladao i svirao, nego samo njegov vjerni pas.

    Poznata pjeva?ica starogradskih pjesama ima nastup u KPD Lepoglava. Gledalište je bilo dubkom puno. A ona ?e:
- Hvala vam što ste došli u tako velikom broju!

    Bivši pijanci najlju?i neprijatelji pi?a. Bivši puša?i najve?i progonitelji puša?a.

    Da nema religija svijetom bi zavladao veliki nered. One traju tisu?ama godina i služe kao ?udoredni i svjetovni oslonac onima koji vjeruju, ali i onima koji ne vjeruju.
  Valjda ne treba ponavljati da se istim rije?ima pišu i tragedije i komedije.

    Polutajni crkveni red Opus Dei okomio se je na knjigu Dana Browna «Da Vincijev kôd», po kojoj je snimljen istoimeni film, gdje se govori o Judinu evan?elju, koje Crkva ne priznaje.
  U javnoj razpravi izme?u pristaša jednih i drugih, uglavnom vjernika i nevjernika, najviše su se okoristili jedni i drugi. Malo protivnika si u?ini tako veliku promi?benu uslugu.

    Ima nekih sli?nosti izme?u hinduizma, ?ainizma, budizma i krš?anstva.
  Budizam se je razdijelio na Velika i Mala kola. Mahajana budizam (Velika kola) štuje Budu kao krš?ani Isusa Krista. Hinajana budizam (Mala kola) pak uztraje na vlastitome probu?enju i samopostanku Budom.
  Ranim krš?anima Isus Krist bijaše uzorom do poistovije?enja¹, a ustanovljivanjem Crkve sve se je promijenilo.
  Crkva je po?ela trgovati grijesima i oprostima. Zato se katolištvo poslije razlaza s pravoslavljem još Focijevom šizmom 867., a u podpunosti 1054. ponovno razkoljuje u XVI. st. i nastaje Reformacija. Luthera ne zanima ništa osim Evan?elja i samo Evan?elja.
  Kada je rije? o svakodnevnome životu trgovanje grijesima se doga?a i odvija pred redovitima gra?anskim sudovima.
  Kada je religija u pitanju, imamo primjer Martina Luthera iz Erfurta, koji se je u Wittenbergu 1517. godine s 95 teza pobunio protiv indulgencije, iliti trgovanjem oprostom od grijeha.
  Davno prije, upravo je tome sli?no hinduisti?ko brahmansko² trgovanje karmama³ najprije Mahaviru ?inu i poslije Gautamu Budu natjeralo na odlazak u samo?u. Oni su odigrali sli?nu ulogu, samo što je tamo bila rije? o karmi. Zabranili su si imanje novca i okrenuli se prošnji.
  Ono zajedni?ko im bijaše razkolništvo u odnosu na postoje?e religije, katolištvo, odnosno hinduizam.     
——————————
*lat.: indulgere – biti blag, obziran, popustljiv (B. Klai?:«Rje?nik stranih rije?i»)
¹lat.: imitatio Christi – oponašanje Krista
²sansk.: brahman – sve?enik; drugo je Brahman – sveobuhvatni bitak (?. Velja?i?)
³sansk.: karma – djelo; zbroj dobrih i loših djela

    Za razliku od Mihaila Aleksandrovi?a Berlioza, urednika MASSOLIT-a iz Bulgakovljeva romana «Majstor i Margarita», koji objašnjava pjesniku Ivanu Nikolajevi?u Ponirjovu, koji piše pod pseudonimom Bezdomni, kako je Isusa, veli, opisao doista u najtamnijim tonovima, s druge strane tvrde?i kako Isus uob?e nije postojao, jer da ga ne spominje ni Josip Flavije, mi se ovdje slažemo s drugom tvrdnjom da je Isus i te kako postojao, jer tomu svjedo?e Evan?elja, službena i neslužbena. Ne osnivaju se religije na izmišljotinama, kako bi odgovaralo boljševi?ko-komunisti?kome komesaru, inženjeru ljudskih duša i jako važnom suradniku u ministarstvu istine.
  Potežko?a nije, daklem, u njegovu postojanju, nego u ?injenici da se njemu na le?a svaljuje previše grijeha. To što je on «jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta» ne zna?i da zlo treba ?initi svjestno, nadaju?i se kako ?e nam sve biti oprošteno.
  Svatko bi se sam trebao pobrinuti o svojim grijesima i njima se pozabaviti, kako se ne bi ponavljali, a ne uvijek sve loše prebacivati na drugoga.

    U zagreba?koj Frankopanskoj je iznad cijele ulice prevješeno promi?beno platno koje upu?uje da u Gavelli igra predstava «Sudnji dan» Ödöna von Horvátha.
- Je l` ve?eras Sudnji dan? – pitao je netko na blagajni. Na to blagajnica dobaci:
- Nije ve?eras. Sutra.

    Jedan naš iztaknuti dramski umjetnik neuobi?ajena ponašanja izgubio je na kocki ni manje ni više nego stan. Nakon toga je izjavio: Kockarnice su paklena mjesta gdje stoluje Vrag.

    Crkva i papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici odbacuju New Age kao protivni?ki i neprijateljski pokret. Crkva si je na?inila medvje?u uslugu poradi vlastite izklju?ivosti.
  Katoli?ka crkva i Novo Doba se ne izklju?uju, samo se možda nedovoljno uklju?uju. Novo Doba se postmodernisti?ki poigrava poviješ?u, citira i reciklira, ali ne nije?e povijest i sve njezine ste?evine.
  Me?utim u odklonu Crkve spram Novoga Doba, ona o?ito nije usmjerena na povijest, odn. prošlost, nego se radi o borbi za budu?nost.
  S druge strane, ne treba biti siguran da sve?enici u župnim dvorima ne slušaju novu «klasiku», t.j. New Age glasbu.
——————————
*engl., Novo Doba

                   
    Jedno od glavnih obilježja suvremenoga ?ovjeka je po Martinu Heideggeru briga¹. Ljude više mu?e brige od siromaštva. Stoga se o osvješ?enju ove težko?e valja posebno pobrinuti, da se ne bismo zabrinuli.
  Briga je kao gusta magla. Što ve?a to guš?a. Kao što magla zastire oblike bi?a, stvari i pojava i ne da mjesta vidicima, tako briga ograni?uje pojedinca na rješivu ili nerješivu potežko?u njegove stvarne ili mogu?e obstojnosti te mu zakriva i skriva bolje i opuštenije strane njegova bi?a i bivstva. 
  Ona je dio cjeline, ali se duševnim izobli?enjem pretvara u prividnu cjelinu. Dio za sve². Tjera ?ovjeka da doslovce ne vidi dalje od nosa.
  Zabrinut ?ovjek je osje?ajno i tjelesno manje odporan od bezbrižnoga, tako da se može umoriti pa i oboljeti.
  Kada bismo poslušali izpostnika Budu što kaže o brigama, svima bi nam bio puno lakši život. Ako možeš riješiti težko?u nema se potrebe zabrinjavati, a ako ju ne možeš riješiti, brigom si samo otežavaš situaciju.
——————————
¹njem.:die Sorge
²lat.: Pars pro toto

    U Južnoj Americi se je dogodilo družtveno ?udo koje je iznenadilo i vatrene krš?ane i gorljive marksiste širom svijeta. Dva se nepomirljiva nazora stopiše u jedan. Bogoštovno katolištvo i bezbožni marksizam na?oše se ruku pod ruku u borbi protiv krupnoga kapitala Sjeverne Amerike.
——————————
*O tome više G. Gutierrez:«Teologia de la liberacion»,1971.,«Teologija oslobo?enja»,1989.

    Poslije glasovitoga argentinskoga nogometaša i hrvatskih korijena, Diega Maradone, težko je biti nogometaš. Poslije pape Poljaka Wojtyle, po vlastitim rije?ima, podrijetlom Bijeloga Hrvata, težko ?e biti Papa.
  Maradona je darovao veliki novac siromašnima i tom prigodom ga je u Vatikanu primio papa Ivan Pavao II. i pohvalio njegov velikodušni ?in odricanja. Na to mu je Maradona, pokazavši na vatikansko silno bogatstvo, uzvratio: - Što vi sve ovo ne razprodate i razdijelite sirotinji?

    Nakon Isusa Krista zacijelo su svetci, znani i neznani, ono najvažnije i najvrjednije što je iznjedrila krš?anska vjera. 
  Ali nisu svi svetci oduvijek bili pobožni i krjepostni poput svetoga Bogdana Leopolda Mandi?a. Neki me?u njima su u mladosti bili vjetropiri što tr?aše za suknjama i volješe sladki i veseli život te ratovanje. Neki su morali dodirnuti samo dno života da bi se preobrazili.
  Sveti Augustin u «Izpovijestima» uz ostala mladena?ka previranja opisuje i svoje ljubavne jade, da ne velimo veliku žudnju za ženama. Ono što bi se reklo, bio je prepotentan. Ali doslovce, a ne u smislu poze. Svetomu Franji Asižkomu, izprvice ratniku, trebalo je pasti u robstvo da bi se preobratio. A papa Wojtyla, ?ijem posve?enju upravo svjedo?imo, prije zare?enja za sve?enika bijaše glumac u kazalištu.

    Dobra prilika ne nudi se ?esto. Sretni trenutci nisu množtvena pojava. Gra?anin s ruba družtva najbolje zna izkoristiti dobru priliku. Samo ju on ?eka i vreba cijeli život. Oni iz središta nemaju vremena za ?ekanje, jer su ve? previše uklju?eni u razne sustave.

    Ve? i ptice na grani pjevaju, a ne samo ugledne svjetske i doma?e enciklopedije pišu i slikaju kako Marko Polo, veliki svjetski putnik, koji spada u družtvo Columba, Magellana, Vasca da Game i drugih velikana, potje?e s Kor?ule. Povjestni?ari razpolažu izpravom o njegovu podrijetlu. Na zelenome otoku Kor?uli u cvjetnorenesansnome gradu Kor?uli je rodna ku?a Marka Pola u kojoj jest ili ?e biti muzej. Ve? su se i Talijani s time složili, jer je nepobitna istina.
  Samo jedan novinar Globusa, koji dakako nije ni Željko Malnar ni Tanja Torbarina, dovodi u pitanje njegovo hrvatsko podrijetlo. Kako to?
  Kako bismo mogli protuma?iti ovu pojavu? Uzporedimo hrvatsko pospremanje vlastitoga doma i stvaranja modernoga hrvatskoga identiteta s bilo kojom športskom utakmicom, možemo zaklju?iti da se i najboljim igra?ima omakne nehoti?ni autogol. Me?utim ?emu namjerni samopogodak?
  Onima kojima je prvenstveno stalo do samodopadnoga skupljanja bodova u javnosti na temama kojima nisu dorasli valja poru?iti da njihov trud spada u štivo javnoga ogovaranja rodbine.
  Zato naši pomorci nisu falili. Svakodnevno nas i naše goste vozi morem uz Bartula Kaši?a, Vladimira Nazora i drugih tako?er brod Marko Polo.
  Da se ne bismo posvadili o tome tko je i odakle je Marko Polo, koji izme?u ostaloga nije iz Kine (Kinezi pjevaju o Marku Polu iz Hrvatske) morao donositi tjesteninu u Veneciju, tada glavni grad Dalmacije, jer makaruli i makaruni imaju svoje gr?ko-rimsko podrijetlo, bilo bi bolje o njemu voditi razgovor u prelijepoj Kor?uli uz pašticadu s njokima i bocom Plavca maloga s Pelješca u konobi Marko Polo nedaleko njegove ku?e u ulici Marka Pola.

    Na osnovi svojih stavova iz djela «O poetici» Frane Petri? i Torquato Tasso, pjesnik «Oslobo?enoga Jeruzalema», vodili su za života žestoke razprave oko esteti?kih pitanja.
  Budu?i da su oba sahranjeni u crkvi sv. Onofrija u Rimu, njihov razgovor bi mogao potrajati vje?no.

    Ponekad treba izbjegavati predmet užitka. Da bi se pri ponovnome susretu, doživjelo neponovljivo uzhi?enje. Tako su ra?unali hedonisti od Kirenjana i epikurovaca do profinjenih zavodnika današnjice.
  Jedan nadobudni student filozofije ?ita Kierkegaardov «Dnevnik zavodnika». Tamo piše da ljubljenu ženu treba malo ostaviti kako bi ju još više volio.
  Hodao je s lijepom kolegicom i postao nemogu?im, tako da je otišla. I stvarno, ljubav ga je skoro ubila.
  Kada se je vratila, bilo je prekasno. Više ju nije volio. A ni ona njega.
——————————
*lat., oponašanje Kierkegaarda

    Zašto se je Émile Zola u svome «Djelu» okomio na Paula Cézannea, preko kojega ne pušta impresioniste na povijestnu pozornicu? 
  Zato što je Zola naturalist, a naturalisti impresiju podrazumijevaju u klasi?noj figurativnoj objektivnosti. Kod impresionista ima previše dojmova, a premalo vjernih prirodnih slika.
  Poslije ?e Picasso i Matisse figurativnost dovesti do absurda i abstrakcije. To je Zola predvidio i tomu je stao na put.

Deset riječi može sve promijeniti

Boris Beck

Situacija je to posve ista kao u slavnom eksperimentu psihologa Stanleyja Milgrama s ameri?kog sveu?ilišta Yale. On je 1961. skupio dobrovoljce koji su ispitanicima u laboratoriju trebali postavljati pitanja i pogrešne odgovore kažnjavati elektrošokovima. Milgram je dobrovoljcima rekao da želi ispitati utjecaj elektrošokova na u?enje, ali u stvari je želio ispitati koliko ?e doborovoljci biti poslušni. Pokus je išao ovako: dobrovoljci bi postavili pitanje, ispitanik bi rekao krivi odgovor, a Milgram bi rekao dobrovoljcu da pusti struju, za svaki novi pogrešni odgovor sve ja?u. Struje, me?utim, nije bilo, a vrištanje ispitanika bilo je glumljeno, no doborovljci to nisu znali. Ako bi se dobrovoljci pobunili ili pokolebali, Milgram je jednostavno podviknuo i pokus se nastavio.

Rezultati su bili katastrofalni. Svi su dobrovoljci na koncu dali ispitanicima smrtonosnu dozu struje, a 65% je išlo ?ak do 450 volti. Milgram je nedvojbeno pokazao - obi?ni ljudi pretvorit ?e se u ubojice samo ako na njih malo vi?ete ili im zapovijed izda ?ovjek u bijeloj kuti. Milgram je, doduše, i o?ekivao takav rezultat. On je, naime, htio istražiti na koji na?in su nacisti provodili svoje zlo?ina?ke planove, slute?i da u ljudima postoji nešto što ?e spremno sura?ivati i s crnim vragom.

To nešto je duhovna i moralna inertnost, a naziva se konformizmom. Kao što su i mnogi Milgramovi dobrovoljci pokazivali nelagodu tijekom eksperimenta, pa ?ak i oprezno protestirali, tako i konformist osje?a da sjedi u krivom vlaku - ali sjedalo je tako udobno i ne želi napustiti svoj kupe pa na ledenoj stanici pri?ekati vlak u pravom smjeru.

Dražen Budiša je nedavno podsjetio da je Jadranka Kosor ušla u Partiju istovremeno dok ga je ta Partija slala u zatvor - ali konformizam HDZ-a nije nikada proveo lustraciju. Zapanjuju?i razmjeri HDZ-ove korupcije pokazuju da su svi znali cijelo vrijeme za isisavanja enormnih koli?ina novca iz države - ali konformizam ih je spre?avao da reagiraju. Uhi?enje Boljkovca za zlo?ine iz 1945. može se ?initi apsurdnim - a i jest, jer su za njih mnogi znali sve ovo vrijeme, i lijepo šutjeli. Konformizam je spre?avao i mnoge sve?enike i vjernike da progovore o mra?nim stvarima u Crkvi, sve u nadi da ?e tako sa?uvati njen ugled - ali, kao što se vidi, nije uspjelo. I tko zna koliko još konformista sjedi po bankama, zbornicama, ministarstvima, redakcijama, laboratorijima i stožerima, na koje je jednom netko podviknuo, i koji se grizu zbog razornih tajni što ?uvaju? Put u pakao nije poplo?an dobrim namjerama, nego konformizmom.

Magdaleni Roman principijelnost se isplatila - privukla je pažnju dviju poljskih agencija, D’Vision i NEXT, te jedne svjetske, models.com. Osim što je, pred samom sobom, sa?uvala ?ist obraz, još joj se i smiješi karijera. Taj sretan završetak podsjetio me na slu?aj mlade nezaposlene Šve?anke Angelike Wedberg koja je u trenutku o?ajanja - ili nadahnu?a - poslala u Goteborgs Posten sljede?i oglas, dug to?no deset rije?i: “Tražim dobro pla?en posao. Bez mašte, nedruštvena, nekreativna, netalentirana. Hvala.” Ne treba ni re?i da joj je telefon nakon toga neprestano zvonio te da je mogla birati posao.

Istini za volju, treba priznati da nekonformisti ne pro?u uvijek dobro. Ankica Lepej se proslavila otkrivanjem Tu?manove bankovne tajne - zanemarive u odnosu na Sanaderovu - a zauzvrat je požnjela samo nevolje. Pa ipak, kada se pogleda u ogledalo, siguran sam da je sretnija od direktora, ministara i generala koji su jezik držali ?vrsto za zubima, a onda i sebe i državu odveli u propast.

Tako je to. Od konformista do ?ovjeka put je vrlo kratak, nekad je dovoljno samo deset rije?i.

Drinske mučenice - eutanazijom do vječnog života

Boris Beck

S jedne strane, nove blaženice podsje?aju da je se u Drugom svjetskom ratu Crkvu pokušalo zatrijeti na razne na?ine: ?asne sestre pokušali su silovati ?etnici 15. prosinca 1941., a umrle su u Goraždu jer su bradonje tih dana tisu?e ljudi bacili u Drinu. Njima u Sloveniji odgovara blaženi Lojze Grozde - mladi? kojeg su 1. sije?nja 1943. slovenski partizani skinuli s vlaka i ubili samo zato što je uz sebe nosio par nabožnih knjiga - a u Hrvatskoj Stepinac koji je komunisti?kim vlastima bio dobar sve do rujna 1946. kada su naglo otkrili da je ratni zlo?inac, a sva mu je krivnja bila to da nije htio odcijepiti Crkvu od Vatikana.

S druge strane, sada se ponovno vidi da je Crkva me?unarodna ustanova, a ne nacionalna, što je nedavno u aferi Dajla jako zbunilo doma?u javnost. Samo je jedna ?asna sestra Hrvatica, i to predstojnica Jula Ivaniševi?; njezine susestre su redom: Berchmana Leidenix Austrijanka, Krizina Bojanc i Antonija Fabjan Slovenke, a Bernardeta Banja Ma?arica ro?ena kraj Bjelovara.

A s tre?e strane ostaje ipak ono najskandaloznije, a to da su se ubile. Nisu morale: još je Sveti Augustin dokazivao da u zlo?inu silovanja sav grijeh pada na nasilnika, a da je žrtva posve nedužna. Ali htjele su! “Radije smrt nego grijeh”, geslo je Svetog Dominika Savia.

Samoubojstvo (ili ?ak ubojstvo) neizlje?ivih bolesnika danas se propagira naveliko. Zašto da netko pati kad ne vidi smisla u tome? Kada svi sjede kraj vašeg kreveta i govore vam da nema nade, da nema lijeka, da nema perspektive – a da istovremeno sve to košta masu novaca – kako ne biste dobrovoljno progutali otrov? ?asne sestre nisu gledale na život kao na nešto što se mora grabiti, pa kad se sve zgrabi, onda ?ao. One su ve? za života umrle za sebe i živjele za druge tako da im smrt nije teško pala – jer su znale da ih netko voli, a to je bio Isus (koji je, uostalom, i sam dobrovoljno prihvatio smrt).

Ubojica mladog Slovenca poslije rata i sam je okon?ao svoj život, preduhitrivši moralno samoubojstvo ideologija koje su proganjale i na koncu ubile sve te blaženice i blaženike. Što mislite, koliko ?e potrajati prije nego im se pridruži i neoliberalizam, ?ija je eutanazija prirodna saveznica?

Priroda kao potpora duhovnom životu

Edin Kukavica

Priroda je svetilište u kojemu se odvija i doga?a uzvišeni obred namaza (salat). Namaz je mogu?e obaviti bilo gdje u prirodi, jer je Bog posvetio cijelu zemlju i dopustio - omogu?io - muslimanima da na njoj klanjaju namaz. Džamija ne pretendira da je je nadnaravno mjesto, nego naprotiv da u ?ovjekom manje ili više izgra?enom okruženju, ponovo uspostavi sklad, smiraj, mir i ravnotežu koji karakteriziraju djevi?ansku prirodu. Budu?i je stvorenje Božanskog Umjetnika i Zanatlije, priroda je veli?anstveno umjetni?ko djelo, izvorište neiscrpive ljepote i ?ovjekov saveznik u njegovoj potrazi za Bogom. Ona ostaje uvijekprisutni svjedok kozmi?ke i metakozmi?ke stvarnosti istine islama, te iako se ?ovjek ljulja u svome vjerovanju i njegovom prakticiraju?em domenu, ona opstoji u svome potpunom pokoravanju Jednome, neprestano zanavljaju?i svoje stanje idealnog muslimana.

Priroda je isto tako i izvorište spoznaje Božanske Mudrosti odražene u Njegovome stvaranju. Zakoni i pravila, aktivnosti, energije, forme, sile i ritmovi prirode otkrivaju znanje koje posjeduje duhovni zna?aj koji po?iva iza domena prirode napose. U stvari, priroda je tako?er i izvor metafizi?kog znanja u smislu da postoji simboli?ka znanost prirode koja je metafizi?kog karaktera. Postoji, nadasve, neposredno znanje ?isto i nedvojbeno duhovnog karaktera koje priroda saop?ava onima koji su kvalificirani da to i takvo znanje prime. Za kontemplativnog ?ovjeka, priroda osigurava ne samo takvo znanje nego i pomo? za ?ovje?iji duhovni život. U njenom okrilju ?ovjek je ve? oslobo?en sitni?avosti ljudskog svijeta i omogu?ava mu da osjeti ukus dženneta. Veli?anstvenost prirode - neuporediva ljepota njenih formi i sklad ritmova i ciklusa - mogu pomo?i omekšavanju otvrdloga srca i razvezivanju ?vorova na duši tako da ?ovjek stje?e uvjete da prirodu vidi kao duplikat primordijalne objave kojoj je Kur’an na arapskom jeziku, kona?na kristalizacija u životu ovog ?ovje?anstva.

Sveta geografija i sveta historija – načela za utemeljenje tekije

Edin Kukavica

Nekoliko na?elnih odrednica

Derviši ne smatraju da svijet po?inje od njih, niti da su oni posljednji ljudi na svijetu. Svjesni hijeropovijesnog toka, prošlosti, sadašnjosti i budu?nosti, svoga mjesta u svijetu i u odnosu prema svome Gospodaru i prema Njegovom stvaranju, derviši svijet posmatraju u skladu sa stvaranjskim na?elima kozmološkog reda koji se predstavlja uglavnom brojem, naj?eš?e brojem sedam, jer je sedam simboli?ki znak cikli?nosti procesa u svemiru i ?ovjekovom životu. Vjeruje se da ozna?ava trijumf duha nad materijom, sedam dana u nedelji, sedam boja u spektru, a Mjesec se primjetno mijenja svakih sedam dana; sedam je simbol u?enja i mudrosti, sklada i ravnoteže na kozmi?kom i duhovnom planu, nadahnu?a i inspiracije, to je broj Tajne i apsolutni je broj koji združuje jedinstvo broja jedan i potpunost broja šest u cjelini koja predstavlja um. Osim sedam nebesa i sedam zemalja, sedam dana u sedmici i sedam organa/dijelova tijela kojima se može po?initi dobro, ali i grijeh, te sedam otvora na glavi ?ovjeka, sedam je i vrlina (pokornost, milosr?e, nevinost, ?ovjekoljublje, umjerenost, blagost i marljivost), duhovnih sklonosti (mudrost, inteligencija, volja, snaga, znanje, smjernost i bogobojaznost). Broj sedam je simbol kontemplacije, ?iste osje?ajnosti, otmjenosti i plemenitosti što, gotovo sve nabrojano, ukazuje na znakovitu sve?anu osamljenost, osamljenost u mnoštvu, što tekija implicite podrazumijeva. Broj sedam prema nekim tuma?enjima predstavlja svojevrstan ‘akumulator’ kreativne energije i mudrosti, kao i naklonjenost ka intuitivnom i okultnom; podrazumijeva veliku maštovitost, ali i pasivnost, samozatajnost i studioznost, te logi?no intelektualnost.

S gore navedenim u skladu i proces izgradnje tekije odvija se u šest etapa, pri ?emu je sedma s?mo postojanje i, ponovo, temeljem sedam osnovnih geografskih na?ela…

Naravno, ali i da bi se izbjegla bilo kakva zabuna i pogrešno tuma?enje, u tekijama o ?ijoj izgradnji se vodilo ra?una, odnosno koje su podignute na istihari, prisutna je znakovito složenija numeri?ka simbolika koja podrazumijeva gotovo sve zna?ajne brojeve – do broja 40 – ali i numeri?ke vrijednosti harfova, to jest slova arapskog alfabeta, za ?ije tuma?enje ovdje objektivno nema prostora.

Prostorne osobenosti tekija u Bosni i Hercegovini

Prema Amri Hadžimuhamedovi?, prostor bosanskih tekija po?etno je odre?en sa sedam ?initelja: ku?a, stepenište, voda (mirna voda i slap), stijena, vrelo, mezar, pe?ina. Tih sedam ?initelja povezano je putem u sliku kozmološkog reda.

Put je osovina usmjerenosti tekije i ?ovjeka. Put nije ravan i slijedi tri smjera: uzlazni, silazni i vodoravni - što odgovara smjerovima kretnji u obavljanju klanjanja. On zahtijeva sigurnost putnika i znanje o Cilju prema kome se kre?e. Staza prema tekiji i kroz tekiju ima uzvodni smjer. Tako simbolizira stazu povratka Ishodištu svega i put koji iz pojavnog svijeta vodi u svijet neuvjetovanosti, što odgovara stupnjevima ili vratima srca na koja se ulazi sa znanjem svake od sedam rije?i svjedo?enja o Božjoj Jednosti.

1. Ku?a, središnji dio tekije, smještena je s desne strane blage uzbrdice puta. Oni koji su se zaputili prema tekiji idu strmim putem.

Prvo zaustavljanje na putu biva pred ku?om. Tada se tragatelj okre?e na desnu stranu i licem usmjeren prema kibli prolazi kroz prva vrata. Od vrata do avlije spuštaju se stepenice. Silaženje simbolizira osvješ?enje, spuštanje iz svijeta zabluda i zapu?enost prema po?etku. Ku?u ?ine avlija i zgrada. Prostor ku?e odijeljen je visokim zidovima bez otvora od puta. Avlija tekije, za razliku od avlije džamije, potpuno je izdvojen prostor za privatnost; ona je otvoreni dio ku?e do kojeg ne dopiru pogledi iz vanjskog javnog prostora. Ni tekija, ni njena avlija u strukturi bosanskih gradova nemaju zna?enje javnih sadržaja. Tekijske ku?e su zato potpuno okrenute prema unutarnjosti, izdvojene iz gospodarskog središta grada.

Sve poznate bosanske tekije sadrže gra?evine jednostavnih oblika, prostih konstrukcija; gra?ene su materijalima iz njihovog neposrednog prirodnog okruženja, koji su naj?eš?e drvo, kamen i zemlja. Obje tekije, tekija na Buni i Isa-begova tekija, korištene kao primjer, predstavljaju tip ku?e “na L’, što je odre?enje tlocrtno-prostornog rješenja mevlevijske tekije u Konji. Naizgled potpunom svedenoš?u graditeljskog iskaza, najvrednije zgrade bosanskih tekija upu?uju na raskrivanje unutarnjosti, u kojoj je sadržana sva raskoš njihovog zna?enja. Usmjerenost svake prostorije, proporcioniranje, mnoštvo pojedinosti koje se u svojoj znakovnosti iskazuju - obrada i urešavanje zidova, oblici otvora, obrada stropova, odnos svjetla i tame, odnos poda i stropa, prožimanje vanjskog prostora i ku?e, prisutnost boja u njihovom simboli?kom zna?enju otkrivaju graditelja, u?itelja - šejha, koji se sje?a Stvoritelja zidanjem ku?e i njenim smještanjem na odre?eno mjesto prepoznato unutarnjim znanjem.

2. Stepenište se kao neovisan element, pojavljuje se dva puta, sugeriraju?i silazak. Prvi put je to silazak iz vanjskog javnog prostora ulice u avliju tekije. Drugi put se stepeništem spušta iz avlije do korita rijeke. Obje tekije su smještene uz rijeku i okrenute prema njoj. Spuštanje do rijeke je pad u svijet prolaznosti i promjenjivosti. To je kretanje iz koga je, nakon o?iš?enja, mogu?e uspravljanje. U silasku stepeništem sadržana je drama uspinjanja.

3. Voda Rijeka je postavljena upravno na smjer kible, pa osovina vodoravne usmjerenosti tekije premoš?ava rijeku. Voda rijeke odražava neprekinutost toka stvaranja i stalnost mijena i obnavljanja. Simbolika teku?e vode sadržana je u izrekama Heraklita i Platona o istoj rijeci i uvijek drugoj vodi za svakog ko u nju u?e. I na Miljacki i na Buni je ?injeno obredno pranje derviša. Rijeke su pritom simbolizirale i prepreku upu?ivanju središtu svijeta prije o?iš?enja, što je uporedivo sa simbolizmom šadrvana u džamijskim cjelinama. One su istovremeno, kao “druge vode za svakog ko u njih ude”, ozna?avale promjenjivo i privremeno - ljudsko tijelo. Nekad su mirno zrcalo u kome se ogledaju ku?a i tekija, ozna?avaju?i uronjenost svega u neizmjenjivost dubine Objave. Nekad uzburkana, mutna, silovita voda, kad se oblak spaja s pjenom, kad se ?estice najdublje mudrosti uzdizu u maglu znanja, kad se nezaustavljivost protjecanja vremena ogleda u stalnosti oblika. U bosanskim tekijama rijeke su naseljene brojnim vrstama riba, rijetkih životinja i bilja. Ribolov je bio zabranjen.

4. Stijena je dio bosanskih tekija. Ona se gotovo okomito uzdiže nad ku?om, simboliziraju?i uranjanje ljudske gra?evine u snagu Vje?nog. Ku?a se oslanja na stijenu, dijelom ulazi u nju. Stijena kao kupola natkriljuje ku?u, i tako ponavlja simbolizam krova svijeta. Rijeka i stijena su dvoje koje se iskazuje i prepoznaje u suprotstavljenosti: ?vrstina i nepromjenjivost naspram otjecanja. Mirovanje naspram nestalnosti. Tišina naspram šuma. U stijenama bosanskih tekija raslo je najpitomije i najneobi?nije bilje - jorgovani i jasmini, smokve i šipci. Uz jorgovane i jasmine u stijeni Isa-begove tekije nastanjeno je mnoštvo drve?a, grmlja i trava, od kojih se desetine ne mogu prona?i ni na jednom drugom mjestu. U stijeni tekije na Buni sklonište nalaze brojne rijetke ptice, me?u kojima su bili i orlovi. Tako se živo prepli?e s neživim.

5. Vrelo Peta stanica simbolizira snagu ispunjenja. I kao sto je Musa iz pustinjske stijene izbio vodu, tako u bosanskim tekijama iz stijena istje?u vrela. Pristup vrelu Bune mogu? je ako je tijelo potpuno uronjeno u vodu; pristup vodi na vrelu Ebu Hajat u Isa-begovoj tekiji mogu? je samo ako je tijelo spušteno na sedždu, oslonjeno na sedam ta?aka od kojih svaka pokazuje vezu sa dijelovima svjedo?enja o Jednosti Božjoj. Vrelo simbolizira mogu?nost, osigurava budnost, jer je izvor unutarnjeg života i slika duše. Kada je uronjeno u vodu, ponavljano je svjedo?enje o cjelovitosti i jednosti, sabiranju i obuhvatanju sveg vanjskog i unutarnjeg. Kada je spušteno na sedždu, tijelo je oslonjeno na sedam ta?aka, a svaka od njih pokazuje sedam klju?eva za sedam razina zna?enja Cjeline, vezuju?i se za sedam dijelova svjedo?enja o Božijoj Jednosti.

6. Mezar Mezari sufijskih prvaka smješteni u tekiji, nekad u dijelu ku?e (Blagaj), potvr?uje u trajanje života, smjenu stanja. U smrti je kona?ni povratak ishodištu. Zato grob simbolizira potpunu uspravljenost. Grobovi su mjesta kroz koja se otvara znanje o novom djelovanju. Grobovi sufija su mjesta radosti, jer podsje?aju na vra?anje u jedno, na kona?nost i smisao života.

7. Pe?ina u stijeni uz tekiju na Buni i pe?ina na Šehovoj koriji u Isa-begovoj tekiji su sedma vrata. Povla?enje u osamu pe?ine predstavlja ponavljanje Poslanikovog obi?aja i sje?anje na po?etak spuštanja Objave. Simbol objavljenog Svjetla u tami pe?inske udubine u strukturi bosanskih tekija daje pe?ini zna?enje glavnog mihraba tekije. To su najdublja vrata iza kojih zapo?inje novi krug postojanja. To su vrata pred ?ijom udubljenoš?u put postaje ?ista okomica i uspinjanje. Tu se sustižu dubina i visina. Ona je najniža i najdublja ta?ka tekije u kojoj se postiže najviši položaj. Ona je slika srca, mjesto pod ?ijom se zakrivljenoš?u napušta svijet privida i ispunjava cilj, sposobnost objektivnog razumijevanja

Simbolizam tlocrta

Prije svega obje gra?evine, zavija na Bembaši i tekija u Blagaju, izgra?ene su na temeljima/tlocrtu u obliku latini?nog slova L, odnosno u obliku koji se u islamu naziva ‘lam-elif’, naime posljednih harfom arapskog alfabeta koji skrbi zna?ajnu simboliku izvan i ponad okvira ove rasprave. Za ovu priliku izdvojit ?emo samo nekoliko natuknica. U najkra?em i najjednostavnije re?eno, nakon što je Bog, Uzvišeni, zaželio stvoriti svoje vrhunsko stvoriteljsko djelo – ?ovjeka, najprije je stvorio sve duše (ruh) koje ?e vremenom biti spuštene na Zemlju, ispisao je harf lam (?) u levh-i mahfuzu, u nj smjestio sve duše koje su još bile u potencijalitetu. Tek nakon što im je dodao Svoj elif ( ?), duše – sve stvari – postale su vidljive (lahir) odnosno lam-elif. Slijedi, lam-elif jesu lam napose stanje potencijaliteta (mogu?nosti!), a elif te Božansko Svjetlo kojim se stvoreno izvodi u stvaranje, pri ?emu je simboli?ki prikaz stvorenog lam-elif. Ovaj dvoznak se izgovara kao la – naime kao sam harf lam – u zna?enju ne, pri ?emu se ne ?uje izgovor elifa, što neposredno implicira nepostojanost materijalnog svijeta, njegovu negaciju, postojanje samo Boga, Jedinog i približavanje Njegovoj uzvišenoj egzistenciji, ali i kao znak samo privremene (?itaj: prividne) odvojenosti Stvoritelja i stvorenja, kao i težnje ka kona?nom ujedinjenju svjesnog stvorenja sa svojim Stvoriteljem. Pri tome se ‘postupnost’ stvaranja izražava parovima Bog/Muhammed, nevidljivo (batin)/vidljivo (lahir), lam/elif, lam/lam-elif…

Geografsko-prostorni smještaj

Kao što smo ve? rekli, krajolik je dio ukupnog obrednog postupka i zato, i dio tekije… Toponomasti?ki podaci i o?uvana tradicija svjedo?e da su se uz put od Isa-begove zavije do Šehove korije nalazila i druga mjesta koja su imala posebno sakralno zna?enje u duhovnom životu mjesnih derviša. To su vrelo Ebu Hajat, Šehov ?air, pe?ina, jedna ili više njih u funkciji prostora ?ilehane ili ?elije. O ovoj pe?ini se zna vrlo malo. Hadžijahi? navodi da su u njoj derviši provodili erbeine, osamljivanje u trajanju od 40 dana. Preko puta pe?ine, ispod Šehove korije (preko rijeke Miljacke), nalazi se stijena Orlova?a ?iji dio okrenut rijeci Moš?anici nosi karakteristi?an naziv Šehovica. U tom dijelu danas se nalazi još jedna pe?ina. Sve ovo – s drugim nazivima – vrijedi i za tekiju u Blagaju. U oba slu?aja radi se i o svojevrsnim prirodnim baš?ama sa rijetkim biljnim i životinjskim vrstama.

U skladu sa gore navedenim numeri?kim odrednicama, na?elno, prostor bosanskih tekija po?etno je odre?en sa sedam na?ela: ku?a, stepenište, voda (mirna voda i slap), stijena, vrelo, mezar i pe?ina. Tih sedam ?initelja povezano je putem u sliku kozmološkog reda.

Nadalje, ?injenica koja je ?esto korištena protiv derviša u smislu prebacivanja i optužbi za unošenje sinkretisti?kih i hereti?kih vjerovanja u islam, jeste i ta da su tekije gra?ene na mjestima predislamskih svetilišta – pritom mislim na mjesta koja su makar u našoj zemlji njeni stanovnici od pamtivijeka smatrali svetim. U stvari, radi se o jednostavnom ali posve?eni?kom poštovanju hijeropovijesnih ?injenica, prethodnih objava, te svih tradicijskih odrednica koje se ne kose sa islamom, što je jedna od preporuka Allahovog Poslanika (s.a.v.a.) pri upoznavanju naroda sa islamom. Stoga ne ?udi da se u oba predmetna slu?ajeva u neposrednoj blizini naših objekata nalaze ostaci naselja iz prahistorijskog i rimskog perioda - prahistorijske gradine, kasnoanti?ka utvr?enja-osmatra?nice te ostaci srednjevjekovnih gradina, što nedvojbeno potvr?uje kontinuitet postojanja želje i potrebe naseljavanja upravo tih mini-geografskih podru?ja.

(Tekija u Blagaju na vrelu Bune) “….Nad ovim strši u visini od 1200 stopa strmenita stijena Vranjevi? brda, okrunjen impozantnim ruševinama gradine Stjepan-grada. Terasa, koja nam ovaj slikoviti pogled dopušta spada jednoj teki (tekija ili te?ija), jednom prebivalištu derviša. U povijest postanka ovog muhamedanskog samostana upli?e se narodno predanje, krš?anski srednji vijek i muhamedansko novije doba i dobiva jedan ?udan podsje?aj na starohelenski mit (pri?u) o Perzeusu i Andromedi.

Naime, narod kaže, da je u provaliji iz koje Buna izbija neko? živio jedan zmaj, koji je Zemlji jedan grozan danak (tribut) nametnuo: svake godine morala mu se izložiti jedna djevojka iz okolice za žderanje. Jedno? pogodi udes Milicu, lijepu k?er u Stjepan-gradu rezidiraju?eg vojvode Stjepana.

Sa teškom boli dade je otac. Ona je bila nad vrelom u pola visine stjenovitog zida izložena gdje se i danas nalaze još ostaci jednog zida. Tamo je navodno vodio jedan podzemni hodnik iz gradine. Ova neman primicala se ve? svome plijenu, da ga proguta, u to stiže u Blagaj pobožni derviš Sari (plavi) Saltik iz Sirije. Pun plemenite hrabrosti stupi u borbu sa zmajem i savlada ga buzdovanom. Zmaj se branio i svojim je repom tako jako oko sebe mlatio, da je velike komade iz stijene izbijao. Vojvodu Stjepana ovo je juna?ko djelo toliko razveselilo, da je hrabrom Saltiku dao svoju k?er Milicu za ženu i jedan mu samostan?i? sagradio, kome je on bio upravitelj (šeik). Povijest ovog doga?aja nalazi se još u jednoj samostana u rukopisu, pokraj groba šeika i njegovog sluge, na zidu visi buzdovan sa kojim je ubio zmaja i sve?ev ma?. Zato mu uve?e postavljaju vr? sa vodom. U jutro je navodno pod mokar, a vode je manje.

Samostan je još dugo postojao, ali je postepeno propadao. Na poslijetku je bilo samo još derviša u njemu, a ku?a u ruševnom stanju. Napokon do?e generalisimus Omer-paša (poznati Hrvat Mihajlo Latas) u Hercegovinu. Dražesni položaj Blagaja dade mu misao, da obnovi propali samostan. To se dogodilo oko god. 1862. Da svoga vjernoga, iz Indije potje?u?eg putnog i ratnog druga Muhamed-efendiju nagradi, u?ini ga šeikom ovoga lijepog i velikog manastira i oženi ga jednom djevojkom iz Nevesinja. I pokloni mu dva mlina, koja je Ali-paša u Blagaju podigao po njema?kim mlinarima.

Novi sjaj samostana nije dugo trajao; 1871. pade dole jedan dio stijene i probi svod samostana. Od tada stoji opet ponovno porušen. Godine 1878. umrije Muhamed Effendi Hindija (Indijabac) kao zadnji Šeik Blagaja; njegova dva maloljetna sina žive od prihoda mlinova…” Carl Peez, Mostar i njegova kultura, 1891, preveo Miroslav Loose, 1946. i 1951.

(Tekija na vrelu Bune u Blagaju) Objekat musafirhane i turbeta je uklopljen u prirodni ambijent tako da zajedno sa liticama, vrelom Bune i mlinicama ?ini jedinstvenu cjelinu. Stijena iznad tekijskih gra?evina tako?er je dio sakralne cjeline, ali istovremeno i dio objekta. Prema predanju, na višim dijelovima stijene obitavali su orlovi, a na nižim golubovi i sitnije ptice.

(Zavija na Bembaši) Pod gradom ima jedna stijena, koja se nadnijela zapadu. Kada je ?ovjek pogleda, misli da ?e se srušiti, a ispod nje je šupljina i iz te prazni izlazi iz goleme pe?ine šumom i hukom rijeka. Na mjestu gdje izvire ima pred spomenutom pe?inom golem vrtlog koliko dva guvna. Dubok je tako da mu još niko nije našao dna. Oko ovoga dubokog vrtloga sazidao je uz litice mostarski mufti-efendija jednu halvetijsku tekiju, od koje je jedan veliki ?ošak okrenut prema vodi. « (Evlija ?elebi, Sejahatname, preveo Sejfudin Kemura)

(Zavija na Bembaši) Kroz drvenu dvokrilnu kapiju koja je bila postavljena na visokom avlijskom zidu ulazilo se u prostor kaldrmisane avlije. Ulica Bembaša se nalazila na višem nivou od avlije, tako da je problem denivelacije bio riješen sa osam kamenih stepenika. Avlija je obuhvatala prostor od ulice pa sve do rijeke Miljacke, kojoj se prilazilo ispod zida semahane. Tekija je fasadama bila otvorena prema rijeci Miljacki, dok su zidovi koji su imali orijentaciju prema vanjskom svijetu, odnosno ulici, bili zatvoreni i bez ikakvih otvora. Donji prozori objekta bili su pravougaoni, dok su gornji imali završetak u vidu blago spljoštenog polukružnog luka. Prozori u donjoj zoni su imali željezne demire.

Postepeno smicanje prostorija zavije u smjeru sjever-jug, sa ciljem postizanja orijentacije otvorenih dijelova objekta prema Kibli, rezultiralo je jednostavnom ali neuobi?ajnom prostornom kompozicijom objekta. Na isto?noj strani objekta nalazio se prostor pravougaone osnove, u kome su u prizemnom dijelu bili smješteni ostava i mejdan odaja, dok se na spratu nalazila jedna soba i prostor semahane. Na ovaj prostor se sa zapadne strane vezala prostorija manjeg hajata pravougaone osnove, a potom slijedi osnova mutvaka u prizemlju i divhane na spratu. Zgrada je imala drvenu verandu ?ija konstrukcija se oslanjala na bo?ne zidove zgrade i preko drvenog jastuka na samo jedan hrastov stup postavljen na kamenu bazu. Veranda je na spratu imala devet drvenih stupova koji su pridržavali krovnu konstrukciju objekta. Otvori verande bili su zatvoreni mušepkom.

Tekijska arhitektura – interijer

Što se ti?e unutarnjeg rasporeda prostora on je organiziran u skladu i uz poštovanje svih na?ela svete geometrije, pri ?emu svaki element potrebuje i zahtijeva naknadno objašnjenje i obrazloženje u vidu zasebnog referata, a za što ovdje nemamo prostora, te ?emo se ograni?iti samo na njihovo takstativno pobrojavanje ili tek spomen.

Postoje?e originalne derviške institucije (a to su, ponavljamo, samo Hadži Sinanova tekija i malim dijelom ponovo izgra?eni Gazi Husrev-begov hanikah) nisu dosljedno autenti?ne u segmentu enterijera i njegove opremljenosti, a uveliko i eksterijera, što je neminovna posljedica utjecaja historijskih i drugih okolnosti kroz koje su prolazili Bosna i Hercegovina, Sarajevo te neminovno i Hadži Sinanova tekija. Uprkos svemu samo je Hadži Sinanovu tekiju donekle bilo mogu?e analizirati na osnovu postoje?eg stanja, jer ona je ponajbolje sa?uvala svoju autenti?nost, te samo ona odražava nekadašnju svoju prvobitnost.

Glavna prostorija tekije naziva se semahana i to je velika, središnja i glavna ?ilimima prekrivena prostorija u kojoj derviši obavljaju svoj obred. Tu se nalazi i mihrab. U tekijama se obi?no nalazi stan za šejha ili doma?ina tekije. U ve?im tekijama je postojala i musafirhana, mjesto gdje su besplatno no?ivali šejhovi, derviši i drugi putnici.

Mejdan-odaja je prostorija za razgovor, mjesto gdje se izu?avaju nauke i izoštravaju stavovi, mjesto mehabeta i sohbeta koji su nerazdvojivi dio tarikata i dervišluka, da ne kažem da predstavljaju njegovu osnovnu karakteristiku.
?ilehana, halvetgah ili nepopularnije ?elije su prostori koji su imali funkciju osamljivanja šejha u koju se ovaj povla?io radi obavljanja meditacije. Njihova glavna odlika je da su ova mjesta uvijek odvojena od objekta zavije. Njihov karakter je ovisio o geografskom podru?ju, klimi, materijalnoj kulturi zemlje…. Za ove svrhe mogle su se upotrijebiti i pe?ine, što je u Bosni i Hercegovini ?esto bio slu?aj.

Neke tekije su bile prizemne, a neke su imale i sprat. Gradile su se od razli?itih materijala u zavisnosti od tradicije mjesta na kom se grade.

Nadalje svaki detalj u tekiji ima svoju precizno odre?enu simboliku. Oružje na zidovima predstavlja znak da je borba sa samim sobom najviši izbor. Obavezna je i levha koja upozorava na vo?enje ra?una o svome ponašanju – Edep Ja Hu!, dok sablje oka?ene na zidu oko nje zna?e: u borbu se usklju?i cijelim svojim bi?em. Luk i strijela koji vise na zidovima ukazuju na oprez u životu, na protok vremena i blizinu smrti, jer je vrijeme nepovratno kao i odapeta strijela.
Jednako obavezan je i štap koji ima jaku simboliku u islamu i ozna?ava oslanjanje na tradiciju koja se prenosi stolje?ima. Simbolika štapa je prili?no opširna te bi nam samo spomen svakog od zna?enja uzeo previše prostora; stoga ?emo se zadržati samo na osnovnom i najpoznatijem u savremeno doba, zna?enju u smislu lije?enja, izlije?enja, te alkemijskom/alkemi?arskom potencijalitetu pretvorbe bezvrijednog u iznimno vrijedno. Štap je simbol ?uvanja, odbrane i sigurnosti (pastirski), vlasti i autoriteta (žezlo), neovisnosti i samostalnosti… S druge strane štap iz profila izgleda kao ve? spominjani harf elif, a odozgo kao ta?ka, zasigurno jedan od najtajanstvenijih derviških simbola.

Je li zbilja Vatikan utemeljen na krivotvorinič

Boris Beck

Burna je bila povijest papa. Ispo?etka nije dobro išlo rimskim biskupima: prvi su Petrovi nasljednici jedan za drugim gubili glavu u progonima. Konstantin im nije dao Rim na upravu, ali jest dao krš?anstvu status državne religije, pa je rimski biskup dobio i prvu katoli?ku crkvu na svijetu, Svetog Ivana Lateranskog, koja još uvijek stoji i zbilja sjajno izgleda. Pad Rimskog carstva sveo je Rim na provincijski gradi? i u dugim stolje?ima tek bi poneki papa, poput Lava I. ili Grgura I., zna?io nešo izvan rimske biskupije. U 8. stolje?u situacija je za zapadno krš?anstvo bila o?ajna: saraceni s juga, Bizant s istoka, a barbari svuda okolo. Divljim narodima niša nije zna?io Petrov nasljednik - ali nasljednik sjaja Rimskog carstva jest, pa je Lav II. 800. okrunio Karla Velikog u Rimu za cara i papinstvo je opet postalo me?unarodni faktor. Zauzvrat je potaklo silan kulturni zamah frana?ke države: gotovo sve knjige koje su nam poznate iz antike sa?uvane su u prijepisima nastalima na poticaj Karla Velikoga.

Ali papine nevolje nisu prestale, i dalje je Rim stiješnjen izme?u dva velika carstva: Bizanta na istoku i Svetog rimskog carstva na zapadu. Istovremeno su pape željeli sa?uvati neovisnost Crkve od svjetovne vlasti i ostati vrhovni arbitri u unutarnjim vjerskim pitanjima. Kako bi rekao Staljin, nisu imali divizije, bili su naoružani tek falsificiranom darovnicom (to u srednjem vijeku nije bilo ?udno; Nada Klai? je dokazala da su sve hrvatske darovnice lažirane, pa je valjda i Baš?anska plo?a falsifikat). Borba careva i papa vodila se nesmiljeno, a pape su ?ak i pobijedile u prvoj rundi: u 11. stolje?u Grgur VII. izop?io je cara Henrika IV. i tako odvojio Crkvu od države - otada na Zapadu država ure?uje svjetovne poslove, a Crkva duhovne, što je temelj demokracije, a što se u teokratskim drušvima poput iranskog tek treba dogoditi.

Prvi papa koji je službeno upotrijebio Konstantinovu darovnicu bio je Lav XI. pa zato postoje teorije da je nastala tek nakon Karla Velikog. Vjeruju?i da je izvorna, Lav ju je 1054. citirao u pismu carigradskom patrijarhu Mihajlu, ali Mihajla nije impresionirala i Crkva se podijelila na katoli?ku i pravoslavnu. Darovnica nije bila od koristi ni u 14. stolje?u kada su francuski kraljevi pape preselili u Avignon i ondje ih držali pod nadzorom. Ve? se idu?eg stolje?a otkrilo da je lažna: kardinal Nikola iz Kuesa prvi je to objavio, a 1440. sve?enik Lorenzo Valla to je i dokazao na temelju jezi?nih i faktografskih pogreška. Papa Pio II. prihvatio je dokaze i darovnica se više nije službeno spominjala, iako je prošo još stolje?e i pol prije nego se to javno priznalo.

Papinska država bila je tada uklju?ena u sve mogu?e talijanske politi?ke spletke, ali uvijek je podržavala Dubrova?ku republiku i ustrajno se suprotstavljala svim pokušjima Venecije da je uništi. Mi danas vidimo samo Vatikan, ali Papinska država prostirala se do Riminija koji je na jadranskoj obali (Boškovi? je izmjerio meridijan od Rima do Riminija), što zna? i da su Hrvati bili samo dan veslanja od epicentra renesanse i prvi susjedi papa! Ta ?injenica promijenila je tok hrvatske povijesti: u Rimu, u Zavodu Svetog Jeronima, Hrvati su prvi put priznati kao narod razli?it od Slovenaca i Srba, ondje su odre?ene prije 300 godina naše granice i u 17. stolje?u izabran književni jezik - šokavska ikavica Bartula Kaši?a. Zahvaljuju?i toj blizini danas smo i krcati spomenicima na UNESCO-voj listi što nam dovodi gomile Japanaca.

Pape su nagomilale i zapanjuju?e umjetni?ko blago koje je danas izloženo u Vatikanskim muzejima, a naplata indulgencija zbog gradnje bazilike Svetog Petra potakla je reformaciju. U 18. i 19. stolje?u pak Papinska država malo-pomalo propada i postaje sve ve?i teret za pape. Mimoišle su je sve moderne reforme - dok Europu zahva?aju industrijske i politi?ke revolucije, ona drijema u feudalizmu, ruglo je liberalnih drušava. Poseban je trn u oku pokretu za ujedinjenje Italije jer je baš u posred srijede: slobodni zidari su je likvidirali 1871. Pape su se neko vrijeme zbog toga durile, ali zapravo im je bila u?injena usluga - otada po?inje moderna povijest papinstva u kojoj pape viš nisu feudalni vladari, nego svjetski vo?e ?iji utjecaj na globalne prilike zadnje stolje?e i pol sve viš raste: ne možete na?i nijednu državu koja je otada do danas imala na ?elu takav niz velikih duhova. Kona?no, 1929. formiran je Vatikanski grad kao minijaturni teritorij nad kojim papa ima suverenu vlast, neka vrsta ureda iz kojeg se upravlja Crkvom s milijardu i 200 milijuna ?lanova. Ta ?udna zemlja nema ženskih stanovnika i nije u EU, ali ipak kuje vlastite eure.

Povijest Vatikana povijest je borbe za neovisnost krš?anske vjere od vlastodržaca, od rimskih careva i Karolinga do Napoleona i Hitlera. To je povijest blistavih dostignu?a - od Michelangelove kupole do teorije o Velikom prasku - ali i najtužnijih zastranjenja razvratnih Borgija, okrutnih inkvizitora i fanati?nih križara. Bilo je papa grešnika i svetaca, dali su nam korale i kalendar, sprije?ili su provalu Huna i nokautirali SSSR. Konstantinova darovnica dio je te nevjerojatne pri?e, a meni je osobno najdraža njena posljedica slasna ribica papalina, za koje Veljko Barbijeri kaže da su nazvane baš po papama jer su lovljene u moru ispred Riminija. No Sveta Stolica nije utemeljena ni na Konstantinovoj darovnici ni na glasovitoj vatikanskoj diplomaciji: nju je osobno utemeljio Isus Krist povjerivši Petru brigu za ?uvanje vjere; mu?enik Petar bio je prvi u nizu od 265 rimskih biskupa me?u kojima nisu svi bili na visini zadatka, ali još uvijek drže kormilo la?e upu?ene u vje?nost. Portugalska poslovica kaže da Bog ravno piše i krivim crtama, a Evan?elje da Petrovu stijenu sile zla ne?e nikada osvojiti - pa, bumo vidli.

Život damo, Dajlu ne damo

Boris Beck

- Pa, ovaj, izvorni dokumenti nisu sa?uvani, ali… - zbunio se Bozani?.
- Imate li barem ovjereni prijepis? - pitao je Ba?i?.
- Ne, naravno - mucao je Bozani? - pa to je bilo negdje prije 1095. godine kada je kralj Stjepan…
- Kralj? Dakle narodni neprijatelj - rekla je premijerka koja je o nacionalizaciji i narodnim neprijeteljima u?ila u politi?koj školi u Kumrovcu.
- A je li to bio hrvatski kralj? - zanimalo ju je.
- Ne, ma?arski…
- Okupator, dakle - namršitla se premijerka.
- A onaj misal tamo, odakle vam? - strogo je rekao ?ovi?.
- To je donio prvi biskup, ?eh Duh - oprezno je rekao Bozani?, slute?i novu zamku.
- Imate li carinsku deklaraciju? I je li imao radnu vizu? U neprilici ste, o?e biskupe!
Ali to je ve? vidio i sam.

Pat pozicija

?ini vam se da se to ne može dogoditi? Ali baš se dogodilu u Dajli. Samostan benediktinaca zaplijenila je jugoslavenska vlast kao i bezbrojna druga crkvena dobra - od Vinogradske bolnice i parka Ribnjak do kazališta Komedija i Pedagoške akademije, da spomenemo samo neke najpoznatije zagreba?ke nekretnine. Zaplijena te i bezbrojne druge imovine, iz kojih je Crkva financirala svoj rad, imala je za cilj uništenje te institucije. Umjesto Crkve propala je pak Jugoslavija, ali hrvatska država nije pokazala nikakvu volju da Crkvu obešteti. Pa ako su neke od tih nekretnina ve? i postale javno dobro, restitucija se mogla obaviti u novcu, dionicama u poduze?ima ili udjelima u fondovima, no država ne pušta kad nešto drži u šaci.

I sad smo u pat poziciji: Crkva uzalud o?ekuje povratak imetka, država umjesto toga ispla?uje apanažu koja sve frustrira, redovnici ne mogu dobiti svoje samostane, vlada retroaktivno ukida sudske i zakonske odluke, Jadranka Kosor inati se papi kojem je još ju?er ljubila prsten, licemjerno pokrivši glavu velom, narod kli?e “Život damo, Dajlu ne damo”. Istovremeno, tri klju?na problema ostaju neriješena.

Josip Bozani? i Jadranka Kosor (arhiva) Prvo, Crkva nije u Hrvatskoj od 1990. nego od antike: to je toliko davno da je biskupova ku?a u Pore?u ispod razine mora, toliko je obala potonula zadnjih 1500 godina. Kada netko do?e prvi nekamo - a benediktinci su u Hrvatskoj od kneza Trpimira - obi?no zauzme najbolje mjesto, pa je logi?no da je i sada samostan u Dajli na lijepom mjestu uz more. INA ima koncesiju na bušotine u Siriji jer je prva ondje našla plin i naftu i nitko im ne može oduzeti pravo prvenstva. Koliko danas vrijedi pravo prvenstva Crkvi?

Drugo, Crkva je i danas srednjovjekovna institucija: papa biskupima daje biskupiju kao leno, a oni su mu zauzvrat vjerni. Istovremeno svaki biskup vlada svojom dijecezom autonomno i nitko mu osim pape nije nadre?en. Budu?i da je Crkva današnji lik stekla u feudalno doba, nije ?udo da je stekla i mnogo zemlje jer je zemlja tada bila temelj privre?ivanja. Veliki zemljišni posjedi davali su joj mo? koju su autokratska društva ograni?avala na razne na?ine: Dubrova?ka republika zakonom je zabranila doniranje zemlje Crkvi, austrijski car Josip II. konfiscirao je samostanska imanja (poput pavlinskog samostana u Lepoglavi), a komunisti su ih palili (poput trapisti?ke Marije Zvijezde u Banja Luci). Istarski grof koji je dao benediktincima posjede u Dajli u?inio je to jama?no da opere neke samo njemu znane grijehe. No uništenje samostana samo zato da bi zemlju preuzela država predstavlja kulturocid: pavlini su u 16. stolje?u podjeljivali sveu?ilišne diplome, dali su autora rje?nika Ivana Belostenca i baroknog slikara Ivana Krstitelja Rangera, a trapisti su vodili agronomski fakultet - da i ne spominjem desetke tisu?a knjiga koje su zbog konfiskacije i paleža nestale u nepovrat.

Uhitite Trpimira

Tre?e, zadnjih dvjesto godina Crkva polako rasprodaje zemljišta i ta sredstva ulaže u zajednicu. Dijelom je novac otišao na zgrade pa je tako Stepinac prodao dosta sljemenskih šuma kako bi izgradio nove crkve u Zagrebu, od Podsuseda i Kustošije do Knežije i Sige?ice. Drugim dijelom novac je darovan narodu: Hrvatska akademija utemeljena je darovnicom biskupa Strossmayera, a bolnica na Šalati izgra?ena je na zemljištima koja je darovala zagreba?ka nadbisupija. Mislimo li zbilja da hrvatska država gospodari nacionaliziranim zemljištem bolje od zakonitih vlasnika?

Dok se ti problemi ne riješe, odnosi države i Crkve u Hrvatskoj ostat ?e debilni. Tko zna, možda upravo sada Karamarko izdaje uhidbeni nalog za kneza Trpimira jer je dobio dojavu da mu neki stranac, benediktinac Gottschalk, radi na crno.

Sufizam u osmanskoj književnosti

Adnan Kadrič

Sufizam se u književnosti na turskome jeziku javlja još sa prvim pisanim djelima na turskom jeziku. Ideje sufizma sre?emo još u Kutadgu Biligu (Znanje koje sre?u daje), duga?kom pedagoško-didakti?kome poetiziranome djelu Jusufa Has Hadžiba napisanom u 11. stolje?u.

⁽¹⁾

Ahmed Jesevi, Junus Emre, Ahmed Edib Jukneki i ostali pjesnici na turskom jeziku tako?er koriste tesavufske motive u svojim djelima. Na perzijskom jeziku i u turskome okružju Dželaluddin Rumi piše svoje višetomno djelo Mesnev? Ma‘nev? koje predstavlja jedno od temeljnih djela svjetske sufijske poezije do danas. Teorija o “šahidu” (svjedoku Božije ljepote i ljubavi), dakle, prelazi kasnije i u poeziju na osmanskom turskom jeziku. Navedena tesavufska teorija o “šahidu” nailazila je na brojna nerazumijevanja, tako da su pjesnici “koji bi se više udubili u mistiku” naprosto bili protjerivani iz svoga kraja zbog nerazumijevanja (ili nerazumljivosti) “poruke” u širim slojevima društva. Brojni osmanski pjesnici, osobito u drugoj polovici 15. stolje?a, bili su izloženi incidentnim “neznanstvenim hajkama” na teoriju o “šahidu” u poeziji. Osobito je omalovažavano i kritici podvrgnuto u?enje i djelo Ibn Arebija. Stoga je u vrijeme sultana Selima Javuza, brata žene velikog vezira Ahmed-paše Hercegovi?a i tetka Ali-bega Hercegovi?a, izdata i sljede?a pravna decizija (fetva) o pravovjernosti Ibn Arebijeva u?enja:

Znajte da je veliki Šejh, slavni upu?iva? u Istinu, Pol svih gnostika, predvodnik svih onih koji ispovijedaju transcendentno jedinstvo božanskoga Bitka, Muhammad lbn ‘Ali Al-‘Arab? At-Ta’? Al-H?tim? Al-Andal?s?, savršeni dijalekti?ar i izvanredni savjetodavac, napisao slavna djela i izveo brojna ?udesa, te da je njegovo svjedo?enje Istine prihva?eno od strane znalaca Zakona i mjerodavnih ljudi. Onaj koji ustaje protiv njega, taj griješi; ko ustrajava u svome osporavanju, taj u zabludi ostaje, a Sultanova je dužnost da ga kazni i iz zablude izbavi, jer Bog je naložio Sultanu da nare?uje ?injenje dobra, a zabranjuje zlo.

⁽²⁾

__________________________
(1) Kutadgu Bilig (Znanje koje sre?u daje) jedna je od prvih pripovjeda?ko-didakti?kih poema u turskoj pisanoj književnosti 11. stolje?a. Ujedno je to i prvo književno djelo Turaka muslimana. Autor je ove poeme Jusuf Has Hadžib. Djelo je dovršeno u Kašgaru 1069.-70. godine. Posve?eno je vladaru isto?nih Karahanida Abu Ali al-Hasan Tabga? Bugra-hanu.
(2) Cit. prema: Hafizovi?, Rešid (1995:62) Ibn Arebijevo filozofsko-teološko u?enje o logosu (doktorska disertacija), Bemust, Zenica.

Nakon navedenog pravnog mišljenja, koncept o šahidu kao svjedoku Ljubavi prema Bogu proširio se gotovo na sve poetske vrste, o tome konceptu se pisalo u stru?noj literaturi; štaviše, po tom konceptu je pisana poezija i u tekijama i na Dvoru. Želimo napomenuti da se u poeziji na visokostiliziranom osmanskom jeziku (u “dvorskoj” poeziji) ne koriste samo lekseme preuzete iz perzijskog jezika, ve? se preuzima i sami koncept opisa ašika (zaljubljenika) i mašuka (voljenog) / Mašuka (Voljenog).

Opis ljepote je tako?er šabloniziran, bez obzira da li se radi o “muškoj ili ženskoj” ljepoti. Iste su metafore, ista pore?enja, iste aluzije – isti koncept i teorijsko utemeljenje pojma ašk (ljubav). Naprosto je nestalo formalne granice u opisu “misti?ke” i “lai?ke” ljubavi, izuzev u sufijskoj terminologiji koja bitno obilježava odre?ene pjesme. Katkada sam kontekst poeme, ?ak i terminološki, ostavlja mogu?nosti višestruke recepcije. Koncept opisa “šahida” (svjedoka posrednika do Ljubavi i Ljepote) traje koliko traje i divanska poezija na osmanskome jeziku. Svaki divanski pjesnik implicite je uklju?en u navedeni leksi?ko-pojmovni koncept opisa Ljepote i Ljubavi. ?ak i u slu?ajevima pisanja parodija na neke pojave, kao i na sam koncept idelane ljubavi (Sünbülz?de Vehb?, S?bit i drugi), pojmovno-leksi?ki inventar za opis ljepote i ljubavi ostaje isti.

Sufijski stru?ni registar sre?e se u Bosni ve? od 15. vijeka. Isa-begova tekija jedna je od prvih zajedni?kih ku?a otvorenih za javne kulturne i vjerske aktivnosti ljudi u Sarajevu. Sli?no je i sa ostalim ve?im mjestima u Bosni 15. stolje?a. Bosanski vojni zapovjednici gajili su simpatije prema tesavufskom u?enju. Jedan od prvih bošnja?ko-muslimanskih pjesnika na osmanskom jeziku bio je Jakub-paša Bošnjak, pobjednik u boju na Krbavi 1493. godine, koji je za sebe volio re?i da je derviš. Ne ulaze?i u to da li se radi o afektiranom toposu naglašene skromnosti gdje se leksema derviš može koristiti u zna?enju “ubogi, siromašak” ili se, pak, možda radi i o pripadnosti odre?enom redu, može se slobodno re?i da je navedena leksema ve? bila u upotrebi u bošnja?koj poeziji 15. stolje?a na osmanskom jeziku. Gotovo su svi bošnja?ki pjesnici na orijentalnim jezicima poznavali tesavufski stru?ni registar. Ali-beg Širi Hercegovi? (unuk Hercega Stjepana Vuk?i?a Kosa?e) koristi lekseme iz tesavufskog stru?nog registra, zatim Nasuh Matrak?i iz Visokog (po?etkom 16. stolje?a), pjesnik kronograma na mostu Mehmed-paše Sokolovi?a u Višegradu Muhamed Karamusi? Nihadi duboko je inspiriran tesavvufom, Hasan Zijai Mostarac piše velike narativne poeme i svoj Divan pjesama prepun leksema iz tesavufskog stru?nog registra. Ahmed Sudi Bošnjak iz ?ajni?a bio je dvorski pjesnik i komentator perzijskih klasika, uklju?uju?i i komentare klasi?nih tesavufskih poema. Ahmed Vali Novopazarac tako?er je sufijski pjesnik, Derviš-paša Bajezidagi? bio je i bosanski namjesnik i sufijski pjesnik, Derviš Žagri? piše poduže i vrlo provokativne misti?ke poeme, mostarski pjesnik Kamili komentirao je tesavufsku poeziju. Ali Dede Mostarac napisao je velik broj rasprava i poetskih djela u kojima dominiraju tesavufske teme i motivi. U 16. vijeku brojni su se stanovici Mostara u popisne deftere upisivali kao “sufije”.

Abdullah Bošnjak Abdi poznat je kao Komentator Fususa (???? ??????), ?uvenog tesavufskoga u?enjaka Ibni Arebija.

⁽³⁾

Sar? Abdullah je bio poznat kao “Komentator Mesnevije” (???? ???????) Dželaludina Rumija. Posljednja dvojica pjesnika i komentatora bili su po svojim komentatorskim nadjevcima poznati u ?itavome Carstvu. Za Salahuddina Uššakija Bošnjaka neki histori?ari književnosti kažu da je napisao “oko 200 knjiga” na turskom, arapskom i perzijskom, a smatrao se jednim od najboljih poznavatelja tesavvufa u svoje vrijeme.

⁽⁴⁾

Detaljnija istraživanja ukazuju na to da Salahuddin Uššaki Bošnjak, za kojeg pisci tezkira bilježe i to da je porijeklom iz poznate sarajevske porodice šejhova, ima preko 70 ve?ih djela, od kojih neka imaju više od 500 strana. Treba skrenuti pažnju i na njegov obimni poetski opus na orijentalnim jezicima (u Divanu i izvan njega). Komentirao je i dotad neka manje komentirana Ibni Arebijeva djela. Sarajevski pjesnik Muhamed Nerkesi bio je inspiriran sufijskim djelima, što se vidi i u njegovoj Hamsi (kodeksu od pet cjelovitih djela). Ahmed Rušdi Mostarac – Sahhaf bio je tesavufski pjesnik kao i Sulejman Mezaki iz ?ajni?a. Sufijski motivi se sre?u i u divanima sarajevskih pjesnika: Mehmeda Fevzije, Ališira Feriduna, sarajevskog kadije Abdulkerima Samiija, Mahira Abdullaha Bošnjaka, Mehmeda Rešida, Asima i ostalih. Osman Šehdi, utemeljitelj istoimene biblioteke u Sarajevu po?etkom 18. stolje?a, bio je poznat po svojoj u?enosti i sklonosti ka pisanju sufijske poezije, isto kao i njegov sin i pjesnik Ahmed Hatem Bjelopoljak. Vehbi Sto?anin i Mejli Gurani tako?er su pod utjecajem tesavufskih ideja i poetskoga koncepta. Tesavufske termine vrlo ?esto sre?emo i u poeziji Fadil-paše Šerifovi?a, kao i u kra?im pjesmama njegovih suvremenika iz 19. stolje?a. U 19. stolje?u u sufijskoj poeziji osobito se isti?e Arif Hikmet-beg Sto?anin.

__________________________
(3) Ilustracije radi, navest ?emo samo nekoliko podataka o rukopisima djela “Komentatora Fususa” Abdullaha Bošnjaka. Djela su pisana na arapskom, turskom i djelomi?no na perzijskom jeziku (što se da naslutiti i iz transliteracije koju ?emo dati u ovoj fusnoti): ‘Ar?’is al-Nus?s, 2+594 s., O. Boy, Bulak 1252. (Sül. Ktp. – Hac? Mahmud Ef. 2220); Burh?n al-?al? f? sarf al-s?’i ‘an va?h al-?ya ‘an h?l Y?suf ‘alayh as-sal?m, L. 27-40 (Sül. Ktp. – Esad Ef. 3611/3); Fütüh?t’ül-Mekkiyye ?erhine d?’ir bir Ris?le, L. 61-77 (Sül. Ktp. – Hac? Mahmud Ef. 2396/6); Gül?en-i R?z, L. 54 (Sül. Ktp. – Darülmesnevi 232); ?as?de, L. 32-36 (Sül. Ktp. – Halet Ef. ?lavesi 142/2); Qas?da f? man?qib al-anbiy?, L. 132-137 (Sül. Ktp. – K?l?ç Ali Pa?a 1037/13); ?as?de-i y?’iyye, L. 62-63 (Sül. Ktp. – Esad Ef. 3796/14); ?as?de, L. 133-134 (Sül. Ktp. 802/6); Q?rra al-r?h? al-mamd?d li’l-ady?f al-v?rid?n min mar?tib al-vu??d, L. 24-37 (Sül. Ktp. – ?ehid Ali Pa?a 2788/5); Kit?b ad-durr al-manz?m f? bay?n sirr al-ma‘l?m, L. 103-104 (Sül. Ktp. – Crh. 2129/19); Kit?b al-anf?s al-miskiyya al-r?miyya f? tanf?s al-fav?yih al-b?niyye, 1030. h. g.,  L. 161-170 (Sül. Ktp. – Crh – 2129/32); Kit?b anfus al-v?rid?t f? ?arh awwal-i kutba al-Futuh?t, 1039. h. g., L. 140-143 (Sül. Ktp. – Crh. 2129/26); Kit?b al-?afr al-mutlaq ‘inda zih?b ‘?lem al-farq, 1040. h. g., L. 118-130 y. (Sül. Ktp. – Crh. 2129/22); Kit?b al-kanz al-makt?m fi taba‘iyya al-‘ilm al-ma‘l?m, 1027. h. g., L. 170-179 (Crh. 2129/33); Kit?b al-lubb f? bay?n al-aql wa al-šurb, 1033. h. g., L. 80-83 (Sül. Ktp. – Crh. 2129/15); Kit?b munteh? maq?sid al-kalim?t wa mubta?? tawa??uh al-ta‘ayyun?t, 1036. h. g., (Sül. Ktp. – Crh. 2129/4, Sül. Ktp. – Ha??m Pa?a 21/12); Kit?b r?h al-mut?ba‘a f? bay?n šur?t al-mub?ya‘a, L. 84-88 (Sül. Ktp. – Crh. 2129/16); Kit?b sirr al-haq?y?q al-‘ilmiyya f? bay?n al-a‘yun al-s?bita, L. 158-161 (Sül. Ktp. – Crh. 2129/31); Mekt?b, L. 206-207 (Sül. Ktp. - Pertev Pa?a 619/32); Qurra al-šuh?d wa mir’?t ‘ar?’is ma‘?n? al-?ayb wa al-??d, L. 181 (Sül. Ktp. – A?ir Ef. 161); Mat?li‘ al-n?r al-sen? al-munb? ‘an tah?ra nasab al-nab? al-‘Arab?, 1038. h. g., L. 44 (Sül. Ktp. – Ayasofya 0.2077; Sül. Ktp. Esad Ef. – 326); Mün?c?t, L. 44-46 (Sül. Ktp. – 0.2077); Mustav? al-‘al? f? al-mašrab al-ahl?, 1028. h. g., L. 11-23 (Sül. Ktp. – ?ehid Ali Pa?a 2788/4); Na??t al-muslim?n, L. 116 (Sül. Ktp. – Hac? Mahmud Ef. 1304); Ris?la f? tamassul al-?ibr?l f? s?ra al-bašar, L. 6 (Sül. Ktp. – Naf?z Pa?a 509); Ris?la N?n, L. 75-77 (Sül. Ktp. – Ha?im Pa?a 21/11); ?erh-i Cez?re-i Mesnev?, L. 159 (Sül. Ktp. – Hac? Mahmud Ef. 3417; Sül. Ktp. – Nafiz Pa?a 528) itd. Spisak djela Abdullaha Bošnjaka daleko je ve?i od ovog kratkog spiska u našoj fusnoti koja ima namjeru samo ukazati na tesavufsku tematiku Bošnjakovih djela, a nikako na broj tih djela i njihovu rasprostranjenost po brojnim rukopisnim zbirkama širom svijeta.
(4) K?l?ç, Mahmud Erol (2006) “Otomanski sufija bosanskoga porijekla Abdullah Salahuddin el-Uššaqi”, U: Isa-begova tekija u Sarajevu. Zbornik radova, Sarajevo.

Ukratko, brojni su bosanski pjesnici koji su u svojoj poeziji bili pod snažnim utjecajem ideje tesavufskog vi?enja pojma Ljepote i Ljubavi u poeziji. Derviš-paša Bajezidagi? Mostarac samo je jedan od njih.

Univerzalni (potpuni) čovjek

Edin Kukavica

Ovdje nije ni mjesto ni prilika da se upuštamo u objašnjenje ovog u?enja u islamu i tesavvufu; pokušat ?emo u najkra?im crtama re?i kako se ovo u?enje koje odražava oduvijek prisutnu istinu poznatu odabranicima svih generacija, ?ak iako nije bila poznata pod ovim imenom, odnosi na Imama Alija (s.a.). U pjesmi posve?enoj Imamu Aliju (s.a.) kaže se:

Tvoj lijek je u tebi, a ti ne znaš za nj;
i tvoja bolest je u tebi, a ti je ne vidiš.
Ti si jasna Knjiga skrivenoga objavljena harfovima.
Ti se smatraš samo tijelom, a u tebi je otkriveno mnoštvo svjetova.

Lijek koji se ovdje spominje je mogu?nost svake osobe da realizira i aktualizira istinsko znanje; to je, u stvari, ponovno otkrivanje vlastitog fitreta ili skupa normi po kojima je ?ovjek stvoren. Bolest pak je niže “ja” koje ?ovjeka vu?e ovome svijetu željama i lijenoš?u, istovremeno zaklanjaju?i ga od Istine.

Sljede?i stih je svojevrsno tuma?enje Kur’anskog ajeta: Pokazivat ?emo im Mi Znake Naše u prostranstvima svemirskim i u njima samim, sve dok im jasno ne bude da je Kur’an Istina (Kur’an, 41:53). Znakovi svjetova (makrokozmosa) spominju se uz njihove parnjake u i na ?ovjeku, dok stih prije ukazuje da ti unutarnji znakvi mogu poslužiti kao putokazi svemu što je o?igledno skriveno od nas, u nama i oko nas. Posljednji stih je nedvojbena potvrda ?ovjeka kao mjesta manifestacije svih Allahovih Lijepih Imena. Ova pjesma je jedna od najranijih izjava ideje koju su sufiji kasnije definirali: Univerzum (svjetovi) je veliki ?ovjek, a ?ovjek je mali univerzum. Sve stvoreno u makrokozmosu (kavnu’l-kebir) postoji i u mikrokozmosu (kavnu’s-sagir). Drugim rije?ima, ?ovjek, svojom pozicijom u ukupnom stvaranju, ima mogu?nost spoznaje na?ela svih stvari razumski i egistencijalno, temeljem ?injenice da svaki predmet njegovoga znanja ima svoga parnjaka u njemu ishode?eg iz istog na?ela, odnosno Allahovih Lijepih Imena i Sifata.

U ovom smislu treba tuma?iti i zanimljivu predaju koja se pripisuje Imamu Aliju (s.a.) u kojoj on kaže:

Cijeli Kur’an je u sufi Fatiha, cijela sura Fatiha je u Bismillah, Bismillah je u harfu ba kojim po?inje, a harf ba je u (dijakriti?koj) to?ki pod njim; ja sam ta to?ka!

U najkra?em, to?ka pod harfom ba predstavlja sjecište horizontalne i vertikalne osi stvarnosti, odnosno elif (rije?i) ikre! i ba (izraza) bismi rabbike, to jest U?i! u Ime svoga Gospodara, prvog ajeta Kur’ana ?asnog objavljenog Allahovom Poslaniku Muhammedu (s.a.v.a.).

Ove osi i njihovo sjecište simbol su Univerzalnog (Potpunog) ?ovjeka; horizontalna os predstavlja ljudsku potpunost na razini bi?a/postojanja, a vertikalna os realizaciju i aktualizaciju drugih stanja bi?a. Simboli?kim jezikom Imam Ali (s.a.) potvr?uje da je realizirao ovaj stupanj. Isto tako to?ka se može pojmiti kao na?elo svih pisanja, dakle na?elom svih manifestacija. O ovoj temi šejh Ahmed Alevi piše:

Kad god govorim o to?ki mislim na Tajnu Suštine nazvanu Jedinstvom Percepcije odnosno Svjedo?enja (vahdetu’š-šuhud), a kada god govorim o (harfu) elif mislim na Jednog, Jedinog (vahdetu’l-vudžud), Vrhunaravnu Suštinu, a kada govorim o (harfu) ba mislim na ultimativnu Manifestaciju nazvanu Uzvišeni Duh, za kojim(a) dolaze ostali harfovi, potom pojedina?ne rije?i, a zatim i govor u cjelini, sve po hijerarhiji. Hijerarhija postojanja simbolizirana je ajetima, rije?ima i slovima (harfovima), koji - svi - ishode iz osnovne to?ke. Imam Ali (s.a.) se identificira s to?kom kako bi izrazio svoje jedinstvo sa Suštinom.

Svečenici znanstvenici se imaju čime pohvaliti

Boris Beck

Bez ikakva posebna ?itanja i istraživanja mogu navesti dvadeset primjera da su sve?enici, redovnici ili tek pobožni ljudi napravili korisna i trajna otkri?a. Nikola Kopernik je bio sve?enik i doktor kanonskog prava, utemeljitelj genetike Gregor Mendel bio je augustinski redovnik, a jedan od za?etnika moderne atomske teorije, isusovac Ru?er Boškovi?, izmjerio je meridijan od Rima do Riminija i prvi izra?unao spljoštenost Zemlje na polovima. Isusovci su me?u znanstvenicima posebno brojni: Christoph Scheiner je otkrio siguran na?in da se teleskopom prou?ava sunce, Orazio Grassi je zaklju?io da su komete materijalni objekti s vlastitim putanjama, a jedan je isusovac posebno zadužio Hrvate: pater Stjepan Glava? je napravio prvu matemati?ki to?nu kartu Hrvatske. 

Dok katolici imaju sve?enike znanstvenike, protestanti imaju znanstvenike teologe: luteran Kepler nije sumnjao da njegovi zakoni gibanja nebeskih tijela govore o Božjem skladu, Isaac Newton pisao je teološke rasprave iz kojih je o?ito da je smatrao da je Bog iznad prirode i da znanost ima svrhu ukazivati na Stvoritelja, Robert Boyle bio je žestoki osporavatelj ateizma, a Euler je uz radove o logici stigao napisati i jedan apologetski spis o božanskoj objavi. Crkva više nije prisutna na sveu?ilištima kao nekad - iako vrijedi spomenuti da je prvi rektor Zagreba?kog sveu?ilišta 1874. bio sve?enik, povjesni?ar Matija Mesi? - no religiozni znanstvenici nisu rijetki. Ja poznajem dva teorijska fizi?ara koja su vrlo aktivna u Crkvi (jedan se od njih upravo sprema u CERN), a da su religiozni bili Max Planck i Einstein, cvrku?u i vrapci na krovu. “Oni koji kažu da prou?avanje znanosti ?ini ?ovjeka ateistom mora da su prili?no glupi ljudi”, rekao je njema?ki nobelovac Max Born, a francuski matemati?ar C. E. Picard je rekao da “princip neodre?enosti dokazuje da Bog može postojati”.

Još važnije od pojedina?nih doprinosa jest cijelo usmjerenje Crkve, a ako ste gledali “Ime ruže”, onda ste vidjeli i gdje je nastao zametak moderne znanosti - u benediktinskoj opatiji gdje su redovnici prepisivali knjige, unaprijedili poljoprivredu, održavali apoteke i kupališta te uvodili prve strojeve na vodeni pogon. Njihovi kolege franjevci imali su niz slobodnih mislilaca koji su filozofiju odvojili od teologije - spomenimo samo Vilima od Ockhama ?ija je maksima (“Ockhamova britva”) i danas glavno oru?e ateista, a jedan je dominikanac, Toma Akvinski, uveo u filozofiju Aristotela i time otvorio put svim empirijskim znanostima. Biskup Berkley dao je prilog racionalisti?koj filozofiji, krš?anski mistik Pascal matematici i fizici, a monsinjor Lemaitre tvorac je teorije o Velikom prasku.

Odnos Crkve i znanosti kompleksan je i nije isti u svim vremenima i na svim mjestima. No da bi se o tome moglo nešto re?i, treba pogledati izvan hrvatskih medija koji zadnjih par godina o Crkvi pišu isklju?ivo kao o leglu pedofila, lijen?ina i gangstera. A komu je to glavni izvor informiranja i ne zna ni za što što seže u dalju prošlost ili u ve?u širinu, nije bolje ni zaslužio.

O ŽIVOTINJAMA U KRŠčANSKOJ DUHOVNOSTI

Jadranka Brnčič

U naumu spasenja

Životinje su tako bliske ?ovjeku da su sastavni dio saveza što ga je Bog sklopio s ?ovjekom (Post 9,9-10; Hoš 2,20). Morske i kopnene životinje te ptice zadobile su isti blagoslov kao i ljudi: “Plodite se i množite!” (Post 1,22) te su i same podložne Mojsijevu zakonu (Izl 23,12; Pnz 5,14). Životinje koje ?ine zlo bit ?e kažnjene kao i ljudi (Izl 21,28-32) a ?ovje?an se stav propisuje i prema njima (Izl 23,5; Pnz 22,6; 1 Kor 9,9; 1 Tim 5,18). Psalmi 104 i 148 iskazuju Božju blisku identifikaciju sa zvijerima polja, stvorenjima mora i pticama u zraku. Propovjednik isti?e da i ljudi i životinje dijele istu sudbinu i istu smrtnost. Kada se sažalio nad Ninivom, Bog se sažalio nad svim njezinim stanovništvom, uklju?uju?i i životinje (Jona 4,11). Mnogi vo?e židovskoga naroda izabrani su i zbog svoje blagosti prema životinjama (Mojsije i David, blagi pastiri; Rebeka, izabrana za ženu Izaku, i stoga što je nahranila Eleazarove deve). Životinje su pridružene bilo pokori (Jona 3,7) bilo kazni ljudi (Izl 11,5). U Izl 13,1-2 životinje se nazivaju jednako kao i ljudi – djecom Izraelovom, što zna?i dionicima izabranja (usp. Iz 11,6-9). Njihove su sudbine tijesno povezane, kako u prokletstvu tako i u spasenju.
Prije Adamova neposluha sve su mu životinje bile podložne i sve živjele u miru i u skladu s ?ovjekom. U miru ubijanje je posve neprimjereno. No, poslije Adamova grijeha i sve je stvorenje uvu?eno u posljedice grijeha: u raspad sklada (usp. Rim 8,19-22). Prvotnu dobrotu stvorenja pokvarila je ljudska grješnost. Me?utim, Prvi grijeh nije izlazak iz prvotnoga savršenstva raja, nego neodaziv na Božji poziv da ?ovjek radi na ispunjenju potencijala prirode, vlastite i cjelokupne zemaljske prirode, potencijala radosti, zdravlja, pravde i ljubavi. Nismo “pali”, nego nismo “rasli”, ostaju?i zarobljeni u ambivalentnom svijetu vlastitih potreba i sebi?nih htijenja. Otkupljenje i spasenje (gr?. soter – punina zdravlja i dobra) uklju?uje svu prirodu, a ona i sama teži punini života (usp. Rim 8,19-21). U budu?im, mesijanskim vremenima bit ?e uspostavljen sklad: divlje životinje postat ?e krotke i miroljubive (Dn 6,17-25; 14,31-42; Ps 91,13; Mk 1,13; 16,18; Dj 28,3-6), što ?e biti znak svršetka vremena (Hoš 2,20; Iz 11,5; 65,25). Zvu?i kao utopija. Me?utim, rije? utopija dolazi iz gr?kog utopia, što zna?i “ono što nema mjesto”. Dovoljno je utopiji dati mjesto pa da ona prestane biti nedostižnim idealom. Tada ?e i ono životinjsko u ?ovjeku u potpunosti biti svladano i preobraženo (1 Kor 15,44).
Teologija koja se bavi jedino ljudima ne može biti potpuna teologija. Za biblijsko i rano krš?anstvo spasenje je temeljno kozmi?ko pitanje, tj. rije? je o spasenju svega svijeta.

Crkveno u?enje

Krš?anstvo je u rimski svijet unijelo ideju jedinstvenosti ljudske vrste, ideju naslije?enu od židovske tradicije. Na to se navezala krš?anska ideja o svetosti svakoga ljudskog života. Ovo u?enje dovelo je do znatna širenja ograni?ene moralne sfere Rimljana. Me?utim, što se drugih životinjskih vrsta ti?e, isto u?enje poslužilo je produbljivanju jaza izme?u ljudi i ne-ljudi. Biblija nam kaže da je Bog stvorio ?ovjeka na svoju sliku. To ljudskim bi?ima dodjeljuje poseban položaj u svijetu kao bi?ima koja su, jedina od svih živih bi?a, nalik Bogu.
Iako je uspostavio ljudsku vladavinu nad drugim vrstama, Stari zavjet je, ve? je re?eno, pokazivao naznake brige za njihove patnje. U Novom zavjetu nedostaju bilo kakve opomene protiv okrutnosti prema životinjama ili ikakvi savjeti da se njihovi interesi uzmu u obzir. Sam Isus je opisan kao onaj koji je pokazivao o?itu nezainteresiranost za sudbinu ne-ljudskih bi?a kada je naveo dvije tisu?e svinja da se strovale u more – što je bio nepotreban ?in budu?i da je Isus lako mogao istjerati duhove a da ih ne uvede u bilo koje drugo stvorenje (Mk 5,1-13). Ovaj Isusov primjer, dakako, nije bio bez posljedica na kasnije krš?ane. Sveti Augustin (354-430) zaklju?uje da Isus smatra kako ne postoje zajedni?ka prava me?u ljudima i životinjama te da svoje ponašanje prema životinjama ne treba ravnati pomo?u moralnih pravila koja upravljaju našim ponašanjem prema ljudima.
Na toj osnovi nije teško pretpostaviti kakve su bile interakcije krš?anskih i rimskih stavova. Krš?ani su se nepomirljivo suprotstavljali borbama gladijatora u rimskim arenama, ali ni nakon dokinu?a moralni status ubijanja ili mu?enja ma kojeg ne-ljudskog bi?a ostao je nepromijenjen (ostatke takva stava susre?emo u suvremenim oblicima borbe s bikovima u Španjolskoj i Južnoj Americi). Iako ve?ina gra?ana osu?uje zabavu koja uklju?uje mu?enje životinja, njezini pristaše, zbog koristi koju iz nje izvla?e, još su uvijek vrlo brojni. Katoli?ka crkva stolje?ima šuti o tom problemu. Poznata su samo dva biskupa koja su javno protestirala još u XIX. stolje?u: C. H. A. Plantier (1866) i A. Besson (1885).
Krš?ani ne samo da nisu ublažili rimske stavove prema životinjama, nego su ?ak uspjeli zatomiti iskru i najmanjeg suosje?anja, gotovo zaboravljaju?i pritom da ?ovjek od životinja nema samo ekonomsku i ekološku nego i duhovnu “korist”. “Životinje su, i biljke, trajni izvori i uvijek prisutne potvrde bezbrojnih segmenata naše duhovne povijesti, nezamislive bez životinjskog i biljnog svijeta” – kaže Nikola Viskovi?, razvijaju?i potom svoju misao govore?i ponajprije o umjetnosti i poeziji.
Vrlo je malo krš?ana pokazivalo ikakvu brigu za životinje: zabilježena je molitva svetog Bazilija Velikog koja spominje blagost prema životinjama; zatim, poznata je odluka svetog Neota da sabotira lov spašavaju?i uhva?ene ili ranjene jelene i ze?eve. Bilo bi zanimljivo prou?iti animalisti?ku ikonografiju, tj. u ikonografskim prikazivanjima svetaca popisati i analizirati one motive u kojima se pojavljuju životinje.
Isto?na crkva tako?er poznaje svete ljude koji su vjerovali da rajski sklad nije puka utopija i da ne može biti uspostavljen bez ravnopravnoga sudjelovanja svih bi?a i svih elemenata svemira (sv. Makarije, sv. Simeon Stari). Sv. Serafin iz Sarova posvjedo?io je: “Kada ?ovjek promatra životinje, osje?a da mu se iz dubina o?i pune suzama a srce takvim jakim milosr?em da postaje nesposobnim tolerirati, ?uti, vidjeti i najmanje nanošenje boli bilo kojem stvorenju”. Me?utim, dužnost koja je nalagala ?ovjeku da bude blag prema životinjama više je imala vjersko obilježje nego što je dokazivala svijest o poštivanju životinja kao takvih.
Crkveni oci rijetko i usput spominju tu dužnost (uz neke iznimke poput Klementa Aleksandrijskog ili Ivana Zlatoustog). Skolasti?ki teolozi oštro su osu?ivali svako nanošenje boli i patnje životinjama, ali prvenstveno zbog posljedica što bi ih takvo ponašanje moglo imati po ljudsku dušu. Toma Akvinski tako (Summa Contra Gentiles II, 112) tuma?i zabranu okrutnosti nad životinjama mogu?noš?u da bi onaj tko je okrutan prema životinjama to mogao postati i prema ljudima. Tako?er tvrdi da vježbanje blagosti prema životinjama pridonosi blagosti, samilosti i nježnosti me?u ljudima (Summa Theologica I-II:102,6-8). Što se ti?e ubijanja radi hrane, Toma Akvinski je, u okviru ograni?enih spoznaja o prehrambenim potrebama ?ovjeka onoga vremena, uvjeren da ?ovjek ne bi mogao živjeti a da se ne hrani životinjama. Iz toga proizlazi da je, budu?i da ne možemo jesti a da ne ubijemo, legitimno ubijati životinje.
Utjecaj Tome Akvinskog bio je trajan. Neki zoofili kritiziraju katoli?ku etiku zbog toga što odbija priznati životinjama bilo kakva prava, pa ?ak i pravo na život. Katoli?ki teolozi, pak, smatraju da dužnost izbjegavanja okrutnosti prema životinjama ne zna?i nužno i da im treba priznati neko pravo. Naša dužnost prema njima naprosto je sastavni dio naše dužnosti prema Bogu. Ako se ?ovjek, bez razumna razloga, okrutno odnosi prema životinjama, griješi. Ali “ne zato jer krši prava životinja, nego zato jer narušava red što ga je uspostavio Stvoritelj” (Zigliara, Philosophia Moralis /Filozofija morala/).
Za apsolutnu najnižu to?ku razvoja svijesti o patnji što ju ljudi nanose životinjama, Peter Singer, jedan od najutjecajnijih boraca za prava životinja, smatra pojavu filozofa Renéa Descartesa. Ovaj filozof, pozivom na krš?anstvo, i na mehanicisti?ku filozofiju koja glorificira prednost što ju ?ovjek ima posjeduju?i razum, odrekao je životinjama ne samo postojanje duše, pa ?ak i svijesti, nego i svakog osje?anja, što zna?i da je smatrao da životinje ne osje?aju bol.
Rasprave koje su se otvarale oko pitanja o postojanju duše u životinja bile su u filozofa reakcija na Descartesa (Leibniz, isusovac Bougeant, Locke, Hartley, Condillac, La Mettrie). Nakon Darwinove teorije evolucije tom su se temom po?eli baviti psiholozi (H. Huxley, Lloyd Morgan, Jacques Loeb, J. B. Watson), a u novije vrijeme i kiberneti?ari (P. F. Strawson, Taylor). Polaze?i od razli?itih definicija duše i ustvrdivši da “posjedovanje” duše ne zna?i automatski i mogu?nost besmrtnog života, što je teolozima glavna prepreka da bi uop?e mogli razmišljati o životinjskoj duši, autori jasno izri?u da životinje imaju dušu. Jean Nakos u poglavlju “Duša životinja” (u knjizi Plaidoyer pour une théologie de l’animal /U obranu teologije životinja/) bilježi da je papa Ivan Pavao II, za audijencije 19. sije?nja 1990, izjavio kako “životinje imaju dušu te da se mi, ljudska bi?a, moramo osje?ati solidarnima s našom mla?om bra?om”.
Descartes je, dakle, ipak, svojevremeno zaklju?io da se životinje mogu ne samo ubijati radi hrane nego ih se može i žive, bez anestezije, secirati radi “znanstvenog istraživanja”. O boli koja im se pritom nanosi, me?utim, nije ni priupitao. Kasnije oko tog pitanja razvila se cijela jedna znanost – etologija. Rije? je o znanosti, nadahnutoj radom Lorenza i Tinbergena iz prve polovice XX. stolje?a koja prou?ava ponašanje životinja i dokazuje bogat registar osje?anja u njih. Descartes je samo u?inio korak dalje od dotada uvriježena mišljenja u zapadnoj filozofiji i teologiji – u?inio je ?ovjeka gospodarom i vlasnikom prirode, a životinju “pokretnim strojem” (machina animata). Zato ne ?udi da je Darwinova teorija evolucije (u: On the Origin of Species by Means of Natural Selection /O porijeklu vrsta u svjetlu prirodnog odabira/, London 1859), utvrdivši zajedni?ko porijeklo ?ovjeka i životinja, izazvala toliko otpora ponajprije u teološkim krugovima. Najpoznatiji takav sukob znanosti i religije ?ak je završio 1968. sudskim procesom u Americi poznatim pod imenom The Scopes trial. Postalo je jasno da sva ranija opravdavanja vrhovnoga mjesta koje si ?ovjek pripisuje u hijerarhiji živih bi?a, moraju biti revidirana.
S pravnoga gledišta, kakvo je uglavnom još uvijek na snazi, vidljivi je svijet podijeljen na osobe i ne-osobe, pa samo ljudske osobe, imaju?i razum i sposobnost samokontrole, mogu biti subjekti prava i dužnosti. Prava i dužnosti moralne su kategorije koje mogu postojati samo za moralna bi?a, tj. ljude, tvrdi takvo egocentri?no stajalište. Druga živa bi?a nemaju prava ni dužnosti i podložna su ?ovjeku. Me?utim, katoli?ki teolozi ništa ne govore o našoj dužnosti da štitimo živote životinja te tako ne snosimo nikakve ni moralne ni pravne posljedice ako to ne ?inimo.
Krš?anska doktrina ima jedan temeljni nedostatak: ona vrijedi isklju?ivo za ljudska bi?a. Štoviše, gotovo da svoju apsolutnu brigu za ?ovjeka temelji na relativnoj nebrizi za sva ostala stvorenja. Ona je, na neki na?in, pokidala ontološku vezu ljudi i životinja, što u krajnjoj izvedenici, kada se takva struktura mišljenja prevede na konkretne situacije, dopušta okrutnost prema životinjama.
Još sredinom XIX. stolje?a papa Pio IX. odbio je dopustiti da se u Rimu ustanovi Društvo za spre?avanje okrutnosti prema životinjama na osnovi toga što bi takvo što razumijevalo da ljudska bi?a posjeduju dužnosti prema životinjama. Nikakve znatnije modifikacije u polazištu Rimokatoli?ke crkve nije bilo sve do danas. Tek je 1988. jedna službena izjava nazna?ila da ekološki pokret po?inje utjecati na katoli?ka u?enja. U svojoj enciklici Solicitudo Rei Socialis (Socijalna skrb) papa Ivan Pavao II. naglasio je da “moralni zna?aj ljudskog razvoja ne može zaobi?i ni poštivanje stvorenja koja ?ine vidljivu prirodu, tj. kozmos” te dodao: “Nemogu?e je da se po miloj volji i prema vlastitim ekonomskim zahtjevima koristimo razli?itim stvorenjima, živima ili neživima – a da to ne ostane nekažnjeno. Naprotiv, potrebno je voditi ra?una o naravi svakoga bi?a, o njegovoj uzajamnoj povezanosti u ure?enom sustavu kao što je kozmos”.

Sveti Franjo Asiški

Sveti Franjo Asiški (1181-1226) sin trgovca iz Asiza (Umbrija), napustivši bogatstvo i obiteljsku ku?u, propovijedao je “evan?eosko siromaštvo” i njeguju?i vrline siromaštva, radosti i jednostavnosti, osnovao Franjeva?ki red. Iz ljubavi prema Kristu i svim stvorenjima poistovjetio se s njegovim patnjama i Mukom te na samrti ispjevao Pjesan bratu Suncu. S pravom se štuje kao ljubitelj životinja i paradigmatski je primjer osobe koja u svima bez razlike, u neživim i živim stvorenjima jednako kao i u Bogu, poštuje i voli život. I to ne zbog brige za vlastite vrline nego zbog ljubavi same. On, prisje?aju?i se Isusova poziva da Evan?elje treba propovijedati svem stvorenju (usp. Mk 16,15), Radosnu vijest ljubavi ho?e podijeliti sa svima: zato propovijeda ne samo ljudima nego i pticama, ze?evima i ribama. I oni ga slušaju. A on se s njima ophodi kao s osobama, odnosom dijaloga i poštovanja. Naziva ih bra?om i sestrama. Franjo predstavlja glavni izuzetak za pravilo da katoli?anstvo obeshrabruje brigu za dobrobit ne-ljudskih bi?a. No, ne znamo ništa pouzdano o njegovim prehrambenim navikama. Ili, barem, znamo da svojoj bra?i nije dao pravilo o suzdržavanju od jedenja mesa.
Postoje nebrojena i uvjerljiva svjedo?anstva koja pokazuju na?in na koji Franjo pristupa stvorenjima. Stabla su stvorena da ostanu stajati; ako ih je nužno oboriti, treba ih otpiliti tako da “bi još imala nade da prolistaju” . Katkada mu je znalo do?i da ide šumom i grli stabla. Izbavlja crva uz suhoga pijeska na cesti jer u njemu gleda onoga koji je crv, a ne ?ovjek. Koja god da se životinja spominje u Cvjeti?ima svetog Franje, svojevrsnom prvom životopisu, Franjo ?e joj biti nježan zaštitnik i prijatelj: vuka koji seljacima krade hranu, opravdava zbog njegove gladi i uspijeva s njim, kao s ravnopravnom osobom, utana?iti dogovor da ne?e napadati doma?e životinje; polusmrznuta p?ela mu dolazi da ju zagrije… Pri?a se da je izjavio: “Kad bih samo mogao biti predstavljen caru, molio bih ga, radi ljubavi Božje, i zbog sebe, da izda naredbu koja svima zabranjuje hvatanje i zato?ivanje mojih sestara ševa te da svima koji imaju volove ili magarce zapovijedi da ih na Boži? trebaju posebno dobro nahraniti!” Takav svoj stav, bratski odnos prema svim stvorenjima, Franjo je izrazio kroz Pjesan bratu Suncu. Sve je tu sadržano: nebo i zemlja, elementi od kojih je sastavljen svemir. Franjo je u ekstazi univerzalne ljubavi i naviješta izmiren svijet. I u najmanjoj stvari vidi Boga, sve u svima.

Ekoteologija

Nikola Viskovi? odre?uje šest osnovnih pristupa životinjama: 1. ekonomski (u kojem se životinja smatra upotrebljivom stvari za egoisti?no održavanje ljudske egzistencije, 2. simboli?ki (u kojem je životinja znak važnih kolektivnih, magijskih, religijskih, moralnih i politi?kih ideja o samom ?ovjeku), 3. umjetni?ki (srodan simboli?kom ali usmjeren estetici), 4. sentimentalni (u kojem se osje?ajni interes pokazuje samo prema uskom krugu životinja, a ne prema životinjskim bi?ima kao takvima), 5. znanstveni (u kojem su životinje tek predmet istraživanja i koji je stvorio niz predrasuda o nepostojanju svijesti u životinja) te 6. eti?ki (koji je još slabo prisutan, ali ?ije na?elo nije selektivno nego demokratski uklju?uje jednako sva bi?a te rješava probleme sukoba interesa ?ovjeka i životinja).
Krš?anski odnos, ?ini se, uglavnom zastaje u simboli?kom i sentimentalnom pristupu. Premda je suosje?anje, koje bi trebalo biti temeljna pokreta?ka snaga krš?anstva, vrlo rijetko u njegovoj povijesti bilo jasno izraženo u odnosu na ne-ljudska bi?a. Me?utim, Jean Gaillard nagoviješta: ukoliko ?e se krš?ani i dalje zanimati za pitanja otkupljenja i spasenja, slijedi neizbježnost novoga krš?anskog stava: “Nije ?ovjek stvorio životinje. One su sastavni dio stvorenja kao i mi. Osje?aju i trpe kao i mi. Svijest o kozmi?koj solidarnosti nalaže nam poštivanje sve prirode”.
Me?utim, ?ak i kada neki katoli?ki eti?ari naglašavaju potrebu samilosnog ponašanja prema životinjama, nikad dužnost da budemo blagi prema njima ne stavljaju na istu razinu s dužnoš?u da budemo blagi jedni prema drugima. Jedan od razloga jest i strah da bi takav stav mogao odvesti u nekrš?ansko razmišljanje ili u pretjerivanje u drugom smjeru: ima mnogo oponašatelja Schopenhauera koji vole svog psa a mrze svoje dijete. Arthur Schopenhauer (1798-1860) – filozof poznat ne samo po svojoj privrženosti životinjama nego i zalaganju za njih (“Preisschrift über die Grundlage der Moral” /“Spis o temelju morala”/, u: Sämmtliche Werke /Sabrana djela/), kao i po svojoj mizantropiji, što je sprega koju ponekad nalazimo i u nekih ljudi koji pretjeruju u svojoj “ljubavi” prema ku?nim ljubimcima a preziru svoje bližnje.
Tek kad je problem narušavanja ekološke ravnoteže postao goru?im problemom koji uklju?uje i pitanje opstanka ljudske vrste, tek tada se poja?ao interes krš?anskih teologa za dobrobit životne zajednice na Zemlji. Me?utim, u ve?ini teoloških rasprava orijentiranih prema ekološkim pitanjima u posljednjih trideset godina govori se o odnosu krš?anstva i ekologije, ali tek unekoliko izravno o odnosu krš?anstva i životinja .
Prve zna?ajnije promjene u teološkoj misli dogodile su se izme?u 1965. i 1975. godine, kada je ekumensko Svjetsko vije?e Crkava ekologiju stavilo u središte svoje pozornosti. Svjetsko vije?e Crkava me?unarodna je organizacija ve?ine protestantskih, anglikanskih i pravoslavnih Crkava utemeljena u Amsterdamu 1948. sa sjedištem u Ženevi. Mnoga su važna izlaganja na skupštinama Vije?a (kao, primjerice, govor “Poziv na jedinstvo” Josepha Sittlera na susretu u New Delhiju 1961) u široj javnosti naprosto bila ignorirana. Ipak, iako spor, utjecaj lobiranja krš?anskih crkava za ekološka pitanja koja se ne ti?u samo ekonomije nego i etike, doseže i Ujedinjene nacije koje su u nekoliko navrata primile delegaciju Svjetskog vije?a Crkava, i koje su se u nizu Deklaracija za prava razli?itih ugroženih društvenih skupina (žena, djece..) 15. listopada 1978. u Parizu proglasile i Deklaraciju o pravima životinja (u kojoj se, zbog ?injenice da ugrožene životinje ne mogu same ni protestirati, ni glasovati, ni braniti se, izri?u prava životinja na život u njihovu prirodnom okruženju, poštovanje, dostojanstvo i brigu, i to na na?in da njihova prava u?u u državna zakonodavstva).
Me?utim, premda se ekološka krš?anska teologija bavi klju?nim temama ekologije i njezina odnosa s etikom i duhovnoš?u, kre?e se, uglavnom, još uvijek unutar op?eprihva?ena stava o nadmo?i ljudskog bi?a nad drugima i zanima se za druga bi?a samo ukoliko ona pridonose dobrobiti ljudskog bi?a te ukoliko svijetu prijeti ekološka katastrofa. Eko-teologija najviše zamaha ima u Americi, posebice u protestantskim crkvama, a najzna?ajniji teolozi objavljuju svoje radove u ?asopisima Christianity and Theology i Christianity and Ecology (izdava?: Cambridge-Harvard). U Katoli?koj crkvi vode?a je glasnogovornica zalaganja za ekološku pravdu temeljenu na uvjerenju u Božji plan spasenja koji uklju?uje sva stvorenja – s. Mary Marjorie Keenan, glavna savjetnica papinskoga Vije?a za pravdu i mir.
Teme kojima se bavi krš?anska eko-teologija možemo podijeliti u sedam grupa gdje se: 1. ponovno, u svjetlu ekologije, propituju biblijski elementi i tradicija; 2. istražuje složeni odnos kozmologije, duhovnosti i morala; 3. kriti?ki odnosi prema modernoj filozofiji, tehnologiji i politici u podru?jima u kojima te discipline pridonose ugrožavanju integriteta eko-sustava; 4. poti?e osjetljivost za teološke tradicije i prakse kojima su važna ekološka pitanja gdje se uvažavaju proroštva, mudrosne tradicije, teologija oslobo?enja, ikonografija Isto?ne crkve, sakramentalan život; 5. ponovno razmatra eshatologija, odnos duše i tijela, otkupljenje i spasenje u svjetlu ekoloških pitanja; 6. u propitivanja ozbiljnije uklju?uje pitanje socijalne i ekonomske pravde; i 7. zalaže za ekološku pravdu, revalorizira odnos znanosti i teologije, posebno Darwinove teorije evolucije.
Me?u krš?anima koji o životinjama ne govore samo s gledišta ekološke svijesti o potrebi o?uvanja prirode i prirodne ravnoteže (u kona?nici opet svodljive na antropocentri?an stav) svakako je Charles Birch, australijski biolog i geneti?ar; on konkretno zalaganje za oslobo?enje ugnjetenih, uklju?uju?i ravnopravno i ne-ljudske životinje, smatra temeljnom krš?anskom i eti?kom dužnoš?u. “Povijest morala ukazuje se kao postupno širenje kruga jednako uvažavanih subjekata putem univerzalizacije moralnih pravila, dužnosti i ovlaštenja, iz ?ega smanjenje vrsta i broja bi?a koja su samo sredstva za ne?ije ciljeve te pove?anje vrsta i broja onih koji se smatraju vrijednostima i ciljevima po sebi”. A me?u najugnjetenijim bi?ima svakako su životinje (i biljke) koje, premda mogu komunicirati bol zbog svojega stanja prirodnom reakcijom pružanja otpora: urlicima ili apatijom, ipak ne mogu izraziti zahtjeve za poštivanjem svojih prava. Žene ne postoje da bi služile muškarcima, crnci da bi služili bijelcima, ni slabi da bi služili jakima.
Birch smatra da su krš?ani tu dužnost zalaganja za oslobo?enje životinja prepustili sekularnim institucijama, dok se oni i dalje ophode prema životinjama kao prema objektima stvorenima za ljudske potrebe i užitak (pridaju?i im jedino uporabnu vrijednost), a ne smatraju?i ih subjektima po sebi koji imaju svoj vlastiti život (vrijedan po sebi). Kao da se boje da ?e ih zanimanje za prava ugnjetenih životinja odvu?i od zanimanja za prava ugnjetenih ljudi. Doista, milijarde ljudi žive u siromaštvu; oko ?etrdeset tisu?a svakodnevno umire od gladi; mnoštvo njih živi pod politi?kim i ekonomskim pritiskom koji ih lišava brojnih sloboda, no zalažemo li se i za prava životinja i prirodnoga svijeta, samim time se zalažemo i za rješavanja temeljnog pitanja ljudske sre?e uop?e. Želimo li da ljudi budu zdravi i slobodni, ne možemo iz naše brige isklju?iti ostali svijet stvorenja.
Uz to, briga za ne-ljudska bi?a, briga je koja se ti?e i našega odnosa prema Bogu koji sâm, kako svjedo?e biblijski tekstovi i iskustva misti?ara, neprestano izražava brigu za sva bi?a. Teocentri?na etika tvrdi da svaki život, i ljudski i ne-ljudski, ima vrijednost po sebi i za Boga koji je, u krš?anskoj duhovnosti, temelj i ?uvar svih vrijednosti. Kristova smrt otkriva da se Bog identificirao sa slabim, ranjivim i nemo?nim bi?ima, osobito onima nevinima koja se ne mogu zaštititi i braniti. Kristovo trpljenje simbol je trpljenja svih bi?a. naša solidarnost sa svakim nevinim, nemo?nim bi?em, solidarnost je sa samim Kristom.
Naš stav prema životinjama ovisi o našem metafizi?kom, teološkom i filozofskom shva?anju života. Krš?ani, stoga, prema Birchu, imaju jasno odre?enu odgovornost da razvojno i promotivno djeluju prema ne-antropocentri?nim eti?kim na?elima. Kada Isus kaže da “promatramo ljiljane u polju”, ne kaže da ih naprosto pogledamo, nego promatramo. Takvo promatranje uklju?uje nesebi?an odnos poštovanja prema integritetu ljiljana. Ugroziti ga, zna?i – u?initi zlo.
Jedna od klju?nih tema koja bi trebalo da bude uklju?ena u preispitivanje teoloških stavova prema prirodi i ne-ljudskim bi?ima, svakako je i priznavanje ?injenice da su i Crkve, svojim insistiranjem na ljudskoj nadmo?i, a udaljavanjem od temeljnoga na?ela Isusova u?enja, te svojom šutnjom pred užasima koje je ?ovjek ?inio u ime te nadmo?i, pridonijele trenuta?noj krizi, tj. ugrožavanju ekološke ravnoteže i nepoštivanju drugih bi?a u prirodi. Teologija se, ho?e li ostati vjerna biblijskoj tradiciji po kojoj svemir nije stvoren samo za ljudska bi?a, mora osloboditi antropocentri?noga pogleda na svijet i usmjeriti prema biocentri?noj etici. Clare Palmer (“Animals in Christian Ethics” /“Životinje u krš?anskoj etici”/) predlaže osnovne smjernice po kojima bi trebalo da se razvija krš?anska bioetika: pitanje prava životinja s obzirom na sposobnosti životinja, njihovu individualnost; problem životinja s obzirom na pitanje mo?i; pitanje divljih i doma?ih životinja, njihovih teritorija i posebnih potreba. Krš?anska etika trebalo bi da bude etika uspostavljanja odnosa konkretne brige za životinje.
Zatim je važno i preispitivanje shva?anja pojma “zaštite ne?ijih prava”. Valja ga iz “ljudskih prava” koja se ti?u isklju?ivo odnosa me?u ljudima, premjestiti u podru?je ispravno uspostavljenih odnosa ljudskih aktivnosti i ostatka stvorena svijeta. Na sposobnosti da osje?aju patnju Peter Singer (Animal Liberation /Oslobo?enje životinja/, 19953) temelji svoju etiku o pravima životinja, no, zalaganje za smanjenje patnje u svijetu samo je jedan od ciljeva takve etike. Ona uklju?uje i pozitivnu dimenziju: sve bogatstvo iskustva koje i ljudska i ne-ljudska bi?a mogu imati, a po kojem su pozvana na ispunjenje svrhe vlastita života – puninu zdravlja i radost življenja. Tako?er valja revidirati poimanje imovine i vlasništva: budu?i da je Bog jedini gospodar i “vlasnik” Života, krš?anskoj duhovnosti trebalo bi da bude posve strano prisvajanje bilo ?ijeg života – ?ovjeku drugi ?ovjek i nikoje drugo bi?e ne bi smjeli biti ni rob ni vlasništvo.
I nije dovoljna samo teorija, nego je nužna i praksa. Egalitaristi?ka etika mirovnoga nobelovca (1952) Alberta Schweitzera dokazala je na djelu u Gabonu (u Africi). Njegov credo: “?ovjek je moralan tek onda kada smatra svetim život kao takav, i život biljaka, i život životinja, jednako kao i život sebi sli?nih, i kada pomaže svakomu”. Od renesanse do danas plejada svjetskih umova zagovarala je takve eti?ke vrline rije?ju i djelom: Leonardo da Vinci, Francis Bacon, Michel de Montaigne, J. W. Goethe, Isaac Newton, Blaise Pascal, Victor Hugo, L. N. Tolstoj, Bernard Shaw, Mahatma Gandhi, C. G. Jung, Albert Einstein, Herman Hesse, Lanza del Vasto, Isaac B. Singer, Alfred Kastler, Théodor Monod…
Eti?ki zadatak stavljen pred današnjeg ?ovjeka jest osloboditi sva bi?a od svih oblika ugnjetavanja: a to bi trebalo dovesti do radikalnih promjena u našem ponašanju prema prirodi, a onda i me?usobnome. Jedan od pokazatelja da se takva etika ve? prakticira svakako je i vegetarijanstvo: uzdržavanje od jedenja mesa uzdržavanje je od sudjelovanja u neeti?koj industriji mesa i pristajanje na zdrav odnos prema vlastitom tijelu kao dijelu prirode. O dostatnosti potrebnih prehrambenih vrijednosti biljne ishrane više nije potrebno raspravljati. No, premda postoje brojna nutricionisti?ka istraživanja u prilog takvoj ishrani, a stari prigovori da ona ne može organizam opskrbiti s dovoljno proteina i B-vitamina više ne stoje, još ih ima koji propagiraju ?ovjekovo svežderstvo (npr. Jean-Marie Bourre, u: Les aliments de l’intelligence et du plaisir /Hrana za inteligenciju i za užitak/). Ipak, jedan od naj?eš?ih prigovora biljnoj prehrani jest da ona uklju?uje nasilje nad nekim biljnim vrstama ?iji se plodovi ne mogu ubrati a da se ne ugrozi sama biljka. Prigovor nije zališan, ali prikriva izgovor da se ne bi prihvatilo vegetarijansku prehranu. Schweitzer je bio svjestan tog problema te je izjavio da postoje neizbježne situacije kada drugim bi?ima nanosimo bol, ali temelj je svakoga ne-nasilnog ponašanja – stav poniznosti i zahvalnosti. Što god primamo, treba primati sa zahvalnoš?u, a ako je nužno da žrtvujemo jedan život, valja nam tražiti oproštenje od ugrožena bi?a.

Prava životinja su i ljudska prava

Po?etak tre?eg tisu?lje?a obilježen je dvjema krajnostima: s jedne strane, revolucionarnim promjenama u shva?anju životinja i njihovih prava na život, a s druge strane, nezamislivim masakrima životinja u ekonomske i istraživa?ke svrhe. Nesumnjivo postoji tiranija ljudskih životinja nad ne-ljudskim životinjama. Dovoljno je prisjetiti se mnogobrojnih sustava mu?enja i zlo?ina?kog ubijanja životinja u bogatim zemljama ne bi li ?ovjek pribavio maksimalnu korist od životinja za vlastite prohtjeve; prisjetiti se uvjeta na farmama gdje se uzgajaju životinje za budu?u ljudsku hranu, brutalnih postupaka u klaonicama te perfidnih i perverznih laboratorija za “prou?avanje životinja” u medicinske svrhe ili pak, mu?enja životinja ne bi li se iz njih iscijedio minimalan sastojak neke kreme za njegu i uljepšavanje ženske kože. Borba protiv te tiranije jest borba koja je jednako toliko važna koliko i bilo koje drugo moralno društveno pitanje.
Trenuta?na situacija može se, pojednostavljeno, opisati ovako: prvi milijuni životinja ubijeni su radi našega preživljavanja. Zatim su se milijuni ljudi razboljeli zbog pretjerana konzumiranja životinja (sr?ane bolesti i rak). Onda su milijuni životinja dodatno mu?eni i ubijeni u potrazi za lijekovima protiv tih bolesti… U SAD, primjerice, 70% ljudi pati od posljedica pretilosti uzrokovane ponajprije prekomjernim unošenjem životinjskih masno?a u organizam, za ?iju se proizvodnju mu?ki ubijaju nebrojene životinje i troše ogromna financijska sredstva, dok u svijetu godišnje umire dvadesetak milijuna ljudi od – gladi. Tako je patnja ?ovjeka izravno povezana s patnjom ubijenih životinja. Znanstvenici procjenjuju da ?e oko 2050. na Zemlji biti oko deset milijardi ljudi. Porast ljudskog stanovništva zacijelo je još jedan uzrok ekološkim nevoljama. “Ljudska bi?a moraju postati manje brojna želimo li sa?uvati ve?i dio biljaka i životinjskih vrsta” – sablažnjivo, ali ispravno zaklju?uje teolog Drewermann.
A moralne implikacije zalaganja za prava životinja dalekosežne su. O nasilju se posvuda govori jer je svuda prisutno i sve o?itije, ali naj?eš?e je rije? o nekakvom anonimnom nasilju. Suvremena kultura proizvodi strukturalnu hipokriziju nekoherentnog morala. Svi se (liberali, socijalisti, desni?ari, katolici) upinju prikazati “dobrima” nude?i organiziranje dobra života ali lošim sredstvima. Postoji tijesan savez izme?u mu?itelja životinja i kapitalizma tvrdi Peter Sloterdijk, a Gianni Vattimo kaže: “Životinje su naš ?etvrti svijet koji se ne može više držati u zaboravu i smatrati podru?jem kolonizacije i bezuvjetnog izrabljivanja”.
Me?utim, nasilje nije doga?aj nego struktura ponajprije mišljenja, a onda i ponašanja. Jedino ispravno promatranje nasilja jest promatranje sa stanovišta žrtve, pa bio to ?ovjek, životinja ili biljka. A onaj tko je kadar mu?iti i jedno jedino ne-ljudsko bi?e, bio bi jednako tako kadar mu?iti i ?ovjeka. Naše dužnosti prema životinjama neizravne su dužnosti prema ?ovjeku – rekao je ve? Kant. “Prava ljudska dobrota ne može se potpuno slobodno i jasno o?itovati osim u odnosu na one koji ne predstavljaju nikakvu silu. Istinski moralni test za ?ovjeka jest njegov odnos prema onima koji su prepušteni njegovoj milosti i nemilosti: odnos prema životinjama. Na tom testu ?ovjek je napravio najviše pogrešaka, a on je mjerilo svih drugih moralnih pogrešaka” kaže Milan Kundera. Sli?no izražava i Marguerite Yourcenar u razgovoru s M. Galeyom: “Ako smo kadri ?uti urlanje životinja uhva?enih u zamku, bit ?emo osjetljiviji i za nevolju ljudi”. Ili: “Svaki put kada hotimi?no ubijemo životinju, izdajemo misiju koju ?ovjek ima – urediti malo bolji svijet”.
Knjiga Eternel Treblinka. Our treatment of Animals and the Holocaust (Vje?na Treblinka: naše postupanje prema životinjama i Holokaust, 2002) Charlesa Pattersona opisuje skandaloznu paralelu izme?u ponašanja nacista prema Židovima i ponašanja modernog društva prema životinjama. Naslov je nadahnut izjavom jidiš-pisca Isaaca Bashevisa Singera (1904-1991): «Životinje se trajno nalaze u Treblinki”. Genocid i biocid proizlaze iz iste strukture zla.
Duhovna evolucija ljudske životinje ne može isklju?ivati evoluciju odnosa prema drugim životinjama. A oslobo?enje životinja predstavlja i oslobo?enje ljudi.

Stres: oboljenje suvremenog doba

Edin Kukavica

Stres je na?in reagiranja na nepoznato, budu?nost i smrt. Me?utim, Allah, Uzvišeni, je muslimane - u stvari sve ljude, ali one koji u Njega vjeruju naro?ito - osigurao u?inkovitom preventivom:

I Mi ?emo vas na iskušenje stavljati, dijelom strahom, dijelom gla?u, i umanjivanjem imetka i gubitka i gubitkom života i plodova! A strpljive obraduj… (Kur’an, 2:155).

Allahov Poslanik (s.a.v.a.) kaže: Vaš najve?i neprijatelj su vaše duše (vaše “ja”). Ako ne vodite ra?una o svojim dušama, to ?e uzrokovati nevolje (Buhari). Nadalje, muslimani bi trebali biti svjesni Kur’anske istine da su na ovom svijetu prolaznici odnosno putnici, da ni?emu od onoga što im se dogodi nisu mogli izbje?i, niti im se trebalo dogoditi bilo što od onoga što ih je mimoišlo te da ih Gospodar nikada ne?e opteretiti više nego što mogu imati po(d)nijeti i da je bilo kakav strah od bilo ?ega osim Allaha, Uzvišenog, osobito u domenu na koji ne mogu utjecati - sudbine, napose - u neposrednoj vezi s manjkavostima u njihovoj vjeri, da budemo blagi u ocjeni.

S druge strane, odricanje od vjerovanja Allaha, Uzvišenog, je protivno ljudskoj prirodi i napose predstavlja poreme?aj: Bolest je u njihovim srcima, a Allah bolest njihovu i pove?ava. Zato što lažu, njima bolna patnja pripada! (Kur’an, 2:10). Vjernik (mu’min) stoga ne može patiti od stresa, a osobito na najvišem stupnju vjerovanja (ihsan) jer zna da - bez obzira šta se doga?a - na koncu ?e se vratiti svome Gospodaru. Što je ?ovjek bliže vjerovanju, njegovo duhovno zdravlje je ve?e. U najkra?em, slijedi spisak preporuka za muslimane u cilju preduprije?ivanja i smanjenja u?inaka sresa:
(1) zikr: …one koji vjeruju i ?ija se srca, kad se Allah spominje, smiruju! A doista, srca se smiruju pri svakom Allahovom spomenu! (Kur’an, 13:28);
(2) abdest;
(3) namaz: O vjernici! Potporu sebi pribavljajte strpljenjem i namazom! Zbilja, Allah je sa strpljivima! (Kur’an, 2:153).
(4) traženje oprosta: Tražite oprosta od svoga Gospodara! On zbilja prašta! (Kur’an, 71:10);
(5) u?enje Kur’ana: Allahov Poslanik (s.a.v.a.) kaže: …Kur’an je lijek za bolesti duše. (Buhari).
(6) voditi ra?una o budu?em, a ne ovom svijetu: Ko god vodi ra?una o budu?em svijetu, Allah ?e njegovo srce ispuniti osje?ajem bogatstva i neovisnosti; bit ?e usredsre?en i zadovoljan, a ovaj svijet ?e njemu dolaziti. Ko god vodi ra?una samo o ovome svijetu, Allah ?e u?initi da osje?a neprestalan strah od siromaštva; bit ?e nemiran i neusredsre?en, a od ovoga svijeta ne?e imati ništa osim onoga što mu je unaprijed odre?eno, kaže Allahov Poslanik (s.a.v.a.);
(7) misliti pozitivno: muslimani ne bi trebali razmišljati o lošim stvarima nego o dobrim stvarima iz prošlosti, uvijek se nadaju?i boljim. Nastojati promijeniti prošlost ne samo da nije mogu?e nego je i besmisleno, a govoriti “da je…” i “da nije…” otvara vrata šejtanu, kaže Allahov Poslanik (s.a.v.a.), te kaže: Znaj da pobjeda dolazi sa strpljenjem, a da poslije svake teško?e dolazi olakšanje.
(8) ne gubiti vrijeme razmišljanjem o strahu ili stresu: Prema ve?ini savremenih psihologa, trka s vremenom jedan je od osnovnih uzroka stresa. Lijenost je majka svih zala (bolesti), od ?ega je ?ak i Allahov Poslanik (s.a.v.a.) tražio zaštitu i uto?ište kod Allaha, Uzvišenog. Znaju?i da je ovaj život kratak, a vrijeme dragocjeno, muslimani bi oboje trebali ulagati u potregu za znanjem.
(9) umjesto zaklju?ka: dovoljno paradoksalno, najbolji lijek od straha od smrti je ?esto prisje?anje na smrt. Allahov Poslanik (s.a.v.a.) kaže: Sje?ajte se ?esto onoga što poništava sva zadovoljstva - smrti! Jer nema nikoga ko se u teškom stanju ne sjeti smrti, a da njegovo stanje ne postane lakše…

Transformacija ličnosti (nefs)

Edin Kukavica

Najnižom razinom li?nosti - ili “ja” - dominiraju oholost, egoizam i potpuno sebi?na i samoljubiva pohota, pohlepa i požuda… nagonima koji vladaju razumom ili prosudbom te slove kao porivi ili osobine odnosno snage u ?ovjeku koje treba transformirati odnosno staviti pod kontrolu. Šejh Muzaffer Ozak (k.s.) u svome djelu Irshad piše:

Li?nost ili “ja” (nefs) po sebi uop?e nije loš, a pogotovo ne zlo; nikada ne krivite svoj nefs, jer vaš nefs je pod kontrolom važih želja i prohtjeva. Cilj je u?initi sve radi dosezanja stupnja razmišljanja, osje?anja i ponašanja u skladu sa zdravim razumom i višim idealima, pri ?emu se treba kritizirati za svaku pogrešku i prestup. Više stanje podrazumijeva potpuno zadovoljstvo Božijim davanjem bez obzira da li se radi o ugodi ili neugodi, ispunjenju fizi?kih potreba ili pak ne.

Moglo bi se re?i da je ovo jedini dio ljudske osobnosti i li?nosti koji ga odvodi od Istine, pri ?emu njena suprotnost - najviša razina - ?ista li?nost ne poznaje nikakvu dvojnost niti odvojenost od Istine.

Sa epistemološkog stajališta, šehadet islamski duhovni velikani smatraju izrazom Inteligencije (‘Akl) ili trakom božanskog svjetla koji se ultimativno povezuje ili ?ak identificira sa Duhom (Ruh), budu?i da samo ono što na odre?eni na?in jeste Jedno može potvrditi metafizi?ko jedinstvo Jednoga bez kontradikcije i/ili licemjerja. Što se ti?e poricanja ili negiranja istine, sladostrasna duša ili duša sklona zlu (nafs-i emmare), ona duša koja je odvojena od duha ili bez veze sa intelektom, je ta - ili to - što apsolutizira individualni status ?ovjeka i strasti s tim u vezi, odvajaju?i ga od Stvoritelja pritvr?ivanjem njegove prividne metafizi?ke neovisnosti; upravo ta egzistencijalna pogreška uzrok je svih nereda, neravnoteža i svakovrsnih degeneracija, a sve bolesti su tek njihove manifestacije ili simboli.

S druge strane - za tren zanemaruju?i ?injenicu da smo i do sada baratali pojmom tradicionalna ili sufijska psihologija - moramo, zarad istine, re?i da taj pojam napose ne odgovara stvarnom stanju stvari, jednostavno zbog toga što implicira relativno homogenu doktrinu psihe - nefsa napose što ipak nije slu?aj. Me?utim, za potrebe ovog ogleda usvojit ?emo pojmovnik sa kojim se ve?ina naših ?asnih prethodnika složila i usaglasila te koji su naj?eš?e koristili u svojim djelima, a temeljem izri?itih i nedvojbenih Kur’anskih uputa; tako razlikujemo šest osnovnih koncepata - latifa (letaif-i sitte, šest profinjenosti): nefs, kalb, ruh, sirr, hafi i ahfa - koji se odnose na respektivne psiho-duhovne organe, sposobnosti osjetilne i nadosjetilne percepcije ili pak središta kontemplativnog iskustva. Naime, tesavvuf insistira na ‘bu?enju’ uspavanih ili ‘oživljavanju’ obamrlih duhovnih organa ‘osjetila duhovne percepcije’ koji se imanentno nalaze u svakoj individui. Svaki od tih organa povezuje se s odre?enim dijelom tijela, bojom, jednim od Božijih poslanika… Bu?enje odnosno aktiviranje tih organa ili osjetila potrebuje naro?ito obrazovanog vodi?a, uputitelja, u?itelja; etape aktivacijskog procesa dio su unutarnje metodologije koja se najadekvatnije i možda ponajljepše poredi sa alkemi?arskim Djelom. Jedan od duhovnih velikana prošlog stolje?a Djelo napose definirao je rije?ima:

Svaka ljudska duša na ovaj svijet dolazi sa šansom da postane ?ovjek; mali je broj onih koji tog zadatka postanu svjesni, još manji broj onih koji iskreno krenu putem samospoznaje, spremni na najve?a odricanja i žrtve, do ?ijeg kraja stignu samo rijetki.

U ovom pojmovnom kontekstu kraj ili Cilj je jedna vrsta upotpunjenja, odnosno duhovni stupanj na kojemu ljudsko bi?e postaje ?ovjek, proces napose naziva se Putem ili sejr-i sulukom, a svaka etapa Puta podrazumijeva jedan organ i njemu odgovaraju?i pristup. Pritom treba imati na umu da Bog, Uzvišeni, nije stvorio dvije iste duše te tako ne postoje dvije iste osobe te da je pristup svakoj individui potpuno originalan i bez prethodnog uzora, tako da ne postoji ni jedinstven obrazac. Ono što je zajedni?ko svim ljudima je da, prema ve?ini autora - naime gotovo svim - svi posjedujemo šest ‘duhovnih organa’ ili perceptivnih osjetila ili sposobnosti, ?ije bu?enje, oživljavanje ili kako mi to najviše volimo definirati ?iš?enje predstavlja suštinu, svrhu i cilj sufijske filozofije ili duhovnog Puta. Prva i temeljna etapa Puta je (pr)o?iš?enje ?ovjekove osnovne sladostrasne prirode (terbijetu’n-nefs), za kojom slijedi ?iš?enje duhovnog srca (kalb) (tezkijetu’l-kalb) do stupnja ogledalne reflekcije kako bi postalo prijem?ivo za Božansku Ljubav (‘Išk), potom prosvijetljenje duha (tedždželijetu’r-ruh)*, poja?ano osloba?anjem od egoisti?nih nagona (teklijjetu’s-sirr) uz pomo? i sa ciljem sje?anja i spominjanja (zikr)** Božanskih Lijepih Imena odnosno Njegovih Uzvišenih Sifata, s kona?nim ciljem skidanja koprena s posljednja dva organa koji se respektivno nazivaju, hafi i ahfa.

- - -

* Tedžellijet (pl. tedželli) ili teofanija u domenu postojanja jeste manifestacija božanske Istine u smislu beskrajnog savršenstva i neograni?ene slave; Božije teofanije u suštini su izljevi Njegove Uzvišene Ljepote, Njegovoga Savršenstva i Njegove Ljubavi uprizorene u ogromnom prizorištu - Univerzumu. Na?elno, teofanije se manifestiraju na tri razine koje Ibn Arabi naziva hazretima (Prisustvima ili Dostojanstvima): prva razina: ?ista Suština ili egzistencijalne teofanije Suštine; to su determinacije Allaha, Uzvišenog, Navlastito, jer On (Uzvišen je On!) Svojom Suštinom transcendentira sve manifestacije i forme. Svijet iz kojega isijavaju - manifestiraju se - ove teofanije naziva se Jedinost (alemu’l-ehadijjet) ili Domen Jedinosti. U ovome univerzumu božanska Suština pojavljuje se uprili?ena u vidu neopisivosti, naziva i/ili kvalifikacija; to je svijet ?iste Suštine koji se smatra Misterijom nad Misterijama i Tajnom nad Tajnama iz koje potje?u teofanije Suštine, ogledalo u kojemu se ogleda Apsolutna egzistencijalna Stvarnost. druga razina: Atributi ili egzistencijalne teofanije božanskih Osobina, to su determinacije Boga, Uzvišenog, Navlastito, za Sebe, aspektima Svojih Suštinskih Imena i Atributa. Svijet osobit za ovu vrstu teofanija je Ujedinjenost (alemu’l-vahdet) ili Domen Ujedinjenosti Suštine sa Njenim Atributima. Bog/Istina manifestira Se i u Svojoj Suštini i u Svojim Suštinskim Savršenstvom nakon što zakrivenosti kao Skrivena Riznica; potje?u iz promišljanja onoga što Ibn Arabi naziva svetim emanacijama (fejzu’l-akdes); u ovom osobitom svijetu teofanija postojanja koja su odre?ena za utjelovljenje pojavljuju se u formi nepromjenjivih stvarnosti. tre?a razina: Djela ili djelatne egzistencijalne teofanije budu?i je Božija priroda napose Suština, Atributi i Djela, upredstavljena Njegovim Lijepim Imenima. Egzistencijalne teofanije Njegovih Djela su izvanjski u?inci Njegove božanske Mo?i u manifestiranom svijetu. Svijet u kojemu se ove teofanije otkrivaju (objavljuju!) naziva se Objedinjenost (alemu’l-vahdanijjeet) ili Objedinjenost Njegova tri aspekta: Suština-Atributi-Djela. Otkriva se svetim emanacijama (fejzu’l-mukaddes): univerzum u kojemu Se Bog, Uzvišeni, pokazuje u formi vje?itih stvarnosti obuhva?a vrste i pojedince, osjetilne forme i zamisli (ideje).

** Zikr dosl. zazivanje, spominjanje, sje?anje - ?esto u obliku zikrullah - jeste sje?anje i spominjanje Boga, Uzvišenog, Njegovim Lijepim Imenima; ?initi zikr zna?i biti svjestan Boga. Zikr je ibadet koji podrazumijeva ponavljanje Allahovih Lijepih Imena, dijelova i odjeljaka Kur’ana ?asnog i donošenje salavata na Allahovog Poslanika Muhammeda (s.a.v.a.). Tespih ili tesbih je oblik zikra koji se u uglavnom obavlja na brojanicu sa 99 zrna koja korespondiraju jednakom broju Allahovih Lijepih Imena. Zikr u tarikatima je ritualizirani obred pri ?emu svaki tarikat ima vlastiti na?in obavljanja ovog ibadeta, bilo da se radi o zajedni?kom ili individualnom prakticiranju. Ponekad se zikr obavlja uz pratnju tradicionalnih instrumenata poput defa, naja, dombaka, tara… U arapskim zemljama obred zajedni?kog obavljanja zikra naj?eš?e se naziva hadrah, koja je ujedno i vrhunac derviških skupova bez obzira na u?enje ili formalnu strukturu, a mogu trajati i po nekoliko sati. Na?elno, prema na?inu obavljanja zikra postoje zikr-i dželli, glasni zikr jezikom, te zikr-i hafi, tihi, sr?ani zikr, iako sufiji radije zikr dijele po osnovu letaifa na: zikr-i nefsi, zikr-i kalbi, zikr-i ruhi, zikr-i sirri, zikr-i hafi i zikr-i ahfa.

Suvremena i tradicionalna psihologija

Edin Kukavica

Suvremena psihologija tvrdi da su samopoštovanje i snažan ego od krucijalne važnosti te da je gubitak identiteta patološko stanje. U tradicionalnoj psihologiji - tesavvufu napose - osje?aj odvojenosti - vlastitog - identiteta je jedna od najdebljih koprena izme?u Boga, Uzvišenog i ljudi zbog koje imamo osje?aj iskrivljene stvarnosti i koja nas sprje?ava od uvida i poimanja naše stvarne prirode; cilj je prepoznati razliku izme?u sebi?nog, samoljubivog, negativnog i pozitivnog i zdravog identiteta (ego) te se izdi?i iznad življenja u skladu s nagonima i prohtjevima prvom i zadovoljiti potrebe i težnje drugog. Suvremena psihologija drži da je osobnost relativno cjelovita struktura. U tradicionalnoj psihologiji ljudsko bi?e smatra se zbirkom razli?itih osobina i tendencija, od kojih su mnoge još u vezi s razli?itim stupnjevima evolucijskog razvoja. Suvremena psihologija logi?ko rezoniranje smatra vrhuncem ljudskih osobina, putem ka znanju i mudrosti. U tradicionalnoj psihologiji apstrahirani logi?ki intelekt smatra se nižim intelektom ponad kojega postoji viši koji nam omogu?ava razumijevanje zna?enja i smisla života. Suvremena psihologija ?vrsto vjeruje da je gotovo svo znanje koje ima ikakvo zna?enje mogu?e prenijeti logi?ki organiziranom prozom. Tradicionalna psihologija nepokolebljivo vjeruje da je pisana rije? svojevrsno ograni?enje napose te da je najviši stupanj i razina duhovnog napretka ponad i iza bilo kojeg - svakog - racionalnog opisa, za ?ije dosezanje je prije svega potrebno odre?i se racionalnog, odvojenog, zasebnog identiteta (ego). Za suvremene psihologe vjera je vjerovanje u nestvarno ili u ideje za koje ne postoji ?vrst dokaz. Za tradicionalnu psihologiju vjera zna?i vjerovanje - uvjerenost - u postojanje istine iza svih pojavnosti materijalnog stvaranja.

Tri središnja i glavna koncepta tradicionalne - islamske/sufijske - psihologije su srce (kalb), “ja” (ego, nefs) i duša/duh (ruh) - izvorni Kur’anski/arapski pojmovi podrazumijevaju neusporedivo više od pojmova na bilo kojem drugom jeziku - a koji su stolje?ima ve? predmetom Kur’anskih, hadiskih i komentara tesavvufskog tehni?kog pojmovnika. Srce ili kalb - koje se ?esto naziva i duhovnim srcem - nije fizi?ki organ, nego organ percepcije dublje inteligencije i mudrosti, koji sadrži Božansku iskru; to je mjesto poimanja, spoznaje i dubokog duhovnog znanja. Cilj tradicionalne psihologije je probuditi i unaprijediti srce u organ iskrenosti, ljubavi i samilosti te ga pripremiti za prijem sr?ane inteligencije, neusporedivo i nezamislivo dublje i ozbiljnije od racionalne, apstraktne inteligencije uma. Kaže se da je, kada se sr?ano oko otvori, mogu?e vidjeti iza površine pojavnosti postojanja, a kada se sr?ane uši otvore, mogu?e je ?uti stvarnosti istine iza rije?i. Kalb funkcionira na sli?an na?in kao i fizi?ko srce: kao što srce opskrbljuje tijelo krvlju, kalb hrani dušu mudroš?u i duhovnim svjetlom, ali i ?isti negativne osobine; kada fizi?ko srce oboli cijelo tijelo pati, a kada kalb oboli pati duša. Treba imati na umu da prema tradicionalnoj psihologiji emocije nisu proizvod srca, nego egoa ili nefsa.

“Ja”, ego ili nefs je aspekt psihe, odnosno element postojanja koji se pokazuje u postojanju kao cjelini te koji ima funkcioniraju?i potencijal od najnižeg i najodvratnijeg do najviše razine uzvišenog. Nefs na najnižoj razini podrazumijeva naše negativne osobine i tendencije; kod ve?ine nefs je pod kontrolom emocija, želja i zadovoljstava. Tradicionalna psihologija - temeljem Kur’anske upute - identificirala je sedam stupnjeva nefsa, pri ?emu duhovno napredovanje podrazumijeva - i uvjetovanje je - kretanjem kroz te razine; pritom svaka razina ima respektivne osobenosti i odgovaraju?e opasnosti i zablude, ali i metode lije?enja i transformacije. O svemu ovome puno više kasnije u tekstu.

Duša/duh ili ruh je neposredno povezan sa Božanskim, ?ak i kod onih koji toga nisu svjesni. I duša ima sedam razina ili aspekata koji ?ine njenu cjelinu: mineralni, biljni, animalni, osobni, ljudski, tajni i najtajniji; svaka razina predstavlja jednu od evolutivnih etapa, a napredovanjem se smatra prolazak kroz te razine ili aspekte. Duša je cjelovita i prožima - obuhvata - sve aspekte osobe: tijelo, um i duh. Svaka razina duše ima vlastite darove i mo?i, ali i slabosti; cilj koji pred dušu postavlja tradicionalna psihologija je njeno ukupno ja?anje, ali i uspostava ravnoteže spomenutih razina, pri ?emu napredovanje odnosno dosezanje sljede?e ne podrazumijeva potpuno napuštanje i zanemarivanje prethodne; pritom se neravnotežom smatra zastajanje na ili izme?u razina nefsa ili ruha. Suvremene psihologije bave se jednim ili drugim aspektom duše, ne holisti?ki; psihologija egoa bavi se takozvanom animalnom dušom - radije dušom uvjetovanom i pokretanom instinktima, nagonima i žudnjama za zadovoljavanjem osnovnih potreba - pri ?emu se osnovni motiv življenja nalazi izme?u traganja za zadovoljstvom i izbjegavanja boli, bilo fizi?ke ili emotivne. Bihevioralna psihologija fokusira se na uvjetovano funkcioniranje biljne i animalne duše; kognitivna psihologija bavi se mentalnim funkcijama osobne duše; humanisti?ka psihologija zanima se za aktivnosti ljudske duše; predmet zanimanja transpersonalne psihologije je nadosobna svijest tajne i najtajnije duše. Tradicionalna psihologija bavi se transformacijom ukupne li?nosti.

POVODOM POPISA STANOVNIŠTVA

Jadranka Brnčič

U rubrici koja se odnosi na pitanje vjere u obrascu („popisnici“) Popisa stanovništva 2011. (http://www.dzs.hr/Hrv/censuses/census2011/forms/P1-WEB.PDF) stoji:
Katoli?ka
Druga (upisati koja)
Nije vjernik/ca
Ne izjašnjava se
Reakcije u medijima na tako formulirano pitanje bile su brojne i burne. Paradigmatski su svedive na dvije: reakciju ateista i agnostika te reakciju biskupa Katoli?ke crkve.

NISAM VJERNIK/CA

Ovi prvi su na Facebooku pokrenuli kampanju „Nisam-vjernik“ kojom se zalažu za svjesno i odgovorno izjašnjavanje:
„Ako ne vjeruješ u krš?anske dogme i u?enja Rimokatoli?ke Crkve, onda tako i reci - založi se za istinu i izjasni se kao ateist ili agnostik. Ne moraš se priklanjati katoli?koj vjeroispovijesti samo iz tradicionalnih razloga ili od straha od odbacivanja. Ako si neke druge vjeroispovijesti, no iz straha se izražavaš kao pripadnik katoli?ke, nemoj. Iskreno istakni svoju vjersku pripadnost, jer na nju imaš pravo. Ako pak vjeruješ u krš?anskog Boga, ali ipak smatraš da je djelovanje tvoje službene Rimokatoli?ke Crkve neprihvatljivo, onda dobro razmisli ho?eš li na sljede?em popisu stanovništva dati snagu u brojkama službenoj Crkvi koja ?e i dalje u tvoje ime imati ovakav utjecaj na društvo“ (http://www.facebook.com/aktivni.ateisti).
Iza ove kampanje ne stoji službena organizacija. Ne postoji registrirana udruga gra?ana pod nazivom “Aktivni ateisti” ili “Nisam vjernik” (to?nije bi bilo: “Nisam vjernik/ca”). Rije? je o neovisnoj gra?anskoj inicijativi što ju je pokrenulo nekoliko osoba (Neven Barkovi?, Ivan Pekarik se javljaju kao glasnogovornici), no, sude?i po reakcijama, izražava stav mnogih.

HRVAT SAM I KATOLIK

Na tiskovnoj konferenciji održanoj 31. ožujka o. g. biskupi su reagirali („odgovorili“) na inicijativu „Nisam-vjernik“ te
„pozvali one koji su kršteni i koji se osje?aju vjernicima da se tako izjasne i na popisu stanovništva. ‘Za onoga tko je kršten u Katoli?koj crkvi i njoj pripada, izjasniti se katolikom zna?i slobodno izre?i istinu i ne zanijekati samoga sebe’, poru?uju biskupi. Ne ?ude se što se ‘u zadnje vrijeme na razne na?ine pripadnike Katoli?ke crkve pokušava otkloniti od izjašnjavanja da su katolici, zamutiti pogled i stvoriti druk?iju sliku o hrvatskome društvenom tkivu od onoga kakvo ono civilizacijski i kulturološki zapravo jest’, kažu biskupi u pismu koje su novinarima podijelili na današnjoj tiskovnoj konferenciji“ (http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/119910/Biskupi-pozivaju-Izjasnite-se-kao-katolici.html).
Iz ovakve izjave, dovedemo li ju logi?ki do kraja, slijedi da ne možemo biti Hrvati ukoliko nismo katolici, a katolici smo ve? samim time što nas je netko krstio kao malo dijete a da nismo imali prilike kao odrasli re?i javno prihva?amo to ili ne. A još manje na koji na?in prihva?amo.

PREPORUKE KONFERENCIJE EUROPSKIH STATISTI?ARA ZA POPISE STANOVNIŠTVA I STANOVA 2010. GODINE

Za formulaciju izjašnjavanja na obrascu Popisa stanovništva odgovoran je Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske. Razlog zbog kojega je složeno pitanje vjerske pripadnosti sveo na ?etiri mogu?nosti jama?no nije ekonomski (štednja papira), nego politi?ki. Pretpostaviti da je u Republici Hrvatskoj ve?ina gra?ana hrvatske nacionalnosti legitimno je. No, pretpostaviti da je ve?ina katoli?ke vjeroispovijesti nema pravnu utemeljenost. O?ito se hrvatstvo i katoli?anstvo i dalje doživljavaju u tijesnoj vezi i sprezi. Svi koji to nisu, su oni „drugi“, ne „mi“, pa u krajnjoj konzekvenci – ako ne neprijatelji, ono svakako „tu?i“, izvan prostora primarne pripadnosti. Nadalje, iz takve formulacije ?ita se i u nju unaprijed uvedena definicija vjere: katoli?ka. Zanemaruju?i ?injenicu da vjera nije vjeroispovijest, ni religija. Time me?u „druge“, zapravo, pripadaju ne samo vjernici razli?itih vjeroispovijesti, dakako i krš?anskih, svakako ateisti i agnostici, nego i – ljudi vjere katoli?ke vjeroispovijesti. Naime, ukoliko smo katolici, naša vjera nije katolicizam ili katoli?anstvo, nego –
krš?anstvo.

Da se Državni zavod za statistiku nije odlu?io za precizniju formulaciju ?udi tim više što na vlastitim web-stranicama objavljuje prijevod preporuka Konferencije europskih statisti?ara za popise stanovništva (http://www.dzs.hr/Hrv/censuses/census2011/regulations/preporuke.pdf). Premda, zanimljivo, za njih su katoli?anstvo i krš?anstvo dvije razli?ite stvari:
437. Vjera se op?enito odnosi na skup vjerovanja i praksi koja u pravilu uklju?uju priznavanje božanskog ili višeg bi?a, sile ili zakona, prema kojemu ljudi ure?uju svoje živote i ponašanje kako u prakti?nom tako i u moralnom smislu.
438. Zemlje koje su tradicionalno multireligijske, ili zemlje sa zna?ajnom doseljeni?kom populacijom s razli?itim vjerama, mogu prikupiti podatak o vjeri.
439. Ovisno o specifi?nim okolnostima i potrebnim informacijama, mogu se prikupiti sljede?i podaci o vjeri:
(a) Formalno ?lanstvo u nekoj Crkvi ili vjerskoj zajednici;
(b) Identificiranje s odre?enom vjerom, vjerskom zajednicom ili vjeroispovijesti;
(c) Vjersko uvjerenje;
(d) Vjera u kojoj je osoba odrasla; ili
(e) Prakticiranje vjere.
440. U svim navedenim pristupima, ispitanicima se treba omogu?iti odgovor “nijedna”. Iz razloga privatnosti, ova pitanja u nekim zemljama mogu biti dobrovoljna.
441. Podaci se uvijek trebaju temeljiti na slobodnom samoizjašnjavanju osobe, a upitnici trebaju sadržavati otvorena pitanja kako bi se omogu?ilo prepoznavanje malih ili izdvojenih skupina i lokalnih vjeroispovijesti. Zemlje trebaju objasniti u popisnim uputama i popisnoj dokumentaciji kako se odre?uje vjera za djecu ?iji roditelji pripadaju razli?itim vjerama.
442. Zemlje trebaju objasniti u popisnim uputama, kao i za vrijeme prikupljanja podataka, odabrane koncepte i definicije, te dokumentirati na?ine klasifikacije vjerskih skupina.
443. Klasifikacija treba biti sveobuhvatna. Na detaljnoj razini treba uklju?ivati: vjerske skupine, vjere, vjerske podskupine, kao što su vjeroispovijesti, upravne i organizacijske grupacije, skupine
96 Poglavlje IX. Etno-kulturalna obilježja crkava, crkve, i izdvojene skupine kao i sustave vjerovanja koji se op?enito ne mogu smatrati vjerama.
444. Kako bi se pove?ala dosljednost i usporedivost podataka, preporu?uje se sljede?a op?enita klasifikacija vjera:
(1.0) Krš?anstvo
(1.1) Katoli?anstvo
(1.2) Pravoslavlje
(1.3) Protestantizam (uklju?uje Anglikansku, Baptisti?ku, Brethrensku, Kalvinsku, Evangeli?ku, Luteransku, Metodisti?ku, Pentekostnu, Pijetisti?ku, Prezbiterijansku, Reformiranu i ostale Protestantske crkve)
(1.4) Jehovini svjedoci
(1.5) Orijentalno krš?anstvo
Kako bi se pove?ala dosljednost i usporedivost podataka, preporu?uje se sljede?a op?enita klasifikacija vjera:
(1.0) Krš?anstvo
(1.1) Katoli?anstvo
(1.2) Pravoslavlje
(1.3) Protestantizam (uklju?uje Anglikansku, Baptisti?ku, Brethrensku, Kalvinsku, Evangeli?ku, Luteransku, Metodisti?ku, Pentekostnu, Pijetisti?ku, Prezbiterijansku, Reformiranu i ostale Protestantske crkve)
(1.4) Jehovini svjedoci
(1.5) Orijentalno krš?anstvo
(1.6) Ostale vrste krš?anstva
(2.0) Islam
(2.1) Alaviti (Nusairi)
(2.2) Ismaili (sljedbenici sedam imama)
(2.3) Ithna’ashari (sljedbenici dvanaest imama)
(2.4) Šiiti
(2.5) Sufi
(2.6) Suniti
(2.7) Zaidi (sljedbenici pet imama)
(3.0) Judaizam
(4.0) Budizam
(5.0) Hinduizam
(6.0) Sikizam
(7.0) Ostale vjerske skupine
(8.0) Nisu vjernici.

I ŠTO SAD?

Svatko ?e, dakako, u rubriku „Vjera“ unijeti što ho?e i odgovorno koliko želi. Možda ?e mu to biti i prilika da se doista pita što ho?e i što želi te promisli što za njega definira pojam vjere i ?ime i kako ga on/ona iskazuje. Što se mene ti?e, napisat ?u, izjavit ?u, što ve?: KRŠ?ANSKA. Pod: DRUGA. A kad ne bi postojao rizik da se nepoznat pojam brka s „ateizam“, napisala bih: ANATEIZAM, što bi ukratko zna?ilo: vjera koja trajno iznova otkriva samu sebe.

Nažalost, genocidne teorije pokreču naš svijet

Boris Beck

Što tvrde kreacionisti? Da je Bog stvorio svijet i ?ovjeka; da je svijet stvoren dobar, ali da je ?ovjek u njega unio nered; da mi i sve oko nas ima svoju misiju, a da je svrha života ljubav. Jedini je problem što mitološke dijelove Biblije (prvih 12 poglavlja Knjige Postanka) shva?aju kao znanstvenu istinu, a ne metafori?ku.

Što tvrde evolucionisti? Da je sve stvoreno spontano i slu?ajno; da se sve u svemiru spontano kvari, samo se ?ovjek spontano unapre?uje; da je glavno sredstvo unapre?ivanja ?ovjeka borba za opstanak u kojem brži i ja?i jedu spore i slabije. Jedini je problem što znanstvenu istinu pretvaraju u mitologiju svakodnevice.

Teorija evolucije jedna je od rijetkih znanstvenih teorija koju svi znaju i koja je prodrla u svakodnevni život. “Jedi ili ?eš biti pojeden” geslo je liberalnog kapitalizma; “odabir najboljih” cilj je eugenike koja je po?etkom XX. stolje?a u SAD-u potaknula sterilizaciju stotina tisu?a zatvorenika i duševnih bolesnika i koja je izravno nadahnula naciste za istrebljenje Židova, Roma i ostalih; “nemilosrdno prema bolesnima” geslo je Me?unarodnog monetarnog fonda koje je 90-ih pozatvaralo masu firmi po Dalekom istoku, odvelo u bankrot Argentinu, a danas po Hrvatskoj otpisuje mala imanja i hr?ava brodogradilišta; “neumoljivost progresa” izazvala je bezbrojne komunisti?ke revolucije i ekološke katastrofe, od Rusije i Kambodže do Exxona i BP-a. Otkad se pojavila teorija evolucije izravno i neizravno kriva je za desetke milijuna života žrtvovanih napretku: Auschwitz, Gulag, atentat u Sarajevu, Homeinijeva revolucija, Kulturna revolucija - sve su to zlo?ini po?injeni u ime bolje budu?nosti, a istovremeno 20.000 djece u Tre?em svijetu svakodnevno umire od gladi jer su slaba i jer nema nikakva smisla da ih se održava na životu… Vi mislite da se u dje?jem programu slu?ajno stalno emitiraju emisije u kojima lavovi jedu zebre? Što vam je, to je credo naših dana i klinci ga moraju usvojiti još u vrti?u.

Ali kad bi kreacionisti imali pravo, i kad bi svijet zbilja mogao biti ponovno dobar, i kad bi zbilja bili bitni postupci svakog pojedinog ?ovjeka - zar život ne bi bio bolji za sve? Ionako nitko od nas ne?e do smrti evoluirati, a i svemir se za našeg života ne?e primjetno ni raširiti ni stisnuti…

Zato zbilja ne znam zašto se baš krš?ani nazivaju gra?anima opasnih namjera kad su evolucionisti ti koji su zaslužili put u Haag zbog zagovaranja zlo?ina?ke i genocidne teorije.

Duhovna (i) psihoterapija u islamu

Edin Kukavica

Nakon brojnih nau?nih, kolektivnih i individualnih razo?arenja, ljudi su - nekakako - ponajviše izu?avaju?i neki od oblika tradicionalne medicine - došli do zaklju?ka da odgovor na unutarnje pitanje ne može biti vani, nego samo unutra. Teško je nabrojivo mnoštvo pokušaja traganja za odgovaraju?im na?inom i putem ‘stizanja na mjesto’ - dosezanja stanja - u kojemu se kona?nim i ispravnim definiranjem pitanja dolazi do odgovora, od korištenja raznih halucinogena do putovanja na daleka odredišta s ciljem susreta sa ‘svetim ljudima. U me?uvremenu, broj pitanja se - usljed pomanjkanja odgovora na dotad postavljena - uve?ao, a broj odgovora postajao sve manji. Zloglasna ‘kvaka 22’ krila se - i za mnoge još krije - u zanemarivanju ?injenice da tradicionalna potreba zahtijeva tradicionalni lijek, te da sve što nije to u stvari nije lijek, a ono što nije dio rješenja neminovno postaje dio problema.

U posljednje vrijeme uo?ljiva je tendencija traganja za modelom koji utjelovljuje (obuhvata) znanje i nau?na dostignu?a savremene psihologije i viših, duhovnih aspekata bi?a zvanog ?ovjek, pritom oslanjaju?i se na dosadašnja saznanja o naprednom, duhovno integriranom modelu blagostanja. Dr. Arthur Deikman psihijatar sa diplomom sa Harvarda i predava? klini?ke psihijatrije na univerzitetu Kalifornija (University of California), pionir u znanstvenom istraživanju veze i odnosa duhovnosti i psihoterapije, kaže:

Mogu?e je da su zna?enje i svrha ljudskog života izvan spektruma uobi?ajene svijesti, ?ije je širenje i produbljivanje predmetom bavljenja duhovnih tradicija. U stvari, neki evoluciju svijesti smatraju osnovnim zadatkom ljudske rase. Zapadna psihologija, u pokušajima da objasni osje?aj besmisla i njemu pripadaju?e simptome, puno može nau?iti od duhovnosti, u kojoj se zna?enje smatra ne?im realnim i svijesti doku?ivim, uz pomo? razvoja i nadgradnje odgovaraju?eg perceptualnog kapaciteta.

Sufijska u?enja u svojoj ukupnosti osiguravaju model, na?in i put rješavanja tih vrsta problema, a kojima je mogu?e obogatiti spektrum moderne psihologije, prije svega uravnoteženim pristupom razvoju kapaciteta neophodnih za dosezanje viših aspekata ?ovjeka kao stvorenja i bi?a. Ovakav pristup psihologiji predstavlja ‘razmotavaju?i’ proces psiho-duhovne (re)integracije i transformacije utemeljen na unutarnjoj stvarnosti i jednako unutarnjoj ravnoteži koji su - treba li to spomenuti - postojali davno prije pojave savremene ili bilo kakve psihologije. Isto tako, ovakav - integrirani - pristup osigurava mnoštvo odgovora na (ne)postavljena pitanja ?ovjekovog odnosa sa samim sobom, naime svojim egoom/“ja“, te posljedi?no sa njegovom patologijom. Sufijska psihologija, ako je tako možemo nazvati, oslanja se na svrhu, mogu?nost i zna?enje života, insistiraju?i na ljudskoj suštinskoj - duhovnoj - prirodi, te boravku na ovome svijetu kao putovanju sa ciljem i svrhom otkrivanja sebe.

Sufijska u?enja temelje se na stajalištu da je ‘transformativni potencijal’ svakog individualnog i subjektivnog “ja” u ‘objektivno’ - koliko god to paradoksalno zvu?alo - postoji u svakoj individui napose, ali da nije doku?iv uobi?ajenim metodima prije svega zbog ograni?ene percepcije, a potom i zbog vlastite identifikacije sa svojim egoom/“ja“. Psihološkim pojmovnikom to zna?i ‘priznavanje nevolje uzrokovanje vlastitim egoom/“ja“ i izgledna mogu?nost preobražaja i uravnoteženo stanje idealnog unutarnjeg sklada.

U tesavvufu put samospoznaje ne smatra se odvojenim ili druk?ijim od duhovnog puta;

(1)

naprotiv, za tesavvuf to je životni i neophodni proces u cilju potpune realizacije vlastitih potencijala. Sufijska psihologija nudi odgovor na suštinska pitanja - odnosno mogu?nost traganja i otkrivanja - tko smo, gdje idemo i ?emu strijemimo, te u kona?nici identificiranja svrhe ovosvjetovnog životnog putovanja.

__________________________
(1)Na?elno, postoje tri na?ina putovanja (prema) Bogu, Uzvišenom: prvi na?in je put neznanja, kojim svako mora putovati u odre?enoj (po?etnoj) fazi svoga putovanja; to je stanje osobe koja provede život povinuju?i se svojim osjetilima i strastima, u agoniji ovosvjetovnih žudnji i prohtijeva, sakupljaju?i teret svojih loših djela. Drugi na?in je put pobožnosti (posve?enosti), odnosno put iskrenih zaljubljenika. Pobožnost je nebesko vino koje opija zaljubljenika dok se njegovo srce ne o?isti od svega osim vizije Voljenog, koja traje do kraja putovanja. Tre?i na?in je put mudrosti, kojim hode i kojega završavaju samo rijetki; putnik zanemaruje životne ugode, razvezuje ovosvjetovne veze i okre?e se Bogu, Uzvišenom, nadahnut božanskom mudroš?u. Takav putnik ostvaruje kontrolu nad svojim tjelesnim potrebama i prohtijevima, mislima i osje?ajima, te je u stanju realizirati vlastiti džennet u sebi u kojemu može uživati do kona?nog susreta sa svojim Gospodarem. Svi ljudi putuju jednim od ova tri puta koji - svi - imaju istu krajnju destinaciju, u smislu …doista, svi smo Allahovi i Njemu se vra?amo.

Duhovno integrirani psihološki model sufijske psihologije potrebuje i zahtijeva paradigmatski pomak u shva?anju i poimanju odnosa duše prema egou. Kako osoba postaje sve manje preokupirana vlastitim “ja”, dodatnim angažiranjem u dubljim razinama svoga bi?a i Bogom, Navlastito - što je jedino što kod ?ovjeka uspostavlja ravnotežu izme?u fizi?kog i duhovnog - stanje njenog emotivnog i psihološkog zdravlja se iz korijena mijenja. Dok je zapadna psihologija ostvarila prili?an napredak u razumijevanju emocija i ponašanja, još uvijek se mu?i sa poimanjem i definiranjem koncepta egoa/“ja“. Dokle god se ne prona?e odgovor na drugo pitanje - odnosno ne pojmi “ja” u pravom svjetlu - mogu?nost za razumijevanje i poptuno kušanje života vrlo je ograni?eno. Tesavvuf potencira postojanje viših aspekata egoa/“ja“ koje je mogu?e dosegnuti, a za prvim kušanjem tih stanja slijedi promjena vlastite ego-osobnosti. Pri tome iskrsava veliki broj prate?ih pitanja poput: šta je “ja” i kako po?injemo identificirati, razumijevati i kušati viša stanja? Deikman sugerira da modernoj psihologiji manjka razumijevanje onoga što se naziva “promatraju?e ja”. Njegovo shva?anje i objašnjenje ovog složenog pojma mogu?e je iskoristiti u cilju stjecanja uvida u spomenuti paradigmatski pomak neophodan u cilju definiranja i poimanja prirode egoa/“ja“:

Najzna?ajnija ?injenica u vezi sa “promatraju?im ja” je da ga je nemogu?e objektivizirati. Što god smo u stanju primijetiti ili konceptualizirati je “predmet svijesti”, a ne svijest napose, što - iskustvom objekta - ve? predstavlja korak unatrag. Za razliku od drugih aspekata iskustva - misli, emocija, želja i funkcija - “promatraju?e ja” mogu?e je spoznati, ali ne i locirati, vidjeti. (...) Dakle, uobi?ajena svijest posjeduje transcendentiraju?i element koji rijetko primje?ujemo budu?i da je taj element sami osnov našeg iskustva. Pojam ‘transcendentiraju?i’ opravdan je jer da subjektivnu svijest - promatraju?e ja - nije mogu?e primijetiti nego zauvijek ostaje odvojena od sadržine svijesti, to bi ukazivalo da je neke druge suštine od bilo ?ega drugo. Jasno nam je da je “promatraju?e ja” bez karakteristika, svijet na njega ne utje?e taman koliko na ogledalo ne utje?e prikaz koji odražava.

Koriste?i se sufijskom analogijom, sve boje stvorio je Bezbojni, a sve oblike i forme Bezobli?ni. U ovome proširenom poimanju “ja” nalazi se klju? iskustva naše najosobnije i najuniverzalnije prirode. Sufijska psihologija integraciju ovog transcendentnog aspekta u ostatak našeg postojanja posmatra ne samo kao funkcionalni i u?inkoviti metod uspostave ravnoteže, nego i kao svrhu života napose. Zarad detaljnijeg i prijem?ivijeg pojašnjenja te integracije poslužit ?emo se prikazom dvije osi - jedne vertikalne i jedne horizontalne - koje se me?usobno sijeku; sve ljudske aspekte možemo posložiti po te dvije osi. Transcendentalni aspekt “ja”, izme?u ?ovjeka i Boga, po?iva na vertikalnoj osi. Svi ostali aspekti ?ovjeka i ovoga svijeta nalaze se na horizontalnoj osi. Sukladno sufijskom u?enju da bi se dogodila integracija mora se uspostaviti me?usobni odnos (sjecište) horizontalne i vertikalne osi, te posredstvom tog odnosa, (koji se naziva rabita), prethodno izmješteni aspekti ?ovjeka po horizontalnoj osi dolaze na odgovaraju?a mjesta. S druge strane, to omogu?ava ispravan poredak odnosa na vertikalnoj osi. Zna?ajno je primijetiti da kada se integracija odvija po vertikalnoj osi rezultat ?e odražavati odre?eni stupanj samospoznaje (ma’rifet ili ma’rifah)

(2)

koji druk?ije nije mogu?e ostvariti.

__________________________
(2)Ma’rifet dosl. spoznaja; pojam se u tesavvufskom tehni?kom pojmovniku koristi za intuitivno (nadahnuto) znanje, znanje i i poznavanje duhovnih istina koje se doseže ekstati?kim iskustvom, a ne racionalnim u?enjem; prema drugim autorima, ova vrsta znanja razlikuje se od znanstvenog znanja ili ilma zasnovanog na u?enju, prou?avanju, istraživanju, sintezi i analizi jer se doseže promišljanjem, iskrenim trudom, korištenjem svijesti za istraživanje vlastitog bi?a. Suprotnost ilmu je neznanje, a suprotnost ma’rifetu je negiranje. U hadisu-kudsiju kaže se: O ljudi! Ko (spo)zna sebe (spo)znat ?e i Mene; ko Me (spo)zna, traži Me, a onaj koji Me traži, zasigurno ?e Me na?i; onaj ko Me na?e (na?i ?e) ispunjenje svih svojih težnji i o?ekivanja, i nikoga ne stavlja ispred Mene. O ljudi! Budite ponizni i skromni da biste Me (spo)znali. Onaj ko se sebe odrekne, na?i ?e Mene. Da bi Me (spo)znao, odreci se sebe. Srce koje ne procvjeta i ne o?isti se, slijepo je. U jednoj od prvih rasprava o duhovnim postajama (mekamima), Mekamet-i erbe’in, Ebu Sa’ida ibn Ebi’l-Hajra, ma’rifet se navodi kao 25. postaja duhovnog putovanja; prethodi mu uvjerenost istinitoš?u (hakku’l-jekin) a za njim slijedi trud (džehd).

U sufijskoj psihologiji naj?eš?i op?i metodološki pristup je pretvaranje nesvjesnog u svjesno, naporedo dosežu?i više aspekte vlastitog postojanja. Jedan od primijenjenih metoda su pou?ne - paraboli?ne - pri?e (hikaje); ovaj metod postoji i u drugim duhovnim tradicijama, ali je zasigurno svoj vrhunac dosegao u tesavvufu. Uprimjerit ?emo to starom sufijskom pri?om o izgubljenim klju?evima. Ogroman korpus pri?a u perzijskoj sufijskoj tradiciji vezuje se za Behlula mudrog ludaka, li?nost sa historijskim backgroundom, svejednako kao što je to Nasruddin-hodža u turskoj tradiciji:

Zatekli su Nasruddin-hodžu kako pužu?i po ulici “na sve ?etiri” traži klju? od svoje ku?e. Jedan poznanik mu se pridruži u njegovoj potrazi. Nakon izvjesnog vremena i bezuspješne potrage, poznanik upita: Jesi li ti siguran da si klju? izgubio baš ovdje? Na to Nasruddin odgovori: Ne, siguran sam da sam ga izgubio u ku?i. Pa, što ga onda tražiš ovdje?, upita poznanik za?u?eno. Ovdje se puno bolje vidi, ima više svjetla, objasnio je Nasruddin.

Ova simpati?na pri?ica svejednako ukazuje na i ismijava naše sljepilo i sklonost da tražimo u oblastima i na mjestima koja su nam ugodnija umjesto na mjestima na kojima se nešto nalazi. Poput svih sufijskih pri?ica i ova je namijenjena da nas posredno podu?i mnogim stvarima na brojnim razinama. Naprimjer, budu?i da onotološki život kao doista smislen možemo iskusiti samo kada za njegovom svrhom tragamo u skladu sa njegovom izvornom svrhom, a kada - i kako - tu svrhu ne razumijemo ili je ne uspijevamo dosegnuti, tako za zna?enjem tragamo na pogrešnim mjestima. Stoga je razumljivo razo?arenje, o?aj i depresija koji se javljaju kao jedini rezultat uzaludne potrage. Sufijska psihologija osvjetljava stvarni uzrok spomenutih problema i pomaže nam da ostvarimo uvid u gra?u vlastitoga “ja” i njegov odnos prema svrhi života.

Površno posmatrano pri?ica može biti smiješna, sa moralnom poukom ili zabavna, ili pak od svega pomalo; ti elementi osiguravaju o?uvanje pri?e. Me?utim, njena didakti?ka i edukativna funkcija ovisi o drugim osobinama, od kojih je jedna sposobnost oslikavanja odre?enog obrasca razmišljanja ili ponašanja; posljedi?no, osoba dobija mogu?nost izbora umjesto prethodno automatskog i nesvjesnog ponašanja. Nijedno objašnjenje, niti neposredno saop?avanje zna?enja i pouke pri?ice, ne može zamijeniti utjecaj koji ona ima na um slušatelja ili ?itatelja; namijenjene da ostvaruju niz razli?itih utjecaja, pri?ice pruža iskustvo zna?enja.

Sufijske pou?ne pri?ice osiguravaju pojavu okruženja pogodnog za širenje intuitivnog i kapaciteta uvida. Uvid napose postiže se obmanjuju?im ‘tre?im licem’ što opušta naš uro?eni i ratoborni odbrambeni mehanizam. Kada se naše ponašanje poklopi sa nekim od aspekata pri?e dolazi do treutnog prepoznavanja istine (hakikat ili hakikah)

(3)

i njenog povezivanja sa našim ponašanjem. To prepoznavanje rastapa strukturu koja podupire našu svjesnu nesvijest koja zamagljuje uvid u naše ponašanje. Na unekoliko suptilnijoj razini poezija ima isti u?inak. Kako je poezija kreirana da zaobilazi racionalni um, naša intuitivna dimenzija prepoznaje suptilna zna?enja unutar stihovane poruke, svjesno ili nesvjesno, ovisno o stupnju budnosti slušatelja.

__________________________
(3)Hakikat (arab. suština ili istinitost) pojam izveden iz jednog od Allahovih Lijepih Imena, El-Hakk, u zna?enju Istina. U tesavvufskom tehni?kom pojmovniku ozna?ava unutarnju viziju božanske mo?i dosegnutu duhovnim ujedinjenjem sa Stvoriteljem, odnosno ultimativni put, kojim se putuje intuitivnim i emocionalno-duhovnim sposobnostima pod rukovodstvom šejha; smatra se jednom od postaja na putu (prema) Bogu, Uzvišenom. Osoba koja je prošla kroz hakikat i dosegla stupanj ma’rifeta u prilici je vidjeti pravu prirodu Boga, Uzvišenog i shvatiti razlog i svrhu vlastitoga stvaranja, zahvaljuju?i ?emu postaje ?ovjekom u punini stvorenjskog smisla i namjere.

Iz duhovne perspektive, koncept “ja” koji je usvojila i sa kojim radi zapadna psihologija ?esto je zbunjuju?i te svejednako ?esto dio problema, umjesto da bude dio rješenja. To je posebno o?igledno danas sa pojavom brojnih teorija koje se otimaju za ispravnu definiciju i redefiniciju ovog skliskog koncepta; svima manjka obuhvatan, integrirani psiho-duhovni model razumijevanja prirode i funkcije egoa/“ja“, uklju?uju?i i transcendentalni aspekt ?ovjeka. Misle?e “ja”, emocionalno “ja”, djelatno “ja”, i promatraju?e “ja” su komplementarne faze svijesti, a nipošto osnovni izvor individulanog postojanja. Pravi izvor nalazi se iza i ponad uobi?ajene svijesti. “Promatraju?e ja” je most izme?u materijalnog svijeta i transcendentalne ravni. Bez oja?avanja i razvoja “promatraju?eg ja” nemogu?e je na?initi slijede?i korak ka spoznaju svoga pravog “ja”. Na?in, model i put za samospoznaju u islamu nudi tesavvuf. Sufijska psihologija je razra?en holisti?ki proces koji sadrži na?in i sredstvo kojim se ?ovjeku omogu?ava da razumije i shvati - spozna - svoje vlastito “ja”. Postojali su davno prije pojave moderne psihologije i omogu?avali i olakšavali zdravo i ispravno funkcioniranje osobe na društveno prihvatljivoj razini, ali i iza i ponad toga: metod za realizaciju i transformaciju individualnog “ja” u Ultimativno Ja, što je - za sufije - svrha života.

‘Irfan

Edin Kukavica

Prije nego se po?nemo baviti pojašnjavanjem ‘irfana, dužni smo napomenuti da je ovom domenu islamske znanosti mogu?e pristupiti sa dva aspekta: socijalnog i akademskog. Za razliku od znanstvenika drugih islamskih znanosti poput Kur’anske egzegeze (mufessirun), hadisa (muhaddisun), prava (fukaha’), teologije (mutekellimun), filozofije, literature i poezije ?iji je socijalni domet ostao unutar akademskih krugova i nikada se nije dalje razvio – arifi (ispravna množina bila bi ‘urefa’) su znanstvenici koji ne samo da su razvili vlastitu znanost - ‘irfan – koja je rezultirala velikim u?enjacima i zna?ajnim djelima, nego su uzrokovali i nastanak zasebne socijalne skupine unutar islama, druk?iju od ostatka islamske zajednice. U tom smislu kada se o islamskim gnosticima govori kao o pripadnicima akademske discipline nazivaju se arifima, a kada se posmatraju kao pripadnici odre?ene socijalne skupine nazivaju se sufijima (mutesavvifun).

(1)

Treba znati da se arifi i sufiji ne smatraju zasebnom sljedbom u islamu niti su to ikad za sebe tvrdili niti su ikad - u ozbiljnim krugovima – takvim smatrani, iako, posjeduju sve karakteristike zasebne socijalne skupine. Osobenosti koje su ih odvojile od ostatka islamskog društva su druk?ije ideje i mišljenja, naro?it na?in društvenih veza i odnosa, osobita odje?a, ponekad i kosa i brada te zajedni?ki život u vlastitim institucijama koje se ovisno o geografskom podru?ju druk?ije nazivaju iako imaju istu funkciju (perz. hanikah; arab. ribat, zavija; turk. tekija). Naravno uvijek su bili i još jesu arifi – osobito u ši’itskom islamu – iako odavno niti jedna od spomenutih izvanjskih osobenosti nije primjenjiva na ovu skupinu ljudi; zajedni?ka karakteristika sa njihovim prethodnicima iz prvih stolje?a islama je duboka posve?enost duhovnoj metodologiji ‘irfana odnosno sejr-i suluku (sejr ve suluk).

__________________________
(1)Ovdje bismo mogli zaklju?iti ovaj kitab, jer su sve razlike izme?u sufija i arifa ?ini se, ve? definirane. Me?utim, budu?i da se na terminološkoj i prakticiraju?oj razini mogu uo?iti još neke – nimalo zna?ajnije – razlike izme?u dvije pojave ipak ?emo ‘irfanu posvetiti još pažnje.

Ovdje ?emo pažnju zadržati na ispitivanju tradicije ‘irfana kao znanosti i jedne od grana islamske duhovno-znanstvene kulture. Dublji uvid u njegov socijalni aspekt zahtijevao bi ispitivanje uzroka i porijekla, u?inaka – pozitivnih i negativnih, korisnih i štetnih – koje je imao na islamsko društvo, prirodu odnosa izme?u sufija i ostalih islamskih skupina, dimenzije koju je dao svim islamskim u?enjima, te uloge koju je imao u smislu širenja islama, što – složit ?ete se – zahtijeva zasebnu raspravu. Isto tako, iz razloga koje smo naveli u prethodnim poglavljima – a i onih koje ?emo predo?iti u narednim – zanemarit ?emo sve primjedbe i nazovi pokazatelje o izvanjskom, odnosno izvanislamskom po?elu, izvorima i porijeklu, duhovnosti u islamu op?enito, pa tako i ‘irfanske duhovnosti.

Prakticiraju?i ‘irfan (‘irfan amali)

Prakticiraju?i aspekt ‘irfana opisuje i pojašnjava odnose i odgovornosti ljudskog bi?a prije svega prema sebi, a potom i prema svijetu i Allahu, Uzvišenom. U tom smislu ‘irfan umnogome podsje?a na etiku (ahlak), budu?i se u oba slu?aja radi o prakti?nim znanostima; o razlikama me?u njima nešto kasnije. Prakti?no u?enje ‘irfan naziva se i trasom duhovnog puta (sejr ve suluk),

(2)

gdje se putnik (salik) koji želi dosegnuti vrhunac ljudskosti, odnosno tevhid, može informirati odakle krenuti na Put, stupnjeve i postaje koje mora pro?i, stanja i osje?anja koje ?e iskusiti tokom putovanja, te okvirno doga?anja koja ne?e mo?i izbje?i. Nepotrebno je spominjati da je cijeli put, stupnjeve i postaje, mogu?e pro?i samo uz vo?stvo i nadzor zrelog i idealnog primjera ljudskosti koji, budu?i je osobno proputovao tim putem, zna sve staze i na?ine putovanja; ukoliko se na ovo putovanje krene samostalno, odnosno bez vodi?a, ?ovjek je u opasnosti da opasno zaluta. Idealnog ?ovjeka, u?itelja, osobu bez koje se nipošto ne kre?e na duhovno putovanje ‘irfanski tahni?ki pojmovnik slovi kao Ta’iru’l-kuds (Sveta ptica) i Hidr.

__________________________
(2)Za doslovan prijevod ova dva pojma sa gotovo identi?nim zna?enjem u bosanskom jeziku ne postoje odgovaraju?i termini budu?i da oba zna?e putovanje, te se kod nas, a i u turkskom svijetu, uobi?ajio složeni pojam sejr-i suluk.

Naravno, postoji cijeli svijet razlika izme?u tevhida arifa i op?eg poimanja ovog pojma: za arifa, tevhid je uzvišeni vrhunac ljudskosti i kona?an Cilj duhovnog putovanja, dok je za ljude, pa ?ak i za filozofe, tevhid suštinsko Jedinstvo Neophodnog Bitka; za arifa, tevhid podrazumijeva da je ultimativna stvarnost samo Allah, Uzvišeni, a sve drugo osim Allaha je tek privid odnosno nestvarnost.

Za arifa tevhid zna?i da osim Boga nema ništa, odnosno da ne postoji drugo, što prakti?no postiže slije?enjem Puta na ?ijem kraju ne vidi ništa osim Boga. Jasno je da ovakvo poimanje tevhid nije prihvatljivo ve?ini koji su se – teško nabrojivo mnoštvo puta – usudili ?ak proglastiti ga hereti?kim. Uprkos tome arifi su uvjereni da kako postoji samo jedan Bog, a tako postoji samo jedan tevhid, te da ostala poimanja tevhida odnosno njegove razli?ite varijante i definicije nisu oslobo?ene širka. Za arife dosezanje idealnog tevhida nije funkcija uma odnosno promišljanje, nego srca, truda to jest (pr)o?iš?enja i samodiscipliniranja.

Za razliku od etike – dakle, osim zajedni?ke karakteristike bavljenja stvarima koje bi trebalo u?initi – prakti?ni ‘irfan bavi se odnosom ljudskih bi?a prema sebi, prema svijetu i prema Allahu, Uzvišenom, sa naglaskom na ?ovjekov odnos prema Bogu; profana, savremena etika, s druge strane, uop?e ne smatra bitnim odnos ?ovjeka i Boga. Druga razlika odnosi se na metodologiju duhovnog napredovanja, sejr-i suluk; u ‘irfanu putovanje je dinami?an proces, dok je u etici stati?an, odnosno ‘irfan govori o polaznoj to?ki, odredištu i postajama, elementima Puta kojim putnik mora pro?i. ‘Irfan Put doista vidi kao put - stvarnost, a ne metaforu – put koji treba pro?i, etapu po etapu, postaju po postaju; do?i ili sti?i na odre?enu postaju, a da se prije nje nije bilo na prethodnoj, sa stajališta ‘irfana je nemogu?e. ‘Irfan ljudsku dušu posmatra kao živ organizam, kao dojen?e ili dijete, ?ije upotpunjavanje podrazumijeva rast i sazrijevanje u skladu sa odre?enim sistemom i redom. U savremenoj etici stvarima se barata kao pukim nizom osobina - pravi?nosti, ?asti, iskrenosti, ?estitosti, darežljivosti, davanju prednosti drugima da spomenemo samo nekoliko – kojima se duša treba ukrasiti. Sa stajališta etike ljudska duša je više ku?a koju treba namjestiti, bez posebnog pridavanja zna?aja bilo kojem komadu namještaja; nije važno ni odakle se po?inje i gdje se završava. Tre?a zna?ajna razlika izme?u ove dvije znanosti je da su duhovni elementi etike ograni?eni na op?e koncepte i ideje, dok su ‘irfanski duhovni elementi znakovito dublji i širi. U ‘irfanskoj duhovnoj metodologiji velika pažnja poklanja se srcu i iskustvenim stanjima i doga?anjima, poznatim samo putniku duhovnim putem i njegovom vodi?u.

Za razliku od prakti?nog ‘irfana koji se bavi promjenom ljudskog bi?a, druga, teorijska grana ‘irfana bavi se tuma?enjem postojanja, odnosno Boga, univerzuma/svjetova i ljudskih bi?a. Ovaj ‘irfan umnogome podsje?a na filozofiju, jer obje znanosti nastoje razumjeti postojanje. Me?utim i izme?u ove dvije znanosti postoje znakovite razlike.

Teorijski ‘irfan (‘irfan nazari)

Teorijski ‘irfan, kao što smo rekli, bavi se ontologijom, te umnogome podsje?a na teološku filozofiju (falsafeh-ye ilahi), koja tako?er pokušava opisati postojanje, definicijom teme, na?elima i problemima ali, dok se filozofija u svrhu dokazivanja oslanja isklju?ivo na racionalisti?ka na?ela, ‘irfan svoju dedukciju temelji na na?elima rezultatima duhovnog iskustva (kešf), a potom ih – zarad objašnjenja - pretvara u jezik razuma. Filozofska racionalisti?ka dedukcija može se povezati sa tuma?enjem djela pisanog jezikom tuma?a; dok ‘irfanske rasprave više li?e na tuma?enje prijevoda djela sa drugog jezika; još preciznije, arif pokušava objasniti stvari za koje tvrdi da ih je iskusio – kojima je posvjedo?io – svojim srcem i cijelim bi?em korištenjem jezika razuma.

‘Irfanska ontologija znakovito se razlikuje od filozofske. Sa stajališta filozofije i Bog i stvari imaju stvarnost, s tom razlikom da je Bog, Uzvišeni, Neophodni Bitak (vadžibu’l-vudžud) i Postoje?i Navlastito, dok stvari koje nisu Bog u stvari jesu samo mogu?a postojanja (mumkinu’l-vudžud), postoje?e-jedna-kroz-drugu, odnosno to su u?inci Neophodnog Bitka. ‘Irfanska ontologija ne priznaje stvari koje su drugo-osim-Boga kao postoje?e uz Njega, Uzvišenog, ?ak i kada su u?inci koje je On (Uzvišen je On!) uzrokovao; Božanski Bitak obuhvata sve stvari, odnosno sve stvari su imena, osobine i manifestacije Boga, Uzvišenog, nepostoje?e uz Njega.

Cilj filozofije tako?er se razlikuje od ‘irfanskog. Filozof želi razumjeti svijet; u svome umu formirati ispravnu i relativno potpunu sliku domena postojanja. Najuzvišeniji znak ljudske potpunosti za filozofiju je razumska percepcija prirode postojanja, ali tako da makrokosmos na?e odraz na razini uma filozofa ?ime njegov um postaje racionalni mikrokosmos; naime, filozofija je kona?ni domet racionalnog znalca (‘alim) u stvarnom svijetu (‘alem) ili drugim rije?ima, filozofija je u?enje kojim ljudsko bi?e postaje racionalni mikrokosmos sli?an stvarnom makrokosmosu. ‘Irfan i arif, s druge strane, ne oslanjaju se na razum i razumijevanje: arif želi da vidi samu jezgru stvarnosti postojanja, Allaha, Uzvišenog, da se neraskidivo poveže s Njim da bi Ga potpuno posvjedo?io. ‘Arif ne smatra da je ljudska potpunost dio predstave uma; stupaju?i na duhovni put, on se namjerava vratiti porijeklu i po?elu iz kojeg je došao na ovaj svijet, da prevazi?e odvojenost i daljinu izme?u sebe i Božanske Suštine te da, u domenu blizine, utrne vlastito ograni?eno postojanje da bi bio proživljen u Božanskom Beskona?nom. Filozofska sredstva su razum, logika i dedukcija, a ‘irfanska srce, duhovna borba, pro?iš?enje i discipliniranje, te unutarnji dinamizam.

‘Irfan – i prakti?ni i teorijski – blisko je vezan za svetu suštinu islama; kao i svaka vjera ili religija, islam pojašnjava odnos i vezu ?ovjeka kao stvorenja i roba Božijeg i njegovog Stvoritelja i Gospodara, Allaha, Uzvišenog u prvom redu, a potom i njegovu vezu i odnos prema svijetu i u kona?nici odnos prema samom sebi; naporedo s tim pojašnjava mu – ili makar skre?e pažnju – na suštinu postojanja. Neminovno, name?e se pitanje sli?nosti odnosno razlike izme?u u?enja ‘irfana i islama u cjelini. Arifi, naravno, nikada ne tvrde da znaju ili žele re?i bilo šta što je ponad ili iza islama; u stvari, arifi su najgorljiviji u negiranju svih takvih i sli?nih imputiranja. Oni naime tvrde da im je saop?ena dublja i to?nija poruka o stvarnosti(ma) islama, te da su oni, u stvari, samo pravi muslimani, svoje stajalište uvijek brane?i navodima iz Kur’ana, sunneta Allahovog Poslanika (s.a.v.a.) i Imama Ehl-i Bejta (s.a.), te prakse odabranih Drugova Allahovog Poslanika (r.a.).

Me?utim, postoje i druk?ija mišljenja:
(1) muhaddisi i pravnici su mišljenja da arifi prakti?no nemaju veze sa islamom, te da je njihovo pozivanje na Kur’an i sunnet namijenjeno zavo?enju i obmanjivanju prostodušnih ljudi u cilju pridobijanja srca ljudi za svoj cilj;
(2) modernisti – koji ni sami nemaju najbolje mišljenje o tradicionalnom islamu te stoga posljedi?no ne uživaju najbolji ugled – spremni toplom dobrodošlicom do?ekati sve što iole podsje?a na liberalniji odnos prema šeri’atskim obavezama – a što se svojevremeno tuma?ilo i kažnjavalo kao kršenje osnovnih islamskih propisa, u svome se mišljenju slažu sa prvom skupinom da u ‘irfanskom islamu nema islama(!), te nadalje da su ‘irfan i tesavvuf u stvari pokreti nearapskih naroda protiv islama i Arapa pod krinkom duhovnog viteštva.

Zajedni?ko prvim dvjema skupinama je njihov stav da u ‘irfanu nema uop?e ili ima veoma malo islama; razlikuju se u respektivnom stavu prema islamu: za prve islam je svetinja; ra?unaju?i na isti osje?aj svih muslimana, nastoje izazvati op?i prezir prema arifima i ‘irfanu te ih na taj na?in odstraniti sa pozornice islamskih znanosti. Druga skupina, me?utim, pozivaju?i se na zasigurno najve?a ‘irfanska imena – svjetski poznate arife – žele ih iskoristiti kao sredstvo propagande protiv islama; naime, oni omalovažavaju islam sa aspekta da su najfinije i najdublje ideje ‘irfana u stvari preuzete iz drugih religijskih i civilizacijskih tradicija.

Osim ove dvije skupine postoji i skupina (3) koja svoj stav prema ‘irfanu i tesavvufu temelji na tvrdnji da duhovna tradicija u islamu sadrži mnoštvo novotarija i zastranjenja koja nisu u skladu sa Kur’anom i sunnetom; prema njihovom mišljenju, to više vrijedi za prakti?ni ‘irfan nego za njegov teorijski nauk, a posebno u domenu u kojem dolazi do formiranja sljedbi i skupina sa zasebnim u?enjem. Ipak, tvrde oni, stav arifa - poput znanstvenika i znalaca u drugim oblastima islama – prema islamu je duboko iskren, što potvr?uje i ?injenica da nijedan od njih nikada nije izrekao niti u?inio bilo šta u suprotnosti sa osnovnim islamskim u?enjima. Dakako da je mogu?e da se u historiji islama i ‘irfana, nekom od znalaca – kao uostalom i znalcima u drugim znanostima – potkrala greška, ali to nipošto nije bilo iz zle namjere.

‘Irfan i konvencionalni islam

Jedno od žarišnih mjesta nerazumijevanja i nesporazuma izme?u arifa i ne-arifa, naro?ito pravnika, je poimanje šeria’ata (Vjerozakona), tarikata (Puta) i hakikata (Stvarnosti). Obje skupine slažu se da je šeri’at utemeljen na nizu stvarnosti i korisnih ciljeva; pravnici te ciljeve uglavnom definiraju u kontekstu odre?enih elemenata koji vode ?ovjeka ka spasu i blaženstvu, to jest najvišoj razini milosti Allaha, Uzvišenog, prema ?ovjeku. Arifi pak vjeruju da svi putevi vode Bogu, Uzvišenom, te da su svi ciljevi i stvarnosti tek sredstva ili na?ini, u kona?nici uzroci koji ?ovjeka okre?u njegovom gospodaru. Što se ti?e ciljeva sa aspekta šeri’ata, pravnici tvrde da se radi o manje važnim ciljevima ?iji je uzrok i duh u šeri’atu, te da je jedini na?in njihovog dosezanja ponašanje u skladu i povinovanje šeri’atu. Arifi sa svoje strane tvrde da su stvarnosti i ciljevi neuporedivo ozbiljnije prirode u smislu stanja i postaja napredovanja ljudske duše prema vlastitoj potpunosti i u kona?nici ka Ultimativnoj Stvarnosti, Allahu, Uzvišenom.

Arifi tvrde da je duhovni aspekt Vjerozakona (šeri’at) Put (tarikat) na ?ijem kraju je Stvarnost (hakikat), odnosno tevhid, koji je napose postaja koja se postiže nakon utrnu?a i/ili iš?eznu?a arifovog “ja”; slijedi da arif vjeruje da postoje tri dimenzije ili vida stvarnosti: (1) šeri’at, (2) tarikat i (3) hakikat, te da je šeri’at na?in ili školjka tarikata, a tarikat na?in ili školjka ?ije je jezgro hakikat. Pravnici tvrde da se islamska u?enja mogu svrstati u tri skupine ili grane:
(1) kelam, koji se bavi osnovnim doktrinama (usulu’l-‘aka’id); znanost koja za cilj ima razumsko poimanje i utvr?ivanje Vjere i vjerovanja.
(2) ahlak (etika), znanost koja se bavi izlaganjem ?ovjekovih dužnosti u smislu eti?kih vrlina i poroka.
(3) fikh je znanost koja se bavi pravilima i zakonima (ahkam), koji se odnose na ljudsko izvanjsko ponašanje i djela.
Ove tri islamske znanosti me?usobno su odvojene; pri tome se kelam bavi mišlju i razumom, ahlak ?ovjekom napose, njegovim sposobnostima i navikama, a fikh - grubo re?eno - ljudskim organima i udovima.

Što se ti?e doktrine arifi ne vjeruju da je puko racionalno ili mentalno vjerovanje dovoljno; oni vjeruju da je sve (u) što se vjeruje mogu?e doku?iti ili sti?i do toga za što je najpouzdaniji put ili na?in skidanje koprena izme?u sebe i tih stvarnosti. Što se ti?e ahlaka, arifi ne misle da je etika napose dovoljna jer je stati?na i ograni?ena; umjesto filozofske etike oni preporu?uju duhovnu metodologiju (sejr ve suluk) sa svim njenim sastavnim dijelovima. Što se ti?e tre?e grane islamskih zanosti, fikha, arifi nemaju primjedbi. Nadalje, arifi tvrde da kao što ljudsko postojanje nije mogu?e podijeliti na tri zasebna odjeljka, odnosno tijelo, ego i razum, naprosto zbog toga jer su nerazdvojivi i ?ine izvanjske i unutarnje aspekte cjeline, tako nije mogu?e razdvojiti šeri’at, tarikat i hakikat; jedno je školjka, drugo jezgro, a tre?e jezgro jezgra. Što se ti?e stupnjeva ljudskog postojanja njih je, sa ‘irfanskog aspekta, više od tri, odnosno oni vjeruju da postoji stupanj koji transcendira domen razuma.

Futuvvet

Edin Kukavica

Stoga duhovno viteštvo - više nego bilo koji drugi islamski koncept, ?ija se stvarnost manifestira u tako mnogo domena, od aktivnosti zanatskih cehova na pijacama i trgovištima (bazar) do viteških djela na bojnim poljima - nadilazi svijet sufijske kontemplacije i uostvaruje se u svijetu sultana i vezira. Najve?i dio duhovne supstancije muslimanske duše stolje?ima je modeliran u skladu sa futuvvetom, te ni danas nije rijetkost da tradicionalni musliman sa poštovanjem i povjerenjem pa i sa zaviš?u gleda nekoga ko manifestira upravo ovako pojmljeno duhovno viteštvo.

Kada je Ebu Hafs (Abu Hafs ‘Amr ibn Salama al-Haddad, k.s.) došao u Bagdad bagdadski šejhovi se okupiše oko njega i jedan od njih upita šta je to futuvvet. On odgovori: “Najprije vi recite, jer vaše su rije?i slikovitije (od mojih).” Džunejd (Bagdadi, k.s.) re?e: “Futuvvet je zanemarivanje (vlastitih djela i zasluga) i prestajanje (insistiranja na njihovom vi?enju, isakatu’l-ru’ja). Ebu Hafs re?e: “Kako rje?ito re?eno! Ipak, za mene, futuvvet je postupanje po pravdi i pravednosti (insaf), a pritom ne o?ekivati da mi se uzvrati na isti na?in.” Džunejd re?e: “Ustanite (na noge), prijatelji moji, jer Ebu Hafs je nadrastao Adema (a.s.) i njegove potomke!” (Sulejmi, Tabakatu’s-Sufijja)

Ovdje ?emo pokušati u najkra?im crtama opisati i ista?i najosnovnije karakteristike osobitog domena islamske duhovnosti - i tesavvufa - koji predstavljaju suštinu islamskog duhovnog puta u nekim dijelovima nekadašnjeg Osmanskog sultanata koji predstavljaju geografski i kulturološki most Europe i Bliskog Istoka, odnosno Europe i Azije; pod tim podrazumijevamo zemlje i teritorije izme?u Bosne i Hercegovine na Zapadu do Turkestana na istoku, a za koje ve?ina tradicionalnih (klasi?nih) i savremenih autora tvrde da još uvijek njeguju i gaje ono što bi se moglo nazvati potpunom i dostupnom formom izvorne islamske duhovnosti. Štaviše, isti autori za ovu formu islamske duhovnosti nadalje tvrde da upravo ona predstavlja vezu izme?u tesavvufa i tarikata u njihovom savremenom tuma?enju i islamske metafizike (ma’arifet) u skladu sa primordijalnim modalitetima Dina (Vjere), a koju su pripadnici Porodice i Potomstva Allahovog Poslanika (s.a.) prenijeli od svoga ?asnog Pretka (s.a.v.a.), a koju je on (s.a.v.a.) preuzeo od Ibrahima (a.s.) preko naj?iš?e loze u historiji ?ovje?anstva. Naime, govorit ?emo o simboli?kom, obrednom i eti?kom aspektu tarikata u ovim zemljama, koji nedvojbeno ishode iz islamskog - zahvaljuju?i Ibrahimu (a.s.) i predislamskog - duhovnog viteštva ili futuvveta.

(1)

__________________________
(1)Manjim futuvvetom nazvali smo izvanjske prilagodbe ve?eg usljed nekih historijskih i društvenih okolnosti, a koje se odnose na obredni i organizacijski domen zanatskih cehova (ahi), te Primordijalni Polarni aspekt tradicije osobite za Allahovog Poslanika Muhammeda (s.a.v.a.) i njegove pretke (a.s.) po ibrahimovskoj odnosno ismailovskoj (hanifi) liniji. Kako se i po ?emu se manji razlikuje od ve?eg/primordijalnog, te koliko to utje?e na islamsku metafiziku u cjelini u svojim djelima detaljno i podrobno obradili su najzna?ajniji autori poput Ibn Arabija (k.s.), te prije njega šejh Sulejmi (k.s.).

Uop?e nije slu?ajno da se autenti?nost i izvornost ove forme islamske duhovnosti o?uvala upravo me?u muslimanskim stanovništvom zemalja i teritorija koje su neko? pripadale mo?nom Osmanskom sultanatu i halifatu. Poznata je predaja kako je adab (edep) jednog od prvih osmanskih sultana prema Kur’anu ?asnom njemu osobno, ali i svim njegovim nasljednicima priskrbio ?ast halife muslimana.

(2)

Svejednako, u historijskim izvorima prenosi se da je prvi zijaret koji je jedan turski sultan u?inio nakon osvojenja Palestine i Damaska bio mezar - naime, mjesto ukopa - hazreti Ibn Arabija (k.s.), perjanicu islamskih znanstvenik, sufija i filozofa, koji su se bavili najuzvišenijim zna?enjima i stvarnostima duhovnog viteštva, a ?ija su u?enja bila poznata, izu?avana i tuma?ena na svim teritorijima sultanata od vremena njegovoga zeta i zasigurno jednog od najpoznatijih poznavalaca Šejhu’l Ekberovog djela Saddruddina Kunavija (k.s.). Na koncu, ali nipošto najmanje važna ?injenica je i to da su Osmani u stvari horosanski Turci, koji su na teritorij Seldžuka stigli iz zemlje koja je pružila uto?ište ne samo Ehl-i Bejtu (s.a.), Poslanikovoj Porodici i Potomstvu i njihovoj duhovnosti,

(3)

nego je ona doslovno kolijevka manjeg futuvveta zanatskih cehova i viteških zanata islamskog srednjeg vijeka. Ovoj ?injenici dublje zna?enje daje ibrahimovska tradicija Vjere (Din) Poslanikove Porodice i Potomstva (s.a.), o ?emu ?e više rije?i biti u nastavku teksta, a ?emu u prilog govori i predaja po kojoj je hazreti Hadžera, supruga poslanika Ibrahima (a.s.), poznatog i kao Ebu’l-fitjan, majka poslanika Ismaila (a.s.) porijeklom iz jednog srednjeazijskog nomadskog plemena.

(4)

Za uvod bit ?e dovoljno re?i da je ?uveni zakrivljeni dvosjekli ma? - Zulfikar - kojim je Allahov Poslanik (s.a.v.a.) po?astio Imama Alija (s.a.) bio i ostao karakteristi?no oružje srednjeazijskih Turaka, potpuno nepoznato onovremenim Arapima koji su do tada koristili isklju?ivo ma? ravnog sje?iva. O primordijalnosti futuvveta, odnosno o duhovnom viteštvu napose kao suštini na osobit na?in svjedo?i i Allahov Poslanik Muhammed (s.a.v.a.) navode?i primjer svoga amidže hazreti Hamze (r.a.).

(5)

__________________________
(2)Muzaffer Ozak, Irshad, str. 339-340, Pir Press, West Port, CT, US, 1988
(3)Otvorena naklonjenist turskih tarikata Imamu Aliju (s.a.) navela je veliki broj nedovoljno upu?enih, sekularnih ali i vjerski obrazovanih u?enjaka da tarikatima priskrbe atribut kripto-ši’izma, te u ortodoksnijim sredinama i optužbe u istom smislu Nažalost, ni najjednostavnije objašnjenje da više ne može ovisiti o nižem, odnosno da teološke devijacije ne mogu utjecati na duhovne, ne pomaže da se sa tarikata skine ta stigma ni u savremeno doba. Iako je istina - koju praksa nedvojbeno potvr?uje - potpuno suprotna tim i takvim tvrdnjama, ?esto su - u historijskom kontekstu - ovaj ‘nesporazum i nerazumijevanje’ koristili ljudi i krugovi sa druk?jim namjerama i ciljevima nego što je o?uvanje ispravnog akaida i zdravog šeri’ata. S druge strane, takozvani ši’itski ogranak islama odnosno džaferijski mezheb potje?e iz znakovito spekulativnijeg okruženja alevijske tradicije; njegova savremena forma rezultat je spekulativne koagulacije veze izme?u duhovnih tragatelja i Imama Ehl-i Bejta (s.a.). U ovom slu?aju emocionalni aspekt zamijenjen je filozofskim i teološkim promišljanjima prije nego duhovnom realizacijom, a najistaknutiji predstavnika je dakako Mulla Sadra.
(4)?ini nam se pogodnim mjestom da spomenemo sli?nost izme?u imena Hadžera i pojma agartha, kojim se ozna?ava položaj kralja svijeta, u tesavvufu poznatijeg kao Kutbu’l-‘Aktab. Dovoljno zanimljivo je da u polupustinjskoj oblasti na sjeveru Kazakistana doista postoji selo tog naziva u kojemu žive mongolsko-turski nomadi, muslimani i budisti.
(5)Rije?ima Allahovog Poslanika (s.a.v.a.) da mu nije trebala bolja potvrda da je prihva?en i primljen u savez (društvo) onih koji su u predislamsko vrijeme bili zaduženi za skrb o Ka’bi i zaštitu hodo?asnika, od šehadeta njegovog amidže hazreti Hamze (r.a.). Allahov Poslanik (s.a.v.a.) osobno je inicirao Imama Alija (s.a.), uz unekoliko promijenjen odnosno islamiziran obred, u kojemu se umjesto vina koristila voda pomiješana sa solju ili, prema drugom izvoru, sa medom.

U ovom pojmovnom, obrednom i eti?kom okruženju prihvatanje islama od strane Turaka

(6)

, najprije Seldžuka a potom Osmana, može se posmatrati i kao hijeropovijesno i provi?enjsko o?uvanje izvornog Dina, ?ija je autenti?nost i izvornost uveliko dovedena u opasnost degeneracijama i inovacijama koje su uveli naraštaji Umejadskih i Abbasidskih vladara, u kontaktu sa izvornim supstratom manifestacija prethodnih poslani?kih tradicija, to jest onih koje su unutar arapskog genoma ?istotu porijekla i vjere prenijele do Allahovog Poslanika Muhammeda (s.a.v.a.). Slijedi da ta forma islamske duhovnosti koju su Turci tako spremno prihvatili i unaprijedili, te vlastitim prisustvom i primjerom širili na osvojenim teritorijima, pomiješana sa izvorno iranskim i slavenskim karakteristikama, ne može biti ništa drugo nego upravo ista ona koja se neposredno povezuje sa Porodicom i Potomstvom Allahovog Poslanika (s.a.), odnosno futuvvet u naj?iš?em obliku. Stoga ne treba ?uditi da se tesavvuf, kao sama srž islamskog vjerovanja i islama navlastito te legitimni nasljednik futuvvetske tradicije, ali i tarikat kao njegov metodološko-prakticiraju?i domen, uprkos svim pokušajima druk?ijeg definiranja i povezivanja, neraskidivo op?enito povezuje sa primordijalnim futuvvetom Ehl-i Bejta (s.a.), te da svi tarikatski isnedi i silsile po?inju sa najistaknutijim predstavnicima i posjednicima svih distinktivnih osobina duhovnog viteštva Imamom Alijem (s.a.), Selmanoma Perzijancem (Farsi, k.s.), Imamom Hasanom (s.a.) i Imamom Husejnom (s.a.).

(7)

__________________________
(6)Pod pojmom Turci ovdje podrazumijevamo veliku skupinu naroda razli?itih predislamskih tradicija, srednjeazijskog porijekla, te djelimi?no sli?nog jezika. Za razliku od savremenih znanstvenika u istu skupinu uvrstili smo kavkaska plemena, bugarske Avare i etni?ke Slavene koji su govorili turskim jezikom, Tatare; treba znati da je turko-bugarski element na Balkan stigao prije Osmana i izmiješao se sa lokalnim Ilirima. Što se ti?e osmanskih Turaka treba znati da je kod njih - uprkos njihovom snažnom protivljenju - jako prisutan snažan perzijski element.
(7)Postoji nekolicina tarikata, radije ogranaka nekih tarikata, koji sebi pritvr?uju isned i silsilu preko drugih Pravednih halifa (r.a.), poput nakšibendijskog kola Ekberijja (Ebu Bekr, r.a.), te Uvejsijja koji se vezuju za drugog halifu Omera ibn Hattaba (r.a.). Što se ti?e Ekberijja, treba spomenuti da nakon Ebu Bekra (r.a.) silsilu nastavljaju Selman Farsi (r.a.) i Muhammed ibn Ebu Bekr (r.a.), obojica ashabi Imama Alija (s.a.), te da u nekšibendijskom tarikatu postoji i osnovna, zlatna silsila, u kojoj se nalaze svih dvanaest Imama Ehl-i Bejta (s.a.). Što se pak ti?e Uvejsijja, tradicija i unutar ovog tarikata nedvojbeno potvr?uje ulogu, mjesto i zna?aj Ehl-i Bejta (s.a.); prenosi se da halifa Omer (r.a.) nije mogao predati ogrt? (hrka) i štap Allahovog Poslanika (s.a.v.a.) hazreti Uvejsu Karaniju (k.s.) dok ga Imam Ali (s.a.) nije uputio kako ?e prepoznati ovog evliju me?u hodo?asnicima iz Jemena.

Temeljem navedenoga logi?no je da je tesavvuf, nakon što se od škole mišljenja i filozofskog stajališta

(8)

po?eo kristalizirati u organizirana bratstva oko li?nosti Sejjida šejha Abdulkadira Gejlanija (k.s.), Sejjida šejha Ahmeda Rifa’ija (k.s.) i/ili šejha Šehabuddina Suhraverdija (k.s.), najplodnije tlo našao u ve? organiziranim i u velikoj mjeri duhovno osviještenim tradicionalnim zanatskim cehovima, osnovanim na temeljima pravila prethodno postoje?eg duhovnog viteštva, sa odgovaraju?om organizacijskom strukturom te moralnim kodom. U savremeno doba to naslije?e - od (derviškog) ?ulaha i/ili (šejhovskog) tadža, hajdarije, ispijanja šerbeta tokom obreda davanja bejata te nekolicine obreda vezanih za opasivanje kemerom ili šeddom - preuzeli i dostojanstveno o?uvali razli?iti historijski viteški redovi i naro?ito tarikati od Anadolije do Balkana i obratno; svi spomenuti tradicionalni odjevni predmeti i obredi ishode iz tradicije duhovnog viteštva onako kako su ih sa?uvali i prenijeli pripadnici i najodaniji sljedbenici tradicije Ehl-i Bejta (s.a.), odnosno primordijalnog futuvveta. Štaviše, etos koji slovi kao suštinski aspekt prakse, u kojemu u?enje o ahlaku uživa više mjesto i pažnju nego naprimjer evrad i zikr; i ahlak je, kao uostalom i evrad i zikr, izrazita karakteristika suluka u skladu sa futuvvetom, kao što je to uostalom i insistiranje na anonimnosti kao najvišoj razini simbolizma nazvanog melamet.

__________________________
(8)U tre?em/devetom i ?etvrtom/desetom stolje?u po hidžri izdvajaju se ?etiri velika i glavna središta islamskog u?enja oko ta’biina i ta’b-i ta’biina, i to u Egiptu, Siriji, Iraku i Horosanu, da bi u narednom historijskom periodu ira?ka škola pokazala svoje prednosti, nadrasla i o?igledno apsorbirala ostale. Bagdadska škola - kako ?e kasnije biti poznata - insistirala je na teološkom stajalištu i bogoštovnoj praksi u domenu izvanjskih manifestacija, dok je horosanska škola gotovo dijametralno suprotan stav temeljen na neposrednom kontempliranju i osamljeni?kom profinjivanju duhovnih osobina (ahlak), insistiraju?i više na izravnom kušanju nego na izvanjskim karakteristikama futuvveta.

Me?utim, ni ovaj proces nije se u svim krajevima svijeta odvijao po istom obrascu; potpuno isti tarikati na arapskim i sjevernoafri?kim teritorijima odrekli su se - gotovo u potpunosti - svih tradicionalnih i tipi?nih obreda futuvveta, dok se u turko-iranskom i indo-pakistanskom okru?enju proces odvijao u potpuno obrnutom smjeru. Treba spomenuti da se odricanje prije svega odnosi na priklanjanje strožijem, re?i ?emo formalnijem, insistiranju na bogoštovnim ?inima i osobitom uzdržavanju od ovosvjetovnih zadovoljstava, a ne na inicijacijsku metodologiju. Osim toga, ?ini se da je ovdje lokalna tradicionalna odje?a i obi?aji, te strožije insistiranje na šerijatskom formalizmu unekoliko istisnulo tradicionalnu futuvvetsku odoru i naklonost ka slije?enju Ehl-i Bejta (s.a.); to unekoliko pojašnjava i manje istaknutu ulogu tradicije Ehl-i Bejta (s.a.) u zapadnom sufizmu, ali i u odre?enim dijelovima Istoka, prije svega zahvaljuju?i utjecaju uleme koji su znanje sticali i šeri’atske škole završavali u arapskim zemljama.

Isto tako treba spomenuti i ono što se ?esto doga?a u svakom pojedina?nom slu?aju izvanjskih aspekata duhovne tradicije da sli?ne tendencije u razli?itim tradicijama ne moraju imati istovjetno zna?enje; ovo se ?esto zaboravlja te tim uzrokom dolazi do brojnih nesporazuma i nerazumijevanja. Odricanje od odore i insistiranje ili svo?enje obreda na suštinu u odre?enim tradicionalnim organizacijama - što se nedovoljno upu?enom posmatra?u može u?initi kao prostije i strožije pridržavanje šeri’ata - može ukazivati i na više odnosno nadformalnu razinu znanja. Naime, strožiji stav prema šeri’atu ‘formalisti?kijih’ tarikata koji naoko ne prenose ništa od znanja osim formi potpunog šeri’ata, gotovo ni po ?emu se ne razlikuje od prakse potpunog zna?ca (vali, mn. evlija), odnosno pet vakat-namaza (salat) i ?ekanje smrti; u ovom slu?aju vrijedi pravilo o privla?enju suprotnosti. S druge strane, izvan i iza ovih o?iglednosti, stvarno porijeklo razlika izme?u isto?nih i zapadnih tarikata povezivo je sa druk?ijim pojmom i poimanjem okusa, koji neke duhovne metode i metodologije ?ini prihvatljivijim jednoj kulturnoj tradiciji nego drugoj.

Tesavvufska ulema rezimirala je i klasificirala razli?ite metodologije u tri osnovne skupine ili trenda unutar jednog (istog!) duhovnog Puta: ahjari (insistiranje na strogom uzdržavanju od ovosvjetovnih zadovoljstava), ebrari (insistiranje na bogoštovnim - ibadetskim - obavezama) i šettari (neposredna privu?enost Na?elom i promišljanje o Njemu); nije teško zaklju?iti da su prve dvije skupine metoda zastupljenije - iako ne isklju?ivo - u zapadnim tarikatima, dok šettarijski put, srednji put izme?u forme i adaba, put duhovnih velikana ?iji tarikate slove kao punopravni i autenti?ni nasljednici i sljedbenici puta duhovnog viteštva.

Futuvvet - srž islamskog duhovnog puta
Al-futuvva tu ‘khadhu isti’mâlan va mu ‘âmalatan lâ nutkan

Pojam futuvvet ili dževanmardi (arab. futuvvah, perz. dževanmardi; feta - mladi?, mn. fitjan) odnosi se na kompleks osobitih inicijacijskih obreda i pravila ponašanja u islamskom svijetu, teritorijalno lociranim u njegovim isto?nim podru?jima i pokrajinama. Isto tako, pojam se odnosi i na ideološku odnosno radije filozofsku potku organizacija utemeljenih na tom i takvom idealnnom eti?kom sistemu kojim dominira ?ovjekoljublje, velikodušnost, plemenitost, slobodoumlje i neupitna odanost pripadnicima organizacije.

Iako je izvorno gotovo isklju?ivo povezivana sa kodom ponašanja pripadnika srednjevjekovnih vojnih institucija, tradicija futuvveta je - nekako - u me?uvremenu postala dijelom duhovnog i eti?kog naslije?a onovremenih zanatskih i umjetni?kih udruženja. U tom smislu, anadolske ahije (akhi)

(9)

iz osmog/?etrnaestog stolje?a predstavljaju važnu vezu u transmisiji i evoluciji futuvveta, a zahvaljuju?i njima ova tradicija ostala je sa?uvana sve do vremena osmanskih Turaka, u velikoj mjeri u svojoj izvornoj formi, iako unutar okruženja centraliziranih, profesionalnih zanatskih cehova. Osmanski zanatski cehovi se na teritoriju Bosne i Hercegovine pojavljuju zajedno sa osmanskim administrativnim, vojnim i ekonomskim establišmentom i to netom po osvajanju zemlje godine 867/1463, a prema nekim naznakama i znatno ranije. Izvori koji osiguravaju podatke o organizaciji i funkcioniranju zanatskih cehova u Bosni i Hercegovini, izvorno turskih, ali i novoformiranih autenti?no bosanskih, ukazuju na njihov, u osnovi, duboko vjerski karakter te, u vezi s tim, žive tradicije futuvveta. Najzna?ajniji od svih historijskih i dokumentarnih izvora su dakako dokumenti samih cehova, defteri i statuti - koji se nerijetko nazivaju futuvetnamama (futuvvet-namah). Brojni dokumenti ovog tipa prona?eni i još uvijek postoje?i u bosanskim privatnim i zvani?nim arhivima osiguravaju iznimno važne informacije o futuvvetu osmanskih zanatskih cehova, ali i ’ naro?ito zanimljivo - ukazuju na postojanje nekoliko ‘tipova’ futuvveta zanatskih cehova u Bosni i Hercegovini, od njihovog osnivanja pa sve do duboko u trinaesto/devetnaesto stolje?e.

__________________________
(9)Porijeklo ovog naziva nikada nije do kraja sa sigurnoš?u rasvijetljeno ali, prema nekim tuma?enjima, pojam potje?e iz staroturskog jezika u kojem se koristio u zna?enju darežljiv, te je prihva?en kao takav jer odgovara arapskom pojmu u zna?enju moj brat.

Kako futuvvet pod tim nazivom - kao uostalom ni tesavvuf - nije postojao u vrijeme Allahovog Poslanika (s.a.v.a.) još uvijek se vode velike rasprave u vezi sa porijeklom futuvveta. Neki vjeruju i tvrde da je perzijska, predislamska institucija ‘ayyari u kombinaciji sa sufizmom umnogome uobli?ila futuvvet. Pojam ejjar u op?em smislu zna?i razuman, naklonjen inteligenciji ili bistar, ali se više koristi u vezi sa organiziranim skupinama koje su se ?esto bunile protiv središnje vlasti halife i njegovih upravitelja u razli?itim pokrajinama Perzije. Drugi pak vjeruju da je na njegovo formiranje u zna?ajnoj mjeri utjecala me?u predislamskim Arapima iznimno visoko cijenjena vrlina murruvvet (murruvveh, muškost, muževnost), koja je predstavljala kombinaciju hrabrosti (šedža’eh) i darežljivosti (sehaveh), tako da se odgovaraju?a vrlina razvila i me?u sjedila?kim narodima u islamsko vrijeme pod nazivom futuvvet. Tre?i, opet, futuvvet smatraju ogrankom tesavvufa koji posjeduje svoje vlastite osobenosti.

Adab

Edin Kukavica

Me?utim, u cilju potpunijeg razumijevanja koncepta adaba potrebno je izvu?i se iz okvira literarne upotrebe pojma, te sagledati sve ili makar ve?inu, koncepata islama sa kojima je adab napose u bliskoj vezi. Prema ve?ini izvora ?udoredno ponašanje to jest skupina unutarnjih osobina i njihovih izvanjskih manifestacija - adab, u stvari je obuhvatan, sveuklju?uju?i i središnji koncept imana ?ija je svrha - gotovo isklju?ivo - stjecanje znanja (‘ilm), ali ne u obrazovnom i/ili znanstveni?kom smislu intelektualne discipline istraživanja i zaklju?ivanja, nego u smislu stjecanja duhovnog uvida u unutarnje zna?enje - istinitost - Božije Objave. Naime, sveto znanje o položaju, mjestu i veli?ini individue u odnosu na Boga, Stvoritelja i Gospodara, pri ?emu se proces stjecanja toga znanja naziva duhovnim putem (sejr-i suluk).

Temeljno i krunsko u?enje duhovnosti u islamu

Ahlak, adab i amel (lijep odgoj, pristojno ponašanje i dobra djela) oduvijek su - me?u vjernicima - imali posebno i istaknuto mjesto, ali ne samo u smislu individualnog ?udore?a, socijalnih ograni?enja, poštovanja hijerarhije, odnosa prema vlasti i (ne)sukobljavanja politi?kih mišljenja, nego prije i poslije svega u smislu pripreme muslimana - derviša i sufija prije svih - za kona?ni povratak Bogu, Uzvišenom. Vremenom, ali i intenzivnim insistiranjem na tri gorenavedena oslonca ispravnog, pravilnog i moralnog ponašanja u islamu, došlo je do (ne)zvani?nog formiranja svojevrsne teologije adaba - i obratno - sa svim prate?im elementima, teorijskom potkom, detaljnim instrukcijama za prakticiranje odre?enih duhovnih vježbi, te uzro?no-posljedi?nom vezom izme?u Vjere, Vjerozakona i morala u op?em zna?enju pojma, a koji za svrhu imaju provo?enje aspiranta kroz sve suptilnosti duhovnog napredovanja, odgoj samilosnog srca, te utjelovljenje poptunog znanja - o samom sebi, a radi spoznaje Boga, Uzvišenog - a u cilju potpune i idealne predaje i pokoravanja - robovanja Gospodaru, Stvoritelju, te u tom smislu ispunjavanja jedinog zadatka stvorenja na ovom svijetu.

Rekao je Allahov Poslanik, blagoslov i mir neka je na nj i njegove: Allah me odgojio najljepšim odgojem. Šejh, Allah mu se smilovao, kaže: Adab sufija jeste o?istiti svoju vanjštinu i nutrinu i ukrasiti se najljepšim moralom. A ukupnost ispravnog ahlaka oli?ena je u blagoj naravi. Poslanik, blagoslov Božiji i mir neka je na nj i njegove, rekao je: Budite prijazni u opho?enju s ljudima. Abdullah ibn Mubarek, Allah mu smilovao, rekao je: Ko zanemari adab, za posljedicu ?e imati to da se ne?e uspijeti držati sunneta, a ko bude slab u sunnetu, zanemarit ?e farz, a ko zanemari farz, ostat ?e uskra?en za spoznaju. Enes ibn Malik, Allah njime bio zadovoljan, kazao je: Adab u djelu znak je da je to djelo prihva?eno. Treba znati da zanemarivanje adaba udaljava od Istinitog. Ko je obziran spram adaba i drži ih se, približava se Svevišnjem, a ko ih napusti, nema mu puta do Njega.

U tradicionalnom

(1)

islamskom (muslimanskom) društvu, a osobito u islamskoj duhovnoj tradiciji poznatijoj kao tesawwuf, moral (adab) op?enito, a lijepo, dobro, uljudno vaspitanje i ponašanje (ahlak), kao njegove izvanjske karakteristike, smatraju se temeljnim i nezamjenjivim vrijednostima, s jedne, a sa druge strane kriterijalnim osnovima za vrednovanje dosegnu?a duhovnog stupnja neke osobe. Vrijedi i obrnuto, ali u istom smislu moralno upotpunjavanje - ispravljanje pogrešaka, uljepšavanje osobina, te potpunost svih podrazumijevaju?ih osobina unutar kompleksa ahlak-adab - uvjet je i osnova za duhovno napredovanje.

__________________________
(1)U pojmovniku savremenog društva prošlog (dvadesetog) stolje?a, koji je bio iznimno popularan u naprednim i prosperitetnim intelektualnim krugovima, rije?i i pojmovi tradicija i tradicionalno, poprimili su znakovito negativne konotacije u smislu zastarjelog, prevazi?enog i nazadnog, te nerijetko - osobito u društvima koja insistiraju na sekularizmu u kojima se ateizam promovira kao vrlina - uz prethodno navedene epitete i vjerskog napose, ali i unutar vjerskog – zastarjelog, prevazi?enog i nazadnog. To, dakako, ni na koji na?in ne odgovara ni stvarnom zna?enju pojma, ali ni njegovom primjenjenom zna?enju. U posljednje vrijeme, ?ini nam se, pojam tradicionalno vra?a se svome izvornom zna?enju, klasi?nog, elegantnog i formalnog naslije?a ili predaje, (najradije, potje?u?e iz, ali) pripadaju?e u?enjima, vremenu i prostoru, koji na vrijednosti ne gube protokom vremena ili promjenom prostora; trajnovrijednim i trajnovrijede?im u?enjima, vjerovanjima i obi?ajima ?ija je valjanost neupitna i ne podliježe kriterijima; suština nepisanih pravila kojima se regulira svaki domen ljudskog življenja, ili u starom bosanskom jeziku, adet; isklju?ivo prenošenih sa jednog naraštaja na slijede?i (i podu?avanim na isti na?in), od predaka potomcima, usmeno (rije?ima) ili praksom (djelovanjem i ponašanjem).

Moral napose, smatra se samom suštinom islama, dijelom i zbog toga što su njegova dva aspekta, dvije dimenzije - unutarnje i izvanjska (svejednako, individualna i društvena), nerazdvojive i me?usobno prožimaju?e. U?enje islama sastoji se od tri aspekta: vjerovanja ili vjeroispovijesti (akaid), obredoslovlja (ibadet) i društvenih obaveza (muamalat), definirani su Objavom Poslaniku Muhammedu (s.a.v.a.), Kur’anom ?asnim, a uprimjereni njegovim životom, rije?ima i djelom (sunnet i hadis); odakle slijedi da su Kur’an i sunnet (sunnah), dva temeljna izvora muslimanskog vjerovanja i djelovanja. Duhovna potpunost u islamu podrazumijeva idealnu pobožnost, nerazdvojiva je od uloge pojedinca u društvu; musliman se, me?u ostalim stvarima, duhovno uzdiže u i kroz odnos sa ostalim pripadnicima uže i šire socijalne zajednice. Muslimanski teolozi op?enito, a sufiji napose, vjeruju da ?e Allah, Uzvišeni, oprostiti ?ovjekove manjkavosti i nedosljednosti prema Njegovim (uzvišenim) Pravima (hakk Allah), ali da Gospodar ne?e opraštati ljudske grijehe u?injene u me?uljudskim odnosima (hukuku’n-nas), iz ?ega bi se mogla izvesti tvrdnja da je socijalni moral jednako važan kao i spomenuta tri aspekta islama. U kona?nici, upitan da kaže suštinu svoga poslanstva, Allahov Poslanik Muhammed (s.a.v.a.), kaže:
Došao (poslan!) sam da upotpunim (usavršim) adab.

Kako duhovna tradicija islama podrazumijeva uprimjerenje i razvoj osobina idealnog (potpunog) ljudskog bi?a, slijedi da su u?tivost (lijepo vaspitanje, adab) oli?eno duhovnim viteštvom (futuvvet) suštinski, dva osnovna sastavna dijela tesavvufa. Nadalje, definiraju?i tesavvuf odnosno sufizam kao suštinu islama, a etiku (futuvvet i adab) kao suštinu sufizma napose, dolazi se do jednostavnog zaklju?ka da je moral s?m duh islama, te da napose više odgovara definiciji i islama i sufizma nego bilo koja druga definicija u upotrebi. Zbog toga je u islamu op?enito, a u sufizmu napose, jedan od najzna?ajnijih vjeroispovijesnih, obredoslovnih i društveno angažiranih naglasaka upravo na safa’atu (?istoti). U Kur’anu ?asnom se kaže: Posti?i ?e šta želi onaj koji se o?isti. (Kur’an, 87:14) te, ...uspjet ?e samo onaj ko je (dušu) o?istio, a bi?e izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi. (Kur’an, 91:9-10). Znakovito je i to da potonjim ajetima prethode dva koji govore da je Allah, Uzvišeni, dušu stvorio i nadahnuo je razumijevanjem i urazlikovanjem izme?u dobra i zla (Kur’an, 91:7-8). O?iš?enje srca i duše nije cilj napose, nego tek sredstvo kojim se postiže Božije zadovoljstvo, summum bonum (uzvišeno dobro) sufizma, naime rizaluk (ridha, zadovoljstvo), pojam koji se u Kur’anu spominje u teško nabrojivom mnoštvu oblika: A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa u?i me?u robove Moje, i u?i u Džennet Moj! (Kur’an, 89:27-30). Najviši stupanj postignu?a zadovoljstva Gospodarevog je poništavanje vlastite u Volji Allahovoj: Ima ljudi koji se žrtvuju da bi Allaha umilostivili - a Allah je milostiv robovima Svojim. (Kur’an, 2:207).

U islamskoj tradiciji, ljudsko bi?e na ovaj svijet dolazi ?isto; odrastanjem (starenjem) ljudi vrline zamjenjuju porocima, koje je mogu?e otkloniti tek stupanjem u otvoreni veliki rat (jihad al-akbar), borbu protiv vlastitog egoa ili moralno ošte?enog sebe. Upravo ovaj, mnogi teoreti?ari ga nazivaju prvim stupnjem sufijske psihologije, domen je bavljenja duhovnog viteštva (futuwwah, javanmardi), dok se ratnik u ovoj borbi smatra duhovnim vitezom (fata, javanmard). Na drugom stupnju, Allahovom Voljom i odredbom, ?ovjekov duh oja?ava se mo?nim saveznikom, nadahnu?em (ilham). Kona?ni cilj ove borbe je postajanje ispravna i pravedna osoba, bliska Bogu. Duhovni ratnici (sufi) koji iz ove borbe izi?u kao pobjednici, zahvaljuju?i ste?enom osje?aju za ravnotežu, pravi?nost i nepristrasnost, postaju uspješne i u?inkovite osobe, moralni stožeri svojih zajednica, uzori i primjeri, moglo bi se re?i svjevrsne moralne institucije i kriterioni. Uprkos svome ugledu u društvu, u najve?em broju slu?ajeva ti ljudi ostaju bezimeni, duhovni ratnici koji ne mijenjaju historiju i o kojima ne pišu historijske knjige.

Komentiraju?i kur’anski ajet (ayah), iz sure el-Enbija’, gdje se pojmom fata (arab. mladi?, nao?it i hrabat), opisuje se poslanik Ibrahim (a.s.), koji je uništio kipove kojima se njegov narod klanjao, zbog ?ega su ga odlu?ili baciti u vatru - ...porazbija ih on u komade, osim onog najve?eg, da bi se njemu obratili. “Ko uradi ovo sa bogovima našim” - povikaše oni - “zaista je nasilnik?” “?uli smo jednog momka kako im huli” - rekoše –“ime mu je Ibrahim!” (Kur’an, 21:58-60) - Kušejri (k.s.) kaže da je duhovni vitez (momak) onaj koji razbije svoje kipove/idole, te da je kip/idol svakog ?ovjeka njegova duša vrijedna prijekora koja je naklonjena zlu (nafs al-amara bi al-su’). Momak napose, dakle, u ovom kontekstu nije socijalna kategorija nego izvjesni dosegnuti stupanj pobožnosti. Povode?i se za Kur’anskim primjerom, fata postaje ideal, plemenit i potpuno ?ovjek ?ija darežljivost ne prestaje dokle god ima bilo šta; ?ovjek koji je spreman odre?i se svega, pa i svoga života, u ime najplemenitijeg cilja. Dakle, duhovni vitez/ratnik posjednik je svih osobina i osobenosti ispravnog, dobrog i jedino-prihvatljivog morala. Jedna od najranijih rasprava o duhovnim viteštvu, Sulejmijeva (p. 1021) Kitabu’l-Futuvvet, svaku preporuku/nalog potkrijepljuje pri?om iz života nekog od duhovnih velikana iz Sulejmiju ne tako davne prošlosti. U jednoj od tih pri?a, jednog duhovnog viteza/ratnika pitaju za prirodu duhovnog viteštva, i on odgovara:

Duhovno viteštvo je biti svjestan i znati da se drugim imaju i trebaju oprostiti njihove pogreške, a u svojim o?ima sebe uvijek smatrati krivim; sve ostale (i sve ostalo) smatrati idealnim i potpunim, a sebe manjkavim, nedostatnim i nedostojnim. Duhovno viteštvo je pokazivanje jednakog razumijevanja i samilosti prema onome što se ?ini dobrim i onome što se ?ini lošim. Najviši stupanj duhovnog viteštva je ne biti zabavljem ni?im drugim osim sje?anjem i spominjanjem Boga. Drugi je pak rekao: Svi koji tvrde da su na ovom Putu moraju pokazivati slijede?a tri znaka: potpunu odanost bez straha; darežljivost bez ikakvih zahtijeva ili o?ekivanja zahvalnosti; i želju da se daje i bez traženja.

Izvan konteksta socijalnog, politi?kog, urbanog, historijskog, vjerskog razvoja i napredovanja islamskog društva klasi?nog, ali i savremenog, doba, vodilje za duhovno napredovanje u cilju izgradnje potpune li?nosti kao (sve)obuhvatnog na?ina življenja u i sa sufizmom, nije mogu?e svesti na pojedina?na na?ela i/ili skupinu pravila koja objedinjena ?ine cjelinu. Naprotiv, za razumijevanje složenog sistema na?ina i metoda duhovnog odgoja koje sufijski u?itelji i vodi?i (muršid) primjenjuju u svome radu sa svojim u?enicima i dervišima (murid), a u smislu izgradnje nutarnje strukture li?nosti spremne za upuštanje u avanturu putovanja prema Bogu, Uzvišenom, potrebno je prije svega, suštinsko poznavanje islamske moralne filozofije. ?ak i tada - jer sufijska tradicija na svim jezicima obiluje korpusima pisanih i usmeno prenesenih ‘uputa’ koje se ti?u ahlaka, adaba i amela, odnosno insistiranja i naglašavanja potrebe za strogim pridržavanjem na?ela vjerovanja, naloga i zabrana Vjerozakona, etike i filozofije, da je njihovo izu?avanje gotovo nemogu?e bez živog jezika (ili ruke, kako se to u tesavvufu radije spominje), odnosno vo?enja - upuštanje u samostalno putovanje, makar i u cilju izu?avanja teme, pustolovina je sa neizvjesnim krajem, jer osim pisanog i izre?enog, postoji makar jednako toliki korpus gra?e koju sufiji svrstavaju pod kategoriju Kur’anskog feselu ehlu’l zikr (pitaje one koji Boga spominju).

“Crkva je kriva i ako golub na Jelačiču doživi infarkt”

Boris Beck

Ponajprije, u ?lanku stoji da je Bruno bio “poznat širom Evrope kao smio i izvrstan mislilac.” Bruno je bio vrlo na?itan i ?ini se da je imao fotografsko pam?enje, ali ugledan nije bio nigdje i nikada: izletio je iz svojeg prvog u?ilišta u Napulju, pobjegao je iz Rima i istjeran je sa sveu?ilišta u Ženevi; tek mu je u Parizu krenulo gdje je pisao o tehnikama pam?enja, panteizmu i ezoteriji, a najbolje su mu išle vulgarne komedije. U Engleskoj se probao uvaliti na Oxford, ali tamo nisu htjeli ni ?uti za njega, na francuskom sveu?ilištu Cambrai predavao je o Aristotelu to?no jedan dan, a isto je tako dobio nogu i u Magdeburgu, Tübingenu i Frankfurtu. Kobni povratak u Veneciju poduzeo je u svojstvu privatnog u?itelja Giovannija Moceniga iz Padove koji je njime bio toliko nezadovoljan da ga je prijavio vlastima. ?lanak preko svih tih doga?aja prelazi ofrlje i uglavnom ih preska?e.

Idu?a je besmislica da se Giordano Bruno “zalagao za Kopernikov sustav astronomije koji je stavio Sunce, a ne Zemlju, u centar Solarnog sustava” te da je to ?inio jer se “protivio zaglupljuju?em i apsurdnom autoritetu crkve”. Bruno nije bio osobiti astronom, zbog ?ega mu se rugao i Tycho Brahe, prvo znanstveno ime toga doba, koji ga je upoznao u Pragu (umjesto “Bruno iz Nole” zvao ga je “Bruno iz nule” jer je mislio da se Mjesec okre?e oko Sunca). Bruno je tvrdio da su zvijezde sunca i da su okružena planetima (što mislimo i mi danas), ali i da je svemir beskona?an i vje?an (što ne mislimo), a i jedno i drugo plod je njegova bavljenja magijom i ezoterijom, a ne znanoš?u. Brunu Kopernik nije uop?e zanimao.

Ali ?ak i da ga je zanimao, nije zbog njega stradao. Nije istina da Crkva taji razloge osude Giordana Bruna (kao što piše u ?lanku), nego su spise s njegova procesa uništili Napoleonovi vojnici kada su osvojili Rim: što iz arhiva nisu pokrali, spalili su da se ugriju jer je bila zima. Najvjerojatnije je da je Bruno osu?en zbog svoje opsesije magijom i bolesne opsjednutosti vlastitom veli?inom, a mogu?e je da je bio i žrtva neke špijunske afere jer su talijanskim istražiteljima bila zanimljiva njegova muvanja Njema?kom. No pouzdano je da ni u jednom trenutku njegove istrage nije bilo sumnjivo njegovo koketiranje s Kopernikom.

Naime, Crkva svoj “zaglupljuju?i i apsurdni autoritet” u 16. i 17. stolje?u nije demonstrirala na astronomskim pitanjima, ?ak ni u slu?aju Galileja, koji se tako?er spominje na Davidovim stranicama. Galilej je ?itav život uživao zaštitu firentinskog kardinala Maffea Barberinija, a kad je on izabran za papu Urabana VII., ta se podrška samo nastavila. Galilej je, me?utim, kao i Bruno, bio sva?alica i umišljenko te si je vlastitom krivicom priskrbio neprijatelje. Prvo je 1609. prevario mleta?ku vladu kad im je prodao teleskop kao svoj izum iako ga je konstruirao 1604. Nizozemac Janssen. Drugi mu se gaf desio kada je profesora matematike Orazia Grassija napao zbog njegove teorije da su komete materijalni objekti s vlastitim putanjama. Galilej je mislio (pogrešno) da su komete puke atmosferske pojave, ali ga to nije sprije?ilo da o Grassiju napiše da je “neznalica, cjepidlaka, zlonamjerni glupan, budaletina, najve?i od svih volova, lažljivac i prevarant.” Grassi je bio isusovac pa je tako Galilej izgubio podršku isusova?kog kolegija iako su i oni, poput njega, bili za heliocentri?ni sustav.

Kao ni Bruno, ni Galilej nije dolijao zbog Kopernika (kojeg su uvažavali i pape Klement VII., Pavao II. i Grgur XIII.), nego zbog nekih skolasti?kih za?koljica koje danas više nitko ne razumije. Budu?i da je bio znanstvena zvijezda, Galilej nije bio ni uhi?en ni su?en, nego je u Rimu diskutirao sa svojim akademskim kolegama, stanovao u peterosobnom stanu i svaki dan dobivao ru?ak iz firentinskog poslanstva. Nakon što je potvrdio da u svemu podržava vjeru Crkve, vratio se na svoje lijepo imanje Arcetri kod Firence i ondje se idu?ih devet godina bavio svojim istraživanjima, cijelo vrijeme primaju?i mjese?nu rentu od svojeg prijatelja Urbana VII. Ako je to progon, prikujte me uza zid.

Ukratko, da parafraziram Tita, molim samo jedno: Crkvi ne pakovati!

LJUDSKA PRAVA U CRKVI

U stolje?u totalitaristi?kih nasilja i ekonomskog ugnjetavanja ne manjka katolika koji su se diljem svijeta zauzimali za ljudska prava te za to platili visoku cijenu. Eklezijalni magisterium u službenim tekstovima isticao je njihov primjer, ali uvijek sa zakašnjenjem. To naj?eš?e svjedo?i o tome da se crkveno vodstvo preko požrtvovnih pojedinaca htjelo predstaviti kao beskompromisan borac za ljudska prava. No, samim tim se zašlo u kontradikciju: dakako, nužno je od država zahtijevati poštivanje ljudskih prava, no istom koherencijom trebalo bi da magisterium bdije nad poštivanjem tih prava u samoj Crkvi. Sjetiti se mnogobrojnih primjera njihova kršenja: djece sve?enika kojima o?evi ostaju „nepoznati“, sve?enika koji godinama ?ekaju razrješenje svoje sve?eni?ke službe kako bi sa svojim legitimim suprugama mogli pristupati euharistiji, žena koje su sve?enici emocionalno, pa i seksualno zlorabili a da one nisu imale gdje tražiti zaštitu, žrtava pedofilskih zlo?ina koje su zataškavanjem bile višestruko izigrane uskratom svake pomo?i da prežive svoju traumu, žena koje ne mogu obnašati kakvu odgovornu službu u Crkvi, redovnika što u ime poslušnosti kadikad moraju trpjeti zahtjeve svojih poglavara koji ?e potirati i razarati njihovu osobnost, suspendiranih teologa bez mogu?nosti da se otvoreno i javno brane….Ovakvi primjeri sustavno se prešu?uju ili posve relativiziraju. Ta ovakvi su slu?ajevi marginalni i malobrojni te ih ne treba isticati da se ne bi naudilo ugledu Crkve! – re?i ?e mnogi. No, nije li Crkva pozvana biti zagovarateljicom slabih i malenih? Time što sama u svojim redovima zna proizvoditi ugnjetene i prezrene žrtve s trajnim traumama ne krši samo ljudska prava nego i dostojanstvo krštenih osoba uop?e.
No, prije nego što nas za?ude ove nedosljednosti, katkad frapantne, a katkad ?ak skandalozne, valja razmotriti što se u Crkvi podrazumijeva pod strogim poštivanjem ljudskih prava. Hipoteza je da Crkva nije ljudska tvorevina te da samim tim ne podliježe kriterijima kojima podliježu civilna udruženja i institucije u demokratskim društvima. Crkvu primamo od Krista, ona je njegovo Tijelo te je on njezin poglavar, ne mi. Božanska u svom porijeklu i u svojoj temeljnoj strukturi, Crkva je ponajprije otajstvo saveza izme?u Boga i nas, a ne politi?ka institucija podložna reformama izazvanih našim obi?ajima i o?ekivanjima. Ona nije institucionalno udruženje nastalo kakvim ugovorom na temelju prethodnog sporazuma njezinih ?lanova. Dodaje se još teološki argument kako Crkva svojim kanonskim pravo jasno i ?vrsto odre?uje dužnosti i prava svojih ?lanova te da to pravo proizlazi iz vlastitog joj darovanoga duhovnog na?ela a ne iz Povelje o ljudskim pravima. Premda, valja dodati, da se njezino kanonsko pravo u pravnom smislu uvelike oslanja upravo na Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima.
No, doista, referiramo li se na Deklaraciju iz 1789., kakvog smisla ima zahtijevati u Crkvi i od Crkve da poštuje, primjerice, pravo na privatno vlasništvo? Ta od kritika zbog njezinih posjeda i ?esto ne samo sigurnog nego ?esto i vioskoga životnog standarda sve?enika crkvena hijerarhija naj?eš?e brani izjavom: sve?enici nemaju privatnog vlasništva! Kakvog smisla ima, recimo, pitati što je s pravom na gra?anstvo ili s pravom na javnu zaštitu Crkve kad ih ona neupitno uživa u demokratskim državama?! Pri ?emu ne bismo trebali zaboraviti da Deklaracija obavezuje gra?ane da prema svojim mogu?nostima daju svoj financijski doprinos zajednici (usp. ?l. 13)... Što se, pak, ti?e poštivanja odredbi Deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. izlišno je pitati što je s crkvenom hijerarhijom i pravom na zdravstvenu zaštitu (?l. 22 i ?l. 25), pravom na rad (?l. 23), na odmor i razonodu (?l. 24)? Ne uživaju li pripadnici crkvene hijerarhije ta prava bez da su vezani dužnostima koja idu uz njih? Ljudska prava neminovno proizlaze i konstituiraju politi?ko ili civilno društvo, ali ne i religijsko. Jednostavno stoga što u njima nemaju svoj objekt. Iako teološki razlozi zbog kojih je crkvena hijerarhija izuzeta vršenja klju?nih dužnosti, a uživa gra?anska prava, mogu imati svoje utemeljenje u teološkoj refleksiji, ne možemo se ne pitati nisu li oni naprosto dobar alibi.
Što se ti?e teološke obrane pred kritikama upu?enima nepoštivanju ljudskih prava u Crkvi, insitiranje na otajstvu Crkve nema nesumnjivu doktrinarnu ?isto?u – kažu to i upu?eni teolozi. Naime, ne temelji li se takva obrana na unitelarnoj, ?ak monofizitskoj koncepciji Crkve, koncepciji kakvu je Drugi vatikanski koncil radikalno napustio? Monofizitizam je bilo u?enje iz IV. stolje?a koja je u Kristu prepoznavalo samo jednu narav: božansku. Proširivši se diskretno u Crkvi, ova je hereza do te mjere naglašavala božanski karakter eklezijalnih struktura da je Crkva, usvojivši njezinu logiku, s vremenom postala slijepom za ljudske probleme u vlastitim redovima. Pritom se sve do danas nije jasno izjasnila što je to zapravo božanska struktura te kako objasniti da ?injenicu da Krist jama?no nije bio ustanovio Crkvu s takvom strukturom kakvu je ona zadobila otkako je krš?anstvo postalo državnom religijom. Dakako, Crkva jest zajednica muškaraca i žena što ju je utemeljio Duh Sveti, to?nije zajednica ljudi koji žive po nadahnu?u Duha Svetog, ali ona je ujedno i posve ljudska zajednica, pa onda po svojoj organizaciji i djelovanju u društvu nužno i ljudska institucija. Struktura na kojoj po?iva organizacija Crkve (raspodjela i vršenje vlasti, odgovornosti i dužnosti ?lanova) neosporno je proizvod povijesti i taloženja sekularnih praksi. Jednako tako kao što Crkva nije izravna Božja tvorevina, ni muškarci i žene u svjetovnim institucijama nisu u svojim naporima da oblikuju što pravednije društvo izuzeti nadahnu?a Duha Svetoga. Bilo bi neodgovorno i lišeno poštovanja tvrditi suprotno. Brane?i uspotavljenu kulturnu i društvenu, ako ne više i politi?ku mo? te ostaju?i zbog toga odve? selektivno zauzeta za op?e dobro, Crkva pla?a visoku cijenu za eklezijalni monofizitizam: naprosto gubi kredibilitet. I to do te mjere da riskira zaborav ljudi o golemom doprinosu što ga je krš?anstvo dalo razvoju naše civilizacije u svemu onome što je u njoj najvrijednije.
Nekoliko je temeljnih na?ela socijalnoga nauka Crkve: dostojanstvo ljudske osobe, ljudska prava, op?e dobro, supsidijarnost, solidarnost, povlaštena briga za siromašne. Ovaj niz, uklju?uju?i univerzalnost, emancipaciju žena i laicitet, bitno su krš?anska iznašaš?a naše civilizacije i upravo bi krš?anstvo imalo što ponuditi ?ovje?anstvu izloženu negativnim u?incima globalizacije. Me?utim, prodor, s jedne strane, sasvim druk?ijega shva?anja ?ovjeka (?ovjek postaje robom i virtualnom), a s druge strane, nesnalaženje Katoli?ke crkve u pluralisti?kom svijetu (više nego Radosnom viješ?u bavi se obranom vlastitog identiteta i zadržavanjem mo?i koja joj izmi?e) – u našem su vremenu temeljne ljudske vrijednosti sve više dovo?ene u pitanje, a ljudi, pa i vjernici, sve više gube povjerenje u Crkvu kao u moralni arbitar.

Trava je uvijek zelenija s druge strane ograde

Boris Beck

Još mi je bolji ?lanak njenog kolege s naslovom “Kreacionizam u Hrvatskoj šire Vatikan i ameri?ki evangelisti!”. Autor ponajprije napada vjersku skupinu koju naziva malo “evangelici”, a malo “evangelisti”, iako je oboje pogrešno: evangelici su tradicionalna krš?anska sljedba proizašla u renesansi iz u?enja Martina Luthera, a u Zagrebu im je lijepu crkvu projektirao Herman Bolle; “evangelisti” pak nisu ništa i nigdje ne postoje. Autor koji malo zna i ništa ne istraži, ali zato ima bombasti?no mišljenje o stvarima za koje nije kompetentan, zapravo piše o evan?eoskim krš?anima. Rije? je o vjerskom pokretu nastalom u drugoj polovici 19. stolje?a u okrilju tradicionalnih protestantskih crkava koji se otada širi po cijelom svijetu i trenuta?no je najpropulzivniji ogranak krš?anstva. Ameri?ki evan?eoski krš?ani, kao i sve ameri?ko, imaju osobitosti o kojima sam ve? pisao.

Kreacionizam je izdanak osebujnog ameri?kog mentaliteta za koji je, kako je to primijetio francuski filozof Jean Baudrillard, sve jednako stvarno: i drvo, i stijena, i supermarket, i Disneyland. “Amerika je zadnje primitivno društvo”, rekao je misle?i na nesposobnost Amerikanaca da vide išta osim onog što im je pred o?ima. Amerikanci su zbog toga geniji realizma, i u književnosti, i u politici, i u ratu, i u filmu, ali kad njima piše u Bibliji da su nebo i zemlja stvoreni prvog dana, onda nema majci da taj dan ima neko simboli?ko zna?enje (recimo “period”); tu piše “dan” i to onda zna?i “dan”. Amerikanci Bibliju ?itaju kao novine i u tome su iracionalno tvrdoglavi, kao i u svojoj opsesiji savršenim zubima - pa sam tako neku ve?er gledao holivudsku glumicu kako izlazi iz Auschwitza s tako blještavim osmijehom da može reklamirati bilo koju pastu za zube.

Spomenuta je kolegica napisala još jedan ?lanak protiv Katoli?ke crkve i u njemu, iz drugog pokušaja, u onim neimenovanim protestantima prepoznala evan?eoske krš?ane te ispravno napisala njihovo ime i ?ak dodala mali popis njihovih specifi?nosti.

Najve?a bedasto?a je ipak naslov da je Vatikan protiv evolucije. Nisu ni svi Amerikanci ni svi evan?eoski krš?ani protiv nje, a kamoli bi to bio Vatikan. Dakako, ako je evolucija samo znanstvena teorija i ako njeni pobornici ne po?nu davati izjave iz domena teologije, da je život nastao bez Boga i sli?no. Dajmo Bogu Božje, a znanstvenicima znanstveno - i ne?e biti nikakvih problema.

Raj, pakao i čistilište stanja su duše, a ne materijalno mjesto na koje se odlazi poslije smrti

Boris Beck

Krš?anstvo i prije SF filmova nau?ava da postoje svjetovi osim Zemlje zajedno s njihovim stanovnicima, ali i da bi bilo pogrešno zamišljati da je pakao neko užareno mjesto duboko pod našim nogama, kao i to da je Bog starac s bijelom bradom oko kojeg lepršaju an?eli i prebiru po zlatnim harfama. Sve su to ponajprije stanja duše. Prije dvadesetak godina prijatelj mi je pokazao savršen opis pakla u jednoj knjizi: “Pisali ste u školi test, u?itelj je pokupio papire, izašli ste iz u?ionice i na hodniku komentirate s kolegama pitanja i odgovore; odjednom poželite nešto u testu promijeniti - nije bitno je li vaš odgovor to?an ili ne, bitno je da biste željeli nešto promijeniti, ali ne možete: i tako u vje?nost… To je pakao!”

Kardinal Kuhari? svojedobno je rekao da je naša dužnost Zemlju u?initi predvorjem neba - no mi je isto tako možemo u?initi i predvorjem pakla. Da, pakao je nemogu?nost promjene, a to je duboko iskustvo svih poštenih ljudi u Hrvatskoj: tjeskoba zbog nemo?i da se išta makne s mrtve to?ke. Ivan Pavao II. nije bio od takvih i ako je i?im zaslužio da ga se proglasi blaženim, onda su to svakako njegove prve rije?i izgovorene s balkona bazilike Sv. Petra, tik nakon što je proglašen papom: “Ne bojte se.” “Ne bojte se” je odli?no geslo - ta ništa ne blokira tako ?ovjeka kao strah i ništa ga ja?e ne spre?ava da ?ini dobro. Uostalom, te su rije?i (ina?e Isusove, to je citat iz Evan?elja) u kona?nici srušile SSSR, a njega koštale metka u srce, no sve je to zanemarivo u usporedbi s nebeskom domovinom koju je zadobio.

U onoj knjizi moga prijatelja autorica nije samo opisala pakao nego i raj: “Cijeli dan mislite na Njega, od jutra se ure?ujete za Njega, izlazite u grad i še?ete ulicama sve u nadi da ?ete negdje ugledati Njega. I eto ga, a vi protrnete: On vam pri?e, nasmiješi se i primi vas za ruku - i tako u vje?nost… To je raj!” Teološku stranu te problematike sažeo je 1992. baš skori svetac, Ivan Pavao II: “Raj je najviši odgovor našoj unutarnjoj potrebi za sre?om, izravno posjedovanje beskona?nog Dobra, tj. Boga.” Put do politi?kog raja, kao i onog nebeskog, nezamisliv je bez hrabrosti. Da citiram još jednog papu, Ivana XXII: “Gdje nema privatne inicijative pojedinaca, vlada politi?ka tiranija.”

Fra Ante Antič, svetac i blaženik

Boris Beck

Ja sam na Štefanje bio u sobi jednog sveca, sjedio na njegovu krevetu, popio vode iz pipe na njegovom lavabou i gledao kroz njegov prozor. Moja je k?i prvoškolka u samostanskoj kapelici vježbala s dje?jim zborom, a ja sam ?ekanje kratio tumaraju?i po spomen-sobi fra Ante Anti?a, ?ovjeka koji bi mogao biti kanoniziran kada papa do?e ove godine u Zagreb.

Ante Anti? rodio se 1893., a umro 1965. i, vjerovali ili ne, izme?u te dvije godine nije nikad ništa rekao o politici. Slom Austrije, stara i nova Jugoslavija, ustaše, partizani i milijuni nedužno potamanjenih, tog siromašnog sina svetog Franje nisu ni milimetar skrenuli s njegove životne linije: tražiti Božju milost, savjetovati, ispovijedati i pomagati u svakodnevnim potrebama kao što je posredovanje u traženju zaposlenja. U životu je napisao 30.000 pisama i sasvim ih je nadrealno ?itati danas jer bi po svojem sadržaju mogla biti napisana i u srednjem vijeku.

?itav je život osje?ao posljedice tuberkuloze preboljene u mladosti. Nakon sr?anog udara bio je smješten u sobicu koju sam spomenuo: tvrdi ži?ani krevet kao iz neke kasarne, najnužnije poku?stvo i pogled na tvornicu furnira. U toj je sobici ispovijedao i služio misu, a svjedoci tvrde da je pred smrt bio vedar, nasmiješen i sav uronjen u molitvu. ?ak i dok je od vru?ice gubio svijest, blagoslivljao je prisutne, franjeva?ku bra?u koja su se molila oko njega.

Taj opis, preuzet iz knjižice o ovom kandidatu za sveca, naveo sam jer je rije? o ne?em zaboravljenom - krš?anskoj smrti. Danas se samrtnike otpremi u bolnicu da tamo umru, ali nekad bi se rodbina i prijatelji okupili oko umiru?ih i gledali u njih kao u lijevak kroz koji se onostrano slijevalo na Zemlju. Sveta Magdalena de Pazzi, karmeli?anka iz Firence, umrla je 1607., a malo prije smrti imala je u samostanskom vrtu vi?enje ?istilišta. Redovnice su ?ule kako odgovara na ne?iji poziv Da, evo me, a zatim kako zapomaže pred strašnim prizorima Jadne duše!; hodala bi po vrtu, a onda zastala potresena novim prizorom i zavikala Dobri Bože! Kako se te duše mu?e!; neke su muke bile toliko odvratne da je redovnica povra?ala dok ih je gledala.

Budu?i da su umiru?i bili napola u jednom, a napola u drugom svijetu, pozorno se na njih motrilo da se otkrije kakva ?e im biti vje?nost: ako bi zapomagali da ih odvla?e ?avoli, kako se pri?alo za Voltairea, bio je to siguran znak njihove propasti; ako bi pak okupili svoje bližnje, poticali ih da ustraju u vjeri i pritom se molili, poput Jeronima, ili ispovjedili i pri?estili poput Augustina, bila je to dobra smrt, smrt kroz koju se ulazi u Kraljevstvo nebesko. Štoviše, sveci su ?esto imali i povlasticu da znaju dan svoje smrti: Antun Pustinjak umro je na dan kada je prorekao, Martin iz Toursa predvidio je svoju smrt davno prije nego je stigla, Beda ?asni znao je za smrt pedeset dana prije, Benedikt šest dana prije, Ivan Pustinjak tri, a Onofrije jedan dan.

Fra Ante Anti? tek je jedan od dvadesetak hrvatskih kandidata za oltar i nemam pojma ho?e li ga Benedikt proglasiti blaženim ili ne. Svaki svetac i blaženik otkriva drugo lice Crkve: Nikola Taveli? je mu?enik, Stepinac se opirao totalitarizmu, Leopolod Bogdan Mandi? dijelio je sakramente, Marija Petkovi? bila je misionarka i dobrotvorka, a Ivan Merz je pokazao da i intelektualci u modernom svijetu mogu biit krš?ani. Fra Ante je bio snažno koncentriran na Božju ljubav i ništa ga osim nje nije zanimalo. Kao i svi drugi sveci, svojoj bra?i je ostavio samo ži?ani krevet na kojem je umro, kao svojevrsna vrata u nebo.

Tesavvuf

Edin Kukavica

Svi dosadašnji pokušaji pojmovne kontekstualizacije ovog izraza unutar zna?enjskog i idejnog okruženja pojmova suf - u zna?enju vuna, tradicionalne odje?e poslanika i duhovnih velikana na Bliskom Istoku, safa - u zna?enju ?istota i/ili safva - u zna?enju odabrani, pri ?emu se tuma?enje temeljilo na psihološku dimenziju (o)?iš?enja srca i mjestu i ulozi božanske milosti pri odabiru duhovnih velikana i svetih ljudi, ali i povezuju?i etimologiju izraza sa ?uvenom i svejednako tajanstvenom ?istom bra?om (Ikhvanu’l Safa’), potom suffa - u doslovnom prijevodu klupa, najsiromašniju skupinu Drugova Allahovog Poslanika Muhammeda (s.a.v.a.), aludiraju?i pritom na njihovo materijalno siromaštvo i život proveden u posvemašnjoj pobožnosti… odnosno sve elemente osobenosti koje ?e karakterizirati kasnije sufije, unekoliko su podbacili u pokušaju jedinstvenog i jednostavnog objašnjenja pojma i njegove sadržine.

Me?utim, vrijedi ?injenica da su sva spomenuta zna?enja svojevrsni klju?evi koncepta tesavvufa kako ga je formulirao Abdurrahman Sulejmi (p. 1021). Priznaju?i ?injenicu da pojam napose nije postojao - ili se makar nije koristio u vrijeme Allahovog Poslanika (s.a.v.a.) teoreti?ari i histori?ari tesavvufa jednoglasni su u ocjeni da se ova svojevrsna znanstveno-prakti?na disciplina odnosno kao specijalnost unutar ukupnosti islamske duhovnosti pojavila naporedo sa drugim znanostima poput fikha i Kur’anske egzegeze, ali da suštinu tesavvufa predstavljaju idealne ljudske osobine Poslanika Muhammeda (s.a.v.a.) i njegovih najbližih Drugova (r.a.).

Tesavvuf su pod nazivom sufizam europskom znanstvenom auditorijumu predstavili orijentalisti potkraj osamnaestog stolje?a; prije toga, brojni putopisci su se u svoje domicilne sredine vra?ali sa za?udnim pri?ama o egzoti?nim dervišima, o kojima se po?elo ozbiljno razmišljati tek nakon ili u vrijeme kada je njihova socijalna organizacija po?ela predstavljati problem europskim kolonijalnim ambicijama.

Otkri?e perzijske sufijske poezije prepune spomena, metafora i paradigmi u kontekstima ljubavi i vina, otaklo je Europljane da o dervišima razmišljaju kao o slobodoumnim misticima koji imaju malo ili nemaju nimalo veze sa islamom. Vremenom do?i se i do formiranja pojma sufizam kao zapadnja?ke izvedenice iz osnovnog pojma sufi, ali i do otkri?a širokog spektra ideoloških i vjerovnih sistema koji ?e - zarad lakšeg poimanja i nedobronamjernog pojednostavljenja biti davani nadimci u smislu misticizma, panteizma ili inkarnacionizma, sve u?enja prema kojima je ljudsko mogu?e identificirati sa božanskim i vice versa.

‘Zahvaljuju?i’ znanstvenicima poput sir Williama Jonesa (u. 1794) i Sir Johna Malcolma (u. 1833) - koji su ‘utvrdili’ da sufizam predstavlja presjek ili zbirku u?enja potje?u?ih iz hinduisti?ke joge, gr?ke filozofije ili budizma - formiralo se mišljenje oko kojega je nastao cijeli znanstveni tok o neislamskom porijeklu tesavvufa/sufizma uprkos ili radije, upravo zbog njegove odvojenosti od središnjeg toka mišljenja o islamskog tradiciji u kojoj tesavvuf napose sa svim svojim socijalnim i drugim implikacijama ima zna?ajnu ako ne središnju ulogu. Stoga bi se moglo re?i da pojava i korištenje pojma sufizam u europskim jezicima predstavlja klasi?an primjer orijentalisti?arske neinformiranosti utoliko koliko se tesavvuf smatra radikalnom intelektualnom doktrinom koja se znakovito razlikuje od onoga što se smatra sterilnim monoteizmom islama. Nažalost, pojam koji se toliko udoma?io ?ak i u našem jeziku koristi se kao zajedni?ki imenitelj širokog spektra socijalnih, kulturnih, politi?kih i vjerskih pojava uklju?uju?i i prakse i pokrete koji se teško mogu dovesti iukakvu vezu sa normativnim definicijama tesavvufa.

Osnovni izvor tesavvufa je Kur’an ?asni napose. Iskustvo njegove objave koja je spuštana Poslaniku Muhammedu (s.a.v.a.) ostavilo je neizbrisiv trag u teško nabrojivom mnoštvu zapisa koji svjedo?e u prilog Božijoj stvarala?koj mo?i i kozmi?kim obzorjima duhovnog iskustva. Bog, Uzvišeni, Navlastito, u Kur’anu se opisuje pojmovnikom koji potcrtava Njegovu sveobuhvatnu transcendentnost i neprestalnu i imanentnu prisutnost; Poslanikovo No?no Uznesenje (mi’radž), koje se u Kur’anu spominje samo u nekoliko navrata (17:1-2, 53:1-18) - iako je Allahov Poslanik svoje No?no Putovanje obavio i tjelesno - za sufije ono predstavlja obrazac za uzdizanje duše prema svome Stvoritelju do kona?nog susreta s Njim.

U istom kontekstu spomen posebnog znanja rezerviranog isklju?ivo za odabrane Allahove robove kojega Kur’ansko uprimjerenje nalazimo u pripovijesti o poslaniku Musau (a.s.) i hazreti Hidru (18:60-82), drugi je obrazac kojim se uprimjeruje odnos izme?u unutarnjeg duševnog/duhovnog znanja i poznavanja i pridržavanja slova Vjerozakona.

Slijede?e na?elo koje su sufiji usvojili kao jedno od osnovnih je primordijalni ugovor izme?u Boga, Uzvišenog i ljudi svejednako spomenut u Kur’anu (7:172), a kojim je uspostavljen odnos i veza izme?u Stvoritelja i stvorenja koju sufiji nastoje o?uvati i zanoviti.

Brojne Kur’anske reference o duši, njenim osobinama i osje?ajima predstavljaju osnov za formiranje iznimno složene sufijske/duhovne psihologije.

S druge strane - tarikatskih usula (pravila i obreda) zavjet na vjernost koji su prvi Drugovi dali Allahovom Poslaniku postao je uzorom/obrascem prije svega davanja zavjeta derviša svome šejhu, ali i ukupnog odnosa i veze izme?u u?itelja i u?enika. Nadalje, Poslanikovo osamljivanje u pe?ini na brdu Hira prije primanja poslanstva osnov je na kojemu su tarikati kasnije uspostavili jedan od osnovnih metoda discipliniranja duše.

Poslanik Muhammed (s.a.v.a.) napose, njegov život, eti?ke i moralne vrijednosti uprimjerene sunnetom i izražene hadisom predstavljaju suštinu duhovnog iskustva, ali i pravnih i eti?kih normi. Allahoom Poslaniku (s.a.v.a.) priskrbljuje se kozmi?ki autoritet kao prvostvorenom stvorenju s jedne i kona?nom i ultimativnom zagovaratelju za cijelo ?ovje?anstvo na Dan Velikog Suda.

Uzro?no-posljedi?no neki od njegovih najbližih Drugova (r.a.), te neki od njihovih najbližih sljedbenika poput Hasana Basrija (p. 728) - koji se, uzgred, smatraju prvim sufijima - postali su ?uveni najprije po dosljednom oponašanju praksi koje je u svome životu primjenjivao Allahov Poslanik (s.a.v.a.), a potom i po vlastitom duhovnom dosegnu?u.

Do kraja drugog/osmog stolje?a skupine istomišljenika osobito u sjeveroisto?nom Iranu i Iraku, po?eli su koristi rje?nik koji je ukazivao na postojanje i dosegnu?e unutarnjeg duhovnog iskustva, u velikoj mjeri zasnovan na Kur’anu ?asnom, ali i na islamskim znanostima u nastanku. Krajnja uzdržanost od svih ovosvjetovnih zadovoljstva (zuhd), ustrajno obavljanje ne samo obaveznih namaza i drugih propisanih obaveza, nego cijelog komleksa dobrovoljnih pobožnih djela - ne neophodno strogo vjerskih, ali nedvojbeno vjerom nadahnutih - te neprestalno razmišljanje (fikr) o unutarnjem, da ne kažemo skrivenom, zna?enju Kur’anskih ajeta karakterizirali su ove rane sufije.

Ovu usamljeni?ku praksu zasnovanu na odricanju od ovoga svijeta uskoro je zamijenila neuporedivo intenzivnija i gorljivija potreba, potraga za Božanskom ljubavi; najizrazitiji predstavnik ove skupine sufija koji su insistirali na intimnom i unekoliko strastvenom doživljaju Boga, Uzvišenog, je jedna žena Rabija Adevija iz Basre (p. 801).

Sa socijalnog aspekta ve?ina ranih sufija potjecali su iz klase zanatlija i umjetnika koji, koliko god su bili cijenjeni u svojim mikrosredinama ipak nisu prelazili granicu donjeg društvenog sloja. U tom smislu jasno je zašto se njihov socijalni doprinos ogledao u kritici viših klasa društva i njihove prakse nekontroliranog boga?enja i gomilanja imetka, što napose unekoliko osvjetljava razloge i uzroke njihove duhovne prakse koja je bila u potpunoj suprotnosti sa mainstreamom islamskog društva.

Osim spomenutih me?u prve svakako treba ubrojati i Zu’n-Nuna Misrija (Egip?anina, p. 859), Bajezida Bistamija (p. 874), Hakim Tirmizija iz Nišapura (p. 910), te Džunejda Bagdadija (p. 910).

Logi?no, gotovo istovremeno po?etkom tre?eg/devetog stolje?a po?inje se javljati i prvi val kriticizma sufijskih praksi koji ?e zaoštravanjem napetosti izme?u sufija i predstavnika drugih mišljenja na vidjelo iznijeti prije svega spregu vlasti i uleme, ali i razlike izme?u koncepata poimanja vjere i vjerske prakse, ali i mnogih drugih stvari što ?e sve kulminirati pogubljenjem Mensura Halladža (Grebenara, pogubljen 922). Iako Halladžev slu?aj skrbi cijeli niz zbunjuju?ih i protivrje?nih konotacija od politi?kih do proto-ši’itskih - što ?e dodatno doprinijeti mistificiranju cijelog slu?aja - u hagiografskim izvorima on je poprimio dimenzije paradigme sukoba izme?u duhovnosti i konzervativnog poimanja islamskog Vjerozakona.

Upravo u to vrijeme pojavljuje se skupina sufija recimo znanstvenika koji su kao svoj zadatak prihvatili nastojanje u cilju definiranja i hijerarhijskog klasificiranja duhovnih stanja, njihovu psihološku analizu i sintezu. Oni insistiraju na strogom pridržavanju svih Vjerozakonskih normi naporedo s tim definiraju?i jezik i rje?nik kojim je bilo mogu?e govoriti o suptilnim dimenzijama unutarnjeg, duhovnog iskustva. Prvi me?u njima poput Sarradža (p. 988), Kušejrija (p. 1072) i Ensarija (p. 1089), o tesavvufu govore kao o ‘znanju’ ili ‘spoznaji stvarnosti’, svejednako nerazdvojivim od znanja i poznavanja Vjerozakona i Kur’ana ?asnog.

Iako smo govorili o skupinama sufija treba znati da su sve do ovog trenutka u historiji sufiji istaknuti pojedinci, sa ili bez sljedbenika i u?enika, ali bez ikakvih naznaka unutarnje ili izvanjske organizacije, te se stoga do tada ne može govoriti o postojanju institucionalnog tesavvufa. Institucionalno širenje tesavvufa po?inje sa pojavom tarikata, odnosno svojevrsnih bratstava, koji od petog/jedanaestog stolje?a naovamo nude i zagovaraju postojanje na?ina i puta zajedni?kog svim uklju?enim zainteresiranim okupljenim oko u?enja karizmati?nog duhovnog u?itelja - šejha, ?iji autoritet po?iva prije svega na utvr?eno, duhovnom lancu ili lozi koji ga povezuju sa Allahovim Poslanikom (s.a.v.a.) osobno, ali i na njegovom osobnom duhovnom dosegnu?u. Uskoro, zahvaljuju?i naklonjenim predstavnicima vladaju?ih dinastija poput Seldžuka - koji su podržavali i ohrabrivali izgradnju obrazovnih institucija (medresa) zauzvrat o?ekuju?i potvrdu legitimiteta vlasti - širom Srednjeg Istoka, južne i središnje Azije, sjeverne Afrike i Španije te jugoisto?ne Europe, po?inje nicati cijela mreža najprije gostinjaca, a potom i drugovrsnih sufijskih institucija u kojima se promi?u i šire sufijska u?enja. Iako je odanost tarikatima - kako neko? tako i danas - ostala privilegija elite, neka od temeljnih na?ela - niukoliko razli?ita od osnovnih islamskih na?ela - ali i obreda i praksi, postali su zajedni?kim naslije?em islama za naredna stolje?a.

Neke istaknute li?nosti i u?enja

Središnju ulogu tesavvufa u predmodernim društvima vjerovatno je ponajbolje tipizirao znameniti Ebu Hamid Gazzali (p. 1111). Nakon završetka prestižne Nizamija akademije u Bagdadu sa izvanrednim uspjehom i vrlo mlad, doživio je duhovnu krizu o kojoj svjedo?i i u svome autobiografskom djelu Izbavljenje iz zablude. Podvrgavaju?i ukupno vlastito i op?e znanje svoga vremena pažljivoj i sistemati?noj analizi, posebnu pažnju posvetio je ?etirima osnovnim intelektualnim mišljenjima koja su ustanovili vode?i umovi do toga doba: dijalekti?ku teologiju, gr?ko-arapsku filozofiju kako je poima i tuma?io Ibn Sina, Isma’ilitski ezotericizam i sufizam. Nakon okon?anja svoga intelektualnog procesa zaklju?io je da je teologija napose kriti?no ograni?ena disciplina, filozofija opet zaprljano metafizi?kom arogancijom, dok je isma’ilitsko mišljenje potpuno odbacio kao svojevrsnu diktaturu pogrešnog razumijevanja vjere i morala. Ostali su mu samo sufiji kao autenti?ni skrbnici znanja koje nadilazi ograni?enja uma; Gazzalijev zaklju?ak bio je da tesavvuf - pravilno pojmljen - jeste najsigurniji put ka duhovnim idejama Kur’ana ?asnog i Allahovog Poslanika (s.a.v.a.).

Iako je Gazzali uspio pragmati?no razdvojiti tesavvuf od teologije, filozofije i ši’izma, kasniju historiju tesavvufa nije tako jednostavno razdvojiti od spomenutih tokova islamske misli. Gazzali tvrdi da je tesavvuf ?vrsto utemeljen na autenti?noj islamskoj tradiciji ?vrstog Vjerozakona, za sufije je bilo sasvim normalno da - bez obzira na tarikat - pripadaju preovla?uju?oj pravnoj školi na teritoriju na kojem su živjeli: hanefitskoj u južnoj i središnjoj Aziji i zemljama Osmanskog sultanata, šafi’itskoj u Perziji i zemljama isto?nog Mediterana, malikitskoj u sjevernoj Africi i Španiji, te hanbelitskoj u Horosanu i Egiptu, pa ?ak i džaferijskoj u pripadaju?im geografskim podru?jima.

Gazzalijeva obuhvatna sinteza Oživljavanje vjerskih znanosti povezuje temeljne islamske obrede i prakse sa sufijskom interiorizacijom na na?in prihvatljiv muslimanskim intelektualcima školovanim u medresama. Intelektualna integracija tesavvufa sa islamskim vjerskim znanostima tipi?na je za mnoga islamska i muslimanska društva do vremena europskog kolonijalizma.

U drugim svojim djelima Gazzali je prili?no kriti?an prema antinomijskim tendencijama i nekonvencionalnim praksama koje su se mogle prona?i u nekim izoliranim sufijskim krugovima, ali treba znati da su ti i takvi nekonformisti?ki trendovi bili i još jesu dio klasi?nog sufijskog ozra?ja.

O prožimaju?oj ulozi tesavvufa svjedo?i i veliki broj biografskih i hagiografskih djela na islamskim jezicima sa najve?om govornom populacijom, arapskom, perzijskom i turskom, ali i drugim, u kojima se prepri?avaju vrline i uzorni vjerski životi sufijskih duhovnih velikana. Neke - radije mnoge - od sufijskih predaja postale su nerazdvojiv dio historije islamskih vjerskih znanosti i dinastijske politi?ke historije.

Iako je prili?no teško - zbog ogromnog broja mogu?nosti - izdvojiti još neku od li?nosti iz historije tesavvufa koja je svojim djelom ostavila neizbrisiv trag - nipošto ne bi smjeli zaobi?i ako ne naj?uvenijeg, a ono zasigurno jednog od naj?uvenijih sufija svih vremena, Andalužanina Muhjuddina ibn Arabija (ubijen 1240). Vjerovatno više nego bilo ko drugi Ibn Arabi jeste slikovit primjer spoja eti?kog i psihološkog misticizma sa mo?nim i upe?atljivim metafizi?kim analizama, a sve u kontekstu islamskog Vjerozakona i Kur’ana ?asnog. Njegova u?enja o ljudskoj potpunosti, manifestacijama Allahovih Atributa u Njegovom stvaranju, Allahovim Lijepim Imenima i prirodi postojanja izložena su u nizu iznimno teških, ali uprkos tome nevjerovatno popularnih djela na arapskom jeziku uklju?uju?i i obimno enciklopedijsko djelo Mekkanska otkrovenja, te obuhvatnu raspravu o poslanstvu (nubuvvet) i duhovnosti Dragulji mudrosti. Na potonje djelo napisano je preko stotinu komentara na arapskom, perzijskom i turskom jeziku u zemljama od Balkana do južne Azije.

Ibn Arabi je pisao i o doktrini svetaštva (velajet) koja u islamskom kontekstu ishodi iz božanskog Autoriteta i Bliskosti, a za razliku od svetaštva kako se ono poima u ostalim tradicijama. Uz to, Ibn Arabi daje detaljan pregled hijerarhije duhovnih velikana (svetih ljudi) kojima je povjerena kontrola sudbine svijeta; isto tako - iako unekoliko enigmatski - on otkriva i vlastito mjesto i ulogu kao jedne od središnjih (glavnih) li?nosti predmetne hijerarhije ne samo svoga doba, nego op?enito.

Iako su njegovi polemi?ki oponenti ?esto - pa i danas - pokušavali osporiti vrijednost njegovog djela u smislu identificiranja Stvoritelja i stvorenja te negiranja odnosno zanemarivanja islamskog Vjerozakona, djela nekih savremenih autora poput Chodkiewicza i Chitticka naporedo dokazuju Ibn Arabijevu metafizi?ku složenost, ali i njegovu dosljednu odanost Vjerozakonu. Ibn Arabijevo u?enje se naj?eš?e svodi na frazu Egzistencijalnog Monizma ili Jedinstva Bitka (vahdet-i vudžud) koja se - dovoljno paradoksalno - nijednom ne pojavljuje niti u jednom od njegovih brojnih djela, ali i predstavlja pojednostavljenje njegovih u?enja koja predstavljaju najbolji pokazatelj dijalekti?ke tenzije me?u razli?itim na?inima postojanja u smislu Allahovih Atributa.

Još jedna nezaobilazna li?nost je perzijski pjesnik Dželaluddin Rumi (p. 1273). Školovani teolog sa znakovitim sufijskim zale?em Rumi je sav raskoš svoga talenta pokazao nakon susreta sa tajanstvenim dervišem po imenu Šems iz Tabriza. Zbirka njegovih lirskih poema naslovljena Divan-i Šems-i Tabrizi najobimnije je djelo tog tipa na perzijskom jeziku od hazreti Mevlaninog vremena naovamo. Njegov šestotomni spjev Mesnevija (Mesnev-i ma’nevi) predstavlja vjerovatno najdivniji primjer ovog na?ina izlaganja tesavvufskih u?enja. Sva Rumijeva djela još uživaju iznimnu popularnost doslovno u cijelom svijetu, govore o božanskoj ljepoti i milosti nezaboravnom i živom slikovitoš?u.

Uprkos Gazzalijevim primjedbama filozofiji tesavvufska u?enja u svojoj metafizi?koj formi unekoliko se terminološki i doktrinarno preklapaju sa u?enjima aristotelijanske i neoplatonisti?ke škole izražene arapskim pojmovnikom, u ?emu ozbiljni sufiji ne vide ništa sporno. Naime, prihvataju?i ?injenicu da je Bog Jedan, te da Njegova vjera može biti samo jedna iz ?ega logi?no slijedi da i duhovni Put može biti samo jedan, tesavvuf za sufije slovi kao svevremeno hijeropovijesno duhovno u?enje koje po?inje sa Allahovim poslanikom Ademom (a.s.) i kulminaciju doživljava sa Allahovim Poslanikom Muhammedom (s.a.v.a.); prema tome, iako je tesavvuf po definiciji znanje koje nadilazi prostorne, vremenske i intelektualne odrednice i ograni?enja, bilo je neminovno upotrijebiti odre?ene filozofske kategorije u cilju njegovog smještanja u kozmološku i metafizi?ku perspektivu.

Li?nosti poput Šehabuddina Jahjaa Suhraverdija (pogubljen 1191) kombiniraju kriti?ku reviziju Ibn Sinaove (p. 1037) metafizike, logike i psihologije sa identificiranjem bi?a kao svjetla. Njegova iluminacionisti?ka (išraki) filozofija razra?ena u logi?kim raspravama te - neki kažu - platoni?kim fabulama na arapskom jeziku, insistiraju na duhovnom/intuitivnom iskustvu kao najzna?ajnijem izvoru znanja.

Iako Ibn Arabi nije bio filozof, a Suhraverdi nije bio sufi u punom zna?enju tog pojma, njihova dodirna to?ka - potraga i nastojanje u cilju razumijevanja odnosa i veze izme?u Stvoritelja i Njegovog stvaranja (stvorenja) - osigurala je i tesavvufu i filozofiji mjesto i ulogu u kasnijoj islamskoj intelektualnoj tradiciji.

Svejednako, iako je Gazzali objasnio svoje primjedbe ši’izmu isma’ilitskog tipa, tesavvuf napose nije mogu?e potpuno razdvojiti ni od ši’izma. Poštovanje prema Imamima Ehl-i Bejta (a.s.) - koji ponegdje u literaturi i poimanju slove i kao ši’itski imami - kao duhovnim prvacima postavljenim Božanskim Autoritetom a temeljem Bliskosti (velaja) u neposrednoj je vezi sa pojavom i postojanjem duhovnog u?itelja i konceptom svetaštva ranog tesavvufa.

Svi sufijski lanci prenošenja duhovnog znanja i autoriteta ili po?inju Imamom Alijem (s.a.) ili pak uklju?uju nekog - sve! - od njegovih potomaka i nasljednika. Iako su gotovo svi prvaci tarikata, kao i najve?i znalci tesavvufa mahom sunnitske provenijencije, ni duodecimalni ši’izam nije lišen autenti?nih tarikata. Nimalo razli?ito od nekolicine pripadnika sunnitske konzervativne uleme i neki ši’itski teolozi su odbacili tesavvuf kao - u najmanjem - heterodoksan, ako ne hereti?ki, a osnivanjem safavidske dinastije po?etkom desetog/šesnaestog stolje?a ši’izam se ustanovljuje kao državna vjera. Posljedi?no, tarikati su u Iranu zabranjeni, pa i progonjeni. Uprkos tome filozofski tesavvuf (irfan) ostao je važan aspekt svakodnevnog življenja u Iranu. Filozofi safavidskog doba popu Mulla Sadre (p. 1640), pisali su svoja djela temeljem Ibn Sinaa, Ibn Arabija i Suhraverdija svejednako kao i o tesavvufskim i ši’itskim temama.

Tesavvufski obi?aji, obredi i prakse

Osim - ili naporedo sa - obaveznim i dobrovoljnim svakodnevnim ibadetskim praksama, zasigurno najzna?ajnija sufijska praksa je je sje?anje i spominjanje Uzvišenog Stvoritelja i Gospodara, uprimjereno zazivanjem jednog od devedeset devet Njegovih Lijepih Imena (zikr). Zazivanje napose, tiho ili glasno, kao uostalom i dobrovoljni ibadet, ima za cilj interiorizaciju Kur’ana ?asnog i njegove sadržine u cilju približavanja Bogu, Uzvišenom, prije svega pražnjenjem srca od svega osim Boga, a potom - ili naporedo - otklanjanjem negativnih i usvajanjem pozitivnih osobina.

Djela poput Klju? spasa Ibn Ataullah Iskenderija (p. 1309) detaljno opisuju psihološke i egzistencijalne rezultate koje je mogu?e posti?i upravo ovom vrstom ibadeta. Paralelizam izme?u zikra i islamske teologije iznimno je zna?ajan; u aš‘aritskoj teologiji Allahova Lijepa Imena su Božiji Atributi te sposobnosti pomo?u kojih božanska Suština utje?e na stvoreni svijet (svjetove). Stoga zazivanje Imena u tesavvuf uvodi islamsku kozmologiju. Duhovna psihologija koja je sastavni dio ovih praksi artikulira razli?ite razine srca (kalb) i duše (nefs) koje se potom dodatno raslojavaju u vidu razli?itih duhovnih stanja (ahval, jed. hal) i postaja (makamat). Sam obred zazivanja može biti ograni?en na izdvojenu skupinu sufija, ali isto tako može biti i otvoren širem krugu zainteresiranih koji ne moraju pripadati tarikatu; jednostavno ponavljanje formule posvjedo?enja (šehadet) la ilahe illa’llah ne samo da izražava temeljnu i osnovnu negaciju i afirmaciju islamske teologije, nego i u?eš?e šireg kruga ljudi u osnovnom sufijskom obredu. Prednosti zikra ogledaju se u ?injenicama da ga može ?initi svako, bez obzira na dob, spol, pa ?ak i obrednu ?istotu, u bilo koje vrijeme i na pristojnim mjestima. U?enje (zazivanje) koje obavljaju pripadnici tarikata (derviš) pod rukovodstvom u?itelja ili vodi?a (šejh) tema je koja zahtijeva zasebnu raspravu.

Mezari i turbeta duhovnih velikana, osobito onih povezanih sa tarikatima, imaju posebno zna?ajno mjesto i ulogu u tesavvufu; na popularnoj razini to su uglavnom mjesta na kojima su se gradili gostinjci ili neke druge derviške institucije uz prate?e objekte poput preno?išta i javnih kuhinja otvorenih za sve namjernike. Velike sve?anosti su na ovim mjestima prire?ivane ne samo povodom standardnih islamskih blagdana, nego i povodom ro?enja Allahovog Poslanika Muhammeda (s.a.v.a.), duhovnog velikana ili pak nekog drugog zna?ajnog datuma iz islamske ili osobne historije, ?ak i datuma preseljenja. U tom smislu, prakticiranje posjeta (zijaret) mezarima ili turbetima duhovnih velikana konsenzusom tesavvufske uleme smatra se korisnim, ali najkorisnijim u vrijeme preseljenja odnosno povratka Stvoritelju, osobito sa aspekta njegove ste?ene Blizine i mogu?nosti zauzimanja za hodo?asnika.

Još jedna sufijska praksa je slušanje osobitih muzi?kih koncerata i recitiranja poezije što je u razli?itim geografskim podru?jima - radi utjecaja lokalne tradicije - poprimilo razli?ite forme. Iako konzervativna islamska ulema osu?uje upotrebu muzi?kih instrumenata kao novotariju – bidat, praksu koja nije postojala u vrijeme Allahovog Poslanika (s.a.v.a.) - bogata i sofisticirana muzi?ka tradicija Irana, Indije, Andaluzije i Turske tesavvufu je osigurala još jedan vid komunikacije sa temeljnim u?enjima, osobito u domenu poezije. Iako je tesavvufska poezije u nekim dijelovima svijeta, Perziji napose, nerazdvojiva od metafora i simbolike profane vanjštine poput ljubavi prema ženi, vinu i sli?no… osloba?anjem od izvanjskih slika mogu?e je doku?iti strastvenu ljubav autora prema Bogu, Uzvišenom, Allahovom Poslaniku, nekom duhovnom velikanu ili pak svome u?itelju. U nekim kulturama i razvijenim poetskim tradicijama - poput perzijske - prije svih pjesnici/derviši, ali i dvorski pjesnici - Rumi, Attar (p. 1220), Hafiz (p. 1389) ili Džami (p. 1490) - razvili su cijeli dijapazon razli?itih formi i žanrova od katrena (ruba’ija), preko lirske pjesme (gazel) i ode (kasida) do monumentalnih epova (mesnevija). Poezija je cvjetala na svim jezicima kojima su govorili sufiji ponekad obra?uju?i teme ishode?e ih arapske ili perzijske predislamske i islamske tradicije i historije, ali naj?eš?e iz samog tesavvufa i njegovih u?enja.

Savremene manifestacije i situacija

Promjene i poreme?aji koje su uzrokovale europske kolonizatorske aktivnosti i ambicije u Aziji i Africi, te globalizacija u postkolonijalnom periodu, ostavili su zna?ajne posljedice na tradicionalna muslimanska i islamska društva. Zbacivanjem sa vlasti lokalnih elita i institucionaliziranjem kolonijalnih vladara tarikati i sve derviške institucije ostali su - doslovno preko no?i - bez svojih tradicionalnih pokrovitelja i zaštitnika. Pod sumnji?avom pažnjom svojih kolonijalnih upravitelja, neko? tradicionalni skrbnici turbeta integrirali su se u zemljposjedni?ku elitu kao u Indiji, dok su tarikati sa mrežom svojih institucija širom zemlje postali središta otpora kao na Kavkazu, sjevernoj Africi ili srednjoj Aziji; tako je sufijski odgovor na novu situaciju kretao od prilago?avanja novim uvjetima do aktivnog oružanog otpora i suprostavljanja.

Poput tradicionalnih vjerskih u?enjaka i znanstvenika i sufiji su bili prisiljeni tragati za odgovorima na pitanja i probleme koje je nametnulo novo vrijeme i okruženje, osobito sa dolaskom tehnologije i razli?itih ideologija. Jedna od najupe?atljivijih - i pozitivnih - osobenosti modernog kapitalizma uvedena u tradicionalna islamska društva bilo je štampa arapskim pismom; štampa i pismenost u porastu umnogome su olakšali rad administracije, ali i širenje formalnog vjerskog znanja nikada do tada i u toj mjeri zabilježenog me?u muslimanima. S jedne strane, zamjena rukopisnih djela jednoli?no i identi?no štampanim knjigama inicirala je i ubrzala pojavu puritanisti?kih pokreta - poput salefijskog ili vehabijskog - dok su s druge strane, tarikati i tesavvufu naklonjene institucije i pojedinci ohrabrivali štampanje knjiga i brošura. Pojava do tada rijetkih i ezoterijskih tekstova me?u širokim masama samo je na prvi pogled izgledalo kao obnarodovanje tajni; u stvari, pomoglo je širenju tesavvufskih u?enja i tarikata na globalnoj razini.

No, ovaj pozitivni trend ubrzo je doživio i svoju suprotnost; tesavvuf se po?inje smatrati s jedne strane reakcionarnim simbolom antikolonijalnog identiteta, a sa druge strane - za konzervativisti?ke struje unutar islama - isuviše slobodoumnim, te dolazi do pojave unutarislamskih ideologija i samozvanih reformisti?kih pokreta poput salefijskog, naprimjer, koji se uglavnom smatra fundamentalisti?kim, a koji se po?eo oštro protiviti svemu što je i podsje?alo na tesavvufsko i tarikatsko. Zanimljivo je da su europski orijentalisti i savremeni islamski reformatori došli na istu ideju: da tesavvuf odrode od islama!

U kontaktima sa kolonijalnim misionarima ili pak migriranjem u druge dijelove svijeta, prije svega u Ameriku, sufiji su došli u situaciju da djeluju u neislamskim sredinama i religijskim tradicijama; neki od znamenitih u?itelja poput Inajet Kana (p. 1927) odlu?ili su Europljanima i Amerikancima tesavvuf predstaviti u novom izdanju, kao univerzalno duhovno u?enje bez neophodno suštinske veze sa islamom; tradicionalno sufijsko insistiranje na univerzalizmu osiguralo je koncepcijsku osnovu za ovu vrstu ekumenizma iako su nemuslimanski ?lanovi sufijskih zajednica bili prava rijetkost prije dvadesetog stolje?a.

Trenutno su Europa i Amerika dom teško nabrojivom mnoštvu samoproglašenih sufija koji se ne smatraju muslimanima! U isto vrijeme tarikati iz Turske, zapadne Afrike i Balkana ulažu napore da tesavvuf vrate u njegovo izvorno i tradicionalno okruženje - islam; tako se tesavvuf ponovo našao u siuaciji da brani svoje po?elo.

Savremeni uvjeti uzrokovali su pojavu još jedne novine u tesavvufu, ali i islamu op?enito, a odnosi se na netradicionalnu ulogu žene odnosno feministi?ko tuma?enje tesavvufa. Osim žena-semazena – što uop?e ne mora biti loše – došlo je do pojave i žena-šejhova – što nipošto nije dobro jer se kosi sa temeljnim Vjerozakonskim na?elima.

Na koncu, kao i u svim ostalim stvarima, tesavvuf je u nekim dijelovima svijeta postao državni problem; tarikati su, godine 1925. odlukom Kemal-paše Ataturka u Turskoj stavljeni van zakona kao dio sekularisti?kih reformi koje je osniva? republike inicirao; tarikati u Iranu djeluju u strogoj ilegali, ?ak i u toj situaciji pod budnim okom vladaju?e državne administracije; u bivšim sovjetskim republikama – nekada dijelovima neuporedivo prosperitetnijih imperija i sultanata – tesavvuf je gotovo iš?ezao iako su neke neformalne mreže preživjele režim. U Egiptu i Pakistanu – bez obzira na izvanjsku slobodu – vlasti tih zemalja vode ra?una o masovnim okupljanjima oko turbeta duhovnih velikana…

U posljednjim decenijama dvadesetog i prvim dvadeset i prvog stolje?a zahvaljuju?i najsavremenijim oblicima i na?inima komunikacije, a prije svega Internetu, po?ele su nicati transnacionalne virtualne sufijske zajednice objedinjavaju?i sljedbenike jednog na?ina mišljenja ili u?enja bez obzira na njihovo mjesto življenja; uz minimum tehni?kog znanja postalo je mogu?e pokrenuti zvani?nu ili osobnu web-stranicu i predstaviti se po vlastitom naho?enju.

Kako god, branjen kao dio klasi?ne islamske kulture ili napadan kao neislamsko krivovjerstvo tesavvuf je još simboli?ki kapital islamskih i muslimanskih zemalja; u europskim zemljama i Americi tesavvuf je danas ili eklekti?ki oblik new age duhovnosti ili misti?na suština islama. U svakom slu?aju tesavvuf je u velikoj mjeri doprinio da više nije mogu?e govoriti o zasebnom i izdvojenom islamskom svijetu.

“čovjek koji je spasio Europu”

Boris Beck

Mate je zapravo iz predmodernog društva (“Balkana”) zalutao u postmoderno (“Europu”). Nizozemaca nema ni za lijek uz njihov nasip jer ih baš briga za zajedni?ke poslove - država ionako od njih traži samo da ne rade ekscese, svatko se bavi svojim poslom u kojem uzdiže samog sebe bez ikakvih skrupula, ljubavni partneri susre?u se u nizu epizoda koje su bez obaveza, a ako i postoji netko izvan njih samih, njega se tolerira - što u jeziku postmoderne zna?i da se prema njima odnosi ravnodušno, rekao bi Bauman koji mi ne izlazi iz glave još od prošlog tjedna.

Mate pak dolazi iz svijeta kakav više ne postoji, gdje žive ljudi, kako kaže Max Weber, koji su iskrenost smatrali najboljom politikom i koji su smatrali da svaki ?ovjekov ?in ima moralno zna?enje - jer je i život kao cjelina nabijen moralnim zna?enjem. Nizozemci pak svoj individualni položaj doživljavaju kao fragmentaran i rascjepkan u mnoge labavo povezane svrhe i funkcije, u kojima su stalno zamjenjivi. U Nizozemskoj nema eti?kog koda oko koga bi se svi složili. Mate pak osje?a moralni poticaj kao najosobniji i najdragocjeniji dio ljudske osobnosti - njegov je prst sam poletio prema onoj rupi u nasipu i nitko ga ne može osloboditi obaveze da taj prst i dalje drži u toj rupi pa makar ta rupa i ne bila njegova (“hrvatska”), nego strana (“nizozemska”).

Hrvatska je ipak ve? dio Europe po odnosu spram svojih rupa. Od svih zaposlenica Zagreba?ke banke, samo je jedna prstom pokazala na ra?un Tu?manovih; od svih zaposlenica Ine samo je jedna progovorila o kriminalu u toj tvrtki, od svih policajaca samo je jedan zaustavio pijanog politi?ara u autu, od svih… o, pa nije ih baš bilo. Nije bilo nijednoga u ostalim bankama i ostalim državnim firmama, nije bilo nijednog Mate ni u jednom ministarstvu, ni na jednom sveu?ilištu, ni u jednoj stranci.

Potencijalni zvižda?i znaju da ?e odmah odletjeti s posla i ostati bez novaca i živaca. I Mate je znao da ne treba gurnuti prst u tu rupu, da mu nitko ne?e biti zahvalan i da ga se, kona?no, Nizozemska i ne ti?e. Njegov je lik u predstavi nalik Kristu ili Prometeju, dok onako nemo?no visi s nasipa, prikovan za njega vlastitom odlukom. Kad bolje promislim, zapravo se uop?e nisam zabavio te ve?eri u ZKM-u.

Nemojte iduče godine biti ničiji čovjek!

Boris Beck

Da ne udaram stalno u crkvene diple, spomenuo bih jednog modernog eti?ara, Zygmunta Baumana, Židova i ljevi?ara. On kaže da je moralna odgovornost najosobnije i neotu?ivo ljudsko vlasništvo te najdragocjenije ljudsko pravo. Ne može se oduzeti, podijeliti, ustupiti, založiti ili pohraniti na sigurno. Moralna odgovornost je bezuvjetna i beskrajna, a o?ituje se u neprestanoj strepnji da se nije dovoljno o?itovala.

Postmoderna je donijela moralne probleme s kojima se ljudi nisu nikada susretali - i k tome ih je donijela u neslu?enim razmjerima. Ljubavne i spolne veze izgubile su institucionalnost i postale krhke i nestalne, tradicije se izmišljaju i uskrsuju, gra?ani najciviliziranijih zemalja ponovno se okupljaju u plemena, a tehnološka civilizacija kona?no je u mogu?nosti da uništi planet - što možda ve? i ?ini.

Postmoderna je akumulirala mudrost i zna što se sve u prošlosti uzalud pokušavalo, a baš ta mudrost ?ini da je nesigurna i skepti?na u djelovanju, napose moralnom. Izgubljena na raskrižju bezbrojnih eti?kih putova, za koje je proglašeno da su svi jednakovrijedni, postmoderna stoji i proglašava smrt eti?kog. Što ima više proizvoda u shopping centrima, to politi?ari nude manje utopija, a od ljudi se o?ekuje samo jedno, da ne rade ekscese; muškarci i žene prigrljuju potpuni individualizam u kojem uzdižu sami sebe bez ikakvih skrupula, susre?u se u nizu epizoda koje su bez obaveza, a ako i postoji netko izvan njih samih, njega se tolerira - što u jeziku postmoderne zna?i da se prema njima odnosi ravnodušno.

Poseban je slu?aj opsesija moderne tehnologijom. ?ovjek moderne vjerovao je, a ta zabluda i dalje tvrdoglavo živi, da se svi problemi koje tehnologija izazove mogu riješti novom intervencijom tehnologije. No tehnologija ne funkcionira tako: tehnologija je fiksirana samo na jedan problem i samo za nj nalazi rješenje; ?itav svijet ostaje izvan vidokruga. Ako dobijemo lijek za bubrege, stradat ?e nam jetra; ako se eksploatira šuma, poubijaju se njeni stanovnici; ako se proizvode automobli, iscrpe se rudna bogatstva, zakr?e gradovi i zagadi okoliš. No to se sve smatra jednostavnom nuspojavom. To što je cijeli svijet podvrgnut tehnologiji, uve?alo je takve nuspojave do katastrofalnih razmjera te prijeti posvemašnjim uništenjem našeg životnog habitata, što zna?i da moralni odabiri danas utje?u na život još nero?enih. Politika provo?enja tehnologije tako nije ništa drugo nego uvo?enje vrhunskog reda za malobrojne najbogatije zemlje - što ostatak svijeta pla?a iscrpljivanjem resursa, poreme?ajem klime i potpunim opustošenjem.

Ne možemo pospremiti dvorište ako samo premještamo sme?e iz jednog kuta u drugi - moramo ga prebaciti preko ograde. A budu?i da smo svi povezani na svijetu, baš to ne možemo. Ta jednostavna i o?ita ?injenica baca sasvim novo svjetlo na našu moralnu odgovornost prema stanovnicima siromašnih zemalja: nije potrebno raditi zamršene povijesne, politi?ke i ekonomske analize da bismo pokazali izvor njihova siromaštava - izvor njihova siromaštava naše je bogatstvo. Nama se može ?initi da nemamo ništa s patnjama ljudi u Darfuru, da je rije? o vjerskom, politi?kom ili nacionalnom sukobu (kao što se svojedobno govorilo i o raspadu Jugoslavije), ali linija zapovjedne odgovornosti neumoljivo vodi do nas: u Darfuru ima nafte koju crpe Kinezi, Kinezi naftu crpe jer žele dosti?i Amerikance, Amerikanci žele ostati na vrhu - a i mi želimo biti kao Amerikanci. Coca cola koju držimo u ruci dio je ameri?kog sna zbog kojeg se bombardiraju krš?anska sela u Darfuru. Jer jedino što liberalni kapitalizam ne priznaje jest ograni?avanja ekspanzije, on je uvijek u potrazi za ne?im što bi se moglo iscrpljivati. Najnoviji je na redu Mjesec koji smo bombardirali da bismo otkrili može li se i ondje nešto eksploatirati.

Zygmunt Bauman je u svojoj knjizi “Postmoderna etika” došao zdravim razumom do onoga što govori i krš?anska vjera: uvijek smo odgovorni i za sebe i za drugoga i nitko nas ne može osloboditi te odgovornosti. Za Baumana ne možemo nikada biti ni?iji ljudi - možemo biti samo svoji. Krš?ani bi mogli oti?i i korak dalje i re?i: gdje god da jesmo, što god radili, mi smo Kristovi.

Evo dakle boži?ne želje mojim ?itateljima: nemojte idu?e godine biti ni?iji ?ovjek.

Biografija Šejha Abdul Kadira Gejlanija

(Iz časopisa "Behar" br. 93-94)

__________________________
(1) Ibni Redžeb u “Et Tabakat” – u veli: On je Abdul Kadir sin Ebu Saliha, sin Abdullaha, dodao je rije? “sin”. Ibnul Vardi u “Tetimetul Muhtesar fi Ahbaril Bešer” tom 2/107, veli: “On je Abdul Kadir sin Ebu Sliha Musa Dženki Dost.” Ez Zerkeli u “El A ‘lam” tom 4/47 veli: “On je Abdul Kadir sin Abdullaha.”
(1) El Halabi u “Kalaidul Dževahir” 3 veli: “To je a’džemijski (strani) izaz zna?i onaj koji voli borbu (ratovanje), a Allah najbolje zna.”
(2) Ibnu Šarik El Kurtubi u “Fevatul Vafijjat” tom 2/373 veli: “Njegovo prijeklo seže do El Huseina sina Alija sina Ebu Taliba.”
(3) “Et Tabakat” od Ibni Redžeba; “Džamiu’n Kerametil Evlija” od Nabhania tom 2/204.
(4) El Bagdadi u “El Merasid” tom 1/368 veli: “Gejlan je naziv prostranih krajeva koji se nalaze iza Taberistana, to su sela sa velikim i prostranim pašnjacima okružena planinama pored Taberistanskog mora.”
(5) “Tetimetul Muhtesar min Ahbaril Bešer” od Ibnul Vardi, tom 2/108.
(6) Njegova majka veli: “Nakon što sam rodila svog sina Abdul Kadira on nije htio dojiti moje grudi danju u Ramazanu.” (“Kalaidul Dževahir fi Menakibi Abdul Kadir”, od El Halabi, 3).

Vrijeme i mjesto njegovog ro?enja

Šejh r.a. je ro?en sredinom mjeseca Ramazana 471. godine po Hidžretu, u mjestu Gejlan

⁽⁷⁾

, gdje je proveo po?etak mladosti do svoje osamnaeste godine. Nakon toga je preselio u Bagdad 488

⁽⁸⁾

po H. i tamo je živio do kraja svoga vijeka. Šejh r.a. je bio mršavog tijela, srednjeg rasta, širokih prsa, velike brade, tamnog tena, sastavljenih obrva, grlat, lijepog semta

⁽⁹⁾

, visokog ranga i bogatog znanja

⁽¹⁰⁾

.

__________________________
(7) “Sijera a’lemin – nubela"od Ez Zehebi, tom 20/439.
(8) “Sijera a’lemin – nubela” od Ez Zehebi, tom 20/443, prenose?i iz Ibnun Nedžarevog “Tariha”.
(9) Ibn Menzur u “Al Lisan”, tom 2/46 veli: “Semt zna?i lijepo govoriti, lijepo ophoditi sa komšilukom, ne štetiti nikom, i slijediti istinu i uputu.”
(10) “Muhtesaru Tabekatul Hanabilet”: od Ibn Šatti 41.

Njegovo odrastanje i školovanje

O?i Šejha r.a. su ugledale svjetlo u sredini poznatoj po Humu (znanju), podržanom kerametima; njegov otac je bio od velikih alima (u?enjaka) Gejlana, a njegova majka je bila ?uvena po kerametima, ona je bila k?erka Arifa, Abida i Zahida Ebu Abdullah Es Sauma’i, tako da je Šejh udisao zrak u ku?ama znanja, Fikha, Ma’rifeta i Hakikata.

On r.a. je znao da je školovanje Fard (stroga obaveza) za svakog muslimana i muslimanku, zato je zasukao rukave i žurno i vrijedno krenuo u traženje znanja, uputivši se kod Bajraka upute od u?enjaka ovog Ummeta.

Svoj je život zapo?eo prou?avanjem ?asnog Kur ‘ana sve dok je to savladao; on je Kur ‘an ?asni u?io pred Ebul Vefa Ali bin ‘Akil El Hanbeli, Ebul Hatab Mahfuz El Kalvazani El Hanbeli i mnogim drugima. Hadisi Šerif Pejgamberov je u?io kod velikog broja poznatih Hafiza Hadisa toga vremena kao što su bili Ebu Galib Muhammed bin El Hasan El Balakalani i drugi.

Fikh (šeri’atsko pravo) je u?io kod najpoznatijih Alima (u?enjaka) toga doba, kao što je bio i Ebu Sa’d El Muharimi, od kojeg je primio šejhovsku Hrku.

Jezik i književnost je u?io kod Ebu Zekerija Jahja bin Ali Et Tebrizi i Sahib Hammad Ed Dabbas, od koga je primio tarikatsko znanje (Ilmut Tarikat).

Tako je on pokupio znanja o Šerijatu, Tarikatu, jeziku i književnosti i time je postigao visoke stepene, i postao je predvodnik i Šejh Hanbelija svoga vremena, a Allah je preko njegovog jezika pokazao mudrost iz njegova srca u dersovima i va’zovima.

On je po?eo va’ziti u mjesecu Ševvalu 521. godine po H. u Medresi Ebu Said El Mukharimi kod Ezdž kapije u Bagdadu; ubrzo se daleko pro?ulo o njegovom zuhdu, pa je medresa postajala sve tjesnija da primi sve ve?i broj ljudi, te je bio prinu?en da je proširi, a zatim je prešao da održava svoje medžlise (va’zove) na Musalli izvan Bagdada. Procjenjuje se da je njegovim dersovima znalo prisustvovati veliki broj ljudi, pa i do 70 hiljada. Pred njim se školovao veliki broj Fakiha, Alima, Muhaddisa, pa i onih od Halova i Mekama

⁽¹¹⁾

. Napisao je veliki broj radova o stubovima i granama, i o onima od Halova i Hakkaika

⁽¹²⁾

(istine).

__________________________
(11) Muhtesaru Tabekatil Hanabilati” od Ibn Šatti 41.
(12) “Sijeru A’lamin Nubelai” od Ez Zehabi, tom 20/440.

Njegove odlike, vrline i dostignu?a

Šejha Abdul Kadira r.a. su odlikovale hvale vrijedne osobine i mnoštvo slavevrijednih dijela, bio je veoma poznat po halovima i kerametima koji se tevaturom prenose o njemu. (Tevatur – kad prenosi veliki broj osoba od velikog broja ravija O.p.) Šejh Izzuddin bin Abdus Selam je rekao: “Do nas je tevaturom prenošeno samo o kerametima Šejh Abdul Kadira”

⁽¹³⁾

; isto je rekao i Šejhul Islam Ibnu Tejmija r.a.

⁽¹⁴⁾

Sva Ulema i sve Evlije njegovog doba su se njemu pot?inili. On je nadmašio svoje savremenike od alima u Fikhu. Evlije su savijale svoje vratove pred njim, a njegove poznate rije?i: “Moje stopalo je za vratom svakog Evlijullaha”, svi alimi i evlije su mu to priznali i prihvatili ga da bude njihov Sultan (car).

Kada se naširoko pro?ulo o njemu, sakupilo se kod njega stotinu Bagdadskih vrsnih Fakiha da mu svaki od njih postavi po jedno razli?ito pitanje iz raznih oblasti znanja; oni su time željeli da ispitaju njegovo znanje. Kada su pristupili njegovom medžlisu Šejh r.a. je pognuo glavu, a zatim se iz njegovih prsa pokazao bljesak Svjetla kojeg je vidio samo onaj kome je Allah dž.š. dao da to vidi; to Svjetlo je obišlo prsa svih stotinu i svakog od njih je uzdrmalo i uznemirilo; zatim su svi jednim glasom pustili vrisak i po?eli derati svoje odore i otkrivati svoje glave, pohrlili su ka ?ursu i svoje glave položili na njegove noge, a medžlisom je vladala buka kao da je zemljotres pogodio Bagdad; potom je Šejh prigrlio svakog od njih na svoja prsa, a onda se po?eo svakome pojedina?no obra?ati, “tvoje pitanje je bilo to i to, a odgovor na njega je to i to”, i tako je uradio sa svih stotinu.

__________________________
(13) “Šezaratuz Zeheb fi Ahbari men Zeheb” od Ibnil Imad El Hanbeli, tom 4/200.
(14) “Tetimmetul Muhtasar fi Ahbaril Bešer” od Ibnil Vardi, tom 2/111.

Kada se medžlis raspustio, njih je upitao Mufridž bin Nebhan: “Šta bi sa vama?” Oni su odgovorili: “Kada smo pristupili medžlisu nestalo je svo znanje koje smo imali, kao da nismo ništa znali, a kad nas je on prigrlio ka svojim prsima, svakom od nas se vratilo njegovo nestalo znanje.”

⁽¹⁵⁾

Šejha r.a. nisu ponijeli mekami koje je vi?ao i bio je ?vrste spoznaje da je znanje o Hakikatu sukladnost šerijatskih propisa sa znanjem o Ma’rifetu (spoznaji), a da svako kršenje šeriatskog znanja predstavlja umješanost šejtana na putu, pa makar to bilo kod Evlije.

Šejh r.a. veli: “U jednom od svojih sejahata sam se uputio ka pustinji i tamo sam boravio danima bez vode; žestoka že? me obuzela, potom se iznad moje glave pojavio jedan oblak iz kojeg se spuštala voda u obliku rose; od toga sam utolio svoju že?. Zatim sam ugledao svjetlo kako se prostire po horizontu i ugledao sam neki lik, potom sam ?uo glas: “O Abdul Kadire, ja sam tvoj gospodar, dozvoljavam ti sve harame”, ili je rekao “sve što sam zabranio drugima”; Ja povikah: “Euzu billahi mineš šejtanir radžim, odbi od mene prokletni?e.” Potom se svo ono svjetlo pretvorilo u tamu a lik u dim, pa mi re?e: “O Abdul Kadire, spasio si se od mene tvojim znanjem o odredbama tvoga Gospodara i snagom Halova tvojih bitki, jer ja sam ovom spletkom zaveo sedamdeset od Ehli Tarika”. Pa sam rekao: “Moj Gospodar je Taj Koji daruje i poklanja”. Upitali su Šejha: “Kako si otkrio da je to bio šejtan?” On odgovori: “Kad je rekao ‘dozvoljavam ti sve harame’.”

⁽¹⁶⁾

__________________________
(15) “Kalaidul Dževahir fi menakibi Abdul Kadir” od El Halabi 33.
(16) “Šezaratuz Zeheb fi Ahbari men Zeheb” od Ibnil Imad El Hanbeli, tom 4/200.

Šejh Abdul Kadir r.a. podsti?u?i na ?uvanje Kur’ana i Sunneta i na slije?enje puta sljedbenika Resulullaha s.a.v.s. veli: “Svaki Hakikat koji nema uporište u Šeri’atu je bezboštvo, zato poleti ka Hakku Mo?nom i Veli?anstvenom sa oba krila, Kur’anom i Sunnetom, pristupi pred Njega drže?i svojom rukom za ruku Poslanika s.a.v.s. i neka ti on bude tvoj Vezir i U?itelj, dopusti da te on svojom rukom uljepša i po?ešlja i predstavi Njemu.”

⁽¹⁷⁾

Šejh r.a. je znao govoriti o Havatirima, a njegovom medžlisu je znalo prisustvovati i po sedamdeset hiljada ljudi, o tom tevaturu se mnogo toga prenosi. Šejh Ebu Bekr El ‘Imad r.a. prenosi: “Bio sam nešto ?itao o temeljima vjere, pa se pojavila u meni neka sumnja, pa sam rekao sebi, oti?i ?u kod Šejha Abdul Kadira da od njega ?ujem, a govori se da on govori o Havatiru. Kada sam pristupio u njegov medžlis on je pri?ao: ‘Mi vjerujemo onako kako su Ashabi i naši ispravni prethodnici vjerovali’, pa sam pomislio u sebi to je slu?ajnost; i nastavio je govoriti, potom se okrenuo prema meni i isto ponovio, pa sam pomislio u sebi ponekad se vaiz okrene, ali se je on po tre?i put prema meni okrenuo i rekao: ‘O Ebu Bekre’, i ponovio iste rije?i (o vjerovanju), zatim je obrativši se meni nastavio: ‘Ustani i kreni jer se tvoj otac vratio.’, a moj otac je bio na putu. Ja sam požurio i našao sam da se je stvarno moj otac vratio.”

⁽¹⁸⁾

__________________________
(17) “El Fethur Rabani”, 44 ders.
(18) “Sijera a’lemin Nubela’i” od Ez Zehebi, tom 20/442.

Sli?no prenosi Es Suhreverdi: “Naumio sam prou?avati temelje vjere pa rekoh sebi da priupitam Šejha Abdul Kadira o tome, pa sam otišao kod njega i prije nego bilo šta progovorih on mi se obrati: ‘To je Omere opskrba za grob, Omere to je opskrba za grob ‘.”

⁽¹⁹⁾

Šejh r.a. je znao u svojoj mladosti, kad ga Hal obuzme dok je prou?avao znanje, da se uputi u pustinju bez obzira danju ili no?u; tamo bi tumarao i pustio bi jake jauke koji bi uplašili one koji su ga ?uli, tako da bi pomislili da je pao mrtav. Kasnije, kad god bi Šejh krenuo da napusti Bagdad, ?uo bi glas koji mu kaže: “Vrati se ljudima, jer si njima od koristi!” To objašnjava ?injenicu da ogroman broj ljudi prisustvuje na njegovim dersovima, i dolaze prihvatiti islam pred njim, i prenosi se da je veliki broj krš?ana i jevreja primilo islam njegovim sebebom.

⁽²⁰⁾

Ebus Sena’El Nehrmeleki veli: “‘Pri?ali smo kako muhe ne padaju na Šejha Abdul Kadira. Kada sam došao pred njega on mi se okrenuo i rekao, ‘Šta ?e muhe kod mene? Kod mene nema ni dunjalu?kog bestilja, niti ahiretskog meda!”’

⁽²¹⁾

Šejh r.a. je bio poznat po svom ?vrstom Imanu i ispravnom Tevhidskom vjerovanju, njega dunjaluk nije mogao privu?i i prevariti, niti je on težio ka dunjalu?kim ljepotama. On je bio uvjerenja da su sva dešavanja uzrokovana Voljom Allaha dž.š. i da tu nema uticaja bogatih i onih koji upravljaju na zemlji od vladara i vlastodržaca.

Šejh r.a. je bio lahkih o?iju na pla?, ogromnog strahopoštovanja, velike bogobojaznosti, uslišane dove, plemenitog Ahlaka, lijepe naravi, najudaljeniji me?u ljudima od razvrata, najbliži Istini me?u ljudima, žestok kada se krše Allahovi dž.š. propisi, on se nikada nije rasrdio zbog sebe, on je podržavao samo Allahove emrove, i nikad nije odbio potrebnog, pa makar mu dao svoju odje?u.

⁽²²⁾

Ovo što smo naveli od njegovih kerameta i odlika ti?e se znanja i alima gdje on prednja?i nad svim svojim sljedbenicima, ?aš?u i položajem, a kada bi htjeli nabrajati sve ostale njegove keramete ne bi smo bili u mogu?nosti da sve nabrojimo, jer veliki broj alima je posvetio brojne svoje radove da govore samo o Šejhu Abdul Kadiru i o njegovim kerametima i odlikama, pa ko želi podrobnije o tome saznati evo tih naslova i Kitaba.

⁽²³⁾

__________________________
(19) “Tabakatul Hanabila” od Ibn Redžeb El Hanbeli, tom 1/296-297.
(20) “Šezaratuz Zeheb fi Ahbari men Zeheb” od Ibnil Imad El Hanbeli, tom 4/202.
(21) “Sijera a’lemin Nubela’i” od Ez Zehebi, tom 20/448.
(22) “Tefridžul Hatir”: El Erbeli 15.
(23) Rukopisi: “Menakibu Abdul Kadir El Gejlani”, “Nubze min Menakib Abdul Kadir El Gejlani”, “Menakib Abdul Kadir Gejlani Tarih”, Tenevverul Evlija ve Rumuzul Esfija”;
Štampana djela: “El Kevakibul durrija fi menakibil Kadirija” od Muhammed R. Er Rafi’a, “Kala’idul Dževahir fi menakibi Abdul Kadir” od Muhammed Tadefi Halabi, “El Bazul Ešheb fi Hajatis Sejjid El Gejlani”, “Nuzhetul Hatiril Fatir fi terdžemeti Šerif Abdul Kadir” od Artin Asadorubjan, 2Tefridžul Hatir fi manakibi Abdul Kadir” od El Arbeli.

Smrt Šejha Abdul Kadira

Šejh Abdul Kadir je proveo po?etak svoga života u sticanju znanja, zatim je 40 godina vodio medžlis va ‘za gdje je podu?avao ljude u njegovoj medresi koja se nalazila u Babul Ezdž, i to je trajalo od 521. do 561. po H. On je radio kao u?itelj i muftija 33 godine od 528. do 561. po H.

⁽²⁴⁾

On je cijeli svoj vijek utrošio na nauku, podu?avanje, sticane Huma, Fetve, Va’z, Iršad, Ahval, Mekame, Kešfove i Mušahede. Tako je on bio Alim, Zahid, Abid i Arif.

Šejh r.a. je živio 90 godina i preselio je ka Uzvišenom Allahu 10. Rebiul Ahira godine 561. po H.

Njegovu dženazu je pratio ogroman broj ljudi i ukopan je u njegovoj medresi kod Babul Ezdža u Bagdadu. Neka je Allahova milost na njemu.

⁽²⁵⁾

Kako je neko divno sro?io tarih u bejtu ukazavši na njegovo ro?enje, smrt i vijek života: “On je u Ašku (Ljubavi) svoj vijek živio, na tom putu je svog Gospodara susreo, pa je Njegov primat upotpunio.”

__________________________
(24) “Muhtesaru Trabekatul Hanabilet”: od Ibn Šatti 41.
(25) “Sijera a’lemin Nubela’i” od Ez Zehebi, tom 20/450.

Sve što je potrebno tragaocu na putu Hakka, Azze ve Dželle

(Iz časopisa "Behar" br. 93-94)

Mudžaheda (borba)

Osnova mudžahede je u rije?ima Allaha, Azze ve Dželle: “One koji se budu radi nas borili, mi ?emo ih našim putevima uputiti.” (29:69) Ebu Nadre prenosi od Ebu Se’ida el-Hudrija, r.a., da je rekao: “Allahov Poslanik a.s. je upitan o najboljem džihadu, pa je rekao: ‘Rije? istine kod tiranina”’, pa su o?i Ebu Se’ida zasuzile.

Ebu Ali ed-Dekkak, Allah mu se smilovao, je rekao: “Ko uljepša svoju vanjštinu sa mudžahedom, Allah ?e uljepšati njegovu nutrinu sa mušahedom (osvjedo?enjem).” Allah, Azze ve Dželle, kaže: “One koji se budu radi nas borili, mi ?emo ih našim putevima uputiti.” (29:69) i svaki onaj ko u svome po?etku ne bude posjednik mudžahede, ne?e osjetiti mirisa ovoga Tarikata. Ebu Osman el-Magribi, Allah mu se smilovao, je rekao: “Ko misli da ?e mu se bilo šta otvoriti od ovoga Tarikata i otkriti se nešto od njega, bez obavezivanja na mudžahedu, taj je u velikoj zabludi.” Ebu Ali ed-Dekkak, Allah mu se smilovao, je rekao: “Ko ne bude na po?etku svoga puta stajao, na njegovom kraju ne?e sjediti.” I rekao je on, isto tako, Allah mu se smilovao: “U pokretu je bereket (el-hareketu berekeh)” Vanjski pokreti nužno dovode do unutrašnjih bereketa (bereketu serair).

El-Hasan ibn ‘Alevije prenosi daje Ebu Jezid, Allah mu se smilovao, rekao: “Dvanaest godina sam kovao svoga nefsa, pet godina sam gla?ao ogledalo svoga srca, godinu dana sam gledao šta ?e se na njemu pojaviti, kad ono zahiren na mome pasu zunar

⁽²⁶⁾

, te sam radio dvanaest godina da ga prekinem. Zatim sam pogledao i vidio u svome batinu zunar, te sam radio još pet godina da ga prekinem, istraživao sam na?in kako da ga prekinem, pa mi je došlo otkrovenje (kešf). Pogledao sam u stvorenja i vidio sam da su svi mrtvi, i izgovorio sam za njih ?etiri tekbira (kao na dženazi).”

__________________________
(26) Zunar je vrsta opasa?a, koji su tradicionalno nosili nemuslimani, a najviše krš?ani i simbolizirao je vjeru u Trojstvo. Islamski autori su ga koristili kao simbol za nesavršenu vjeru. Tako Hazreti Pir Abdul Kadir Gejlani k.s. u 43. predavanju knjige Fethur Rabbani kaže: “Ništa se ne može re?i dok ne prekineš zunar, obnoviš svoju vjeru, istinsku tevbu ne u?iniš svojim srcem, i ne napustiš ku?u svoga tabiata, želja – heva, svoga postojanja, svoje napore da stekneš koristi i otkloniš štete od sebe (vidi: Fethur Rabbani, izdanje Kadirisko-Bedeviska Tekija, ?eljigovi?i, Sarajevo)

Od el-Džunejda se prenosi da je rekao: “?uo sam Sirrija (es-Sekati), Allah mu se smilovao, da govori: ‘O skupino mladi?a, trudite se prije nego što vas nadvlada ono što je mene nadvladalo, i oslabite i budete uskra?eni kao što sam ja uskra?en’, a u tom vremenu nije bilo nijednog mladi?a koji bi se mogao mjeriti sa njim u ibadetu.” El-Hasan el-Kazzaz, Allah mu se smilovao, je rekao: “Ovaj posao je sazdan na tri stvari: da ne jedeš osim kada ti to zaista treba, da ne spavaš osim kada te nadvlada i da ne govoriš osim kada je nužda.” Ibrahim ibn Edhem, Allah mu se smilovao, je rekao: “?ovjek ne?e dosegnuti deredžu salihina dok ne pre?e šest kazni (ukubeta): Prvi, da mu se zatvore vrata blagodati i otvore vrata teško?e; Drugo, da mu se zatvore vrata dostojanstva i otvore vrata poniženja; Tre?e, da mu se zatvore vrata rahatluka i otvore vrata truda; ?etvrto, da mu se zatvore vrata spavanja i otvore vrata bdijenja; Peto, da mu se zatvore vrata bogatstva i otvore vrata siromaštva; Šesto, da mu se zatvore vrata nade i otvore vrata pripremanja za smrt.”

Ebu Omer ibn Nedžid, Allah mu se smilovao, je rekao: “Ko svome nefsu daje po?ast, omalovažava svoju vjeru.” Ebu Ali er-Ruzbari, Allah mu se smilovao, je rekao: “Kada sufija nakon pet dana kaže: ‘Ja sam gladan!’, obavežite ga da ide na ?aršiju i da zara?uje.” Zunnun el-Misri, Allah mu se smilovao, je rekao: “Najve?a veli?ina kojom Allah može po?astiti Svoga roba, a koja je kod Njega najve?a, je da ga uputi na ponižavanje svoga nefsa, a na najniže poniženje kojim Allah može poniziti Svoga roba je da ga zakloni od ponižavanja svoga nefsa.” Ibrahim el-Havvas, Allah mu se smilovao, je rekao: “Kad god me je neka stvar prestravila, ja sam je zajahao.” Muhammed ibnul-Fudajl, Allah mu se smilovao, je rekao: “Rahatluk je osloba?anje od nefsanskih želja.” Mensur ibn Abdullah, Allah mu se smilovao, je rekao: “?uo sam Ebu Alija er-Ruzbarija, Allah mu se smilovao, da govori: ‘Nesre?a dolazi sa troje: boleš?u naravi, vezivanjem za adete - obi?aje i kvarenjem druženja’, pa sam pitao: ‘Šta je bolest naravi?’ On mi re?e: ‘Jedenje harama.’ Upitao sam: ‘Šta je vezivanje za adete?’, pa mi on re?e: ‘Gledanje i slušanje harama i gibet.’ Upitao sam: ‘Šta je kvarenje druženja?’ pa mi on re?e: ‘Kada prohtjev uzburka nefsa, pa ga on slijedi.’”

En-Nasrabazi, Allah mu se smilovao, je rekao: “Tvoj nefs je tvoj zatvor, kada iza?eš iz njega zate?i ?eš se u rahatluku vje?nosti.” Ebul-Hasan el-Verak, Allah mu se smilovao, je rekao: “Naša najuzvišenija na?ela na po?etku našeg djelovanja u džamiji Ebu Osmana su bili: slije?enje onoga što nam se otvori (juftahu alejna), da se ne zadržavamo na onome što znamo; kada nas neko do?eka sa ne?im poku?enim nismo mu se svetili radi nas, ve? smo tražili opravdanje za njega i prilazili mu sa poniznoš?u; kada se u našim srcima javljao prezir prema nekome, po?eli bismo mu hizmetiti. Mudžaheda obi?nih ljudi je u ispravnom ?injenju dijela, a mudžaheda odabranika je u pro?iš?avanju halova, postoje podnošenje žestine gladi, že?i i bdijenja lahko u odnosu na lije?enje poku?enog ahlaka, koje je teško i naporno.”

Nedostaci nefsa

Od nedostataka nefsa je njegovo naginjanje nasla?ivanju u pohvalama, lijepom spomenu i hvaljenju od strane stvorenja. On radi toga podnosi težinu ibadeta, pa ga nadvlada rijaluk i licemjerstvo. Sa time je povezano i njegovo vra?anje lijenosti i neuspjehu kada se to prekine, i kada ga ljudi po?nu kuditi. Ne?e ti se objelodaniti nedostaci tvoga nefsa, njegov širk, lažne tvrdnje i laganje, osim prilikom ispita na polju njegovih tvrdnji i kada se bude vagao, jer on govori govorom bogobojaznih onda kada ti nisi prisiljen na strah, a kada ga budeš trebao u situaciji je potrebno pokazati strah, vidje?eš da se on osje?a spokojnim. On govori rije?ima odabranika (ebrar) sve dok se ne ispita sa takvalukom, i kada tražiš dokaz od njega i zahtjevaš ispunjenje uslova takvaluka na?i ?eš ga kako ?ini širk, kako se pretvara i uljepšava da bi ga drugi vidjeli, kako je op?injen sobom. On se opisuje sifatima iskrenih dok mu ne zatražiš kona?ni dokaz, a kada budeš to tražio od njega, vidje?eš da laže. On iznosi tvrdnje onih koji su se uvjerili (mukinin), sve dok ga ne ispitaš sa iskrenoš?u (ihlas). On smatra da je od poniznih sve dok se ne pokaže suprotnost njegove strasti u srdžbi. Tako?er, on prisvaja darežljivost, velikodušnost, davanje prednosti dragima, dijeljenje, neovisnost, junaštvo (futuvvet) i druge osobine pohvalnog ahlaka, ahlaka evlija, ebdala i a’jana, na osnovu priželjkivanja, lahkomislenosti i gluposti. Kada tražiš dokaz od njega za to i kada ga ispitaš, na?i ?eš da je “kao varka u ravnici u kojoj žedan vidi vodu, ali kad do tog mjesta do?e, ništa ne na?e” (24:39).

Da u njemu ima imalo iskrenosti, odanosti i ispravnosti, ispravnog govora i iskrenosti u govoru njegovog jezika, ne bi se na njemu pojavljivalo uljepšavanje za stvorenja koja mu ne mogu niti korist niti štetu nanijeti, i njegova djela bi bila ispravna na ispitu, i njegove rije?i bi pratila njegova djela. Ebu Hafs, Allah mu se smilovao, je rekao: “Nefs je sav tmina i njegova svjetiljka je njegova tajna, odnosno iskrena odanost (ihlas), svjetlo njegove svjetiljke je podrška (tevfik), pa koga u njegovoj tajni ne prati podrška od njegovog Gospodara, bi?e potpuno u mraku.“Ebu Osman, Allah mu se smilovao je rekao: “Ne?e vidjeti mahanu svoga nefsa niko ko odobrava svome nefsu bilo šta, ve? ?e mahane svoga nefsa vidjeti onaj ko ga optužuje u svim stanjima i halovima.”

Ebu Hafs, Allah mu se smilovao, je rekao: “Najbrže od ljudi ?e propasti onaj ko ne poznaje svoje mahane, jer je grješenje vijesnik nevjerstva.” Ebu Sulejman, Allah mu se smilovao, je rekao: “Ono djelo koje se mom nefsu ?ini lijepim, ja obavezno moram preispitati.” Es-Sirri, Allah mu se smilovao, je rekao: “?uvajte se bogataških šti?enika, ?aršijskih u?a?a i uleme na vlasti.”

Zunnun el-Misri, Allah mu se smilovao, je rekao: “Smutnja (fesad) je ušla me?u stvorenja preko šest stvari: Prva, slabost nijeta u djelima za Ahiret; Druga, njihova tijela su postala taoci njihovih prohtjeva; Tre?a, duga nada uprkos blizini smrtnog ?asa (edžela); ?etvrta, dali su prednost zadovoljstvu stvorenja u odnosu na zadovoljstvo Stvoritelja; Peta, slijede svoje strasti, a sunnet njihovog Vjerovjesnika a.s. su bacili za le?a; Šesta, u?inili su male propuste Ispravnih prethodnika dokazom za svoje nefsove, a pokopali su njihove velike vrline.”

Osnovni sadržaji mudžahede

Osnova mudžahede je suprotstavljanje prohtjevu - želji. Radi toga, mudžahid mora svoj nefs odvojiti od slije?enja obi?aja, strasti i prohtjeva. On treba u svakom momentu da se postavi nasuprot onoga što on želi, treba ga zauzdati uzdama takvaluka i straha od Allaha, Azze ve Dželle. Kada se on po?ne tvrdoglavo buniti i zaustavljati pri vršenju djela pokornosti i poslušnosti, treba ga ošinuti bi?em straha, suprotstavljanja prohtjevima i uskra?ivanjem raskoši.

Murakaba je osnova za upotpunjavanje mudžahede

Mudžaheda ne može biti upotpunjena bez murakabe (nadziranja – budne svijesti). Na to je ukazao Allahov Poslanik a.s. kada ga je Džibril a.s. upitao o Ihsanu, pa je on rekao: “Ihsan je da robuješ Allahu kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi”, pošto je murakaba znanje roba da ga Uzvišeni Gospodar nadzire, pa radi tog znanja traje i njegova murakaba – svijest o svome Gospodaru. Ovo je osnova svakog dobra. Do ovog stepena se stiže nakon preispitivanja i popravljanja svoga hala u svakom trenutku, držanjem Hakkovog puta, održavanjem ihsana u srcu u njegovom odnosu sa Uzvišenim Allahom i vo?enje ra?una o svakom dahu sa Allahom, Azze ve Dželle. Tako on saznaje da Uzvišeni Allah njega nadzire (rekib), i da je On njegovom srcu blizu, zna njegove halove, vidi njegova djela i ?uje njegove rije?i. Tako?er se mudžaheda ne?e upotpuniti osim sa ?etiri spoznaje - marifeta: Prva, spoznaja Uzvišenog Allaha; Druga, spoznaja Iblisa, neprijatelja Allaha; Tre?a, spoznaja svoga nefsa sklonog zlu; ?etvrta, spoznaja djelovanja Uzvišenog Allaha.

Da ?ovjek živi ?itavu vje?nost trude?i se u ibadetu, a ne spozna ove stvari i ne radi po njima, ne?e mu njegov ibadet biti od koristi. On ?e biti džahil – neznalica i njegovog kona?no odredište ?e biti u Vatri, osim ako ga Allah ne po?asti Svojom miloš?u.

O spoznaji Allaha, Azze ve Dželle

Što se ti?e spoznaje Allaha, Azze ve Dželle, ona je da rob obaveže svoje srce na bliskost Njemu, Azze ve Dželle, da ga On obdržava, da je nad njim mo?an, a da je njegov šehadet i njegovo znanje sa Njim. Jer, On ga nadzire i ?uva (Raqibu Hafiz), On je Jedan i Slavljen {Vahidu Medžid), On nema sudruga u Svojoj vladavini, i On kada obe?a istinit je, kada se obaveže ispuni, i onome ko Ga moli i hvali On ispunjava, Njegovo obe?anje se izvršava, a Njegova prijetnja je istinita i On je izvršava, kao i mekam do kojeg dolaze stvorenja, osnova po kojoj djeluju oni koji su kod Njega. On ima nagrade i kazne, Njemu nema sli?nog niti uporedivog, On je Zaštitnik (Kafin), Samilostan (Rahim), Voljeni (Vedud) Koji ?uje i Koji zna, i On je svakog dana u djelovanju, nijedna stvar Ga ne zaokuplja od druge stvari, On zna skriveno i ono što je iznad skrivenog, On zna šta je na umu, u mislima, vesvese, želje, htijenja, strepnje, pokrete, treptaj oka, mig, nagovaranje, i stoje iznad toga i stoje mimo toga, stoje toliko prefinjeno pa ga ne opažamo, stoje uzvišeno da se ne može opisati, ono što je bilo i što ?e biti. On je Silni i Mudri.

Kada ?ovjek srce obaveže na ovo sa dubokim ubje?enjem i korisnim djelom, i na to obaveže svaki dio njegovog tijela, svaki organ, svaki zglob, svaku venu, svaki nerv, svaku dlaku, i svu kožu - on, isto tako, treba da bude ubje?en da Uzvišeni Allah obdržava sve to i da zna sve o njemu, da ga je obuhvatio znanjem i da nijedna pojedinost ne može pobje?i, da ga je On stvorio i najljepše je Njegovo stvaranje, oblikovao ga i dao mu najljepši lik. Kada se sve to u?vrsti u njegovom srcu, kada njegova odluka bude ispravna i kada se usavrši njegov um, tada ?e se kod njega u?vrstiti obra?unavanje sa sobom, do njega ?e do?i spoznaja i kod njega ?e se ustanoviti Dokaz, do?i ?e do ?asnog mekama kod Allaha, i opreznost ?e ga pratiti u svemu tome i ?uva?e njegovo tijelo i njegovo srce. Ništa od ovoga što smo spomenuli ne?e posti?i ako ne prekine zaokupljenost sa bilo ?ime, osim onoga što ga vodi do ovoga. On se ne treba razdvajati od svoga srca kako bi se sa?uvao od zastrašuju?e opasnosti jer ?e Njegova Sila brinuti o njemu, radi Njegove mo?i nad njim u svemu što je bilo i svemu što ?e biti, iz stida od Njega jer mu je On blizu. On mora znati da nijedan iradet, težnja, pomisao mu se ne?e javiti bez Njegovog znanja o tome. On ?e tako postati alim i radi?e ono što Allah voli od njega, a napušta?e ono što On prezire kod njega, tako da od njega ne?e postati ni pomisao, ni naum, ni želja, ni htijenje, ni zahirski ni batinski pokret, a da kod njega ne?e biti Allahovo znanje koje ?vrsto stoji u njegovom srcu, prije pomisli, prije pokreta i prije želja. To je mekam poznavalaca Allaha, Azze ve Dželle (ulema billah), koji Ga se boje, koji su Ga spoznali, koji su svjesni i koji su suzdržljivi.

O spoznaji Iblisa

Što se ti?e spoznaje Iblisa, neprijatelja Allaha, Allah Uzvišeni je naredio borbu i ratovanje sa njim u tajnosti i javnosti, u pokornosti i neposlušnosti. On je obavijestio robove da se on neprijateljski suprotstavio Allahu, Azze ve Dželle, i Njegovom robu, vjerovjesniku, prijatelju i namjesniku na Zemlji, Ademu a.s., da ho?e da naudi njegovom potomstvu, da on ne spava kada ?ovjek (ademi) spava, da nije nemaran kada je ?ovjek nemaran, da ne zaboravlja kada ?ovjek zaboravlja, da je ustrajan i marljiv u napadima na ?ovjeka i njegovom upropaštavanju i kada spava i kada je budan, u njegovoj tajnosti i javnosti, u pokornosti - kada želi da je pokvari, i u nepokornosti - kada ga gura da upadne u nju. On ne oklijeva u varkama, zamkama i spletkama, njegove zamke su slatke strasti i prohtjevi u pokornosti i nepokornosti. Mnoga stvorenja Uzvišenog Allaha ne poznaju njegove namjere. Mnoga Allahova stvorenja, od obmanutih i prevarenih pobožnjaka, kao i veliki broj nemarnih (gafila). On ne ostaje miran kada sina Ademovog baci u neposlušnost, u rijaluk ili samodopadljivost, ve? je njegov cilj da ga povede sa sobom i da skon?aju u Džehennemu, jer On, Azze ve Dželle, kaže: “On poziva svoju stranku da budu njegovi drugovi u Vatri.” (35:6)

Kada ga rob spozna sa ovakvim osobinama, obaveza mu je da obaveže svoje srce da ga spozna i u istini i u batinu (i u realnosti i u dubokoj svjesnosti), da ga ne zanemaruje i da ga ne zaboravlja, da se bori sa njim najžeš?om borbom, da ratuje sa njim najžeš?im džihadom, tajno i javno, u zahiru i u batinu. Da to nikada ne umanjuje i da pruži krajnje napore u borbi sa njim, da ratuje sa njim po pitanju svega na što ga on poziva, bilo dobro ili zlo, da ne napušta skrušenost, i da traži uto?ište kod Allaha, Azze ve Dželle, da moli pomo? od Njega u svim svojim kretnjama da bi ga potpomogao protiv njega. Da vidi Allaha, Azze ve Dželle, da mu je neophodan, a da je on sam ovisan, da nema ni snage ni mo?i osim sa Njim, pa traži spas od Allaha, Azze ve Dželle, sa pla?em i poniznoš?u, da moli pomo? od Njega bore?i se i ulažu?i napore i no?u i danju, tajno i javno, u osami i u skupovima, da bi se u njegovim o?ima umanjila njegova borba, da bi ga spoznao, sa Allahovom podrškom u tome, jer je on neprijatelj svome Gospodaru. On je prvi od Njegovih stvorenja koji je pokazao nepokornost Allahu, prvi od Njegovih stvorenja koji je umro, to jest, koji je pokazao nepokornost, jer svako ko je nepokoran Allahu, Azze ve Dželle, je mrtvac, kao što se prenosi u hadisu daje Allah, Azze, ve Dželle, rekao: “Prvi koji je umro od Mojih stvorenja je Iblis” i on je neprijatelj Allahovih evlija od vjerovjesnika, iskrenih i ?istih od svih Njegovih stvorenja.

Neophodno je da rob zna da je on u velikom džihadu, da je u blizini Gospodara, uzvišena je Njegova slava, i da se po?ast tog mekama ne može opisati, tako da treba da je ustrajan i da ne popušta, jer ako popusti ili zanemari to, pokaza?e nepokornost svome Gospodaru, Azze ve Dželle, i skon?a?e u Vatri, Allah ?e se rasrditi na njega, Allahovom neprijatelju ?e biti data ovlast nad njim, i protiv njega ?e se Iblisu, Allah ga prokleo, dati snaga, a krajnji njegov cilj po pitanju roba je nevjerstvo u Allaha. On ?e ga prenositi iz hala u hal sve dok se Allah ne rasrdi na njega, prepusti ga samome sebi, upropasti ga i baci u Vatru sa šejtanom. Tako da nema goreg stvorenja za roba od šejtana, pa neka pazi, neka pazi! On ga dovodi do propasti, a može se spasiti samo sa Allahovom dobrotom i Njegovom miloš?u.

O spoznaji nefsa sklonog zlu

Od Allaha tražimo uto?ište za sebe i sve muslimane od zla Iblisa i njegove vojske, a nema snage niti mo?i osim sa Allahom, Silnim i Veli?anstvenim.

Što se ti?e spoznaje nefsa koji je sklon zlu (en-nefsul-emmare), treba ga držati onako kako ga Allah, Azze ve Dželle, drži, i opisivati ga onako kako ga je Uzvišeni Allah opisao, postupati sa njim onako kako je Allah, Azze ve Dželle, naredio, jer je on možda ?ak i ve?i neprijatelj ?ovjeku od Iblisa, jer Iblis ja?a sa nefsom kada on prihvata Iblisove naredbe. ?ovjek treba spoznati kakva je nefsova narav, šta je njegovo htijenje, na što poziva, šta nare?uje, kakav je njegov ahlak – a ahlak mu je slab, dok je jaka njegova pohlepa, pun je prohtjeva, pun lažnih tvrdnji, napustio je pokornost Uzvišenom Allahu, i bavi se samo zapovijedanjem i nametanjem želja. Njegov strah je ustvari njegova sigurnost, njegova nada su isprazne želje, njegova iskrenost je laž, njegove tvrdnje su neistinite, sve što dolazi od njega je obmana, on nema ni jednog pohvalnog postupka, niti jednu istinitu tvrdnju. Zbog toga ?ovjek nikako ne smije biti obmanut sa onim što nefs pokazuje, niti se smije nadati onome ?emu se on nada.

Ako ga oslobodi njegovih okova – odmetnu?e se, ako mu skine njegove uzde – odjuri?e, ako mu dadne ono što traži – upropasti?e ga, ako zanemari njegovo preispitivanje, le?a ?e mu okrenuti, ako popusti u suprotstavljanju njemu – potonu?e, ako bude slijedio njegove strasti odveš?e ga u Vatru i u nju sru?iti. On nema hakikata, niti vodi hajru, on je glava svih belaja i rudnik poniženja, Iblisova riznica i uto?ište svakog zla, ne poznaje ga niko osim njegovog Stvoritelja, Azze ve Dželle. On ima one sifate kojim ga je opisao Allah, Azze ve Dželle: kada god pokaže strah on je siguran, kada tvrdi da je iskren on laže, kada spomene svoju odanost (ihlas) to je u suštini rijaluk i samodopadljivost, pa tako ?ovjek treba da se uvjeri u ništavnost njegove iskrenosti i da spozna njegovu laž, jer se on prilikom ispitivanja vra?a na svoje isprazne tvrdnje, tako da nema velikog belaja a da nije ve? kod njega. Zbog toga je na robu da ga stalno preispituje, spoznaje, nadzire, suprotstavlja mu se i bori protiv njega u svemu na šta ga poziva i u šta ga uvodi, jer on nema niti jednu istinitu tvrdnju, ve? se trudi da propadne i uništi se. Ne može se opisati a da nije gore nego što je opisan, on je Iblisova riznica, njegovo odmorište, njegova zabavlja?ica, njegova sabesjednica i njegova prijateljica.

Kada rob sazna njegove osobine, spozna?e ga i ponizi?e ga, sroza?e ga i nadja?ati ga sa Allahom, Azze ve Dželle. Ako se u robu objedine ove tri osobine (pomenute na po?etku ovog poglavlja), neka traži pomo? od Allaha, Azze ve Dželle. Ako je nemaran jer, kada oja?a u odgajanju svoga nefsa i suprotstavljanju onome ?emu on poziva, on ?e oja?ati u svim ostalim dobrim stvarima, ako Allah Uzvišeni bude htio. On mora dati prednost privrženosti Allahu, Azze ve Dželle, Koji je jedan i Koji nema sudruga, i da u svemu ovome ne naginje nikome mimo Allaha, Azze ve Dželle, jer ako tako ne uradi ne?e biti podržan i upu?en ka dobru i Allah, Azze ve Dželle, ?e ga prepustiti samome sebi (njegovom nefsu).

Neophodno je da traži pomo? od Uzvišenog Allaha u svemu ovome, da slijedi Njegovo zadovoljstvo u svemu što mu je Allah naredio i zabranio, da sa time ne želi nikoga osim Allaha, Azze ve Dželle. Ako tako uradi Allah ?e ga uputiti, podržati, zavoljeti, otkloni?e od njega ono što on prezire, prekri?e ga velom ?istih poznavalaca Allaha, koji su sa tim postigli znanje o Allahu, Azze ve Dželle (el-ilmu billahi, azze ve dželle).

Spoznaja djelovanja Allaha, Azze ve Dželle

Što se ti?e spoznaje djelovanja Allaha, Azze ve Dželle, to je da rob sazna da mu je Allah, Azze ve Dželle, neke stvari naredio a neke stvari zabranio, pa je u onima koje mu je naredio pokornost, a u onima koje mu je zabranio da radi je nepokornost Njemu, Azze ve Dželle. Naredio mu je, isto tako, iskrenu odanost (ihlas) u obje ove stvari kao i da slijedi put Upute u saglasnosti sa Kur’anom i Sunnetom. U njegovoj svijesti (damir) ne smije po pitanju Njegovog djelovanja biti niko osim Allaha, Azze ve Dželle. On ne smije biti od onih koji su napustili zahirsku nepokornost, a nisu napustili batinsku nepokornost koja je majka i izvor svih grijeha, jer Allah za ovakvog nije obe?ao oprost, i za ovog nema zagarantovane nagrade (sevapa) u Ku?i nadoknade (Ahiretu). Radi toga je beskorisno za roba da se trudi u obavljanju ibadeta ako mu je nijet neispravan, a htijenje nezdravo, jer se takva njegova pokornost pretvara u potpunu nepokornost. Sa ovim ?e posti?i samo dunjalu?ke i ahiretske kazne, ima?e tjelesni zamor, umanji?e murad i napustiti tjelesne prohtjeve i uživanja, pa ?e tako izgubiti i dunjaluk i ahiret. On bi, nasuprot tome, trebao da ukrasi svoju pokornost sa iskrenom odanoš?u (ihlas), takvalukom i suzdržljivoš?u, svoj nijet ?uvati sa ispravnoš?u i ?uvati svoj Iradet sa preispitivanjem. Njegova briga treba da bude traženje iskrenog nijeta, njegova odluka traženje Ihlasa i Tevhida u svim njegovim djelima, rije?ima i halovima kada pristupi pokornosti, i kada napusti djela nepokornosti, dok mu se u?vrsti spoznaja nijeta, kao što mu se u?vrstila spoznaja djela.

Mora da se pazi da ga ne prevari prokleti Iblis sa svojim spletkama, da ga ne uhvati u svoje mreže, i da ga uništi svojim zamkama i spletkama, jer on ima klopke i okove za srca, slatke nesre?e i ukusne obmane, za koje neznalica misli da su nur i spoznaje, a one su ustvari zablude i tmine. On ?e mu otvoriti stotinu vrata pokornosti, žele?i time da ga uvede u najniži stupanj i da ga potopi sa ?injenjem tih djela. Neka se pazi! Neka se pazi! Neka se ?uva! Neka vježba opreznost. Ako je u mogu?nosti da nau?i njegove spletke kao što nau?i u?iti Kur’an, neka to uradi. To je naredio Allah, uvišena je Njegova hvala, pa neka se rob pripazi u svojoj pokornosti, kao što treba da se pripazi kada je nepokoran, pa ako mu nešto do?e na um ili ga na to pozove njegov nefs, ili ga pokrene na neku akciju, neka nipošto ne žuri bez spoznaje i znanja. On treba sa svojim nefsom u?tivo postupati, i praktikovati smireno promišljanje u?enjaka, prisustvovati sijelima fakiha koji poznaju Allaha, Njegove naredbe i Njegove zabrane, da bi ga uputili na put Allaha, Azze ve Dželle, uveli ga u spoznaju, uputili na njegove bolesti i njegove lijekove, kao što smo prethodno naveli u poglavlju o pokajanju. (Medžlisut-tevba – Poglavlje o Tevbi – Knjiga 2.)

Ne smije biti obmanut dugim stajanjem na namazu, mnogim postovima i zahirskim nafilama bez spoznaje o tome. Ako bude slijedio ove savjete i vodio ra?una o svojim djelima sa spoznajom svoga nefsa, svoga Gospodara i Njegovog neprijatelja, tada mu je djelo ispravno, i tada je naslijedio znanje i razumijevanje. Šta god bude znao od zahirskog ili batinskog znanja, pogleda?e se da li je bio u tome odan i iskren prema Allahu, pa ako jeste, Allah ?e to od njega primiti i u?vrstiti ga na tome, a ako nije, vrati?e mu to, jer Njemu nije promaklo to dijelo i od Njega nije ništa skriveno. Ako bude slijedio ove savjete, bi?e mu darovan ahlak, njegov um ?e biti ispravan, u?vrš?eno ?e biti njegovo djelo i pove?ana ?e biti njegova blagost, on ?e postati od Allahovih evlija i Njegovih odabranih prijatelja koji sa Allahom gledaju, sa Njim govore, sa Njim uzimaju, sa Njime daju. Istovremeno, on mora biti podozriv prema svome nefsu, prema svojoj želji – hevi, kako u li?nim tako i u stvarima vjere, te podozriv prema Iblisu. Nakon svega toga, on mora biti podozriv prema svome samopoznavanju, u mjeri u kojoj se to odnosi na spoznaju nefsa.

Deset svojstava mudžahida, muhasiba i ulul-emra

⁽²⁷⁾

Sljedbenici mudžahede i samoispitivajna i posjednici odluke (ulul-‘azm) imaju deset svojstava koje trebaju iskusiti na sebi, pa kada ih primjenjuju i ovladaju njima sa Allahovom dozvolom, do?i ?e do ?asnog položaja:

Prvo je: da se rob ne kune Allahom, Azze ve Dželle, ni iskreno ni lažno, ni namjerno niti nenamjerno, jer kada to uzme sebi u obavezu i navikne svoj jezik na to, to ?e ga uzdi?i do toga da ?e napustiti naviku da se kune i u zaboravu i namjerno. Kada se na ovo navikne, Allah ?e mu otvoriti vrata Njegovih mirova i on ?e korist toga osjetiti u svome srcu, a poboljšanje na svome tijelu, napredak u svojoj deredži, snagu (kuvvet) u svojoj odluci i u svome vi?enju. On ?e biti pohvaljen me?u svojom bra?om i poštovan me?u svojim komšijama, pa ?e ga oni koji ga poznaju uzeti za primjer, a svi oni koji ga vide ima?e strahopoštovanje prema njemu.

Drugo je: da napusti laganje i u šah i u ozbiljnosti. Kada ovako bude radio, naredio to svome nefsu i navikao svoj jezik na to, Allah ?e sa time raširiti njegova prsa i pro?istiti njegovo znanje i on ne?e mo?i to podnositi. Kada je ?uje od drugoga, prezrije?e to i prekori?e ga za nju u sebi, a ako ga pozove da prestane s time, ima?e nagradu.

__________________________
(27) Interesantno je zabilježiti da je ovo poglavlje skoro potpuno isto kao i 78. poglavlje knjige Adabus-suluk.

Tre?e je: da se ?uva da nekome nešto obe?a, pa da to ne ispuni, a u mogu?nosti je da to uradi, osim u slu?aju jasne smetnje. Bolje da potpuno napusti obe?avanje, što je ja?e u njegovom djelovanju i podesnije za njegov Tarikat, jer je obe?anje ravno laži. Ako tako uradi, otvori?e mu se vrata darežljivosti, stepen stida, da?e mu se ljubav iskrenih i visoko mjesto kod Allaha, uzvišena je Njegova slava.

?etvrto je: da izbjegava da proklinje išta od stvorenog, ili da uznemirava bilo šta, po?evši od trunke (atoma) pa do svega iznad nje, jer je to od ahlaka odabranika i iskrenih. On ?e imati lijepe posljedice time što ?e ga Allah ?uvati na Dunjaluku. Osim ovoga, On ?e za njega pripremiti kod Sebe velike deredže, izbavi?e ga iz zamki propasti i sa?uva?e ga od stvorenja, opskrbi?e ga milostivoš?u robova prema njemu i bliskoš?u sa Njim, Azze ve Dželle.

Peto je: da izbjegava da u?i dovu protiv bilo koga od stvorenja, pa makar mu i zulum u?inio. On ga ne smije uznemiravati svojim jezikom niti mu uzvra?ati svojim djelima, ve? ?e to podnositi radi Allaha, Tebareke ve Te’ala. Ne?e uzvra?ati ni rije?ima ni djelom, jer je to osobina koja svoga posjednika uzdiže do najve?ih deredža. Kada se ?ovjek okiti njom dostignu?e ?asni položaj na Dunjaluku i Ahiretu, ljubav i omiljenost u srcima svih stvorenja, i bliskih i dalekih, odaziv na dovu, uzvišenost u dobra i veli?inu na Dunjaluku u srcima mu’mina.

Šesto je: da ne osporava šehadet bilo koga od Ehli kible, bilo radi širka, kufra ili munafikluka. To je to najbliže milosti i najuzvišenija deredža, to je upotpunjenje sunneta i udaljavanje od miješanja u znanje Allaha, Slavljenog i Uzvišenog. To je, isto tako, udaljavanje od Allahovog, Azze ve Dželle, prezira i približavanje zadovoljstvu i milosti Uzvišenog Allaha, jer su to ?asna i plemenita vrata kod Allaha. Time ?e rob naslijediti samilost prema svim stvorenjima.

Sedmo je: izbjegavanje gledanja i želje za bilo ?ime od zahirske ili batinske nepokornosti, te uzdržavanje svojih organa od toga. Ovakvo djelo koje ima najbržu nagradu za srce i tijelo na Dunjaluku, uz ono što Uzvišeni Allah ?uva za njega od dobra na Ahiretu. Molimo Uzvišenog Allaha da nas sve obdari sa postupanjem po ovoj osobini, i da izbaci naše prohtjeve iz naših srca.

Osmo je: da izbjegava da kod stvorenja ima bilo kakvu potrebu, kako malu tako i veliku, ve? treba svoje potrebe da uzdigne iznad svih stvorenja, i onih što su mu potrebne i onih od kojih je neovisan. Zaista je ovo potpunost veli?ine abida i po?ast muttekina. Sa ovim on ja?a za nare?ivanje dobra i odvra?anje od zla, jer ?e kod njega sva stvorenja biti na jednom stepenu, u suštini jednaki. Ako bude ovako, Allah Uzvišeni ?e ga prevesti do neovisnosti, ubje?enja i pouzdanja u Njega, Azze ve Dželle. On ne?e nikoga uzdizati radi svoga prohtjeva, i ljudi ?e biti kod njega u suštini jednaki. Sigurno je da su ova vrata veli?ina mu’mina i po?ast muttekina, i to su vrata koja su najbliža Ihlasu.

Deveto je da obavezno prekine o?ekivati od ljudi da ispunjavaju njegove pohlepe, te da njegov nefs ne bude pohlepan ni prema ?emu što je u njihovim rukama, jer je to najve?a veli?ina, ?ista neovisnost, ogroman posjed, uzvišeni ponos, iskreno ubje?enje, ljekoviti i ispravni tevekkel. To su jedna od vrata pouzdanja u Allaha, Azze ve Dželle, jedna od vrata zuhda, sredstvo sa kojim se postiže suzdržavanje (vera) i upotpunjavaju obredi. Ovo je jedan od znakova (alameta) onih koji su se potpuno posvetili Allahu, Tebareke ve Te’ala.

Deseto svojstvo je: skrušenost, jer se sa njom gradi stepen abida, pove?ava se njegova deredža i upotpunjava se veli?ina i stepen kod Allaha Uzvišenog i kod stvorenja, pa on može izvršavati šta god ho?e od poslova Dunjaluka i Ahireta. Ovo je svojstvo korijen svih djela, pokornosti, njegove grane i izvršenje, sa njim rob dostiže stepen salihina koji su zadovoljni svime od Allaha, i u izobilju i u oskudici. To je potpunost takvaluka i poniznosti, a ta poniznost je da rob ne susretne bilo koga od ljudi a da ne smatra da je taj bolji od njega, i da kaže: “Vjerovatno je ovaj ?ovjek kod Allaha bolji od mene i ima ve?u deredžu.” Ako je ovaj mlad, re?i ?e: “On nije griješio prema Allahu, a ja jesam, i nema sumnje da je bolji od mene.” Ako je star, re?i ?e: “Ovaj je robovao Allahu prije mene.” Ako je alim, re?i ?e: “Ovome je dato ono što ja nisam uspio dosegnuti, i postigao je što ja nisam postigao. On zna ono što ja ne znam, i on radi po tom znanju.” Ako je džahil, re?i ?e: “Ovaj Allahu griješi iz neznanja, a ja Mu griješim sa znanjem, i ne zna se sa ?ime ?e on skon?ati, a sa ?ime ?u ja skon?ati.” Ako je kafir, re?i ?e: “Ne znam da li ?e možda on primiti islam i okon?ati sa najboljim djelom, a možda ?u ja postati kafir i okon?ati sa najgorim djelom.”

Ovo su vrata nježne i brižne ljubavi, kao i zebnje pune straha, prvo sa ?ime se susre?u i posljednje što preostaje robovima. Ako rob bude ovakav, Allah ?e ga osloboditi od nesre?a, dovesti ga do stepena upu?ivanja ljudi Allahu, Azze ve Dželle. On ?e biti jedan od odabranih i voljenih prijatelja Rahmana, bi?e jedan od neprijatelja Iblisa, Allahovog neprijatelja, Allah ga prokleo. Ovo su, isto tako, i jedna od vrata Milosti. On ?e sa time presje?i put kibura i veze samodopadljivosti, i odbi?e stepen uzvišenosti i odstraniti stepen veli?ine za svoj nefs u vjeri i na Dunjaluku i na Ahiretu. Ovo je slanost - srž, suština ibadeta i kona?na po?ast zahida i ukras nasika (osamljeni privrženici). Nema bolje stvari od toga, jer sa time on prekida svoj jezik od spominjanja svih svjetova. Njegovo djelo se ne?e upotpuniti osim s time, i iz njegovog srca ?e iza?i tmina, nepravda i kibur u svim halovima. Njegov jezik ?e i u tajnosti i u javnosti jedno govoriti, njegovo htijenje ?e i u tajnosti i u javnosti biti jedno, a tako ?e biti i sa njegovim govorom. Za njega ?e stvorenja po pitanju savjetovanja (nasihata) biti jedno, jer on ne smije biti od onih koji savjetuju a spominju bilo koga od Allahovih stvorenja po zlu ili ga napadaju radi nekog djela, ili vole da se kod njih neko spominje po zlu, ili mu je srcu drago kada se kod njega neko spomene po zlu, jer je ovo nesre?a za abide, truhlost za pobožnjake i propast za zahide, osim ako ga Allah, Azze ve Dželle, ne pomogne sa ?uvanjem njegovog jezika i srca sa Svojom miloš?u.

Tevekkul (pouzdanje)

Sto se ti?e tevekkula, njegova osnova je u Njegovim, Azze ve Dželle, rije?ima: “A ko se u Allaha pouzda, On mu je dovoljan.” (65:3), i Njegovim, Uzvišen je On, rije?ima: “I u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!” (5:23)

Od Abdullaha ibn Mes’uda r.a. se prenosi da je Allahov Poslanik a.s. rekao: “Vidio sam sve narode na Velikom zboru, i vidio sam moj ummet kako je ispunio i brda i doline i za?udio sam se njihovom brojnoš?u i pojavom, pa mi je re?eno: ‘Jesi li zadovoljan?’ i ja rekoh: ‘Jesam!’ Re?eno mi je: ‘Od ovih ?e sedamdeset hiljada u?i u Džennet bez polaganja ra?una, oni se nisu igrali sa vatrom, niti tražili loše predznake, niti su izvrdavali, ve? su se u svoga Gospodara pouzdavali.” Tada je ustao ‘Akkaš ibn Mihsan el-Esedi i rekao: “O Allahov Poslani?e, moli Allaha da me u?ini jednim od njih!”, pa Allahov Poslanik a.s. re?e: “Allahu naš, u?ini ga jednim od njih!” Tada ustade drugi ?ovjek i re?e: “Moli Allaha da i mene u?ini jednim od njih!”, pa Alejhiselam re?e: “Preduhitrio te ‘Akkaš.”

Suština (hakikat) tevekkula je prepuštanje svih stvari Allahu, Azze ve Dželle, bijeg od tmina odabiranja i planiranja, uzdizanje do podru?ja osvjedo?enja (šuhud) u propise i odre?enja, tako da rob odlu?i da ne?e tražiti mijenjanje svoga udijela, jer ono što mu je dodijeljeno ne?e ga mimoi?i, a ono što mu nije odre?eno ne?e ga zapasti. Tako se njegovo srce smiri sa time, i na?e smiraj (jatmeine) u obe?anju svoga Gospodara pa uzima samo od svoga Gospodara. Tevekkul ima tri stepena: tevekkul (pouzdanje), teslim (predavanje) i tefvid (prepuštanje). Tevekkul je smirenje sa obe?anjem njegovog Gospodara, posjedniku teslima je dovoljno Njegovo znanje, a posjednik tefvida je zadovoljan Njegovom odredbom. Re?eno je: “Tevekkul je po?etak, teslim je sredina, a tefvid je kraj.” Re?eno je i: “Tevekkul je osobina mu’mina, teslim je osobina evlija, a tefvid je osobina muvehhida.” Re?eno je i: “Tevekkul je osobina obi?nog svijeta (avamm), teslim je osobina odabranika (havass), a tefvid je osobina odabrane elite (havassul-havass)” Re?eno je i: “Tevekkul je osobina svih vjerovjesnika, teslim je osobina Ibrahima, a tefvid je osobina našeg Vjerovjesnika, Allahov Salat na svima njima.”

Tevekkul u svojoj potpunoj suštini je imao Ibrahim Prijatelj a.s. u trenutku kada je rekao Džibrilu a.s.: “Ako je od tebe (pomo?), ne treba!”, jer je njegov nefs nestao tako da od njega nije bilo ni traga, pa on pored Allaha nije vidio nikoga osim Allaha, Azze ve Dželle. Sehl ibn Abdullah, Allah Uzvišeni mu se smilovao, je rekao: “Prvi stepen u tevekkulu je da rob bude pred Allahom, Azze ve Dželle, kao mejt pred gasalom, koji ga okre?e kako ho?e, a on se ne može ni pokrenuti niti upravljati. Mutevekkel u Allaha, Subhanehu ve Te’ala, je ?ovjek koji ništa ne pita, niti šta ho?e, niti odbija, niti zadržava.”

Tako?er je re?eno: “Tevekkul je potpuna predanost.” Hamdun, Allah Uzvišeni mu se smilovao, je rekao: “To je da se ?vrsto držiš Allaha, Azze ve Dželle.” Ibrahim el-Havvas, Uzvišeni Allah mu se smilovao, je rekao: “Suština tevekkula je napuštanje straha i nade od bilo koga mimo Allaha, Azze ve Dželle.” Re?eno je: “Tevekkul je svesti život na jedan dan, i napustiti brige za sutra.” Ebu Ali er-Ruzbari, Uzvišeni Allah mu se smilovao, je rekao: “O?uvanje tevekkula je na tri stepena: Prvi je da kada mu se dadne bude zahvalan, a kada mu se uskrati bude strpljiv; Drugi je da za roba davanje i uskra?ivanje budu jednaki; Tre?i je da mu uskra?ivanje uz zahvalnost bude draže, radi njegovog znanja da je Uzvišeni Allah za njega to odabrao.” Prenosi se od Džafera el-Huldija da je Ibrahim el-Havvas, Uzvišeni Allah mu se smilovao, rekao: “Bio sam na putu u Mekku, i vidio sam osobu divljeg izgleda, pa sam mu prišao i pitao: “Jesi li od džinna ili od ljudi?”, pa mi on re?e: “Od džinna.” Upitah ga: “Gdje ideš?”, a on re?e: “U Mekku.” Upitah ga: “Zar bez opskrbe i jahalice?”, a on re?e: “Da, i me?u nama, tako?er, ima onih koji putuju sa tevekkulom.” Upitah ga: “Šta je tevekkul?”, pa mi on re?e: “Uzimanje od Allaha.”

Sehl, Uzvišeni Allah mu se smilovao, je rekao: “To je spoznaja Davatelja opskrba stvorenjima. Nikome ne?e tevekkul biti ispravan sve dok kod njega ne bude nebo kao mješina, a zemlja kao željezo, kao da sa neba ne pada kiša, niti iz zemlje ni?e bilje, a da zna da ga Allah nije zaboravio i da mu je obezbjedio njegovu opskrbu izme?u ovo dvoje.” Re?eno je: “To je da nisi nepokoran Allahu radi svoje opskrbe.” Neki od šejhova su rekli: “Tebi je dovoljno od tevekkula da ne tražiš sebi pomaga?a mimo Uzvišenog Allaha, niti ?uvara tvoje opskrbe mimo Njega, niti onog koji posmatra tvoje djelo mimo Njega.”

El-Džunejd, Uzvišeni Allah mu se smilovao, je rekao: “Tevekkul je da se prepustiš u potpunosti svome Gospodaru, a da se suprotstaviš onome ko je mimo Njega.” En-Nuri, Uzvišeni Allah mu se smilovao, je rekao: “To je da tvoje planiranje nestane u Njegovom planiranju, i da budeš zadovoljan Allahom kao zaštitnikom, upraviteljem i pomaga?em. Uzvišeni Allah kaže: ‘A Allah je dovoljan zaštitnik’ (4:81)” Re?eno je: “To je da je poniženom robu dovoljan Veli?anstveni Gospodar, i da je Prijatelju dovoljan Veli?anstveni, tako da i ne pogleda u pomo? od Džibrila a.s.” Re?eno je: “To je smirenje od kretanja, oslanjaju?i se na Stvoritelja Zemlje i nebesa.”

Behlul el-Medžnun

⁽²⁸⁾

, Uzvišeni Allah mu se smilovao, je upitan: “Kada rob posjeduje tevekkul?”, pa on re?e: “Kada sa svojim nefsom bude stranac (garib) me?u stvorenjima, a svojim srcem blizak (karib) Hakku.” El-Hatim el-Esamm

⁽²⁹⁾

, Uzvišeni Allah mu se smilovao, je upitan: “Na ?emu si sagradio ovo svoje djelovanje od tevekkula?”, pa on re?e: “Na ?etiri stvari: Znao sam da moju opskrbu ne?e pojesti niko osim mene, pa se nisam sa njom zaokupljao; znao sam da moj posao ne?e uraditi niko osim mene, pa sam se sa njim zaokupio; znao sam da ?e mi smrt do?i iznenada, pa sam je preduhitrio; i znao sam da sam pred Okom Uzvišenog Allaha u svakom stanju, pa sam Ga se stidio.”

__________________________
(28) Behul el-Medžnun je bio brat Harun er-Rašida, Abasidskog halife. Šejh Muzaffer Ozak el-Džerahi ga je opisao na sljede?i na?in u svojoj knjizi Iršad:”...Evlijullah Behlud el-Medžnun je bio svjesni duhovni vo?a… Ova plemenita osoba je prikrivala svoju mudrost pokrivkom ludosti, baš kao što pametni ljudi kriju svoje blago u ruševinama… On bi neuznemiravan dolazio u palatu Haruna er-Rašida koji bi ga pitao razna pitanja traže?i njegovo vo?stvo u državnim poslovima.
(29) Ebu Abdurrahman Hatim ibn Unvan el-Esamm (Gluhi) je ro?en u Belhu i u?enik je Šekika el-Belhija, Allah im se smlovao obojici. Jedno vrijeme je bio u Bagdadu, a preselio je u Vešdžaru blizu Tirmiza 237/852. godine. Njegov sluh je bio neošte?en, ali je nekom prilikom, jedna žena dok mu je postavljala pitanej pustila vjetar, a on je, da bi je poštedio sramote, rekao: “Govori glasnije, potvrd sam na ušima!” Hatim je nastavio da se pretvara narednih petnaest godina, sv edok ta žena nije preselila, pa otuda i njegov nadimak – o.p.

Od Ebu Musa ed-Debilija se prenosi da je rekao: “Pitao sam Abdurrahmana ibn Jahja o tevekkulu, pa mi je rekao: ‘Da staviš svoju ruku u ?eljusti ogromne zmije do zgloba, a da se ne bojiš pored Allaha ni?ega’.” Ebu Musa, Uzvišeni Allah mu se smilovao, govori nadalje: “Otišao sam Ebu Jezidu el-Bistamiji, Uzvišeni Allah mu se smilovao, da ga pitam o tevekkulu, pa sam došao u Bistam i pokucao sam mu na vrata, a on mi re?e: “O Ebu Musa, zar ti odgovor Abdurrahmana nije bio dovoljan, pa si došao da i mene pitaš?!” Ja rekoh: “Gospodine moj, otvori mi vrata!”, pa on re?e: “Da si došao da me posjetiš, otvorio bih ti vrata, uzmi odgovor sa vrata. Odlazi, a da ima zmija koja se obmotala oko Arša i ho?e da te proždere, ni tada se ne bi smio bojati ni?ega pored Allaha.” Ja sam otišao i došao u Debil (grad u Armeniji – Dvin) i bio sam tamo godinu dana, a zatim sam se odlu?io na zijaret i otišao Ebu Jezidu, pa mi on re?e: “Sada si mi došao kao posjetilac, pa merhaba posjetitelju, u?i!” Bio sam kod njega jedan mjesec i nije mi naumpalo ništa a da mi on nije odgovorio na to prije nego što bih ga i upitao, pa mu ja jednom rekoh: “O Ebu Jezide, ja bih išao, pa bih htio da mi daš nešto korisno”, pa mi on re?e: “Znaj da korist od stvorenja nije nikakva korist”, i onda ustade i ode, a i ja sam shvatio da sam se time okoristio i otišao sam.”

Od Ibn Tavusa el-Jemanija, Uzvišeni Allah mu se smilovao, se prenosi, a on od svoga oca Tavusa, Uzvišeni Allah mu se smilovao, da je rekao: “Neki beduin je došao sa svojom jahalicom, potom je spustio da klekne i svezao joj nogu, a potom digao glavu prema nebu i rekao: “Allahu naš, zaista je ova jahalica i sve što je na njoj u Tvojoj zaštiti”, a zatim se udaljio i otišao. Kada je beduin izašao iz Mesdžidul-harama, nije bilo ni jahalice ni njenog tovara, pa je on podigao glavu prema nebu i rekao: “Allahu naš, meni nije ništa ukradeno, ve? je ovo Tebi ukradeno.” Tavus govori: “Dok smo stajali sa beduinom, vidjesmo ?ovjeka kako silazi sa vrha brda Ebu Kubejs

⁽³⁰⁾

, vode?i jahalicu lijevom rukom, a desna mu je bila odsje?ena i obješena o njegovom vratu, pa je prišao beduinu i rekao: “Uzmi svoju jahalicu i sve što je na njoj.” Upitao sam ga šta se dogodilo, pa mi on re?e: “Presreo me je konjanik na sivom konju na vrhu Ebu Kubejsa i rekao mi: ‘O lopove, pruži ruku!’, pa sam ja pružio, a on je uhvatio i stavio na kamen. Onda je uzeo drugi i odsjekao mi ruku i zaka?io mi je za vrat. Zatim je rekao: ‘Idi i vrati jahalicu i sve što je na njoj beduinu!’”

__________________________
(30) Ebu Kubejs – crna bazaltna planina koja se proteže na isto?noj strani Mekke.

Prenosi se od Omera ibnul-Hattaba r.a. da je Allahov Poslanik a.s. rekao:
“Da se pouzdajete u Allaha istinskim tevekkulom, On bi vas opskrbljivao kao što opskrbljava ptice, osvanu gladne a zano?e site” Prenosi se od Muhammeda ibn Ka’ba, a on od Ibn Abbasa, Allah zadovoljan obojicom, da je rekao: “Allahov Poslanik a.s. je rekao: “Koga raduje da bude naj?asniji od ljudi, neka se boji Allaha; koga raduje da bude najja?i od ljudi neka se pouzdaje u Allaha; a koga raduje da bude najbogatiji me?u ljudima, neka se više oslanja na ono stoje u Allahovoj ruci od onoga što je u njegovoj ruci.”

Omer r.a. je ispjevao sljede?a dva bejta:

“Spokojan budi jer su
Svi poslovi sa Allahovim odre?enjem
ako je nešto negdje drugom namjenjeno
nikada ti se ne?e dati
ah ako ti je to odre?eno
od tebe ne može pobje?i”

Upitan je Jahja ibn Mu’az, Uzvišeni Allah mu se smilovao: “Kada ?e ?ovjek biti od onih koji se (istinski) pouzdaju?”, pa je on rekao: “Kada bude zadovoljan Allahom kao povjerenikom (vekil).” Bišr, Alllah mu se smilovao, je rekao: “Kada neko od vas kaže: ‘Ja se pouzdajem u Allaha, taj laže, jer, Allaha mi, da se on pouzdaje u Allaha, bio bi zadovoljan sa onime što On ?ini sa njim.” Rekao je Ebu Turab en-Nahšebi, Uzvišeni Allah mu se smilovao: “To je bacanje tijela u robovanje (ubudijet) i vezanje srca za priznavanje Gospodara (rubbubijet), smirenje sa dovoljnoš?u, pa ako mu se dadne zahvaljiva?e, a ako mu se uskrati, sabura?e.” Zunnun, Allah Uzvišeni mu se smilovao, je isto tako jednom ?ovjeku koji ga je pitao o tevekkelu, rekao: “To je odbacivanje (ovosvjetskih) gospodara i prekidanje povoda (sebeb)”, pa mu ovaj koji ga je pitao re?e: “Reci mi još!”, pa on re?e: “Bacanje nefsa u ubudijet i njegovo va?enje iz rububijeta.” I tako?er je rekao: “To je prekidanje slavoljubivih namjera, uprave svoga nefsa i lišavanje pripisivanja sebi svakog pokreta i mo?i.”

Što se ti?e zahirskog pokretanja koje je vezano za sticanje po sunnetu, ono ne poništava sr?ani tevekkul, nakon što se rob u svome srcu uvjeri da je odre?enje od Allaha Uzvišenog, jer je mjesto tevekkula srce, i on je potvrda imana. Onaj ko negira sticanje, taj negira i sunnet, a ko negira tevekkul, taj negira i iman. Ako je nešto od povoda sticanja opskrbe otežano to je sa Allahovim, Azze ve Dželle, odre?enjem, a ako je olakšano, to olakšanje je od Njega, Azze ve Dželle. Tako, tjelesni organi i vanjština tog ?ovjeka su pokrenuti da sti?u povode opskrbe sa nare?enjem Allaha, Azze ve Dželle, a njegov batin je smiren sa obe?anjem Allaha, Azze ve Dželle. Prenosi se od Enesa ibn Malika, r.a. da je rekao: “Došao je ?ovjek na svojoj kamili i pitao: “O Allahov Poslani?e, da li da je ostavim na tevekkul?”, pa mu Alejhisselam re?e: “Zaveži je, pa onda tevekkul.”

Re?eno je: “Onaj ko ima tevekkul je kao dijete koje ne zna ni za kakvo drugo uto?ište osim maj?inih grudi, tako da se on ne upu?uje nigdje osim ka svome Gospodaru, Azze ve Dželle.” Re?eno je: “Tevekkul je odbacivanje sumnji i prepuštanje svega Caru careva.” Re?eno je: “Tevekkul je povjerenje u ono što je u Allahovoj, Azze ve Dželle, ruci, a napuštanje o?ekivanja bilo ?ega od onoga što je u rukama ljudi.” Re?eno je: “Tevekkul je ispražnjavanje tajne od razmišljanja o pribjegavanju parni?enju u traženju opskrbe.”

Lijep ahlak, šukr, sabur, rida

(Iz časopisa "Behar" br. 93-94)

Lijep ahlak (husnul-hulk)

Osnova toga su rije? Allaha, Azze ve Dželle, Svome vjerovjesniku a.s. u Njegovoj Knjizi objavljenoj njemu: “Jer ti si zaista najve?eg ahlaka.” (68:4) I ono što se prenosi od Enesa ibn Malika r.a. da je rekao: “Neko je upitao: ‘Allahov Poslani?e, koji od mu’mina ima najbolji iman?’, pa je on a.s. rekao: ‘Onaj od njih koji je najljepšeg ahlaka.” Lijep ahlak je najefdalnija osobina roba i sa njim se pokazuje suštinski dragulj ?ovje?nosti, jer je ?ovjek i pokriven svojim ahlakom, a i poznat po svome ahlaku. Re?eno je: “Allah, Azze ve Dželle, je odabrao Svoga vjerovjesnika i Svoga poslanika Muhammeda a.s. sa onime što ga je po?astio od mu’džiza, kerameta i izuzetnih sposobnosti, ali ga nije uzvisio ni?im od njegovih osobina kao što ga je uzvisio sa njegovim ahlakom, pa je On, Koji je najuzvišeniji govornik, rekao: “Jer ti si zaista najve?eg ahlaka” (68:4) Re?eno je da ga je Allah Uzvišeni opisao sa najve?im ahlakom (bil-hulukil-azim), jer je on po?aš?en posjedom oba svijeta, a njemu je bio dovoljan samo Allah, Azze ve Dželle. Re?eno je: “Najve?i ahlak je to da se ni sa kim ne sukobljava niti se ko sa njim sukobljava, radi siline njegove spoznaje Uzvišenog Allaha.” Re?eno je: “Zna?enje toga je da na tebe ne uti?e surovost stvorenja nakon što se upoznaš sa Istinom (el-Hakk).”

Ebu Se’id el-Harraz, Allah Uzvišeni mu se smilovao, je rekao: “To je da ?ovjek nema težnju ni himmet (ambiciju) ni za ?im osim za Allahom, Azze ve Dželle.” Džunejd, Uzvišeni Allah mu se smilovao, je rekao: “?uo sam El-Harisa el-Muhasibija da govori: ‘Izgubili smo tri stvari: lijep izgled sa ?ednoš?u, lijep govor sa ?estitoš?u, bratstvo sa vjernoš?u.’” Re?eno je: “Lijep ahlak je umanjivanje onoga što je od tebe, a uve?avanje onoga što je za tebe.” Re?eno je: “Znak lijepog ahlaka je odbacivanje uznemiravanja drugih i podnošenje poteško?a.” Rekao je Vjerovjesnik a.s. svojim ashabima, Allah zadovoljan njima: “Vi ne?ete osvojiti ljude sa svojim imecima, ve? ih osvojite sa nasmješenim licem i lijepim ahlakom.”

Lijep ahlak sa Allahom, Azze ve Dželle

Lijep ahlak sa Allahom, Azze ve Dželle, je da izvršavaš Njegove naredbe, da napustiš Njegove zabrane, da Mu se pokoravaš u svim halovima i da ne misliš da zaslužuješ uzvratnu nagradu od Njega, da sve što je odre?eno prepustiš Njemu bez okrivljavanja, da mu potvr?uješ tevhid bez širka i da vjeruješ u Njegovo obe?anje bez imalo sumnje. Zunnun el-Misri, Uzvišeni Allah mu se smilovao, je upitan: “Koji ?ovjek treba da je najzabrinutiji?”, pa je on rekao: “Onaj koji je najgoreg ahlaka.”

El-Hasan el-Basri, Uzvišeni Allah mu se smilovao, je rekao za Njegove, Azze ve Dželle, rije?i: “I svoju odje?u o?isti.” (74:4) da zna?e: “Svoj ahlak popravi.” Za rije?i Uzvišenog: “I obasipa vas Svojim blagodatima, i zahirskim ibatinskim.” (31:20), je re?eno: “Zahirski je skladno stvaranje, a batinski je pro?iš?avanje ahlaka.” Ibrahim ibn Edhem, Uzvišeni Allah mu se smilovao, je upitan: “Da li si se ikada obradovao na dunjaluku?”, pa on re?e: “Jesam, dva puta. Prvi put kada sam sjedio negdje jednog dana, pa je došao pas i pomokrio se na mene, a drugi put kada sam sjedio, pa je neki ?ovjek došao i ošamario me.”

Re?eno je: “Kada bi djeca vidjela Uvejsa el-Karanija, Uzvišeni Allah mu se smilovao, ga?ala bi ga kamenjem, a on bi rekao: ‘Ako me ve? morate ga?ati, ga?ajte me sa manjim kamenicama, da mi ne biste slomili cjevanicu i tako me sprije?ili od namaza.’” Re?eno je da je neki ?ovjek grdio El-Ahnefa ibn Kajsa, Uzvišeni Allah mu se smilovao, i sve išao za njim, pa kada su se približili jednom naselju, on je stao i rekao: “Mladi?u, ako je u tvome srcu ostalo još nešto, odmah to reci, da te ne bi ?ule neke od budala u ovom naselju, pa ti ne uzvrate.” Hatem el-Esamm, Uzvišeni Allah mu se smilovao, je upitan: “Da li ?ovjek mora tolerisati svakoga?”, pa on re?e: “Da, osim svoga nefsa.” Prenosi se da je Emirul-mu’minin Alija ibn Ebu Talib r.a. pozvao svoga roba, pa mu se on nije odazvao, pa ga je i drugi i tre?i put pozvao, a on mu se nije odazivao, pa je ustao i vidio ga kako leži. Upitao gaje: “Zar me nisi ?uo, mom?e?”, pa on re?e: “Jesam.” Upitao ga je: “Šta te je navelo da mi se ne odazoveš?”, a on re?e: “Bio sam siguran da me ne?eš kazniti, pa sam se ulijenio.” Na to mu Alija re?e: “Idi, slobodan si, radi Allahovog, Azze ve Dželle, Lica.”

Re?eno je: “Lijep ahlak je da budeš blizu ljudima, a daleko (stranac) od onoga što je izme?u njih.” Re?eno je i: “Lijep ahlak je da prihvataš ono što tebe odbija, bilo to od grubosti ljudi ili Hakkovog odre?enja, bez srdžbe i uznemirenosti.” Re?eno je: “U Indžilu je zapisano: ‘Robe Moj, sjeti Me se kada si u srdžbi, i Ja ?u se tebe sjetiti kada Ja budem u srdžbi!’” Neka žena je rekla Maliku ibn Dinaru, Uzvišeni Allah mu se smilovao: “O licemjeru! (Ja murai)”, pa je on odgovorio: “O ti, našla si moje ime kojeg su zagubili stanovnici Basre.” Lukman je rekao svome sinu: “O sinko, ne?eš spoznati troje osim u tri (situacije): blagost kod srdžbe, hrabrost u ratu i brata u potrebi za njim.” Musa a.s. je rekao: “Ilahi, molim Te da se ne govori za mene ono što ja nemam kod sebe.”, pa mu Uzvišeni Allah objavi: “Nisam to uradio za Sebe, pa zašto da uradim za tebe?”

Zahvalnost (šukr)

Osnova o zahvalnosti se nalazi u Njegovim, Azze ve Dželle, rije?ima: “Ako budete zahvaljivali, Ja ?u vam pove?ati.” (14:7), i ono što se prenosi od ‘Ataa, Uzvišeni Allah mu se smilovao: “Ušao sam kod Aiše, Allah zadovoljan sa njom, i rekao sam: ‘Obavijesti nas o najdivnijem što si vidjela kod Allahovog Poslanika a.s., pa je ona zaplakala i rekla: ‘Koji to od njegovih postupaka nije bio divan? A jednom mi je došao u no?i i legao sa mnom u moju postelju - ili je rekla: pod moj pokriva? - tako da mu je koža doticala moju kožu, a potom je rekao: “O k?eri Ebu Bekrova, pusti me da ibadetim svome Gospodaru.” Ona re?e: “Ja volim tvoju blizinu, ali ?u slijediti ono što ti želiš”, pa je ona dopustila njemu a.s. da ustane, i on je došao do vode, uzeo abdest i puno je vode polio, a zatim je ustao i klanjao. Plakao je na kijamu sve dok mu suze nisu pokvasile njegova prsa, a zatim je u?inio ruku’ i plakao, zatim sedždu i plakao, a potom podigao glavu i plakao. Nije prestajao tako sve dok nije došao Bilal r.a. i obavijestio ga o namazu. Aiša kaže: “Upitala sam ga: ‘O Allahov Poslani?e, šta te je rasplakalo, kada ti je Allah oprostio i prošle i budu?e greške?’, pa je on a.s. rekao: “Zar da ne budem zahvalan rob? I zašto to ne bih radio kada mi je Allah, Azze ve Dželle, objavio: ‘Zaista je u stvaranju nebesa i Zemlje…’” (2:164) do kraja ajeta.

Suština zahvalnosti kod Ehli-tahkika (Obistinjenih sljedbenika suštine) je: priznavanje blagodati od Davatelja blagodati na poseban na?in, a u ovom zna?enju je Uzvišeni Allah opisao Sebe da je sveobuhvatno Zahvalni (eš-Šekur), a zna?enje toga je da on nagra?uje robove za zahvalnost, tako da je nagradu za zahvalnost nazvao zahvalnoš?u, kao što kaže Allah, Azze ve Dželle: “A naknada za zlo je zlo u istoj mjeri.” (42:40) Re?eno je: “Suština zahvalnosti je hvaljenje Dobro?initelja (muhsin) sa pomenom Njegovog dobro?instva (ihsan), tako rob zahvaljuje Uzvišnom Allahu slave?i Ga i spominju?i Njegovo dobro?instvo prema njemu, a zahvala Hakka Slavljenoga robu je pohvala njega spominjanjem njegovog dobro?instva prema Njemu. Dobro?instvo roba je njegova pokornost Allahu, a dobro?instvo Hakka je Njegovo davanje blagodati robu, tako da se suštinska zahvalnost roba ogleda u izgovoru jezika i potvrdi srca dobro?instva od Gospodara.

Zahvalnost se dijeli na sljede?e dijelove: Zahvalnost jezikom, a to je priznanje blagodati od strane roba sa poniznim govorom. Zahvalnost tijelom i organima, a to je osobeni pokazatelj vjernosti i hizmeta. Zahvalnost srcem zahtijeva pažljivu ravnotežu izme?u vidljivog pokazivanja zahvalnosti, sa stalnim ?uvanjem osje?aja poštovanja (hurmeta). Re?eno je: “Zahvalnost o?iju je da pokriješ mahanu koju vidiš kod svoga prijatelja, a zahvalnost ušiju je da pokriješ mahanu koju ?uješ o njemu.” Op?enito, zahvalnost je da nisi nepokoran (asi) Uzvišenom Allahu sa Njegovim blagodatima.

Kaže se da je zahvalnost – zahvalnost alima kada je ona u onome što oni raspravljaju. Zahvalnost je zahvalnost abida kada je ona odlika njihovih djela. Zahvalnost je zahvalnost arifa kada je ona privrženost Njemu, Azze ve Dželle, u svim njihovim halovima, i njihovom ?vrstom vjerovanju (itikad) da je sve ono u ?emu su oni od hajra i ono što se pokazuje od njih od pokornosti, robovanja, spominjanja Njega. Azze ve Dželle, sve sa Njegovom uputom, Njegovom blagodati, Njegovom pomo?i, Njegovim pokretanjem i Njegovom snagom, Azze ve Dželle. Isto tako da je to sa njihovim povla?enjem od u?eš?a u svemu tome i nestankom (fena) u Njemu, njihovim priznavanjem nemo?i, manjkavosti i neznanja, a potom sa poniznoš?u pred Njim, Azze ve Dželle, u svim svojim halovima.

Rekao je Ebu Bekr el-Verrak, Uzvišeni Allah mu se smilovao: “Zahvalnost na blagodatima je osvjedo?enje u Dobro?instvo (nasla?ivanje o?iju na darovanim blagodatima) i ?uvanje Svetosti (hurmet). “Re?eno je: “Zahvalnost na blagodatima je da vidiš da je tvoj nefs u njima parazit (da ih ne zaslužuje).” Rekao je Ebu Osman (El-Hiri), Uzvišeni Allah mu se smilovao: “Zahvalnost je spoznaja da si nemo?an da se zahvališ.” Re?eno je: “Zahvalnost na zahvalnosti je potpunija od same zahvalnosti. To je da vidiš da je tvoja zahvalnost sa Njegovom podrškom, i da vidiš da je ta podrška tebi data radi blagodati koje su ti date, tako da Mu zahvaljuješ na zahvalnosti, a zatim da zahvaljuješ na zahvaljivanju za zahvaljivanje, i tako sve do beskona?nosti.” Re?eno je: “Zahvalnost je pripisivanje blagodati njihovom Gospodaru (mevla) sa osobinom poniznosti prema Njemu.”

El-Džunejd, Uzvišeni Allah mu se smilovao: “Zahvalnost je da ne vidiš svoga nefsa dostojnog darovanih blagodati.” Re?eno je: “Zahvalan (šakir) je onaj ko zahvaljuje na onome što ima, a mnogo zahvalan (šekur) je onaj ko zahvaljuje na onome što nema.” Re?eno je: “Zahvalan je onaj ko zahvaljuje na davanju, a mnogo zahvalan je onaj ko zahvaljuje na uskra?ivanju.” Re?eno je: “Zahvalan je onaj ko zahvaljuje na poklonima, a mnogo zahvalan je onaj ko zahvaljuje na belajima.” Re?eno je: “Zahvalan je onaj ko zahvaljuje na momentalnoj darežljivosti, a mnogo zahvalan je onaj ko zahvaljuje kod odga?anja.” Eš-Sibli, Uzvišeni Allah mu se smilovao, je rekao: “Zahvalnost je vi?enje Davatelja blagodati, a ne vi?enje blagodati.” Re?eno je: “Zahvalnost je vezivanje postoje?eg, a lov nedostaju?eg.”

Ebu Osman, Uzvišeni Allah mu se smilovao, je rekao: “Zahvalnost obi?nih ljudi je na hrani, pi?u, odje?i, a zahvalnost odabranika je na suštinskim zna?enjima (me’ani) koja se spuštaju na njihova srca, a Allah, Azze ve Dželle, kaže: “A malo je Mojih robova koji su mnogo zahvalni.” (34:13) Davud a.s. je rekao: “Ilahi, kako da Ti zahvaljujem kad je i moja zahvalnost Tebi jedna od Tvojih blagodati”, pa mu je Allah, Tebareke ve Te’ala, objavio: “Sada si Mi se zahvalio.” Re?eno je: “Kada je tvoja ruka uskra?ena od naknade, neka je tvoj jezik produžen sa zahvalnoš?u.” Re?eno je: “Kada je Idris a.s. obradovan sa oprostom, on je tražio život”, pa je upitan: “Zašto?” On je rekao: “Da bih Mu mogao zahvaljivati, jer sam prije ovoga (trenutka smrti) sve radio za oprost”, pa je melek raširio svoja krila i ponio ga na nebo.” Re?eno je: “Neki od vjerovjesnika a.s. je prolazio pored malog kamena ispod kojeg je izvirala obilata voda, pa se za?udio tome, te je Allah dao kamenu da progovori, i kada ga je (vjerovjesnik) upitao za to, on je rekao: “Od kada sam ?uo Allaha, Azze ve Dželle, da govori: “...vatra kojoj ?e gorivo biti ljudi i kamenje” (19:6), ja pla?em iz straha od Njega”, pa je vjerovjesnik a.s. zamolio Allaha da taj kamen izbavi od Vatre, pa mu je Allah, Azze ve Dželle, objavio: “Ja sam ga oslobodio Vatre”, te je vjerovjesnik otišao. Kada se vra?ao, vidio je vodu kako izvire iz tog kamena još obilatije nego prije, pa se on za?udio, pa mu je opet Allah dao da mu kamen progovori, i kada ga je upitao: “Zašto pla?eš kada ti je Allah oprostio?”, pa on re?e: “Ono je bio pla? tuge i straha, a ovo je pla? zahvalnosti i sre?e.”

Re?eno je: “Onaj koji zahvaljuje je uz pove?anje, jer je on u svjedo?enju blagodati. Uzvišeni Allah kaže: “Ako vi budete zahvaljivali, Ja ?u vam pove?ati.” (14:8), a onaj koji je strpljiv je sa Allahom i nalazi sklonište sa Njim, jer je on u svjedo?enju Davatelja belaja, a Uzvišeni Allah kaže: “Allah je zaista sa strpljivima.” (2:153, 8:46) Re?eno je: “Hamd je na dahove, a šukr je na blagodati osje?aja.”  Re?eno je u sahih haberu: “Prvi koji ?e biti pozvani u Džennet su oni koji su hamd ?inili Allahu na onome sto je On stvarao!”

Prenosi se od jednog od velikana da je rekao: “Na jednom od svojih putovanja sam sreo oronulog starca koji je duboko zagazio u godine, pa sam ga pitao o njegovom halu i on mi je rekao: “Na po?etku svoga života sam se bio zaljubio u svoju amidži?nu, a tako?er se i ona bila zaljubila u mene, pa smo se složili da je oženim. Prve bra?ne no?i nakon svadbe sam joj rekao: ‘Do?i da oživimo ovu no? zahvalom (šukr) Allahu, Azze ve Dželle, jer nas je sastavio!’, pa smo tu no? klanjali i nismo prilazili jedno drugom. Kada je bila druga no? rekli smo to isto, i ve? sedamdeset ili osamdeset godina mi smo u tom halu svaku no?. Zar nije tako, ta i ta (nazvao ju je po imenu)?”, upita on staricu (koja je bila kraj njega), pa ona re?e: “Ovako je kao što je starac (šejh) rekao.”

Strpljenje (sabur)

Osnova strpljenja je u govoru Allaha, Azze ve Dželle: “O vi koji vjerujete, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte i Allaha se bojte, da biste uspjeli.” (3:200) I Njegovom, Azze ve Dželle, govoru: “Budi strpljiv, ali tvoje strpljenje je samo sa Allahom.” (27:127) Prenosi se od Aiše, Allah zadovoljan sa njom, da je Vjerovjesnik a.s. rekao “Sabur je pri prvom udaru.” I prenosi se da je jedan ?ovjek rekao: “O Allahov Poslani?e, otišao je moj imetak i oboljelo je moje tijelo!”, pa je Vjerovjesnik a.s. rekao: “Nema hajra u robu kojem ne ode imetak i kome ne oboli tijelo, jer kada Allah Uzvišeni zavoli roba onda ga iskuša belajima, a kada mu da belaje, da mu i sabur.”

Prenosi se od Vjerovjesnika a.s. da je rekao: “Ima deredža kod Allaha, Azze ve Dželle, koju ?ovjek ne može dosegnuti sa svojim djelom, sve dok ne bude iskušan belajem u svome tijelu, i tek tada ?e je dosegnuti.” Prenosi se u haberu: “Kada je objavljen Njegov, Tebareke ve Te’ala, govor: “Ko ?ini zlo, bi?e kažnjen za to” (4:123), Ebu Bela es-Siddik r.a. je rekao: “Allahov Poslani?e, kako ?e se iko spasiti nakon ovog ajeta?’, pa je Vjerovjesnik a.s. rekao: “Allah ti oprostio, Ebu Bekre, zar ne oboljevaš? Zar te ne poga?aju belaji? Zar nisi strpljiv? Zar nisi tužan? Sve to je ono ?ime se kažnjavaš.” Zna?i, da sve što te pogodi, to ti je otkup (kefaret) za tvoje grijehe. Sabur se dijeli na tri vrste. Prvi je sabur radi Allaha (sabrullah), Azze ve Dželle, a to je obavljanje Njegovih naredbi i izbjegavanje Njegovih zabrana. Drugi je sabur sa Allahom (sabrun meallah), a to je sabur pod naletima Njegove odredbe i Njegovih postupaka sa tobom u raznim teško?ama i belajima. Tre?i sabur je kod Allaha (sabrun ‘alallah), a to je sabur ?ekaju?i ono što je On obe?ao od opskrbe, razgaljenja, dovoljnosti, pobjede i sevapa u Ahiretskoj Ku?i.

Re?eno je: “Sabur se dijeli na dva dijela; Jedan je na onome na što rob uti?e, a drugi je sabur na onome na što on ne može uticati. Sabur na ono na što on uti?e se opet dijeli na dva dijela: na onome što mu je Allah, Azze ve Dželle, naredio, i drugi, na onome što mu je On, Azze ve Dželle, zabranio. Sabur na ono na što rob ne može uticati je sabur na neda?ama kojima je on podvrgnut zbog Allahove odredbe, kao i Njegovog odre?enja, a to mu se javlja u vidu teško?a i bola u srcu i tijelu.” Re?eno je: “Strpljivi (sabirun) se dijele na tri grupe: onaj koji pokušava biti strpljiv (mutesabbir), onaj koji je strpljiv (sabir), i onaj koji je odlu?no strpljiv (sabbar).” Re?eno je: “Neki ?ovjek je došao kod Eš-Šiblija, Uzvišeni Allah mu se smilovao, i pitao ga: ‘Koji je sabur najteži za sabirine?’, pa on re?e: ‘Sabur u odnosu na Allaha (es-sabru fillah)’‘, a ovaj odgovori: ‘Nije.’ On re?e: ‘Sabur radi Allaha (es-sabru liliah)’, pa ovaj odgovori: ‘Nije.’ On re?e: ‘Sabur sa Allahom (es-sabru me ‘allah)’‘, pa ovaj re?e: ‘Nije.’ On re?e: ‘Pa koji jeste?’, a ovaj odgovori: ‘Sabur na Allaha (es-sabru ‘alallah) na što eš-Šibli vrisnu takvim vriskom kao da ga njegov ruh napušta.”

El-Džunejd, Uzvišeni Allah mu se smilovao, je rekao: “Put sa Dunjaluka na Ahiret za mu’mina je kao lahka strijela, a napuštanje (hidžran) stvorenja i okretanje Hakku je teško, put od nefsa ka Allahu je veoma težak, ali je sabur sa Allahom najteži.” On je, Allah mu se smilovao, upitan o saburu, pa je rekao: “To je gutanje gorkog bez mrgo?enja.” Alija ibn Ebu Talib r.a. je rekao: “Sabur je za iman kao što je glava za tijelo” Re?eno je da se ovo prenosi i od Vjerovjesnika a.s. Zunnun el-Misri, Uzvišeni Allah mu se smilovao, je rekao: “Sabur je udaljavanje od suprotstavljanja, smirenje kod zalogaja belaja koji guši, pokazivanje bogatstva kada je siromaštvo prisutno na polju opskrbe (sredstava za življenje).” Re?eno je: “Sabur je ponašanje pri belajima sa lijepim adabom.” Re?eno je: “To je nestanak (fena) u belajima bez pokazivanja pritužbi.” Re?eno je: “Sabur je opho?enje sa belajima uz ispravnne postupke, kao što je opho?enje u blagostanju.” Re?eno je: “Najbolja nagrada za robove je nagrada za sabur, i nema ve?e nagrade od nje.” Uzvišeni Allah kaže: “One koji su bili strpljivi, Mi ?emo nagraditi nagradom ve?om nego su zaslužili.” (16:96) i govori Azze ve Dželle: “Samo oni koji su bili strpljivi ?e biti bez ra?una nagra?eni.” (39:10) Re?eno je: “Sabur je stabilnost (postojanost) sa Allahom, Azze ve Dželle, i obla?enje obu?e Njegovih belaja sa dobrodošlicom i prepuštanjem.”

El-Havvas, Uzvišeni Allah mu se smilovao, je rekao: “Sabur je stabilnost (postojanost ili stalnost) sa Allahom Uzvšenim, na odredbama Knjige i Sunneta.” Jahja ibn Mu’az er-Razi, Uzvišeni Allah mu se smilovao, je rekao: “Sabur zaljubljenika (muhibbin) je teži od sabura zahida, a za?udno je to kako saburaju”, pa je izrekao stihove:

Sabur se može podnijeti gdje god da se po?e,
Osim sabura Tebe, to se podnijeti ne može.

Re?eno je: “Sabur je napuštanje pritužbi.” Re?eno je: “To je poniznost i traženje uto?išta sa Allahom, Azze ve Dželle.” Re?eno je: “Sabur je kao Njegovo Ime.” Re?eno je: “Sabur je da ne praviš razliku izme?u stanja blagodati i stanja nevolje, uz staloženost (sukunul-hatir) u oba slu?aja, dok je pokušati biti saburli smirenost u belajima, ali uz misli koje su pogo?ene teretom iskušenja.”

Zadovoljstvo (rida)

Osnova toga je u Allahovim, Azze ve Dželle, govoru: “Allah zadovoljan s njima i oni zadovoljni sa Njim.” (5:119, 9:100, 58:22, 98:8) I govoru Njegovom, Tebareke ve Te’ala: “Njihov Gospodar ih je obradovao miloš?u od Njega i zadovoljstvom.” (9:21) Prenosi se od Ibn Abbasa ibn Abdulmuttaliba, Allah zadovoljan obojicom, da je rekao: “Allahov Poslanik a.s. je rekao: “Osjeti?e slatko?u Imana onaj ko bude zadovoljan Allahom, Azze ve Dželle, kao Gospodarom.” Re?eno je daje Omer ibnul-Hattab napisao Ebu Musau el-Eš‘ariju, Allah zadovoljan sa njima obojicom: “Emma ba’d, svako dobro je u zadovoljstvu, pa ako si u mogu?nosti da budeš zadovoljan, ti budi, a ako nisi, onda saburaj.”

Prenosi se od Katade, Uzvišeni Allah mu se smilovao, da je rekao o Njegovim, Azze ve Dželle, rije?ima “A kada se nekome od njih javi da mu se rodila k?i, lice mu svo potamni” (16:58): “Ovako su postupali Arapi mušrici, a Allah, Azze ve Dželle, nas je obavijestio o ružno?i njihovih postupaka. A što se ti?e mu’mina, on mora biti zadovoljan sa onim što mu je Uzvišeni Allah dodijelio, a Allahova, Azze ve Dželle, odredba je bolja od onoga što bi ?ovjek odredio sam sebi, tako da je, o sine Ademov, ono što ti je Allah odredio a što prezireš, bolje od onoga što ti je Allah, Azze ve Dželle, odredio a ti voliš. Pa, boj se Allaha Uzvišenog i budi zadovoljan Njegovom odredbom. Allah, Tebareke ve Te’ala, kaže: “Može biti da nešto prezirete, a ono je dobro po vas, a može biti da nešto volite, a ono je zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate.” (2:216) To zna?i, u onome što je dobro za vašu vjeru i vaš dunjaluk. Allah, Azze ve Dželle, je stvorenjima sakrio ono što je za njih dobro, i zadužio ih je robovanjem Njemu u sprovo?enju naredbi i klonjenju od zabrana, pokorno pomirenje sa onim je odre?eno (makdur), zadovoljstvu sa odredbom (kada), kako u onome što je za njih, tako i u onome što je protiv njih. Za to slijedi Njegova, Azze ve Dželle, naknada i dobro, tako da je obaveza za roba da stalno bude u pokornosti svome Gospodaru, i da bude zadovoljan sa svim onim što mu je Allah odredio i da Ga ne sumnji?i ni za šta.

Znaj da umor svakog od stvorenja zavisi od njegovog suprotstavljanja onome što je odre?eno kaderom, njegove suglasnosti za svojim prohtjevima i napuštanju njegovog zadovoljstva odre?enjem. Tako da svako ko je zadovoljan sa odre?enjem, on se odmara, a onaj ko nije zadovoljan sa njim, produžava se njegova nesre?a i umor, a ne?e ste?i od Dunjaluka ništa više od onoga što mu je dodijeljeno. Sve dok bude slijedio svoj prohtjev i prosu?ivao po njemu, ne?e biti zadovoljan odre?enjem, jer prohtjev je neprijatelj Hakka, Azze ve Dželle, a njegov umor se pove?ava i raste. Postizanje odmora je uz suprotstavljanje prohtjevu, jer je u tome, bez sumnje, zadovoljstvo odredbom, a postizanje umora i optere?enosti je u slaganju sa prohtjevom, jer je u tome, bez sumnje, suprotstavljanje Hakku, Azze ve Dželle. Pa neka ne bude prohtjeva, a ako njega bude, neka nas ne bude.

Posjednici znanja i tarikata (ehlul-ilmi vet-tarikati) se razilaze po pitanju da li je zadovoljstvo hal (duhovno stanje) ili mekama (duhovna postaja). Ira?ka ulema kaže: “Zadovoljstvo je jedan od halova, i njega rob ne može ste?i, ve? se ono spušta i osloba?a srce, kao i ostali halovi, a zatim se mijenja i prolazi, a dolaze drugi halovi.” Horosanska ulema kaže: “Zadovoljstvo je jedan od mekama, i ono je kona?nica tevekkula, što zna?i da ga ono dovodi do krajnjeg stupnja kojeg rob može dosti?i svojim trudom.” Ako objedinimo ova dva mišljenja, moglo bi se re?i: “Po?etak zadovoljstva rob sti?e i ono je od mekama, a njegov kraj je op?enito od halova, i ono se ne može ste?i.” U suštini, onaj ko je zadovoljan je onaj koji se ne suprotstavlja odre?enjima Allaha, Azze ve Dželle. Ebu Ali ed-Dekkak, Uzvišeni Allah mu se smilovao, je rekao: “Nije zadovoljstvo da ne osjetiš belaje, ve? je zadovoljstvo da se ne suprotstavljaš odre?enju i odredbi.”

Šejhovi (mešajih), Uzvišeni Allah im se smilovao, su rekli: “Zadovoljstvo odre?enjem su Allahova najveli?anstvenija vrata, odnosno dunjalu?ki džennet, to jest, ko bude po?aš?en zadovoljstvom susreo je najpotpuniju dobrodošlicu, i po?aš?en je najuzvišenijom bliskoš?u.” Govori se da je u?enik pitao u?itelja: “Da li rob može znati da li je Allah, Tebareke ve Te’ala, zadovoljan sa njim?”, pa mu on re?e: “Ne, kako može znati to, Njegovo zadovoljstvo je gajb (sakriveno).” U?enik re?e: “Zna on to”, pa ga on upita: “Kako?” U?enik re?e: “Kada na?em da je moje srce zadovoljno Uzvišenim Allahom, znam i da je On zadovoljan sa mnom”, pa mu u?itelj potvrdi: “Odli?no si to rekao, mom?e, jer rob ne?e biti zadovoljan Allahom sve dok Hakk, Dželle dželaluhu, ne bude zadovoljan sa njim, jer Allah, Azze ve Dželle, kaže: “Allah zadovoljan s njima i oni zadovoljni sa Njim.” (5:119, 9:100, 58:22, 98:8), odnosno, sa Njegovim zadovoljstvom njima i oni su zadovoljni sa Njim.

Re?eno je da je Musa a.s. pitao svoga Gospodara, Azze ve Dželle: “Ilahi, uputi me na djelo koje ?u raditi pa da budeš zadovoljan sa mnom!”, pa mu je On rekao: “Ti to nisi u stanju podnijeti!” Musa a.s. ponizno pade na sedždu, pa mu Allah, Azze ve Dželle, objavi: “O sine Imranov, Moje zadovoljstvo je u tvome zadovoljstvu sa Mojom odredbom.” Re?eno je: “Onaj ko želi da postigne stepen zadovoljstva, neka prione na ono u ?emu je Allahovo, Azze ve Dželle, zadovoljstvo.” Re?eno je: “Zadovoljstvo se dijeli na dva dijela: zadovoljstvo sa Njim i zadovoljstvo Njime. Zadovoljstvo sa Njim kao Onim koji odre?uje, a zadovoljstvo Njime u onome što odre?uje pravedno i kona?no.” Re?eno je: “Zadovoljan je onaj koji, kada bi mu bio prinesen ?ak i Džehennem sa desne strane, ne bi pitao da ga prebace na lijevu stranu.”

Re?eno je: “Zadovoljstvo je izbacivanje prezira iz srca sve dok ne ostane samo sre?a i radost.” Rabija el-Adevija, Uzvišeni Allah joj se smilovao, je upitana kada ?e rob biti zadovoljan sa Odre?enjem, pa je rekla, Uzvišeni Allah joj se smilovao: “Kada se obraduje nesre?i kao što se obraduje blagodati.” Re?eno je daje eš-Šibli, Uzvišeni Allah mu se smilovao, rekao pred El-Džunejdom, Uzvišeni Allah mu se smilovao: “Nema snage ni mo?i bez Allaha (Ja havle ve la kuvvete illa billah)”, pa je el-Džunejd rekao, Uzvišeni Allah mu se smilovao: “Tvoj govor je govor onog koje stisnutih prsa, a stisnuta prsa su radi napuštanja zadovoljstva sa Odredbom.”

Rekao je Ebu Sulejman, Uzvišeni Allah mu se smilovao: “Zadovoljstvo je da ne tražiš Džennet od Allaha, niti da se utje?eš Njemu od Vatre.” Zunnun el-Misri, Uzvišeni Allah mu se smilovao, je rekao: “Tri su znaka zadovoljstva: napuštanje svoga odabira prije odredbe, nemanje gor?ine nakon odredbe i uzburakanje ljubavi prilikom navale belaja.” Tako?er je rekao, Uzvišeni Allah mu se smilovao: “To je radost srca u gor?ini odredbe.” Ebu Osman, Uzvišeni Allah mu se smilovao, je o govoru Vjerovjesnika a.s.: “Molim Te za zadovoljstvo nakon odredbe!”, rekao: “Radi toga što je zadovoljstvo prije odre?enja odluka da ?e se biti zadovoljno, a zadovoljstvo nakon odre?enja je pravo zadovoljstvo.” Prenosi se daje Husejnu ibn Aliju ibn Ebu Talibu, Allah zadovoljan obojicom, re?eno: “Ebu Zerr r.a. kaže: ‘Siromaštvo mi je draže od bogatstva, bolest mi je draža od zdravlja, a smrt mi je draža od života’”, pa je on odgovorio: “Allah se smilovao Ebu Zerra, ali ja kažem: Ko se osloni na lijepi Allahov odabir za njega, ne?e se nadati ni?emu osim onoga što je Allah odabrao za njega.”

El-Fudajl ibn Ijjad je rekao Bišru el-Hafiju, Allah im se obojici smilovao: “Zadovoljstvo je bolje od zuhda na Dunjaluku, jer se onaj ko je zadovoljan ne nada ni?emu iznad njegovog stepena.” Ono što je rekao El-Fudajl je ispravno jer je u tome zadovoljstvo sa halom, a svaki hajr je u zadovoljstvu sa halom. Allah, Azze ve Dželle, je rekao Musau a.s.: “Ja sam te odabrao me?u ljudima, i po?astio te Svojim poslanicama i Mojim Govorom, pa uzmi ono što ti dajem i budi od zahvalnih.” (7:144), odnosno budi zadovoljan sa onim što sam ti dao i ne traži drugi stepen mimo toga, i budi od zahvalnih (šakirin), to jest, sa ?uvanjem hala. I rekao je, sli?no tome, našem Vjerovjesniku Muhammedu a.s.: “I nikako ne gledaj dugo ljepote ovoga svijeta koje mi kao užitak raznim sortama nevjernika pružamo, da ih time na kušnju stavimo.” (20:131), pa je odgajao Svoga Vjerovjesnika s.a.v.s. i naredio mu ?uvanje hala, zadovoljstvo sa Odre?enjem i onim što mu je dato, sa Njegovim rije?ima: “...jer opskrba tvoga Gospodara je bolja i vje?na.” (20:131), odnosno, ono što smo ti dali od vjerovjesništva, znanja, skromnosti, sabura, upravljanja vjerom i vodstvom u njoj, pre?e je i bolje od onoga što Sam drugima dao. Svako dobro je u ?uvanju hala i zadovoljstvu sa njim, napuštanju interesovanja za druge, jer te druge stvari ne?e ostati nepodijeljene. One su dodijeljene tebi, ili su dodijeljene drugome, ili nisu dodijeljene nikome, ve? ih je Allah Uzvišeni stvorio da budu iskušenje.

Ako je tvoj udio, ono ?e tebi do?i htio ti to ili odbijao, tako da ti ne smiješ pokazati ružan adab i pohlepa u traženju toga, jer to nije pohvaljeno ni po razumu ni po znanju. Ako je dodijeljeno drugome, nemoj se umarati u onome što ne?eš dosti?i niti ?e tebi ikada sti?i. Ako nije dodijeljeno nikome, ve? je to iskušenje, kako da razuman bude zadovoljan i da pametan odobrava da za sebe traži iskušenje i hrli ka njemu. Odabrana skupina (el-kavm) kaže: “Zadovoljstvo sa odre?enjem je da je kod tebe budu isto ono što voliš i ono što ne voliš od Njegove, Azze ve Dželle, odredbe.” Neki od njih je rekao: “To je sabur na gor?ini odre?enja.” Drugi je rekao: “To je odbacivanje suzdržavanja pred Allahom, Azze ve Dželle, i prepuštanje Njegovim odredbama.” Neki drugi je rekao: “To je prepuštanje odabira Onome Koji planira i odre?uje.“Neki drugi je rekao: “To je napuštanje odabira.” Neki od njih je rekao: “Posjednici zadovoljstva su oni koji su iz svojih srca iskorijenili odabir, pa oni ne biraju ništa od stvari koje žele njihovi nefsovi, niti išta od onoga ?ime se oni žele umiliti Allahu, niti Ga oni mole niti o?ekuju odluku prije njenog spuštanja, pa kada do?e odluka od Allaha, obzirom da je oni nisu o?ekivali niti su joj težili, oni su zadovoljni sa njom, vole je i sretni su sa njom.”

I rekao je: “Allah ima robove na koje kada padne Odredba belaja, vide u tome blagodat od Allaha za njih, pa Mu se zahvaljuju na tome, i sretni su s time, a zatim nakon njihove usre?enosti sa tim blagodatima vide da je njihovo zaokupljanje blagodatima mimo Davatelja blagodati nedostatak. Tada se njihova srca zaokupljaju Davateljem blagodati a ne blagodatima, tako da belaji prelaze preko njih, a njihova srca su odsutna od toga. Kada se ustabile na ovom mekamu i budu duže na njemu, njihov Gospodar ih prebaci na ono što je uzvišenije i ve?e za njih od toga, jer Njegovi, Azze ve Dželle, pokloni nemaju kraja niti završetka.”

Najmanje od zadovoljstva sa odredbom je da ?ovjek prestane težiti bilo ?emu što je mimo Allaha, Azze ve Dželle, jer Allah, Azze ve Dželle, prezire težnju za bilo ?ime drugim mimo Njega, Azze ve Dželle. Prenosi se od Jahja ibn Kesira da je rekao: “?itao sam Tevrat i vidio sam u njemu daje Allah, Subhanehu ve Te’ala, govori: “Proklet je onaj ko se pouzdaje u stvorenje kao stoje i on sam.” Prenosi se u jednom od habera da Allah Slavljeni govori: “Tako mi Moje veli?ine, Moga veli?anstva, Moje ?asti, Moje slave, prekinu?u razo?aranjem nadu svakog onoga ko se bude nadao od nekog drugoga mimo Mene, obu?i?u mu odje?u poniženosti me?u ljudima, udalji?u ga iz Svoje blizine, otrgnu?u ga od dolaska Meni. Zar da se nada od nekoga mimo Mene u teško?ama, a teško?e su u Mojoj ruci i Ja sam Živi, zar da se nada nekome mimo Mene, zar da traži razum na vratima nekog mimo Mene, jer su ona zaklju?ana, a klju?evi su kod Mene”

Prenosi se u drugom haberu da Allah, Azze ve Dželle, govori: “Nema nijednog roba ko se veže za Mene mimo Mojih stvorenja - a Ja to znam iz njegovog srca i njegovog nijeta - pa ga stisnu i nebesa i Zemlja i ono što je izme?u njih, a da mu ja ne?u iz toga dati izlaz. A nema ni jednog roba ko se veže sa Moja stvorenja mimo Mene, a da mu ne?u prekinuti izvore opskrbe sa neba iznad njega, sasuši?u mo?varu ispod njegovih stopa, a potom ?u ga uništiti na Dunjaluku i u?ini?u da se zamara na njemu!’ Prenosi se od jednog od ashaba – Allahovo zadovoljstvo na svima njima - da je rekao: “?uo sam Allahovog Poslanika a.s. da je rekao: ‘Ko se uzvisuje ljudima, bi?e ponižen!’”

Re?eno je: “Ko se oslanja na stvorenje kao što je on sam, bi?e ponižen, i dovoljno mu je pohlepe za onim što ho?e da postigne od želja njegovog srca, a rasprši?e se njegove želje, bi?e ponižen i bijedan. Tako su se kod njega objedinile dvije stvari: poniženje na Dunjaluku i udaljenost od Allaha, Azze ve Dželle, bez pove?anja njegove opskrbe niti za jednu trunku. Neki od velikana je rekao: “Ne znam nijednu stvar da je pogubnija za muride i talibe od pohlepe, ništa što više ruši njihova srca, što ih više ponižava, što više zatamnjuje njihova srca, što ih više odaljava, što više raspršuje njihove želje od pohlepe. To je tako, jer on ?ini širk Allahu, Azze ve Dželle, kada je pohlepan od stvorenja kao što je i on, koja mu ne mogu niti koristiti niti štetiti, niti dati, niti oduzeti, tako da on pripisuje vlasništvo Carstva onome ko je i sam u vlasništvu. Gdje mu je suzdrži]ivost? Nije mu se ostvarila suzdržljivost, pa da sve stvari pripiše njihovom Vlasniku, Azze ve Dželle, da ih traži od Njega a ne od drugih.”

Re?eno je: “Pohlepa ima osnovu i ogranke: osnova joj je nemarnost (gaflet), a ogranci su joj pretvaranje da se bude vi?eno i ?uveno, ukrašavanje, rijaluk i ljubav za položajem po?asti kod ljudi.” Isa a.s. je rekao Havarijunima: “Pohlepa je smrtonosni talas koji potapa.” Od jednog od velikana se prenosi da je rekao: “Jednog dana sam osjetio pohlepu za ne?im od Dunjaluka pa mi se javio glasnik (hatif) koji mi je rekao: ‘O ti, nije pohvaljeno za slobodnog murida, koji može na?i kod Allaha sve što želi, da se okre?e svojim srcem prema robovima.” Znaj da Allah ima robove kojima je sakrivena pohlepa za onim što drugi posjeduju, i oni bez pohlepe postižu da im stvari dolaze bez ikakve želje. Oni tada vide da je hal pohlepe manjkavost me?u halovima, i da je to najniža od deredža arifa Ehli-tevekkula. U srcu murida ne treba da bude ni traga od pohlepe niti se ona smije nastaniti kod njega. To se dešava u slu?aju potpune udaljenosti od Allaha, radi njegove težnje prema stvorenjima poput njega i radi toga što ga strah nije odvratio od te pohlepe, jer treba da zna da ga njegov Gospodar posmatra.

Tri gazela iz Divana Šemsa Tabrizija

(Iz časopisa "Behar" br. 93-94)

LUDILO

Okani se smicalica, zaljubljeni: budi luda, luda budi!
U plameni žrvanj u?i: budi leptir, leptir budi!

Od jastva se svog otu?i, dom sa zemljom svoj sad sravni,
S onima što Višnjeg ljube, u njihovu domu budi!

Dušu, srce mržnje liši, u sedam ih voda speri,
Ljubavno kad vino to?iš: budi pehar, pehar budi!

U dušu se preobrazi, dostojan ?eš Duše biti,
Hodiš li k opijenima: budi pijan, pijan budi!

Na uškama vjerne ljube ures licu lijepost daje,
Žudiš li joj bližim biti: budi biser, biser budi!

Ve? na spomen pri?e ove duša tvoja miljem trepti,
Sad iš?ezni: zaljubljenom budi bajka, bajka budi!

Poput mrkle no?i ti si! No? Objave vazda budi!
Poput Kadra

⁽¹⁾

, No?i svete, uto?ište dušâ budi! 

Otkrije li kumir lice, zrcalom ga ti odrazi!
Rasplete li ruse kose: budi ?ešalj, ?ešalj budi!

Dokle kaniš vrludati k’o top il’ u šahu pješak?
Okani se vrludanja! Pravo hodi, mudar budi!

__________________________
(1) 27. no? mjeseca Ramazana kada je, prema muslimanskome vjerovanju, zapo?ela objava Kur’ana.

BESMRTNOST

Umrijeh, uskrsnuh, pla? bijah, smijeh postah,
Ljubav je zavladala, do vje?nosti me povela.

?ula su mi ispunjena, srce mi je odvažno,
Lavlju hrabrost imam, Venera sam postao.

Nit’ si lud, nit’ doma dostojan – tako mi re?e,
Ludilu se tad prepustih, okovah se sav u lance.

Nit’ si p’jan, nit’ od te vrste – tako mi kaza,
Ogrezoh tad u p’janstvu, ispuni me svog veselje.

Nit’ si umro, nit’ veseljem opijen – tako mi re?e,
Pred pogledom životvornim smjesta život dadoh.

Re?e mi da spreman nisam, sav u tlapnju ogrezao,
Prevarih se, sav pometoh, pamet sasma izgubio.

Re?e mi da lu? sam svijetla, uzor ove družbe,
Nit’ sam cijelac, niti lu?: poput dima raspršen.

Re?e mi da vo?a postah, predvodnik i putokaz,
Nit’ sam vo?a, nit’ predvodnik: zapovijedi tvoje sluga.

BROD BEZ SIDRA

Ja opijen, a ti slu?en: tko li ?e nas vratit’ ku?i?
Koliko ti puta rekoh: nemoj preko mjere piti!

U tom gradu ?eljadeta trijezna nije spaziti,
Jedan je od drugog lu?i, svi odreda mahniti.

U kr?mu, dušo, za?i, da živost ži?a kušaš!
Slasti zar ve?e ima, razgovor zdušan dok slušaš?

U kutku svakom ruka pjano pod rukom sniva,
Života kr?mar smjerno kraljevski pehar skriva.

Ti posve?en si kr?mi: za vino živiš, od vina!
Ni trunak žara toga baš ne daj trezvenima!

O svira?u lire, tko li je od nas p’janiji?
Moj žar se tlapnjom ?ini pred tobom opijenim,

Kad iz ku?e ja iza?oh, pijanac me presreo,
Svaki pogled pun mu cvije?a, a on sretan, veseo.

K’o brod bez sidra njihaše se, zanosiše tamo-amo,
Stotine mudraca umnih zavidjet’ mu mogu samo.

Na moj upit: „Odakle si?“, smjesta mi se naruga:
„Pola me iz Turkistana

⁽²⁾

, iz Fergane

⁽³⁾

pola druga.

Pola me od vode, blata, pola - duša sva,
Pola me je s morskog žala, pola - biser s dna.“

„Zbližimo se!“, predložih mu, „Vjerni drug sam tvoj“,
„Baš me briga!“, odgovori, „Drug il’ tu?i soj.“

Bez srca sam i turbana, kr?ma mi je stan,
Pregršt misli ho?u re?i, želim biti saslušan.

Hodaš li sa šepavcima, nogu vazda valja vu?i,
Savjet takav od gospode ne?e ti u uši u?i.

?ak i tvrdo drvo mo?no opijenost poznaje,
Kao stablo sasušeno što jecat’

⁽⁴⁾

ne prestaje.

Kamo bježiš, ?emu žurba, o Šemse iz Tabriza,
Sad kad sjeme posij’o si zavodni?kih pobuna?

__________________________
(2) Podru?je Srednje Azije pretežno nastanjeno turkijskim narodima. Proteže se od zapadne Kine do Kaspijskoga jezera; kroz povijest je bilo važno kulturno, vjersko i trgova?ko odredište.
(3) Grad na istoku Uzbekistana, uz samu granicu s Kirgistanom.
(4) Prema jednoj od predaja vezanih za život poslanika Muhameda, Poslanik se tijekom svojih hutbi (propovijedi) obi?avao naslanjati na sasušeno stablo datulje. Nakon što je sagra?ena jedna džamija, nastavio je propovijedati s mimbera (propovjedaonice) zbog ?ega je isto stablo, kako se navodi, od tuge proplakalo.

Božič ipak dolazi

Boris Beck

To funkcionira jer nekatoli?ka javnost ima dosta reduciran pojam Crkve: Crkva je Kaptol i Crkva je politika.

Više puta sam ?itao u medijima da bi Bozani? morao poduzeti ovo ili ono u vezi s vele?asnim Sudcem iako on nema nikakve ingerencije nad tim neobi?nim sve?enikom - Crkva je ure?ena feudalno i nijedan biskup nema nikakva utjecaja nad sve?enicima iz drugih biskupija. Samo netko tko ne zna ništa o Crkvi može pozvati Bozani?a da ode u pustinjake, a i to sam pro?itao ove godine u jednom listu. Sasvim besmisleno jer su pustinjaci pustinjaci, a biskupi biskupi. Ne bismo policajce pozivali da postanu cvje?ari, lije?nike da idu u drvosje?e, a ribare slali da sviraju u filharmoniji, zar ne?

Ne samo da Crkva nije Kaptol, nego ni zagreba?ka biskupija nije Kaptol: u njoj djeluju i strogi isusovci, i ležerni franjevci, i salezijanci koji odgajaju mlade, i šutljive karmeli?anke, i neokatekumeni koji ?ak i ne idu na misu nedjeljom nego u subotu nave?er, a tu su još i fokularini, kanonici, kapucini, monsinjori, karizmati, misionari ljubavi, kapelani, tre?oredci, katehete, supernumerariji… ukratko, beskrajno šarolika menažerija koja služi mise, ?ita i piše knjige, mijenja pelene djeci u sirotištima i bakicama u ubožnicama, meditira ili planduje. Da, poneko se me?u njima i bavi visokom politikom, pali svije?u Tu?manu i žali za Poglavnikom, ali ve?ina nema veze s visokom politikom. Jer u Crkvi nema posredni?ke demokracije nego samo izravne - osim u pitanjima vjere svatko svoje stavove iznosi za sebe, pa i Mikleni?, i nitko nije ni?iji politi?ki predstavnik.

Naravno da ?e Crkva uvijek biti upletena u politiku, ali ne živi od nje i za nju. Vjerojatno su neki simpatizirali Sanadera (nikad u Partiji, brat sve?enik, a sad odjednom milijuni na tajnim ra?unima), kao što su neki prije toga simpatizirali Franju Josipa, Sforze, Karla Velikoga, Marka Aurelija, Deng-xsiaopinga ili Konstantina Porfirogeneta - i kao što ?e za sto godina netko simpatizirati kineskog predsjednika Hrvatske, a netko ruskog gradona?elnika Zagreba.

Ali u zadnjem Glasu Koncila (koji ni ja ne ?itam) ne piše samo o Sanaderu i Glavašu, nego i o tome da je Crkva pomogla poplavljenima u Metkovi?u, da je u Velikoj Gorici darovala zemljište za školu, da je održala savjetovanje o problemima obitelji, da je izdala knjige, održala koncerte, da dolazi Boži?... no to vam nijedan komentator ne?e prenijeti jer se onda Crkvi ne bi mogao samo rugati.

Ali Boži? ipak dolazi. Ljudi obitavaju u smrtnom predjelu koji može obasjati samo boži?na zvijezda. Pisci Svetog pisma tvrdili su da je ta zvijezda Isus i molili da se ta zvijezda rodi u srcima svih ljudi. A taj ?e Boži? dolaziti uvijek, i za tisu?u godina, kad ?e biti zaboravljen i HDZ i Sanader, kada ?e ljudi ponovno živjeti u špiljama ili letjeti kroz svemir milijune kilometara u sekundi.

Umjesto Boga svijetom vlada “Mi” - bezobzirne elite poluintelektualaca, avanturista i cinika

Boris Beck

U slobodnom ?ovjeku, kaže Gotovac, uspostavlja se univerzalno, dok nasuprot njemu ostaje provincijski ki? i njegova bezobzirnost. Državni Hrvati vode Hrvatsku u samo?u i bezna?ajnost, u rupu bezobli?nosti, neuspjeha i nestajanja.

Prošloga tjedna bilo je deset godina da je umro Vlado Gotovac; u Hrvatskoj nisu važni ni živi, a kamoli mrtvi, ali ne mogu odolijeti da ne podsjetim da je Vlado Gotovac kao nužnu osobinu pojedinca vidio vjeru. Po njemu vjera uspostavlja autenti?nu egzistenciju i njezinu vjerodostojnost. Vjera donosi istinu, a istina nije tek nešto što se može provjeriti, ve? sama mogu?nost ?ovjekove osobitosti, spasonosne veli?ine vrijednosti njegovih djela, s kojima se podiže njegov svijet. Originalnost sama sebi svijetli; pokazuju?i da je svaki ?ovjek svrha, a nijedan sredstvo. “Samo pojedinac ima vje?nu sudbinu. Zajednice je nemaju”, kaže Simone Weil.

Državni Hrvati proglasili su se avangardom fatamorgane, “vje?ne Hrvatske”, i onda taj simboli?ni kapital pretvorili u devizni, koriste?i sve ostale sugra?ane kao sredstvo boga?enja. Te misli djeluju pomalo sablasno: kao da ih Gotovac govori u lice Sanaderu i HDZ-u, potvr?uju?i da je on u smrti slobodniji od njih živih.

I još nešto. Upotrebljavanje pojedinca za Vladu Gotovca pretpostavlja ubojstvo Boga. Umjesto Boga tako ?ovjekovim svijetom vlada “Mi” - bezobzirne elite sastavljene od poluintelektualaca, avanturista i cinika, efikasnih, spontano makijavelisti?kih, onih koji su se dobrovoljno odrekli respekta prema osobi i prema duhu, ispunjavaju?i Nietzscheovo proro?anstvo o dolasku nihilizma i napredovanju pustinje. Neuljudnost, demagogija, manipulacija, teror - sve to opoziva autenti?nost pojedinca i uništava ga, opiru?i se nazo?nosti vje?nosti u ?ovjekovu svijetu.

Nasuprot tomu, zvijezda nad Betlehemskom štalom i ra?anje Djeteta za Gotovca je jedinstven doga?aj koji obnavlja neponovljivost ?ovjeka i neponovljivost svijeta. S novim svijetom u Betlehemskoj štali uspostavlja se i novo stanje u našoj vje?nosti. Bog u svom ro?enju zapo?inje promjenu i daje ?ovjeku dar koji zovemo Iskupljenje. Boži? je zato najviša radost koja je mogu?a samo kao ljubav i nevinost - i to u vremenu u kojem smo nespokojni, u kojem su zbivanja puna neizvjesnosti smu?enih duša, lutanja i zamki. Gotovac je u jednom tekstu pozvao ?itatelje da slijede Betlehemsku zvijezdu. On sam, slijede?i je, zašao je s onu stranu naše spoznaje. Ili možda nije?

***

Kao hommage Vladi Gotovcu, ?ija je deseta obljetnica smrti bila 7. prosinca,  u Zagrebu je objavljen separat ?asopisa za kulturu, umjetnost i znanost Autsajderski fragmenti. U njemu je donesen niz Gotov?evih tekstova, kao i tekstovi o njemu iz pera Slavka Goldsteina, Zvonka Makovi?a, Jurice Pavi?i?a, Tonka Maroevi?a, Jasne ?urkovi? Nimac, Tee Ben?i? Rimay, Andree Zlatar i Vlahe Bogiši?a.

Povijest koja tumači pokajanje jednog Allahovog roba po imenu Nesuh

Hadži hafiz Halid-ef. Hadžimulič (Iz časopisa "Behar" br. 93-94)

Kaže hazreti Mevlana:
“Kao što se mlijeko, koje te?e iz maj?inih grudi, ne vra?a više u sise njene, isto tako onaj ko iskreno pokaje se, kao onaj Božiji rob Nesuh, koji nikad više na ?unah svoj ni ne pomisli, ne vra?a se grijehu. Mržnja prema ?unahu uve?at ?e se, i to je dokaz da je on iskusio užitak i slast da bude prihva?en i osvojen, i da su stari porivi prestali da mu prire?uju uživanje, i da to prvo uživanje, slast, se smirila na mjesto drugoga. Kao što je re?eno: kajanje ne uništava ljubav, nego djeluje kao druga ljubav; pa onda postavlja pitanje: Zašto ne tražiš i ne na?eš jednog boljeg prijatelja, nego što si ga do sada imao? Koji te je navodio na zlo! I kad srce jednog pokajnika želi ponovo da griješi, to je znak da on nije okusio radost i slast jedne iskrene teobe, i da ta radost nije zamijenila uživanje i da on još nije postao pravedan i ispravan, kao što je rekao Allah, dž. š., u Kur’anu: ‘Vellejli iza jagša…’ ‘Mi ?emo mu olakašati ulazak u Džennet.’ Ali ako je uživanje ukaljano grijehom, isto tako ?emo mu olakšati ulazak u Džehennem! Jer je grijeh ostao u njemu!”

Eto, to je prijevod naslova

Prvo poglavlje:

Drugo poglavlje:
Tuma?enje o tome kako je dova jednog arifa, jednog mistika, jednog duhovnog velikana, koji je dušom blizu Allahu, džellešanuhu, primljena i uslišana, jer je njegovo traženje od Allaha, džellešanuhu, kao traženje od samog sebe.
U hadisi-kudsiju se kaže: “Ja sam za njega uho, oko, jezik i ruka.”
I Kur’an kaže: “Ti Muhammede, nisi bacio kad si bacio, nego je Allah bacio.”
Ovo što slijedi jedan je prikaz na?ina na koji Allah, džellešanuhu, priprema svoga roba, takav kakav je, uzimaju?i mu sluh i vid da bi ga doveo do iskrene teobe, kakvu je u?inio Nesuh.

(Bejt iz drugog ?ilda)

Tre?e poglavlje:
Naslov:
Kako je došao red na Nesuha da bude pretresen. Vidjeli smo da se u hamamu pojavio glas koji kaže: “Sve smo pretražili, osim Nesuha.”
Otkrili bi njegov spol, i smrt bi bila neminovna. On pada u nesvijest od straha. Put oslobo?enja pomalo se nazirao. To je Allah, dž. š., htio da ga kutariše toga stanja, kao što je Pejgamber, alejhis-selam, imao obi?aj re?i kad je bio izvrgnut strahu ili bolesti: “O bolesti prižesti, postani teža i bolnija, pa ?eš pro?i i iš?eznuti.” Ovo je po?etak kaside Munferidže. Tako svaki bol iš?ezava.

?etvrto poglavlje:
Naslov:
Kako je dragulj prona?en i kako su dvorske dame, hanume i služavke princeze molile Nesuha da im oprosti.

Peto poglavlje:
Naslov:
Kako je princeza ponovo zvala i molila Nesuha da joj pere kosu, nakon što mu je teoba bila primljena od Allaha, dž. š. , i kako je on pod izgovorom da je bolestan odbio ispuniti joj želju.

Inne nedžmestu neremlestu nehab vahji hakk. Vallahu ‘alemu bissevab

Majka Tereza: “Gdje je ljubav, ondje je i Bog”

Boris Beck

Hitchens je tu ciljao na dvije stvari. Prva je da je glavni izvor siromaštva mnoštvo djece i brzi prirast stanovništva koje pojede sav rast BDP-a. Hitchens se zalagao za kontracepciju i abortus, a Majka Tereza je, recimo, smatrala da se “posebna mo? ljubavi svojstvena ženi najjasnije vidi kada postane majka.” Osim što je poticala maj?instvo, protivila se i poba?aju, pa je tako na molitvenom doru?ku u Washingtonu 1994. rekla: “Molim vas da ne ubijete dijete. Ja ga želim. Dajte dijete meni”.

Drugi je glavni prigovor Hitchensa bio (i jest) da Majka Tereza nije nikakav dobrotvor nego misionarka koja dobiveni novac koristi za širenje krš?anstva. To je uvelike to?no. Ono po ?emu je ona najpoznatija, njezine ku?e umiru?ih, nisu tipi?ni dobrotvorni rad. Kada je dovla?ila s ulica Kalkute umiru?e, prala ih, hranila i držala za ruku, ulagala je vrijeme i novac u nešto beskorisno - u zadnje sate života bezimenog besku?nika. Hitchens bi taj novac radije uložio u škole i bolnice za žive, da se otvore neke nove perspektive.

No za Majku Terezu oni zadnji sati života bili su dragocjeniji od svih godina koje netko može proživjeti. To su zadnji sati kada netko može osjetiti milosrdnu ljubav i saznati da ga Bog voli. Majku Terezu je više od tijela zanimala duša samrtnika: možda je, dakle, istina što kaže Hitchens, da nije smanjila siromaštvo, bijedu, neznanje i bolest na Zemlji, ali možda je isto tako istina da je uve?ala radost u Nebu.

I za kraj, evo njezina gesla koje je dijelila ispisano na karticama svima koje bi upoznala: plod tišine je molitva, plod molitve vjera, plod vjere ljubav, plod ljubavi služenje, plod služenja mir.

Mladi Amerikanci na blogu otvorili internetsko glasanje: jeste li za to da pobace ili rode dijeteč

Boris Beck

Na blogu ti mladi ljudi govore o svojim strahovima i svjetonazorima, stavljaju na nj ultrazvu?ne slike djeteta i odgovaraju na konstruktivne primjedbe ljudi koji im pišu - naravno, dobili su i ohrabrenja i osude, snimio ih je i CNN,  a javile su im se i obitelji koje bi posvojile dijete. Želite li glasati, u?inite to do 9.12.2010. jer dotad mogu legalno napraviti poba?aj.

Znam da je sve to blesavo, ali ja sam glasao protiv poba?aja. No onda sam pomislio kako ?e se to dijete osje?ati kada jednom nai?e na taj blog i pro?ita da su ga roditelji olako željeli eliminirati i postalo mi je užasno žao tih nepoznatih Amerikanaca koji su toliko zatvoreni u svoju sebi?nost da su ?itav Internet morali obavijestiti da misle samo na sebe.

Da, roditi dijete zna?i preuzeti odgovrnost za nekog drugog, a djeca - kao što sam još davno prije rata pro?itao na jednom letku koji dijeli Obiteljski centar iz Zagreba - u?e ono što doživljavaju: 

› Dijete koje doživljava neprijateljsko ponašanje, u?i se sva?ati.
› Dijete koje doživljava ravnodušnost, u?i biti osamljeno.
› Dijete koje doživljava kritiziranje, u?i osu?ivati.
› Dijete kojemu se ?esto prigovara, ne primje?uje da ga okolina voli.
› Ako se dijete ismijava, ono u?i biti povu?eno.
› Dijete koje doživljava osramo?ivanje, u?i se stidjeti samoga sebe.
› Dijete koje nema bra?u i sestre, ne zna što je bratska i sestrinska ljubav.

› Dijete koje doživljava toleranciju, u?i biti strpljivo.
› Ako se dijete ohrabruje, ono se u?i samopouzdanju i sigurnosti.
› Ako dijete doživljava pohvalu, ono u?i primje?ivati i cijeniti dobro.
› Dijete koje doživljava poštenje, u?i se biti pravedno.
› Ako dijete živi sa sigurnoš?u, ono se u?i povjerenju.
› Ako dijete doživljava odobravanje, ono se u?i biti zadovoljno sa sobom.
› Dijete s kojim se razgovara, u?i se razmišljati.
› Dijete koje doživljava da se roditelji vole, u?i da je obitelj zajednica ljubavi.
› Ako dijete živi sa prihva?anjem i prijateljstvom, ono u?i pronalaziti ljubav u svijetu.

Sve je to vrlo jednostavno. Što onda u?i dijete kojega se htjelo ubiti, kakvo mu naslije?e mogu ponuditi ti Amerikanci s bloga?

Blago krščanske filozofske misli - sažeto na tri stranice

Boris Beck

Budu?i da ni vjernici ni ateisti ne poznaju dovoljno krš?ansku misao, simpati?an Ballardinijev popis donosim ovdje u ponešto skra?enom obliku:

Origen (185-254): Bog svemira je “Bog”, a ne “neki Bog”.
Slogan: Bog je jedan, ?uvajte se krivotvorina.

Grgur Nisenski (335-395): Postoji samo jedan Bog, i njegova je priroda savršenstvo u svakom.
Slogan: Samo je Bog savršen. Nemojte si dopustiti ništa manje.

Grgur Nazijanski (330-390): Bog je uvijek bio, jest i bit ?e. On posjeduje i u Sebi sadrži sve što postoji, što nije imalo po?etak i nije mu su?eno završiti.
Slogan: Bog. Na?injen da traje.)

Pseudodionizije (6. stolje?e): Božanskoj prirodi ne može se re?i ni ime, ni ijedna rije? o njoj, zato što nadilazi sve stvari.
Slogan: Bog. Dovoljna je rije?.

Augustin Hiponski (354-430): Postojalo to ili ne, ne možeš nijekati da Bog postoji. Zapravo, ako postoji nešto što je izvanredno, to je nedvojbeno Bog: ako ne postoji, i tad je ista Istina Bog.
Slogan: Bog. Lijepo je znati da postoji.

Boecije (480-524): Bog je najviše dobro. Priroda stvari nikad ne?e mo?i biti bolja od svoga po?ela.
Slogan: Bog. Posvemašnja kvaliteta.

Ivan iz Damaska (645-750): Sve stvari koje su stvorene promjenjive su. Tvorac i stvoritelj tih stvari nužno mora postojati sâm po sebi.
Slogan: Sve se mijenja, Bog ostaje.

Anselmo iz Aoste (1033-1109): Ono od ?ega se ne može zamisliti ništa ve?e ne može postojati samo u umu.
Slogan: Bog. Think big.

Bonaventura iz Bagnoregia (1221-1274): Bog je jedan na najvišem stupnju.
Slogan: Bog. Najsigurniji. Naj?iš?i. Najjednostavniji.

Toma Akvinski (1225-1274): Mora postojati samo jedan Bog.Jer je mnoštvo ljudskih stvari dobro upravljano kad njime upravlja samo jedan.
Slogan: Bog. Da ga nema, trebalo bi ga izmisliti.

Pietro di Giovanni Olivi (1248-1298): Onaj tko dobro razumije, vidi da je re?enica “Bog postoji” najneposrednija i najneophodnija.
Slogan: Bog. Toliko je o?it da nema potrebe govoriti o tome.

Johannes Eckhart (1260-1327): Ako Bog ne postoji, ništa ne postoji.Kad ne bi postojala bjelina, ne bi postojalo ništa bijeloga.
Slogan: Moje rublje postoji i bijelo je, hvala Bogu.

Raimund Sebond (?-1436): ?ovjek ne može shvatiti, ni u svome srcu pojmiti, ni željeti nešto što bi bilo ve?e i bolje od njegova Stvoritelja.
Slogan: Bog. Ne možeš zamisliti ništa više.

Tommaso Campanella (1568-1639): Bog se smrtnicima o?ituje ne samo uobi?ajenim prirodnim dokazima nego i obitava u duši ljudi, preobražava ih u svece i proroke i manifestira se izvanrednim znacima.
Slogan: Bog postoji. Koliko je istinit Bog.

Claudio Beregardo (1578/91-1664/67): Ne može se nijekati da postoji jedan upravitelj svijeta koji ?e nagraditi dobre i kazniti loše.
Slogan: Bog. Što više vjeruješ u njega, više te nagra?uje.
Još jedna kampanja u potkrepu: Prema otkrovenju Svete Brigite, svi oni koji se pridržavaju prirodnoga zakona, ma kojoj vjeri pripadali, spasit ?e se. Jednako kaže i Muhamedov Kuran.
Slogan: Bog. Živi zdravo, u skladu s prirodom. To kaže i konkurencija.

Descartes (1596-1650): Budu?i da u sebi imamo zamisao o Bogu, u njemu ?emo prona?i tako velik beskraj da ?emo nedvojbeno biti sigurni da nam ju je moglo usaditi samo nešto što je uistinu splet svih savršenstava, odnosno samo Bog koji uistinu postoji.
Slogan: Hvala Bogu, nisam bezbožac.

Blaise Pascal (1623-1662): Boga poznajemo putem Isusa Krista. Razlog: Svi oni koji si umišljaju da poznaju Boga i da su iskusili njegovo postojanje bez Isusa Krista dobili su samo nedjelotvorne dokaze. Me?utim dokazi koji svjedo?e Isusa Krista ?vrsti su i opipljivi.
Slogan: Bog. Iskušaj ga s Isusom, i vidjet ?eš.

Fénelon (1651-1715): ?itava priroda pokazuje neizmjerno umije?e svojega stvoritelja. Tko ?e povjerovati da Homerova Ilijada nije nastala naporom genija jednog velikog pjesnika i da su se slova alfabeta, nasumce razbacana, kao zamahom ruke, rasporedila upravo onim redom koji je potreban da bi opisala, stihovima prepunim sklada, tako velike doga?aje?
Slogan: Bog. Nije slu?ajno.

Jacques-Bénigne Bossuet (1627-1704): Sama zamisao sre?e vodi nas k Bogu. Ako ne posjedujemo zamisao sre?e, budu?i da ina?e ne možemo vidjeti istinu u sebi samima, potrebno je da nam ona do?e odnekud drugdje; potrebno je, kažem, da negdje drugdje postoji neka uistinu sretna priroda: ako je sretna, ne postoji ništa što bi željela; ta savršena, blažena priroda, prepuna svakog dobra, tko je drugi no Bog?
Slogan: Bog. Sretan da vam može ugoditi.

John Locke (1632-1704): Nešto oduvijek postoji. Jer ono što nije postojalo od pamtivijeka imalo je neki po?etak, a ono što ima po?etak mora biti od ne?ega stvoreno.
Slogan: Bog. Vje?iti proizvod.

Gottfried Wilhelm Leibniz (1646-1716): Budu?i da postoji beskona?no mnogo mogu?ih svemira u zamislima o Bogu, a može postojati samo jedan, potrebno je da postoji dovoljan razlog u odabiru Boga koji taj svemir odre?uje ovakvim, a ne onakvim.
Slogan: Bog. Ne postoji ništa prikladnije.

Giambattista Vico (1668-1744): Bog se nikad ne udaljava od nas, ?ak ni kad griješimo.Um se o?ituje razmišljaju?i, ali Bog je taj koji u meni razmišlja.
Slogan: Bog. Ne izlazite iz ku?e bez Njega.

Samuel Clarke (1675-1729): Nepromjenjivo i neovisno bi?e koje je postojalo od pamtivijeka bez ikakva izvanjskog po?ela svojega postojanja mora biti samopostoje?e, odnosno nužno mora postojati.
Slogan: Bog. Prijeko potrebno dobro.

Christian Wolff (1679-1754): Svijet i ono što u njemu postoji slu?ajno je, u sebi nema dovoljan razlog svoje slu?ajnosti, nego u ne?emu drugome, razli?itom od sebe, odnosno u Bogu, ?ije je postojanje apsolutno neophodno.
Slogan: Bog. Kad razmisliš, neophodan je.

Immanuel Kant (1724-1804): U prakti?nom izvršenju ?istoga uma moramo promicati vrhovno Dobro; budu?i da se vrhovno Dobro doga?a samo pod uvjetom postojanja Boga, moralno je neophodno priznati postojanje Boga.
Slogan: Bog. Prakti?ki, mora postojati.

Georg Wilhelm Friedrich Hegel (1770-1831): U krš?anskoj se religiji zna da se Bog objavio, i Bog je upravo to, objava. Savjest izgra?enog duha konkretno je bi?e, materijal za ostvarenje pojma Boga.
Slogan: Bog. Pitanje savjesti.

Auguste-Alphonse Gratry (1805-1872): Bog je izvorište stremljenja i njihovo ostvarenje jer je na?elo transcendencije istinito kao sama geometrija.
Slogan: Bog. Krajnje stremljenje.

Antonio Rosmini (1797-1855): Idealno bi?e je neophodno, vje?no, bezgrani?no. Ali idealno bi?e je subjektivno, odnosno stvarno. Dakle postoji jedno stvarno bi?e koje je neophodno, vje?no, bezgrani?no, a to bi?e je Bog. Ali bi?e mora biti subjektivno da bi takvo bilo.
Slogan: Bog. Objektivno subjektivan.

John Henry Newman (1801-1890): Biblijski Bog je Bog svijeta. Ako tko ima neko u?enje o Božjem postojanju, koje je uistinu i stvarno monoteisti?ko i ne samo na rije?ima, ili prema naslije?enoj vjeri, ni prema zaklju?ku rasu?ivanjem, ve? izravnim shva?anjem, ve? je tri ?etvrtine na putu katoli?anstva.
Slogan: Bog. Ako vjeruješ u Njega, sigurno si katolik.

Sören Kierkegaard (1813-1855): Htjeti dokazati postojanje Boga vrhunac je apsurda.On ili postoji, i u tom slu?aju to se ne može dokazati (ne više nego što mogu dokazati i?ije postojanje; najviše što mogu jest prona?i svjedo?anstva, ali tako ne pretpostavljam postojanje); ili ne postoji, a u tom slu?aju više nije dokaziv.
Slogan: Bog. Na?injen po mojoj mjeri.

Franz Brentano (1838-1917): Stvarnost svijeta, koji se nalazi pred nama i u kojega smo uronjeni i od kojega živimo, otkriva postojanje nekog Po?ela, odnosno vrhovne inteligencije koja ne može biti drugo doli Stvoritelj svemira i ?ovjeka. Sve je sa svime srodno. Sve pokazuje analogiju s ostalime i svime upravljaju odre?eni zakoni, na isti ili sli?an na?in.
Slogan: Bog. Svega, više.

Bernardino Varisco (1850-1933): Jedina i improvizirana misao je Bog, a ?ovjek je njegovo stvorenje. Ljudska misao je djelo, upravo zato što je misao: odnosno Bog je, stvorivši ?ovjeka, stvorio (sebi podre?enog) tvorca.
Slogan: Bog misli na tebe. Misli o tome.

Luigi Fantappi? (1901-1956): Budu?i da je Bi?e koje je razlog svega, u njemu se treba ostvariti sva mogu?a beskona?na sposobnost mišljenja. Svi zakoni prirodnoga svemira u osnovi potje?u od samo jedne vrste jednadžbe i djelomi?no su izvedeni.
Slogan: Bog. Matemati?ki je da postoji.

Wilhelm Friedrich Weischedel (1905-1975): Skepti?na misao, u trenutku u kojemu iskusi misterij kao vlastito podrijetlo i kao silu koja dominira nad svime stvarnime, govori o Bogu. Pretpostavljaju?i misterij kao stvarnost, dapa?e kao krajnju stvarnost, ?ini se da je potrebno na?i se u položaju prili?no sli?nom mistici i krš?anskoj vjeri. I zato mije prva stvarnost misterij Boga.
Slogan: Bog. Ako si skeptik, vjeruješ u njega.

Duh, duhovnost i duhovni život u islamu

(Iz časopisa "Behar" br. 93-94)

Duhovna (i) psihoterapija u islamu: Sufizam i psihologija

Stolje?e i pol najve?i dio suvremenog ?ovje?anstva – opravdano ili ne – od suvremene psihologije o?ekivao je odgovore na sve brojnija pitanja u cilju razumijevanja, ponašanja i u kona?nici lije?enja psiholoških oboljenja, pri ?emu se potpuno zanemarivalo dotadašnje saznanje o naprednom, duhovno integriranom modelu blagostanja. Sufijska u?enja u svojoj ukupnosti osiguravaju model, na?in i put rješavanja tih vrsta problema, a kojima je mogu?e obogatiti spectrum moderne psihologije, prije svega uravnoteženim pristupom razvoju kapaciteta neophodnih za dosezanje viših aspekata ?ovjeka kao stvorenja i bi?a. Ovakav pristup psihologiji predstavlja ‘razmotavaju?i’ proces psiho-duhovne (re)integracije i transformacije utemeljen na unutarnjoj stvarnosti i jednako unutarnjoj ravnoteži koji su – treba li to spomenuti – postojali davno prije pojave suvremene ili bilo kakve psihologije.

Tesavvuf i tarikat na Balkanu, s posebnim osvrtom na BiH

Na Balkanu, dakle i u Bosni i Hercegovini, primarna uloga tarikata (tariqat) ili uobi?ajenije, iako neispravno, ‘sufijskih redova’, odvija se u domeni zaštitnika, branitelja i propagatora islama. U tom smislu može se, potpuno nepristrano, re?i da upliv islamskog socijalnog poretka u ovom dijelu Europe uop?e ne bi bio mogu? bez doprinosa koji su dale sufije, šejhovi i njihovi sljedbenici (derviši) organizirani u sufijske, derviške halke. Osim toga, sufije osmanskog Balkana umnogome su doprinijeli razvoju i ja?anju islama ne samo kod intelektualne elite, nego i u širim krugovima ruralnih i prigradskih podru?ja. Kako su Osmanlije širile islamsku vlast i na podru?je Balkana, u 15. i 16. stolje?u, njihovim tragovima stizali su i derviši razli?itih tarikat a. Ti rani balkanski sufiji ?esto su zasnivali zavije (zawiyah) ili putni?ka kona?išta (gostinjce) koje su služile ne samo kao simboli osmanske nadmo?i i vlasti na netom osvojenom podru?ju, nego i kao središta iz kojih se islam širio me?u lokalnim stanovništvom. Dvije istaknute zavije osnovane su u Sarajevu još prije njegovog osvajanja 1463. i to kao zadužbine lokalnih osmanskih uglednika i dostojanstvenika. Nakon izvjesnog vremena, kako se državna administracija utvr?ivala, a islamski vjerski establišment dodatno razvijao, gra?ene su i tekije koje su zadovoljavale duhovne potrebe lokalnog stanovništva.

Smrt je u Crkvi prostor nade. Izvan Crkve smrt je podstrek za zaključivanje polica o osiguranju…

Boris Beck

Ljudi, ipak, podsje?anje na smrt ne vole - pa se tako digla i bura oko stavljanja fotografija umiru?ih na kutije cigareta. “Memento mori”, podsjetnik na smrt, bio je nekad ?esti žanr u svim crkvama i op?enito u krš?anskom svijetu. “?etiri ?ovjekove zadnje stvari”, to jest smrt, sud, raj i pakao, upisane su na po?etku svakog molitvenika, a propovjednici tu i tamo podsje?aju na to da ?emo svi umrijeti i da prije toga treba dušu dovesti u red. Dapa?e, to se cirkularno radi prije svakog Uskrsa - pa korizma do?e kao neki servisni pregled za dušu. Dakako, kod najljenijih vjernika - oni revniji ispovijedaju se barem jednom mjese?no i tako ?eš?e stanu pred ogledalo Smrti, ure?uju?i se za mogu?i, i sve bliži, susret sa Strašnim Sucem.

I na kraju crkvene godine, izme?u Svih svetih i Adventa, krš?ani se podsje?aju na to da su smrtnici - ne da padnu u o?ajanje, nego da to prihvate kao životnu perspektivu. Crkvene apokalipti?ne slike na svoj originalan na?in prihvatila su osiguravaju?a društva i njima privla?e klijente. Na jednoj reklami ?ovjek visi na zidu goru?e zgrade, na drugoj reklami bosi ljudi kora?aju po beskrajnoj plaži obasjanoj difuznim svjetlom. Smrt je u Crkvi prostor nade. Izvan Crkve smrt je podstrek za zaklju?ivanje polica o osiguranju, bauk za puša?e, jamac održavanja financijskog portfelja i poticaj za trgovanje zemljištem.

Rodoljubne nule u Saboru i mrtvac na tavanu

Boris Beck

Morao sam se i gorko osmijehnuti dok sam slušao remek-djelo Lamentacija o štibri, u kojoj se beskrajno nabrajaju davanja kojima kmet mora uzdržavati divovsku infrastrukturu nad sobom. “Pa ni tu se nije ništa promijenilo”, pomislio sam ja dok su mi pred o?ima prolazili PDV, prirez, hara?, parking, cestarine, registracije, voda, plin, struja, sme?e, pristojbe, minusi, pripisi kamata, ?lanarine, komunalije, ?iš?enje haustora, mobilizacije, minusi, prijeboji, konfiskacije, nacionalizacije, eksproprijacije i, na koncu, aretacije…

No Adam Kon?i? me definitivno oborio kada je, na samom kraju svoje izvedbe, po?eo virtuozno govoriti jednu manje poznatu baladu, o lije?niku koji ukrade trup mrtve žene i na tavanu ga secira u nadi da ?e otkriti tajne i prirode i Boga. U tom makabri?nom ozra?ju lije?nik u svjetlu svije?e prekapa crijevima, zglobovima i hrskavicama, ali, o?ekivano, ne nalazi nikakve znakove duha. Krleža je, tako, ne samo prokazao našu kriminalnu politi?ku nadgradnju, te plja?ku na kojoj je utemeljena, nego se narugao i strukturalizmu koji je obilježio misao 20. stolje?a. Crijeva, zglobovi, hrskavice, kosti - dakle struktura tijela - mogu se analizirati, ali život je nešto drugo. Duša ne podliježe znanosti.

Ljubav je vino

Šejh Muzaffer Ozak (Iz časopisa "Behar" br. 93-94)

Ljubav

Ljubav je Allahova tajna, a Put sufija (tarikat) je Put ljubavi. Ljubav je teško opisati rije?ima. To je sli?no pokušaju da se opiše med, nekome ko ga nikada nije okusio i koji ne zna šta je med u stvari. Onaj zaljubljeni (ašik) prepozna?e sve što je lijepo i dobro u svakoj stvari. Ašik u?i od svih stvari i u svemu vidi Allahovu blagodat, plemenitost i milost. Ašik je duboko zahvalan Allahu na svim Njegovim blagodatima. Zahvalnost je samo prvi korak na Putu do ljubavi Božanske, u zahvalnosti je skriveno sjeme ljubavi. Vremenom ?e sjeme porasti i donijeti plodove. Potom, ko god okusi te plodove osvjedo?it ?e se i osjetiti šta je to istinska ljubav. Bi?e veoma teško onima koji su te plodove okusili opisati svoje stanje onima koji te plodove okusili nisu.

Ljubav je poseban, bolni užitak. Tajnu ?e spoznati onaj kojem se ta bol u srcu pojavi. On ?e se osvjedo?iti da je Istiniti (Hakk) u svim stvarima i da sve stvari vode ka Allahu Uzvišenom. U biti, nema ni?ega osim Uzvišenog Hakka. U toj spoznaji ašik ?e sebe izgubiti, nestati u moru Istine. Šta god da ste od ljubavi (aška) okusili, na bilo koji na?in i na bilo kojem stepenu, to je samo mali djeli? Božanske ljubavi. Ljubav izme?u muškarca i žene je tako?er dio te Božanske ljubavi. Ipak voljena osoba može postati zastor izme?u te prolazne ljubavi i upotpunjenja ljubavi vje?ne. Jednoga dana, inšallah, taj zastor ?e pasti i istinski Voljeni ?e se pojaviti, naš istinski cilj ?e se ostvariti u svojoj Božanskoj veli?anstvenosti.

Allahove blagodati nam ?esto dolaze preko drugih ljudi, iskrenih Allahovih robova. Na taj na?in se Božanska ljubav manifestuje me?u ljudima. Šejh je onaj koji vino sipa (sakija), a derviš je ?aša. Ljubav je vino. Rukama onoga koji vino to?i ?aša-derviš se puni. Znajte da je ovo pre?ica. Na taj na?in, ljubav ?ovjeku može biti ponu?ena iz ruku drugog ?ovjeka. Ovom stazom ljubavi najbrže se putuje. Jednom me je jedan od mojih derviša upitao da li je ljubav derviša prema šejhu primjer svjetovne ljubavi. Da biste zaista razumijeli odnos izme?u šejha i derviša, morate imati na umu i ovaj i onaj svijet. Na Sudnjem Danu svaka duša ?e biti pitana o djelima koja je sobom donijela i da li su ona dovoljna za džennet. Na Božanskoj vagi (mizanu) sva naša djela bi?e na jednoj strani, a svi naši grijesi na drugoj. Kada vaša djela budu izvagana i kada shvatite, kao što ?e shvatiti mnogi od nas, da nemate dovoljno dobrih djela za dženneta, obrati?ete se svome bra?nom drugu, u nadi da ?ete od nje/njega dobiti broj potrebnih djela i tako se izbaviti iz tog velikog belaja. Me?utim, zaokupljeni sopstvenom nevoljom, on/ona ?e re?i: “A šta je sa mnom? Ni ja nemam dovoljno dobrih djela da u?em u džennet. Ko ?e meni pomo?i?” Obrati?ete se tada svojim roditeljima, me?utim, i oni ?e biti u potrebi za dobrim djelima i ne?e biti u stanju da vam pomognu. Ophrvani i zapanjeni žestinom Sudnjeg Dana i oni ?e govoriti: “I mi smo izgubljeni, ho?e li nama iko pomo?i?”

Tada ?e se pojaviti vaš šejh ili neko od bra?e derviša i re?i: ”Uzmi sva moja dobra djela. Za mene je dovoljno ako ti u?eš u džennet.” Božanska milost i pravda ?e tada stupiti na scenu. Zbog svoje plemenitosti i ljubavi, i šejh i derviš ?e biti uvedeni u džennet. I tako ?emo mi putovati ruku pod ruku, naslanjaju?i se jedan na drugog. Niko od nas, u biti, nije od velike vrijednosti, ali zbog onih velikih ljudi prije nas i zbog naše me?usobne ljubavi mi ?emo jedni druge, ako Bog da, ponijeti u džennet! Dakle, ljubav izme?u šejha i derviša ni u kojem slu?aju nije primjer svjetovne ljubavi!

Jedan od izuzetnih primjera ljubavi je odnos izme?u poslanika Jusufa a.s. i Zulejhe, Potifarove žene. Za Jusufa a.s. se govori da je bio najljepši od svih Božijih poslanika. Zulejha se zaljubila u njega ?im ga je ugledala. Ona je žrtvovala sve za svoju ljubav prema njemu - novac, ugled i status. Toliko je bila poludjela za Jusufom da je dijelila svoje najvrijednije bisere svakom ko bi joj donio vijest o njemu. Tako je obrukala sebe i izazvala skandal me?u aristokracijom i uglednicima Egipta - udata žena bestidno zaljubljena u roba svoga muža! U ovome se krije duboka istina. To nije bila obi?na ljubav. Kada je ljubav tako snažna, uprkos tome što može sadržavati u sebi nešto zabranjeno ili ?ak nezakonito, ona nam može pomo?i da potpuno zaboravimo na sebe, tj. da se pro?emo sebe. Ta ljubav nas može odvesti iznad ustaljenih pravila i ograni?enosti društva. Ta ljubav nas može dovesti do istine.

Kada je Zulejha ?ula da je postala predmet ogovaranja me?u ženama visokog društva, odlu?i da im održi lekciju, te pozva svoje poznanice na ru?ak. Za desert ih je poslužila svježim vo?em. Kraj tanjira sa vo?em servirala im je oštre noževe da sa njima mogu guliti i sje?i jabuke. Upravo kada su one bile zabavljene svojim desertima, Zulejha u sobu uvede Jusufa. Kada su ga ugledale, zate?ene njegovom ljepotom zaboravile su na oštrinu noževa i na vo?e koje su upravo rezale njima, te se sve redom izporezivaše. Zulejha tada pobjedni?ki povika: ”Vidite šta vam se desilo, možete li me sada kriviti!?” Godinama nakon toga njihovi položaji u društvu su se izmijenili. Jusuf postade faraonov prijatelj i najbliži savjetnik, drugi po mo?i u zemlji. Zbog njene skandalozne ljubavi Zulejhu je muž odbacio. Ona je tada bila prepuštena teškom životu; za puko preživljavanje morala je naporno raditi, pa ?ak i prosija?iti.

Jusuf a.s. ugleda Zulejhu na ulici jednoga dana. Bio je obu?en u svilu, jahao na prelijepom vrancu okružen savjetnicima i li?nom gardom. Zulejha je bila obu?ena u poderine, njena ljepota izblijedila sred tegobnog života i prohujalih godina. Jusuf a.s. si?e sa konja, pri?e Zulejhi i re?e: ”O Zulejha, ja znam koliko si me prije željela i kolika je bila tvoja ljubav prema meni, ipak, morao sam te odbiti jer ti bijaše udata žena, a ja rob muža tvoga. Sada si slobodna, a ja nisam više rob; ako me još želiš spreman sam da te uzmem za ženu. Zulejha ga pogleda, a o?i joj blistaše. “Ne Jusufe,“ re?e mu, “moja velika ljubav prema tebi bila je samo zastor izme?u mene i vje?nog Voljenog. Miloš?u Njegovom, taj zastor sam pokidala. Sada, kada sam pronašla svog Mašuka, meni tvoja ljubav više ne treba. Putem svoje velike ljubavi prema Jusufu a.s., Zulejha je pronašla Ono što svi mi tražimo - Izvor Ljubavi Božanske.

U Istanbulu ima jedna prelijepa džamija, to je Bajazitova džamija. Od vremena kada je sagra?ena, od njenih samih po?etaka, sufije i derviši su bili prisutni u njoj. Šejha Džemali Halvetija r.a., jednog od šejhova našega reda, sultan je pozvao da održi propovijed na dan otvaranja ove veli?anstvene džamije. Mudri ljudi Istanbula, uglednici, aristokracija i sultan li?no bijahu tamo. Krema Osmanskog carstva skupila se toga dana. Kada šejh iza?e da održi govor ovoj skupini u?enih i uglednih ljudi, nekakav prost ?ovjek iz pozadine sko?i na noge i re?e: ”O šejhu, izgubio sam svoga magarca. Cijeli Istanbul je ovdje, molim te pitaj ih da li je iko vidio moga magarca?!”

“Sjedi dole,” re?e mu šejh, “na?i ?u ti magarca.” Potom se on obrati okupljenom svijetu: ”Ima li me?u vama neko, a da ne zna šta je to ljubav i da nije okusio ni malo ljubavi ni na koji na?in?” Nakon što je šejh to rekao zavladao je tajac, neko vrijeme narod bijaše kao uko?en. Bijahu potpuno zate?eni onim što se dogodilo kao i samim šejhovim pitanjem. Ali ubrzo potom, jedan po jedan, ustadoše tri ?ovjeka. ?ovjek koji se prvi ustao re?e: ”Istina je, ja ne znam šta je to ljubav, nisam je nikada okusio, osje?anje ljubavi mi je potpuno nepoznato.” Ostala dvojica, klimanjem glava, potvrdiše isto. Potom se šejh obrati ?ovjeku koji je izgubio magarca: ”Ti si izgubio jednog magarca, a ja sam ti evo pronašao tri!” Ali, ?ak i magarac voli svježu travu. I on je bolji od ove trojice. Kada ljudi nau?e da vole stvarnom, istinskom, ljubavlju, njihova postaja (mekam) nadilazi mekam meleka. Ali ako mi bar na neki na?in ne iskusimo ljubav, onda padamo niže i od magarca.

To me je podsjetilo na još jednu pri?u o magarcu. Jednom je jedan od apostola (havarijuna) Isaa .a.s. držao propovijed u malom gradu. Ljudi su od njega tražili da im pokaže ?udo oživljavanja mrtvih, kao što je to Isa a.s. radio. Tada oni skupa krenuše do gradskog groblja i zaustaviše se kraj jednog groba. Apostol zamoli Allaha da oživi tog mrtvaca. Mrtvac ustade iz groba, pogleda unaokolo i povika: ”Moj magarac, gdje je moj magarac?” Za života on bijaše siromah, magarac je bio najvrijednija stvar koju je posjedovao, najvažnija stvar u njegovom životu. Isto važi i za vas. Ono za šta ste najviše sr?ano vezani odredi?e to što ?e se s vama dogoditi na dan proživljenja. I na onome svijetu bi?ete zajedno sa onima koje volite.

Strpljenje

U malom selu, u Turskoj, ?ovjek po imenu Husejn oženio je k?er svoga komšije. Na vjen?anju Husejn je bio op?injan razgovorom dva u?ena ?ovjeka koji bijahu pozvani da obave ceremoniju vjen?anja. Oni navodiše iz svoga pam?enja sure iz Kur’ana, razmijenjivali su složena tuma?enja vjerskog zakona i raspravljali o dubljim zna?enjima Poslanikovog govora (hadisa). Husejn ih je upitao kako su zadobili i razvili tako bogato znanje i profinjenost. Rekoše mu da su proveli mnoge godine u prou?avanju i obrazovanju na velikoj vjerskoj školi u Istanbulu. Sljede?eg jutra, nakon prve bra?ne no?i, Husej re?e svojoj mladoj ženi: “Ja imam dvadeset godina i osje?am da ne znam ništa od istinske važnosti. Ja želim da idem u Istanbul i postanem u?en. Molim te pobrini se za naše imanje i moje roditelje dok se ne vratim. Vrati?u se ?im završim škole i postanem u?enjak.”

Husejn tako ode u Istanbul koji je bio nekoliko sedmica putovanja udaljen od njegovog sela. Proveo je sljede?ih trideset godina u studiranju, išao je od u?itelja do u?itelja sakupljaju?i znanje. U pedesetoj Husejn kona?no odlu?i da se vrati u svoje rodno selo i tako krenu na put ku?i obu?en u po?asnu odje?u vjerskog u?enjaka (uleme) najvišega ranga. Na povratku zaustavio se u malom selu koje je bilo udaljeno dan hoda od njegovog. Bilo je vrijeme jaciji te ode do džamije da klanja. Seljani su bili oduševljeni što je ulema takvoga ranga me?u njima. Nakon namaza zamoliše ga da održi kratak ders. Svi bijahu oduševljeni slušaju?i njegove rije?i koje su klizile poput svile. Mada nisu mogli u potpunosti razumijeti njegove u?ene komentare, bili su presretni što imaju tu privilegiju da ?uju tako profinjene rije?i. Nakon dersa nekoliko seljana mu ponudi svoje gostoprimstvo. Prvi ?ovjek koji mu ponudi da bude njegov gost (musafir) insistirao je da Husejn prihvati njegovu ponudu i Husejn pristade. Nakon ve?ere dedo ga je upitao kako to da je postao ulema. Husejn mu ispri?a sve pojedinosti i kako je napustio svoje selo, nakon prve bra?ne no?i, da bi otišao u Istanbul i poha?ao vjerske studije. Prisjetio se da je krenuo u dvadesetoj godini života i da se sada vra?a u svojoj pedesetoj godini života. Suze mu navriješe na o?i kada se prisjeti svoje porodice i prijatelja koje tako dugo nije vidio.

Tada mu dedo re?e: “Da li bih ti mogao postaviti jedno pitanje?”
“Naravno,” odgovori Husejn, “pitaj šta god poželiš.”
“Šta je po?etak mudrosti,” upita on Husejna.
“Po?etak mudrosti,” re?e Husejn, “je tražiti pomo? Allahovu u svim prilikama.”
“Ne, to nije po?etak mudrosti,” re?e dedo.
“Prou?iti Bismilu prije svake aktivnosti,” pokuša još jednom Husejn.
“Ne, nije ni to,” re?e mu dedo.

Husejn je pro?ešljao sve u?ene rasprave koje je usvojio tokom trideset godina u?enja, ali dedo je odbio da prihvati bilo koju od njih kao ispravan i adekvatan odgovor na svoje pitanje. Na kraju Husejn odustade od svojih nastojanja i upita dedu da li on zna odgovor. Dedo re?e da zna. Husejn ga zamoli da ga podu?i šta je to po?etak mudrosti. Dedo re?e: “Ja te ne mogu podu?iti za jedno ve?e onome što nisi bio u stanju da nau?iš za trideset godina školovanja. Ti si iskren i pametan ?ovjek. Siguran sam da te mogu podu?iti ovome u godini dana. Mnogi ovo ne mogu nau?iti ma kako dugo pokušavali.” Husejn pristade da ostane sa dedom godinu dana i bude njegov u?enik. Sljede?eg dana dedo povede Husejna sa sobom na njivu. Radili su tako naporno da se toga dana Husejn vratio ku?i potpuno iscrpljen od posla. Ovo se nastavilo tokom cijele godine. Husejn nikada nije radio tako naporno u svome cijelom životu. Sav taj trud uložio je sa ciljem da nau?i šta je to po?etak mudrosti, ali svaki put kada bi pitao dedu da mu otkrije tu tajnu, ovaj bi mu rekao da saburi i da ?eka.

Kona?no, prošla je godina dana. Tog dana, kada su se vratili ku?i iz njive, Husejn opet zamoli dedu da ga podu?i po?etku mudrosti. Dedo mu re?e da ?e ga podu?iti sljede?eg jutra.
“Zar je to tako kratko objašnjenje,” Husejn se izdera, izgubivši strpljenje.
“Ja,” re?e dedo, “kratko je kao objašnjenje, ali treba dugo vremena da se razumije.”

Narednog jutra, nakon doru?ka, dedo zamoli svoju ženu da pripremu vre?u žita za njihovog uvaženog gosta, uklju?uju?i i opskrbu za njegovo putovanje.
“Ma pro?i se ti hrane,” izdera se iznervirano Husejn, ”reci mi šta je to po?etak mudrosti!”
“Sabur,” re?e dedo, ne prekidaju?i da vrši pripreme za Husejnov polazak.
“Ne pokušavaj da me prevariš,” pištio je ljuto Husejn, “radio sam godinu dana kao magarac, samo da bih nau?io šta je po?etak mudrosti. Na srijedu s tim!”
“Sabur,” ponovi opet dedo.
“Ne, ne, ne?eš me se tako lahko otarasiti,” Husejn je bivao sve lju?i. “Moraš mi sada re?i istinu!!!”
Dedo sada odloži posao koji je radio, okrenu se Husejnu i, gledaju?i ga pravo u o?i sa najve?om ozbiljnoš?u re?e:
“Strpljenje (sabur) je po?etak mudrosti!”
Husejn nije znao za sebe od bijesa.
“Ti si me namagar?io, iskoristio i napravio budalu od mene. Ja ti mogu navesti bukadar citata u vezi sabura. Znam i svaku suru u ?asnom Kur’anu u kojoj se strpljenje pominje!”

Dedo ga mirno pogleda i dade mu sljede?i odgovor: “Jest, tako je, ali kada sam te upitao prije godinu dana šta je po?etak mudrosti nisi bio u stanju da mi odgovoriš. I kada sam te upitao da li želiš provesti godinu dana sa mnom da bi to nau?io, pristao si. Ti nisi bio u stanju da razumiješ taj odgovor prije godinu dana. Cijelu godinu sam te prakti?no podu?avao strpljenju i kako moraš imati sabura da bi nau?io bilo šta od prave vrijednosti. Ti si iskustveno razumio šta zna?i imati sabura, a iskustveno znanje je jedino istinsko znanje. U?enjak koji je pun nesvarene mudrosti i koji nije nau?io kako da primjeni teorijsko znanje koje posjeduje je baš poput magarca natovarenog knjigama. Te knjige ne mogu pomo?i tom magarcu i, sude?i po tvojoj gnjevnoj reakciji, izgleda da ni tebi svo tvoje znanje ne može pomo?i. Strašnu nepravdu ?eš u?initi drugima ako ih budeš podu?avao onome što sam nisi primjenio u praksi. Ako te ljudi ?uju da navodiš izreke Poslanika i u?enih ljudi o vjeri, milosr?u, itd, a onda zapaze da tebi samom nedostaju ti kvaliteti, uvidje?e da si obi?an lažov. Pa ?ak i gore, mogu prestati da vjeruju u te Božanske istine o kojima si im vazio. Šta misliš kakva bi tebe ?ekala kazna ako oni koje si pokušavao podu?iti izgube svoju vjeru zbog toga što se tvoja djela nisu poklapala sa tvojim rije?ima? Zbog svega toga zadobivanje sabura je od ogromne važnosti. Istinski u?enjak je onaj koji primjenjuje ono što zna. Bez toga je obi?an lažov. Vrati se ku?i i podijeli svoje znanje sa svojim komšijama, ali nemoj nikada zaboraviti da moraš svoje znanje primjeniti u svakodnevnom životu.”

Ovaj dedo, kao što vidite, nije bio obi?an seljanin. On je bio istinski u?itelj i prijatelj Božiji (evlija) koji podu?ava najdublje istine onima koji su sposobni u?iti od njega. On je otvorio o?i Husejnu za unutarnju nauku te je ovaj mogao da zapo?ne razumijevati i usvajati znanje koje je sakupljao punih trideset godina. Husejn je polahko išao nazad ka svome rodnom selu razmišljaju?i o dedinim rije?ima. Ve? je bila no? kada je stigao ku?i. Pogledao je kroz prozor svoje porodi?ne ku?e i ugledao svoju ženu kako miluje kosu mladom ?ovjeku. Isprva bijaše zapanjen i potpuno zate?en, a zatim ga spopade žestoka srdžba. Prvo što je pomislio je to da ga žena vara sa tim mladim ?ovjekom. On poteže kuburu koju je kupio u Istanbulu da se zaštiti od razbojnika na svom dugom putovanju ku?i. I kada su upravo spremao da ustrijeli par, prisjeti se svog jednogodišnjeg naukovanja i važnosti sabura. Oduzeti nekome život, u svakom slu?aju, nije mala stvar.

Odlu?io je da se upozna sa ?injenicama prije nego li bilo šta u?ini. Ode do seoske džamije gdje su se ljudi po?eli sakupljati da klanjaju jaciju. Seljani su bili impresionirani Husejnovom odje?om uleme i ukazaše mu veliko poštovanje. Niko ga nije prepoznao te ih Husejn po?e ispitivati o svojim starim prijateljima i komšijama. Mnogi od starijih ljudi bijahu poumirali, ve?ina njegovih prijatelja su sada bili dede sa djecom i unu?i?ima. Onda ih on upita: “A šta je bilo sa ?ovjekom po imenu Husejn koji je otišao u Istanbul prije mnogo godina?” Jedan od ljudi mu odgovori: “Ništa nismo ?uli o njemu ima ve? trideset godina. Njegova žena je imala veoma težak period kada je on otišao, dan nakon njihovog vjen?anja. Prve bra?ne no?i zanijela je i s teškom mukom deverala je sve ove godine podižu?i sama njihovog sina. Ne znaju?i šta se dogodilo sa njenim mužem, i da li ?e se vratiti ili ne, podigla je sama svoga sina obrazuju?i ga da postane u?enjak, baš kakav je Husejn želio biti. On je sada naš u?itelj i imam i trebao bi se uskoro pojaviti da predvodi molitvu.”

Husejn je bio duboko potresen onim što je ?uo. Po?eo je tiho plakati razmišljaju?i o naporima i iskušenjima kroz koja su prošli njegova žena i sin, za ?ije postojanje nije ni znao do toga trenutka. Upravo tada se pojavi nao?it, svijetao mladi?, obu?en u odje?u imama. To je bio mladi ?ovjek koga je Husejn vidio kroz prozor svoga doma. Nakon jacije Husejn iza?e iz džamije, okrenu se prema selu svoga u?itelja, dede-evlijaullaha, duboko se nakloni i kroz suze povika: “Neka je hiljadu hvala i hiljade blagoslova na tebe, moj neuporedivi muršide!” Kada su ga seljani upitali o njegovom ?udnom ponašanju, on im ispri?a cijelu pri?u. Da je on Husejn koji je napustio njihovo selo prije trideset godina u potrazi za znanjem i kako je proveo godinu dana u?e?i se strpljenju što mu je pomoglo da izbjegne strašnu tragediju. Tada on zagrli svoga sina i njih dva krenuše ku?i zajedno.

S engleskog preveo Ahmed Ananda

Potop naš svagdašnji

Boris Beck

Nije neka novost: tu sam istu vijest pro?itao prije 35 godina u Politikinom zabavniku - kamo ju je uvrstio valjda sekretar partije izdava?kog poduze?a - i ne bih ni sada o njoj pisao da nisam nedavno otkrio da postoji i lingvisti?ka verzija te pri?e.

Naime, nejasno je na što se odnosi toponim Yam Suf koji su pregazili Izraelci, a to bi se moglo prevesti kao more trske, odnosno mo?vara. Budu?i da se trska na engleskom kaže reed, ?ak se i u neke engleske prijevode Red Sea mijenjalo s Reed Sea. Nije dakle bilo vodenih »bedema njima nadesno i nalijevo« (poznatih s ilustracija iz dje?jih Biblija i holivudskih spektakla) i oni se nisu, kad je Mojsije podigao ruku, strmoglavili na faraonovu vojsku.

Biblija i znanost stalno se sukobljuju: danas oko stvaranja ?ovjeka, a prije 200 godina sukob je bio oko Potopa. Naime, tada nije nitko sumnjao u op?i potop, a dokaz su bili nalazi školjaka na vrhovima planina. No nedostajao je klju?ni dokaz: tijela potopljenih grešnika. Jedno je našao 1726. u badenskom jezeru Johann Jakob Scheuchzer i predstavio javnosti kao “Žalostan kostur starog grešnika koji se utopio u op?em potopu” (http://en.wikipedia.org/wiki/Homo_diluvii_testis), no 1811. je paleontolog Georges Cuvier dokazao da je rije? o fosilu salamandera, a ne ?ovjeka. Potom su nalazi glinenih plo?ica u Mezopotamiji otkrili da su i Babilonci imali svoj Potop te da i Biblija ima svoju evoluciju…

I sad smo tu gdje smo: znanost i lingvistika sve do danas pokušavaju razjasniti Bibliju, u ?emu nisu uspjeli do kraja, a zasigurno i ne?e. Meni to uop?e ne smeta da uživam u mo?nim simbolima kao što su brod koji prkosi Potopu ili ljudi koji prolaze kroz vodu po suhom. Jer i pri?a o Potopu i pri?a o prelasku Crvenog mora imaju isti motiv - Bog one koji vjeruju u njega vodi sigurno do sebe, dok one koji ne vjeruju voda odvla?i sa sobom. Kada je Joyce odveo svoju duševno bolesnu k?i Jungu na terapiju, psihoanaliti?ar je njenu situaciju ovako objasnio nobelovcu: ona se davi u vodi u kojoj mi plivamo. Sveto pismo je knjiga u kojoj jedni plivaju, a drugi se dave.

Kina u epruveti: feministička revolucija jede svoju djecu

Boris Beck

Ako se, dakle, australski znanstvenici nisu zabunili u brojanju i ako taj lije?nik ima pravo, onda broj od 112 dje?aka na svakih 100 djevoj?ica u Australiji pokazuje isti neonatološki trend koji slijedi Kina gdje se na 100 djevoj?ica ra?a 115 do 118 dje?aka. Taj je trend ondje izazvan vladinom politikom jednog djeteta - pa ako se ve? smije imati samo jedno dijete, roditelji biraju da to bude dje?ak. U Kini je stoga stopa ra?anja djevoj?ica pala izme?u 43 i 75 posto, a ve? sada ondje ima izme?u 50 i 100 milijuna žena manje od muškaraca. Glavno je sredstvo smanjenja ženske populacije abortus, i to ne samo u Kini nego i u Indiji. Ta mra?na zbivanja teško je potkrijepiti podacima, ali našao sam procjene UNICEF-a da je od 1985. do 2005. u svijetu poba?eno 10 milijuna djece jer je bilo krivog spola - ženskog.

?ini se da je to što je prva beba iz epruvete bila djevoj?ica samo još jedna povijesna ironija. Sada se vidi da i vrli novi svijet umjetne oplodnje jednako mrzi žene kao i kastinska Indija i komunisti?ko-kapitalisti?ka Kina. S jedne se strane od 1978. umjetnom oplodnjom Zemlji dodalo ?etiri milijuna novih stanovnika, a s druge se svake godine poba?ajima sprije?i ?etrdeset milijuna ro?enja, mahom u siromašnim zemljama - no i jedno i drugo usmjereno je protiv žena. Netko bi trebao prosvjedovati, ali nema tko: poba?aj i umjetna oplodnja glavni su plodovi feministi?ke revolucije i liberalnog društva; poba?aj nam osigurava seks bez djece, a umjetna oplodnja djecu bez seksa. Mušku, zar ste i pomislili da želimo neku drugu?

Što skrivaju ormari bogatašač

Boris Beck

Slu?ajno se prošle nedjelje pod misom ?itala evan?eoska prispodoba o nepoštenom upravitelju (danas bismo rekli: menadžeru). Ovako ide pri?a: gazda je otkrio da ga upravitelj potkrada i odlu?io mu je dati otkaz. Upravitelj se prepao od ?ega ?e živjeti jer raditi ne zna, a prositi ga je sram. U panici smišlja još jednu prijevaru: poništit ?e sve dugove seljaka pa ?e mu oni biti zahvalni kada sutra bude bez posla. Budu?i da su sve Isusove parabole paradoksalne, i ova ima neo?ekivan obrat: gazda je na kraju pohvalio nepoštenog upravitelja.

Nepošteni upravitelj Bariši? se kao i Polan?ec prije njega dugo koprcao na policijskoj udici prije nego su ga izvukli. Polan?ec je jadan zvao na sve strane sa svojih deset mobitela, prikrivaju?i rukom usta da mu ne bi tko ?itao s usnica, a Bariši? se sastajao sa Sanaderom po restoranima; nepošteno ste?eno bogatstvo i ne služi drugom nego da se njime trguje i da se mijenja za druge povlastice - samo da se ne mora raditi ili, još gore, prositi. 
S druge strane, kako je rekao markiz de Sade, svako bogatstvo je kra?a - i baš na to je smjerao Isus: ništa od onoga što posjedujete nije zapravo vaše; a kad ve? na nešto polažete pravo, nemojte to zgrtati za sebe, nego iskoristite da steknete prijatelje.

S tre?e strane, ne mogu ne uo?iti simboliku da su istodobno uhi?eni i Mladen Bariši? i Branimir Glavaš, dva tužna pola hrvatske politike. Prvome su u ku?i našli milijune kuna, eura i dolara, sve u kešu, drugome mrtve Srbe u garaži.

Ovo više nije ni parabola o nepoštenom upravitelju - ovo je nokturama u zoološkom vrtu. Mnoštvo malih no?nih bi?a bježi na sve strane pred snopom svjetla, a kako koju životinjicu ugledate, još deseci zure iz mraka, u strahu za goli život. Parabola o nepoštenom upravitelju podsje?a nas da ne budemo takvi: da do smrtnog ?asa, onog kona?nog hapšenja, sve Brioni košulje iz ormara podijelimo prijateljima.

PS: Dok sam odlazio od prijateljice, pogled mi je nekako sam od sebe odlutao do prozora gradona?elnika koji isto stanuje u Bužanovoj. Tko zna ho?emo li ikada saznati što on ima u ormarima…

Najviše pobačaja rade žene koje su več majke

Boris Beck

Ne samo da bilo kakvi znaci poroda kvare senzacionalni izgled, nego je i trudno?a ružna, što možete ?esto pro?itati u komentarima Borisa Banovi?a zvanog Fashion Guru: Antonija Bla?e tako je, jednom, odjenula “prpošnu haljinicu koja nije za nju, pogledajte samo kako se nabrala na podru?ju struka, tako da ne znam je l’ se malo zbuckala ili je to kriva mašna, a možda je i trudna, tko ?e ga znati”; “Ana Stuni? je trudna?” pitao se drugom prilikom Fashion Guru: “Što se to dogodilo lijepoj voditeljici koja se u zadnje vrijeme promijenila do neprepoznatljivosti, zapitao se zabrinuto Fashion Guru. Gledaju?i novi stajling potpuno transformirane Ane Stuni?, naš se modni sudac Fashion Guru zapitao što se krije iza širokih bapskih haljina u koje se mlada voditeljica zamotala, a koje teško da joj dobro stoje i isti?u njene mladena?ke atribute”; tre?i put ga je svojim neukusom zgranula Lana Pavi? u Red Carpetu: “Nova trudno?a ili samo modni gaf?” glasila je otrovna Banovi?eva primjedba.

Ako je dakle trudno?a modni gaf, a rodilja koja sedam dana nakon poroda izgleda kao štanga “senzacionalna”, zašto se ?uditi istraživanju koje je otkrilo ono što se ionako zna: najviše poba?aja rade žene koje su ve? majke, ?ak 78 posto. Ne abortiraju žene lošeg socijalnog stanja ili sumnjivog morala: od žena koje rade poba?aj u Hrvatskoj 69,5 posto imalo je ve? barem jedno dijete, 65 posto bilo ih je u braku, ve?ina je imala srednju školu, a 54 posto bilo ih je zaposleno. Me?u rodiljama samo je 17,8 posto žena imalo ve? dvoje ili više djece, a me?u onima koje su abortirale njih 53 posto.

Pritiscima koje žene trpe da ne zadrže dijete - obiteljskim, financijskim, društvenim - tako sada treba dodati i estetske. Da, trudno?a ostavlja trag, ona je modni gaf, nešto bljakasto za Fashion Gurua; poba?aj, nasuprot tomu, ne kvari senzacionalnu liniju. Zbilja, možete li vjerovati?

Tko je bolje citirao Bibliju: Tito, Bandič ili Polančec

Boris Beck

“Prvi koji je od vas bez grijeha neka baci kamen”, rekao je gradona?elnik novinarima koji dan nakon svega toga, apeliraju?i na njihovu samilost. No nije znao da navedene rije?i nije izrekla biblijska grešnica, nego Isus – žena optužena za preljub je šutjela i o?ekivala kaznu. Okupljeni su tu priliku iskoristili da propovjednika milosr?a dovedu u nepriliku: izjasni li se za zakon, sko?io je sam sebi u usta; opovrgne li zakon, mogao bi i on dobiti koji kamen u glavu. Znamenitim rije?ima Isus je dokinuo zakon strogosti i proglasio zakon ljubavi – a dokidanje vrijedi samo ako ga izgovara zakonodavac koji je uz sve to bez grijeha. Ne vrijedi ako ga izgovara prekršitelj zakona onome koji je zadužen za provo?enje zakona: ne možete citirati Isusa policiji ako vas uhvati da ste vozili pijani, lovili ribu dinamitom ili istukli ženu. Zakon se u demokratskim zemljama provodi bez obzira na mogu?e privatne grijehe suca ili zakonodavca. Gradona?elnik Bandi? je tako, zlorabe?i biblijski citat, istovremeno ukinuo zakon i smjestio se na poziciju onog koji nema grijeha - sli?no kao i Tito prije njega (možemo re?i da SDP-ovska jabuka nije pala daleko od komunisti?kog stabla).

Tita i Bandi?a sam se sjetio kad sam ?uo Polan?eca kako, svjedo?e?i u Saboru o vladinim malverzacijama u Ini, kaže da se osje?a kao Josip koga su bra?a prodala u Egipat. Josip je bio najdraži sin patrijarha Jakova, unato? mladosti predodre?en za nasljednika, pa su ga zavidna bra?a prodala u ropstvo. U Egiptu je završio u zatvoru jer nije pristao na upucavanje udane žene, a faraonu je protuma?io glasoviti san o mršavim kravama koje su pojele debele: nakon godina obilja uslijedit ?e godine siromaštva, zato treba sa?uvati žito iz bogatih žetvi da se može podijeliti ljudima kada budu gladni. Ve? i iz tog sažetog prikaza vidi se da je Polan?ec sve obratno od Josipa: u zatvoru je zbog nemoralnog vladanja, a ne zbog opiranja nemoralu; potpredsjednik je vlade koja uop?e nije štedjela u vremenu obilja nego je baš tada najviše krala; kad su nastupile mršave godine, njegov HDZ nema svojim bira?ima dati ama baš ništa; a i bra?a nisu baš bra?a, više lupeška udruga koja se boji da ?e ih izgubljeni sudrug povu?i za sobom.

Neobi?nom koincidencijom, zatvor u koji su spremili Josipa Polan?eca (zapravo: Antijosipa) nalazi se u Remetincu. Remeta, to jest ermit, jest pustinjak - to novozagreba?ko naselje u svom imenu ?uva uspomenu na nekog davnog pokajnika koji je ondje uz post i molitvu razmišljao o svojim grijesima. Možda je tom bezimenom remeti bilo na pameti i Gospodinovo upozorenje iz Mudrih izreka 7,2: “?uvaj moj nauk kao zjenicu svoga oka”. Da, dobro ste pro?itali. Tito je za najpoznatiju parolu jugoslavenskog socijalizma - “?uvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka” - nadahnu?e našao u Svetom pismu.

Nažalost, svi smo posve tartufizirani

Boris Beck

Obitelj je pred njim nemo?na: otac zalu?en, sin bjesni, k?i se želi ubiti, a ?ak i šogor Cléante, koji sve jasno vidi, ne može ništa. Ta razorna mo? licemjerstva bila je šokantna u doba praizvedbe - pa je “Tartuffe” bio ubrzo zabranjen - a neugodno ju je i danas gledati. “Tartuffe”, naravno, napada licemjerje pobožnjaka: velika je razlika izme?u moralista, koji drugima sole pamet, i moralnih koji ponajprije sami ?ine ono što drugima savjetuju. No tartufizacija je zahvatila i kriti?are Crkve, recimo Darka Hudelista, koji u tragikomi?nom tekstu u Globusu poziva Bozani?a da ode u pustinjake, ali sam nema takvih ideja. Narod bi rekao da je lako s tu?im k. po gloginju klatiti.

Svakako oti?ite pogledati “Tartuffea” kako svima sve brani u ime višeg cilja, a sam cijeni samo ono što se može staviti u se, na se i poda se. I dok ga gledate, zamislite da nije rije? o pobožnjaku, nego o državotvornom domoljubu, vo?i oporbe, vladinom kriti?aru iz neke nevladine organizacije, sindikalnom ?elniku, šefu Svjetske banke ili predsjedniku Amerike - i sve ?e biti isto. Mi u o?ima Tartuffea ne smijemo ništa, a on smije sve, samo zato što je stavio masku na lice svoje pohlepe.

Isus je uvijek najviše grmio protiv licemjera, samo što bi gr?ku rije? koja stoji na tom mjestu bilo to?nije prevesti s “glumac”. Glumiti pred ljudima je duboko nekrš?anski. Nažalost, svi smo posve tartufizirani.

U početku ipak bijaše Bog

Boris Beck

Prvi problem se odnedavno ukazao u novom svjetlu. Naime, ?ini se da je naš svemir bez zakrivljenosti, a to zna?i da se, kad se od zbroja svih energija oduzme gravitacija, dobije nula. Pa ako je nula sada nakon duge povijesti svemira, mogla je biti i na po?etku, a sve oko nas - uklju?uju?i i tamnu tvar i tamnu energiju koji ispunjavaju ve?inu svemira - nije ništa drugo nego neka prenapuhana ništica. 

Što se ti?e ovog drugog, predloženo znanstveno rješenje je sljede?e: nije Bog tako savršeno poštelao cijeli svemir za nas, nego je to slu?ajno. Odnosno, postoji bezbroj svemira s najrazli?itijim fizikalnim svojstvima od kojih je ve?ina neprikladna za ljude, a naša se rasa razvila u ovom svemiru jednostavno zato što je to bilo mogu?e. Ta hipoteza ima lošu stranu: trebalo bi pokazati te druge svemire, a još nikom nije pošlo za rukom dokazati da postoje.

Da saznamo što to?no kaže Hawking, morat ?emo pri?ekati dok mu ne iza?e knjiga. Gribbin, pak, kaže da - kad je ve? svemir tako jeftino napraviti - mogu?e je da i naš svemir ima tvorca, ali ne neko božansko bi?e, nego obi?no, izvanzemaljsko. Tom bi se teorijom ubile sve muhe odjednom: 1) svemir ima inteligentnog tvorca, nekog egzoti?nog aliena; 2) alien je mogao napraviti bezbroj svemira jer su u po?etku mali, a energija im je nula, pa ga ne bi ništa koštali i imao bi ih gdje držati; 3) inteligntni tvorac možda je mogao ?ak i urediti fizikalna svojstva svemira da budu prikladna za nas.

Oprostit ?ete mi, ali ja bih još malo ostao skepti?an prema tim idejama. Ako Hawking kaže da je svemir nastao ni iz ?ega, tek iz kvantnih fluktuacija, logi?no je pitati odakle kvantne fluktuacije. Ako Gribbin kaže da su svemir stvorili alieni, imamo još više nepoznanica: odakle alieni i odakle njihov svemir. Ali najgore od svega je što nas jezik vara: mi izraz “na po?etku” uvijek koristimo u zna?enju “po?etak jednog intervala”, podrazumijevaju?i da je prije tog intervala bio drugi interval. Zato ima smisla, kako bi rekao Wittgenstein, pitati “što ste radili prije koncerta”, ali je besmisleno pitati “što je bilo prije svemira” - jer nije bilo vremena. Vjerojatno zato i jesu prve rije?i Biblije “U po?etku”, a ne “Na po?etku”: “na” bi impliciralo da je bilo ne?ega prije, a “u” kao da stavlja to?ku na po?etku te prve re?enice.

I, na koncu, znanstveni dokaz da je svemir nastao ni iz ?ega krš?ani mogu samo pozdraviti jer potvr?uje biblijske navode. Zato bih ja ipak pri?ekao s bombasti?nim naslovima tipa “Bog nije stvorio svemir”. Jednostavno nisu znanstveni.

Dizajn velečasnog Sudca je pun krščanskih simbola

Boris Beck

Ponajprije, vele?asni Sudac je sve?enik i sve što radi vidi kao nastavak propovijedanja drugim sredstvima, a ne kao ?istu umjetnost, barem je to tako objasnio Dunji Ujevi? u knjizi razgovora koje je s njom vodio. U toj je knjizi razgovora rekao i ovo: “Teologija je tu da objašnjava neukima. I da ih vodi nekim vjerskim putem. Ali, kad ?ovjek zaista spozna vjeru, tad mu teologija više ne treba.” To zna?i da Sudac više vrednuje vjeru od teologije, srce od razuma, život od kulture. A to se vidi i po njegovim radovima koji su - bez obzira na to ubrajaju li se u slike, kipove, vitraje ili pjesme - ki?asti. Iz njegove vizure za to ima opravdanje: budu?i da je 90% ljudi kod nas relativno neobrazovano i da baš nema razvijen ukus, on želi svojom porukom doprijeti i do njih. Ne smjera na one koji ?itaju Tomu Akvinskog, slušaju Bacha i sjede na stolcu Miesa van der Rohea, nego na one koji ?itaju 24 sata, slušaju Severinu i sjede na plasti?nim stolcima. Nije to ništa novo. I u srednjem vijeku su se za nepismene ljude oslikavale crkve kako bi se priprostima barem nekako predo?ile istine vjere. Sud?ev umjetni?ki angažman je “biblia pauperis” 21. stolje?a, ali na hrvatski na?in: ki?-biblija za ki?-?ovjeka.

A njegov dizajn je pun krš?anskih simbola: križevi (spasonosna muka), kristali i cvjetovi (duša), plameni jezici i golubica (Sveti Duh), trs (Krist), valovi (oluja koju Isus smiruje), puno svjetla (Božja Rije?) te nadasve ogledala. U Novom zavjetu piše da je onaj koji ?ita Bibliju, a ne ?ini što ondje piše, sli?an ?ovjeku koji se pogleda u zrcalo, okrene i odmah zaboravi kako izgleda. Sveto pismo je, dakle, ogledalo, a ogledalo ima jedno ?udno svojstvo - mi ne gledamo zbilja u ogledalo, nego iz ogledala motrimo sebe. Biblija je dakle knjiga koja ?ita nas, koja nas procjenjuje, u ?ijim rije?ima vidimo kakvi smo u Božjim o?ima. Biblija je ogledalo iz kojeg nas gleda Bog - a ako nema Boga u ogledalu, nema ni nas, živimo bez odraza poput vampira.

Pretpostavljam da je takva i sli?na objašnjenja Sudac dao stanarima svojih interijera. Oni su, jama?no, zadovoljni jer ih pogled na njegove apstraktne oblike podsje?a na njegove rije?i, a istovremeno vjeruju da time postaju bolji ljudi. I, na koncu, treba podsjetiti na to da je ki? izmišljotina intelektualaca. Za ve?inu ljudi ki? ništa ne zna?i, njima je jednostavno lijep.

Vjera s kamatama i hipoteka na dušu

Boris Beck

Nedugo nakon što je izrekao prispodobu o banci, taj je sve?enik otišao služiti misu koju je neki župljanin naru?io i platio - ali župljanin nije na nju i došao; sve?enik je misu morao služiti pred praznom crkvom. Mogli bismo re?i da je taj vjernik doista shvatio Crkvu kao neku banku i da je s tim u skladu prešao na internet-bankarstvo: novac je dozna?io preko tokena i misu naru?io sms-om, a onda doma sjeo za tanjur pun pe?ene ribe i jeo sretan što je izbjegao odlazak na crkveni šalter.

Usporedba vjere i novca ?esta je u Novom zavjetu. Isus je rekao da je na?i vjeru kao na?i zakopano blago; da Duh Sveti dobrog ?ovjeka poti?e na sve više i više dobrih djela, kao što i novac u banci raste s kamatama; da su grijesi nalik dugu koji treba vratiti. Istovremeno, od novca treba bježati: Isus upozorava da se ne može služiti Bogu i novcu te da caru treba dati carevo (novac), a Bogu Božje (dušu). No perspektiva zgrtanja novca u krš?anstvu je izokrenuta: siromašna udovica koja je dala nov?i? dala je više od bogataša koji su se razmetali velikim uplatama - jer je dala sve što ima. Sv. Katarina (ako se ne varam) rekla je da su dobra djela na zemlji i pla?a na onom svijetu recipro?ni: jednim nov?i?em dobrih djela na nebu smo stekli milijune u zaslugama, a na isti ?emo na?in u ?istilištu milijunima muka pla?ati za svaki nov?i? grijeha na zemlji.

Bankarskim rje?nikom re?eno: Crkva svakom klijentu daje izobilje nepovratnih kredita, bez ikakvih jamaca i hipoteka, samo da ih uloži u kupnju vje?noga blaženstva s Bogom - pa ipak, pred šalterima nije gužva, dapa?e, klijenti se osipaju. U prvih šest mjeseci 2010. Katoli?ku crkvu u Austriji napustilo je 57 tisu?a Austrijanaca (u cijeloj 2009. napustilo je ondje Crkvu 53.216 ljudi), kao što se napušta posrnula banka. Oni su iz nje izvadili svoj duhovni ulog i premjestili ga nekamo drugdje gdje o?ekuju ve?e kamete, ili su ga razo?arano spremili u ?arapu, ili ga jednostavno potrošili, sretni da više ne moraju pla?ati crkveni porez.

Moram priznati da me nijedna od te tri varijante ne privla?i: niti vidim da ne vrijedi više rije? sv. Petra da je Isusovo ime jedino u kojem ima spasenja, niti opravdavam ljude koji se razo?arano odvajaju od svijeta, niti razumijem kako je nekom važniji novac od duše. Da mene pitaju “A s kim vi bankarite?”, odgovorio bih isto kao ju?er i prekju?er.

Kule babilonske

Boris Beck

Ja, sa svoje strane, ove vru?e ljetne dane kratim ?itanjem Knjige Postanka pa sam iznova pro?itao zgodu o Babilonskoj kuli. Neobi?an je taj Babilon: pojavljuje se na po?etku Biblije kao mjesto u kojem je ?ovjek poželio postati kao Bog, Babilon je tijekom ?itave Biblije mjesto ropstva, a na kraju Biblije pojavljuje se kao utjelovljenje zla. Babilon je, na neki na?in, metafora za svijet. Jer svijet je stvoren savršen, ali ?ovjek je u njega unio nered; u po?etku je svijet bio dobar, ali sada su u nj prodrli bolest, smrt i zlo; svijet je stvorio Bog, ali njime vlada ?avao; ?ovjek je dužan unapre?ivati svijet, jer ?e se i svijet na kraju vremena preobraziti, ali ne smije mu pripadati.

Ta jednostavna istina - da živimo u Babilonu - javlja se u mnogim pjesmama, da spomenem samo Jennifer Gad, Boba Marleyja i Leonarda Cohena. Babilon je dakako fascinantan, metropola puna mogu?nosti, zabave i zadivljuju?ih tehni?kih dostignu?a koja ?ovjeka pretvaraju u Boga. Ali Babilon je istovremeno mjesto zbrke, nesporazuma i slabosti, mjesto ?ija je sudbina ve? zape?a?ena, s kojim ?e propasti i svi njegovi stanovnici.

Ukratko, ma koliko se uzrujavali oko urbanisti?kog ure?enja Babilona, predstoje?ih izbora u Babilonu i BDP-a Babilona, mislim da, na koncu konca, to ne treba previše ozbiljno shva?ati. Pravi problem je negdje dublje.

Bog s čekičem: bestijarij i biblijski izvori poezije Nicka Cavea

Boris Beck

Ljubav, kastracija i lobotomija

Neki albumi Nicka Cavea i nisu drugo nego opjevana crna kronika. Na albumu Tender Prey (Nježan plijen) u pjesmi Deanna (Deanna) planira se i izvršuje umorstvo, u Mercy (Smiluj se) odsijeca se glava, u Sugar Sugar Sugar (Milo, milo, milo) ubija zao ?ovjek koji vreba na djevoj?inu nevinost; glavni lik pjesme Up Jumped The Devil (I sko?i vrag) osu?enik je na vješanje, u The Mercy Seat (Milosrdni stolac) opjevan je osu?enik na elektri?nu stolicu, a u Watching Alice (Gledam Alice) gola se žena odijeva u nešto “Patent-zatvara? što ima s boka” (Cave 1997:18) - a to je uniforma i ona je policajka. Pa kao što je Alicino navla?enje ?arapa popra?eno crkvenim zvonima - “Tad zvonjava s crkve do nje do?e” (Cave 1997:18) - tako su i te i druge pjesme s tog albuma prepune biblijskih i krš?anskih motiva što temi ?uvanja zakona i njegova kršenja daje metafizi?ku dimenziju:

I sko?i vrag, bez duše ostah ja (Cave 1997:13);

I ne do?oh ni po ljubav ni po novac tvoj
Ve? ja do?oh da ti uzmem dušu (Cave 1997:15);

Ti u mraku snuješ, opa?ine kuješ
Protiv drugog ?ovjek i brata
Al pozvan ?eš biti da stupiš pred sud
I onda ?eš se prati i prati (Cave 1997:21);

Kraljevstvo je Božje nebo bilo
Obliveno krvlju
Mjesec i sve zvijezde
Bjehu vojske pobijene (Cave 1997:29);

Još su eksplicitniji zlo?ini na albumu Murder Ballads (Ubila?ke balade). U Song of Joy (Pjesma o Veseloj) ubijena je majka i njezine tri k?eri - po?initelj nepoznat, sumnja pada na supruga; u Henry Lee (Henry Lee) ubijen je mladi? po kojem se pjesma i zove - po?initeljica je odbijena udvara?ica; u Lovely Creature (Ljupki stvor) ubijen je upravo taj ljupki stvor - žena, a ubio ju je njezin pratilac; u Where The Wild Roses Grow (Gdje rastu divlje ruže) nepoznati muškarac ubio je Elisu Day, zakopao je i u njena usta posadio ružu; u The Kindness Of Strangers (Ljubav prema strancu) ubijena je i silovana Mary Bellows; u Crow Jane (Crow Jane) tema je grupno silovanje - dvadeset rudara silovalo jer Crow Jane, a ona ih je potom sve pobila. Gotovo da i nema nikakvog drugog o?itovanja ljubavi osim nasilja! Dapa?e, niz muka naveden u pjesmi I Let Love In (Ja pustih ljubav u?), pokazuje da nijedna okrutnost nije tako okrutna kao ljubav sama:

Da, bio sam vezan, i zagušen i teroriziran
I bio sam i kastriran i lobotomiziran
No nikad mu?itelj moj ne do?e pod himbenijom krinkom
Ja pustih ljubav u? (Cave 1997:90);

Autor ovog ?lanka ?uo je vlastitim ušima kako je u taj katalog muka Cave umjesto teroriziran na jednom koncertu ubacio kritiziran - i tako nam pružio uporište za to da se u ljubavi, mu?enju i poeziji vidi trolist izrastao na istoj peteljci. To nas, pak, usmjeruje nazad prema pjesniku kojega ?emo, nakon podrobnijeg ?itanja, prepoznati u ubojici iz pjesme O’Malley’s Bar (O’Malleyjev bar). Ubojica je ondje pobio, redom: O’Malleyja koji mu je nato?io pi?e, a prije nego ga je ubio prekrižio se; O’Malleyjevu ženu ?ije ga lice podsje?a na ribu nate?enih usta što ?isti oceana dno (Cave 1997:122); njenu k?er Siobhan, koja mu je bila Ko Madona na zidu u crkvi naslikana (Cave 1997:122); potom je ubio jebivjetra Caffreyja te Richarda Holmesa i njegovu suprugu. U tom je trenutku ostao bez metaka i polako napunio revolver. Nakon što je još ubio gospodina Brookesa, misle?i na svetog Franju i njegove ptice, i mla?ahnog Richardsona, misle?i na Sebastijana i njegove strelice, ubojica se odlu?io predstaviti:

I potom sko?ih na šank
I kliknuh svoje ime (Cave 1997:123);

Na to je Jerry Bellows prasnuo u smijeh, a ubojica mu je razbio glavu pepeljarom. Potom je još ubio Henryja Davenporta i Kathleen Carpenter.

Sljede?i je na redu bio Vincent West:

On ni ne pokuša se branit
Tako debel glup i lijen
“Znaš li da živim u tvojoj ulici?” viknuh
On pogleda me kao da sam s mozgom rastavljen
“O”, re?e on, “nisam pojma imo” (Cave 1997:125);

Ubojica u tom trenutku - opisan kao visok i tanak, što odgovara Caveovoj silueti - ima još jedan metak i prinosi revolver glavi, no za?uje poziv policije da se preda i baci oružje:

I da, tad promislih dugo i teško o smrti
I postupih to?no po naputku pravom (Cave 1997:126).

Bog ne ?eka u smrti

Mo? ubojice iz bara je tolika da usred svojeg pohoda može mirno uzeti pauzu. Budu?i da je ponio revolver u ?ije burence stane šest metaka, u jednom mu se trenutku ispraznio i on ga pred svima puni. Živi su još Brookes, Richardson, Bellows, Davenport, West i Kathleen Carpenter - pet muškarca i žena koji ga ne napadaju niti pokušavaju pobje?i. Ta šokantna pauza skre?e pažnju na preciznu matemati?ku operaciju: šestero ubijenih s prvim punjenjem revolvera i šestero ubijenih s drugim - daju zbroj od dvanaestero mrtvih. Da bi se taj broj prekora?io, ubojica je Bellowsa ubio pepeljarom i tako uštedio metak; da je taj metak na koncu ubojica ispalio sebi u glavu, o ?emu je razmišljao, mrtvaca bi bilo trinaest. Inverzija je to Isusa i apostola: onaj koji u Evan?elju uskrisuje druge, prvo je uskrsnuo sam; onaj koji je u Caveovoj pjesmi na drugi svijet prebacio druge, na koncu je trebao prebaciti i sebe. Da je broj važan, apostrofira se u zadnjim stihovima pjesme kada ubojica, dok ga policija odvodi, po?ne brojati na prste, iznova proživljavaju?i svoj ?in.

Sakralni položaj ubojice nazna?en je i time da se na po?etku prekrižio. Nadalje, u jednoj žrtvi vidi Madonu, u drugoj Svetog Franju, u tre?oj Svetog Sebastijana. Takva eksplozija bijesa u religioznom ozra?ju analogna je situaciji u Caveovu romanu I magarica vidje an?ela o ?emu sam Cave kaže: “Bio je to roman o ludom, hermeti?nom i nijemom dje?aku Euchridu Eucrowu koji je, lišen sposobnosti govora, napokon eksplodirao u katarzi bijesa” (Cave 1997:141). Ubojica iz bara želi re?i svoje ime, ali dobiva smijeh; želi biti prepoznat, ali nema ga tko prepoznati; želi da ga se boje, ali nema više nikoga:

“Bojte me se! Bojte!”
No ne poboja se nitko jer svi su bili mrtvi (Cave 1997:125);

Ima još jedno pitanje na koje treba odgovoriti, a to je gdje se nalazi Bog u tom masakru. Ubojica na po?etku kaže za sebe da je on ?ovjek “koga Bog ne ?eka” (Cave 1997:121); me?utim, usred zlo?ina kle?i na šanku uz potok krvi:

Obrisah suze i tad vidjeh u duši
Da, od tog svjetla obnevidješe o?i
Svjetla toga punoga istine, duhova i Boga (Cave 1997:124);

Bog dakle postoji, ali ne ?eka u smrti - Bog se objavio u zlo?inu; zato ubojici nije privla?na smrt u koju je poslao druge. Što se ti?e moralne odgovornosti prema drugima, ubojica je ne osje?a. “Ja slobodne volje nemam” (Cave 1997:122) kaže ubojica, a kad mu je Richard Holmes rekao da je zao, odvio se sljede?i razgovor: 

“Vi, vi ste ?ovjek zao!”
Ja zastah i duboko se zamislim
“Slobodne ako volje nemam, kako mogu ja
Moralno odgovoran biti, ma mislim!” (Cave 1997:123)

Ubojica je tako amoralan, izvrnuti odraz Krista. Istovremeno je ubojstvo njegova misija, poput refrena u pjesmi The Curse of Millhaven (Millhavensko prokletstvo):

La la la la, la la la laj
Svoj djeci Božjoj, svima do?e kraj (Cave 1997:115)

U toj je pjesmi ubojica izravno usmjerena na uništenje Božjeg poretka, a rije? je o 15-godišnjoj djevojci Loretti - nazvanoj po marijanskom svetištu u Italiji. Od njenih žrtava navedenih imenom poznat je mali Billy Blake kojem je razbila glavu i utopila ga, potom majstor Joe kojem je odsjekla glavu i stara gospo?a Colgate koju je izbola nožem - ne dovoljno temeljito jer je poživjela dovoljno da policiji kaže tko ju je napao. Me?u Lorettine skupne žrtve valja ubrojiti i djecu koja su propala kroz led na jezeru Tahoo jer je ukrala znakove upozorenja i nepoznat broj stradalih u požaru koji je potpalila u slumu Bella Vista.

Masovni ubojica iz O’Malleyjeva bara i serijski ubojica Loretta imaju dosta sli?nosti. Osim sakralnog ozra?ja iz kojeg izlaze, opsjednuti su brojem: anonimni ubojica prebraja svoje žrtve, Loretta žali što nije mogla nastaviti. Odnos teologije i aritmetike u slu?aju moralnoga prekora?enja lucidno je povezala Shoshana Felman pišu?i o Don Juanovom (tako?er skandaloznom) osvajanju uvijek novih i novih žena (Felman 1993:30-31). Zlo?inca privla?i mogu?nost beskona?nog nabrajanja jer ona pokazuje da je svaka od žrtava nevažna, tj. zamjenjiva: “Veza jednoga i mnoštva ne sadrži nikakakav poredak, ne postoji povlašteni broj, koji bi bio odre?eniji od drugih, kojem bi niz bio podre?en (...) Tako je donžuanovsko vjerovanje u aritmetiku ateološko prije svega po tome što razara hijerarhijsku vrijednost prvoga” (Felman 1993:31). Podsjetimo da se Krist predstavlja kao alfa i omega (Otk 1,8), prvi i zadnji, te da je opovrgavanje božanskog poretka glavna zada?a Antikrista - kojemu ubojica iz bara vrlo sli?i; u Millhavenskom prokletstvu postoji scena u kojoj je psi? Biko razapet na vratima svojeg vlasnika, profesora o’Ryea - i pokopan potom u nazo?nosti djece iz škole. Nadalje, uo?ljiva je tjelesna ?udovišnost obaju ubojica. Lorettina kosa je žuta, a o?i zelene - ali ona kaže da se njoj ?ini da je obratno. Ta okrutna djevojka dakle ima žute o?i i zelenu kosu, a ni ubojica iz bara nije manje ?udan - svoju ruku u više navrata doživljava kao krilo, toliko da mu na kraju krvoproli?a izgleda “skoro ljudski”; Loretta i samu sebe na kraju naziva ?udovištem, a on dah?e kao pas.

Ni ona ni on nemaju nikave empatije za druge. Dok svi oplakuju smrt Billyja Blakea, Loretta bezbrižno pjeva:

La la la la laj, la la la laj
?ak i malom Billy Blakeu došao je kraj (Cave 1997:115);

Ubojica iz bara nije izabrao smrt nego zatvor u kojem ?e se nasla?ivati sje?anjem na zlo?in; Loretta završava u ludnici gdje uživa:

Nije baš ko doma, ali znaj, jebeno je bolje no u zatvor hud (Cave 1997: 117).

Plašt nevidljivog ?ovjeka

Budu?i da su navedena ubojstva nerazmrsivo povezana sa svetopisamskim, crkvenim i krš?anskoteološkim sadržajima - koji se mogu kontinuirano pratiti kroz Caveov rad - zadržat ?emo se malo na njima. U Caveovu pjesni?kom opusu najuo?ljiviji su, dakako, izravni, neizravni i persiflirani biblijski navodi, pri ?emu se neke biblijske knjige spominju ?ak i naslovom, poput Levitskog zakonika u kontekstu kamenovanja u pjesmi Hard on for Love (Na ljubav mi se diže) ili Evan?elja po Luki u pjesmi Brompton Oratory (Bromptonski oratorij) gdje se referira na 24. poglavlje u kojem Isus uskrsava i javlja se svojim u?enicima; Cave evocira starozavjetni zakon “oko za oko, zub za zub” (Cave 2004:189), a na drugom mjestu parafrazira jedan od najomiljenijih psalama, Psalam 23:

Gospodin je pastir moj i ni u ?em ja ne oskudjevam
Ali me vodio kao ovcu do usana
Ždrijela doline sjene smrti (Cave, 2004:183).

Iz Biblije – i to iz Djela apostolskih (Dj 26,14) – Cave je preuzeo i naslov jednog albuma, Kicking Against the Pricks (S ostanom se bosti), u kojemu pjeva pjesme drugih autora. Ve? ovih nekoliko primjera pokazuju da Cave navodi citate iz ?itave Biblije – i iz Starog zavjeta i iz Novog – te da se ti citati nalaze i u starijim i u novijim pjesmama što zna?i da je rije? o opsežnom ?itanju Svetog pisma i trajnom interesu za nj.

Jednako su uo?ljiva i imena iz biblijske i crkvene povijesti, jama?no i zbog toga što su mnoge Caveove pjesme po žanru balade – jedan mu se album i zove Murder Ballads (Ubila?ke balade) – što zna?i da ih odlikuje narativnost i odre?ena doga?ajnost, a pri?e nema bez junaka. U Vixo (Vixo) uklju?en je, primjerice, Lazar – “Uskrslo kao Lazar, kost bacilo u kut” (Cave 2004:75) – a balada Christina The Astonishing (Kristina ?udesna) posve?ena je srednjovjekovnoj svetici koja je oživjela dok se u crkvi pjevao Agnus Dei. U skladu sa stalnim Caveovim antipodima sveto/prokleto i ljubav/nasilje jest i to što se djevoj?ica koja ubija sugra?ane u baladi The Curse Of Millhaven (Millhavensko prokletstvo) zove Loretta, po talijanskom marijanskom svetištu. I sama Božja osoba uklju?ena je u pjesme, dakako, opet dvosmisleno i ironi?no:

kao ilustracija slavljenja ljubavi u Faraway, So Close! (Daleko, a tako blizu!):

I an?eli s nebesa samo slave tebe
I sveci svi ustaju, i pljeskom slave tebe (Cave, 1997:76);

kao primjer usvajanja tajnog znanja u Nobody’s Baby Now (Ni?ija si, i to je to):

Razotkrit kušah i tajnu Isusa, koji donje spas (Cave, 1997:83);

kao oksimoronski spoj nadahnu?a i opsjednu?a u Do You Love Me? (Voliš li me?):

U njoj na?oh Boga i Njegove sve vrage (Cave 1997:81);

“Bog je produkt stvarala?ke mašte i Bog je let te mašte” (Cave 1997:137) kaže pjesnik u svom autopoeti?kom tekstu I tijelo postade rije?. Iako Cave preuzima biblijskog Boga, ne ?ini to unutar židovske i krš?anske ortodoksije, ve? ga promatra kao prostor imaginacije. A budu?i da se rad mašte i sna otima nadzoru svakog superega, i Bog se za Cavea nalazi s onu stranu morala: “Krist je mašta, ponekad užasna, iracionalna, zapaljiva i prekrasna – ukratko, bogolika (Cave 1997:141). Odnos Boga i imaginacije iskazuju se na sli?an na?in i u jednom drugom autopoeti?kom tekstu, Ljubavna pjesma: “Pisanje mi je omogu?ilo izravan pristup mojoj imaginaciji, inspiraciji i, kona?no, Bogu. Shvatio sam da sam korištenjem jezika ispisao Božje postojanje. Jezik je postao ogrta? koji sam bacio na nevidljivog ?ovjeka, koji mu je dao oblik, a ostvarivanje Boga kroz medij ljubavne pjesme ostala je moja prvenstvena motivacija kao umjetnika” (Cave 2004:6). Pjesnik je u takvoj koncepciji prorok mašte, a tekst tijelo Boga.

Da se vratimo na naše ubojice, Lorettu i neznanca iz bara: njih oboje unose nemir u malu zajednicu u kojoj se svi poznaju; svi su im izloženi na milost i nemilost. Donose eksploziju u ustajalosti, katarzu na Caveov na?in - donose razornu maštu u nemaštovitu stvarnost. Ako je mašta Bog, smijemo li re?i da je Bog osobno ubojica? Zapravo možemo.

Svijet kao nokturama

Animalno je tako?er u opusu Nicka Cavea intenzivno povezano s biblijsko-krš?anskom tradicijom. Ponajprije se javlja u izravnim biblijskim citatima, kao u starozavjetnom navodu koji je moto Caveova romana “I magarica vidje an?ela”:

Ustane Bileam ujutro, osamari svoju magaricu i ode s moapskim knezovima. No Božja srdžba usplamtje što je on pošao. Zato an?eo Jahvin stade na put da ga sprije?i. On je jahao na svojoj magarici, a pratila ga njegova dva momka. Kad magarica opazi an?ela Jahvina kako stoji na putu s isukanim ma?em u ruci, skrene sa staze i po?e preko polja. (Br 22,21-23).

Bog se u toj starozavjetnoj zgodi pojavljuje kao protivnik ?ovjeku, jednako kao i u ve? spomenutom navodu iz Djela apostolskih. Naime, naslov albuma Kicking Against the Pricks (S ostanom se bosti) predstavlja dio re?enice koju Bog upu?uje Svetom Pavlu, a ovako izva?en iz konteksta višesmislen je, pri ?emu su neka zna?enja i vulgarna. ?itava re?enica glasila bi prema hrvatskom prijevodu Biblije Ne možeš se s ostanom bosti (Dj 26,14) – u toj slici Bog steže u rukama drveni štap okovana vrha (ostan) i drži ga uperena u Savla; manje doslovan prijevod, a s dovoljno zlo?estih primisli, bio bi Ne možeš se s rogatim bosti. Bileama i Savla povezuje sljepilo: Savao je od Božje objave oslijepio i progledao je tek kao Pavao, tada ve? na putu svetosti; tako?er, nije Bileam taj koji vidi Boga, ve? baš magarica, što zna?i da je spoznaja dana životinji, a ne ?ovjeku. 

Nadalje, životinje se o?ituju kao personificirani likovi, napose zmija kao utjelovljenje zla u poetskoj drami Seven Veils (Sedam velova) ili apokalipti?na Zvijer kao oli?enje demonske vlasti u pjesmi Tupelo. Potom se javljaju u konceptualnim metaforama kakve su, primjerice, moljac ili ovca. U pjesmi Deanna pojavljuje se moljac kao oznaka ispraznog imetka – Bez tepiha na podu/ I krpara moljaca puna (Cave 1997:15) – a u tekstu Bline Lemon Jefferson (Slijepi Lemon Jefferson) identificiraju se vjernici s ovcama:

O Bože istine i odanosti, osvrni se na jato svoje jer je zalutalo.
Stvorenja smo vjere i patnje i blejimo pred tvojim vratima.
Daj nam zaklon (Cave 2004:133).

I moljac kao Božje stvorenje koje uništava nepravedno (ili nepotrebno) ste?en imetak i ovca kao simbol vjernika javljaju se na više mjesta u Bibliji, dovoljno je spomenuti tek dva:

Ne zgr?ite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i r?a nagrizaju i gdje ga kradljivci potkapaju i kradu. Zgr?ite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni r?a ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu. (Mt 6,19-20)
 
Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce (Iv 10,11).

Iako Cave u intervjuima nije?e da je religiozan, pokazuje odre?en interes za crkvene prostore (poput Bromptonskog oratorija) – što i autor ovoga teksta može potvrditi jer se mimoišao s njime u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu – pa nije nelogi?no i da se životinje pojave kao elementi crkvene ikonografije, recimo vrapci sa svetim Franjom u pjesmi O’Maley’s bar (O’Maleyjev bar).

?ak i kad nisu biblijskog porijekla, a ma?ka to nije, životinje se intenzivno uklju?uju u svijet Caveovih teoloških spekulacija. Ma?ka, primjerice, nazo?i ljubavnim o?itovanjima i razo?aranjima u pjesmama West Country Girl (Djevojka sa Zapada) i Where Do We Go Now But Nowere (O kamo sad baš nikamo): u prvoj navedenoj pjesmi žensko se tijelo uspore?uje s ?etrnaest postaja križnoga puta, a u drugoj se parafraziraju redci iz Knjige propovjednika:

O da, sunce se diže i sunce se spušta
Vrte? se i vrte? i vrte?i baš nikamo (Cave 1997:154);

rije? je o preslici starozavjetnog retka:

Sunce izlazi, sunce zalazi i hiti natrag na mjesto, odakle je izašlo (Prop 1,5).

Ma?ka nazo?i i teološkoj raspravi u pjesmi As I Sat Sadly By Her Side (Dok sam sjedio uz nju tužan) u kojoj se suprotstavljaju aktivizam i pasivno prihva?anje Božje volje – pri ?emu je neobi?no da ma?ka ide iz naru?ja u naru?je, a da je uvijek preuzima onaj koji trenutno govori – a bez ma?ke nema ni bizarne provincijske epifanije u God Is In The House (Bog je u ku?i).

U skladu je s mra?nim tonom mnogih Caveovih pjesama i to da su životinje žrtve ljudskih zlo?ina (raspeti pas u The Curse Of Millhaven/Millhavensko prokletstvo), ali i da se spominju institucije namijenjene zarobljavanju i uništavanju životinja – zoološki vrt u pjesmi Zoo Music Girl (Zoo-Glazbenka) i klaonica u naslovu albuma Abbatoir Blues (Klaoni?ki blues), pri ?emu se u njegovoj eponimnoj pjesmi sponimje i “masovno izumiranje” životinja (Cave 2007:397). O zna?ajnoj povezanosti animalnoga, ljudskoga i božanskoga govore i stihovi u kojima se ljudsko pretvara u životinjsko (ubojica svoju ruku vidi kao kandžu, a svoju žrtvu kao ribu u O’Malley’s Bar (O’Malleyjev bar), dok poživotinjenje zahva?a i samog Boga u pjesmi Wife (Žena):

Boga nesta ovog. Trebamo nabaviti novog
Ne zaklju?avati ga u kaveze i katedrale (Cave 1997:166).

Posebno vrijedi zapamtiti naslov albuma Nocturama. Nokturama je najklaustrofobi?nije mjesto zoološkog vrta: u njemu vlada vje?ni mrak, visoka temperatura i velika vlaga. U tom sablasnom, zagušljivom i sparnom mjestu nejasno promi?u sjene zato?enih no?nih životinja izloženih pogledima ljudi iza stakla.

Okrutni Bog

Blixu Bargelda, svojeg dugogodišnjeg prijatelja i kolegu iz banda The Bad Seeds, Nick Cave prvi je put vidio na televiziji dok je njegov sastav Einstürzende Neubauten izvodio glazbu na vlastitim, originalnim instrumentima, od kojih se jedan zvao, ni više ni manje, žedna životinja. Cave je tu glazbu opisao u tekstu ?i?ci u duši:

Kako je samo usamljeno zvu?ao poj instrumenta, taj pla? umiru?ih sirena. (...) Potom za?uh stravi?nu grmljavinu, koja kao da je dolazila iz utrobe neke druge, gladne zvijeri. Parala je prostor koji je do tada prožimala ‘Thirsty Animal’, sve dok se nisu ujedinili, a zvuk koji je nastao stresao me do jaja. To su Uliks & njegovi pijani mornari zasko?ili usamljenu sirenu i silovali je na stijenama. (Cave 2004:164).

Mitologija i nasilje udruženi su i u pjesmi The Lyre of Orpheus na koju svakako valja obratiti posebnu pažnju jer je i Nick Cave pjeva? pa u Orfeju svakako vidi barem djeli? sebe. U Orfejevoj liri Orfej se osje?ao turobno i trulo pa je napravio od drveta, žice i ljepila prvi instrument:

?uo je zvuk tako divan
da je prodahtao i rekao, O moj Bože (Cave 2007:403)

Orfej je oduševljen odjurio probuditi Euridiku i odsvirao joj “nježni zvuk”, ali rezultat je bio užasan:

O?i su joj ispale iz duplli
A jezik se istrgnuo iz grla (Cave 2007:403)

Iako su Euridikine plahte bile krvave, Orfej je u srcu osje?ao blaženstvo - baš kao što je i ubojica u O’Malleyjevu baru u duši vidio Boga dok je kle?ao uz potok krvi; kao što je ubojica i dalje u baru sumanuto pucao, tako je Orfej i dalje svirao:

Pti?ice su se rasprskavale u nebu
Ze?i?ima su mozgovi iskakali na drve?e (Cave 2007:404)

Dok je Orfeju njegova umjetnost divna i izaziva mu blaženstvo u srcu, zvuk je prava oluja užasa, toliko razoran da unakazuje Euridiku i budi Boga u nebu iz dubokog sna. Bog uzima divovski ?eki?, razbija Orfeju glavu i baca ga u dubine. Ondje, me?u trulim mrtvacima, Orfej ponovno sre?e Euridiku, ali je ne izvodi van nego predlaže da ostanu dolje u ponoru.

Kao i Blixa Bargeld, Orfej je sam na?inio instrument – samo je tako mogao dati svojoj duši glas, a taj je glas stravi?an, glas zvijeri. Orfejeva glazba povezana je s nasiljem na sli?an na?in kao i zvuk žedne životinje – samo što sada nije silovana sirena nego Euridika; nisu napadnuti njezini spolni organi nego osjetila – o?i su joj ispale iz duplji, a jezik joj se rasprsnuo u grlu; glazba – kojom se i Cave bavi – jest razorna i zastrašuju?a i Euridika ne želi da on nastavi svirati. Groteskna verzija mita o Orfeju, koji svojom glazbom mu?i Euridiku i koji je ne izvodi iz podzemlja, destruira i sliku Krista ?ija je Orfej prefiguracija. Umjesto izlaska iz podzemlja – uskrsnu?a mrtvih – imamo trajno boravljenje u mraku, me?u trulim mrtvacima, neku vrstu eshatološke nokturame; Bog ne ljubi ljude, nego je “brutalan i ljubomoran i nemilosrdan” (Cave 1997:138). No Caveov Orfej nije samo mješavina gr?kog mita i dualisti?ke verzije judeokrš?anske teologije, ve? se u tome što Bog ima ?eki? – poput Torovog ?eki?a Mjolnira – o?ituju i elementi nordijske mitologije. Cave ima ?ak i jednu pjesmu o ?eki?u – The Hammer Song (Pjesma o malju) u kojoj refren glasi O Bože, Bože, tada lupi malj (Cave 1997:43), a ubojstvo ?eki?em spominje se i u pjesmi Just You and Me (Tek ti i ja):

Prvo: Pokušah ubiti ?eki?em
Jedva opstala mi
Glava. (Cave 2004:32);

Ta zna?ajna intervencija podcrtava vi?enje Boga – odnosno pjesni?ke mašte, jer za Cavea nema razlike izme?u toga dvoga – kao okrutnog Boga. No ?eki? u Božjoj ruci ne zna?i da je Bog nepravedan, dapa?e, kako dokazuje Matija Vla?i? Ilirik:

Tla?itelji su, prema proroku Izaiji, samo štap u Božjoj ruci. Treba se dakle, pomiriti ne sa štapom, ve? s rukom. A ?ak da je i mogu?e pomiriti se sa štapom kako bi nas poštedio od volje ruke, treba se bojati da ruka Svemogu?ega Gospodina ne odbaci štap i uzme ?eki? i potpuno nas uništi. (Olson 2010:144).

Okrutnost Boga izri?ito se spominje i u pjesmi A Box for Black Paul (Lijes za crnog Paula):

Vojske mrava uza mali crven potok
Utje?u se matici.
O Bože okrutnosti! O Bože vru?ine!
A neke od mrava gutaju pli?ine (Cave 2004 119).

Za Božju okrutnost, dakle, dovoljne su neaktivnost, odsutnost i udaljenost. Pjesma o Orfeju nije jedina Caveova pjesma u kojoj se varira lik Krista. Krist se prepoznaje i u strašilu iz pjesme Black Crow King (Crnovran kralj), ali ovaj put ne kao mitološka alegorija, nego po fizi?koj sli?nosti – strašilo stoji na prekriženim štapovima, uzdignuto od zemlje, a Cave ga naziva kraljem, i to kraljem crnih vrana:

Ja crnovran sam kralj
Što klimav ?uva klip
?eki?i sada govore
?avli sada pjevaju
Trni svi sada krune ga (Cave 2004:152).

Strašilo je bespomo?no i usamljeno poput Krista, prevrnuto pod naletima oluje, izloženo poruzi vrana:

Još se tu valjam, ostah sam sa sobom
Sve ptice jatu svom! (Cave, 2004:151).

?eki? se ponovno javlja kao alat mu?itelja, a Krist je nemo?an poput Orfeja me?u mrtvima, uba?en u ozra?je smrti i raspadanja pod olujom što stalno nadire, sve do kraja.

Iz stanja smrti nema izlaska, Orfej ne izvla?i Euridiku, Krist ne uskrisuje Lazara. Jedan jednostavan stih sa zadnjeg Caveova albuma Dig, Lazarus, Dig (Kopaj, Lazare, kopaj) sažima sve dosad izre?eno: Lazarus dig yourself (Lazare, iskopaj se). Lazar se mora sam iskopati iz groba jer po njega Isus ne?e do?i. Da ne vjeruje u Božji zahvat u svijetu, Cave eksplicira u pjesmi Into my Arms (U zagrljaj moj) – “Ja ne vjerujem u intervenisti?kog Boga” i “Ja ne vjerujem da an?eli postoje” (Cave 1997:145). Krist jednostavno ne uskrisuje mrtve, Bog ne šalje an?ele sa svojim porukama ljudima, ne?e biti drugog dolaska Isusova. U pjesmi Time Jesum Transeuntum et non Reverententum (naslov je na iskrivljenom latinskom i stoga neprevediv) zadnji stih glasi:

No sje?am se poruke u demonovoj ruci
Strepi od odlaska Isusova, jer On se vratiti ne?e (Cave 1997: 134).

Život bez krila

Mrtvi su zbog svega toga predani smrti i plijen su ždera?a leševa, kao što i stoji u Kiss Me Black (Cjelov crn):

Napoj smo za inkube
Dospjesmo med saprofage (Cave 2004:39).

Paradoksalno, pravednik tako?er ra?una na takvu vje?nost i spremno je prihva?a: “Patio bih cijelu vje?nost u mraku, odjeven u crve, radije nego da se narugam blagoslovljenoj tajni krsta” – kaže Ivan Krstitelj Salomi (Cave 2004:98). Mra?na vje?nost bez uskrsnu?a povezana je sa životinjskim izmetom kakav se, recimo, spominju u The Black Pearl (Crni biser):

Slina nesmetano te?e a kosa nam je kola? blata i životinjskog govna (Cave 2004:108).

Ekskrementi prekrivaju i nebesa, u Mutiny in Heaven (Pobuna na nebu), u inverziji u kojoj raj postaje pakao:

Puno dreka, štakora! Jedan mi gmiže dušom
Na tren sam pomislio da sam opet u getu!
(Štakor u raju! Štakor u raju!)
Bježim dolje! Pobuna je u Nebu! (Cave 2004:71).

Me?u ždera?ima leševa nalaze se i kukci kao vrlo brojni stanovnici Caveova bestijarija. U pjesmi The Black Pearl roj insekata napada ono što ostaje od pjesnikova propadaju?eg kostura, sišu?i ga i bodu?i, uzrokuju?i da mu koža cvjeta ugrizima i ubodima. Insekt kao znak krajnje poniženosti, dna egzistencije, pojavljuje se u znakovitoj rimi u Red Right Hand (Crvena desnica): “I ako si prema sebi izgubio respekt, i osje?aš se kao insekt”. Kukac je i King Ink – a što bi bio pjesnik nego kralj tinte, ?ime se identificira s jednim drugim kraljem, kraljem vrana:

King Ink ?uti se kukcem
Mrzi tu trulu ljusku
King Ink ?uti se kukcem
Što pliva u juhi (Cave 2004:29).

Insekti, me?utim, imaju i sposobnost leta. Na to se referira pjesma Wings off Flies (prevedena kao Krila muha jer je off previdom pro?itan kao of; to?nije bi bilo Muhe iš?upanih krila):

Insekti se ubijaju u prozoru
i srce mi seže do tih malih muha (Cave 2004:117).

Tim se muhama ?upaju krila uz rije?i Voli me, ne voli me (Cave 2004:118), a motiv trganja krila ponavlja se u The Ship Song (Pjesma o brodovima):

Jer ti znaš da trenutak se bliži
Kad morat ?u ti otkinuti Krila
A ti, ti se i bez njih u zrak diži (Cave 1997:42).

Krila pripadaju Božjim bi?ima – Svatko ima krila/ U Božjem hotelu (Cave 2004:186) – me?u koje se ubrajaju i ljudi – “Im’o sam, tih dana, priliku osje?ati se k’o krilati an?eo, crni i slijep, sjede?’ na sanduku u predgra?u Elizija, trijebe?’ krpelje i uši iz mog jadnog perja” (Cave 2004:138), no, kao što se ve? vidjelo, ti an?eli ne izvršavaju Božju volju u svijetu. Krila postoje tek zato da bi se njihovim trganjem objavila smrt.

Pjesma The Mercy Seat (postoje dva hrvatska prijevoda te pjesme, Milosrdni stolac iz 1997. godine i Milostolje iz 2004. godine) govori o osu?eniku na smrt posjednutom na elektri?nu stolicu koji tvrdi sam sebi da je nedužan dok mu se mozak topi pod visokim naponom; u njoj se tako?er ponavlja motiv gubitka krila:

Na milostolje penjem se
Glavom golom svom u žici
K’o leptir kad krilca
Isprži u svjetiljci (Cave 2004:190).

The Mercy Seat (hebrejski kaporet) u hrvatskoj je biblijskoj terminologiji pomirilište. Rije? je o prostoru iznad Kov?ega zavjetnog gdje se izme?u dva zlatna kerubina objavljuje Bog:

Tu ?u se ja s tobom sastajati i ozgo ?u ti, iznad Pomirilišta – izme?u ona dva kerubina što su na Kov?egu plo?a Svjedo?anstva - saop?avati sve zapovijedi namijenjene Izraelcima (Izl 25,22).

Objava Boga povezuje se s otkrivanjem istine. Osu?enik, naime, ponavlja da je nedužan osu?en, no u krešendu pjesme, u kojoj se stalno spiralno vra?a na problem istine i laži, dokaza i izvrdavanja, zadnjim djeli?em svijesti priznaje da je lagao na sudu – te gubi krila:

I kao no?ni leptir što žudi
U sjajno u?i oko
Ja vuku? noge selim iz života
U smrti da se na?as skrijem (Cave 1997:8).

Okrutnost Boga o?ituje se u punoj snazi – mjesto gdje se on objavljuje je mu?ilo, ure?aj za smaknu?a (kao i križ!), no sli?nost ovdje prestaje s krš?anskom ortodoksijom. Objava Boga kod Cavea je strašna, ali bez utjehe jer nema otkupljenja. Krila se ne zadobivaju na drugom svijetu.

Poplavljeni grob

Krila i sud povezana su i na drugim mjestima kod Cavea, primjerice u Your Funeral, My Trial (Tvoj sprovod a moj sud):

Tisu?e Marija vabi me
U postelje i djetele.
Ptica krila sjebanog
Gadno me zasjenjuje (Cave 2004:177).

Marija se spominje i u Sad Waters (Tužne vode):

Ta mala u vodu kro?i
Diže halju nad koljenom
Pretvara vodu u vino
Pa splete svih vrba vitice
Pli?akom se Mary smije
Šaran se koprca (Cave 2004:169).

Još je uo?ljivije pojavljivanje imena Mary u pjesmi Phila Rosenthala Muddy Water (Blatna voda) koju Cave pjeva na albumu Kicking Against the Pricks (S ostanom se bosti): lirski subjekt obra?a se ženi imenom Mary i upozorava je na poplavu – voda nadire, stara drvena ku?a ne?e izdržati još jedan udar, tako da ona mora zgrabiti dijete i napustiti obiteljski dom.

Obitelj s djetetom u bijegu, pogotovo što je majka Marija, asocira na bijeg Svete obitelji u Egipat, no tu pjesmu u Caveovim ustima valja razumijevati s obzirom na ve? nazna?en kristološki kompleks; tek se tako otkrivaju predodžbe skrivene iza bezazlenih, ?ak i banalnih stihova:

Jutarnje svjetlo otkriva vodu u dolini
O?ev je grob baš ispod razine (Rosenthal, 1975);

Pa dok se u pjesmi o?ev grob može shvatiti kao ilustracija doma koji se napušta, a podizanje razine vode kao pars pro toto bujice što nadire, Caveove predožbe o mrtvacima koji borave u podzemlju sve dok sami ne na?u put van navode nas da zamislimo kako voda ispunja grob nakon ?ega tijelo ispluta van i napusti ga. Podzemni svijet se ionako može napustiti samo vlastitim silama jer ionako nema božanske intervencije. Motiv poplavljenog groba iz kojeg isplivava tijelo nalazi se i u pjesmi The Carny (Fašnik), samo što je rije? o truplu konja:

A Fašnikov sad konj, kost i koža,
Što ga, grbava, nazva Tuga,
Pokopan je u taj grobak plitak
Što iskopaše ga (Cave 2004:173).

Kiša je me?utim padala takvom silinom da je preplavila plitku grobnu jamu:

Dok ništa ne osta, više ništa
Samo mrtva raga Tuga
Što diže se
I plovi na površinu tresetišta (Cave 2004:174).

Nemir u smrti spominje se i u pjesmi City of Refuge (Grad spasa) - Jer grob ?e te tvoj ispljunuti (Cave 1997:20), a ugo?aj smrti kod Cavea neodvojiv je od mra?nih krilatih bi?a – vrana. Vrane donose smrtnu presudu u Blind Lemon Jefferson (Slijepi Lemon Jefferson):

Lepe?u dvije masne vrane
K’o poreznik pred ovrhu
Donose smrtnu presudu (Cave 2004:159);

žena nazvana po vrani (zbog pticolikog izgleda) nesmiljeno ubija u Vran’ Jane (Crow Jane):

‘O Gosp. Smith i Gosp. Wessen
Radite nakon osam?’
‘Opremismo curu pticoliku
S mjerom .32, .44, .38 (Cave 2004:167);

vrane kona?no i jedu mrtvace u The Carny gdje prekrivaju lešinu konja:

I crna vrana zamahnu krilom
Nakon prve, mnoga se druga spusti (Cave 2004:174).

Budu?i da Isus nije potreban kao otkupitelj i spasitelj, utjelovljenje nije Caveova tema. Utjelovljenje se javlja tek usput, kao spomen betlehemske idile u pjesmama The Mercy Seat ili Sunday’s Slave (Nedjelje rob):

Utorak spava u štali kraj vola (Cave 1997:25).

Tragovi ideje da je Isus novi Adam koga je Bog poslao na svijet kao otkupitelja grijeha gotovo da se i ne mogu na?i. Iznimka bi mogla biti pjesma Mercy (Smiluj se); u njoj se radi o Ivanu Krstitelju koji nije imenovan i može se prepoznati tek po tome što kaže da njegov “ro?ak ?ini ?udesa” (Cave 1997:19); da je rije? o Ivanu može se zaklju?iti i iz stiha u kojem se Mjesec uspore?uje sa zlatnom pliticom – na toj ?e plitici, naime, uskoro biti poslužena njegova glava. Kao što je Krist morao izdržati napasti Sotone da ispravi Adamov Pad, tako i Isusova ro?aka Ivana Krstitelja kuša zmija:

I zmijski glas mi ne da mira
Pun pohote i sifilisa
Dok mori i aludira (Cave 1997:19).

Uloga zmije ne može se podcijeniti jer se pojavljuje na klju?nim mjestima Caveove poetike. Ponajprije, u videospotu za pjesmu Where the Wild Roses Grow (Gdje rastu divlje ruže), u okolišu najsli?nijem rajskom vrtu, preko djevojke koja pluta u vodi poput utopljene Ofelije, prelazi zmija; poplavljen grob, ponovno. Cave zmiju dovodi i u vezu s glazbom jer u Sedam velova pojavu Salome najavljuje “zmijski ritam glazbe” (Cave 2004:95). Zmija je prikrivena i u pjesmi o Orfeju jer je upravo zmija životinja koja je ugrizla Euridiku – a budu?i da zmijski ugriz u Caveovoj verziji mita zamjenjuje zvuk glazbe, stvar postaje još zanimljivija. Zmija se pojavljuje i na drugim mjestima, kao zub ili kao svlak – Duga je i vitka i otrovan joj zub (Cave 1997:74), Zguli me k’o svlak (Cave 2004:185) – ostaju?i neodvojivo povezana s podzemljem, umjetnoš?u i zagrobnim životom, no teško je re?i da li personificira Sotonu i koja bi uop?e uloga Sotone bila. S jedne strane, Cave Sotonu lako uvodi kao osobu u pjesmama Loverman (Ljubimsve) i Up Jumped a Devil (I sko?i vrag). Sotona se u njima predstavlja kao starozavjetni Bog – “ja jesam onaj koji jesam” (Cave 1997:85) – a na?in na koji grabi ljudsku dušu ne razlikuje se od toga kako je Bog postupio s Orfejem:

I padamo, i padamo
Vrag moj, ja i ti
I padamo, padamo
Do vje?nosti
I padamo, padamo
I do pakla padati padati padati se nadamo (Cave 1997:13).

Ima li Caveova predodžba da “jadno ?ovje?anstvo trpi pod despotskim Bogom” (Cave 1997:138) veze s gnosti?kim idejama da je Zmija iz Edena zapravo dobro bi?e jer ljudima otkriva tajna znanja koja od njih skriva okrutni i ljubomorni Bog? Zmija je u gnosti?kim predožbama “božansko bi?e” i znak “pomla?ivanja” (Sax, 2001:230). Ako zmija personificira glazbu, onda je jednako božanska kao i Bog koji daje maštu; Sotona bi u tom slu?aju, kao Božji neprijatelj, bio tek stvorenje bez mašte koje više zaslužuje su?ut nego osudu: So let’s not weep for their evil deeds/ But for their lack of imagination (Cave 2007:329) – u priru?nom prijevodu to bi glasilo “ne oplakujmo njihova zla djela, ve? to što nemaju mašte”. Sigurno je jedino da Loverman ima životinjski oblik:

Pred vratima tvojim vrag ?eka na tebe
I rita se i trubi i po zemlji grebe
I da, on urla od bola, uz zidove puže (Cave 1997:85),

što nas dovodi do zadnje teme, bastarda ljudskih bi?a i životinja.

Ne-riba i Zvijer-kiša

Ne samo da Loverman ima šapu, Cave i na drugim mjestima poznaje stapanje ?ovjeka i životinje. Sjena poprima životinjske oblike u Voliš li me? (Do You Love Me?) - A sjena joj s ?aporcima, nešto dlakavo i ludo (Cave 1997:81) – i Jack’s Shadow (Jackova sjena):

I sjeno objesih si tijelo o tvoje vješalo
O sjeno ti si okov u kome se usvinjih.
Pa odere sjenu k’o svinju (Cave 2004:180).

Ubojica iz pjesme O’Maley’s Bar daš?e kao pas i leti barom dok ubija ljude, a ruka mu se pretvara u krilo – S plamenim krilom ja to?no naciljam (Cave 1997:123). Posebno poglavlje ?ine životinjske preobrazbe žena. Žena u Lament (Tužaljka) ima “vampirski zub” (Cave 1997:46), a u Release the Bats (Pusti šišmiše) i prave vampire pod suknjom:

Šišmiše van
Ne reci mi da ne boli
Pod suknjom ti se sto njih stvori
Kaže ‘Grozan ?e vampir
Žudim da ?e šišmiš grist’
I tog groznog šišmiša
Seks vampir, taj mo?an stroj (Cave 2004:3).

Usput se može spomenuti da žene ne ispijaju samo krv, nego muškarce i ubijaju (u Henry Lee), kastriraju (ženske noge uspore?uju se sa škarama u pjesmi John Finn’s Wife), a rodnice su im grobovi kao u pjesmi Little Empty Boat (Prazni ?am?i?):

Tome grobu izme?u ti nogu
Teško se odbija želja (Cave 1997:168).

Animalnost žena, pak, o?ita je u Papa Won’t Leave You, Henry (Tata te ne?e ostaviti Henry):

U ku?u utrobe krvavo crvene
Gdje žene usana vlažnih i prstiju masnih
Plaze po stropu i po zidovima (Cave 1997:56).

Ve? je spomenuto da se spominju mjesta zarobljavanja životinja (zoološki vrt, nokturama) i njihova ubijanja (klaonica). Životinje se i jedu, makar to bila manje uobi?ajena hrana – Lutke na žaru s iznutricama kukca (Cave 2004:62) – ili ona najobi?nija, kada Kralj Herod do?eka glavu Ivana Krstitelja “s velikim komadom piletine u ruci” (Cave 2004:101). Poživotinjenje ?ovjeka, o kojemu je ve? bilo rije?i, vodi u kanibalizam: crnac koji prikazuje Herodu glavu Ivana Krstitelja ?ini to uz rije?i: “Rekla je da možeš pojesti glavu” (Cave 2004:101). Ne samo da ?ovjek, makar bio i Božji prorok, postaje životinja, nego i priroda postaje ?udovišna:

I sve sjebane ku?ke što bješe
(Trgovkinje bolom)
Spaziše mjesec
Gdje postade o?njak (Cave 2004:177).

Animalno donosi u ljudski svijet divljinu i odvratnost, a divljina i odvratnost odlike su i pjesništva i Boga, barem kako to Cave vidi. Na pjesništvo se stoga može gledati i kao na pripitomljenu zvijer, a kao pripitomljene zvijeri, kao ljudske pratioce sa životinjskom dušom, možemo opisati pse – možda je ta bastardna ljudsko/životinjska priroda potakla Cavea da ih angažira u svim važnim kontekstima. Kao prvo, psi su u vezi s božanskim glasom koji je poezija: “A u sredini prostorije stajao je mikrofon usmjeren prema malom, šugavom psu koji je rovao po isparavaju?oj hrpi svinjskih iznutrica” (Cave 2004:167) – glazbu dakle izravno stvara životinja, a izvor su te glazbe zvuci žvakanja i trganja životinjskih iznutrica. Cave je svjestan da su iznutrice i izlu?evine metonimija njegova pjesništva: “Bog nije govorio samo meni nego i kroz mene i dah mu je bio smrdljiv. Ja sam bio vod za Boga koji je govorio jezikom pisanim žu?ju i bljuvotinom” (Cave 1997:139).

Ivan Krstitelj, kao onaj koji naviješta Boga, mogao bi biti i slika pjesnika koji u svojim pjesmama daje oblik Bogu – i baš je on “zato?en poput psa u kavezu” (Cave 2004:97); psi su tako?er pratioci ubojice Crow Jane:

Psi ?e repu gaziti
Psi ?e sve posrati (Cave 2004:167);

i kona?no, psi se nalaze tamo gdje su žene, nasilje i užitak:

K’o pas je moraš udarit’
Spava k’o svastika
Kaže ‘svatko sad je pobjednik
jer svatko sad je griješnik’ (Cave 2004:39);

Izrabljuju nas kao pseta ovdje
Jer užitak je šef (Cave 2004:66);

?ao, Huck, momak!
Dimni mu kolut iznad glave
I štakori i psi i ljudi su tu
I pucaju mu kroz oko (Cave 2004:116).

Osobito je znakovita progresija od inkapsuliranog dje?jeg svijeta do divljine u pjesmi Happy Birthday (Sretan Ro?endan), uz napomenu da se prvi band Nicka Cavea zvao The Birthday Party te da je jama?no rije? o paradigmatskoj pjesmi:

No od sveg bješe najbolji
No od sveg bješe najbolji
Pse?i stolac prelijepi
Pse?i stolac predivni
Koji zna brojat sve do deset
I glasat se vuf, vuf, vuf, vuf, vuf,/ vuf, vuf, vuf, vuf, vuf (Cave 2004:22);

stolac koji se naziva i “bezgrešni stolac pse?i” do kraja pjesme postane opasno ?udovište:

Podivljali stolac pse?i
naokolo ku?e kruži (Cave 2004:23).

Za ?udovišnost se eksplicitno odlu?uje – ili je u sebi prepoznaje – ubojica Loretta iz The Curse of Millhaven koja vi?e nakon uhi?enja: “Monstrum sam!” (Cave 1997:116). U pjesmi The Carny (Fašnik) monstrum je kiša:

Sve ma?ke reže u kavezima.
Vranodjeva u bijegu kreštavom.
Dolinu pritiš?e mokra zvijer
Mokra zvijer, truo skut,
Okrutan gadan stvor
Zaprije?i njihov put. (Cave 2004:174)

Zvijer i kiša spojeni su i u pjesmi Tupelo:

U daljini grmi
Grmi gladno kao Zvijer
Zvijer to stiže, i pristiže. (Cave 2004:143)

Kad je ve? Cave toliko u biblijskoj simbolici i metaforici, ne?emo pogriješiti ako u njegovoj Zvijeri prepoznamo apokalipti?nu Zvijer, monstruma Sudnjeg dana. Ta Zvijer-kiša uzrokuje potopne vode u kojima ni ribe ne mogu preživjeti:

Ne nosi jaja kokoš
Ne glasa se pijevac
Konj usr’o se od straha
Ne pliva riba nit’ leti pti?. (Cave 2004:143)

Teško se oteti dojmu i da riba kod njega ima tradicionalnu simboliku Crkve te da suprotnosti Krist/Antikrist odgovara opreka riba/ne-riba:

Pla? Pla? Pla? Pla?
Gdje riba ne pliva
Gdje riba ne pliva
Gdje NE-RIBA pliva
Gdje ne-riba
Pla? Pla? Pla?. (Cave 2004:26)

Apokalipti?na Ne-riba i bezobli?na kiša dva su uzorka za ?udovišta – prvo se opire metafizi?kom poretku i izricanju (istovremeno je i Antikrist i nijemo, dakle dvostruki protivnik Rije?i), a drugo je bezobli?no te se opire opisu; podsjetimo se da je Orfej na Euridiki napao upravo o?i i jezik. Takva nezamisliva transformacija može zahvatiti i tijelo, kao u pjesmi Zoo Music Girl: “Tijelo mi je ?udovište slu?eno/ Srce mi je RIBA pe?ena” (Cave 2004:25). Kosti, ve? spominjane u ovom radu, znak smrti, sve su što ostaje od ribe: “i prebirao, za tebe, uspavanku na ribljoj kosti bez glave” (Cave 2004:138).

Ve? smo vidjeli da žene poprimaju životinjske oblike pa nije ?udno da se Zvijer javlja i uz ženu:

Ako želiš znati koja je to zvijer
To djevojku pitaj na dnu moje ?aše (Cave 1997:31).

?udovišni su i ljudi u pjesmi She’s Hit (Ona je hit):

napol?ovek napolzver
?uj sekiru (brus brus) (Cave 2004:44),

?udovišna je i Kristina ?udesna koja je letjela, penjala se na stabla, bacala u rijeku i uvla?ila u pe?, pokazuju?i, dakle, ne samo životinjske performanse, ve? i one infernalne. A takva ?udesnost definitivno izaziva užas u svjedocima:

Vladala se, užas da te stisne
Ko luda bi tr?ala ulicama (Cave 1997:66).

Uragan bljuvotina, iznutrica i odvratnosti, kiša lešina i kukaca, stvorovi iš?upanih krila, oluja ludosti, režanja i grebanja – užasan je tekst koji pjesnik napiše, tekst koji se ne može nazvati druga?ije nego monstruskript (Cave 2004:75). Pjesnik je ipak na koncu najve?e ?udovište: nerazdruživ spoj ?ovjeka i teksta.

Pogled u puževu ku?icu

Prije rekapitulacije valja upozoriti na jednu ?injenicu koja je jama?no povezana s onime što je Cave ?esto spominjao i u intervjuima i u autopoeti?kim tekstovima, to jest da je u ranijoj fazi stvaralaštva, s The Birthday Party, više bio pod utjecajem Starog zavjeta, a potom, s The Bad Seeds, pod utjecajem Novog. ?injenica je, naime, da je Caveov bestijarij to bogatiji što se ide u prošlost i to bi možda moglo utjecati i na ovo ?itanje. Moglo, kažem, jer se ve? i iz navedenih primjera vidi da su starozavjetni i novozavjetni citati u skladu bez obzira na to iz kojeg je razdoblja pjesma te da su neki od najvažnijih uvida u zamršen Caveov splet ljudskog, svetog i životinjskog omogu?eni ponajviše zahvaljuju?i najnovijim pjesmama. Nedvojbeno je, pak, da je bestijarij Nicka Cavea neodvojiv od njegovih najvažnijih tema – ljubavi, zlo?ina, Boga i umjetnosti – da se proteže ?itavim njegovim opusom i da pomaže razlaganju njegova diskurza u svoj svojoj kompleksnosti.

Caveova teologija podre?ena je njegovoj poetici: ne samo da Bog nije osoba, nego nema ni koncepta grijeha, a Božji neprijatelji su jednostavno “neprijatelji mašte” (Cave 1997:140). Iako se u ?lanku navodi nekoliko Caveovih referenci na Kristovo uskrsnu?e, teme utjelovljenja i otkupljenja za nj su marginalne jer nije Bog taj koji otkupljuje grešne ljude, nego je pjesnik taj koji svojim pjesmama nadopunjuje ono što nedostaje mašti drugih. Budu?i da je ta mašta užasna i amoralna – “Kako mogu inspiracija, pa ?ak i sam Bog, biti moralni?” (Cave 1997:140) – moral je neprijatelj Boga. Nevidljivi oblik Boga – koji može biti i lijep i ružan, skladan i groteskan, pitom i divalj, prirodan i kulturan – tako dolazi u dvostruku vezu s animalnim: animalno je pogodno za prikaz ?udovišnog aspekta božanske osobe, božanske rije?i i pjesni?kog djela i zbog neljudskog lika i zbog toga što ponašanje životinja nije odre?eno moralnim uzusima nego je jednostavno izvan njih - ?udovišno je nemoralno, iracionalno i neprincipijelno (Lyotard, 1993), ?udovišno je izvan društvenih i politi?kih normi (Foucault, 1988), izvan svih sila regulacije (Gibson 1999). Bestjelesnost Boga, prepoznata u odsutnosti utjelovljenja i otkupljenja, o?ituje se kao ?udovišnost. ?udovišnost je, pak, antipod Caveova poimanja božanskog kao nevidljivog kojemu tek umjetnost rije?i daje oblik. Popis i opis bestijarija, na koncu, pokazuje se kao vrlo prikladno sredstvo za otkrivanje pjesnikove poetike; životinjsku metaforu za nju upotrijebio je i sam Nick Cave opisuju?i The Birhday Party kao puža ?ije je putovanje sporo i bolno, “a njihov sluzav trag je njihova umjetnost” (Cave 2004:130).

Sažetak

Nick Cave u pjesni?ke tekstove opsežno uvodi izravne, neizravne i persiflirane biblijske navode te biblijske likove i svece jer svoje pjesništvo promatra kao osebujni dijalog ?ovjeka i Boga. Bog se promatra kao uzlet pjesni?ke mašte, a pjesni?ki izraz odraz je Boga. Bog je bestjelesan i ne miješa se u ljudski svijet, a može se o?itovati kao amoralan i ?udovištan te ?ak i zlo?ina?ki. Te osobine Cave otkriva u životinjama i uvodi ih u spomenuti kompleks u izravnim biblijskim citatima, ubacivanjem prepoznatljivih biblijskih motiva i kao konceptualne metafore. Životinje iz metafizi?kog bestijarija spominju se u pjesmama posve?enima biblijskim likovima, pri ?emu se uklju?uje i crkvena ikonografija, a ma?ka nazo?i ljubavnim o?itovanjima i razo?aranjima, teološkim raspravama i epifanijama. Životinje su žrtve ljudskih zlo?ina te nastanjuju institucije namijenjene njihovu zarobljavanju i klanju. Budu?i da Bog nije osoba, suprotnost grijeh/otkupljenje zamjenjuje opreka nemaštovitost/imaginacija. Imaginacija je, pak, izvan morala i o?ituje se kao ?udovišna - a ?udovišnost je antipod Caveova poimanja božanskog kao nevidljivog kojemu tek umjetnost rije?i daje oblik.

LITERATURA

Biblija, Stari i Novi Zavjet. 1992. Zagreb: Krš?anska sadašnjost
Cave, Nick. 1997. King Ink II. Zagreb, Koprivnica: Zagreba?ka naklada, Šareni du?an
Cave, Nick. 2004. King Ink. Koprivnica: Šareni du?an
Cave, Nick. 2007. The Complete Lyrics 1978-2007. Penguin Books.
Felman, Shoshana. 1993. Zagreb: Naklada MD
Foucault, Michele. 1988. Istorija seksualnosti. Beograd: Prosveta
Gibson, Andrew. 1999. “Narrative and Monstrosity” u Toward a Postmodern Theory of Narrative. Edinburgh: Edinburgh University Press
Lyotard, Jean-François. 1993. Moralités postmodernes. Pariz: Galilée
Olson, Oliver K. 2010. Matija Vla?i? i opstanak Lutherove reforme. Zagreb: Bogoslovni institut
Rosenthal, Phil. 1975. “Muddy Waters” na albumu Live At The Cellar Door, The Seldom Scene, Charlottesville: Rebel
Sax, Boria. 2001. The Mythical Zoo. Santa Barbara: ABC-CLIO

“Žene su se krvavo izborile za pravo da u kontroliranim uvjetima ubiju dijete u sebi.”

Boris Beck

Toga sam se sjetio za vrijeme nedavne rasprave oko abortusa. Sje?ate se: friško objavljeno istraživanje - koje je otkrilo da je 47% hrvatskih katolika protiv poba?aja u slu?aju da žena nije udana, a 50% u slu?aju kad par više ne želi imati djece - izazvalo je pravu malu paniku. Budu?i da se po tom istom istraživanju 80% hrvatskih državljana izjasnilo katolicima, ispada da je barem 40% gra?ana za abortus; uz neku manju kampanju neke sposobnije PR agencije to bi se zacijelo dalo u par mjeseci dogurati i do 50%, a onda se više ne bi moglo govoriti da je ve?ina Hrvata za abortus. I što sada?

Vesna Pusi? je promptno reagirala i rekla da “Država mora garantirati i osigurati pravo na poba?aj, jer time garantira ženama slobodu raspolaganja vlastitim tijelom.” Ali ve? je sada omjer 60:40, zar zbilja treba potezati rije?i kao DRŽAVA i MORA ili bi politologinja mogla smisliti i neki demokratskiji na?in rasprave o pitanjima života i smrti?

Gordan ?rpi?, ravnatelj Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve, odgovorio joj je da uop?e nije rije? o tijelu žene, “nego o tijelu djeteta koje je novo bi?e, ovisno o majci, ali drugo od nje”, na što je pak Inoslav Bešker imao tri sasvim sumnjiva argumenta: da je “govoriti o ženskom tijelu kao o posudi… protivno ideji ljubavi… i protuustavno.”

S jedne strane, dijete ne raste u tu?em tijelu kao u posudi nego u suradnji s tim tijelom, pa je ?ak s njim povezano i jednim organom, posteljicom, koja podjednako pripada i djetetu i majci; s druge strane, kako je dodao Živko Kusti?, nejasno je zašto bi baš za?eto dijete bilo isklju?eno iz ideje ljubavi; s tre?e strane Ustav RH, kad sam ga zadnji put ?itao, još je sadržavao odredbu o tome da svako ljudsko bi?e ima pravo na život.

Neugodnu istinu usudila se izravno iznijeti samo Vedrana Rudan: “Žene su se krvavo izborile za pravo da u kontroliranim uvjetima ubiju dijete u sebi.”

Ovako, dakle, izgleda hrvatski razgovor za posao kandidatkinje A:
- Koliko imate djece? - Troje. - To vam je tri minusa…

A ovako kandidatkinje B:
- Koliko ste napravili abortusa? - Tri. - To vam je tri plusa.

21. stolječe če biti stolječe religije - ili ga neče biti

Boris Beck

Russell je bio strašno pametan tip, odli?no je kužio i filozofiju i matematiku, a bio je izvrstan pisac, duhovit i zajedljiv. Nimalo nije volio njema?ku idealisti?ku filozofiju, sve su mu te Hegelove konstrukcije bile sumnjive i mislio je da filozofi ne bi trebali raditi kule u zraku, nego razbistrivati pojmove. Kopkalo ga je na koji bi se na?in mogle razmrsiti sve te jezi?ne zavrzlame pa da pouzdano znamo što je istinito, a što ne. Russela je osim toga dodatno mu?ila enormna uloga vjerovanja u našim životima. Naime, mi pouzdano znamo samo ono što smo iskusili - ?aša se razbije kada padne na pod, pokvareno jaje smrdi, ubod p?ele boli - dok naše informacije o svemu ostalom ovise o iskustvu drugih ljudi. O postojanju Jamajke, islandskog lišaja, kvazara ili podruma u susjednoj ku?i znamo samo ono što su nam drugi priop?ili, a to opet ovisi o jeziku koji je izvor svih mogu?ih nesporazuma.

Te je dvije muhe Russell odlu?io ubiti jednim udarcem. Sve bi ljudske izjave razbio na najmanje mogu?e djeli?e (logi?ke atome) koji se mogu izravno opažati, poput atoma u prirodi. Te bi fizikalne/logi?ke atome potom podvrgnuo logi?kim pravilima kojima je savršeno vladao i rezultat bi bio potpuno to?an i potpun opis i predmetnog i misaonog svijeta. Ne samo da bismo znali to?nu budu?nost svemira, nego bi se i sve naše ljubavne sva?e, poslovne prepirke, filozofske nedoumice i vjerske probleme moglo lako pretvoriti u niz jednadžbi. Njihove bismo ?lanove zbrojili i oduzeli - i što god ostalo na kraju, bilo bi istina.

Russel je živio dovoljno dugo da otkrije da ništa od toga nije mogu?e i bio je dovoljno intelektualno pošten da to prizna. Jedan Be?anin, matemati?ar i logi?ar Kurt Gödel, dokazao je da se logi?kim postupcima ne može opisati svijet, a drugi, Wittgenstein, otvorio je put u novom smjeru - umjesto da filozofija bježi od jezika, treba u njega u?i. Ono što je Russellova prešutna pretpostavka - da možemo nešto jednostavno promatrati i da ne smijemo svojim razmišljanjem (tj. filozofijom prirode) kvariti vi?eno - izvrnulo se u suprotnost. Pokazalo se da baš atome ne možemo izravno promatrati i da više od svega trebamo baš razmišljanje o promatranju kako bismo shvatili što to uop?e vidimo. “Granice moga jezika su granice moga svijeta”, rekao je Wittgenstein.

Russellu je bila odbojna svaka metafizika - opažanja su mu se ?inila spasonosnom injekcijom za bolest naših misli koju bi metafizi?ar svojim prstima samo inficirao. Stoga mu je, dakako, bila odbojna i religija jer i ona ima metafizi?ke sudove koji, po njemu, prethode opažanjima umjesto da o opažanjima ovise. No nakon sto godina te nam se Russelove ideje ?ine kao neka naivna fenomenologija. Nadalje, ?ak i u prirodnim znanostima postoji teorija koja svemir ne objašnjava kao splet fizikalnih sila nego strogo geometrijski. Ta se teorija zove teorija struna i zbog svojeg idealizma trpi napade s raznih strana, a temeljni razlog za gradnju CERN-a je upravo njezino opovrgavanje. I ja na plaži prošloga tjedna nisam vidio nikakva razloga da - nakon Russellova logi?kog svemira i Wittenova geometrijskog - ne bi mogao postojati i biblijski svemir koji ne ?ine ni fizikalne, ni logi?ke, ni geometrijske ?estice, nego moralne: sve što vidimo stvorio je Bog i kao takvo slijedi njegovu volju; ?ovjek tu volju može ispuniti ili joj se opirati. 

A onda je tu i onaj dio Russellove izjave o djetinjstvu. Djetinjstvo kao nešto pogrdno - to je prosvjetiteljski diskurz. Djeca su glupa, neuka, nesposobna analizirati logi?ke atome i lako ih se zavede bajkovitim brbljarijama bra?e Grimm, Hegela ili Isusa. Djeca tek moraju evoluirati u razumnog muškarca poput Bertranda Russella. Mi i na taj dio prešutne Russellove ideologije danas gledamo druga?ije, i to zahvaljuju?i tre?em Be?anu, Freudu. Djetinjstvo se vidi kao izvor sve naše mašte, ideja i strahova, bogatstva unutarnjeg života, kao mjesto kojem se, kako je rekao Frano Alfirevi?, ?itav život vra?amo.

Kraussov aforizam da je Be? laboratorij za uništenje svjeta odnosi se definitivno na Russela: Gödel, Wittgenstein i Freud uništili su Russellov svijet utemeljen na matematici, logici i navodno nepomu?enim opažanjima. Jedina je šteta što se skoro cijelo 20. stolje?e negiralo to uništenje i stalno se iznova nametao razum, ?iji su vrhunski dometi i let u svemir i presa?ivanje srca, ali i gulag i Auschwitz - a idealni bi proizvod znanosti bio ubrziva? ?estica koji ?e dokazati da Bog ne postoji. Do tog otkri?a ostaje nam misao Alberta Camusa iz “Pobunjenog ?ovjeka”: 20. stolje?e je stolje?e nasilja i matematike; 21. ?e biti stolje?e religije - ili ga ne?e biti.

Legenda o Isusovom smaknuču

Boris Beck

To što je švedski teolog Gunnar Samuelsson napisao 400 strana u kojima pokazuje da Isus nije razapet na križ nego da je nosio “staurus” (stup) nije novost - i Jehovini svjedoci ve? više od sto godina to tvrde te, ako se ne varam, u svojim obrednim dvoranama nemaju križeve. Kako je pak teolog dokazao da se križ i ?avli ne spominju u Novom zavjetu, ne znam, ali znam da Pavao u svojim pismima koja je pisao prijateljima u Korintu, Efezu, Filipima i drugdje stalno spominje križ - a rije? je o najstarijim spisima Novog zavjeta, nastalim sredinom 1. stolje?a; s druge strane, Isusove rane od ?avala spominje izri?ito apostol Ivan, a on je bio svjedok Isusova ubojstva.

Utješno je da, za razliku od Bertranda Russella, švedski teolog ne sumnja u postojanje Isusa: “Vrlo je dobro dokumentirano da je u tom dijelu svijeta i u tom vremenu živio ?ovjek po imenu Isus Krist koji je ostavio svoj trag u literaturi toga doba. Vjerujem da je taj ?ovjek bio Sin Božji”, kazao je Samuelsson. Da je Isusa ubio Poncije Pilat, zabilježio je i Tacit, a gr?ki satiri?ar Lukijan sprdao se s raspe?em; Svetonije, Plinije Mla?i, Tal i Flegon tako?er spominju Isusovu smrt, a nju spominje i sirijski stoik Mara bar Serapion u pismu koje je oko 70. godine iz zatvora poslao sinu. 

Možda se to nekome može u?initi malo, ali za antiku je to strašno puno: naše znanje o tom dobu visi doslovno o niti: Tacitovih Anala sa?uvano nam je tek desetak, a nijedan primjerak nije stariji od 12. stolje?a, Cezarovih Galskih ratova tako?er imamo samo 10, a svi su nastali 900 godina nakon juna?kih podviga Asterixa i Obelixa; Herodotovih Povijesti imamo pišljivih 8 komada, a sve su nastale 1350 godina nakon njegove smrti. Najstariji prijepisi Plinija Starijeg, Tukidida i Platona potje?u tek iz doba Karla Velikoga (ukupno ih ima jedva 22), dok je o Isusu sa?uvano ?ak 114 fragmenta iz druge polovice prvog stolje?a, a unutar sto godina od njegove smrti sastavljeno još dvije stotine spisa o njemu; do kraja antike ukupno 5366 tekstova - gotovo deset puta više od svih rukopisa Homerovih spjevova.

Dakle, nije da nema anti?kih tekstova i nije da Isusovi život i smrt nisu dokumentirani, obilnije nego mnogi drugi doga?aji u koje se znatno manje sumnja. No možda je prestrogo suditi internetske portale da se ne snalaze u ne?em tako zamršenom kad se dobro sje?am da je prije desetak godina novinarka Vjesnika lijepo izvijestila u svojoj reportaži iz Jeruzalema kako je posjetila i “mjesto gdje je Isus obješen”.

Ljudi traže tajne poruke

Boris Beck

Ne kažem ?ak ni da itko mora imati na umu da se mozak u renesansi nužno morao smatrati sjedištem umnih i osje?ajnih funkcija kao što se to smatra danas (prije bi Michelangelo to sjedište tražio u srcu). Ali imam nešto drugo na umu. Kao što danas ljudi traže tajne poruke u Da Vincijevoj ‘Posljednjoj ve?eri’ ili na freskama Sikstinske kapele, tako ih traže i u Bibliji.

I ?esto nailazim na prigovor da zašto Bog nije negdje u Bibliju upisao kakvu šifru, nekoliko diskretnih opaski u kojima bi bila skrivena tajna gena ili teorije relativnosti, izre?enih tako da budu nerazumljive semitskom pastiru, ali da ih mi danas shvatimo i uvidimo kako zbilja Stvoritelj stoji iza svega. Razlog je jednostavan: Bog nema tajni. Stvaranje je jednostavno, a takav je i njegov slikovni prikaz kako ga je zamislio Michelangelo. Bog je stvorio Svemir i ?ovjeka iz ljubavi, nema nikakvog skrivenog plana, i iz ljubavi je na svijet poslao svoga sina koji ?e se na koncu vremena vratiti. Nema ništa drugo u Svetom pismu, a ni na zidovima Sikstine.

“NOVA EVANGELIZACIJA” CRKVE

Jadranka Brnčič

Novi razlozi za vjerovanje

Paradoksalno, autonomiju svijeta omogu?ilo je upravo samo krš?anstvo, a sada ju Crkva, u ime toga krš?anstva, osu?uje. Naime, interpretiraju?i biblijske tekstove, kao spremišta i tuma?e božanske prisutnosti u svijetu, krš?anstvo je u samoj svojoj metodologiji omogu?ilo pojavu razli?itih struja mišljenja i propitivanja. S pojavom novih hermeneutika oni su se usložnjavali i, naposljetku, doveli do redukcije prostora sakralnoga kao neobjašnjivoga, ?ega smo danas svjedoci. Problem je što ljudi u Crkvi ovo smanjivanje prostora sakralnoga vide kao opasnost po vjeru u nadnaravno i teško im je uvidjeti da sakralni prostor može biti izmješten u vlastitu sferu a da ne mora iš?eznuti, štoviše da polje nadnaravnoga može biti negdje drugdje nego smo ga navikli tražiti. Poput Ilije, razumjeti nam je da Bog ne progovara u buci i u oluji, nego u blagom lahoru. Ne u masovnoj religiji i kolektivnom «mi», nego u osobnom traganju za vjerom. Ne u nametanju jedne jedine interpretacije kao «prave», nego u konfliktnoj produktivnosti sukobljenih interpretacija. Ne u mo?noj, nego u poniznoj Crkvi.
Svijet ne vidi više Boga u ispražnjenu nebu, ali ga i ne traži i ne umije tražiti negdje drugdje. Mnogi se danas okre?u od Crkve, ne stoga što ne traže Boga, nego stoga što vjeruju da ga upravo u njoj ne mogu na?i. Svijetu je potreban nov na?in govora o Bogu. Ljudima ne treba više Bog koji ?e puniti ponore njihovih neznanja, nego Bog koji daje više od znanja – ljubav bez straha; Bog koji vodi u slobodu, koji životu otkriva nove perspektive, koji ga ispunja svrhom i smislom; Bog koji ne daje izvjesnost o sebi, što bi ga pretvorilo u idol, nego je trajno zainteresiran za ?ovjeka pojedinca. Ono što je Crkva pozvana prenositi jest želja za traganjem, a ne sadržaj na?enoga; otvoren put, a ne gotove odgovore.
Pozivanje na tradiciju svijetu više ništa ne zna?i jer (post)moderno društvo više ne funkcionira na prijenosu znanja i uvjerenja, nego ih svaki naraštaj nanovo stvara. Piramidalna struktura na kojoj je stolje?ima po?ivala Crkva i obitelj koja je stolje?ima bila temeljna ?elija društva nemaju više svoju funkciju u?vrš?ivanja autoriteta. Zajednica je «razdjelovljena» (communité désœvrée), kako bi rekao Nancy, i nemogu?e ju je restaurirati po staroj paradigmi zajedništva. Ljudi današnjega svijeta više se ne mogu poistovje?ivati s kolektivnim «mi», nego su im potrebni novi izazovi uspostavljanja zajednice kakvi poštuju osobnosti, njihovu razli?itost i individualan izri?aj. Nadalje, ljudi ne pristaju na poštivanje moralnih normi da bi izrazili svoju pripadnost Crkvi kao «zastupnici» Božjega autoriteta, nego im treba «dobro» utemeljeno na evan?eoskoj etici. Zabrane i ograni?avanja ?esto služe kontroli i stvaranju podložni?kog mentaliteta, a ljudima treba pravo na individualnu savjest i odgoj za odgovornost koji služi rascvatu ljudske osobe. Rije?ju: svijetu nije potreban argument autoriteta Crkve, nego autoritet argumenta.
Umjesto da omogu?i novo gledanje, crkveno vodstvo gr?evito ho?e zadržati ono staro. Odbija priznati da je redukcija sakralnoga moment u evoluciji ?ovje?anstva jer se boji da ?e ona završiti potpunom negacijom Boga. Misle da ako se ovi sustavi tuma?enja svijeta ne obaziru na postojanje Boga da ne mogu ne biti lažni, krivi, zli. Svijet i Crkva ?vrsto zauzimaju svoje pozicije svatko u svom taboru i premda svatko od njih na svoj na?in izražava istinu, ne razumiju se jer polažu pravo na vlastito isklju?ivo pravo da tu istinu tuma?e. Sam svijet biva razapet i rastrgnut sva?ijim prisvajanjem prava na istinu.
Pa, premda je potraživanje autonomnosti legitimno, ono ne iscrpljuje posve religiju i ljudsku potrebu za vjerovanjem. Danas ?ovjek može vjerovati a da ne mora pritom o?uvati sve tradicionalne motivacije naših predaka. Valja se stoga pitati kako je mogu?e vjerovati u današnjem razo?aranu svijetu, svijetu kojemu religija više nema stare ?ari. Crkvi, ?ini se, nedostaje domišljatosti da ljudima naviješta Evan?elje tako da im ono govori u njihovoj situaciji. Sre?om, Crkva je mnogo složenija stvarnost od one kakvu predstavlja njezino vodstvo. No, da bi se u njezinu nauku naglasci s religijskoga zakonskog okvira prenijeli na svjedo?anstvo vjere (kakvo su živjele i žive svete osobe u Crkvi poput Majke Tereze, brata Rogera, male sestre Magdeleine, Jeana Vaniera ili Daniela Berrigana te mnogi anonimni krš?ani), nužna je radikalna dekonstrukcija na?ina na koji službena Crkva govori o svjedo?enju, a i na?ina na koji ga sama živi.
S inzistiranjem Crkve na osudi autonomije svijeta nalazimo se u podru?ju pedagogije i strategije. Svaki progon je u opasnosti da dijabolizira ono što progoni. Crkva svijet optužuje da se odrekao svojih korijena, da je izdao svoju vjernost, da se dao zavesti «diktaturom relativizma». No, ukoliko se svijet doista sekularizirao i ne prepoznaje više prostor nadnaravnoga kao sakralan, Crkva tu jedva što može u?initi. No, ukoliko je sekulariziran svijet odbija mo? sakralnoga izvan njegovih sfera, tj. odbija Crkvi pravo da iskazuje mo? u podru?jima koja se ti?u svijeta, Crkva itekako ima svoje mjesto, mjesto što ga tek treba nanovo prepoznati. Ovo su dva pristupa koja iziskuju razli?ite strategije: jednu bu?nu, autoritarnu, drugu tišu, skrovitiju.
Budu?nost ?ovje?anstva ne ovisi o napretku, nego o ljudskoj duši. I o duši bi se Crkva trebala brinuti, a ne o osu?ivanju napretka. Što bi se dogodilo da je Crkva umjela prepoznati legitimnost autonomnosti znanstvene misli, da se nije bojala da ?e ona dovesti u pitanje opstojnost Božju? Što bi se dogodilo da se papinstvo odreklo svoje vremenite mo?i prije nego što mu je ona bila oduzeta? Što bi se dogodilo da je prekinula saveze koji su je vezivali uz vladare i monarhije? Što bi se dogodilo da se odrekla svojega europocentrizma? Vjerojatno je tada ne bi smatrali neprijateljicom svijeta, pa bi sa?uvala svoj duhovni autoritet i ne bi joj bilo uskra?eno povjerenje niti joj se osporavalo djelovanje u podru?ju njezinih vlastitih kompetencija – u podru?ju ljudske duše.

«Nova evangelizacija» Crkve

Nepravda na?injena Galileju nepravda je u?injena pojedincu zbog njegovih znanstvenih uvjerenja. No, ispod nogu kojima Crkva hoda otvaraju se i mnogo krupnija barbarstva. Nisu li nacizam i fašizam te Šoa u Drugom svjetskom ratu, a potom i komunizam, izrasli na tlu krš?anskih zemalja? Nisu li 90-ih godina prošloga stolje?a za sukoba me?u etni?kim skupinama u Ruandi u genocidu sudjelovali i ljudi koji za sebe kažu da su krš?ani, štoviše, katoli?ki sve?enici i redovnici? Nije li to neuspjeh krš?anstva, neuspjeh Crkve koja svojom porukom ljubavi prema Bogu i bližnjemu nije do te mjere prožela vjernike da oni naprosto nisu mogli sudjelovati u zlo?inima? Je li Crkva bila dovoljno založena u svom poslanju ili se radije bavila svojim drugotnim ambicijama da što više ljudi upiše u knjigu krštenih, a nedovoljno se zalagala da ono bitno u evan?eljskoj poruci – poziv na radikalno nenasilje, primi korijena u zemljama u kojima je naviještala Evan?elje? Kad se Crkva zaodijeva mo?u i stavlja se u red mo?nika, okupljaju?i podložnike sebi a ne poslušne Bogu, odvaja se i od svojega temeljnog poslanja i od same povijesne stvarnosti. I to joj se vra?a poput bumeranga u situacijama u kojima se krš?ani ne ponašaju krš?anski.
Zapadni svijet nije više svijet krš?anske kulture, štoviše, politi?ki, pa ni idejno-ideološki, tj. «vrijednosni» Zapad više ni ne postoji, što je, ?ini se, papi Ivanu Pavlu II. bilo teško prihvatiti te je stoga inzistirao da re?enica o «krš?anskim korijenima Europe» u?e u (propali) europski Ustavni ugovor i neprestano govorio o potrebi «nove evangelizacije». No, pritom je odve? veliku važnost davao ponovnoj evangelizaciji podukom, prisje?anjem na krš?anske istine. No, ovakva evangelizacija ne može imati odjeka u svijetu razo?aranu ne samo vlastitim napretkom nego i na?inom na koji je Crkva ranije provodila svoj nauk. Prakti?an i konkretan aspekt «nove evangelizacije» u Crkvi, zapravo, dosad i nije precizno opisan niti organiziran. Stadu koje više ne sluša svoga pastira ne treba govoriti ili prisje?ati ga kuda se treba kretati, nego u njemu obnoviti ranjeno povjerenje u pastirov glas. Poduka bez svjedo?enja i djelatne prisutnosti ne zna?i ništa. Crkvi je uvijek bilo lakše podu?avati i nalagati svojim vjernicima kako da se ponašaju nego ih mobilizirati da budu svjedoci Božje dobrote i nježnosti.
Zastupnici politike restauracije uvjereni su da ona može ponovno uspostaviti krš?ansko društvo uredbama i naredbama, kritikom modernoga svijeta, podukom rije?ima koje svijetu više nisu razumljive. Teološke konstrukcije ?esto prije?e pogled na simboli?ki potencijal Evan?elja, a moralisti?ke interpretacije Isusovih rije?i njegov poziv u slobodu. Nametati s najboljim namjerama ono što je dobro po sebi još uvijek je manipulacija savjestima. Samo slobodna savjest može biti odgovorna. I samo ljubav može otkriti ?ovjeku ljepotu vjere oslobo?ene religijskoga utega; vjere koja ne privla?i ljude zato jer donosi istinu ili je «ispravna», nego zato jer mobilizira ljudsku osobu i otkriva se poželjnom za njezino dobro; vjere kakva ne zahtijeva, nego osloba?a. Ne vidjeti da Crkva kao misti?no Tijelo Kristovo i Crkva kao institucija, tj. povijesna tvorevina, nisu podudarne, da su kadikad i suprotstavljene, odraz je utopijskog sljepila, štoviše ideologizirane gluposti. A Crkva ne bi smjela pretendirati da u društvu zauzima neko drugo mjesto osim onoga koje omogu?uje otvaranje nadnaravnoj ljubavi u ljudskoj duši i zauzimanju za dobro svijeta.
Krš?anska kultura tzv. Zapada kultura je oblikovana pod utjecajem institucionalne Crkve više nego pod izravnim utjecajem Evan?elja. A ta Crkva je, nažalost, nametanjima svojih pravila, moralisti?kim jadikovanjima nad svijetom, kadikad prije?ila Evan?elju izravan put do ljudskoga srca. Crkva je izgubila svoju sposobnost da privla?i ljude, ne zato jer je svijet postao lošijim nego što je bio ranije, nego zato što ona sama nije živjela dostatno i jasno prema Evan?elju niti ga je umjela interpretirati njim samim. No, kriza je prilika za «novu evangelizaciju» same Crkve. I ova je evangelizacija sve hitnija u naše dane kada globaliziran svijet tržišta, vo?en interesima najmo?nijih, proizvodi svijet u kojem je bogatima lakše opstati, a siromašnima sve teže živjeti. Ovaj jaz, što postaje sve dubljim, stvara nove razloge i prilike za sukobe, teroristi?ko nasilje i ratove. Kriza vjere i kriza morala ne?e jenjavati, postajat ?e sve težima sve dok se povijesno klatno toliko ne udalji od svojega središta da ?e se neminovno morati vratiti k njemu. Samo, pod koju cijenu?! Kada se kriza intenzivira, postaje brutalnom pedagogijom: njezina stvarnost se nametne u svemu i svima. Ho?e li Crkva ?ekati taj trenutak? No, tada ?e i sama biti žrtva. Ho?e li se i dalje baviti samom sobom, svojim utjecajem, brojem? Vrijeme je da se po?ne baviti onim što može pružiti svijetu.
Crkva ne može biti odvjetnica siromašnih i najsiromašnijih ukoliko i sama ne postane ispražnjenom od vlastite mo?i, ukoliko nije osiromašena od sebe same da bi mogla biti bogata Bogom. Isusova muka i smrt daju prepoznati mo? nemo?i kakva je u strpljivu podnošenju patnji i nemo? mo?i kakva prividno vlada ovim svijetom. Željeti je da Crkva prigrli svoju vlastitu nemo? kao svoj istinski zavi?aj, mjesto gdje boravi Bog, kako bi mogla naviještati mo? nemo?i kakvu je živio Krist. Željeti je da dopusti da krš?anstvo kakvo poznajemo umre kako bi se obnovilo u duhu Blaženstava. Crkva je pozvana biti most me?u svjetovima, stvarati zajednice milosr?a gdje ?e bogati otkrivati svoje unutarnje siromaštvo te po?eti dijeliti svoja dobra i svoja srca, a gdje ?e siromasi prona?i nadu i otkriti da imaju svoje mjesto na zemlji te gdje ?e svi zajedno, bogati i siromašni, nadareni i prikra?eni, mo?ni i nemo?ni, otkriti da ih Bog sve obavija svojom Ljubavlju. Siromašna Crkva je zajednica ne-mo?nih ljudi koji dopuštaju da preko njih Bog iskazuje svoju žudnju za dobrom svih ljudi i svih stvorenja, na ?emu po?iva ljudska nada.
Povijesno i politi?ko izražavanje nade projicirano je u pojmu uskrsnu?a, ne dopuštaju?i pritom da nada bude reducirana samo na okvire religijske interpretacije toga pojma. Specifi?an na?in na koji politi?ki diskurs orijentira razumijevanja uskrsnu?a omogu?uje uklju?ivanje nemogu?eg zahtjeva, zahtjeva što ga smijemo interpretirati terminima utopije, tj. kao potragu kakva se ne može iscrpiti nikakvim programom djelovanja. Paradoks nas sprje?ava da religijski diskurs prevodimo u diskurs morala. Evan?elje nije eti?ki program, nego nemogu? zahtjev kojemu je perspektiva slobode u svjetlu nade jedini pravi referencijalni okvir. Interpretirati ga, a onda i živjeti onako kako interpretacija nadahnjuje, zna?i živjeti u trajnom obe?anju i zalagati se za nemogu?e.

Sve za obitelj - komičar, scenarist i glumac Željko Pervan

Boris Beck

Foto: Filip BRALA

“Sve su razli?ite. Ono što je fenomen koji sam ja zamijetio je ta ralikovnost u odnosu na moje roditelje i mene u istoj dobi. Izme?u mene i mojih cura bez obzira na dobne razlike, nema nikakvih jazova. U temama razgovora, otvorenosti, razmjenjivanju glazbe, mi smo u mnogo toga vršnjaci. Izme?u nas postoji nevjerojatno prijateljstvo”, govori Željko Pervan te isti?e da izme?u njega i k?eri postoji i neograni?eno povjerenje.

“Uzajamno se cijenimo, držimo do mišljenja, ja nisam nikad rekao ‘ne’, a da nisam objasnio razloge. Ne želim ‘ne’ s pozicije sile, da slušaju jer su inferiorne. Meni je najviše žao djece kad netko smatra da su blesavija. Djeca samo nemaju iskustva, sve drugo imaju u neograni?enim koli?inama.”

?injenica da im je otac javna osoba ne utje?e na živote Pervanovih k?eri. “One znaju ?ime se ja bavim i jesu mi podrška, ali imaju svoje živote i potpuno su isklju?ene iz javnosti. One ne žele biti u medijima. Zašto bih ih ja nagovarao na nešto što ne žele. Uostalom i na mom primjeru vide da je dosta teško biti izložen svakovrsnim pogledima, tome da vam milijuni važu kakvi ste bili, to je abnormalni pritisak.”

Ali zato kad do?e ku?i, Željko Pervan, kako sam kaže, skida oklop i prepušta se obiteljskim radostima. Dok govori o igrama s najmla?om k?eri Pavlom i ne pokušava zatomiti sre?u nego raznježeno opisuje zajedni?ke trenutke. “Moja Darija se sablažnjava kako se ja tako mogu igrati s Pavlom. Jer mi se igramo bjesomu?no. To su igre gdje je ona ili leopard ili tako neka životinja, a ja sam guba koja ju injekcijom uspava jer joj je šapa ranjena i onda je tako uspavanu nosim u krevet i onda lije?im šapu. Prvo ja moram pogoditi koja je ona životinja. Po kretnjama odmah znam. Ako se popne na trosjed, onda je leopard jer se kao gepard ne bi mogla penjati. Nevjerojatna je. Onda joj dam sendvi? pa ga ona odmah otfura gore da ga hijene ne bi nanjušile.”

Uspore?uju?i sebe kao roditelja prije 22 godine kad je dobio prvu k?er i danas Željko Pervan isti?e bitnu razliku: “Prije sam se plašio, razdirali su me strahovi, svako malo mi se ?inilo da ne diše.”

Za njega ne vrijedi uzre?ica: malo dijete - mala briga, veliko dijete - velika briga. “Po meni je upravo suprotno. Primjerice, problem je kad su mali, kad ve? znaju govoriti, ali još uvijek ne znaju što su dogme. Kad ih boli grlo i sirup je grozan, taj koncept moranja ne?eg što nije dobro, djeca odbijaju. Sad im vi morate objasniti zašto je nešto što nije dobro zapravo dobro. Nemaju ni osje?aj za vremenski odmak, ne razumiju da ?e im sutra biti dobro. To kod njih ne postoji. Tako da je mala Pavla jedno vrijeme stalno plakala. Kad bismo odlazili iz Istre, plakala je kao da nikad više ne?e do?i. Isto tako kad bismo iz Zagreba odlazili u Istru. Nemaju svijest o vremenu, o tome što je tri dana, pet dana, ponovno. Kod njih je sve kona?no.”

Željko Pervan, kako sam kaže, nije planirao imati veliku obitelj. “Nije postojao nikakav plan protiv nacionalnih manjina u Hrvatskoj”, kaže u svom osebujnom stilu.

On ne dolazi iz velike obitelji, ima samo jednu sestru. “Ljudi vole nalaziti tuma?enja za sve, pa tako i za veli?inu obitelji. Pavla je došla na svijet u specifi?nim okolnostima. Kod velike ve?ine parova Pavla ne bi postojala. Prvenstveno zbog bolesti moje žene Darije, zbog lijekova koje pije. Ali život je ja?i, ne možete to zaustaviti niti to želite. Tako da je ona pravi primjer kako ne možete planirati.”

Za Pervana ne stoji pretpostavka da mnogobrojnija obitelj podrazumijeva žrtvovanja: “Sve se to kompenzira. Prijateljica moje mame, kad je moja mama dobila drugo dijete, rekla joj je da njen sin može pojesti dva sladoleda, a sestra i ja svatko po jedan. Me?utim, koli?ina radosti kompenzira sve. Meni je puno puta kroz tijelo prošla radost od doga?aja koji ?e se dogoditi, a ja ?u prisustvovati. Unaprijed, avansna radost. Kao što slijepi ljudi imaju izoštren njuh tako i ta se i ta koli?ina brige kod roditeljstva kompenzira da dobijete i puno više dobroga. Ne bih rekao da je brojna obitelj teret, jer imate li dvoje, troje ili ?etvero djece, ne vidim tu neke bitne uštede.”

Na pitanje što misli da je najvrednije što je dao svojim k?erima, Pervan kaže: “Najvrednije im je dano uvjerenje i sigurnost da bez zadrške znaju da postoji dobro i loše. I da je borba protiv tijela vje?ita borba. Postoji u psihijatriji jedna re?enica vrlo opasna za mlade ljude, a koja kaže da je ono što je ugodno obi?no ok. Ugodno je i još malo zaspati, puno toga je ugodno, ali obi?no ono što nije ugodno, to te izgra?uje. Nije ugodno osam sati dnevno vježbati violinu, ali to je nužno, bez toga nema postignu?a. Cijelo vrijeme tijelo vu?e na jednu stranu, a um na drugu. Tu je presudna ta vaga za dobro i loše.”

Opisuju?i ulogu svoje supruge u odgoju k?eri, Željko Pervan kaže: “Darija je nesalomljiva i šutljiva dobrota. Ona je nevjerojatna osoba, konstantno je ok, dobra, nikad ne plane. Ta mirno?a je nevjerojatna. I naš odnos je poseban. Od 30 djece u razredu 22 ih ima rastavljene roditelje. A naše k?eri vide nas dvoje, našu zezanciju, mi se lovimo po stanu, šalimo se, škakljamo, kao klinci.”

A kad je rije? o prakti?noj podjeli brige o djeci, Željko Pervan kaže da uživa dolaziti po k?eri pred školu: “Fora mi ih je spasiti nakon dana u školi. Mija ima praksu u Novoj bolnici u 7,15 ujutro i školu do sedam nave?er i ona može i?i na tramvaj, ali zašto ako ja imam vremena do?i po nju. Uvijek sam tu za njih, kad god treba. I sve se stigne. Ma koliko padao u nesvijest od umora. Budio bih se u pet do sedam ujutro da bih Miju odvezao na praksu, kao super sam, a ne znam za sebe, ne znam di sam od umora. Ali treba se žrtvovati, šta imam ja od sebe, ja više ne o?ekujem od svog života ništa. Sve sam ve? proživio, vidio, sad sam logistika. I to je super. Ni od djece nemam nikakvih o?ekivanja. Samo nadu da ?e biti sretne.”

Crkveni sex shop - samo dva artikla, ali po paprenim cijenama

Boris Beck

Sve ostale seksualne prakse smatraju se krš?anski neispravnima. Budu?i da svijet nastanjuju osim svetaca i ljubavnici, ljubavnice, rastavljeni, nevjen?ani, žigoli, prostitutke, striptizete, pornofili, fetišisti, kandaulisti, svingeri, voajeri, bigamisti, onanisti, homoseksualci i biseksualci, vrlo mnogo muškaraca i žena, više ili manje religioznih, ne može dobiti crkveni atest za svoje seksualne prakse – iako mogu ra?unati na strpljivo uho razborita ispovjednika.

Sada ?ak i ne govorim o prometu koji se odvija u stražnjim prostorijama spomenutog sex shopa i koji je, kako se može ?uti, živahniji od praznog izloga. Pitanje je ovo: kako je takva ledena pravda spojiva s ljubavi o kojoj se gorljivo pri?a? Sjetio sam se govora koji je Ivan Zlatousti sastavio da ga muževi izreknu suprugama: “Uzeo sam te u svoje ruke i volim te, volim te više od svojega života. Jer sadašnji život nije ništa, i moj najgorljiviji san jest provesti ovaj život s tobom tako da budemo sigurni da ne?emo biti odijeljeni u onome koji nam je namijenjen. Stavljam ljubav prema tebi iznad svega i ništa mi ne bi bilo bolnije nego kad ne bih uvijek mislio kao ti.” Zbilja, tko ne bi radije tako živio nego uhodio partnera, plakao uz telefonsku slušalicu ili bježao no?u s djecom iz ku?e.

A sad o naslovu onog teksta ?iji je link na po?etku: “Svaka poza u braku je dobra ako se vjernici gledaju u o?i”. Naslov nema veze s ?lankom, ali poanta nije loša. Biste li radije bili zatvoreni u sobu s nekim tko izbjegava da vas pogleda u o?i ili s nekim tko je iskren? I da vas i nakon te iskrenosti gleda u o?i?

O, kako je lijepo biti glup - znanstvenici dokazali da su vjernici gluplji od ateista

Boris Beck

Odmah shvatio da to ima velike reperkusije na moj život.

Prvo, ne smijem više okretati drugi obraz. Svi ?e po tomu odmah znati da sam glup.

Nadalje, samo budala može pomisliti da se ku?a ne smije graditi na pijesku, nego da se mora graditi na stijeni. Moram hitno javiti Obami da pusti sve one derivate bez pokri?a opet u opticaj i da je to što im se ?ini da im je financijska oluja srušila nov?arske tornjeve bez temelja samo privid. Baš su glupi.

Nadalje, shvatio sam da sam dosad mislio da ?e se siromašni obeštetiti, žalosni utješiti, a da ?e prognani dobiti zemlju, a sada vidim da je to bilo glupo i da se treba kladiti na bogate, sretne i nasilne. Hvala Kanazawi na tom mudrom putokazu. Jako ?e mi pomo?i u karijeri.

“Blago milosrdnima jer ?e zadobiti milosr?e?” Kaj god. Evolucija je to prerasla.

“Ja sam put, istina i život?” Bedasto?a.

“Stojim na vratima tvoga srca i kucam. Ako me pustiš, u?i ?u i ve?erat ?emo zajeno?” Kakvi bakra?i.

“Slijepac ne smije voditi sljepca?” Ne, to je baš super inteligentno.

“Zemlja ?e se smotati kao svitak i više je ne?e biti?” Samo budala može pomisliti da bi ovaj svijet mogao propasti.

Tako oslobo?en glupih zabluda ispružio sam se na kau?u i otvorio konzervu pi?a, zamišljaju?i da sam, oslobodivši se zabluda, dobio bar jedan ili dva postotka na IQ ljestvici. Ali onda sam zapeo na zadnjoj Kanazawinoj re?enici: “Ljudi s prosje?no višom inteligencijom pokazivat ?e sklonosti vrijednostima koje su relativno nove u ljudskoj povijesti, kao što su liberalizam i ateizam. Manje inteligentni ljudi ?e, pak, teže mijenjati postoje?e stavove.” Kako sad da to? Nije valjda da su oni koji se drže ateisti?kih stavova iz prošlog režima ti koji su duhom tromiji?

“Zaboravite Isusa” - američki znanstvenik je dokazao da Bog ne treba postojati

Boris Beck

Postanak jezika, svijesti, ?ovjeka, života i svemira odli?an su prostor za lov u mutnom jer se sve to odvilo tako davno da znanost ima slabe izglede da ih objasni, a ateisti?ke znanstvenike - poput Kraussa - nervira kada netko kaže da vjeruje da je Bog stvorio sve to spomenuto. Znanost u tim pitanjima postupa po “Ockhamovoj britvi” - na?elu koje je uveo srednjovjekovni skolasti?ar, franjevac William Ockham, a glasi entia non sunt multiplicanda praeter necessitatem (entitete ne treba umnožavati bez nužde, tj. jednostavnija su objašnjenja bolja od kompliciranih). Ockhamova britva pomaže ponajprije da se raskrinkaju lažna rješenja, pa tako ako tvrdnju “Život je na Zemlju stigao iz svemira” podvrgnemo Okhamovoj britvi vidimo da je jednu nepoznanicu (“Kako je nastao život na Zemlji”) zamijenila s dvije (“Kako je nastao život u svemiru” i “Kako je život iz svemira stigao na Zemlju”) te da je umjesto rješenja samo dodala nove probleme.

Ockhamova britva kaže da je tvrdnja “?ovjek je nastao evolucijom” jednostavnija od tvrdnje “Bog je stvorio ?ovjeka” jer evolucija obrazlaže svoje zakone, a druga tvrdnja daje samo nove probleme: “Kako je Bog stvorio ?ovjeka”, “Zašto je Bog stvorio ?ovjeka” i “Odakle Bog uop?e”. Ni kompromis po kojemu bismo rekli da je Bog stvorio evoluciju ne pomaže jer opet umnažamo entitete. Po istoj logici tvrdnja “Budu?i da je ovaj svemir idealan za ?ovjeka, mora da ga je stvorio Bog” klimavija je od tvrdnje koju navodi Krauss: “Da svemir nije ovakav, mi ne bismo u njemu nastali sami od sebe pa ga ne bismo mogli ni komentirati”.

Na Ockhamovu britvu Krauss izravno aludira kad kaže: “Zakoni fizike u ravnom svemiru, naime, omogu?uju da svemir nastane ni iz ?ega. Ne treba vam božanstvo. Imate nula ukupne energije, pa i kvantne fluktuacije mogu stvoriti cijeli svemir”. Da, ali odakle kvantne fluktuacije? Tko je njih stvorio? To me podsje?a na nobelovca I. B. Singera kad na po?etku jedne svoje pri?e pita retori?ki je li mogu?e da se tinta prolije po papiru pa da spontano nastane tekst. “Pa ?ak i kad bi to bilo mogu?e”, kaže Singer, “odakle papir, odakle tinta?” Ockhamova britva ima naime jedno klju?no ograni?enje - ne razlikuje to?ne od pogrešnih odgovora. Nema zapreke da komplicirani odgovori budu to?ni, a jednostavni pogrešni, kao što zna svatko tko prati hrvatske korupcijske trakavice.

Ukratko, Krauss se može samo nadati da nam Bog ne treba, ali te njegove kalkulacije nisu ni znanstvene ni logi?ne. Kad on kaže “Zaboravite Isusa”, napustio je objektivni govor - i tako bacio sumnju na sve ostalo što je rekao prije i poslije toga. “Zašto bi netko za nas stvorio svemir u kojem bismo bili potpuno bezna?ajni?” pita se Krauss. Odakle znanstveniku uop?e to da smo bezna?ajni u Božjim o?ima?

OTVOREN GOVOR U CRKVI

Jadranka Brnčič

Što je otvoren govor?

Sintagma «otvoren govor», ili gr?ki parrh?sia (???????? (??? = sve + ????? /???? = govor) prvi se put pojavila u gr?koj književnosti, u Euripida u V. stolje?u prije Krista. Parezija doslovno zna?i: sve govoriti, odnosno govoriti slobodno i otvoreno. Parezija je govorna figura anti?ke retorike što ju govornik koristi kada otvoreno govori o neugodnim istinama bilo da se ti?u pojedinaca ili društva. Parezija je potpuno iskrena, izravna, osobna – njezinu istinitost jam?i osobnost onoga koji govori – i zbog svega toga potpuno smiona: iznose?i štošta druga?ije od onoga što vjeruje ve?ina, govornik se izlaže riziku: gubitku popularnosti, politi?kom skandalu, sankcijama. Istodobno, govornik se upušta u otvoren govor jer smatra da je iznošenje istine njegova (moralna) dužnost, da to mora u?initi kako bi pomogao i sebi i drugima da se do?e do istine (usp. Michel Foucault, Discourse and Truth: The problematization of Parrh?sia, Six lectures given at Berkeley, Oct-Nov. 1983, www.univ-lille3.fr). Parezija je, o?ito, bitno obilježje demokracije: srž gra?anske hrabrosti i angažmana.

U Evan?eljima na gr?kom rije? parrh?sia pojavljuje se na desetak mjesta (Mk 8,32, Iv 7,4, Iv 7,13, Iv 7,26, Iv 10,24, Iv 11,14, Iv 11,54, Iv 16, 25, Iv 16, 29, Iv 18,20). Na europske jezike prevodi se kao: otvoreno govoriti, ne ?initi ništa u tajnosti, javno govoriti, a svaki put rije? je o Isusovu odnosu prema onim Židovima ?ija je glavna karakteristika u ponašanju – licemjerje. Isus je otvoreno govorio farizejima što vidi, misli i nau?ava; govorio je javno, na javnim mjestima i svima bez razlike. Kritizirao je licemjerje i taštinu pismoznanaca i farizeja koji su voljeli isticati svoja vjerska obilježja da bi se pokazali pobožnima te na vjernike stavljali ogromna bremena propisa, dok su zapravo, kako kaže Isus, sami «jedno govorili, a drugo ?inili» (Mt 23, 1-7).

Licemjerje ne može dopustiti napad na sebe jer bi time samo sebe dokinulo. Zato su licemjeri optužili Isusa. I zato je tek jedan Isusov neprijatelj – licemjerje. Ono je grijeh protiv Duha. Duh Božji oprašta sve osim grijeha protiv Njega samog jer bi takvo praštanje, zapravo, bilo dokinu?e Njegova djelovanja u ljudskom svijetu (usp. Lk 12,10).

O ?emu je prijeko potreban otvoren govor?

Otvoren je govor, dakle, prijeko potreban kad god se pojavi raskorak izme?u rije?i i djela. U Katoli?koj crkvi takva je razlomljena savjest, ispod zagla?ene površine doktrine, osobito o?ita u najintimnijem ljudskom podru?ju, podru?ju seksualnosti. U dokumentima, enciklikama, nagovorima i propovijedima doktrina donosi propise, ustanovljuje zabrane te odre?uje ograni?enja što se ti?e tzv. predbra?ne ?isto?e, kontrole ra?anja, poba?aja, sve?eni?kog celibata, rastave braka. U tekstovima Biblije nema rije?i o zabranama o kojima govori Crkva. Evan?elje nije zbirka moralnih propisa, nego eti?ki temelj za izgradnju slobodne savjesti.

Zagovaranje i nametanje takozvanoga «prirodnog zakona» u raspravi o seksualnosti zapravo iskazuje faustovski otpor crkvene hijerarhije prema ljudskom iskustvu i prema znanosti. Taj otpor ima korijene u strahu od spolnosti ili ?ak mržnji prema njoj: užitak u seksu smatra se tek biološkim potkupljivanjem koje jam?i nastavljanje ljudske vrste, a svaki užitak izvan te svrhe sramotnim. Seksualnost koja se op?enito promatra kao «problem», a ne kao put prema integraciji osobe, kako ga promatra Biblija, star je koliko i samo krš?anstvo. Cijela povijest odnosa zapadne krš?anske kulture prema seksualnosti po?iva na pavlovskoj polemici s gnosticima koji su, radi ograni?enja tijela i materije, htjeli svijet podijeliti u dva opre?na pola – duh i tijelo – koji da se bore za premo?. Iako biblijska kultura, a i iz nje iznjedreno krš?anstvo, ne poznaje antagonizma tijela i duha te je gnosticizam osu?en kao hereza, baštinili smo Pavlov polemi?an stav, u opreci morala i erotizma pothranjuju?i žilavost tog antagonizma. Snaga Evan?elja i krš?anstva kao religije Ljubavi, ?ini se, nije bila dovoljna da nadvlada taj sraz u antropologiji svakodnevice. Krš?anstvo je predugo bilo mo? potiskivanja da ono što je potisnuto ne bi navrlo novom eruptivnom snagom – odatle, s jedne strane, najezda erotizma u XX. stolje?u, a s druge strane, neuroti?no seksualno, kadikad ?ak i devijantno ponašanje mnogih vjernika, posebice pojedinih sve?enika. Priroda ne trpi podvajanje ili poništavanje ni jednog svog dijela, jer svi njezini ujedinjeni slojevi zajedno vode integraciji osobe. Da bi se ponovno postigla ravnoteža, potrebno je, na stanovit na?in, ponovno opaganiti dužnost i okrš?aniti strast. Na?in na koji je Krist to u?inio svojom pasijom (mukom/straš?u), pomirivši Božji i ljudski svijet, dokinu?e je trgovine izme?u tijela, duše i duha. Zato je i preuspostavljanje te trgovine u Njegovo ime, njegovo opetovano razapinjanje.

Podijeljena stajališta u odnosu na seksualnost po?ela su se zaoštravati od enciklike Pavla VI. Humanae vitae koja je zatvorila vrata dijalogu što ih je htio otvoriti Drugi vatikanski koncil. Mnogi vjernici, uklju?uju?i i sve?enike, svjesno su se distancirali od ve?eg dijela crkvenog u?enja što se ti?e seksualnog morala. U praksi je to dovelo do dvoli?nosti: u životu se ponašaju po vlastitoj, oblikovanoj ili ne, savjesti, a na misu odlaze ili je služe kao da je rije? o kakvoj trgovini, ne obaziru?i se na crkveni nauk. Došlo je do raskola institucije i života vjernika. Zapravo, do još nesagledive krize Crkve. Crkvi se vlastito u?enje vra?a kao bumerang. Uzrok devijantnih seksualnih ponašanja sve?enika, od seksualne zlouporabe žena do pedofilije, nije, kako se isti?e u kritikama Crkve izvana, celibat sam po sebi. Naime, suprotstaviti celibat kao prostor uzdržavanja od seksualnih odnosa i brak kao prostor u kojem su oni dopušteni uvreda je za brak koji se na taj na?in shva?a stovarištem rješavanja seksualnih frustracija. Osoba od integriteta svojim izborom jednako slobodno i dostojanstveno može živjeti kako u celibatu, tako i u braku. Ozbiljni psihoseksualni problemi i emocionalna nezrelost pojedinih sve?enika, pa i mnogih vjernika, me?utim, proizlaze ponajprije iz prinude na dvoli?nost u kojoj su odgajani.

Valja priznati: crkveni nauk o ljudskoj spolnosti gra?en je na dualizmu koji ra?a dvoli?noš?u, što ju može raskrinkati tek otvoren govor. Pritom nije, dakako, rije? o tome da se «svijetu» dopusti da odre?uje granice moralnih normi, nego da se radikalno promijeni na?in na koji se o njima govori.

Zlo?in prešu?ivanja

Crkva svoju gra?evinu temelji na ulozi koju sve?enici imaju u vjeri krš?ana, ulozi kojoj je pripisala funkciju posrednika izme?u ljudskog i Božjeg svijeta. Mnogim sve?enicima ne manjka inteligencije, ali se ?esto ponašaju kao da svima drugima nedostaje te, odgajani da polažu pravo na poseban i isklju?iv pristup istini, s visoka procjenjuju i osu?uju sve što nije u skladu s crkvenim priznanjem istinitosti. A od kritika se brane izdižu?i štit tradicije koju se, po njima, ne smije nikad dovoditi u pitanje jer bi se time doveo u pitanje i sam autoritet Crkve. Pritom se ?esto zaboravlja da je i tradicija gra?ena od niza predodžbi i interpretacija koje su se mijenjale kroz povijest. Na istinu se lijepi maska nedodirljivosti ne bi li se pod svaku cijenu održali uspostavljeni odnosi te onemogu?ila svaka iskrena autorefleksija.

Ulogom koju im dodjeljuje institucija Crkve, sve?enici su izloženi ogromnom pritisku. S jedne strane, ukoliko su iskreni i ponizni u svojim unutarnjim traženjima istine te nastoje održati intelektualni integritet, odmah bivaju razapeti proturje?nostima strukture unutar koje žive i rade. S druge strane, slijepi instinkt za o?uvanje sve?eni?ke aure nužno ra?a hipokrizijom. To posebice postaje o?itim kada prijestupi pojedinih sve?enika, od trivijalnih do najve?ih poput pedofilije, postanu prijetnjom ugledu Crkve. Ne smije se javno priznati sve?enikov prijestup jer bi to moglo izazvati skandal i razo?arenje laika, što bi ugrozilo položaj sve?enika, njegov ugled kao posve?ene osobe i njegov status djelitelja milosti i isklju?ivog posrednika istine. Sablazan nadilazi sâm grijeh, a želja da se izbjegne skandal u Crkvi postaje ja?om od vjernosti istini. Istina postaje prijetnjom institucionaliziranoj mo?i, a mo? se istini opire prešu?ivanjem istine. Pod izlikom o?uvanja Crkve od skandala stvara se korumpirana stvarnost i sustav s kojim su solidarni njegovi službenici kako bi im ostali zajam?eni ugled, prestiž i mo?. Cijena je privid vrline. Zbog svih prednosti koje proizlaze iz opstanka privida kakav je da je. Prešu?ivanje istine o prijestupima za Crkvu postaje pitanjem njezina opstanka. A, zapravo, savršen na?in održavanja kultivirana neznanja (ignorantia affectata). Najstrašnija manipulacija jest manipulacija istinom u Isusovo ime kakva zlorabi Isusov autoritet poistovje?uju?i se s njime. A jedini Isusov autoritet jest ljubav za svaku ljudsku osobu.

Da je seksualna zlouporaba maloljetnika zlo?in, to je op?eprihva?eno. No, ono što je desetlje?ima slijedilo kada se u Crkvi saznalo za zlo?in pojedinih sve?enika, jednako je skandalozno te vjerojatno ima ?ak i teže posljedice. Mnogi u Crkvi i ne razumiju da u središtu užasa nije više sam zlo?in, koliko njihova vlastita reakcija na nj. Lokalne crkve godinama su štitile sve?enike od progonstva, premještaju?i ih, nakon prijestupa, u druge župe, izbjegavaju?i da ih privedu civilnom zakonu pred kojim nitko u društvu nema prava na krivi?no izuze?e. Ukratko: crkveno je vodstvo svim sredstvima nastojalo da vijest o slu?ajevima pedofilije ne prodre u javnost, a žrtve mu zacijelo nisu bile prva briga. Maloljetnici i njihovi roditelji u takvoj situaciji ne samo da trpe zbog nanesena im zla, nego i zbog nemogu?nosti da o svojoj patnji govore, da u krilu Crkve osjete ne samo Božju iscjeljuju?u ljubav, nego i obi?nu ljudsku pravdu. Uskra?ena im je svaka pomo? da prežive svoju traumu. Izigrani su višestruko.

Kada je, pak, vijest o zlo?inima poslije desetlje?a zataškavanja prodrla u javnost, crkveno je vodstvo prvo nabacivalo sumnju o manipulaciji medija, isti?u?i da svjetovni mediji rade na diskreditaciji Crkve te da je posrijedi organiziran napad na sve?enstvo. Mnogi još i danas žale što se Crkva ne uspijeva sa?uvati od skandala te što je povjerenje u nju poljuljano. Kao da do takvih i tolikih zala u Crkvi nije došlo upravo stoga što je povjerenje u sve?enike bilo odve? veliko! Potom obrana providnim argumentima, kao: u svakoj da ljudskoj zajednici ima loših pojedinaca. Neki crkveni mediji isti?u da je broj pedofila me?u sve?enicima, u odnosu na laike, neznatan. Kao da broj umanjuje težinu zlo?ina! Ili, kao da je posve isto po?ini li zlo?in laik ili sve?enik. E pa, nije: zlo?in što ga ?ini sve?enik daleko je teži! Naime, devijantno ponašanje sve?enika zloupotreba je mo?i koju ima u funkciji posrednika, a time i izdaja vjerni?koga povjerenja u Boga, što je nasilje nad savješ?u ne samo žrtve nego i svih vjernika.

Nebrojen je broj ljudi u samoj Crkvi koji trpe zbog njezine strukturalne prijetvornosti. Povijest angažirana odnosa s Crkvom, tj. kontakata i suradnje sa sve?enicima i zajednicom vjernika, za mnoge je autenti?ne osobe koje egzistencijalno i intelektualno svoju vjeru shva?aju ozbiljno – povijest najdublje osobne patnje. Istina nije samo moralna disciplina, nego i intelektualna. Ukoliko smo pritjelovljeni Kristu koji jest istina, jasno je zašto bi ve? sama pomisao na laž trebala izazvati gnušanje. Za Augustina duhovni grijeh gori je od tjelesnoga jer je kvarenje duše drskiji izbor od kvarenja tijela. Pavao kaže: «Tko se združi s Gospodinom, s njim je jedan duh» (1 Kor 6,15–17). Tako je njegova osuda prostituiranja Kristovih udova, a fortiori, još oštrija prema onomu tko bi prostituirao Kristov um. Za krš?ana, za onoga koji je pritjelovljen Kristu, upletanje u obmanu izdaja je same istine. A pozvani smo ?astiti istinu koju Krist donosi, koja jest Krist – istinu za koju on sam kaže da ?e nas osloboditi (Iv 8,32).

O skandalu papa Benedikt XVI. i Crkva u Hrvatskoj

U susretu s ameri?kim biskupima u travnju 2003. papa Ivan Pavao II. isti?e da je uzrok zbog kojeg biskupi nisu donijeli ispravne i pravovremene odluke – op?i nedostatak poznavanja naravi problema te od njih zatražio utvr?ivanje djelotvornih kriterija koji bi «zajam?ili da se te pogreške ne?e ponoviti»; jedan od tih bila bi «nulta tolerancija» prema onima koji po?ine zlo?in, tj. trenuta?no isklju?enje iz sve?eni?ke službe. No, je li to ijednom bilo primijenjeno? Jesu li doista po?initelji dokazanih krivnji bili isklju?eni? A što je s prikrivanim i zataškavanima prijestupima? Ni od Ivana Pavla II. ni od brojnih biskupa u ?ijim su se biskupijama dogodili zlo?ini, nismo ?uli ispriku zbog zataškavanja.

Po otkrivanju niza seksualnih zlo?ina sve?enika u Irskoj široj javnosti, papa Benedikt XVI. je sredinom velja?e 2010. primio ?lanove Irske biskupske konferencije te zahtijevao potpunu i bezuvjetnu suradnju s civilnim vlastima. U «Pismu katolicima Irske» od 19. ožujka 2010. (www.vatican.va/holy_father/benedict_xvi/letters/2010/documents/hf_ben-xvi_let_20100319_church-ireland_en.html) izrazio je zaprepaštenje na?inom na koji su se irski biskupi su?elili s problemom sve?enika pedofila. Me?u razlozima koji su «prouzro?ili sadašnju krizu» Papa navodi i «težnju u društvu da se povlaš?uje kler i druge osobe od autoriteta te neumjesnu (misplaced) zabrinutost za dobar glas Crkve kako bi se izbjegli skandali». Potom kaže: «Treba hitno preispitati ?imbenike koji su prouzro?ili tako tragi?ne posljedice po život žrtava i njihovih obitelji te zatamnili svjetlo Evan?elja do mjere do koje nisu ni stolje?a progonstava». Obra?aju?i se žrtvama Benedikt XVI. piše: «Užasno ste trpjeli i zbog toga sam jako žalostan. Znam da ništa ne može izbrisati zlo koje ste podnijeli (...) Razumljivo je da s mukom opraštate ili da se mirite s Crkvom. Otvoreno priznajem u ime Crkve da svi osje?amo sram i grižnju savjesti, ujedno vas ponizno molim da ne gubite nadu…». Vrlo osobne i ponizne rije?i jednoga pastira.

Me?utim, premda Papa u svom «Pismu» u nekoliko navrata naglašava prijeku potrebu otvorenosti i transparentnosti, zasada se obratio samo katolicima u Irskoj. Ho?e li se obratiti i drugim vjernicima te tako riskirati da prizna kako je Crkva kao institucija u ozbiljnoj krizi, vidjet ?emo.

Glas koncila, katoli?ki tjednik, koji ina?e vjerno prati što se doga?a u Vatikanu, u tjednu sredinom velja?e kada je papa Benedikt XVI. prvi puta s irskim biskupima razgovarao o pedofilskom skandalu nije o tome objavio ni slova. Štoviše, govor o sve brojnijim otkri?ima pedofilije unutar Crkve u komentarima urednika i dalje se nazivao tek «sveop?om, masonsko-liberalno-komunisti?kom urotom protiv vjere». O skandalu u Irskoj Glas koncila pisao je tek po objavi Papina «Pisma», što ga, dakako, ipak nije mogao prešutjeti.

Crkveno vodstvo se u nas, i nakon Papina istupa, i dalje pravi kao da se jedva što bitnoga dogodilo. Prešu?ivanje svjedo?i o o?itoj institucionalnoj disfunkciji Crkve. Kardinal Josip Bozani? se 22. ožujka 2010. na konferenciji za novinare, ?ija su tema bili pregovori Hrvatske s Europskom unijom, nadao da ?e izbje?i «škakljivo» pitanje o rastu?em problemu pedofilije me?u klerom. No, na kraju je ipak, s vidnom nelagodom, morao prokomentirati recentna zbivanja i Papino «Pismo». »Svatko tko nešto zna dužan je to prijaviti civilnim vlastima» – rekao je Bozani? te dodao kako «osjetljivom problemu kao što su seksualni skandali treba oprezno pristupiti…« (www.index.hr/vijesti/clanak/bozanic-ako-znate-za-svecenike-pedofile-prijavite-ih-policiji/482241.aspx). I to je uglavnom sve što je imao re?i javnosti o tome. Prilikom imenovanja dvadesetorice novih monsinjora, me?u kojima je bio i Ivan Mikleni?, kanonik Prvostolnoga kaptola i glavni urednik Glasa Koncila, kardinal je iskoristio priliku da ipak spomene pedofilski skandal, ali samo da bi izrazio potporu papi Benediktu XVI. rije?ima: «Pre?asni monsinjori, Sveti Otac odlikovao vas je u vremenu u kojem smo svjedoci kako se na dosad nevi?en na?in napada Petrova nasljednika. Mi stoga želimo danas o?itovati vjernost Crkvi te duhovnu blizinu i odanost Papi» (Ve?ernji list, 25. 4. 2010).

Papa je doista u posljednje vrijeme i sam oštro kritiziran, posebice me?u vjernicima u Njema?koj, zbog toga što je kao münchenski nadbiskup 1980. primio na službu u svoju biskupiju kapelana Petera Hullermanna, prethodno osu?ena za seksualno zlostavljanje maloljetnika (Der Spiegel, 21. ožujka 2010). U svom «Otvorenom pismu biskupima» (Novi list, 17. travnja 2010) Hans Küng ga, pak – i nije, dakako, jedini: pridružuju mu se ponajprije roditelji žrtava pedofilije (www.msnbc.msn.com/id/35960566/) – kritizira zbog «Epistula de delictus gravioribus» («Spisa o osobito teškim deliktima») kojim je Kongregacija za nauk vjere, pod vodstvom Pape, tada kardinala Ratzingera, 18. svibnja 2001. slu?ajeve zlostavljanja stavila pod secretum pontificum (pontifikalnu tajnu), ?ijom povredom ?ovjek na sebe može navu?i teške crkvene kazne, ?ak ekskomunikaciju.

Da bi se prosudilo koliki je Ratzingerov udio u crkvenoj zavjeri zataškavanja, valjalo bi imati puno više informacija. Ali, u vrijeme kada i sam Ratzinger, papa, otvoreno priznaje da me?u sve?enicima ima seksualnih zlostavlja?a, žrtve moli za oprost te oštro osu?uje ne samo zlostavlja?e nego do odre?ene mjere i izbjegavanje skandala, skandalizirati se zbog napada na njega, a ne govoriti o onome o ?emu on sam progovara, zasigurno nije izražavanje prave odanosti, nego ponovno odvra?anje od otvorenosti te, zapravo, nastavak zavjere zataškavanja.

A zataškavanje pedofilije samo je najdrasti?niji primjer. A što je sa seksualno zlorabljenim ženama? S djecom sve?enika koja su ostala bez prava na o?eve? Ili s majkama koje su crkveni autoriteti izravno ili neizravno prinudili da pobace djecu za?etu sa sve?enicima? Što je sa sve?enicima koji su, ne mogavši trpjeti licemjerje, napustili svoju službu i zbog toga marginalizirani? S osobama kojima se uskra?uje pristup sakramentima jer su se razveli od svojih partnera? S represijama nad individualnoš?u u pojedinim vjerni?kim zajednicama? Ili s novcem, ina?e iz džepova vjernika, potajice pla?enima, primjerice majkama sa sve?eni?kom djecom, za šutnju? Ili op?enito s financijskim malverzacijama?... Zar je potrebna ogromna koncentracija po?injena i trpljena zla da bi se naposljetku u samoj Crkvi po?elo govoriti o krizi? Ho?emo li se baviti obranom od napada izvana? Izolirati slu?ajeve pedofilije, a u svemu drugom nastaviti po starom? Ho?emo li sada pooštriti kriterije primanja kandidata, koji su ionako pod ogromnim pritiskom, u sve?eni?ki red? Ili ?emo smo?i evan?eoske odvažnosti da nastavimo otvoreno govoriti o uzrocima i posljedicama krize kako bi se ona otpo?ela i razrješavati?

Što nam je ?initi?

Crkva se o?ito ne snalazi u situaciji rasapa povijesne i politi?ke potke na kojoj je stolje?ima po?ivala kao institucija mo?i i promašuje niz povijesnih prilika da u tome uspjedne. Ipak, razloga za nadu ima. Sve je više glasova koji ustaju protiv ovakva stanja: tekstovima, govorom, udruživanjem.

Drugi Vatikanski koncil pred pedesetak je godina otvorio vrata Crkve laicima uvevši dramati?ne promjene ne samo u liturgiji nego i u teologiji, posebice izjavom da Crkva uklju?uje sve vjernike, a ne samo instituciju i hijerarhiju, da crkvena služba uklju?uje i socijalno djelovanje te da je spasenje za sve, ne samo za katolike. On je, u dokumentu «Lumen gentium», artikulirao pravo laika da se udružuju i jasno je dao do znanja da je njihova obaveza – sve u?initi eda bi se ?uo i njihov glas u stvarima koje su za dobro Crkve. Još za održavanja Koncila Henri de Lubac izjavio je: »Samo neprijatelji Crkve žele da ona ostane ovakvom kakva jest!». Ali, odluke Koncila uglavnom su ostale tek na dobroj volji. Crkvene vo?e sve više umanjuju njegovo zna?enje te umjesto reformi uvode restauraciju. Ipak, laici su u sve više zemalja spremni preuzimati svoj dio odgovornosti. Koncil je ponovno aktualan doga?aj i najbolja je obrana laika. Ono što je bilo tek smjernica, sada je nužnost.

U Americi se u sije?nju 2002. godine u crkvi sv. Ivana Evan?elista u predgra?u Bostona sastalo tridesetak ljudi da bi razgovarali o slu?ajevima pedofilije i skandalu, izrazili svoju bol i ljubav za Crkvu te slušali one koje je ona duboko povrijedila. Spontano okupljanje ljudi preraslo je u udruženje laika «Voice of the Faithful» (Glas vjernih) koje samo u Bostonu broji na tisu?e ljudi. Na konvenciji održanoj 20. srpnja 2002. bilo ih je 4000 iz cijele Amerike, a web-stranica (www.votf.org) na kojoj ljudi mogu postavljati pitanja, svjedo?iti svoja iskustva, dobiti savjet i potporu, broji na pedesetke tisu?a pristaša iz dvadesetak zemalja svijeta.

Laici imaju intelektualni, emocionalni i duhovni potencijal koji nije iskorišten. Oni Crkvi mogu pružiti bolje razumijevanje seksualnosti, demokracije na djelu i jednakosti žena i muškaraca. Oni žele da se njihov glas ?uje, da budu ravnopravni partneri u crkvenom vodstvu što se ti?e organizacije i odgovornosti. Da je postojao glas katolika laika koji imaju snažne i neovisne stavove, vjerojatno bi svejedno došlo do seksualne zlouporabe, ali sigurno ne bi bila mogu?a zavjera zataškavanja. VOTF želi «govoriti istinu mo?nicima u lice», govoriti biskupima što im je znati, a ne što žele ?uti. Njihov je moto: «Sa?uvajte vjeru, promijenite Crkvu!» Mobiliziraju se oko triju stvari: potpore žrtvama seksualne zlouporabe od strane sve?enika, potpore sve?enicima koji obavljaju svoju službu s integritetom i oko strukturalnih promjena u Crkvi.

«Conference des baptisés de France» (Konferencija krštenih Francuske; www.conferencedesbaptisesdefrance.fr/) lai?ki je pokret osnovan 11. listopada 2009. Anne Soupa i Christine Pedotti su 2008. organizirale prosvjed protiv diskriminacije žena u Katoli?koj crkvi pod nazivom «Commité de la Jupe» (Povjerenstvo suknje; www.comitedelajupe.fr): naime, koriste?i oružje same Crkve, tj. pozivaju?i se na ?lanak u kanonskom pravu, ove dvije žene tužile su sve?enika Andréa Vingt-Troisa zbog uvredljivih rije?i o ženama i odlukom crkvenoga suda, ovaj se sve?enik morao javno ispri?ati zbog svojih uvreda. «Povjerenstvu suknje» su se ubrzo pridružili mnogi simpatizeri, muškarci i žene, laici, sve?enici i redovnici te je prerastao u zamašan pokret još u fazi oblikovanja. Organiziraju se susreti po gradovima po cijeloj Francuskoj, marševi na kojima vjernici otvoreno iznose svoje patnje zbog rana zadobivenih u Crkvi i izražavaju svoje želje i nade za Crkvu. Svjesni problema koji ju pritiš?u, oni ju ne žele napustiti, ali ni šutjeti. Isti?u jednako dostojanstvo i odgovornost sviju krštenih te se zalažu za to da Crkva bude prostor slušanja, blagoslova i nade, obnovljena evan?eoskoga života. Ne protiv Crkve nego za puninu njezina života kojoj ?e ravnopravno pridonositi i svi laici.

Crkva jama?no ima budu?nosti. No, pitanje je u kojem obliku i kakvom snagom. Razlog zbog kojega je ona sve više potiskivana na margine društva nije ponajprije op?a moralna kriza, nego moralna kriza u njoj samoj. Svijetu ne treba mo?na Crkva. Svijetu treba Crkva odvjetnica i zagovornica onih koji za društvo nemaju nikakva zna?enja; Crkva koja u svojim redovima nastoji živjeti sve ono što društvu savjetuje da ?ini te ponizno osluškivati probleme i pitanja suvremenog ?ovjeka; Crkva u kojoj ?e osobe mo?i otvoreno govoriti o ranama zadobivenima od nje same; Crkva koja se bez predrasuda upušta u dijalog sa svijetom; Crkva koja sklapa saveze sa svim ljudima dobre volje; Crkva koja teži jedinstvu svih krš?ana; Crkva koja jasno priznaje zajedni?ki korijen svoje vjere sa židovstvom; Crkva koja se s poštovanjem odnosi prema islamu – spremna da zajedno s jednoboža?kim religijama prinese svjedo?anstvo o jednom, miroljubivom Bogu; Crkva koja ne želi svijetom vladati, nego ho?e služiti ljudima.

Katekizam za ateiste

Boris Beck

1. Ne klanjajte se lažnim bogovima (pritom misli na nove tehnologije koje nas posve obuzimaju i zalaze u svaku poru života, poput interneta. Adams ironi?no dodaje da je ionako glavna uloga cyberspacea downloadanje pornografije, kupovanje stare krame i ?itanje stranica punih govora mržnje).
2. Ne bojte se smrti (logi?no je zaklju?io da odli?no poznjemo smrt).
3. Nemoj se brinuti zbog smrti - nismo prvi koji ?emo riknuti.
4. Nemojte ništa protratiti.?
5. Zaljubite se.
6. Brinite se za nekog drugog.
7. Nemojte slijediti modu (Adams podsje?a na to da je moda ?isti fašizam).
8. Budite znatiželjni.
9. Sumnjajte (Adams upozorava da je znatiželja razli?ita od cinizma)
10. Užasno se zabavljajute (Adams misli da je to što smo jedina bi?a svjesna smrtnosti uzrok našeg trijumfa - ali i da se nikad ne smijemo zaboraviti smijati sebi).
11. Napravite što je mogu?e manje štete (tj. “ne ?ini zla”).
12. Budte sretni da ste živi.

Ne mogu vam re?i koliko me za?udio Adams. Nema nijedne od njegovih 12 zapovijedi koju (kao krš?anin, ne baš najbolji) ne bih potpisao.

1. Lažni bogovi: baš je to srž Evan?elja. “Ne možete služiti Bogu i Mamonu (tj. novcu)”, rekao je Isus, a popis drugih lažnih bogova je prakti?ki beskona?an (TV, internet, kokain, plzenjsko pivo, ?okoladni bananko…)
2. Krš?anin se zbilja ne bi smio bojati smrti koju je Isus svladao.
3. Isto kao i br. 2.
4. Svaki nam dan daruje Bog - tko smo mi da ga protratimo?
5. Zaljubite se - tko sam ja da se protivim ne?em tako lijepom?
6. Briga za drugog jedina je prava ljubav.
7. Slije?enje mode je glavna napast - krš?ani nikad ne bi smjeli slijediti obi?aje svijeta, nego uvijek imati na prvom mjestu Božje namisli.
8. Budite znatiželjni. A što drugo?
9. Sumnjajte! - Ja ništa drugo ne radim nego sumnjam.
10. Zabavljajte se! - Priznajem, malo sam tu deficitaran.
11. Ne ?ini zla! - Meni se ?ini da je svih 10 Božjih zapovijedi sadržano u tome.
12. Budite sretni da ste živi! - Ima li išta važnije nego zahvaljivati Bogu za dar života?

I sad vi meni recite u ?emu su razlike izme?u tzv. ateista i tzv. vjernika?

Dječje nočne more

Boris Beck

Više sam puta naišao na usporedbe Holokausta i poba?aja - kojih je prema statistikama WHO-a od 1970. do 2000. u cijelom svijetu izvedna 1 milijarda.

Uop?e sam protivnik uspore?ivanja svega i sva?ega s Holokaustom, ali desilo se i meni da mi je škola pokazala film nakon kojega nisam mogao spavati. Bilo je to prije 35 godina na školskom izletu u Jasenovcu. “To je strašno. Dijete mi je reklo da su im pokazivali kako se dijete iz maternice izvla?i nekim strojem nalik na usisiva? i melje u melasu za koju je jedna u?enica rekla da izgleda poput frapea, samo što iz nje izviru ruke i noge - kazao je ogor?eni otac jedne u?enice”, pro?itao sam u novinama prije dva tjedna. Za?udno su sli?na i moja sje?anja na Jasenovac: nepregledne mase mesa, rijeke odrezane ljudske kose, pe?i što plamte, strojevi koji melju i usisavaju, tijela koja se pretvaraju u melasu… Kao i onaj otac, i moji su roditelji bili ljuti, nemo?ni da me oslobode no?nih mora.

Iz novina sam saznao i da je Erden Radon?i?, specijalist ginekologije iz Poliklinike “Vili” bio iznena?en prikazivanjem filma djeci: “Komadanje i druge metode koje se spominju u filmu više nitko ne radi jer se poba?aji ne obavljaju na fetusima starijim od deset tjedana, a i za to postoje vrlo sofisticirane metode potpuno druga?ije od onih koje su prikazane u filmu. To je ?isto zastrašivanje, a takav na?in edukacije jednako je monstruozan kao i metode abortusa o kojima govori film.”

Da, danas se zameci stružu iglama ako su manji ili usisavaju na vakuum, to je progres. Više ne prikazujemo djeci ni filmove o Holokaustu u Jasenovcu, imamo lijep i kulturan izložbeni postav.

I meni koji sam tada bio u nekom od nižih razreda osnovne škole i srednjoškolkama danas, koje redovno gledaju CSI, ti su filmovi traumati?ni iz jednostavnog razloga: istiniti su. I nije film o abortusu potaknuo ne?istu savjest klinki, nego savjest njihovih roditelja, pa su valjda i oni imali no?ne more od njega - kao što su i naraštaji mojih roditelja i djedova imali vlastitu ne?istu savjest kojoj su smetali filmovi o Jasenovcu (a smetali bi i oni o Bleiburgu, samo se nisu smjeli prikazivati). I u hrvatskoj politici obrazovnih filmova vrijedi mudrost Svetog pisma: o?evi su jeli kiselo grož?e, a sinovima trnu zubi. Ili, u ovom slu?aju, kiselo su grož?e jele majke, a zubi trnu k?erima.

A što se ti?e mirnog sna, i ja ga priželjkujem, ali onda sanjam Hrvatsku i probudim se u strahu.

PS: U ?etvrtak je umro književni kriti?ar i izdava? Branimir Donat. Slu?aj je htio da sam ga intervjuirao samo koji sat prije njegova prelaska u vje?nost i mogu re?i da je bio dobre volje, da je s velikim žarom polemizirao s oponentima, da je napadao glupost i lijenost umišljenih veli?ina, da je žustro branio svoje ideje, da je upravo izdao jednu knjigu i ve? spremao drugu - jednom rije?ju, Branimir Donat umro je u ?izmama. Pokoj vje?ni daruj mu Gospodine, i svjetlost vje?na svijetlila mu!

Uskrs je cvat nakon patnje

Boris Beck

A to da se cvijet rascvao, zna?i samo jedno: da je sjemenka umrla u zemlji. Sjemenka koja mora umrijeti da bi dala plod, Isusova je metafora za ljudski život.

Sjemenka ?e, doduše, ionako umrijeti. Ovoga prolje?a bilo je dovoljno strašnih vijesti - od zatrpanih na Haitiju do raznesenih u Moskvi, od biroa za nezaposlene pretrpanog strankama do djece stradale u prometnim nesre?ama. Ako sjemenka samo umire, onda i nema ni?ega osim strašnih vijesti o podizanju razine mora, galopiraju?em raku, pokradenim dionicama i zašti?enim pedofilima. I zbilja ih nema, jer ako ne vjerujete u uskrs, ostaje vam samo korizma, a ona je duga, tegobna, mra?na i hladna.

Uskrs je cvat nakon patnje - odnosno, trebao bi biti ako vjera nije tek kolektivna halucinacija, a raj “prevara za kraj”, kako kaže jedna druga pjesma. “?ak i ako izgubiš put, svijet sanja prolje?e”, kaže Tom Waits.

Remember everything that spring
Can bring
You can never hold back spring

Ljubite svoje neprijatelje, to če ih izludjeti

Boris Beck

Ukratko, jedna tipi?na hrvatska pri?a.

Pušio sam se od bijesa i razmatrao razne varijante osvete (davljenje, gaženje, probadanje iglama…), a onda sam pro?itao u novinama nešto što me posramilo. Lingvistica je naletjela na ?asnika HV-a dok je mijenjao gumu nasred mosta Slobode - no on se ne ljuti što je ostao bez oba stopala, a ona mu želi do kraja života biti na pomo?i. Oboje iz najgorega što im se dogodilo žele izvu?i najbolje; ?asnik ne želi uživati u svojoj patnji i sretan je što ?e s protezama mo?i normalno hodati; lingvistica (?iju knjigu imam na polici) zna da ne može vrijeme vratiti unatrag, ali sve ?e u?initi da budu?nosti bude bolja za njih oboje.

Svakom se od nas na cesti života stalno dešava oboje od toga dvoga: više ili manje nehotice nekoga pregazimo, više ili manje nedužni stradamo. Eto recepta za život nakon toga - ispri?ati se i pomo?i ako smo krivi, ne optere?ivati se nepotrebno ako smo žrtve i nastaviti život što je normalnije mogu?e. Pa zašto se onda toga ne držimo? Ono što se na mostu Slobode dogodilo u malom, odvilo se u velikom i u ratu, i ratu prije toga, i u onom još prije… Sve rasprave oko hrvatskih i srpskih tužbi za genocid prikrivaju da se ne želi u?initi ono što je najjednostavnije: oprostiti i nastaviti.

Da, znam. Bilo bi lakše oprostiti i nastaviti kad bi se ona druga strana ispri?ala i ponudila nadoknaditi štetu (a, recimo, meni se to nije dogodilo). Za taj slu?aj mogu citirati Marka Twaina: ljubite svoje neprijatelje, to ?e ih izludjeti.

Peer Gynt, model modernoga čovjeka

Boris Beck

Peer Gynt je, ako niste ?itali knjigu, neodgovoran, brbljav i hvalisav oportunist, željan žena, bogatstva i slave, a najviše voli sebe. Vjerojatno ste ve? sreli takvu osobu - s malo talenta i velikim ambicijama, a bez novca. Peera Gynta na kraju ipak sustigne savjest i proganjaju ga djela koja je propustio u?initi i rije?i koje je propustio izre?i. Kada pogleda unazad, Peer Gynt vidi niz neuspjelih ljubavnih veza i lijepi broj nemoralnih poslovnih poduhvata. Savjest mu prijeti da ?e ga optužiti na Posljednjem sudu, a on u panici, u zadnjim trenucima života, po?inje tražiti sebe. Najslavniji prizor iz predstave je, dakako, onaj kad Peer Gynt ljušti luk i u svakoj ljuski nalazi jednoga sebe iz nekog fragmenta svojega života - no na kraju ne može na?i pravoga sebe, ostaje mu samo hrpa ljuski. Upravo je po tom luku nobelovac Günther Grass 2006. nazvao svoju autobiografiju u kojoj je priznao da je u jednoj od ljuski bio SS-ovac.

Na koncu Peeru Gyntu dolazi Ljeva? da ga pretopi: budu?i da nije ostvario Stvoriteljev naum, ne može ga se pustiti u Nebo; Sotona Peeru Gyntu potvr?uje da nije ni za Pakao jer su i njegova zla djela bila jednako slabašna kao i dobra. Ljeva? ?e zato Gyntovu bijednu dušu pretopiti i iskoristiti za nova bi?a - šteta je da se baci vrijedan materijal. Henrik Ibsen, jer on je autor Peera Gynta, asocira na rije?i iz Otkrivenja kada Isus govori an?elu Crkve u Laodiceji da je trebao biti ili vru? ili hladan; budu?i da je bio mla?an, ispljunut ?e ga iz usta. 

Peer Gynt je tako naš suvremenik: ni vru? ni hladan, ni dobar ni loš, vrdalo u ljubavi i kruhoborac, trgovac robovima i prodava? idola, sebi?njak i kompromiser, kukavica koja ?e bez oklijevanja utopiti sudruga u brodolomu samo da sebe spasi ili se pak odre?i neželjenog djeteta… Jednom rije?ju, biološki materijal koji se do mile volje može reciklirati, nakupina ljuski bez duše i savjesti. Dovitljiviji ?itatelj ve? je shvatio da se ja s Peerom Gyntom nisam susreo prvi put u Gavelli nego da ga vi?am redovno u zrcalu, pa zato znam cijeniti i hepiend: Peera Gynta je od Ljeva?a spasila ljubav njegove vjerne Solvejg. Ljubav je, eto, ipak ja?a od ništavila - samo ne smijemo biti mla?ni.

Uzalud se graditelji muče ako Bog ne gradi

Boris Beck

Hrvatski Hachiku misli da za to nije kriv. Hrvatski Hachiku je spreman i dalje mahati repom vlasti, lizati ruku koja ga hrani, saditi pšenicu, taliti ?elik, spajati trupove tankera, šivati traperice, premještati registratore, namatati konac, probijati tunele i prodavati kinesku robu kao i do sada - i nije mu jasno zašto to više ne može. Hrvatski Hachiku sjedi i ?eka umjesto da nau?i neke nove trikove i potraži drugog gazdu. Hrvatski Hachiku pomalo shva?a da je bio slijepac kojeg su drugi slijepci - ministri i menadžeri - odveli u ponor, ali za sada nije u stanju smisliti ništa bolje od toga da iz protesta odbija hranu ili bijesno laje na prolaznike.

Refleks Hachika ima i ministar financija: on bi i dalje grabio iz porezne vre?e i ne može vjerovati da je prazna pa tužno grebe šapicom po dnu. U 127. psalmu piše da se graditelji uzalud mu?e ako Bog ne gradi ku?u i da stražar uzalud bdije ako Bog ne ?uva grad. Plemenito je raditi, ali još je bolje provjeriti koja je svrha rada, a tipi?an hrvatski rad do sada je samo pove?avao minus na državnom teku?em ra?unu; i vjernost je lijepa osobina ako je ?ovjek vjeran nekomu ili ne?emu što vrijedi, ali apsurdno je držati se navika koje su nas odvele u propast, a me?u njima je svakako dijeljenje penzija lijen?inama, privilegija trutovima, državnih službi neznalicama, poticaja špekulantima i subvencija poslovnim samoubojicama.

Biblijski nauk opominje da je svaki ?ovjekov napor uzaludan ako nije u skladu s Božjom voljom. U Hrvatskoj bi bio napredak ve? i to da svoje napore uskladimo sa zdravim razumom.

Veseli mrtvaci u Švicarskoj

Boris Beck

Na prvi pogled ?avlu bi se smjela priznati egzistencija makar kao metafori ili mitu: ako ve? ne možemo odrasti bez Edipa, živjeti bez Stranca, ujutro ustati bez Sizifa ili nave?er le?i bez Tantala, zar ne bismo mogli pripisati svoju tvrdoglavu sklonost da ?inimo obrnuto od onoga što mislimo da bismo trebali – Sotoni. Ve? drugi pogled govori da ne bismo: sve, naime, ?inimo mi sami. Ako i postoji neko duhovno bi?e kome je volja posve zla, koje je prokleto bez prava na priziv, mi smo ti koji mu dajemo o?i, jezik i ruke da preko nas ?ini zlo; ?avao bez nas nije nitko i ništa. Hm, ali tko bi i mogao biti dostojan protivnik Boga kojemu je ime Ja jesam nego ?avao koji za sebe kaže Ja sam nitko?

Onaj tko je Nitko, nema lika, samo maske. Pod maskom i ulazi u našu civilizaciju, u obli?ju zmije što je uvjerila Adama i Evu da zagrizu zabranjeni plod i tako uvedu zlo u svijet. Plod je, me?utim, bio dobar, a ne loš; Evina i Adamova namjera bila je dobra: posti?i spoznaju dobra i zla. Zla stoga ne bi niti bilo, postojalo bi samo suprotstavljanje Bogu kao izvoru dobra. Nitko to zna: umjesto da kao an?eo bude Božji glasnik, prenio je lažnu poruku: Bog ne voli ljude, zato je pobuna opravdana. Time je postao glasnik ni?ega, Sloterdijkov prazan an?eo; gubitak sjaja predstavlja i gubitak poruke, mrak je jednak ništavilu. Ništa ništi, rekao bi Heidegger; ?avao je lažac i otac laži, kaže Biblija.

A laž je samo jedna: posti?i sre?u bez Boga. Iza maske koja laž ponavlja nalazi se Nitko, ubojica ljudi od po?etka. Odnosno, ako tako više volite, ne nalazi se nitko. U tom slu?aju Sotona nije ubojica, nego darovatelj života koji ljudskoj slobodi pruža drugi smisao: slobodu traženja sre?e umjesto robovanja tiraninu iz Edenskog vrta i njegovim besmislenim zabranama. ?avao se pokazuje osviještenim autorom, nekime tko nije htio biti supotpisnik ovomu svijetu, nego njegov jedini stvaratelj. No ni tu nismo izmakli Bibliji koja ?avla naziva knezom ovoga svijeta.   

Dok zloduha zadovoljno izbacujemo kroz vrata mana, može nam se dogoditi da ne primijetimo kako se uvukao nazad kroz prozor vrlina. Ako Sotone ima, ima ga u dijaboli?nosti zla ?injena u ime dobra, u kobnoj zbrci u kojoj živimo uzrokovanom zlom pod maskom sre?e. Ne mogu zamisliti bolji primjer takve zbrke od klinike za eutanaziju u Švicarskoj. Istina, eutanazija, kao dobra smrt, nema veze s nacisti?kom eutanazijom: bilo je to masovno ubojstvo, planirano i provedeno bez ikakva milosr?a. Od onoga što rade u klinici Dignitas razlikuje se po svemu osim po jednome: životu bez vrijednosti. Jedino ovoga puta nisu lije?nici ti koji proglašuju da ne?iji život nema vrijednosti, nego su to bolesnici sami (lijep napredak od inkvicijskih i staljinskih pogroma) suo?eni s time da im je bolest neizlje?iva, patnje besmislene, sre?a nemogu?a, a održavanje na životu preskupo.

Nije teško u vapaju za smr?u zapravo ?uti vapaj za smislom, za ljubavlju i za životom. Malo je teže prepoznati onoga koji daje spasonosnu/smrtonosnu injekciju, ali to je on: nema rogove i papke, nego kutu i stetoskop; ne pojavljuje se okružen plamenim jezicima, nego s primarijusima i pravnim umovima; ne nanosi patnje, nego ih uklanja; ne izri?e osudu, nego daruje milosr?e; ne bode vas trozupcem, nego injekcijom. Ubojica ljudi prerušen u lije?nika, zlo?in sankcioniran zakonom, sretan osmjeh na licu mrtvaca: ima li išta demonskije? I ako mi ne vjerujete da je rije? o doktoru s kopitom, slobodno ga pitajte. O?aravaju?e ?e se nasmiješiti i re?i: Zar ne vidite da me nema?

Angažman intelektualaca-krščana u Hrvatskoj

Jadranka Brnčič

Intelektualac-krš?anin, katolik, za mene je danas osoba koja svjesno živi nadahnu?e Drugoga vatikanskog koncila, posebice dokumenta „Gaudium et spes“. Osoba, dakle, koja svoje krš?anstvo promišlja u sprezi s onim najboljim u ljudskoj kulturi. Osoba koja se osje?a odgovornom za op?e dobro ljudi te se za njega zauzima dvojako: afirmiranjem temeljnih ljudskih vrijednosti i javnom kritikom svega što nije u skladu s tom afirmacijom ili ju ko?i. I u svijetu i u Crkvi.

Gdje su danas intelektualci-krš?ani u Hrvatskoj? Kako se javno o?ituje njihova djelatnost? Bojim se – vrlo oskudno.

Zašto je tomu tako? Ponajprije zbog sam situacije u Katoli?koj crkvi uop?e. Dok se u Koncilu išlo za reformom Crkve, što je uklju?ivalo njezino otvaranje svijetu, autokriti?nost i oslanjanje i na suodgovornost laika, promatraju?i crkvenu politiku, osobito od po?etka 80-ih godina naovamo, ?ini se da se sve više ide za njezinom restauracijom. Raste strah od novoga i u vra?anju na staro o?ekuje se više sigurnosti. Nadahnu?a Drugoga Vatikanskog koncila ?ini mi se da su usporila svoj zamah, ustuknula pred novim kretanjima u društvu što ih crkveni vrh možda više ne bi mogao kontrolirati, zapravo od gubitka vlastita autoriteta koji se pre?esto shva?a kao vrijednost po sebi koju kao pod svaku cijenu valja braniti. I pred svijetom i pred samim vjernicima.

Crkva u Hrvatskoj u ovo postsocijalisti?ko vrijeme nije u druk?ijoj poziciji. Štoviše, ona i zaostaje za op?im kretanjima u hrvatskom društvu. Dok gra?anske civilne udruge i spontani demokratski pokreti pokazuju sve više zrelosti u demokrati?nosti, tj. spremnosti na dijalog, toleranciju, uvažavanje drugog, zalaganje za ljudska prava (takvu politi?ku zrelost pokazuje, primjerice, studentska blokada na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ili prosvjedi protiv profitom uvjetovanih urbanisti?kih zahvata u Zagrebu ), Katoli?ka crkva se uglavnom zatvara u sebe. Ne snalazi se i ne odgovara uvijek na ove izazove. Kada je rije? o ljudskim pravima, tvrdo zastupa svoja stajališta ne ulaze?i u dijalog, radije koriste?i argument autoriteta nego autoritet argumenta (što je bilo o?ito u raspravi o kontracepciji, poba?aju i umjetnoj oplodnji). Miješa se u politiku, sugeriraju?i neizravno ili izravno za koje bi kandidate valjalo glasati (prisjetimo se koketiranja s predsjedni?kim kandidatom Bandi?em), a istodobno ne stvara ozra?je za slobodno politi?ko djelovanje svojih vjernika. Poti?e spregu nacionalnoga i vjerskoga te ?ini vladaju?im mentalitet koji isklju?uje razli?ite politi?ke opcije. Skandale u svojim redovima prešu?uje i zataškava (slu?aj sve?enika ?u?eka, Jelene Brajša ili, pak, prešu?ivanje u «Glasu koncila» Papine reakcije na skandal pedofilije nemaloga broja irskih sve?enika), nije spremna preispitati vlastitu prošlost, posebice neke svoje postupke u vrijeme Dugoga svjetskog rata (krnje li geste u posjeti kardinala Bozani?a Jasenovcu!) itd.

Krš?ani-intelektualci uglavnom o svemu tome šute, razgovaraju tek me?usobno, privatno, ili se pak zadovoljavaju aktivnostima u pobožnim ili karitativnim udrugama. No, ukoliko su vjerni svojem specifi?nom pozivu, valjalo bi da se udruže i progovore. Štoviše, to bi im trebala nalagati dužnost savjesti. Doduše, postoje pojedinci, uglavnom novinari i poneki odvažan teolog, koji se usude javno uputiti kritiku Crkvi, ali njihovu kritiku crkveno vodstvo uglavnom do?ekuje kao napad na sebe ili interpretira kao ostatke komunizma, njezina „najlju?a neprijatelja“.

?ini mi se da je u ovom trenutku od prisutnosti krš?ana u zalaganju za ljudska prava, demokratske promjene, afirmaciju ljudskih vrijednosti, hitnije – udruženo, zalaganje za promjenu vladaju?ega mentaliteta u Crkvi u Hrvatskoj, stvaranje svojevrsnoga foruma koji bi, ponajprije mladima, omogu?io vidjeti kako biti krš?anin danas ne zna?i isklju?ivo biti onakav krš?anin kako ga izravno ili neizravno definira crkveno vodstvo, nego osoba koja se u slobodi svoje savjesti zalaže za afirmaciju ljudskih vrijednosti. Po?ev od njihove afirmacije u samoj Crkvi.

O strahu od grijeha

Jadranka Brnčič

Kulturna povijest grijeha

U svojoj rekonstrukciji psihi?koga života zapadnog ?ovje?anstva od XIV. do XVII. stolje?a, Delumeau ustanovljuje da su se u jednom povijesnom trenutku preklopili stanovit pesimisti?ki svjetonazor i neda?e koje su se oko polovice XIV. stolje?a okomile na žitelje Zapada, a koje kao da su potvr?ivale i opravdavale takav nazor: kuga, stogodišnji rat izme?u Francuza i Engleza, turska najezda, vjerski raskol i reformacija s ratovima za “pravu vjeru”. Kao rezultat pojavili su se novi i poja?ali stari strahovi od bliskog i neizbježnog kraja svijeta, od dolaska Antikrista.

Dramatizacija grijeha i njegovih posljedica oja?ala je ugled Crkve, a ispovjednike u?inila nezamjenljivima. Religija strepnje zavladala je zapadnom krš?anskom civilizacijom. Crkva je, pritom, bezo?no posezala ne samo za ?ovjekovim vanjskim svijetom prisvajaju?i zemaljska dobra i mo?, nego je posegla i za ?ovjekovim unutarnjim svijetom prigrabivši smrt i prijete?i grešnicima paklenim mukama. Papa Inocent III. još je kao kardinal napisao djelo De contemplu mundi, sive miseria conditionis humanae (O preziranju svijeta ili o bijedi ljudske sudbine, 1210) koje je imalo velik odjek i postalo predloškom mnogih kasnijih tekstova jednako mra?na i sumorna sadržaja, naglašuju?i bijedu ovozemaljskoga života osu?ena na rad, bol, strah i smrt.

Srednji je vijek doba u kojem se neprekidno i neumorno propovijedala misao o smrti: memento mori. Otkako se, s pojavom prosja?kih redova, razvila pu?ka propovijed, ta je opomena grmjela svijetom. Smrt je vi?ena s gledišta prolaznosti: u smrti su svi jednaki, smrt razara i rasta?e sve što je lijepo i uništava u ljudima svako znanje. Da bi se preduhitrio žalac smrti, valja prezirati život koji nije ništa drugo do prah i raspadanje. Nasuprot tomu crkvena misao srednjega vijeka poznaje samo sjaj i raskoš spašene duše u raju. Sve što je izme?u tih krajnosti – neimenovano je; gotovo kao da i ne postoji.

Ovaj život da je dat samo da bi ga ?ovjek što prije napustio te ušao u vje?nost. Ali i ta vje?nost postade užasonosna zagonetka: vje?no prokletstvo ili vje?no blaženstvo? Tko bi ga znao gdje se ti putovi ra?vaju? Silno razvijana rafinirana i zamršena kazuistika to je raskrš?e premještala sve dalje unatrag, sve do ?ovjekova ro?enja. Grijeh je postao glavnom temom skolasti?ke teologije, pa su se po?eli množiti u?eni tekstovi, poput Quia circa confessionem sacramentalem faciendam multi nimis negligenter (Jer prevelik broj zanemaruje sakrament pokore), nabrojena 153 grijeha misli, rije?i i djela, ili Primo confitens debet (Prvi tko se ispovijedi, pobje?uje), koji taj popis proširuje na 168 krivica i 106 iz grijeha proisteklih mana. Pomori, ratovi, vjerski raskoli i turska prijetnja – bez otpora su se tuma?ili kao posljedice grijeha. Eshatološke preokupacije zadobile su boju najcrnjeg pesimizma. ?etvrti lateranski koncil (1215) odlu?uje o obaveznoj godišnjoj ispovijedi, a indulgencije se dijele kao zgodici na tomboli, kao osiguranje od prokletstva. Pastoral Crkve u srednjem vijeku bio je pastoral straha, a osje?aj krivice prodro je u sva podru?ja ljudskog djelovanja.

Povijest grijeha zapravo je povijest ?ovjekove loše slike o sebi, teologija ?esto tek teologija obezvrje?ivanja: osje?aj krivice postao je, kao što to tvrdi i Freud, temeljem civilizacije. Od strahopoštovanja prema Bogu ?ovjek je postao zahva?en strahom od Njega. A On sam postao je za ?ovjeka okrutan, udaljen i hladan Bog koji motri, prijeti i kažnjava.

Iz prvotne potrebe za odvajanjem od svjetovnih stvari kako bi se što potpunije pripadalo duhovnima, asketizam postade poprištem sado-mazohisti?kih frustracija, a duhovnost se promicala s propovjedaonica, bilježila u hagiografijama i molitvenicima – kastracijskom prijetnjom ne samo za ljudsko tijelo nego i za ljudski duh.

Srednji vijek, u kojem je hijerarhiziran poredak društva preselio u duhovni, valjalo bi da je iza nas. Uzroci bolesti koje su zarazile ljudski duh ostali su u pred-prosvjetiteljstvu, ali simptomi i posljedice vuku se do u naše dane. Moralne proturje?nosti izvana premjestile su se u unutarnji ?ovjekov život, pa povjerenje u sebe, u druge, pa i u samoga Boga, teško kr?i svoj put prepleten skrupulama i zabranama. Gomilanje potiskivanja i strah od života punim plu?ima prije?e ?ovjeku da živi kao ispunjeno bi?e i preuzme odgovornost za svoj život.

Trajni žalac krivnje

Krivnja je u psihologiji naprosto negativno emocionalno stanje u kojem ?ovjek osje?a žaljenje zbog ne?ega što nije u?inio prema vlastitim ili tu?im o?ekivanjima. U pravnom, dakle moralnom smislu, krivnja je usporediva s dugom u ekonomiji: mjeri se težinom negativnog postupka koji je nekome prouzro?io štetu. “Lije?i” se pokajanjem, kaznom ili praštanjem.

Osje?ati se krivim zna?i: osje?ati odgovornost za negativne okolnosti u kojima se možemo zate?i mi ili naši bližnji; osje?ati žaljenje za stvarne ili fiktivne, prošle i sadašnje propuste; osje?ati grižnju savjesti za negativne ili nepotpune misli, osje?aje, ponašanje; osje?ati optere?enje zbog nepomaganja, neudovoljavanja drugima itd.

Drugi uvelike izazivaju naš osje?aj krivnje svojim o?ekivanjima. A osobito to ?ini autoritet koji ho?e da ga prihva?amo kao apsolutan – Crkva. Nietzsche je, u svojoj kritici katolicizma, ili institucionalnoga krš?anstva, neprestance ponavljao koliko je katolicizam nanio štete ?ovjeku name?u?i mu osje?aj krivnje, name?u?i mu sliku ra?undžijskoga i osvetni?koga Boga kojemu ?ovjek kao da je stalno nešto dužan. Svaka je dužnost u osnovi dužnost prema Bogu, ali istodobno, ?ovjek nema nikakve dužnosti prema Bogu. Dužnost postaje dužnost time što se dovodi u vezu s Bogom, ali u samoj dužnosti ?ovjek ne stupa u odnos s Bogom, rekao je još Kierkegaard. Magisterium, doktrinaran, moralan i intelektualan autoritet koji crkvena hijerarhija name?e na apsolutan na?in, ?esto iskorištava ljudsku sklonost osje?aju krivnje da bi ljudsku savjest prikliještio strahom od grijeha i pakla, od seksualnosti i smrti te tako manipulirao samom ljudskom patnjom. Ljudska se patnja još uglavnom ?esto tuma?i ili kao kazna za grijeh ili kao nužan uvjet da bi ?ovjek “zavrijedio” raj, koji se, uglavnom, i dalje shva?a kao konkretan prostor i vrijeme, doduše onkraj ovozemaljskog prostora i vremena, ali ne kao stanje duha. Pritom prihva?anje volje Božje zna?i prigibanje pred neda?ama života, a ne njihovo svladavanje. U duhovnosti karizmatskih pokreta, pak, patnja postaje znakom da ?ovjek nije jedno s Bogom te se time neizravno negira i sam smisao Isusove patnje. Patnja nije lišena nakalemljenog osje?aja krivnje: patim, dakle za nešto sam kriv(a).

Osje?aj krivnje što ga name?e duhovan autoritet nije onaj koji se javlja nakon kakva po?injena grijeha (autenti?na krivnja), nego je to osje?aj koji prethodi i ko?i svako, pa ?ak i dobronamjerno djelovanje (neuroti?na krivnja). Zabrana zla postaje nemogu?nost dobra. Grijeh propusta nije ništa manji od aktivnoga grijeha. S jedne strane, argument ljudske inferiornosti pred božanskim autoritetom dokida svaku mogu?nost pobune, no, s druge strane, oni koji teško prihva?aju ljudsku kona?nost okrivljuju se pred Bogom koji je beskona?an i savršen. Zapravo se osje?aju krivima zato što nisu kao Bog. A upravo je u tome i prvobitna napast koja je Adama i Evu uvela u Grijeh: “Bit ?ete kao bogovi” (Post 3,5).

Struktura grijeha = struktura ljudskoga bi?a

Kona?nost nije zlo. No, ontološka krhkost ?ovjekova nesrazmjera izme?u sebe kakav jest i sebe kakav bi htio biti ili je pozvan biti, “sebe i sebe samog” – kako to kaže Ricœur – o?ituje se u njegovim mislima, njegovu djelovanju i osje?ajima. Ranjena volja da se bude u punini, ljudska razapetost izme?u onoga što ve? jest i onoga što još nije, me?utim, po Ricœuru, nije ontološkog reda, nego proizlazi iz hermeneutike simbola i mitova o zlu koji strukturiraju pam?enje zapadnog ?ovjeka. Arhetipovi i mitovi nastaju na temelju nagomilana iskustva preto?ena u simbole, a njihov upis u kolektivno pam?enje ?ovje?anstva tvori strukturu ljudskoga bi?a. Ta struktura nije datost po sebi, nego konstrukt složen od mnogih elemenata: evolucijske podloge, povijesnoga razvoja, arhetipskog naslije?a, individualne genetske i društvene uvjetovanosti, svakodnevnih izbora koje pojedinac iz svega toga svjesno ili nesvjesno ?ini. Bez Grijeha ?ovjek ne bi bio to što jest, ne bi bilo ni povijesti ni razvoja. Prihvatiti arhetip grijeha kao sastavni dio ljudske strukture ve? zna?i omogu?iti izlaz uz njegovih zamki. No, sloboda od grijeha nije dokinu?e njegove strukture nego odgovornost za pojedina?ne izbore koji mogu izma?i njegovoj zakonitosti. Nemogu?e je da ?ovjek bude Bog, ali ono što ga ?ini ?ovjekom jest njegova težnja da dosegne ili ispuni se božanskim. Sama ta težnja potka je njegova ontološkog bi?a. S iskustvom vlastitih slabosti dolazi i iskustvo Božjeg milosr?a. Prihvatiti Grijeh, koji i nije drugo do nedostatak povjerenja u Boga pošto smo ga ve? bili prigrlili, zna?i prihvatiti samu ljudsku prirodu i ra?unati s time da je ona podložna mijenama, da se može nadilaziti, u kona?nici, to zna?i prihvatiti Boga u njegovu milosrdnu i praštanju naklonu bi?u.

Oprošteni grešnici

Ako je Isus došao na svijet da bi ?ovjeka otkupio od grijeha, kako nas u?i Crkva, zašto ne prihva?amo ?injenicu da se to doista dogodilo, nego se ponovno vra?amo u ropstvo grijeha i stavova o njemu? Nije nas Isus, doduše, otkupio od naših pojedina?nih grijeha – njih otkupljuje praštanje – nego nas je otkupio od samoga Grijeha, od odijeljenosti od Boga zbog koje griješimo. “Isus je toliko ljubio ?ovjeka da se vjen?ao s njegovim grijehom” rekao je Kierkegaard. Time što je postao ?ovjekom i nadvladao rascjep koji ?ovjeka dijeli od Boga, pokazao je da možemo biti slobodni od Grijeha ?ak i onda ako i dalje ?inimo pojedina?ne grijehe. ?inimo ih zbog posljedica prvotnoga rascjepa, rascjepa upisana u strukturu našega bi?a. Ali, zar Isus nije razorio tu strukturu? Zar nas Isusova Radosna vijest i njegova Istina ne osloba?aju?

Zašto ipak nismo slobodni? Ili …jesmo? Zašto nam, onda, sve?enici ne propovijedaju o toj slobodi? Zato jer se boje da se ona ne bi mogla pravilno shvatiti te da bi ?ovjek opet htio biti mjerilo svih stvari, pa i samog Boga? Ili možda zato jer bi tada morali progovoriti i o mnogim drugim slobodama zbog ?ega bi blijedjela aura njihova autoriteta?

Sloboda od otu?enja

Pavao je, govore?i o mo?i grijeha, priznao da je svakodnevno njime varan: “Ne radim što bih htio, ve? ono što mrzim” (Rim 7,14). Pritom se u idealisti?koj tradicionalnoj teologiji ova Pavlova misao pretvara u vrst metafizi?ke šizofrenije, dok je, zapravo, rije? o svakidašnjem iskustvu ve?ine ljudi.

Iz Knjige Postanka crkveno u?enje crpi svoje argumente da govori o kaznama za grijeh, pritom ?esto zaboravljaju?i da biblijski pisac nije imao na raspolaganju ni jezi?na ni spoznajna sredstva kojima bi progovorio o uvjetovanosti ljudskoga života. Tako se u biblijskom tekstu kao kazne za grijeh navode: stid od spolnosti, poro?ajne muke u žena, spolna želja, mukotrpno obra?ivanje zemlje i smrt (usp. Post 3,7-24). Dakle, seksualnost, rad i smrtnost – sve su to podru?ja u kojima ?ovjek doživljava svoja ograni?enja, a koja Crkva “prisvaja” ne bi li ih tuma?ila kao posljedice Isto?noga grijeha i ne bi li sebe proglasila jedinom koja raspolaže sredstvima (moralan zakon, sakramenti, teološke vrline) koja ?ovjeka osloba?aju od kona?nosti patnje. U njezinu tuma?enju ljudska je seksualnost sama po sebi grešna, a užitak u spolnom sjedinjavanju muškarca i žene dopustiv je samo ako mu je svrha i cilj prokreacija. Rad ne može a da ne bude muka i njegovo prihva?anje “volja Božja”. A budu?i da od otrovna žalca smrti osloba?a jedino krepostan život i obe?anje života u Raju, sam život ne vrijedi gotovo ništa.

Me?utim, naprotiv, ova podru?ja ljudske uvjetovanosti, tj. ljudska ograni?enja upravo su i jedina podru?ja ljudske slobode: seksualnost je prostor u kojem ?ovjek može do?i do krajnjeg ispunjena svojih ljudskih mogu?nosti da voli i bude voljen, rad je prostor u kojem može doživjeti rascvat svojih stvarala?kih i suradni?kih sposobnosti, a njegova smrtnost ono je što ga vra?a sadašnjem trenutku i svakodnevnom životu. Naravno, zato jer su to podru?ja najve?ih mogu?nosti, zato su i podru?ja gdje je na djelu i najve?a otu?enost. Klju? pitanja o ljudskom zlu je u slobodi izbora. A Rimokatoli?ka crkva ?esto ne da sura?uje s ?ovjekom na njegovu oslobo?enju od otu?enja, nego mu na tom putu natovaruje dodatna bremena i produbljuje njegove proturje?nosti pridonose?i time ?ovjekovu otu?enju od njega samoga.

Marx razlikuje ?etiri oblika otu?enja u radnom (proizvodnom) procesu: osoba koja radi posao koji ne upošljava njezinu cjelovitost, srce i razum, otu?uje se od sebe same, od prirode, od ljudi kojima je okružena te od ljudske vrste. Prvobitna oholost ima svoju strukturalnu stranu koja se o?ituje u brojnim društvenim nepravdama, uklju?uju?i i onu koju ponekad nanosi ili dopušta i sama Crkva.

Freud je rekao da je odricanje od iskonske ljudske prirode odricanje i od sposobnosti ?ovjeka da misli. No, vrijedi i obrnuto: lišavanje od mišljenja (i odlu?ivanja) i njegovo nadomještanje gotovim obrascima ponašanja lišava ?ovjeka i sposobnosti da istinski suosje?a s drugima, da ih prihva?a i razumije. Osje?aj krivnje postaje odbijanje da se prihvati i samoga sebe i drugoga.

Ako je prošlost “neka vrsta ekrana na kojoj ?ovjek projicira viziju svoje budu?nosti”, kako to kaže povjesni?ar Beker, onda ono što se u srednjem vijeku nesvjesno strukturiralo kao apologija zla, danas postaje stvarnost: okrivljavanje “desnih” i “lijevih” zadobilo je planetarne razmjere, ratovi se više ne vode samo po vojnim pravilima niti se oružja koriste u razmjeru s “neprijateljskim” snagama – svijet nikad nije poznavao toliko žrtava. ?ini se da je ?ovjek ponovno ušao u carstvo u kojem vlada Scila straha i Haribda krivice, samo su promijenjene optika i koordinate. Je li Foucault imao pravo kad je rekao da “se danas može misliti samo u praznini ostaloj iza iš?ezlog ?ovjeka” te da se “svima onima koji još žele govoriti o njegovom oslobo?enju može suprotstaviti samo filozofski osmijeh”?

Ipak, svemu usprkos, ?ovjek još postoji. Ne može se dokinuti sve dok ima ljudi koji ispunjaju smisao svojega zemaljskog postojanja tako da vole svoje partnere i svoju djecu, pomažu ljudima oko sebe, savjesno obavljaju svoj posao i ne šute pred nepravdama ovoga svijeta. Tjeskoba postojanja može se, prema Drewermannu, nadvladati samo ako se pojam grijeha – strah od grijeha i osude – shvati kao bolest. Samo ispunjeno bi?e može ?initi dobro. Grijeh je, zapravo, manjak ljubavi, a vjera je isto što i želja za odsutnoš?u otu?enja i nastojanje oko njegova dokinu?a. Vjera je isto što i zdravlje. Spasenje na gr?kom (soter) zna?i puninu zdravlja. Vjera bi trebala biti kraljevski put prema izgradnji i ispunjenju osobe, aktivno zalaganje za dobrobit svih ljudi. Ni moral koji sudi i osu?uje, ni dogma koja proglašava istinu klonulu ?ovjeku zasigurno ne mogu pomo?i da ustane.

Mitovi o ljubavi

Jadranka Brnčič

Za osobu strasti, ako ne izabere put ljubavi ili braka, postoje još samo dvije mogu?nosti izbora: da bude ili zavodnik ili pustinjak. Kad izabere jedno, ono drugo ima za njega privla?nost mita. Ono što ne izabire, njegovo je drugo, potisnuto Ja…Sam Pavao još nije bio jednozna?an. ?as brak svodi na nekakav ustupak prirodi, na stegu protiv nesuzdržljivosti, a ?as uspostavlja neku vrstu misti?ne analogije izme?u spolne ljubavi u braku i Isusove ljubavi prema zajednici vjeruju?ih duša. Ljudska je ljubav uzdizana kao odsjaj božanske ljubavi, ali i omalovažavana kao neprijatelj duhovna života. Na kraju je tek dopuštena, i to u granicama najstrožeg i posve?enog braka, dok se u ma kojem drugom obliku smatrala tek pukom pohotom. Zato je neminovno postala nepresušnim izvorom problema, ali kao takva i rasadište novih mitova o ljubavi, me?u kojima su najtipi?niji onaj o misti?noj strasti (Tristan) i onaj o bezbožnoj razularenosti (Don Juan).

Za osobu strasti, ako ne izabere put ljubavi ili braka, postoje još samo dvije mogu?nosti izbora: da bude ili zavodnik ili pustinjak. Kad izabere jedno, ono drugo ima za njega privla?nost mita. Ono što ne izabire, njegovo je drugo, potisnuto Ja, bilo da ga veli?a ili ponižava u sebi. Njegovo virtualno drugo Ja vlada njime iz pozadine. I dok je god tako, on nije sposoban živjeti svoje zvanje. Da bismo uop?e postojali moramo izabrati: jednom, mnogo puta, no uvijek potpuno, zbiljski. Odluka je ona koja zanos prevodi u zbilju, a zbilja ovdje zna?i odgovornost, ulaženje u odnos neposrednog i izjedna?enog obra?anja.

Bijeg od stvarnosti u – mit

Zapadni erotizam, dugo potiskivan, prerušen u trubadurskim idealima, gurnut na rub nesvjesnoga srednjeg vijeka, skrivan pod simbolima i mitovima XII. stolje?a, izbija na površinu svijesti tek po?etkom XIX. stolje?a kao veliko otkri?e romantizma. Rougemont smatra da su se Kierkegaard (Alternativa), Baudelaire (Cvjetovi zla) i Wagner (Tristan) prvi svjesno suo?ili s posljedicama te revolucije, svatko na svom podru?ju: Kierkegaard na podru?ju filozofske analize, Baudelaire u pjesništvu, a Wagner u glazbi. Ljubav se ponovno u zapadnoj kulturi promatra u odnosima izme?u ljudske ljubavi, života duše i duhovnog istraživanja. Svaki stav prema ljubavi odgovara jednomu duhovnom stavu.
Tako se mislioci-pjesnici romanti?arske i postromanti?arske generacije pridružuju rijetkim duhovnim misliocima (Theillard de Chardin, Leonardo Boff) koji u erotizmu vide lirsko ili refleksivno nadilaženje puke biološke spolnosti. Puteno je vi?eno, štoviše, kao psiho-?uvstvena sinteza, kao duhovna kategorija o kojoj može prozboriti tek mit, jezik duše. Kao što je misao dokaz duha, a osjet tijela, tako je ?uvstvo dokaz duše. A mit je opis zbiljnosti ?uvstvenoga izraženoga u simbolima lirskog trajanja. Mitovi su arhetipovi strukture naše duše, naših osobnosti iz kojih oblikujemo strukturu naših ljubavi, na?in na koji volimo. Kroz neke mitove, ili protiv njih, mi se potvr?ujemo i prepoznajemo kao osobe.

Dva mita – o Tristanu i o Don Juanu – mogu se promatrati kao dva puta kojim duša odgajana u zapadnoj krš?anskoj kulturi pronalazi na?in da opstane u svojoj cjelovitosti, tj. u povezanosti s duhom i tijelom, onkraj isklju?ivo moralne dimenzije u kojoj je ljubav samo dužnost podložna pravilima da bi izbjegla zabranama. Jedan mit uspostavlja strukturu misti?nog zanosa obuzeta straš?u i nadilazi ju, da bi ju kao zamah cjelokupnog bi?a preobrazio u duhu, a drugi uspostavlja strukturu razularene strasti koja, budu?i bez svrhe izvan sebe same koja bi ju usmjerila prema duhovnome, poništava subjekt osobnosti da bi ju u?inila objektom osvajanja koje, kada je postignuto, opstoji samo u procesu, a umire, zajedno s osobom, u trenutku postignu?a te zato neprestance obnavlja taj proces da bi sebe iznova uspostavljala. Mitovi su izre?eni zato da bi nam pomogli iš?itati strukturu vlastite osobe, omogu?ili istraživanje nedovoljno poznatih njezinih bogatstava u prostoru i vremenu. Svijest o samoj strukturi naše vlastite duše omogu?uje nam ?itanje mitova u životu, snovima/željama i u životnim izborima koje nad njom vrše utjecaj i usmjeravaju je na putu prema vlastitoj ozbiljenoj cjelovitosti.

Krš?anstvo je predugo bilo mo? potiskivanja da ono što je potisnuto ne bi navrlo novom snagom (odatle najezda erotizma u XX. stolje?u) jer priroda ne trpi podvajanje ili poništavanje ni jednog svog dijela, jer svi njezini ujedinjeni slojevi zajedno vode integraciji osobe. Da bi se ponovno postigla ravnoteža, potrebno je, na stanovit na?in, ponovno opaganiti dužnost i okrš?aniti strast. Na?in na koji je Krist to u?inio svojom pasijom (mukom/straš?u) dokinu?e je trgovine izme?u tijela, duše i duha. Zato je i preuspostavljanje te trgovine u Njegovo ime, njegovo opetovano razapinjanje.

Svejedno što je isticao prevlast razuma, klasicizam je ipak ostao tijesno povezan s krš?anstvom razvrstavaju?i porive, definiraju?i strasti, kodificiraju?i religiju: porive i strasti prepustivši “svijetu”, a religiju odricanju od tog “svijeta”. Zapadno krš?anstvo kao da se prestalo zanimati za ljubav samu, osim ako se ona ne sukobljava s moralnom dužnoš?u. Zakonitost duhovne evolucije u kojoj se klatno njiše od jedne do druge krajnosti, ponovno, premda na nov na?in, priziva XII. stolje?e. Otad, eto novih trubadura Languedoca i ljubavne mistike, Heloize i nadživljene strasti, oživljenih gnosti?kih uvjerenja i libertinskog cinizma, sve?eni?kog celibata i “Ljubavnih zakona”, pobune i viktorijanskog i buržujskog puritanizma. Ta prva velika ljubavna revolucija opet ima svoje teologe pokušavaju?i ljudsku dušu iznova uvrstiti u moralni i duhovni red, ili, onkraj njega (Nietzsche). Ali red više nije mogu? na isti na?in kao ranije jer više nema zašti?ena društva, ni održivih hijerarhija vrijednosti, ni cenzure. Samo uvijek iznova obnavljana rasprava izme?u zbilje i nauka Crkve, izme?u osobne pustolovine i kolektivna pravovjerja.

Dakako, bez moralnih zabrana ne bi bilo ni razrasta strasti. Bez discipline spolnosti ne bi bilo ni civilizacije ni kulture. Kao što bez strasti ne bi bilo iskustva ljubavi, ni poezije, ni inih umjetnosti.

Legenda o Tristanu potje?e iz XII. stolje?a, a legenda o Don Juanu se oblikovala u stolje?u prosvjetiteljstva, u vrijeme potiskivanja “plemenite” strasti. Usuprot vrlinama viteške ljubavi: ?ednosti i uljudnosti, nastupilo je vrijeme racionalizma i cinizma. No, Don Juan, zapravo, potje?e iz jednoga civilizacijskog stanja koje dobrano prethodi ne samo dvorskom viteštvu nego i krš?anstvu.

Tristan

Legenda o Tristanu i Izoldi prvi put je zapisana u XII. stolje?u, a od tada je zabilježena u brojnim verzijama, me?u kojima je najpoznatija Béroulova (napisana izme?u 1150. i 1190.) od koje je sa?uvano oko 4000 stihova. Njihovu strastvenu ljubav opisali su Thomas Engleski (XII. st.) i Eilhalt d’Oberg (XIII. st.), a najpoznatija suvremena verzija je glazbena, Wagnerova (1885.).

Tristan duguje svoje ime tuzi (fr. tristesse): tek što je bio ro?en, umrla mu oba roditelja. Zaštitu mu je pružio francuski kralj Marko, njegov ujak, u?inivši ga vitezom. U borbi s neprijateljem Morholtom ovoga je svladao, no teško ranjen ostaje sam u barci koja dopluta u Irsku. Tu upoznaje kraljevnu Izoldu, pred kojom, otkrivši da je Morholtova ne?akinja, skriva svoj identitet. Vrativši se kralju Marku saznaje da ovaj ima namjere oženiti Izoldu. Kralj ga šalje u Irsku da u njegovo ime zaprosi Izoldinu ruku. Spasivši ju iz zmajevih ralja, Tristan joj otkriva svoj identitet, ali ju i zaprosi za kralja Marka. Njihov bi brak imao donijeti mir dvama kraljevstvima. U tu svrhu Izoldina majka namjerava osigurati njihovu vezu te Izoldinoj pratilji nalaže da Marku i Izoldi dadne popiti ljubavni napitak. No, zabunom ga popiju Izolda i Tristan. Premda postavši njezin ljubavnik, Tristan se bori za svoju odanost kralju Marku. Kralj i Izolda se vjen?aju, ali se ona i dalje vi?a s Tristanom. Saznavši za to, kralj iskušava Tristana: udaljuje ga s imanja, no Tristan i Izolda se i dalje sastaju. Primijetivši skrivena kralja kako vreba da ih uhvati u ljubavnom zagrljaju, dvoje ljubavnika odglume nevin razgovor, pa kralj dopušta Tristanu da se vrati na dvor i da se slobodno vi?a s Izoldom. No, ovdje dobije dokaz o njihovoj vezi te ih oboje osudi na smrt. Tristan uspijeva pobje?i, potom spasiti i Izoldu. Kralj ih ponovno otkriva, ali im pošte?uje život, što Tristana tako gane da odlu?i napustiti svoju ljubljenu. Izolda se vra?a svom mužu, a Tristan napušta zemlju. No, u mnogo navrata još su se nalazili i odvajali, sve dok Tristan nije umro, a potom i Izolda umrije od žalosti za svojim ljubavnikom. Kralj Marko sahranio ih je zajedno, a samoniklo cvije?e na njihovu grobu i dalje svjedo?i o njihovoj strasti.

Strast je oblik ljubavi koji odbija neposredno, bježi od bližnjega, žudi za udaljenoš?u, ne preže ni od izmišljanja samo da bi se još više razbuktala. Roman zapadnog kruga nije dotad opisao strast koja se razgorijeva za posve bliskim, lako dostupnim i moralno dopuštenim objektom. U svijetu u kojem je sve dopušteno nema nikakve zamislive ili o?itovane strasti. Jer strast pretpostavlja nešto tre?e izme?u subjekta i objekta što se postavlja kao prepreka njihovu zagrljaju (poput kralja Marka kad odvaja Tristana od Izolde). To tre?e može biti konvencija, ali i neka unutarnja zabrana proizašla iz duboka uvažavanja obi?ajnih konvencija. Zbog toga tre?eg razvija se i trajna polemika izme?u profanog i svetog, mistike i morala, ljubavi-strasti i braka, pa onda i poezije shva?ene u najširem smislu te rije?i, i tabua puritanizma. U našem XXI. stolje?u polemika je ista, samo su naglasci premješteni u drugi kontekst.

Ljubav koja po?iva i raspinje se na udaljenosti od vlastitog objekta, neprestance iznova uspostavlja udaljenost da bi održala vlastito postojanje u želji. Pitanje je – ljubi li ?ovjek potaknut takvom ljubavlju stvarnu ili sanjanu osobu, ili možda tek samo svoju ljubav? Ono što održava takvu ljubav upravo je napetost stvarnog i sanjanog, mogu?eg i nemogu?eg: strastven ?ovjek više voli sámo stanje strasti nego konkretnu osobu, više njezinu nedostižnost nego nju samu. Ali, nije li upravo nedostižna i op?injavaju?a drugost osobe koju volimo njezina vlastita autonomija?

Tristanov eros je virtualan, a njegovo ostvarenje jedinstvena, potpuna i nesretna strast. Jedinstvena, jer svoj zamah temelji na nagonu uzdignutu do duha koji svoj izri?aj može na?i tek u ljubavi prema jednoj, jedinoj osobi. Potpuna, jer joj se predaje svim potencijalima svog bi?a. Nesretna, jer se ostvaruje odricanjem od potrebe za posjedovanjem, ?ime je spašava od relativnosti. Njegova je ljubav prema ljubljenoj ženi, zapravo, neizravna ljubav prema Bogu, apsolutu. Svako bi izravno obra?anje Bogu, kako ga shva?a Stari zavjet, a onda i neke misti?ke struje zapadnoga krš?anstva, ubilo ?ovjeka, uništilo njegovu mo? subjektivnog i slobodnog prisvajanja istine, bez ?ega ne može živjeti kao slobodno bi?e. Zato Tristan izabire paradoks vjere, mogu?nost izjedna?avanja razli?itoga. Zato on izabire da nikad u potpunosti ne dosegne predmet svoje ljubavi: time bi ljubav izvrgao riziku da prestane biti subjekt.

U tristanovskoj ljubavi je, dakle, mogu?e jedino ljubiti izdaleka, u gubitku neposredne prisutnosti. Produhovljena strast je, zapravo, poetska ljubav, a nesre?a strasti ?ežnja za posjedovanjem osobnosti istine same.

Brak je institucija koja ljubavi ho?e podariti vjerovanju u njezinu trajnost i pružiti prostor odgovornosti za nju. Zato su strastvena bi?a duha izvan, onkraj braka. Erotizam je otu?eno uživanje u spolnosti (Don Juan), a ljubav strast duše par excellence (Tristan).

Don Juan

Don Juan je glavni lik jedne španjolske legende koju je prvi (oko 1620) zabilježio redovnik Gabriel Tellez, poznatiji kao Tirso de Molina. U liku Don Juana opisana je paradigma ohola udvara?a. U prvoj verziji on je osvojio mladu djevojku, potom ubio njezina oca, pa ga sahranio na franjeva?kom groblju. Franjevci su zatekli Don Juana kako se ruga ubijenome u njegovu grobu, pa ga ubili te strpali u pakao. Druge verzije, književne (najpoznatija Molièrova, 1665) i glazbene (najpoznatija Mozartova, 1787) tematizirale su njegovu okrutnu sposobnost udvaranja i njegov nihilisti?ki stav prema svijetu.

Don Juan se pojavljuje sav u zlatu i svili. U prijete?oj pozi velikog tenora s nevinim licem. Kao glumac i poslovan ?ovjek istodobno, posve?en svojoj igri kao ozbiljnu poslu, obavljaju?i svoj posao s odmakom cinizma. Njegova igra nije puka podložnost nagonu, nego prava vokacija, ali vokacija neostvarene osobe. No, koliko duhovno zvanje želi nadi?i i oplemeniti društvo pretrpano preciznim pravilima, toliko je njegovo zvanje da dobro iskoristi ta pravila za svoju svrhu. Njegova je narav elegantan prezir koji mu omogu?uje odmak od svega eda bi drugima vladao kao šahovskim figurama u vlastitoj igri. Žene mu služe samo za to da bi ih osvojio, potom odbacio, a ne da bi u njima uživao (kao da više uživa u zlo?inu, nego u samom uživanju). Njegovo polje igre upravo su moralna pravila. Da zakoni morala ne postoje, on bi ih izmislio, samo da ih može pogaziti. Nagon je samo izgovor za njegovu duhovnu glad za novim osvojenjima.

Danas je Don Juan možda postao ženom, no svakako je izgubio na virtuoznosti, eleganciji i duhovitosti.Odakle ta želja za novim pod svaku cijenu? Onaj koji traži, onaj je koji nema, a onaj koji ni sebe nema, onaj je koji nije. On je onaj koji nije sposoban voljeti (za izbor ljubavi sposoban je samo onaj koji jest). Onaj koji nije sposoban dovinuti se do sebe, traži se tamo gdje se ne može dose?i jer se doseže samo u samoj nemogu?nosti koja mu, dakako, i sama neprestance iznova izmi?e. Kao i sama zbilja koje se, razo?aran, odri?e da bi ju tražio u novim prividima. Pri svakom novom traženju sve je tjelesniji i sve okrutniji. Put mu je samo sredstvo, a svrha mu je narušavanje ravnoteže izme?u puti i duha, narušavanje koje je prijetnja samom životu. I sam užitak ga, na kraju, iscrpljuje. Njegov ritam kretanja je dionizijski, on razara sve ?ega se takne. Kada bi mogao dotaknuti samu svoju pobudu za novim, preobrazio bi se u Tristana, a to mu je nemogu?e. Don Juan je varalica i živi od varanja samo da bi svladao ono što mu se opire, a tko god mu se ne opire, vrijedan je njegova prezira. Varanje je skriveno kao demonski izazov u samom srcu ljubavi. No, on voli bez ljubavi, a zavodi samom energijom želje. On nije lukav te ne smišlja svoje podvige osvajanja i ne ra?una na u?inke svojih intriga. Njemu i nije potreban nekakav plan jer on je uvijek spreman. Želja u njemu ne odstupa. On, zapravo, ne zavodi, nego naprosto želi te želi, a to željkovanje djeluje zavodni?ki. Njegova želja spontano prati prirodu nagona premda ga zapravo pori?e u njegovoj prirodnosti. To ?e re?i da je neodgovoran te da, po Rougemontu, na stanovit na?in predstavlja moralni nihilizam.

Don Juanovo varanje žena iz njegova je uvjerenja da je istinska potreba žene upravo to da bude zavedena. Time on ženu svodi na puki predmet. Njemu individualnost žene nema nikakva zna?enja.

Za razliku od erotske ljubavi stare Gr?ke, njegov erotizam ne poznaje stidljivost. Pobija odanost, odliku kurtoazne ljubavi. Ne poznaje vrijeme, nego osvaja prostor. Ili poznaje samo zbir trenutaka. Za njega ne postoji ni nevjera ni varanje, stalno je tek ponavljanje i umnožavanje. Njegove su pobjede bez povijesti. On nema karaktera, ima tek mo?.

Jedan od razloga zbog kojih je mit o njemu zadugo bio produktivan, sigurno je strogost krš?anstva koje je nametnulo svoje granice ljubavnim strastima i zahtjevima vjernosti, a tomu je još uzrok i revolucija obi?aja. Nevino, nemo?no, stvorenje kakvo je bila žena u X. st. i sve do 50-ih godina XX. stolje?a, polako postaje ambicioznom zavodnicom, ponekad i Don Juanova suparnica. Danas je Don Juan možda postao ženom, no svakako je izgubio na virtuoznosti, eleganciji i duhovitosti.

Peer Gynt

Tristanova je ljubav tipi?na ljubav mladosti, Don Juanova cini?ne zrelosti, dok je Peer Gyntova – ljubav vje?ne nedozrelosti. Poput ljubavi jednoga Petra Pana koji u svijetu mašte osloba?a princeze, vlada (nedoraslom) djecom, pobje?uje gusare, dok u zbiljskom svijetu ne zna razgovarati sa Zvon?icom jer bi to od njega tražilo suprotstavljanje, niti kani zadržati Vandu, jer bi to od njega tražilo odgovornost.

Peer Gynta, pohranjena negdje u starim norveškim legendama i pri?ama punim šumskih i morskih duhova, oblikovao je u lik Henrik Ibsen (1867) u istoimenu dramskom spjevu (kasnije, na njegovu molbu uglazbljenu u Griegovoj scenskoj suiti).

Fabula je jednostavna, no oboga?ena mnoštvom raznovrsnih motiva. Likovi su strukturirani arhetipski. Mladi?, ?ije sazrijevanje pratimo, simbol je svega što je u muškarcu (ili u muškom na?elu u ?ovjeku) nestašno, prostodušno, razigrano, nepokorno, sanjarsko, neodgovorno. Njemu suprotstavljen, i u toj suprotstavljenosti sukladan stoji nadopunjuju?i lik: Solveig, simbol zrele ženstvenosti (ili ženskog na?ela u ?ovjeku), oli?enje vjernosti, nježnosti, pouzdanosti, strpljivosti, skrovite i postojane odanosti, jednom rije?ju – ljubavi. Pri?a o njihovu susretu i razvoju njihova odnosa zapravo je pri?a o kontrastu izme?u ljudskoga i sub-ljudskoga u životu (?ega Peer Gynt do kraja života nije vidio ne razlikuju?i san od jave ni ružno od lijepoga), pri?a o ostvarivanju cjelovite osobnosti, iskustvu o?ovje?enja. Klju?an prizor odvija se na brodu kojim se, pred smrt, nakon brojnih pustolovina i iskustava, vra?a vjernoj Solveig: nakon brodoloma, sjedi na suhoj ledini i guli divlji luk lu?e?i sloj po sloj, traže?i njegovu srž. Sâm, u huku vjetrova razmišlja o sebi, o svojim nedomišljenim mislima, nedozrelim plodovima, neprolivenim suzama i neostvarenim djelima. No, ovaj put odolijeva kušnji samooptuživanja i osje?aja vlastite nedostojnosti te se zapu?uje k Solveiginoj kolibi.

Peer Gynt je za cijeloga svog života, zapravo, htio pomiriti Don Juana i Tristana, mo? i ljubav-strast, ali ne i sebe s pukom zbiljom. Za to je, pak, ?ini se, postao sposoban tek u trenutku umiranja. Tristanovska u njemu jest njegova ljubav koja ne doživljava svoju apoteozu u simbiozi, nego u odvojenosti, a donjuanovska njegova žudnja koja postaje to ve?om i dubljom, i tragi?nijom, što se više ispunjava. Zato ju tek smrt može dose?i, a Solveigina vjernost ispuniti.

Izme?u sudbine i (po)zvanja

Tri lika: Tristan, Don Juan i Peer Gynth paradigme su mogu?ih ljubavnih odnosa nastalih u opreci prema krš?anskoj paradigmi braka i vjernosti. Don Juan obrnut je odsjaj Tristana, Peer Gynt njegova blijeda sjena. Suprotnost je najprije u vanjskom ponašanju, u njihovu ritmu: Don Juan je borben, spreman na skok; Tristan je, naprotiv, miran, zanesen, kao hipnotiziran ?udesnim ?ije bogatstvo nikad ne?e iscrpsti; Peer Gynt, pak, privu?en avanturom, na pola puta je izme?u borbe i zanesenosti. Prvi ?e imati tisu?u i jednu ženu, drugi samo jednu, a tre?i mnoge, no samo jednu pravu. Prvi je voljen, ali sam nije sposoban voljeti, drugome je dovoljno što voli, a tre?i je voljen i postaje sposoban voljeti tek kad gubi voljeno. Prvi u ljubavi traži sjetilno sladostraš?e, drugi, jer je ?edan, stanovitu samozatajnu hrabrost, a tre?i jamstvo vlastite ljubavi. Don Juanova taktika je zlouporaba pravila, Tristanova njihovo nadilaženje, a Peer Gyntovo žongliranje pravilima.

Etika, u na?elu, osu?uje sva tri mita. Gori od Juana bio bi oženjeni Don Juan, gori od Tristana Tristan koji tr?i za suknjama, a gori od Peera bio bi Gynt koji bi uz Solveiginu suknju stalno ?eznuo za ne?im ili nekim drugim.

Brak kao pomirenje razlika i ostvarenje ljubavi-strasti udvoje mogu? je u krilu entiteta s tri ?lana: spolna razmjena, ?uvstvena razmjena i razmjena s društvom. Nije mogu? s donžuanskom ili tristanovskom ljubavlju zato jer mu u njima nedostaje po jedan ?lan entiteta: Don Juanu ?uvstvena razmjena, a Tristanu društvena. Peer Gyntu nedostaje odgovornosti. A i sam je brak s vremenom podvrgnut kušnji trajanja koja nužno modificira važnost kojeg od ?lanova. Ljubav-strast na putu prema braku zahva?a mitsko stanje: privu?e ju ili odbije jedan od ?lanova entiteta, dok brak u toj privla?nosti ili tom odricanju skuplja nove energije u nove razloge za odricanje. Jedan mit ju nagoni na nadilaženje braka (Tristan), drugi (Don Juan) na njegovo potkopavanje, a tre?i (Peer Gynt) na poigravanje njime. Prvi ho?e beskrajno više (vje?nost), drugi, pak, mnogo manje (tek puku spolnost), a tre?i bi sve. Krize u braku se priklanjaju jednom ili drugom mitu. Tristan je promašen muž (promašuje društvenu razmjenu i kompenzira ju straš?u), a Don Juan promašen Tristan (promašuje brak i kompenzira je mnoštvom društvenih razmjena).

Don Juan, Tristan i Peer Gynt opiru se svemu što “obi?nom” ?ovjeku zna?i sre?u. Oni odbijaju trajanje stoga što jedan ho?e sve ve?e te ve?e intenzitete (Tristan), drugi (Don Juan) neprestance nova uzbu?enja, a tre?i (Peer Gynt) dopuštenje da vrluda. Prvi ho?e dramu, drugi samo napetost, a tre?i migolji hote?i i jedno i drugo. Jedan želi transcendirati trajanje, drugi ga ho?e prezreti. Tristan ho?e vje?nost zato da nadvlada vrijeme u kojem se sve preina?uje, razlikuje i razdvaja. Osloba?anje je njegov put. Njegova strast ho?e ljubiti bez granica, s onu stranu oblika i vremena, u beskrajnoj vladavini Ljubavi. Don Juan ho?e sadašnji ?as u kojem sve može podvr?i sebi, u kojem je on sam jedina granica, jedini oblik i vrijeme. Njegov je put svladavanje i njegovo je osvajanje bez strasti.

U golosti njihova mitskog izri?aja ekstraverzija Don Juana i introverzija Tristana poništavaju, svaka na svoj na?in, zbiljnost bližnjega. Oni, obojica, zapravo ne ljube istinski. Jedan podcjenjuje, drugi precjenjuje Drugoga, obojica ga tako promašuju?i. I sve zato što, zapravo, ni jedan ne voli ni samoga sebe. “Ljubav prema samom sebi jest uzajamni odnos ljubavi izme?u vlastite osobe kao prirodnog objekta i vokacije koju ona prima i koja time postaje novi subjekt” veli Rougemont. Dva najzanosnija mita o ljubavi ustvari su dva na?ina negacije istinske ljubavi u braku. Naša zapadna književnost ne poznaje mit o idealnom braku. Ali bez mitova ne bi bilo ni ljubavi. Oni je uvijek iznova vra?aju njoj samoj.

(Ne)mogu?e ljubavi

Što je ?ovjek nesigurniji u to kako ?e se drugi postaviti prema njegovim o?ekivanjima, to je neizbježnije da vlastite iskaze i reakcije može interpretirati kao indikacije za drugo, za daljnje, za ono ?emu se može nadati. “Snaga vlastite želje postaje mjerom onoga što je ?ovjek u stanju dati” veli Luhmann. A želja u ljubavi poseže za onim što je neprestano onkraj mogu?ega. Ono što je mogu?e svladivo je, a ljubav ne želi biti svladana. Stoga samu sebe gura u nemogu?nost da bude zadovoljena. Kada bismo shvatili da samo Bog može zadovoljiti našu potrebu za ljubavlju, ne bismo njezino zadovoljenje tražili u onom što nam može pružiti ?ovjek. To, doduše, donekle slutimo, ali ne do kraja. Stoga ne o?ekujemo da nam ?ovjek pruži ono što može, nego ?eznemo za onim što bi mogao. Zato ne pristajemo na stvarnost, nego je guramo u apstraktnu budu?nost da bismo u sadašnjosti mogli hraniti svoju ljubav njezinom vlastitom nemogu?noš?u da dohvati mogu?e. Tako sama nemogu?nost postaje subjektom naše ljubavi. Osoba je samo posrednik. “Više nego bliskost duše, njih je sjedinjavala provalija kojom su bili razdvojeni od ostalog svijeta” – kaže Pasternak za Laru i Živaga (u romanu Dr. Živago).

Dvorska, galantna ljubav premješta ljubav u idealno, u nevjerojatno, u ono što se može posti?i jedino posebnim zaslugama (ne brakom!). Odatle ideja o tzv. amour lointain (udaljenoj ljubavi) kao idealu ljubavi. Spolna ljubav, dostupna u braku, pa, prema tome nezanimljiva, preoblikuje se u tzv. duhovnu ljubav. Stoga uklju?uje u sebe i religiozne sadržaje i, jer se može osloniti samo na nadu i vjeru, samu sebe mistificira. Sama žudnja predo?uje predmet svoje žudnje kao lijep privid u kojem uživa. ?ovjek koji voli trpi zato jer njime vladaju zemaljske žudnje koje umanjuju nebesnost njegove ljubavi. Iluzija je bolja od stvarnosti. Tajenje bolje od priznanja. Seksualnost, dopustiva u braku, u opreci je s intimnoš?u, koje, budu?i da je brak institucija, nema u seksualnosti. Eros se nastoji otkupiti posredstvom agapéa: prevladati strast (koja se iscrpljuje u želji za posjedovanjem) ushi?enoš?u nad drugom osobom (koja po?iva i traje u jedinstvenoj duhovnoj prisutnosti). Svaka strast, zapravo, napaja se negacijom jer ju preuzima na sebe i zbog toga trpi.

(Ne)mogu?e ljubavi ištu velikih prepreka i srazova koje im je svladavati da bi se mogle pokazati “velikima”: srazove u socijalnom, bra?nom, nacionalnom, kulturnom, generacijskom, jednom rije?ju: srazove me?u ideologijom i trivijalnosti. Prepreke imaju funkciju ljubav u?initi svjesnom i opijenom samom sobom, a daljnje prepreke samo iskušavaju ljubav i njezinu snagu. One se odmi?u od kodeksa prava i dužnosti. Ljubav zapo?inje istom kada ?ovjek prekora?i ono što može zahtijevati, a pravo na ljubav spre?ava da se ona uop?e pojavi kao stvarna. Nemogu?e se iskustvo najprije pokazuje pod vidom potrebe za ljubavlju izbavljene od proturje?ja, društvenih i spolnih odbojnosti. Stoga: san o nedostižnoj osobi – nikad dosanjana sanjarija. “Ne stvarna ljubav prema stvarnoj osobi, nego stvarna ljubav prema nestvarnoj” kaže Musil.

Oblici “nemogu?ih” ljubavi koje susre?emo kroz povijest ljudskih ljubavi (sve odreda “zabranjene”) zapravo, izražavaju manjkave i zategnute odnose sa svijetom, ali su i njihova posljedica. Rije? je o za?aranom krugu izbora u ljubavi-strasti: partner nejednake (dobne, staleške, intelektualne) vrijednosti remeti ravnotežu u ljubavi, no, ?uvstvena neuravnoteženost, kao odraz pomutnje svijeta, ona je koja i uvjetuje te na neki na?in opravdava izbor takva objekta. Primjeri (ljubav prema nimfeti ili ro?enoj sestri) ne ukazuje na ?udovišnost i slabost, nego na odbojnost prema uobi?ajenom redu stvari – zemaljsku, prkosnu, upornu usmjerenost na prekomjernu strastvenu ?ežnju za ljubavlju.

Rougemont navodi tri romana o ljubavi-strasti u XX. stolje?u: Nabokovljevu Lolitu, Pasternakova Doktora Živaga i Musilova ?ovjeka bez svojstava. Sva tri gra?ena su na motivu nemogu?e ljubavi: jedna je prema djevoj?ici pok?erki, druga je prema ženi koju se ne može dose?i kao ni domovinu, tre?a je izme?u brata i sestre. U svakoj postoji ono “nešto” što prije?i zagrljaj: Moral, Društvo ili Režim. Kada potreba za straš?u nai?e na zabranu, budu?i asocijalna par excellence, strast u zabranu projicira nostalgiju za neiscrpnom željom, spremna da tu svoju projekciju zove sudbinom. To je dijalektika tristanovske strasti.

No, odnosi udvoje bez socijalnog umreženja rijetki su i problemati?ni. Takva ljubav temelji se tek na uzajamnoj projekciji, pa teško bude duga vijeka. Zato i njezin zahtjev za potpuno individualiziranom jedinstvenoš?u nalazi svoje ispunjenje samo u onom iznimnom, tj. u odricanju od onog što se može dose?i, da bi se dosezalo nemogu?e. Velikim ljubavima zovemo naj?eš?e nemogu?e i neshvatljive ljubavi koje su se, uz cijenu odricanja i patnje, uspjele održati kao ljubavi, bez obzira na to jesu li se ujedno mogle održati kao stvarnost ili ne.

Vjernici vs ateisti

Boris Beck

Najneobi?nija je od svih ideja da bi država trebala graditi crkve (iz prora?una) i puniti ih (preko školskog vjeronauka), a zauzvrat ?e se Crkva baviti politikom (ako ve? ne kao stranka, onda ?e imati “svoje ljude” u politici). Ateiste i agnostike koji to osu?uju proglasi se eksponentima “centara mo?i”. A istina je da ljudi izvan Crkve govore ono što i ljudi unutar nje znaju, samo im je nezgodno to re?i javno. I da ?esto ateisti i agnostici prigovaraju Crkvi što nije onakva kakva bi trebala biti. I da onda pretjeraju i u svojoj ljutnji prije?u granicu dobrog ukusa i po?nu vrije?ati. I tako nema dijaloga vjernika i ateista i ve? dvadeset godina jedni drugima dobacuju iz busije samo uvrede. A ?ini mi se, kao što i me?u vjernicima ima 80 posto onih koji vjeruju samo izvana, da i me?u ateistima i agnosticima ima 80 posto onih koji sumnjaju samo izvana, a da bi duboko u sebi željeli da sve te lijepe pri?e o Bogu i ljubavi budu makar i malo istinite.

Lako je biti katolik kad vam je prijatelj Isus Krist

Boris Beck

“Pa to je baš lijepo da ima novinara katolika”, pomislio sam ganut i otišao prelistati što taj di?ni ?ovjek piše. Sigurno je objavio mnogo ?lanaka kojima ohrabruje rad marljivih sve?enika i samozatajnih ?asnih sestara.

Me?utim, ni nakon par sati pretraživanja interneta nisam našao nijedan takav tekst.

Dapa?e, malo sam se lecnuo kad sam vidio da je on (kao katolik) bio intimus Ivice Ra?ana i da ga je ?esto posje?ivao u stanu ili s njim odlazio u restorane pa bi poslije pisao o tome što je od njega ?uo.

Doduše, i sa Sanaderom je jeo u restoranu u Georgetownu, pa mu je ?ak premijer dopustio i da se proše?e terasom njegova predsjedni?kog apartmana u hotelu Ritz Carlton u Washingtonu, ali ni tamo za ve?erom dva katolika nisu pri?ala o vjeri, samo su nizali politi?ke tra?eve.

“Pa dobro, nije jedini katolik koji više voli jesti i piti nego i?i u crkvu”, pomislio sam dok sam ?itao pohvale šampanjcu Billecart-Salmon Brut Reserve kojeg doma gostima to?i kao aperitiv prije rije?nih rakova i školjki, a kupuje ga za pišljivih 300 kuna.

No malo mi se previše za jednog katolika (?ak i hrvatskog) ?inilo kad je napao HDZ-ovu odluku o neradnoj nedjelji kao “jedan od najneinteligentnijih zakona koji se uop?e mogu zamisliti” i da još misli da je sre?a da je taj zakon pao na Ustavnom sudu.

A kad sam našao još i ovo - “Bilo kakav oblik zabrane poba?aja predstavljao bi dubinsku, ne samo restriktivnu, nego i razaraju?u intervenciju u hrvatsko društvo” - to mi je posve razbilo moju sliku o katolicima…

... no sre?om sam naišao na internetu da je Butkovi? svojedobno nov?ano pomagao Predraga Bundala, ?ovjeka koji je imao sektu u Zagrebu, a sljedbenicima se predstavljao kao tre?a inkarnacija Šri Baba?ija, indijske reinkarnacije Isusa Krista. Sad mi je sve jasno. Lako je biti katolik kad ti je prijatelj Isus Krist.

Kako je premijerka ušla u Novu godinu lažuči

Boris Beck

Mali porast broja ro?enih valja pripisati samo jednom: to su unuci baby boom generacije nakon Drugog svjetskog rata. Ra?un je lagan: u godinama poslije 1945. rodilo se mnogo djece koja su 70-ih i 80-ih imala vlastitu djecu, a ta djeca sada imaju svoju djecu. Prošlost, me?utim, ne izaziva samo plime djece, nego i oseke - ratni gubici iz Drugog svjetskog rata, pa ?ak i iz Prvog, prenose se iz generacije u generaciju pa ?e tako uskoro do?i do još ve?eg pada prirodnog priraštaja, bez ikakve veze s HDZ-ovom vladom, kao što ni današnje bebe s njom nemaju veze.

Istina je, me?utim, da vlada ne samo da ne pomaže, nego i odmaže roditeljima - samo im je prošle godine smanjila prihode i naplatila udžbenike, banke su im ograni?ile kredite, a uz sve ve?u nezaposlenost majke imaju još manje šanse za posao i karijeru. Imati dijete ništa ne zna?i u društvenoj teoriji i praksi. Trudna majka lako ?e utvrditi da joj nitko ne?e ustupiti mjesto u tramvaju, crkvi ili redu pred bankomatom. U mojoj banci natpis doduše upu?uje klijente da daju prednost trudnicama ili majkama s malom djecom, ali ne precizira što ?e se dogoditi ako klijenti tu prednost jednostavno ne daju (i zadrže je za sebe) ili što da ?ine o?evi s jednako tako malom djecom. I dok je razumljiva ravnodušnost prodava?ica i blagajnica prema trudnicama (nitko njih ne ri?e s unutarnje strane trbuha), posve mi je misteriozno to što roditelje puštaju u redu i dok njihovi an?el?i?i razvaljuju du?ane i državne institucije. Samozaštitni instinkt prodava?a i službenika ravan je nuli: jednom sam ?ekao pola sata u banci i eksperimentalno pustio sina da slobodno lupa po onim kompjutorima za stranke, pali ih i gasi kao žarulje i izvla?i miševe kao što miševi izvla?e repu (a što da rade djeca u dobi koja se na engleskom tako lijepo naziva impossible two) – na moje ?u?enje, flegmati?no osoblje nije reagiralo.

Djeca su luksuz koji si uvijek priušte siromasi, pa su si tako božanski siromasi Marija i Josip priuštili božansko dijete. Opraštaju?i se o blagdanu Tri kralja s njima i s boži?nim vremenom, oprostimo se i s laži o hrvatskoj populacijskoj politici.

Glad u cyber dobu - kupite život čovjeka za 70 kuna

Boris Beck

Prije desetak godina teoreti?ari Michael Hardt i Antonio Negri objavili su “Imperij”, knjigu koja je stekla odre?en ugled me?u ljubiteljima takve literature. U njoj su argumentirali da su razvijene zemlje širom svijeta globalizacijom integrirane u Imperij koji ne treba Tre?i svijet - gladni ništa naše ne troše jer nemaju novca i ništa nam ne pridonose pa nam zapravo i ne trebaju; da padne meteor na Crnu Afriku i potopi je, mi to ne bismo niti primijetili. To, me?utim, nije istina. Sedamdesetih se puno pri?alo o pomo?i Africi, devedesetih da ?e se glad iskorijeniti u 21. stolje?u, ali nije se ništa dogodilo: poput dviju spojenih posuda, mi smo sve bogatiji, a oni sve siromašniji. Istina je da mi trebamo njihovo siromaštvo i da svoje viškove s njima ne želimo podijeliti. To?no kako je rekao Gandhi: na svijetu ima hrane za sve, ali nema za sva?iju pohlepu.

Slom konferencije o klimi u Kopenhagenu pokazuje da ?e se tako i nastaviti. Bogati ?e i dalje iz svojih motora i dimnjaka ispuštati plinove koji uništavaju Zemlju, a siromašni ?e imati sve više suša i poplava; da bismo mi bili bogatiji, oni moraju biti što jadniji. U toj crnoj slici Magnusova mi se zaklada ?ini još sjajnijom: ne samo zato što me uvjerava da krš?anstvo nije “prežvakana pizdarija” (kako misli indexov kolumnist Hrvoje Marjanovi?), nego i jer pomo? daje efikasno - zaklada ima internu financijsku kontrolu tako da 93% upla?ene love zbilja do?e do klinaca. Ja sam odmah uplatio za jedno dijete i osje?am se sjajno: nisam nikada dobio više za 70 kuna. A i što bih s njima, ionako su mi bile zadnje.

P. S: Ako i vi poželite kupiti sre?u novcem, ra?un je u Zagreba?koj banci, a broj je 2360000-1102102666; pod “vlasnik ra?una” upišete “Marijini obroci”, a pod “svrha uplate” - “donacija”. Tko bi rekao da je tako jednostavno kupiti ne?iji život.

Bhakta je pjesnik

Ljerka Kvaternik

O duhovnoj stvarnosti bhakta ne može ni slušati niti govoriti bez poetskog smisla:

“Obožavam transcendentalno mjesto Svetadvipu gdje božice sre?e u svojoj naj?iš?oj duhovnoj esenciji s ljubavlju služe Svevišnjeg Gospodina Krsnu kao svoga jedinog voljenog;
- to mjesto gdje je svako stablo duhovno i ispunjava želje, tlo ?arobni kamen, voda nektar, svaka rije? pjesma, a svaki korak ples; gdje je flauta omiljena pratilja;
- mjesto na kojem je sve samoobasjano i puno transcendentalnog blaženstva i gdje su posve razvijena duhovna bi?a namijenjena Gospodinovom uživanju i puna rase, draži;
- gdje bezbrojne surabhi-krave uvijek daju ocean mlijeka koji nema obala;
- gdje se sve odvija u transcendentalnom vremenu vje?ne sadašnjosti, bez prošlosti i budu?nosti i gdje ?ak ni trenutak nije izgubljen;
to mjesto znano je kao Goloka samo malobrojnim samospoznatim dušama ovoga svijeta.”

Duhovni pjesnik može biti bhakta iskusan u predanom služenju, no može biti i bhakta još nevješt u predanom služenju koji svojim lirskim pokušajem želi zadovoljiti Gospodina.
Sri Caitanya Mahaprabhu

volio je slušati poeziju koju bi jednostavno i lijepo sro?ili ?isti bhakte, ?ak i ako su još bili djeca. Nije volio slušati literarna djela napuhanih u?enjaka sklonih samoisticanju. Osobni pratilac i bhakta Sri Caitanye Svarupa Damodara Goswami obi?no bi pregledao sve spise i poeziju koju su bhakte željeli pro?itati Gospodinu kako bi provjerio njihove zaklju?ke. Tek kada bi vidio da u njima nema rasa-bhase (nepravilnog miješanja transcendentalnih draži, osje?aja) i bhakti-siddhanta-viruddhe (poezije neutemeljene na filozofski ispravnim zaklju?cima) mogla bi se ?itati Sri Caitanyi Mahaprabhuu (Sri Caitanya Caritamrta Madhya 10.114-115).

Sri Caitanya Mahaprabhu je rado slušao Srimad Bhagavatam koji veli?a Svevišnju Božansku Osobu i Njegove bhakte biranim stihovima.
Takva djela pisali su bhakte pjesnici posebno opunomo?eni za pisanje duhovne književnosti. Ona po volji Vrhovnoga prenosi transcendentalni zvuk, duhovnu stvarnost punu ?iste vrline, vje?nosti, znanja i blaženstva. Kao nerazli?ita od Gospodina, takva poezija Mu pruža zadovoljstvo i privla?i uvjetovane duše koje je slušaju k Njemu:

                               
“Redovitim slušanjem knjige Bhahavatama i služenjem ?istog bhakte, Bhagavate, sve što uznemiruje srce biva gotovo u potpunosti uništeno. Tako se služenje puno ljubavi prema Gospodinu koji se slavi najljepšim stihovima, utemeljuje kao neopoziva ?injenica.” (Srimad Bhagavatam 1.2.18)

Uvjetovane duše, pro?iš?ene slušanjem o Krsni, pjevanjem o Njemu ili služenjem na neki drugi vjerodostojan na?in stje?u Njegovu veliku naklonost. On im daje snažno duhovno iskustvo i na koncu, izravan susret s Njim. Te velike duše posredstvom iste milosti postaju sposobne svoj doživljaj izraziti pjesni?kim rije?ima:
“...Dragi moj Gospodine, još ju?er sam nedoli?no uspore?ivao Tvoje tamne udove s monsunskim oblakom, plavim lotosom i safirnim draguljem; Tvoje prekrasno lice s mjesecom, a nježnost Tvojih stopala sa svježim mladim liš?em. Vidjevši sada Tvoju stvarnu ljepotu te mi analogije nalikuju goruši?inom sjemenu u usporedbi sa zlatnom planinom Meru, grašku u usporedbi s ?arobnim kamenom, šakalu u usporedbi s lavom ili komarcu s Garudom, nositeljem Gospodina Visnua. Svojom sam te malom inteligencijom samo obezvrijedio. Misle?i - “sada slavim Gospodina” moja je jadna poezija privukla pozornost obi?nih ljudi, no sada, kada sam na trenutak dobio priliku ugledati stvarnu blistavu ljepotu Tvoga lika, posramljen sam. Moje poredbe nalik su zubima nemirne životinje, koji bez uspjeha pokušavaju oskrnaviti stablo želja Tvoje ljepote, ali nisu u tome uspješni…” (Madhurya Kadambini, Osma kiša nektara, Srila Visvanatha Cakravarti Thakura)

Što je bhakta napredniji to je ponizniji. Svjestan veli?ine Svevišnjeg Gospodina i Njegove ljubavi piše da bi Ga slavio i iskazao Mu privrženost.
Ljubav prema Bogu prirodno je stanje duše jer je On naš Gospodar, najbolji Prijatelj, najve?i dobronamjernik i Bi?e po Svojoj kvaliteti i odlikama najviše vrijedno naše ljubavi.
Bhakta pjesnik je radostan jer ga sve u ovom svijetu podsje?a na Njega i sve vidi povezano sa svojim voljenim Gospodinom.

Kako je čovjek prevladao vjeruč

Boris Beck

Pa ipak, svi su naši darovi uzajamni, ja tebi - ti meni; i neka je to trgovina na malo, ipak je trgovina. U jednom rje?niku iz komunisti?kog doba našao sam zbunjuju?u definiciju Boži?a: važan trgova?ki datum. Komunizam je propao, a datum je trgova?kiji nego ikada. Borovi vrebaju iz svakog izloga, Djed Mraz se smiješi sa svake reklame za purice, a šoping-centri puštaju boži?ne pjesme još od kolinja. U izlozima ništa o mra?nim stolje?ima u kojima je Izaija o?ekivao da svjetlost obasja ljude u smrtnim predjelima, ništa o utjelovljenju Božjeg sina, ništa o Svetom Franji koji je u Grecciou organizirao prve jaslice i uveo u naš svijet nešto toliko idili?no da je ostalo do danas sržni dio djetinjstva milijuna. Dok bi do Boži?a tek trebalo do?i kroz Advent, trgovci od njega polaze na putu u profit - to podsje?a na ono što je Kierkegaard rekao o ljudima novoga doba: dok su stari s mukom dolazili do vjere nakon dugih godina i mnogo truda, i to ne svi me?u njima, ljudi današnjice od vjere polaze i kažu da su je prevladali.

?ovjek koji je prevladao vjeru (a da je nije nikada niti imao) zamišlja se, kako kaže njema?ki stru?njak za povijest teologije Jörg Baur, kao neutralan stroj za razmišljanje; smatra da njegovi osobni problemi s Bogom ne mogu utjecati na njegovu prosudbu; uvjeren je da filozofska na?ela vrijede u obliku dokaza i izvan podru?ja matematike; misli da životna pitanja može riješiti filozofskim spekulacijama. “Filozofija neminovno postaje glas grešnikova skepticizma zbog kojega se poredak svemira gubi u vlastitom iskustvu”, kaže Baur. Svemir je slu?ajan, iskustvo potisnuto. Dar je mito ili trgovina. Bog je ?ovjeku darovao sina, ali je dar božanskog djeteta iz te vizure besmislen i ne može se primiti. Boži? se pretvara u pustoš, radost u depresiju. Ne grije onda ni skijaška jakna, ne veseli se kad zazvoni mobitel.

Spasenje izvan Katoličke crkve

Jadranka Brnčič

Drugi vatikanski koncil

Drugi vatikanski koncil otvorio je mogu?nost progresivnim, liberalnim snagama da osvježe aritmi?an krvotok europskog krš?anstva. Ponajprije novim promišljanjem odnosa Katoli?ke crkve prema svijetu, prema drugim Crkvama i religijama, jednako kao i o njihovu odnosu prema samoj Katoli?koj crkvi kojoj to može biti od pomo?i u preispitu same sebe, tj. da odista zaživi evan?eoske vrijednosti.

Dokumenti ovoga Koncila sadrže dva temeljna poglavlja: “Gaudium et spes” (“Radost i nada”) i “Nostra aetate” (“U naše vrijeme”); prvi promišlja odnos Crkve i suvremenog svijeta, a drugi odnos Crkve prema nekrš?anskim religijama. Koncil “ima pred o?ima svijet ljudi, tj. cjelokupnu ljudsku obitelj sa sveukupnom stvarnoš?u u kojoj živi” te se zajedno sa svim ljudima pita o odgovornosti koju Crkva ima za op?e dobro ?itave ljudske zajednice, jednako kao i, premda još ne dovoljno otvoreno i jasno, o odgovornosti za zla što ih je Crkva po?inila kroz svoju povijest. Znatni pomaci, uglavnom zahvaljuju?i inicijativi pape Ivana Pavla II, ve? su djelotvorni: procjenjivanje misionarskog rada Crkve koji je – uz druga zlodjela – nanio silne kulturološke i duhovne štete autohtonomu žiteljstvu; molitva za mir u Asizu (1988) u kojoj su ravnopravno sudjelovali predstavnici svih velikih svjetskih religija; Papina posjeta rimskoj sinagogi, a onda i Zapadnom zidu u Jeruzalemu, gdje su izgovorene rije?i isprike za sukrivnju u progonima Židova kroz stolje?a europske povijesti. Nakon promišljanja o na?elima ekumenizma s drugim krš?anskim zajednicama koje se, unato? teološkim i povijesnim prijeporima oko shva?anja autoriteta apostolskog nasljedstva, smatraju sestrinskima, Koncil je, prije svega, uznastojao i u odnosu na druge, nekrš?anske religije, svra?ati pozornost na ono što je ljudima zajedni?ko i što ih vodi me?usobnom jedinstvu, a ne na ono što ih razdvaja onemogu?uju?i istinski dijalog. Prisjetimo se simboli?ne geste pape Pavla VI. kada je 1966, za posjete Carigradu, patrijarhu Atenagori I. poklonio ikonu na kojoj su Petar i Andrija, dvojica osniva?a Crkava – jedne u Rimu, druge u Carigradu – naslikani u bratskom zagrljaju.

Dijalog s nekrš?anskim religijama

Koncil je imao na umu razradu vlastite sheme o odnosu Katoli?ke crkve prema židovstvu. Tako je nastala i dalekosežna “Deklaracija o odnosu prema nekrš?anskim religijama” s latinskim po?etnim rije?ima “Nostra aetate”. U njoj je Crkva coram publico ispravila svoj stolje?ima ovještao stav prema židovstvu i islamu. Be?ki biskup Krätzl u knjizi Neue Freude an der Kirche zaklju?uje: “Tek polaze?i od toga mogu? je pravi dijalog s dvjema velikim monoteisti?kim religijama i on je, premda s oklijevanjem, stvarno ve? zapo?eo. Me?utim, i taj me?ureligijski dijalog, ponajviše zbog predrasuda, nailazi na zapreke. Mnogim je katolicima i danas teško objasniti da imaju zajedni?ki korijen vjere sa Židovima, da ih, pošto su ih stolje?ima prezirali kao neprijatelje Isusa Krista, dapa?e kao ‘bogoubojice’, treba smatrati svojom ‘starijom bra?om’. Islam i danas još mnoge podsje?a na onu prijetnju krš?anskomu Zapadu protiv koje su povijesno vojevale carske vojske uz blagoslov Crkve. I nemali broj se još boji da bi kasnijim i posve ‘bez otpora’ useljavanjem moglo do?i do islamizacije Europe”.
Tim predrasudama na katoli?koj, vjerojatno uop?e na krš?anskoj strani, stoje nasuprot i predrasude drugih religijskih zajednica. Na židovskoj strani u nekim je krugovima povrije?enost mnogim oblicima progona sve do Holokausta tako velika da se zahtijeva još izri?itije priznanje krivnje krš?ana za povijesno narasli antijudaizam, takore?i: kao preduvjet za kasnije teološke rasprave. Dijalog s islamom zastaje pak pod bolnim iskustvom da se krš?ani, u zemljama u kojima fundamentalisti?ki islamski krugovi imaju vlast, bili nipodaštavani ?ak progonjeni zbog svoje vjere. Težak je to proces u?enja da se u dijalogu ne traži najprije recipro?nost, nego da se bude spreman i na vlastite apriorne ustupke.
Uz takve zapreke, ?esto psihološke naravi, stoje problemi teološke naravi – dalje izlaže Krätzl. U dijalogu sa Židovima i muslimanima npr. ispovijedanje Isusa Krista kao Sina Božjega stvara još uvijek znatne, naoko neprevladive teško?e. Još ni me?u abrahamovskim religijama nije op?eprihva?eno da krš?ansko “trinitarno” mišljenje ne zna?i odstupanje od monoteizma. No, upravo taj problem nov je izazov promišljanju kako teološki govoriti o Isusu Kristu a da to ni za koga ne bude zazorno; kako naviještati Isusa Krista koji je obarao ovještale podjele izme?u Židova i Nežidova. Isusov nauk nije prepreka me?ureligijskom dijalogu. Naprotiv!

Tolerancija u Katoli?koj crkvi

Put prema toleranciji teško se probijao kroz Katoli?ku crkvu, zamagljivan brižnoš?u da se “jedina prava vjera” ne relativizira jer da jedino ona vodi k spasenju. Kroz svoju povijest Crkva je uglavnom držala da upravo netolerancijom brani vlastitu vjeru.
Ovo se osobito o?itovalo u pitanju slobode religijskog opredjeljenja, koju slobodu Crkva nije dopuštala, i to zbog nekolikih razloga: teološkog, zbog uvjerenja da se izvan jedne, op?e Crkve, nitko ne može spasiti; pedagoškog, zbog straha da bi “prava” religija mogla biti ugrožena, a njezine pristaše dovedene u zabludu; politi?kog, zbog bojazni da bi se mogao umanjiti domininantan položaj Katoli?ke crkve u mnogim zemljama. Uniformnost u pitanjima vjere i morala trebalo je da zajam?i jedinstvo i snagu države – stoga se država služila Crkvom, a ova državom. Svi mogu?i oblici netolerancije, još od inkvizicije i spaljivanja krivovjeraca, bili su samo “logi?ne” posljedice takve politike.
Crkva se ?vrsto držala na?ela povezanosti države i religije i u razdoblju vjerskoga raskola. Vladar zemlje odre?ivao je religiju: tko joj nije htio pripadati, morao se iseliti. Tek su prosvjetiteljstvo i liberalizam usuprot tomu žestoko zahtijevali slobodu religijskog opredjeljenja kao temeljno ljudsko pravo. Budu?i da je borba za više ljudskih prava ujedno bila i borba protiv Crkve i njezina apsolutnoga zahtjeva na istinu, Crkva se svim sredstvima branila protiv toga. Više tolerancije ?inilo joj se “zarazom” liberalizma.
Odatle šokantne izjave nekih papa. Za revolucionarne nemire u crkvenoj državi Grgur XVI. optužio je Francusku revoluciju te je u s svojoj nastupnoj enciklici Mirari vos od 15. kolovoza 1832. prokazivao tri glavne opasnosti svoga vremena: racionalizam, galikanizam i liberalizam. Još jedan uzrok za mnoga zla isti Papa vidio je u indiferentizmu. U borbenom duhu protiv “neprijatelja Crkve” pisao je: “Iz toga krajnje odvratna izvora, iz indiferentizma proistje?e ono besmisleno i krivo shva?anje, odnosno ludilo (deliramentum), da se svakomu treba obe?ati i osigurati sloboda savjesti. Toj upravo kužnoj zabludi kr?i put ona potpuna i neobuzdana sloboda mišljenja koja naveliko i naširoko teži obaranju svetoga i gra?anskoga poretka [tj. Crkve i države], pri ?emu još neki s najve?om bestidnoš?u tvrde da iz nje [te slobode] proistje?e prednost za religiju”. Pio IX. nastavio je tu misao u enciklici Quanta cura i u Njezinu dodatku Syllabusu. Leon XIII. ?vrsto se držao teze o “katoli?koj državi” i svojim dužnostima prema pravoj religiji. Razli?ite vrste štovanja Boga ne smiju “imati isto pravo kao prava religija”. Stoga je Crkva, svugdje gdje je imala ve?inu, zahtijevala od države da ograni?i religijsku slobodu nekatolika. A gdje je, pak, imala manjinu, utekla se ustupku da svima treba dati jednako pravo na slobodu religije.
Na ovakvoj duhovnoj pozadini još žar?e bliješti novost što ju privrijedila koncilska izjava o slobodi religije. Epohalan obrat u teološkom mišljenju bio je mogu? samo stoga što je – kako navodi Krätzl – Koncil prethodno riješio tri pitanja: 1. Katoli?ka crkva više ne inzistira na tvrdnji da ona “jedina spašava”; 2. proglašena je sloboda savjesti; 3. na slobodnu odluku imaju pravo tek osobe same. Prihva?anje ovoga dekreta otvorilo je, napokon, Rimokatoli?koj crkvi “put kako u modernu demokratsku pravnu državu, tako i u ekumensko zajedništvo”. Me?utim, ako se prije gajio ekskluzivisti?ki stav i time svjesna netolerancija protiv onih koji su bili izvan “jedine Crkve koja spašava”, danas se oblici netolerancije doživljuju unutar same Katoli?ke crkve. Neki si uzajamno odri?u pravovjernost koju žele povezati s odre?enim oblicima pobožnosti, tuma?enja Biblije i shva?anja morala.
Do sada postoje tri temeljna modela teologije dijaloga s nekrš?anskim religijama. Ekskluzivisti?ki model oštro razlikuje izme?u prave i krive religije: može postojati samo jedna prava religija, sve druge su njezino izopa?enje (povijesno gledano to je shva?anje dugo odre?ivalo ne samo odnos krš?anstva prema nekrš?anskim religijama, nego i unutar krš?anstva odnos pravovjernosti i krivovjerja). Inkluzivisti?ki model ne odri?e nekrš?anskim religijama svaku zakonitost i vrijednost, ali one su tek “na putu prema krš?anstvu”. A pluralisti?ka teologija do te mjere relativizira svaku religiju da tako, zapravo, onemogu?uje svaki pravi dijalog me?u njima.
Körtner – kako ga navodi Krätzl – traži rješenje u “kristološki utemeljenoj hermeneutici priznavanja” koja nadilazi ekskluzivisti?ki i inkluzivisti?ki model. Ovaj teolog polazi od neizostavnoga ispovijedanja vjere u Krista na temelju spasenjskoga zna?enja njegove smrti. Isusova smrt je “pojam i ostvarenje Božje ljubavi prema neprijatelju” (usp. Rim 5). “Ljubav prema neprijatelju kristološki je zaoštren, radikaliziran oblik priznavanja drugoga”. Tolerancija koja odgovara ispovijedanju Krista jest utoliko ekskluzivisti?ka ukoliko ne preuzima ono što mu protuslovi, nego to priznaje, ali tako da se s time ne slaže nego to “podnosi”, tolerira. Kristološki utemeljena tolerancija je i inkluzivisti?ka jer “one koji protuslove krš?anskoj vjeri gleda postavljene pod bezuvjetnu Božju milost i u njegovu povijest spasenja”. Ostaje, ipak, pitanje koliko daleko krš?anin mora i?i u ispovijedanju Isusa Krista pred “drugima”? Werbick smatra da se od krš?anina traži tek da “položi ra?un o onome što mu zna?i vjera u Isusa Krista kao u utjelovljenu Rije?” te da “drugima dopušta da izreknu što za njih zna?i kada u svojim tradicijskim sklopovima nastoje identficirati ono što Bogu odgovara i što mu protuslovi”.

Izjava o slobodi religije omogu?ila je, dakle, me?ureligijski dijalog i novi pogled na ekumenizam. No, pritom nije samo rije? o slobodi religije, dakle o odluci da se drugoga poštuje, nego o priznanju drugoga u njegovu traganju za istinom. Tolerancija je tu više od pukog podnošenja.
Tolerancija je usmjerena na etiku priznavanja Drugoga. Taj “Drugi” može nešto zna?iti tek kad s njim komuniciramo o ne?emu što je i nama vrlo važno te ako mu priznajemo pravo da se suprotstavi našim predrasudama, pretpostavkama i svemu što se nama ?ini samo po sebi razumljivim. On nam se odjednom može pokazati posve druk?ijim nego što smo naslu?ivali. Takav proces priznavanja nema više ništa s pasivnom tolerancijom, nego je aktivno prihva?anje. Takva se tolerancija, dakako, ne doga?a bez odricanja i bez boli, ali tek ona priprema prostor za istinski dijalog. Me?ureligijski dijalog mogu? je tek tada kada svatko od sugovornika onoga Drugog smatra sposobnim da bude istinit, kada je spreman poslušati Drugoga u onome što je njemu važno te kada ponajprije u dijalogu traži ono što im je zajedni?ko. Ima stvari kojima je, na temelju vlastitih uvjerenja, nužno re?i Ne, ali to razgovor ne ?ini bezvrijednim. Me?ureligijski dijalog nuka nas da preispitamo vlastito vjersko gledište te produbljujemo vlastite stavove. Katoli?ka crkva danas se na razli?ite na?ine stavlja pod pove?alo: provjerava se koliko je ozbiljna njezina tolerancija, ali i kako pritom ?uva vlastit identitet.
Crkva je obavezna na toleranciju zbog dvaju razloga: teološki, zbog jednaka dostojanstva svih ljudi pred Bogom i Njegove sveobuhvatna spasenjskog nauma; povijesno, jer Crkva ima funkciju uzora kako toleranciju treba živjeti me?u ljudima koji druk?ije misle. Krš?anska vjera – ako se pravo shva?a – jest upravo miroljubiva tolerancija.

Povijesna svijest

Katolicizam se u posljednje vrijeme bori s pojavom “religijskoga pluralizma”, no on i nije tako nov. Još od Pavlova “nepoznata Boga”, preko Tertulijanova uvjerenja da su krš?ani ljudi Posljednjih vremena, pa sve do knjige Summa contra gentiles (Suma protiv pagana) Tome Akvinskog, krš?anstvo se pitalo o vrijednosti drugih religija i o svojem odnosu prema njima. Iza samouvjerenosti krš?anstva, posebice katoli?anstva, stoji, zapravo, vjera u Posljednja vremena: s to?ke koja je onkraj povijesti, a do koje se kao dolazi jedino u katoli?anstvu, vrednuje se sve povijesno kao manje vrijedno.
U posljednjih nekoliko stolje?a okršaju s religijskim pluralizmom pridružuje se, u prilog tomu pluralizmu, i porast onoga što Thompson zove “povijesnom sviješ?u”. Rije? je ljudskoj svijesti o povijesnim mijenama i svijesti o tome da ?ovjek stvara povijest. Još od renesanse, pa u prosvjetiteljstvu, ?ovjek promatra vrijeme u novom svjetlu: ono, vrijeme, za njega više nije samo zemaljska refleksija o nepromjenljivim nebeskim stvarnostima, nego rezultat borbe ?ovjeka sa samim sobom. Vrijeme se više naprosto ne podnosi, nego postaje i predmetom promatranja. I sama se Biblija pod lupom znanosti po?inje svjesno, od Montesquieua na ovamo, promatrati kao rezultat ljudskoga (d)ostvarivanja. S putovanjima i otkri?ima, kojima su Europljani proširili svoje horizonte i upoznali povijesnu i društvenu uvjetovanost naravi ljudske kulture, razvilo se i kriti?ko promatranje ljudske povijesti i prevrednovanje tradicijskih autoriteta, uklju?uju?i i autoritet Crkve. ?ovjek sve više postaje svjestan sposobnosti da kontrolira svoje materijalno okruženje na nj utje?u?i te postupno mijenjaju?i i samu ljudsku prirodu.
U naše dane povijesna je svijest uklju?ena i u vjersko, filozofsko, znanstveno i politi?ko poimanje svijeta. ?injenica da je povijest povijest preobrazbe ?ovjeka, tj. njegove ljudskosti, omogu?uje ?ovjeku da postane svjestan mijena koje unosi u svijet: znanstvenim intervencijama, vrijednosnim u kulturu, a onda kulturološkim i geneti?kim manipulacijama u samo ljudsko bi?e.
Povijesna svijest nužno preoblikuje i krš?anina, tj. njegovo promišljanje i prihva?anje religijskoga pluralizma: on ga sve manje shva?a kao izvanjsku ?injenicu a sve više kao nutarnju kvalitetu vlastite percepcije krš?anstva i krš?anskog naslije?a. Zapravo, postaje sve više svjestan da njegovo naslije?e nije nepromjenljiva datost nego realnost podložna mijenama kao i svaka druga ljudska realnost. Mijene su proizvod prilago?avanja novonastalim situacijama i traže inovacije. Drugi Vatikanski koncil, stoga, nije bio nakan restauraciji staroga, nego se otvorio inovacijama. Tako se u Dokumentima navodi da je “Crkva na hodo?asni?kom putu neprestanih promjena” te da ona pod utjecajem “doga?aja i vremena može u pogodnu trenutku prikladno ispravljati svoju disciplinu, pa ?ak i formulaciju svojega nauka” (ne zadiru?i, dakako, u vjeru samu). Jasno, Koncil ovim ne podupire religijski pluralizam, ali, svjestan da je i Crkva položna povijesnim i kulturnim mijenama, na?elno dopušta da se neke bitne stvari mijenjaju ?ak i u njezinu Nauku.
Prihva?anje dijaloga s drugim religijama zna?i spremnost da se napusti superiorno držanje naspram Drugih; prepoznati zajedništvo ljudske sudbine unutar zajedni?ke povijesti zna?i prihvatiti ravnopravnost partnerstva u dijalogu. Kada se jednom povijest ozbiljno shvati kao posrednica o?uvanja Istine kakvu je Krist objavio, onda se otvaraju mogu?nosti ne samo za religijsko izražavanje vlastite samostojnosti nego i za prihva?anje takve samostojnosti i u Drugih. Štoviše, to zna?i i priznanje da u nekim aspektima religijskog izražavanja Drugi mogu biti i uspješniji te da se od njih može i u?iti. Tako, primjerice, od Crkava reformacije može se u?iti poznavanju i štovanju Biblije, od Pravoslavnih crkava misti?koj duhovnosti i ljepoti liturgije, od judaizma povijesnoj borbi za vlastiti identitet, od islama sveprožimaju?oj predanosti volji Božjoj, od budizma radikalnosti misti?ke askeze, od hinduizma toleranciji, od taoizma o (ne)koncepciji transcendentalnoga, od konfucijanizma najdubljoj ljudskoj mudrosti itd. Religije je oblikovalo njihovo povijesno iskustvo, i to ne treba shva?ati kao ograni?enje nego kao na?in na koji je svaka religija senzilibizirana za mnogostruke dimenzije vjerni?koga traganja za istinom o ?ovjeku i o svijetu.
Povijesna svijest, potpomognuta tehnologijom komunikacije, donijela je još jednu novinu: ?ovjek shva?a da nije samo stanovnik svojega sela, grada ili zemlje, nego da je stanovnik planeta Zemlje i da je to njegov dom; postaje spreman, premda rijetko odgovara toj spremnosti, da se iz usmjerenosti na sebe okre?e univerzalnomu, da iz sebi?noga ?uvanja vlastita identiteta u?e u proces kozmifikacije. Krš?anin postaje kadar Krista shva?ati transkulturalno, i to ne samo u svjetlu eshatologije nego i u kozmi?koj i transcendentalnoj dimenziji zna?enja Njegove poruke. Povijesna svijest postaje kolektivnom sviješ?u. U?i u puninu religijskoga iskustva ne zna?i nužno prihvatiti Katoli?ku crkvu kao najsavršeniju strukturu i zajednicu za življenje tog iskustva. Štoviše, Kristova univerzalnost nije u tome da svi ljudi moraju vjerovati u Krista da bi bili spašeni, nego u tome da je Krist došao spasiti sve ljude. Bahaistima, budistima, konfucijevcima, krš?anima, hinduistima, džainistima, Židovima, muslimanima, šintoistima, sikhima, sljedbenicima Zaratustre i pripadnicima drugih religija jedno je zasigurno zajedni?ko: uvjerenje o temeljnom jedinstvu ljudske obitelji te o jednakosti i dostojanstvu svih ljudi koje izvire iz božanskoga.
U povijesti Crkve stav prema nekrš?anima nije uvijek bio negativan ni prije Drugoga vatikanskog koncila. Njema?ki kardinal i teolog Nikolas Krypffts (1400-1451), primjerice, molio je sljede?u prekrasnu molitvu: “Ti si, o Bože, prisutan u razli?itim religijama na razli?ite na?ine te imenovan razli?itim imenima, iako Ti i Tvoje djelo pripadaju nespoznatljivom i neizrecivom… Budi milostiv i pomozi nam. Kada budeš htio, tada ?e borbe, zavist, mržnja i zlo prestati i svi ?e spoznati da je samo jedna religija a razli?ite da su tek religijske navade”.

Depolitizacija religija i spremnost na dijalog

Velike svjetske religije, posebno tri monoteisti?ke, proro?ke religije – židovstvo, krš?anstvo i islam – izjašnjavaju se na?elno za kulturu mira. Pa ipak je upravo doprinos tih religija humanizaciji globalizacije ometen politi?kim implikacijama. To je osobito slu?aj tamo gdje religije postavljaju politi?ke zahtjeve, gdje religijske norme postaju državnim zakonom, time se name?u?i drugima u pluralnom svijetu. Me?ureligijski dijalog ne smije se zaustaviti na apstraktnim teološkim pitanjima ili pitanjima povijesti, nego mora postati uzajamnim izazovom da se upravo u smislu vjerovanja u jednoga Boga pridonese i ve?em jedinstvu u svijetu.
Švicarski teolog Hans Küng poziva na dijalog kultura na osnovi svjetskoga etosa. Iz takva dijaloga mogle bi proiza?i zajedni?ke obaveze: obaveza nenasilnosti i strahopoštovanja pred životom; obaveza solidarnosti i pravednoga gospodarskoga poretka; obaveza snošljivosti i života u istinitosti te obaveza ravnopravnosti i stvarnoga partnerstva muškaraca i žena. Novi svjetski poredak može do?i samo iz promjene mišljenja i stava ljudi, iz jednoga zajedni?koga etosa. Kada shvatimo da jedino svjetske religije mogu biti pouzdano jamstvo svjetskog mira, a onda i opstanka ?ovje?anstva, ne?emo više insistirati na onome što je me?u njima razli?ito, nego onim što je svim religijama zajedni?ko zalagati se za globalnu etiku kao temelj mira.

Ova nada mira je, dakako, utopija, ali takva utopija u srži naviještanja Radosne vijesti. ?injenica da svijet ide usuprot toj nadi ne bi nas (krš?ane, Židove, muslimane, budiste, hinduse…) trebala obeshrabriti ili pobu?ivati bilo na revoluciju ili na rezignaciju. Živjeti izme?u duha istine i svakodnevne realnosti, tj. živjeti u vjeri i po vjeri, umije?e je u kojemu nisu uvijek vi?ni ne samo nacionalni, društveni i religijski entiteti nego ni nismo mi pojedinci. Teoriju smo dobro svladali, i mi krš?ani, i Židovi i muslimani i drugi…. Unato? razlikama te su teorije kompatibilne u klju?nim stvarima (Bog nam je isti, svi smo bra?a; postoje eti?ka pravila kojih se treba pridržavati). Neki su, poput Isusa, Muhameda, Buddhe ili Konfucija, svoju “teoriju” i proveli u život , tj. pokazali da nije puka utopija te da je mogu?e vjerovati Bogu i uspostaviti vezu s Njim. No, poteško?e se ne javljaju na teoretskoj razini, nego na prakti?noj. To da smo krš?ani, Židovi ili muslimani, malo zna?i ako se u svakodnevnom životu zlo o?itujemo bilo prema sli?nima ili prema razli?itima. Me?utim, ne nalaze?i mir, jedinstvo i “pripadnost” u sebi, svi mi (katolici, pravoslavni, Židovi, Hrvati, Srbi, Izraelci, Arapi, Amerikanci, agnostici, ateisti…) skloni smo traženjem uzroka i posljedica u svojim teoretskim identitetima, zapostaviti prakti?ne identitete u nama samima. Oni kojima je mijenjati se, sami smo mi. A to je teže nego mijenjati svijet.

Pravedni i nepravedni ratovi

Jadranka Brnčič

Božja zapovijed

Jedna od Deset zapovijedi Božjih kaže: Ne?eš ubijati. Biblija, me?utim, ne isklju?uje primjenu nasilja: kroz cijelu povijest izraelskoga naroda te?e mnogo krvi. Biblijski pisci ništa ne skrivaju: ni ubojstvo što ga je po?inio Kajin, ni izdajstvo Josipa što su ga po?inila njegova bra?a, ni ubojstvo što ga je po?inio Mojsije prije no što je bio zapo?eo svoje proro?ko poslanje. Hebrejski glagol racà, zapravo, zna?i ubiti s predumišljajem, tj. umoriti. U Bibliji je ubiti dopušteno, štoviše, nare?eno u stanovitim okolnostima. Primjerice, dopuštena je smrtna kazna davljenjem, kamenovanjem, vješanjem ili zalijevanjem teku?im olovom. Njome su se kažnjavali zlo?ini idolatrije, blasfemije, vra?anja, preljuba ili kršenja Šabata. U ono vrijeme ubiti ?ovjeka nije imalo ve?eg zna?enja.
Me?utim, koji god smisao pridali glagolu “ubiti”, Zapovijed “Ne?eš ubijati” pojavila se kao najvažnija inovacija u krvolo?noj sredini onoga doba. Prije obznanjivanja Šeste (po hebrejskom navo?enju), odnosno Pete (po krš?anskom navo?enju) zapovijedi šteta prouzro?ena ubojstvom bila je prepuštana procjeni krvnih osvetnika. Me?utim, poslije proglašavanja Zapovijedi sav se zakon sveo na odredbu: oko za oko i zub za zub. Tako se u slu?aju zlo?ina kazna primjenjivala samo na osobu koja ga je po?inila, a ne, kao u drugim lokalnim anti?kim obi?ajima, na ?lanove i na dobra njezine obitelji. Zakon odmazde tako obilježava prijelaz sa zakona ja?eg, slobodna da se osve?uje kako mu se prohtjedne, na novi zakon koji kaznu i pretrpljenu štetu stavlja u razmjeran odnos, što je revolucionaran skok u evoluciji ljudskog morala.
Kasnije, u Evan?elju, taj je skok još radikalniji: zakon odmazde biva ukinut, kao što je prethodno bio i u postbiblijskom judaizmu: “?uli ste da je re?eno ‘Oko za oko, zub za zub’. A ja vam kažem: Ne opirite se zlu! Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, pruži mu i lijevi” (Mt 5,38). Tako je i Isus tuma?io ovaj zakon kao na?elo pravedne naknade. Ona izražava zakon pravednosti: oko siromaha vrijedi koliko i oko bogataša, oko prosjaka koliko i kraljevo. Savršen ?ovjek nadilazi norme koje jam?e društveni poredak. On živi i u prinošenju svog bi?a Bogu ?iju prisutnost prepoznaje u svakom stvorenju. Odatle odricanje od svake osvete, ?ak i od svake doslovne pravde. Savršen je ?ovjek sav predan ljubavi. Isus pozivlje na posvemašnje izru?ivanje bližnjemu. “Tko bi te htio tužiti da se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrta?! Ako te tko prisili da ideš s njim jednu milju, hajde dvije! Tko te moli, podaj mu; a tko ho?e da mu pozajmiš, ne odbij ga” (Mt 5,40-42), ili: “Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone” (Mt 5,44).
Šesta zapovijed, u Židova, kao i posvuda drugdje, otvara probleme oko sudjelovanja u ratu, oko samoobrane, poba?aja, eutanazije i samoubojstva – probleme u neprekinutu porastu. Neke su zemlje ozakonile poba?aj, druge su popustljive prema samoubojstvu. Odgovor su?elice životu i smrti, ?ini se, ovisi o osobnoj slobodi. Varira s obzirom na osvjedo?enost i interpretaciju kojom svatko ponaosob reagira na uzvišenu zapovijed: ne ubijati.

Isusovo nenasilje

René Girard tvrdi da je ljudske zajednice utemeljilo za?etno nasilje koje istovremeno nadzire kasnija iskazivanja tog nasilja i potvr?uje ih. To se odražava u “temeljnom umorstvu”, kakvo otkrivamo u tolikim kulturama – Kajinovo umorstvo Abela, Romulovo umorstvo Rema – kao i u žrtvenim jarcima koji se prinose na žrtvu ne bi li se od zajednice odvratila prijetnja (Jona, Edip, Prometej). Zajednica se gradi oko zajedni?kog neprijatelja, a svoje spone pe?ati žrtvovanjem onoga ?ega se boji. Girard primje?uje na?in na koji to izražavaju Eshilove Furije u tragediji Eumenide (996–97): “Za mnoge boli lijek je kad se složi koga mrzit treba”.
Od takva razaranja ve?ina religijskih kultura spašava se kroz Sveto – koje se oživljuje u svim oblicima vjerskog prinošenja žrtve. Namjena prinošenja žrtve jest umiriti bogove. Suparništvo iz zavisti vodi do usredoto?enja na dušmanina (ili na njegov nadomjestak), usredoto?enja na bilo što što se mora uništiti kako bi narod mogao živjeti. Takvo usredoto?enje namiruje “dugove” te ujedno i smiruje. Kroz povijest tu ulogu namirivanja dugova preuzela je Država. Ona postaje zaštitnicom nasilja koje je isprva artikuliralo njezin ustroj. Pošto je prekid postignut mržnjom, utemeljen na zaraznoj panici, cijelo je tkivo društvenog života u svojoj biti svojevrstan ustroj obmane koja zapo?inje samoobmanom. Zato Isus Sotonu, kneza ovoga svijeta, naziva “ocem laži” (Iv 8,44), utjelovljenjem cijelog sustava nasilja.
Isus nije žrtva. Girard razlikuje Kristov položaj od položaja žrtvenih jaraca, koji se ili slažu sa svojim tužiteljima ili im se suprotstavljaju navode?i ista ona na?ela mo?i koja ovi zazivaju protiv njih. Jedino Isus djeluje po na?elu nepružanja nikakva otpora nasilju te time otklanja razloge žrtvovanja. On predstavlja opravdanu nedužnost pobijanja krivice: Girard proro?anskoga prete?u Isusu pronalazi u onom Jobu koji proglašava vlastitu nevinost i odbija prihvatiti logiku svojih optužiteljskih “tješitelja”.
Ustvari, Girardova je misao vrlo bliska Augustinovoj. I Augustin drži da je Država ljudska utemeljena na umorstvu Abela i da živi po nasilju, u opreci spram Države Božje koja se temelji na ljubavi i djeluje ljubavlju. Ovo je priznavanje ljubavi kao strukturalnog na?ela udaljeno od svakog razvodnjenog naivnog dobrotvorstva. Isus odvažno podiže optužnicu protiv cijelog svijeta razarala?ke mržnje i nasilja: “A vama koji me slušate kažem: ‘Ljubite svoje neprijatelje! ?inite dobro onima koji vas mrze! Blagoslivljajte one koji vas proklinju!’ Udara li te tko po jednom obrazu, pružaj mu i drugi! Tko ti god ište, daj mu! A od onoga koji uzima tvoje ne traži to nazad! Kako želite da vama ?ine ljudi, tako ?inite i vi njima” (usp. Lk 6,27-38).
Bezuvjetna ljubav prema neprijatelju nije tek puka arbitrarna eti?ka pozicija nego radikalno nenasilje. Kad Isus savjetuje “Udari li te tko po desnom obrazu, pruži mu i lijevi”, nije rije? tek o dugotrpnom podnošenju tu?eg nasilja. Više od toga. Po desnom obrazu šamaralo se lijevom rukom ljude iz iste obitelji ili društvenoga kruga, no desnom rukom, na kojoj se obi?no nosio prsten, šamarali su se ljudi koje se smatralo inferiornima, i to vanjskim dijelom šakom tako da udarac više boli i ponižava. Isus, dakle, ne poziva tek na to da se otrpi tu?e nasilje, nego, štoviše, da se otrpi njegov najtrpkiji žalac te kao da kaže: “Udari li te tko po desnom obrazu kao sina, pruži mu i lijevi da te udari kao roba”.
Teologija nenasilja ne nalazi svoje utemeljenje u ljudskoj naravi, nego u milosti. Evan?eosko nenasilje stav je i ponašanje koji proizlaze izravno iz milosti Božje kakva je u punini na djelu u Kristovu raspe?u. Ljubav prema neprijatelju nalazi svoje ispunjenje u Isusovoj smrti na križu. “Neprijatelji”, pritom, nisu oni koji su ga razapeli, nego smo to mi sami, tj. po neprihva?anju Kristove ljubavi nama to postaje Bog sam. Isto?ni grijeh napravio je jaz izme?u nas koji pristajemo na grijeh i nas stvorenih na sliku Božju, izme?u nas i Boga. ?ovjek po grijehu ho?e biti gospodar vlastita života i vlastite sudbine i Bog postaje prepreka na putu njegova samoostvarenja. Bog postaje neprijatelj ?ovjeku i ?ovjek Bogu. No, Bog nas po Kristovoj smrti na križu ne smatra neprijateljima nego pristaje pretrpjeti ono što bi pretrpio neprijatelj. Križ je izvor mira. “Doista, on je mir naš, on koji od dvoga u?ini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu. Zakon zapovijedi s propisima obeskrijepi da u sebi, uspostavljaju?i mir, od dvojice sazda jednoga novog ?ovjeka te obojicu u jednome Tijelu izmiri s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo” (Ef 2, 14-17).
No, smrt na križu samo je jedno od o?itovanja, i to vrhunsko, ljubavi koju je Krist živio svega svog života; ona je samo posljedica njegova života ljubavi. Krist je umro jer je utjelovio svoje vlastito nau?avanje. U tom ?inu on je sam ljubio svoje neprijatelje, okrenuo drugi obraz, odbio na zlo odgovoriti zlom. Njegova ljubav radije prihva?a da trpi nego da ?ini i najmanje zlo. ?ak ni ono zlo koje bi moglo donijeti ve?e dobro. Pozivaju?i u?enike da ga slijede, da “uzmu njegov križ” (usp. Mk 8,34), Isus ih, znaju?i kakvom ?e smr?u umrijeti, poziva da hode istim putem kojim je on prošao – putem nenasilja. S nasiljem se mogu?e suo?iti jedino ljubavlju bez otpora, tj. put križa jedini je djelotvoran na?in kojim se može svladati zlo. Ta voljnost osloba?a pojedinca dominacije sustava mo?i zvanog Sotona. Isus je pozvao u?enike da ga radikalno nasljeduju i taj se poziv ne može odnositi tek na neke situacije, a na druge ne. Uskrsnu?e je konkretan znak poraza zla, znak krš?anima da je mogu?a pobjeda nad zlom i smr?u, tj. da je mogu?e da ih “ništa ne rastavi od Kristove ljubavi” (usp. Rim 8, 38-39). Bogu se ne može pri?i pristaju?i uz nasilje ma kako ono bilo neznatno – Njemu se prilazi jedino prihva?anjem Isusova nenasilnoga puta.
Kristov križ omogu?uje ne samo novu osobnu stvarnost Isusovih u?enika, nego i novu društvenu stvarnost: zajednicu. Mir koji dolazi po križu nije samo nutarnji i osoban, nego i mir me?u skupinama i narodima: on ruši zid koji odvaja narode i omogu?uje onima koji prije nisu mogli živjeti zajedno da sada to mogu. Nenasilje, po kojem jedino dolazi mir, dakle, ?in je zajednice, Crkve koja je pozvana živjeti zajedništvo mira, praštanja i pomirenja. Dakako, krš?ansko nenasilje ili evan?eoski pacifizam ne?e riješiti sve politi?ke i društvene probleme s kojima se suo?avamo u naše dane. Krš?anski pacifizam nije politi?ki pacifizam i ne smatra da ?e uklanjanje svakog oružja samim tim stvoriti svijet bez rata. No, Crkva ima misiju usred nasilna svijeta: naviještati i živjeti Kristov mir.

Nasilje unutar krš?anstva

Dok je krš?anstvo bilo religija katakombi koju je progonila vlast Rimskoga Carstva, krš?ani su, kao i Židovi, bili žrtve nasilja, a ne njegovi poticatelji. No, obra?enje Carstva na krš?anstvo po?etkom IV. stolje?a pretvorilo je novu službenu religiju u sredstvo mo?i. Otada je bilo vrlo teško odvojiti duhovno od vremenitog.
Prva tri stolje?a u Rimskomu Carstvu krš?ani su se, dakle, suzdržavali od la?anja oružja i od vojnih službi, i to barem zbog dvaju divergentnih razloga: jedni zbog toga što bi služiti u carskoj vojsci zna?ilo imati udjela i u njezinu štovanju idola i cara, a drugi zbog toga jer su smatrali da, budu?i krš?ani, ne smiju ubijati, što je bio temelj budu?e gra?anske neposlušnosti i razvoj kriti?koga odnosa prema civilnoj vlasti. Teolozi prvih stolje?a kategori?ki su isklju?ivali mogu?nost da bi krš?anin ma komu mogao proliti krv, ?ak i u ratu ili u legitimnoj obrani. “Nije dopušteno ?initi zlo ni kada je to legitimno”, kaže Tertulijan, a Origen izjavljuje da su krš?ani “primili nauk da se ne brane od svojih neprijatelja” te da su “od Boga primili zapovijed blagosti i ljubavi koju ne bi mogli izvršavati kad bi pristajali sudjelovati u ratu”. Takav je stav bio primjenjivan i u sustavnoj poduci katekumena, a bio je prisutan i u prvim crkvenim dokumentima, prete?ama kanonskoga prava. Tako u Hypolita (II/III. stolje?e) nalazimo upute da “vojnik mora odbiti zapovijed zapovjednika da ubije” te, još, strože: “Ako neki katekumen ili vjernik ho?e biti vojnik, neka se odvrati od te nakane jer time prezire Boga”. Kasniji apokrifni tekst Testament Našega Gospodina upu?uje: “Vojnika valja nau?iti da ne ugnjetava, ne ubija, ne plja?ka, ne gnjevi se. No, još je poželjnije da onaj tko je primio krštenje u Gospodinu napusti vojnu službu te ako to ne u?ini da ne bude primljen u zajednicu”.
S vremenom je Crkva, ipak, po?ela pokazivati manje nepovjerenja prema vojnoj službi i postala popustljivijom prema pitanju sudjelovanja u ratu. Razlog tomu bio je postanak krš?anstva državnom religijom u vrijeme cara Konstantina (?274-337), ?ime je voja?enje postalo za krš?ane obavezom koju nisu mogli odbiti jer bi time proturje?ili svojem pristanku na državu. Rimske krš?anske legije imale su zadatak da se bore protiv svake nekrš?anske mo?i. “Vojna sila pripasala je svoj ma? krš?anskoj ideologiji nenasilja i time ju izobli?ila” kaže Chouraqui. No, još u IV. stolje?u (sv.) Bazilije zahtijeva da vojnik koji je sudjelovao u ratu i nema “?iste ruke” tri godine ne pristupi euharistiji, a sve?enicima je bilo zabranjeno postati vojnicima, a vojnicima koji su željeli postati sve?enicima, to nije bilo lako ostvariti. Ipak, samo u nekoliko stolje?a krš?ani su iz pozicije u kojoj su ekskomunicirali bra?u koja bi pristupila vojnoj službi ušli u poziciju da jedino oni smiju biti vojnici.
Sramotna nagodba s Rimskim Carstvom, me?utim, bila je kobna za krš?anstvo jer ga je dovelo do toga da je sve ratove stavljalo pod okrilje križa. Što re?i o pokolju muslimana na tlu Svete zemlje, o sadizmu portugalske i španjolske inkvizicije ili o osvajanju Amerike pla?enim pokoljem stotina tisu?a Indijanaca? Ve?ina nacisti?kih krvnika bila je luteranske ili katoli?ke kulture i tradicije. Ni govora o tome da bi odustali od svojega nauma: krš?anska vjera, ili radije – stanovit antisemitski derivat krš?anstva, samo ih je u?vrstio u njihovu sablasnom pothvatu. Svi ti genocidi po?injeni ad majorem gloriam Dei bili su pravdani iluzijom da je krš?anstvo jedina prava religija ?ovje?anstva. Vjera u spasenje na drugom svijetu opravdava neoprostive zlo?ine na ovom svijetu. Paradoksalno, sve tri monoteisti?ke religije koje svoju etiku temelje na o?uvanju života, svoj opstanak duguju i nasilno nametnutoj politi?koj mo?i.
Iz takve su situacije pape, biskupi i teolozi po?eli opravdavati sudjelovanje krš?ana u ratu i davati smjernice za njihovo ponašanje, ali ne bez ozbiljnih dvojbi: ili ?e se krš?anin držati Evan?elja i kloniti se svakog nasilja te tako ne prisko?iti u pomo? žrtvi kojoj se nanosi nepravda, ili ?e stati u obranu žrtve kojoj se nasilno nanosi nepravda i time ne biti poslušan Evan?elju koje zahtijeva nenasilno ponašanje. Na tu je dvojbu pokušala odgovoriti teorija o pravednom ratu, sve vrijeme svjesna da ne treba, dakako, opravdavati nenasilno ponašanje nego ono koje se u odre?enim okolnostima mora služiti nasiljem. Mržnja, me?utim, proizvodi mržnju te je samim tim ljudska priroda nagnana u vlastite krajnosti – one negiraju pravila koja vrijede u vrijeme mira. Stoga se u ratu agresivnost, nanošenje smrtnih povreda drugome, pa ?ak plja?ka, silovanje, mu?enje zatvorenika ne smatraju anomalijama. Štoviše, ratna propaganda poti?e takve krajnosti te je vrlo teško u takvu situaciju uvesti moralne standarde.
Katoli?ka crkva ne ?asti samo svece koji su se odrekli svojega života radije nego da popuste zlu, nego i svece-ratnike koji su s križem jurišali u bitke za pobjedu “prave vjere”. U katoli?kom kalendaru svetaca jedan uz drugoga stoje Karlo Veliki (747-814) koji je dao poubijati na desetke tisu?e protivnika (Drugi vatikanski koncil ga je, sre?om, “izbacio”) i Franjo Asiški koji nije htio ni mrava zgaziti. Cijela povijest Crkve je, zapravo, hereti?ka povijest svetaca i sveta povijest heretika. Sveci su ponekad kanonizirani na temelju kriterija koji nisu uvijek evan?eoski, a heretici su ponekad izbacivani zbog njihova radikalna zalaganja za Evan?elje.

Jus ad bellum

Tradicionalna katoli?ka teorija pravednoga rata, koju baštinimo iz kasne skolastike, uklju?uje tri glavne to?ke: uzrok rata, njegovo vo?enje i posljedice, ili skolasti?kim rije?ima: jus ad bellum, jus in bello i jus post bellum. Osnovni moralni problem jus ad bellum zapravo je problem emocija, tj. mržnje, želje za osvajanjem ili osvetom; jus in bello suo?ava se s problemom nasilja: svi se slažu da je nasilje zlo, no borci nasilje shva?aju nužnim za okon?anje tu?eg nasilja, a ne-borci svako nasilje shva?aju kao nemoralno; jus post bellum provodi preispitivanje krivice.
Teorija pravednoga rata ponajprije ima svoju ulogu kada je rije? o odluci treba li uop?e krenuti u rat. Tradicionalne norme za donošenje takve odluke, koje mogu primjenjivati kompetentni (legitimni) autoriteti, jesu: pravedan povod (rat je dopustiv samo kao odgovor na “realnu i sigurnu opasnost”, tj. kao mjera zaštite nevinih života, jamstvo života dostojna ?ovjeka i obrana temeljnih ljudskih prava), ispravna nakana (rat se može htjeti samo ukoliko je povod pravedan), krajnje sredstvo (rat je dopustiv samo ako su neuspjeli svi pokušaji uspostavljanja dogovora mirnim putem), proporcionalan odnos snaga (šteta koju rat može nanijeti mora biti proporcionalna s dobrom koje se o?ekuje okon?anjem rata) i mogu?a pobjeda (ne valja srljati u rat ako nema izgleda u pobjedu).
Me?u imenima na koje se tradicija najviše poziva kada je rije? o ratu, ova su. Augustin i Toma Akvinski. No, Augustin nikad nije sustavno pisao o ratu, a njegovi ad hoc komentari bili su isklju?ivo vezani uz konkretne situacije. Uvijek bi po?injao evan?eljskim tekstom o tome da se na nasilje ne treba uzvra?ati nasiljem te je odbijao priznati temeljno pravo na koje se poziva teorija o pravednom ratu, a to je pravo na samoobranu. Samoobrana je za Augustina ?in sebeljublja, a sebeljublje je za njega uvijek zlo. Jedino kada je ?ovjeku dopušteno oružano reagirati jest kada je napadnut njegov bližnji, ali i tada samo ako se ima ljubavi za napada?a i tek ako ga na to pozove neki legitiman autoritet. Ubiti nevinoga, mu?iti ili ubiti zatvorenika ni u kom slu?aju za Augustina nije dopušteno.
Toma Akvinski je nešto odre?eniji u smislu zalaganja za teoriju pravednoga rata. U svojoj knjizi Summa Theologicae (Suma teologije) spominje tri glavne norme za dopustiv rat: objavu od strane legitimnog autoriteta, pravedan povod i ispravnu nakanu koja uklju?uje promoviranje dobra ili spre?avanje zla. Stoga je, vjeruju?i u njihovu ispravnu nakanu, odobravao križarske ratove.
Njegove su teze bile osnova za razvijanje teorije kasnih skolasti?ara (od XVI. do XVII. stolje?a): Votore, Suareza, Grotiusa, Pufendorfa, Wolffa i Vatella. Francisco de Vitoria (1486-1546), me?utim, najviše je pridonio jasno?i definicije pravednoga rata. Ovaj španjolski dominikanac hrabro je ustao protiv svojih sunarodnjaka koji su osvajali Ameriku. On je prvi upozorio na diskriminaciju, tj. uzeo u obzir omjer snaga.
U srednjem vijeku najviše se raspravljalo o autoritetu koji može donijeti odluku o ratu. Tada su to bili pape, biskupi, feudalni vladari, kraljevi. S nastankom nacije-države to je pitanje otpalo, s obzirom da su mo? da pokrenu rat imali narodni vo?e. Danas Vatikan pridržava pravo jedino da se, na temelju tradicionalnih normi, izjasni o tome je li rat koji je negdje izbio pravedan ili ne. Tako su u slu?aju ameri?koga rata u Iraku papa, vatikanska diplomacija i redovni?ki poglavari izjavili da je, za razliku od invazije u Afganistanu ili intervencije na Kosovu, rije? o nepravednu ratu. Papa Ivan Pavao II. ?ak je 5. ožujka 2003. poslao kardinala Pija Laghija da na to upozori predsjednika Busha. Me?utim desno krilo ameri?kih katolika bilo je uvjereno da upravo teorija pravednog rata odobrava rat u Iraku i Papin autoritet tu ništa nije zna?io, a sama teorija pokazala se anakronom i punom proturje?nosti. No, Katoli?ka crkva ju zastupa sve do u naše dane. Sada manje o tome govori ne toliko zato jer je promijenila svoje stavove o teoriji pravednoga rata nego zato jer njezin glas više nema odjeka kao ranije, gotovo da je irelevantan za ono što se doga?a na svjetskoj politi?koj sceni. Ne samo da konce potežu neki drugi autoriteti nego oni oblikuju i nove teorije i pobijanje tih teorija, a same pak teorije nemo?ne su pred praksama.

Pravedan rat u naše dane

U industrijskoj upotrebi ubojstva, koja je ve? od 1914. postala sveop?im civilizacijskim sustavom, došlo je do naglih promjena u društvu koje su teoriju o pravednom ratu gotovo posve obezvrijedile. S ubrzanim naoružanjem i razvojem oružja za masovno uništenje, naglim mijenjanjem prevlasti snaga, teroristi?kim metodama zahtijevanja vlastitih “prava”, rat se više ne može voditi ni po kakvim do sada prihva?enim pravilima. Budu?i da je velike razorne mo?i, danas se op?e ne može upotrijebiti oružje a da se samim tim subjekt koji ga koristi ne mora suo?iti s mogu?noš?u da ?e se taj rat drasti?no proširiti. Suo?eni s tim izazovima teoreti?ari “pravednoga rata” u XX. stolje?u (Walzer, Paskins i Dockrill; Norman, Oren, Nagel i dr, uglavnom okupljeni oko ?asopisa Ethics i The Journal of Philosophy and Public Affairs promišljali su norme koje se ti?u autoriteta koji smiju objaviti rat te pitanje odnosa snaga i diskriminacije. S teroristi?kim napadom na SAD (11. 9. 2001) te, potom, i nizanjem brojnih me?unarodnih i nacionalnih konvencija, teorija pravednoga rata postala je glavnom temom politi?kih znanosti, povijesti, etike i vojnih studija (Moseley, Norman, Robinson, Jokic itd.). Iako su ratni zlo?ini sve brojniji, teroristi?ki napadi sve u?estaliji, genocidi se nastavljaju, o teoriji “pravednoga rata” u?i se na vojnim akademijama i govori vojnicima, u namjeri da pravo ne bude istjerano s ratnih polja. Protiv justum bellum (pravednoga rata) istupaju oni skeptici koji ne vjeruju da moralnost uop?e ima neku ulogu u ratu, dok se zagovornici poštivanja teorije o pravednom ratu zalažu za nužnost odvijanja ratova unutar odre?enoga moralnog okvira koji se u novim okolnostima nanovo treba preispitati.

U svojoj knjizi o pravednim i nepravednim ratovima (1977) Walzer propituje teoriju pravednoga rata, ukazuju?i na svu složenost teorije i pitanja pravednoga rata i pravednosti u ratu. Jedini pomak prema pacifizmu vidi, na primjeru Golfskoga rata, u tome da su preostale tek dvije maksime zastarjele teorije: rat kao krajnji izlaz te troškovi rata koji ne smiju biti ve?i od onoga što se dobiva okon?anjem rata. No, promatrati rat s obzirom na njegovu realnu “u?inkovitost” svakako nije dovoljno za njegovo moralno vrednovanje. Rat u Vijetnamu nau?io ga je da je jedina radikalna teorija rat smatrati naprosto nemoralnim ?inom, a temeljno pitanje rata jedno je jedino: je li dopušteno ubiti drugo ljudsko bi?e? Walzer zastupa stav da nema takve teorije pravednoga rata koja bi borce mogla osloboditi krivice, pa ?ak i ako su bili naprosto primorani ubiti. ?ak je i pravedan rat vrelo zla. Štoviše, gore od toga je jedino suo?iti se s tom ?injenicom bez tjeskobe: tko brani nužnost rata gubi svoju ljudskost. Tradicija smatra da u pravednom ratu mogu postojati moralni ?ini poput osje?aja zadovoljenja pravde ili patriotizma. No, Walzer odri?e tim osje?ajima moralno dostojanstvo. ?ak i pravedan rat, kaže on, poti?e na nemoralan odaziv, tj. na odaziv bez alternative, i zahtijeva ga: “?inimo što moramo”.
Je li uop?e mogu?e dose?i ideal nepristajanja na rat? Walzer navodi primjere: Lincolnov i Hatfieldov. Dok je ve?ina politi?kih vo?a kroz povijest poticala na mržnju, ameri?ki predsjednik Lincoln pokušao ju je stišati priznaju?i da je zlo bilo po?injeno na obje strane. Štoviše, tražio je, kad je rat izme?u Sjevera i Juga bio okon?an, da se njegov narod pokaje za vlastite pogreške i zlo?ine. Za rata u Vijetnamu senator Hatfield tražio je isto: da se narod pokaje za svoje vlastite ratne zlo?ine. Napadnut je zbog nedostatka patriotizma, ?ak zbog navodne suradnje s neprijateljem.
Walzer se ne zaustavlja samo na ameri?koj povijesti. Jednako propituje “pravednost” izraelskih intervencija protiv Palestinaca te, unato?, “ispravnoj nakani” i u njima vidi moralnu slabost. Izraelci radije “nare?uju” mir nego o njemu pregovaraju. Prvi pritisak se vrši kao odgovor na terorizam, a onda je terorizam izlika za daljnje pritiske. No, ipak, iako je njegov stav o pravednosti rata radikalan i strog, on opravdava izraelski Šestodnevni rat, intervenciju na Kosovu i invaziju Afganistana te napada radikalan pacifizam kao izbjegavanje odgovornosti.
Najzanimljiviji dio njegove knjige jest poglavlje u kojem analizira strategiju vlada da svoje gra?ane ne uklju?uju u odlu?ivanje o ratu, prekrivaju?i ga kultom vojne tajne. Gra?ani iskazuju povjerenje politi?kim vo?ama koji ih smatraju nekompetentnima da sudjeluju u odlu?ivanju o zajedni?koj sudbini i, što je još važnije, o zajedni?koj odgovornosti. Ne samo da obi?an gra?anin nema nikakva prava sudjelovanja u odlu?ivanju te mu se uskra?uju informacije, nego, štoviše, politi?ki vo?e uzimaju si za pravo da u proces odlu?ivanja ne uklju?uju ni jedan drugi autoritet. Ni Katoli?ku crkvu.
Budu?i da je demokracija nemogu?a bez odgovornosti, a odgovornost nemogu?a ako postoji prikrivanje i držanje u tajnosti, nemogu? je i pravedan rat jer nema kompetentne demokratske vlasti da ga objavi. Predsjednik koji može u?i u rat po vlastitu naho?enju i zbog vlastite koristi, a ne iz nužnosti, na osnovi povlaštenih informacija, i koji svoje kriti?are smatra neprijateljima države, zasigurno nije predstavnik demokratske i kompetentne vlasti. Walzer razmišljanje o pravednom ratu, koje je dosad bilo periferna politi?ka teorija, stavlja u središte razmišljanja o demokraciji.

Ima li uop?e pravednih ratova?

Božanskoj zapovijedi unato?, Biblija je puna nasilja i umorstava. Ovo proturje?je, koje se ne da izbrisati, nije svojstveno zapovijedi nego naravi ?ovjeka, toga potencijalnog ubojice. Obrambeni nagon u ?ovjeku tako je jak da od njega može na?initi napada?a istovjetna u modernom, kao i u pe?inskom ?ovjeku. Razlika se smješta u raspon šteta što ih nanosi jedna te ista kretnja: rukuje li bodežom, otka?uje li atomsku bombu, ista ruka ubija ?ovjeka ili s karte svijeta briše cio jedan narod. Ova ?e kretnja, sutra ve?, biti kadra uništiti zadnji trag života na našem planetu.
U bitnome, rat ma gdje se i kada vodio, uvijek je isti. Sukob što ga poti?e mora biti razriješen silom. Za vojnika dužnost je ista bio posrijedi pravedan ili nepravedan rat: boriti se i pobijediti. Cilj je – neprijatelja razoriti i upokoriti. Pravo re?eno, svaki je rat pravedan ili nepravedan u glavama onih koji ga vode. Od rimskoga cara Tita do Hitlera svi najgori zlo?inci u povijesti bili su i ostali uvjereni da je pravo na njihovoj strani.
Da bi se uvažavala Šesta zapovijed Ubijati ne?eš – upozorava Chouraqui – valjalo bi ponajprije razumjeti prave pobude na ubojstvo. Osim slu?ajeva vezanih uz patologiju, ve?ina je ubojstava uzrokovana željom za osvetom, zaviš?u ili strahom. Zavist se ra?a izme?u dvaju bi?a koja imaju suparni?ke interese. Strah od drugoga i njegove razli?itosti, strah da ne bude ubijen zna ?ovjeka nagnati da ubije prvi. Osveta, pak, nije drugo do uzvrat za pretrpljeno nasilje. Možda može postojati pravedan rat, ali vjera se temelji na milosr?u, tj. na radikalnom poštivanju drugih i na vjernoj založenosti za ono što je Božje, a ne na pravednosti. Najbolji na?in da ?ovjek zavlada ovim temeljnim pobudama bio bi da se usmjeri na sebe sama kako bi uspostavio ili ponovno uspostavio savez s jedinim Bi?em koje ga premašuje. Savez s Bogom transcendira sve pojedina?ne saveze me?u ljudima. On je stožer svih snaga ikad sklopljenih na ovome svijetu koji ?e odgajati poštivanje Drugoga i jedini može, ako na njega pristanemo, dokinuti svako nasilje.

Budu?nost ?ovje?anstva

Pet milijuna žrtava Svjetskoga rata 1914-1918. budilo je nadu da bi to mogao biti “zadnji rat”. Me?utim, nakon toga cio niz oružanih sukoba nastavio je okrvavljivanjem planeta. Drugi svjetski rat s pedeset milijuna žrtava na glavnim frontama i do dvadeset drugih milijuna u popratnim sukobima, prouzro?io je više smrti negoli ih je bilo ukupno u svim drugim sukobima svjetske povijesti. Sva ta krv u proteklome XX. stolje?u – jer nije poštivana jednostavna zapovijed Ubijati ne?eš! Svi napori dobrih duša da se do?e do kakva-takva razoružanja kakve je zapodjelo Društvo naroda, a nastavila Organizacija ujedinjenih naroda, svi su omanuli. Ne samo da se nitko ne razoružava nego se svi i dalje ponovno oboružavaju. Unato? brojnim me?unarodnim konvencijama u Den Haagu, Parizu i drugdje, miroljubivim manifestacijama u Sjedinjenim Državama, socijalistima iz cijeloga svijeta, uklju?ivo s Japanom, unato? krš?anima koje podupiru njihove Crkve ili “prigovara?i savjesti” svih tendencija – umjesto da se usredoto?i na mir, svijet se zapleo u totalan rat koji je Hitler htio; i on je buknuo 1939. Nakon rata, u miru, trka u naoružanju uzela je nevi?ena maha u vrijeme Hladnoga rata. Danas opstoji koja stotina tisu?a nuklearnih bombi jakosti šestotinatisu?a puta ve?e od bombe što sa zemljom sravni Hirošimu, žrtvu prvoga nuklearnog ubojstva s predumišljajem.
Silno su se razvile tehnike proizvodnje paklenih strojeva, dosegle su strahotne mo?i: sredstva za proizvodnju na dohvat su velikom broju država. Dovoljno je to htjeti te mo?i uložiti potrebne svote, kojih stotinjak milijuna dolara, da bi se, službeno ili “na crno” dobila famozna bomba. U igri su stru?no potkovane mafije te uvelike pospješuju zabranjenu trgovinu kojoj se odaju Europljani, Amerikanci, Afrikanci i Azijci. Ima tomu koja godina da je dobar broj Rusa bio uhi?en te optužen zbog ovakve stravi?ne prodaje-preprodaje: trampa droge za stanovite sastojke nuklearnog oružja.
Ste?aj komunizma, njegov krah, kao i krah diktatura koje su okrvavile cijelo stolje?e, nisu nimalo potakli osviještenost koja bi omogu?ila istinsko razoružanje duhova i vojsaka. Još smo podaleko od toga premda su se stekle okolnosti da nam to postane projekt manje fantasti?an nego što je to bio u proteklu stolje?u. Umjesto toga nehaj i dalje vlada. Državne vlade i dalje ulažu nezamislive svote u razvoj i popunu razornoga potencijala dovoljna da u više navrata poubija sve živo na planeti, ?ak i da, s malo troška, izazove nuklearnu zimu koja ne bi uništila samo ?ovje?anstvo, nego i svaki trag života na opustjeloj i odumrloj zemlji. Jedno od posljednjih iznašaš?a, projekt konstrukcije lasera Megadžaula, kadar je danas obnoviti utrku u nuklearnom naoružavanju. Namijenjen je tomu da osvoji nov na?in proizvodnje nuklearnih bombi za narednu polovinu stolje?a, pove?avši njihovu “vatrenu mo?” i razornu sposobnost. Ovaj ?e projekt, ocijenjen megamanija?kim, koštati više no deset milijardi. Upravlja se kuglicom promjera jednoga milimetra koja se aktivira u desetomilijarditoj sekundi na trimilijuna stupnjeva. Da bi nas primirili, tvorci ovoga lasera kažu nam da bi jedna od ovih bombi navo?ena pod optimalnim uvjetima mogla po slu?aju prsnuti s odgodom od tisu?u godina. Dakako! A što je s nekoliko stotina tisu?a bombi uskladištenih u našim stovarištima oružja? Što se vjerojatno?e ti?e, bi li stotisu?a valjalo podijeliti s tisu?u eda bismo statisti?ki dobili pouzdan datum skon?anja svijeta?
Apokalipti?ki testovi Starog (Daniel) i Novog zavjeta (Ivan) najavljuju propast svijeta, urušavanje povijesti, izumiranje ljudskoga roda. Sada se to više ne ?ini tek kao simboli?ka slika, nego kao posve realna mogu?nost. Me?utim, i pod takvim prijetnjama, ?ovjek i dalje tvrdokorno i brutalno brani svoj djeli? zemaljske kugle, ta makar zbog toga morali propasti svi drugi, otima za se prirodne izvore energije, pa makar iš?ezle sve biljne i životinjske vrste. U kona?nici, pa što ako izumre jedna nacija ili narod, pa ?ak i cijelo ?ovje?anstvo, ako s njihovim izumiranjem pogine i ljudska duša? Što ?e ?ovjeku ako zadobije sav svijet a dušu svoju izgubi? Zato borba za opstanak ljudskog svijeta nije borba tek za njegovo trajanje, nego i za ?ovje?nost, za razloge zbog kojih ?ovjek uop?e treba postojati.
Ovo XXI. stolje?e, ako ho?e preživjeti, imat ?e poslanje da izgradi mir koji ne?e po?ivati tek na ravnoteži straha, nego na osviještenosti o ludilu od kakva proteklo stolje?e nije umjelo ozdraviti. Kako isti?e Chouraqui: “Usuprot svim ovim opasnostima, ognjenim se slovima izdiže imperativ Šeste zapovijedi: Ubijati ne?eš. Ona uvjetuje budu?nost ?ovje?anstva ili njegovo samoubojstvo”. Dokle god ne ustajemo protiv njega, ma gdje god na svijetu buknuo, rat se ne doga?a negdje izvan nas, nego, kako re?e Camus – u nama samima. Vjera u budu?nost pameti, vjera u ?ovjeka, jedini je “slavoluk nad pokoljima”, kako re?e Krleža.
Ljudski život nepovrediv je: nitko ga od ljudi ne smije okon?ati smr?u. Osoba postoji za dobro sviju. Šesta zapovijed kojom se zabranjuje svako ubojstvo pitanje je, dakle, opstanka ?ovje?anstva. Nadati se danu kada ne?e više pravo odre?ivati moralno ponašanje, nego etika pravne odredbe; kada više ne?emo govoriti o legitimnoj obrani nego o opravdanom opiranju nasilju; kada se samoobrana više ne?e smatrati prirodnom, osim u iznimnim i rijetkim slu?ajevima; kada ?e ?ovjek opet pogledati sebe pred samim sobom i pred Bogom. Kako veli Chouraqui: “Staza života: evo i ona je otvorena pred nama. No mi i opet okre?emo glavu, ne samo da odbijamo kro?iti njome, nego ne uzimamo k svijesti da ona i postoji. Mjerljiva s opasnostima našega vremena, staza života pred ?ovjekom otvara ju?er nezamislive mogu?nosti spoznajnog napretka, produbljivanja, slobode, osloba?anja, spasa. Ovaj nalog prestaje biti pusta želja ili pobožan zavjet, nego je pouzdan uvjet za preživljavanje našega planeta. Odatle, nesumnjivo, i prijeka potreba duhovne budnosti kako bismo bili pomniji prema ostvarajima svojih odabira i svojih nadanja”.

Abortus kao lijek za roditeljske financijske probleme

Boris Beck

Zapravo svi dugujemo život lije?nicima koji nam prije ro?enja nisu prepisali smrt kao lijek za sve maj?ine financijske probleme.Da, ako vam zubar naplati va?enje zuba, a ne izvadi ga, logi?no je da se ljutite na njega i svima ispri?ate kako vas je prešao. Zašto bi s djetetom bilo druk?ije? Ali dijete nije zub, a o tome je ovih dana izašla knjiga Bernarda Nathansona “Iz smrti u život”, lije?nika koji je prvi snimio film o tome kako zbilja izgleda abortus. Da abortus nije va?enje zuba, vidimo i po tome što se naše majke ne hvale njima - a ne hvale se zato što nam ne bi mogle objasniti zašto su rodile baš nas, a ne našu bra?u i sestre mjesec ili godinu prije ili kasnije i kako to da baš nas vole najviše na svijetu, a one su usisali, isjeckali ili rastopili u kakvoj kemikaliji.

Apsurdni su i postupci Talijanke i Hrvatice. Talijanka je i žrtva pretjerane želje da sve saznamo unaprijed, da se osiguramo, da sve kontroliramo. S djecom to nije mogu?e: jedna druga majka, iz Zagreba, imala je potpuno zdravog dvogodišnjaka koji se u mjesec dana pretvorio u nepokretnog invalida kojeg samo respirator dijeli od smrti; bi li i tu lije?nici prepisali “terapeutski abortus”? Što ako se anomalija ne o?ituje još u utrobi, nego tek nakon pet, petnaest ili trideset godina života? Što su uop?e indikacije za abortus? U Firenci nejasne sjene na ultrazvuku, a u Indiji da je dijete ženskoga spola, zbog ?ega ih se u dvadeset godina pobacilo deset milijuna. U Hrvatskoj je pak indikacija avionska karta i te?aj engleskoga.

Možete re?i da su obje majke same krive, da je ona iz Firence mogla oti?i prije abortusa provjeriti stanje na magnetsku rezonancu, a da je ona iz Hrvatske trebala i?i provjeriti je li abortus uspio ili ne. To su tehnološka rješenja. Ali baš je tehnologija smrtonosna: moja je majka uz dvoje djece imala i dva poba?aja, a i otac moje supruge je neuspjeli poba?aj - bio je deveto dijete i majka bi ga od straha pred siromaštvom abortirala da je imala na raspolaganju usavršenije metode od preskakanja groma?a (a on je na kraju završio fakultet i sagradio dvije ku?e). Zapravo svi dugujemo život lije?nicima koji nam prije ro?enja nisu prepisali smrt kao lijek za sve maj?ine financijske probleme.

Kevin Dowling - južnoafrički biskup s kondomima u Hrvatskoj

Boris Beck

Crkva ionako ne osu?uje sam kondom (jer stvari ne mogu biti zle po sebi), nego njegovu upotrebu unutar braka (jer zatvara bra?ne partnere prema djeci).I na kraju, ono što je medijima najzanimljivije, biskup Dowling dijeli kondome južnoafri?kim prostitutkama da ih spasi od AIDS-a. Budu?i da ga u Hrvatskoj nitko nije ništa pitao, ja ?u pokušati objasniti njegovo stajalište: crna?ko stanovništvo ondje živi u takvoj nezamislivoj bijedi da se žene prostituiraju za protuvrijednost jednodnevnog obroka; budu?i da prostitucijom spašavaju goli život, one su moralno ekskulpirane - a zbog enormnih razmjera epidemije AIDS-a, od koje boluje tre?ina stanovništva u JAR-u, Botsvani i Zimbabveu, izložene su smrtnoj opasnosti. Nadalje, bio bi argument biskupa Dowlinga, Crkva ionako ne osu?uje sam kondom (jer stvari ne mogu biti zle po sebi), nego njegovu upotrebu unutar braka (jer zatvara bra?ne partnere prema djeci). Budu?i da bi bilo apsurdno o?ekivati da prostitutke imaju djecu s mušterijama - a i njihova se seksualna praksa, koja bi u normalnim okolnostima bila nemoralna, nalazi izvan dobra i zla - kondom se u tom slu?aju promatra kao sredstvo protiv zaraze, a ne protiv za?e?a.

Dakako, takvo mudrovanje ne odobravaju svi njegovi kolege, ali Dowling se poziva na vlastitu savjest kao vrhovnu instancu. A što kaže naša savjest? Nama se ?ini da ne izrabljujemo izravno Afriku, ali uskoro ?emo biti dio Europske Unije, a pola dragulja koji su u optjecaju ondje imaju oznaku da im je zemlja porijekla Švicarska - zemlja ?iji su stanovnici prije petsto godina bili triput bogatiji od Afrikanaca, a sada su bogatiji tristo puta. Te dragulje kopaju isti oni crnci koji pišljivu nadnicu dijele s prostitutkama, a s njima i AIDS, i ne mogu ništa u?initi da se njihova bogatstva prestanu prelijevati nama. Ali kad nas baš briga za Dawlinga…

Senzacionalno: intervju Davora Butkoviča s fetusom

Boris Beck

BUTKOVI?: Sama ?injenica da se pravo na poba?aj dovodi u pitanje uznemiruju?a je za današnje hrvatsko društvo. Slažete li se s tim?
FETUS: Da, ali mene ta ?injenica i osobno uznemiruje. Znate, moj život ovisi o tome.

BUTKOVI?: Poba?aj je, naravno, tragedija. Nitko razuman, s normalnim osje?ajem za moral i s normalnom emotivnom konstitucijom, ne misli o poba?aju bilo što dobro.
FETUS: Pa zašto ga onda branite? Zašto bi zakon bio odvojen od moralnih osje?aja?

BUTKOVI?: Žene, koje su iz bilo kojih razloga prisiljene po?initi poba?aj, u najve?em broju slu?ajeva same najviše pate zbog toga.
FETUS: Naravno da pate, ali im svi govore da je to u redu pa ne dobivaju pomo?. No njihovo postojanje ipak nije ukinuto, a moje je.

BUTKOVI?: Ja poba?aj ne promatram isklju?ivo kroz prizmu ženina prava na izbor…
FETUS: I dobro da ga tako ne promatrate jer žena radi izbor i za sebe i za oca i za mene. Još gore, ženu ?esto u tom slu?aju ostave svi na cjedilu pa je prisiljena na nešto što poslije prikazuju kao njezino vrhunaravno pravo.

BUTKOVI?: Govore?i na medicinskoj razini, jasno je da bi zabrana poba?aja dovela do poba?aja koji se izvode na crno, dakle u inferiornim i opasnim medicinskim uvjetima.
FETUS: Nije jasno. Dovela bi do poba?ajnog turizma ili bi lije?nici poba?aje radili u fušu, u sterilnim uvjetima i s antibioticima koje bi dobili u bolni?koj apoteci.

BUTKJOVI?: Uzrok poba?ajima ionako nije nedostatak ljubavi prema djeci, nego, naprosto, neželjene trudno?e.
FETUS: Ako je žena gospodarica svojega tijela, odakle onda neželjena trudno?a? Zar to ne zna?i da nije gospodarica? A osim toga, ja imam svoje vlastito tijelo. Uostalom, ne slažem se da poba?aj ne zna?i nedostatak ljubavi. Mislim da zna?i baš to.

BUTKOVI?: ?injenica je, me?utim, da Katoli?ka crkva u Hrvatskoj niti od jedne vlasti nije formalno zatražila zabranu poba?aja.
FETUS: Krš?ani se uvijek protive abortusu, ali to nema veze s ovom temom. U petom razredu osnovne u?i se da život po?inje kad se spoje spolne stanice. To vrijedi za kravu, pa onda vrijedi i za ?ovjeka. Da se to ne prizna, uvode se razne mistifikacije, kao na primjer da je ?ovjek osoba ili sli?no. Prvo je život, onda je osobnost - ina?e bismo imali osobe koje nisu žive.

BUTKOVI?: Kusti? je Ra?anu rekao da je važe?i, apsolutno permisivni zakon o poba?aju za Crkvu neprihvatljiv, ali da Crkva ne traži kriminalizaciju poba?aja. Ako sam ga dobro shvatio, Kusti? se založio da poba?aj ostane u sivoj zoni tolerancije; da se, dakle, nipošto ne progoni.
FETUS: To ste jako dobro shvatili. Crkva ne traži zatvor za po?initelje abortusa, nego samo to da ga lije?nici prestanu obavljati kao na pokretnoj traci. I u SAD-u je ve?ina gra?ana za to da abortus bude dozvoljen samo ako ima kakvih medicinskih indikacija.

BUTKOVI?: Pismo lije?nika iz Petrove, koje je supotpisao i osobni prijatelj obitelji Tu?man, dr. Šimuni?, a koje omogu?ava da se ozbiljno razgovara o zabrani poba?aja, dio je konzervativne ofenzive na liberalne vrijednosti u hrvatskom društvu.
FETUS: Gledajte, i ja sam osobno pomalo konzervativan…

BUTKOVI?: Zanimljivo je da je frontman te ofenzive baš dr. Šimuni? koji je prije mjesec ili dva s ministrom Milinovi?em postigao dogovor oko zabrane zamrzavanja zametaka.
FETUS. Tamo odakle ja dolazim nije važno tko nešto kaže, ve? ono što se kaže. Ne može se zametak smatrati ljudskim bi?em pa braniti njegovo zamrzavanje, a onda fetuse odstranjivati kao amorfni biološki materijal.

BUTKOVI?: Konzervativnoj ofenzivi nasuprot, želimo i moramo još jednom istaknuti da niti jedan nositelj vlasti u Hrvatskoj, od Franje Tu?mana, preko Ivice Ra?ana, Ive Sanadera, Stipe Mesi?a pa do Jadranke Kosor, nikada nije dovodio u pitanje pravo na poba?aj.
FETUS: Nisu dovodili u pitanje ni pravo na plja?kanje državne imovine, lažne penzije, korupciju i uzimanje mita pa vidite kamo nas je to dovelo.

BUTKOVI?: Bilo kakav oblik zabrane poba?aja predstavljao bi dubinsku, ne samo restriktivnu, nego i razaraju?u intervenciju u hrvatsko društvo.
FETUS: Na web adresi imate pismo žene koja je napravila abortus pa ?ete vidjeti što je to razaraju?a intervencija.

BUTKOVI?: Iako je hrvatsko društvo nacionalno konzervativno, ono je, po cijelom nizu svojih vrijednosti, zapravo relativno liberalno. Taj liberalni potencijal omogu?io je Hrvatskoj da se iz svoga ratnog razdoblja vrlo brzo transformira u normalnu europsku državu, koja je spremna odmah u?i u Europsku Uniju. Druge zemlje bivše Jugoslavije, koje su bile zahva?ene ratovima, nisu pokazale ni mali dio toga hrvatskog transformacijskog potencijala, baš zato što su mnogo konzervativnije i društveno nerazvijenije. Liberalni potencijal hrvatskoga društva (usprkos povremenim ekscesima poput Kerumova izbora za gradona?elnika) jedna je od naših najve?ih vrijednosti, koje se ne smiju dovoditi u pitanje.
FETUS: Ja dakle svojim životom pla?am vaš ve?i BDP?

BUTKOVI?: Hvala vam na intervjuu, poštovani prem… ovaj, fetusu.
FETUS: Hvala i vama i dovi?enja.

Hrvatska danas - raspelo pod krevet, lopovima zastara, a ubojicama amnestija

Boris Beck

Još uvijek nije proglašena zastara na savjest. Šteta da Krleža nije više živ - umjesto pet svezaka “Zastava” mogao bi naše vrijeme lijepo opisati u pet svezaka “Zastara”.Za vrijeme rata ispri?ala mi je izbjeglica iz Baranje sljede?u pri?u: negdje 60-ih odjednom se u njenom selu pojavio Nijemac i pristojno pitao može li se prošetati imanjem. On se, naime, u toj ku?i rodio i proveo djetinjstvo i, ?im su se granice otvorile, vratio se potaknut nostalgijom. Hrvatska obitelj, doseljena onamo poslije rata iz Hrvatskog zagorja, samo je nijemo gledala tog sablasnog ?ovjeka koji nije od njih ništa tražio, tek dozvolu da obi?e rodnu ku?u. “A sad je netko drugi u toj ku?i, a izbjeglica sam ja”, završila je pri?u žena.

Ja sam od demokracije imao velika o?ekivanja - a me?u njima su bile svakako sloboda i jednakost u ekonomskim i socijalnim pravima - ali od demokracije dobili smo samo zastaru. Mogao bih nabrojiti tisu?u slu?ajeva, a i vi biste mogli, ljudi koji su nešto u Hrvatskoj maznuli (ili nekoga koknuli) i lijepo ?ekaju da pro?e vrijeme i da se sklone u blaženstvo zastare. Ipak, ne zavidim im. Još uvijek nije proglašena zastara na savjest, a o vremenu i savjesti ima lijep ulomak u “Don Camillu”: “Okreneš glavu na drugu stranu, ali ne vrijedi, jer osje?aš kako ti onaj pogled pritiš?e zatiljak. Zatvoriš se u ku?u i gurneš glavu pod jastuk, ali pogled prodire kroza zidove, a onda ti stignu odjeci sata i donose ti glas vremena. Donose ti glas tvoje savjesti. Bojiš li se Boga zato što si sagriješio, ne?e ti biti nimalo od koristi ako skloniš raspelo koje držiš iznad kreveta - Bog je i dalje tu i govorit ?e ti glasom tvoje savjesti”. Šteta da Krleža nije više živ - umjesto pet svezaka “Zastava” mogao bi naše vrijeme lijepo opisati u pet svezaka “Zastara”.

Crkveni porez - tajni plan predsjednika Mesiča

Boris Beck

Šteta bi bilo da tako koristan i prakti?an porez pla?aju samo vjernici Katoli?ke crkve. Nakon crkvenog poreza odmah treba uvesti nogometni porez koji ?e pla?ati samo navija?i, knjižni?ki porez koji ?e pla?ati samo oni koji knjige posu?uju, bazenski porez koji ?e pla?ati samo oni koji tamo plivaju, alkarski porez koji ?e pla?ati alkari i politi?arski porez iz kojeg ?e politi?ari financirati svoje limuzine i penzije. Porezi se mogu i specificirati pa poseban porez mogu pla?ati oni koji vole dnevnike Dijane ?uljak Šelebaj (neka to i pokažu novcem), a predsjednici RH pla?at ?e porez za ure?enje perivoja i prehranu paunova oko svojih dvora.

Sve bi to bilo tako kad bi Mesi? zbilja mrzio Crkvu i imao nešto protiv križa u službenim prostorijama. Ali da je tako, onda on ne bi primao sve svoje goste u Predsjedni?kim dvorima ispod golemog zlatnog križa i odbio bi nordijsko odlikovanje u obliku križa, a ne bi ni organizirao krstitke u mladim danima, i to još u Širokom Brijegu. Ne, Stipe Mesi? ima tajni plan. Crkveni porez njema?ka je izmišljotina, a u toj zemlji nema jumbo plakata, ljudi ne telefoniraju u autima, šoferi stanu pješacima na zebri, kafi?i su ujutro prazni, a zemlja je prvi svjetski izvoznik strojeva. Mesi? ho?e na mala vrata uvesti sve te nezamislive novotarije, a prva ?e od njih biti da ljudi uop?e shvate da porez treba pla?ati.

Zakon želja

Boris Beck

Društvo u kojemu je jedini zakon želja, više se ne zove društvo nego ?opor- Ministar želi most do svojega sela i sagradi mu ga se - vlada ne želi ograni?avati slobodu kretanja

- Ljudi žele pušiti u kafi?ima pa neka puše - vlada ne želi smanjivati ustavom zajam?enu slobodu okupljanja

- Vlasnici kafi?a žele zara?ivati na puša?ima pa im se i to da - vlada ne želi ograni?avati prava obrtnika

- Seljaci žele saditi pšenicu, a ne povr?e, ok - vlada ne želi ograni?avati agrar

- Školski autobusi napla?uju duplo skuplje prijevoz djece, a vlada im to pla?a - vlada ne želi smanjivati mogu?nosti privatnih poduzetnika

- Poludjeli šoferi ubijaju nemilice na cesti, a vlada im ne konfiscira vozila - vlada ne želi ograni?avati upotrebu privatnog vlasništva

- Duhanska industrija želi pove?ati profit, samo nek se puši - vlada ne želi ograni?avati punjenje prora?una

- Anto ?api? želi penziju, evo stiže - vlada ne želi ograni?avati pražnjenje prora?una

- Kupio sam sinu vježbenicu koju je cijelu godinu nosio u školu i vra?ao iz nje, a da nikad nisu u nju napisali ni crtu - vlada ne želi ograni?avati tiskanje knjiga

- Jure Radi? želi Pelješki most, nema problema, vlada ?e založiti Banske dvore, samo da mu ga se sagradi - vlada ne želi ograni?avati gra?evinski sektor

Ideal za kojim idu hrvatski premijeri je Djed Mraz koji dijeli darove šakom i kapom sve dok mu nokti ne zagrebu po dnu vre?e. I nije za toliku želju za ispunjavanjem želja kriva osobno Jadranka Kosor - iako se po tome što se stalno kesuri u kamere vidi da se o?ajni?ki želi svidjeti svima. Nametanje želje postalo je i prije nje jedini zakon u Hrvatskoj i to se više ne može zaustaviti. Tito je rekao svojim sucima da se ne drže zakona kao pijan plota, ali plot je barem još postojao, a sada pijanac tetura u praznom prostoru. Iako bi razumnije bilo novac ulagati u kompjutore nego u crtan?ice, u salatu umjesto u pšenicu, u bazene umjesto u rak plu?a, u strojeve umjesto u šankove, u prometnu policiju umjesto u prometne nesre?e, u tvornice umjesto u mostove - džaba dobre ideje kada mi to ne želimo. A društvo u kojemu je jedini zakon želja, više se ne zove društvo nego ?opor. Ali kad nas srce tamo vu?e…

Istine i laži o umjetnoj oplodnji

Boris Beck

: ?ini mi se kao da vam je sam dr. Milinovi? tutnuo kovertu u ruke.
- Ja bih rado bio tako važna osoba pa da mi daju mito, ali nisam, što ?ete.

: Neplodni parovi svim srcem žele život.
- Ja želim biti milijunaš, ali za to nemam prirodnih sposobnosti. Ne?u zato oplja?kati banku.

: Zar ne biste sve u?inili da dobijete dijete?
- Ne. Cilj ne opravdava sredstvo.

: Jeste li ikada masturbirali u životu? Vjerojatno jeste, i po?inili nezamisliv genocid.
- Spermiji nisu život, nego potencijal života. Jajna stanica tako?er ima potencijal života, a ostvaruje se kad se spoji sa spermijem.

: ?itataljima ste dužni ispriku jer ste protiv umjetne oplodnje.
- Ja vam nisam protiv umjetne oplodnje. Ona je nehumana, skupa, izuzetno bolna i opasna po zdravlje; žene godinama prolaze tretmane nakon kojih jedva ostaju žive; katkada to ?ine pod pritiskom bra?nih partnera i okoline mimo svoje želje; brakovi trpe jer supružnici ne doživljavaju svoju zajednicu kao obitelj, nego smatraju da su bez djece nepotpuni; budu?i da mnogi postupci ne uspiju, tjelesnim mukama pridružuju se i duševne… Ali ovo je slobodna zemlja i ako netko želi upropastiti život, zdravlje, brak i imetak, ja mu ne?u stajati na putu. No jedna je stvar kad netko radi nešto na svojem tijelu, a drugo kad to radi na tu?em. U oplodnji in vitro proizvede se obilje embrija s kojima se onda ne zna što bi. U Hrvatskoj ih ima zamrznutih 11.000, u SAD-u 500.000.

: Embrij nije život, nego potencijal života.
- Stanica moga nokta nema potencijal samostalnog života. Potencijal života imaju samo spolne stanice. Kloniranje je postupak kojim se potencijal života daje nespolnim stanicama.

: Embrij je samo hrpa stanica.
- Hrpa stanica, sme?a ili zemlje sastoji se od proizvoljnog broja ?estica koje nisu ni u kakvu odnosu. Embrij se sastoji od to?no odre?enog broja sastavnica koje su povezane precizno odre?enim procedurama. To ga ?ini sustavom, a ne neorganiziranom hrpom. Dapa?e, embrij je hiperorganiziran sustav jer u sebi sadrži ?itavu ?ovjekovu biološku budu?nost sve do smrti. Živi sustav je bi?e, ne znam što bi drugo bio.

: Ve?ina embrija propadne pa se zato s njima smije manipulirati.
- Dužina života ništa ne govori o životu. U ratu generali manipuliraju vojnicima od kojih mnogi poginu, ali nisu zato ništa manje bili živi.

Michael Jackson je želio bijelu djecu, Kina ve?i BDP, u Indiji ne žele djevoj?ice, aborteri žele manje ljudi, neplodni više, bolesni vape za mati?nim stanicama, kloniranje je pred vratima, laboratoriji mlate pare… Upali smo u zbrku koja se sve više pove?ava…: Embriji su živi u užem smislu rije?i, ali nisu još postali život u širem smislu.
- Totalitarizam je dijelio gra?ane na gra?ane u užem smislu i na gra?ane u širem smislu. Mislim da politi?ke teorije donose samo zla u genetici.

: Umjetna oplodnja je Božja volja.
- Blago vama kad vam se Bog objavio. Jeste li ve? naru?ili oltar sa svojom slikom?

: Samo krš?anski fundamentalisti misle da je embrij živ.
- To misli i dr. Božo ?olak, rukovoditelj Odjelu za endokrinologiju i reprodukcijsku medicinu u Institutu Vuk Vrhovac u Zagrebu, koji je na RTL-u govorio o “ubijanju embrija”.

: Ne zamrzavaju se embriji nego predembriji, a oni su opet razli?iti od fetusa. 
- Mi u životu prolazimo faze zigote, embrija, fetusa, dojen?eta, djeteta, adolescenta, odraslog ?ovjeka i starca, a na kraju umremo. Nijedna od tih faza nije život, život je tek kontinuitet svih tih faza. Te su faze znanstvena apstrakcija sastavljena od odre?enog broja tipi?nih obilježja koja se kod svakog individuuma ostvaruju razli?ito, a same faze postepeno klize jedna u drugu. Drugim rije?ima, prepustimo velike rije?i dokonim profesorima, njih nema u životu. 

: Predembrij je veli?ine zrnca pijeska.
- Ali nije zrnce pijeska. Ne vidi se pa se smije s njim raditi što se ho?e? Koliko ste vidjeli zrnaca pijeska s ljudskim kromosomima?

: Neki katoli?ki teolozi tvrde da još tri tjedna nakon oplodnje ne postoji fizi?ka podloga za racionalnost, a da embriji nemaju odlike jedinosti i individualnosti.
- Mnogi koje poznajem ne odlikuju se ni racionalnoš?u ni individualnoš?u. Ima nekih manje maglovitih argumenata?

: Predembriji nisu minijaturni ljudi. Oni su nakupina stanica (iako beskrajno dragocjena), koja tek treba poprimiti karakteristike ljudskosti.
- Predembrij miša ostvaruje karkateristike miša, predembrij ?ovjeka karakteristike ?ovjeka. Sva se ta magla diže samo da se prikrije o?ita ?injenica: život po?inje za?e?em. To se ne želi priznati jer se onda ne bi moglo manipulirati ljudima izme?u za?e?a i ro?enja.

: Embrij nema organe, niti njihove prete?e, sve su stanice totipotentne - da se jedna stanica odvoji od zametka, bila bi u stanju (ako je kromosomski zdrava i vrati se ženi), pretvoriti se u odraslog ?ovjeka.
- Dosta šašav argument: ljudski embrij nije ljudski jer se od njega može razviti više ljudi.

: Nije ispravno niti pravedno izjedna?avati predembrij sa živom ro?enom bebom ili ?ak fetusom.
- Ne izjedna?ujem ih. Samo kažem da su to razli?ite etape životnoga puta - kao što se i neboder sastoji od temelja, podzemnih etaža i mnogobrojnih katova. Ne možemo re?i da neboder po?inje od 7 kata, a da ono ispod toga s neboderom nema veze.

: Zametak je nevidljiv ljudskom oku, to je skupina stanica za koje do danas znanost ne može predvidjeti ho?e li postati ?ovjekom.
- Nego što ?e postati? Pasanac?

: Znanstveni podaci dostupni danas teško opravdavaju tvrdnju da je odre?ena zigota nužno i genetski jedinstvena i individua.
- A što kaže znanost, iz kakvih zigota se razvijaju ljudi ako ne iz ljudskih? Može li se koje drugo bi?e razviti iz ljudske zigote?

: Zametak nije embrij jer se ne drži za zid maternice, embrij nije fetus jer ne osje?a podražaje, fetus nije ?ovjek jer se nije rodio…
- ?ista skolastika. Zametak je zametak jer njime smijemo manipulirati, fetus je fetus jer se smije pobaciti, ?ovjek je ?ovjek jer ga štiti zakon. 

: Umjetna oplodnja je vrlo uspješna jer se u Americi dobije živa beba u 39% slu?ajeva, a u Hrvatskoj u 25%. Nakon 4 postupka više od 75% parova dobit ?e dijete. Ne lupetajte gluposti!
- U svojoj sam se neukosti 9 semestara tijekom svojeg prvog studija budio i lijegao sa standardnom devijacijom, tenzorskim ra?unom i normalnom razdiobom. Vi navodite maksimalne postotke (za 27-godišnjakinje), dok su oni za starije i mla?e žene niži, a za 40-godišnjakinje i jako niži. Evo primjera iz života: ženi je u Hrvatskoj u 5 godina izva?eno 100 jajašaca, uspješno je oplo?eno 30, od 13 embriotransfera rodilo se jedno dijete, ostalo je još 5 embrija smrznutih. Ako ta žena ima 27 godina, vjerojatnost da ?e roditi dijete u prvoj godini iznosi 15%, ako ima 20 godina onda 12%, ako ima 40 godina, onda samo 5%. Uspješnost oplodnje jajašca u njenom slu?aju je 30% u 5 godina, što iznosi 6% godišnje, a postotak uspješnih trudno?a 1% u 5 godina, odnosno 2 promila godišnje. Sada vam je jasno da se embriji ne zamrzavaju iz eti?kih i medicinskih razloga, nego zato što je oplodnja jajašaca in vitro iznimno neuspješna. (Sa zamrznutim embrijima postotak uspješnih trudno?a na godišnjoj razini ska?e s 2 promila na 7%.)

: Mnoge žene nakon uspješne umjetne oplodnje za?nu dijete s pratnerom posve prirodno. To je zato što IVF resetira tijelo.
- Kompjutori se resetiraju, a ne tijela - na ovom se primjeru vidi da mehanizacija oplodnje vodi do mehanizacije tijela. Imam i na?elni prigovor na ovaj argument: budu?i da nisu poznati svi uzroci neplodnosti, sasvim je mogu?e da su ti uzroci bili prolazne naravi, da su s vremenom nestali i da IVF nije imao nikakva utjecaja na plodnost para.

: Poznajem zaista puno neplodnih žena i NITKO od njih nije imao abortus.
- A ja znam neke koje su imale. I što ?emo sada?

: Nijedan slu?aj manipulacije spermijima i jajašcima nije otkriven jer NE POSTOJI.
- Osim slu?aja dr. Asima Kurjaka koji, gle ?uda, nije osu?en.

: Zbog ?ega bi nekom bilo zabranjeno uzgajati nakupinu stanica nastalih spajanjem svojih i partnerovih ili darovanih spermija i jajašaca, sa svrhom npr. lije?enja danas neizlje?ivih bolesti? Zbog ?ega netko ne bi imao pravo da nekoliko vlastitih i partnerovih (ili donatorovih) nakupina stanica odbaci da bi iz one najperspektivnije možda nastalo (toliko željeno) dijete?
- Ljudska bi?a kao nakupine stanica što služe kao rudnik organa? Samo meni ovo zvu?i jezivo?

: Trpati zamrzavanje embrija u isti koš s abortusima, promiskuitetom, dizajniranim bebama, genetskim manipulacijama, Michaelom Jacksonom i feticidom u Kini je krajnje NEPRAVEDNO.
- Ne trpam ih ja u isti koš, nego su iz istog koša sami izašli - iz ?injenice da zakonodavci ne štite život. U Hrvatskoj se ljudski plod smatra vlasništvom majke do 3. mjeseca ako je zdrav, a i dalje ako nije, te smije s njime slobodno raspolagati sve do uništenja (zanimljivo je da otac nije suvlasnik); u Kini se ljudski plod smatra državnim vlasništvom sve do ro?enja pa seoski partijski sekretari organiziraju otmice ilegalnih trudnica. Michael Jackson je želio bijelu djecu, Kina ve?i BDP, u Indiji ne žele djevoj?ice, aborteri žele manje ljudi, neplodni više, bolesni vape za mati?nim stanicama, kloniranje je pred vratima, laboratoriji mlate pare… Upali smo u zbrku koja se sve više pove?ava, a nitko ne zna iza?i van. Zbrka u društvu izaziva zbrku u glavama, zbrka u glavama stvara zbrku u mislima, zbrka u mislima rezultira zbrkom u pojmovima. I to je to.

Rumijeva duhovna mudrost

Ružica Filipovič

Šams se pojavio kao potvrda Rumijeva nadahnu?a, da bi ga poveo u sam zenit misti?noga doživljaja. Dvije su godine bili nerazdvojni, a tada Šams nekud nestade, te ga više nitko nikada nije vidio. Neki tvrde da je bol zbog ovoga gubitka nagnala Rumija da ustoli?i legendarni bogoštovni ples – ili vrtokret – me?u svojim sljedbenicima, kasnije prozvanim vrtokretnim dervišima. U mnogim svojim pjesmama Rumi kazuje o svojoj ljubavi prema Šamsu; lik Šamsa stoji kao usporedba za Boga, a bol zbog rastanka s duhovnim prijateljem predstavlja bol Rumijeva odvajanja od Boga i njegove ?ežnje za Bogom. Poslije Šamsova iš?eznu?a Rumi je napustio javna propovijedanja, i posvetio se radu sa svojim sufijskim u?enicima; tada je otpo?ela prava bujica misti?ne poezije, koja mu je donijela priznanje kao jednomu od najve?ih književnih i duhovnih pojava svih vremena.

Izbor u ovoj maloj antologiji sa?injen je da bi se pokazala širina, kako u stilu tako i u stvarima o kojima je rije? u Rumijevu duhovnom stvaralaštvu; najve?ma su uzimane iz velikih Rumijevih pjesmotvora, Masnavija (ili Mathnawija), i Divan-I Šamsa. Prvo je djelo epska pripovjedna poema od 25 000 dvostiha, u sroku, a na perzijskomu jeziku, napisana tijekom posljednjih petnaest godina Rumijeva života. O tomu se djelu govori kao o “Perzijskomu Kuranu”, i ono se širom i daljom smatra najve?im duhovnim remek-djelom, ikada skladanim; napisano je naširoko prihva?enim svakodnevnim jezikom, pou?ljiva stila. Tuma?enja glavnih tema sufijskoga misti?nog života i doktrine preple?u se i preslažu s mješavinom prosvjetnih pri?a, slikovitih poslovica, i prispodoba, te ?ine od toga djela duhovni udžbenik, koji ?itatelja vodi bogoslovnom stazom, a sufijskim korakom.

Njegovo drugo glavno djelo, Divan, (u prijevodu “zbirka”), sadrži ostatak Rumijevih pjesama, od nekih 35 000 ili više stihova kratke lirske poezije. Ta zbirka pokriva trideset godina rada, od dolaska Šamsa, sve do Rumijeve smrti. U usporedbi sa srazmjerno trijeznim Masnavijem, pojedina?ne pjesme u Divanu po prirodi su ekstati?nije, i doimlju se kao izljevi ?uvstvenih ushita, što ?esto oslikavaju opojnost Božje ljubavi, i govore o najdubljim ?ežnjama ljudskoga srca. Jedna tre?ina tih stihova upu?ena je Šamsu, a Rumijevo izuzetno dostignu?e leži u preobrazbi ?ovjekove strasti u zrcalo sjedinjenja s Božanskim.

Nekoliko navoda uzeto je iz Rumijeva proznog djela Fihi ma Fihi. I ova je knjiga napisana u kasnijim godinama, a temelji se na predavanjima i razgovorima, koje je Rumi vodio sa svojim u?enicima. Pou?iteljske naravi, ona poput Masnavija rabi usporedbe i prispodobe da bi objasnila sufijska u?enja.

Sufijska staza stremi prema duhovnomu savršenstvu kroz samopreobrazbu, kako bi se stiglo u blizinu Boga, koji je sušto savršenstvo. Prvenstveni je cilj jednog Sufija nadilaženje ili “poništenje” male sobosti, ili ega, koji se postavlja kao prepreka ili “koprena” izme?u ljudskoga srca i Boga, izobli?uju?i naš vidik stvarnosti, i zapretaju?i našu sposobnost da sazrijemo do naše pune i prave sobosti, kojom savršeno odražavamo Božja svojstva. Stoga je (sufijsko) žarište okretanje duše k Bogu; Bogousredoto?enje, nasuprot samousredoto?enju; duhovni, a ne tvarni i prolazni svijet; unutarnja, duhovna promjena umjesto promjene u vanjskoj stvarnosti svjetovnih položaja i bogatstva.

Napredak na ovoj stazi ovisi o ljubavi Božjoj i o duhovnim bitkama (ili “svetomu ratu”), koji ?ovjek mora voditi da bi “osvjetlao zrcalo srca”, i na taj na?in stekao bistrinu pogleda, istinski potrebnoga da bi se ugledalo naše jastvo i duhovna zbilja. To nam može donijeti svjetovnu patnju, ali vodi ve?oj sre?i u onostranstvu, dok zastajanje na stazi da bi se užila svakojaka lagoda i ugoda ovoga svijeta vodi u veliku patnju na onomu svijetu. Rumi tako?er koristi prispodobu pe?i da bi predo?io proces duhovne preobrazbe, kojim ?e se zahr?alo željezo našega srca rastaliti, pro?istiti, i ugla?ati, sve dotle dok se u njemu ne pokaže jasan odraz Nevidljivoga. Savršeno odraziti Božji lik srcem, zna?i sjediniti se s Bogom.

Ova mala antologija ne može u?initi više no ponuditi predokus Rumijeve misti?ne vizije. Tko želi saznati više, neka se pozabavi Franklin Lewisovim izvrsnim i iscrpnim životopisom Rumija, gdje ?e na?i vrlo opsežno izvješ?e o pjesnikovu životu, vremenu, i misli. Rumijeva popularnost nije potamnila s vjekovima – njegovo se djelo danas ?ita više nego ikada prije, nadahnjuju?i ?itatelje svih vjera i vjerovanja. U dobu sve svjetovnijemu i ?esto na mukama, ovaj ponizni sufijski trapljenik nudi dodir divote, dok otkriva mogu?nost božanske ljubavi, vode?i ?itatelja duž staze duhovnoga rasta sa straš?u, strpljenjem, i nepopustljivom jasno?om.

Piju li žedni vodu iz ?aše, oni ?e u njoj vidjeti Boga. Oni, koji su ljubavlju Božjom nezanijeti, vidjet ?e u njoj tek svoje lice.

Zaljubljeni nikad ne traga, a da za njim ne traga i njegov Ljubljeni. Kad munja ljubavi prostrijeli ovo srce, zasigurno znaj da je ljubav i u onomu srcu. Kad u tvojemu srcu narasta ljubav za Boga, nema sumnje da te Bog ljubi.

Naša želja za Bogom razgorijeva se Njegovom ljubavlju: svi putnici svoj put prevaljuju zahvaljuju?i sili Njegove privla?nosti. Uzlije?e li prah bez vjetra? Plovi li la?a bez mora?

O srce, ako imalo razlikuješ radost od tuge, bit ?eš razdrto i predvojeno. Premda je sladak okus onoga za ?im žudiš, zar tvoj Ljubljeni ne želi da budeš bez želja? Oh, u smrti je život onih što vole: ne?eš osvojiti srce
Ljubljenoga dok svoje srce ne izgubiš.

Netko je upitao: “Što je to ljubav?” Bog je odgovorio: “Saznat ?eš, kad sebe u meni izgubiš.”

Kad se od bola ljubavi razbuja tvoja duhovna radost, ruže i ljiljani obuzet ?e vrt tvoje duše.

Religija Ljubavi nadilazi sve druge religije;onima koji vole, Bog je jedina vjera, jedina vjeroispovijest.

Ti si moje nebo, a ja sam zemlja što se ?udi Tvojemu neumornom naviru iz mojega srca! Ja sam tlo sasušenih usana! Dobrostivo me napoji - to ?e ovaj prah pretvoriti u nasade ruža! Kako li zna zemlja što si posijao u njezinu srcu? Ti si je Sobom prožeo, i Ti znaš njezin teret!

Re?e voda ne?istomu: “Do?i!” Re?e ne?isti vodi: “Stid je moj prevelik.” Odgovori mu voda: “Kako ?e se bez mene oprati tvoj stid?

Nisam li ti rekao: “Ne odlazi, jer Ja sam ti prijatelj?” U ovomu privi?enju ništo?e, Ja sam praizvor Života! ?ak i ako Me gnjevan napustiš za narednih stotinu tisu?a godina, na kraju ?eš se vratiti, jer Ja sam tvoj istinski Cilj!
Nisam li ti rekao: “Ne zadovoljavaj se svjetovnim stvarima?” Jer Ja oblikujem svetište tvojega zadovoljstva! Nisam li ti rekao: “Ja sam More, a ti si riba?” Ne zamamljuj se obalom, jer Ja sam tvoje Kristalno More!
Nisam li ti rekao: ” Ne ulije?i u zamku poput ptice?” Do?i k meni, jer Ja sam Sila tvojega leta! Nisam li ti rekao: “Oni ?e te oplja?kati i ostaviti te smrznuta?”
A ja sam Vatra, Toplina, i Žar tvoje želje!
Nisam li ti rekao: “Umrljat ?e ti karakter, sve do zaborava da sam Ja Izvor tvoje ?istote?”
Nisam li ti rekao: “Ne pitaj kako ravnam tvojim životom?” Jer Ja sam Tvorac, a nisam ravnatelj.
Ako ti je srce svjetiljka, daj joj da te odvede na tvoj pravi put. A ako si pobožan, znaj da sam Ja tvoj Bog!”

Kad Boga tražiš

Zatisni to svoje uho, željno niske ?ulnosti, jet ti poput pamuka gluši savjest, i brtvi tvoje unutarnje uho. Budi bez uha, bez osjeta, bez misli, i oslušni glas Boga, koji te zove da se vratiš. Naš govor i pokret vanjski je
put, naš je nutarnji put iznad nebosklona. Tijelo putuje svojom prašnom stazom; duh, poput Isusa, morem kora?a.

Znaj da je vanjski oblik prolazan, a da je neprolazan svijet istinske zbilje. Dokle ?eš igru ljubavi igrati s oblikom vr?a? Okani se vr?a, i kreni u potragu za vodom!

Bog ti je u srce posadio želju da Ga tražiš. Ne obaziri se na svoje slabosti, ve? se posveti traganju. Svaki je tragatelj vrijedan takvoga traganja. Potrudi se, još se ja?e napregni, da bi ti duša umakla iz tamnice
puste tvari.

Bio ti hitar ili spor, na kraju ?eš na?i ono što tražiš. Uvijek se svim srcem predaj svojemu traganju. Makar bio pognut, makar hramao, ne odustani od potrage, ve? mili cestom ususret Njemu.

Dok oblak ne propla?e, kako da vrt procvjeta? Dok ?edo ne zapla?e, kako da mlijeko pote?e? Novoro?en?e zna da ?e pla?em dozvati dojilju. Ali Dojilja svih dojilja podojit ?e te samo kad se krikom oglasiš.

Re?e prorok da je rije? Božja: “Ne sadrži Me kr?ag ni skupocjen, ni priprost; ne sadrži Me zemlja, ni svi neboskloni. Ve? Me sadrži srce Mojega vjernog sluge. Kakva li divnog ?uda! Ako Me tražiš, u srcu Me njegovu traži.”

Kad se s Ljubljenim sjediniš

Mi smo svirale, Tvoja je sva naša glazba; mi smo planina, koja samo Tebi jekom vra?a; nas, šahovske figure, Ti redaš u redove, i šalješ nas u pobjede ili poraze. Mi smo lavovi – vez i ukras neotvorenih zastava; Tvoj nevidljivi vjetar vijori s nama po svijetu.

Što to zna?i saznati Božju jednotu? To zna?i, razoriti sebe u nazo?nosti Jednoga. Želiš li sjati kao podnevno sunce, spali mrak samopostojanja. Rastopi se u Bi?u Onoga, tko je Svedržitelj. ?vrsto si se držao za “ja” i “mi”, i to dvojstvo tvoja je duhovna propast.

Gle, sam sebi sam neznan, pa što mi je, zaboga, ?initi? Ne klanjam se ni križu ni polumjesecu, nisam ni kaur ni židov. Dom mi nije ni istok ni zapad, ni kopno ni more; rod mi nije ni an?eo ni zemni patuljak. Nisam iskovan ni od vatre, ni od pjene, nisam sa?injen ni od praha, ni od rose. Nisam ro?en u dalekoj Kini, niti u Saksinu, a ni u Bugarskoj, ni u Indiji od pet rijeka; nisam stasao u Iraku, ni u Korasanu. Ne stanujem ni na ovomu, ni na onomu svijetu, ni u raju, a ni u paklu. Ne otpadoh iz Edena, a ni iz Rizvana, niti mi je podrijetlo Adamovo. U mjestu izvan najdaljega mjesta, u predjelu bez sjene i traga, dušu i tijelo nadilaze?i, ja vazda nanovo živim u duši mojega Ljubljenog!

Što je netko budniji u svijetu tvari, to dubljim snom spava u svijetu duha. Takva budnost u tvari gora je od svakoga sna, jer kada nam duša nije u Bogu probu?ena, naša tjelesna budnost zatvara vrata božanskim darovima.

Zrcalo Božanstva

Bijaše to divan vo?njak, bogat stabaljem i vo?em, vinovom lozom i zelenilom. Tamo je sjedio Sufi, s glavom na koljenima; sklopivši o?i, utonuo je u duboko, nezemno tihovanje. “Zašto”, upitaše ga, “ne gledaš ove znakove Milostivoga Boga, koje je On svuda uokolo pogledu nam ponudio?” “Znakove”, odgovori Sufi, “ja gledam iznutra, u sebi: vani su samo simboli znakova.”
Što je sva ova ljepota na svijetu? Odraz zadrhtale grane, što se u potoku odslikava, odsjaj onoga vje?nog Vo?njaka, što stoluje neuveo u ljudskim srcima.

Oni koji nije?u Boga nalik su ?ovjeku koji se odri?e svjetlosti sunca i mjeseca, da bi zarinuo glavu u pijesak i pitao: “Ako je duh Božji nazo?an u prirodi, gdje je onda njegova svjetlost?”
Da bi vidio ljepotu Boga oko sebe, on najprije mora podi?i glavu iz pijeska i pogledati oko sebe.

Ljepota i veli?ina Boga pripada Njemu; ljepota i veli?ina stvorenoga svijeta posu?ena je od Njega.

Ljudski duh

Vidljivo je tijelo, skriven je duh. Tijelo je poput rukava, duh je ruka u rukavu. I um je nevidljiv, ali se i um i duh naziru u ponašanju ?ovjeka.

Ljudski je duh skriven, nesaznatljiv. Rije?ima našim i postupcima mi otkrivamo nutarnju prirodu njegove biti. Bit je toga duha nepromjenjiva, ali njezin izraz – naše rije?i i djela – prolazne su i podložne mijeni. Naša
molitva, duhovne bitke, post, sve je prolazno, ali duh koji ih poti?e, traje zauvijek. Duh ?ovjeka brusio je i kušao sebe na kamenu kuša?u božanske zapovijedi.

Tijelo je šator duhu, la?a Noi.

Ljudski je duh svijetao, i traži ono što je dobro. Mala sobost je tamna i pod uplivom je osjetila. I kako onda mala sobost pobje?uje duh? Ona ga svladava zato jer joj je tijelo dom, dok je duh stranac u svijetu tjelesnosti. Pas brani svoje dvorište poput podivljala lava.

Evo kakvo je stanje ?ovjeka: donešeno bje an?elovo krilo i svezano za magar?ev rep, kako bi magarac mogao prihvatiti štogod od vrlina an?ela, ?ijim je sjajem obasjan.

Jezgra je svakoga ploda bolja od njegove kore. Gledaj tijelo kao koru, a na duh gledaj kao na jezgru.

Svrha života

Bog je spustio ljestve pred naše noge: nama je penjati se, korak po korak. Imaš noge: pa zašto glumiš hromoga? Imaš ruke: zašto kriješ prste koji umiju zgrabiti? Poneseš li Božji teret, On ?e te podi?i. Prihvatiš li Njegove zapovijedi, On ?e te zasuti Svojom miloš?u i obiljem. Tražiš li sjedinjenje s Bogom, združit ?eš se s Njim za svu vje?nost.

Bio je to Stvoritelj naš, koji nas je vodio kroz stupnjeve razvoja, od stanja životinjskoga do stanja ljudskoga. Svrha Mu je bila u?initi od nas bi?a uma i svjesnosti, kako bismo Ga mogli spoznati.

Svijet je nalik na sudnicu, u kojoj je Bog naš sudac. Pozvani smo ispuniti naš savez s Onim, tko nas je upitao: “Nisam li ja gospodar tvoj?” Na šta smo Mu odvratili: “Oh, da.” I budu?i da smo ovdje na zemlji usred postupka sudskoga, svaka nam rije? i djelo postaje svjedok i dokaz tog saveza.

Malo pomalo Bog ?ovjeku oduzima ljepotu; malo pomalo i izdanak vene. Po?i i kazuj na sva usta: ” Komu god udijelismo duljinu dana, tomu dodijelismo i njihov otklon. Tragaj za duhom; ne poklanjaj srce kostima.

Svijet je tamnica, a mi smo zato?enici: iskopaj rupu u tamni?kom zidu i izi?i u slobodu!

Ne gradi dom svoj u zemlji drugih; svoj posao obavljaj, a ne posao stranca. Tko je stranac? Tvoje zemno tijelo, izvor svih tvojih žalosti.

Bio ti na svijetu i najve?i u?enjak svojega vremena, promatraj kako nestaje taj svijet i to vrijeme!

O Ti, koji si nam u?inio lakim ovaj trud besplodni, a ni?im na zemlji nagra?en, oslobodi nas! Nama se on ?ini zamamnom mekom, ali doista je samo kuka udice. Pokaži nam kakav uistinu jest.

Onostrani život

Ne pla?i na mojemu grobu “o jao, tebe nema”, jer za mene to je vrijeme radosnoga susreta! Kad me budu spuštali u raku, ne reci mi zbogom, jer ja odoh iza zastora u vje?nu milost!

Svatko se toliko boji smrti, a istinski se Sufi tek smije; ništa ne može nauditi njegovu srcu. Ono što udara po ljušturi školjke, ne doti?e biser.

Kad bi nam se pokazalo duhovno onostranstvo, i put u njega, niko ni ?asa više ne bi ostao u ovostranstvu.

Kad ja umrem i ti mi u posjete do?eš, ne dolazi mi na grob bez bubnja. Jer na Božjoj gozbi narika?ama nema mjesta.

Ovaj je svijet poput sna, ali se tebi, spava?u, ?ini stvarnim, sve dok iznenada ne osvane smrt, i ne oslobodi te no?i razmišljanja i laži. Kad ugledaš svoje stalno boravište, nasmijat ?eš se žalostima koje su opsjedale tvoje zemaljstvo. Kad se probudiš, postat ?eš svjestan svega što si ?inio u snu, u tomu postojanju svezanom za zemlju. Ne misli da ?e se tvojim djelima suditi tek kao ružnim postupcima po?injenima u snu, a bez posljedica po tebe. Ali u ?asu bu?enja, suze tvoje žalosti, i jauci tvojega bola, okrenut ?e se u radost!

Smrt je zapravo duhovno ro?enje, puštanje duha iz tamnice ?utila u slobodu Božju, baš kao što je tjelesno ro?enje oslobo?enje ?eda iz zatvora maternice u slobodu svijeta. Dok je poro?aj bolan za majku, on djetetu donosi odrješenje.

Re?e jednom neki ?ovjek: “Ovaj bi svijet bio divan, kad ne bi bilo prijetnje smrti.” Prijatelj mu odgovori: “Bez smrti, ovaj zbrkani svijet ne bi valjao ni šupljega boba. Bio bi poput neobrana kukuruzna klipa u polju, jalov i zanemaren, sa zrnima koja ne?e služiti za hranu. Ono što je zaista smrt, ti si pomiješao sa životom, i svoje si sjeme posijao u neplodnu zemlju.”

Sufijska knjiga nije od tinte i slova, ništa drugo nije, ve? srce bijelo kao snijeg.

Jednoga jutra, neka žena upita svojega ljubavnika da bi ga kušala: “Voliš li me više, no što voliš sebe?” On joj odgovori: “Toliko te volim da sam pun tebe od glave do pete. Od vlastitoga postojanja ne ostade mi ništa osim imena.” Ljubiš li Boga, onda ?eš za Nj osjetiti isto što i ljubavnik za svoju dragu.

Ova naša mala sobost dio je pakla. Samo se s pomo?u Božjom ona može svladati.

Vitez bojovnik koji prodire u redove protivnika malen je u usporedbi s istinskim pobjednikom, koji pobje?uje svoju malu sobost.

Pametni žele nadzor nad sobom; djeca žele slatkiše.

Postani, koliko možeš, rob, a ne vladar. Izdrži udarce: ne budi palica, budi lopta.

Svatko je dijete, izim ?ovjeka, Bogom opijena. Nitko nije odrastao, izim ?ovjeka, od želje slobodna.

Što je zrcalo Bitka? Nebitak. Prinesi na dar nebitak, ako nisi budala.

Ti si sjena: zrakama se Sunca poništi! Dokle ?eš sjenu svoju gledati? Gledaj i u Njegovo svjetlo!

Moja je mala sobost preminula za ljubav Božje Sobosti, a Bog je ostao sam; pred stopalima se Njegovim vijem poput prašine. Osobna sobost može postati prahom, koji ?uva samo Njegove stope. Budi prah Njegovim stopalima, a zaradi otiska Njegovih stopa, pa ?eš jednoga dana postati kruna Njegova.

Pro?iš?uju?i srce

?isto srce zrcalo je bez mrlja, koje odražava slike beskrajne ljepote. Mojsije, taj savršeni svetac, odražavao je zrcalom svojega srca bezmjerni oblik Onoga, tko je bezoblik, sliku Onoga, tko je okom neugledan. Taj oblik, ta slika, ne sadrži se u nebesima, ne sadrži se u oceanu, niti u svemiru. Jer sve to ima me?e i granice, a zrcalo srca je bezgrani?no.

Rekoše Kinezi sultanu: “Od nas nema boljih umjetnika.” Grci nato priklopiše: “Ve?a je naša vještina i osje?aj za ljepotu.” Da bi se ovo pitanje riješilo, sultan odlu?i prirediti i jednima i drugima takmi?enje, pa ih povede u odaju, zastorom na dva dijela razdijeljenu. Kinezi zaiskaše u sultana stotinjak razli?itih boja, zaiskaše i zlato, srebro, i drago kamenje. Grci zatražiše samo laštilo i tkanine za gla?anje, pa se iza zastora dadoše marno na posao. Kad Kinezi završiše s radom, do?e sultan i stade razgledati njihove zidne slikarije. Osta preneražen, pun strahopoštovanja. Tada Grci podigoše zastor, koji je dijelio odaju na dva dijela. Odraz kineskih slikarija pade na ugla?ani zid, i sve ?emu se sultan ?as prije divio, pokaza se na sjajnoj podlozi još ljepšim. Grci su sufiji, koji su, i bez knjiškoga znanja, pro?istili svoje srce od pohlepe, požude, zavisti, i mržnje.

Kad se izbistri i ?istim postane zrcalo tvojega srca, ugledat ?eš u njemu prizore s onu stranu zemlje i vode. Vidjet ?eš ne samo slike, ve? i Njihova slikara – kako sag duhovnoga postojanja, tako i njegova Tkalca.

Sufiji su dušino zrcalo – bolje od svakoga drugog zrcala, jer ugla?aše svoja srca mišlju na Boga i tihovanjem u Njemu, sve dok im zrcalo srca ne uzvrati istinskom slikom Izvornika.

O Bože, smekšaj nam kamena srca da budu kao vosak; naš pla? u?ini Svojemu uhu milozvu?nim, i milosti Svojoj ciljem.

Zrcalo srca mora biti bistro, da bismo razlu?ili rugobu od ljepote.

Ako te svaki udarac bude razgnjevio, kako li ?eš onda ugla?ati svoje zrcalo? Kako ?eš svoje srce o?istiti?

Ako je tvoja misao ruža, ti si ruži?njak; ako li je trn, ti si triješ?e za potpalu.

Ljepota srca trajna je ljepota: s njezinih usana pije se voda života. Uistinu, i voda, i onaj tko vodu to?i, i onaj tko vodu pije – sve troje biva jedno kad ti razbiješ svoj talisman. Takva se jednost ne može doku?iti umovanjem.

Slobodna volja

Božja je slobodna volja poticaj našoj slobodnoj volji. Njegova je slobodna volja nevidljiva ispod prašine; ona tvori našu slobodnu volju. Njegove zapovijedi nama priznaju našu slobodnu volju. On nas ne prisiljava na posluh, On nas na posluh poziva.

Nema sumnje da ljudska bi?a imaju slobodnu volju: pogledajmo sav taj o?igled dokaza oko sebe. Nitko ne izdaje zapovijed kamenu: “Do?i!” Niti itko od nežive stvari o?ekuje odgovor. Sli?no tomu, nitko nikomu ne kaže da poleti, niti slijepcu kaže da gleda. Nitko ne veli kamenu: “Zakasnio si”, niti pita palicu: “Zašto si zadala onaj udarac?” Niti bi itko govorio te stvari ikomu u koga nema slobodne volje, i tko sve što ?ini, mora ?initi. Obveze i zabrane, ?ast i prijekor ti?u se samo onih, u kojih je slobodna volja.

Ljudska bi?a imaju slobodnu volju u stvarima nepravde i zlodjelništva. Ta je slobodna volja svojim korijenom u našemu duhu i srcu.

Evo prispodobe da rasvijetli razliku izme?u prisile i slobodne volje: kad te obuzme strah, ruke ti zadrhte, i to je nehotni tjelesni ?in. Prestrašeni ?e možda i nasrnuti na bližnjega. Bog je omogu?io obje te kretnje, ali njih se ne može jedna?iti. Možda ?eš požaliti zbog udarca kojega si nekomu zadao, ali nitko se ne?e kajati zbog nehoti?noga drhata.

Oko koje vidi

Sloboda od predrasuda daje o?ima svjetlost i mo? razbira, dok te sebeljubivi poriv oslijepljuje, i predrasuda pokapa tvoje neznanje u grob. Bez predrasuda, neznanje postaje mudro; s predrasudom, znanje biva izopa?eno. Odupri se napasti, i tvoj ?e se vid izbistriti; postupaj samoživo, pa ?eš oslijepiti, i robom ?eš postati.

Premda sve ove tjelesne ljušture diljem svijeta žive po milosti Mora duše – nema bisera baš u svakoj školjci. Otvori o?i i pogledaj u sva?ije srce, otkrij što ima unutar svakoga, jer taj se skupocjeni biser rijetko nalazi.

Kad je uho osjetljiva sluha, ono postaje okom. Ina?e bi se rije? Gospodnja u uhu uzam?ila, i ne bi stigla u srce.

Oko koje vidi bolje je od tri stotine sljepa?kih štapova: jer oko umije razabrati biser od pijeska.

Druženje s Bogom tvoje ?e trnje pretvoriti u ruže.

Život vjere

Nagrade za život vjere i odanosti Gospodu jesu ljubav i unutarnji zanos, i sposobnost da se primi svjetlost Božja.

Kad teret utovariš u la?u, ?iniš to u dobroj vjeri da ti la?a ne?e potonuti, da ?e sretno sti?i na drugu obalu – a ne znaš ho?e li. Kažeš li: “Ne?u se ukrcati dok zasigurno ne saznam što mi slijedi”, tada ne?eš obaviti nikakav posao: jer tajna te dvije sudbine nikada se ne otkriva. Trgovac malodušni niti gubi, niti dobiva; ne, on gubi, jer ostaje bez svojega bogatstva. Samo oni gorljivi u svojoj potrazi, oni koji vjerno traže plamen, na?i ?e svjetlost. Budu?i da svaki pothvat polazi od nade, vjera je zacijelo najvrijedniji doseg nade, jer vjerom se osvaja spasenje.

Napjevi Davidovi mile se vjerniku, dok nevjerniku nisu bolji od škripe piljenja drva.

Osvježi svoju vjeru, ali ne govorenjem. Tajno si osvježio svoje želje. Sve dok su ti želje svježe, vjera nije, jer želja je ona, koja zaklju?ava vrata.

Odani se vjernik klanja voljko, nastoje?i Bogu ugoditi, i posve?uju?i tomu svoj život. Nevjernik se klanja Bogu nevoljko, posve?uju?i sebe ispunjenju svoje želje. Istina, on vodi ra?una o Božjoj tvr?avi, ali tvrdi da njom zapovijeda. Vjerni poklonik brine se o toj tvr?avi zbog Kralja, a ne zbog mo?i ili položaja.

Molitva i misao na Boga

Da je isteklo vrijeme za molitvu, ovaj bi svijet postao za tebe mra?no mjesto, a suze razo?aranja i bola tekle bi ti iz o?iju poplavno; jer svatko uživa u nekomu ?inu poklonstva, i preteška bi mu bila takva uskrata, makar i na kratak ?as. To razo?aranje i bol vrijedni su stotinu molitava: ta što je obredna molitva u usporedbi sa žarom ponizne ?ežnje?

Jedan je ?ovjek no?u dozivao Boga sve dok mu usne ne postadoše slatke od Božjega imena. “A što sada, ti kukalo i jaukalo,” javi se Vrag, “gdje je odgovor ‘tu sam’ na sve tvoje povike ‘Bože, bože?’ Ni glasak da si?e s prijestolja – pa dokle ?eš ga utaman dozivati?” Slomljena srca ?ovjek liježe da spava. U snu je ?uo božanski glas: “Tvoj zov ‘O Bože!’ Moj je odziv ‘ovdje sam’. Tvoja žarka molba Moja je poruka, i cijela tvoja stremnja da Me dostigneš nije ništa drugo nego Moje ruke pred tvojim stopalima, što ti skidaju okove i privla?e te k Meni. Tvoja ljubav i strah om?a je za Moju milost! A na svaki tvoj krik ‘O, Bože moj!’ Ja odgovaram po stotinu puta ‘ovdje sam’.”

Toliko sam se molio da sam se pretvorio u živu molitvu – svatko tko me susretne moli me za molitvu.

Dok je kora?ao putem, Mojsije za?u pastira koji se Bogu moljaše, nude?i Mu da Ga služi, da mu sobu sprema, kosu da Mu ?ešlja, pere Mu rublje i noge, donosi Mu hranu, i ruku Mu ljubi. Ukori Mojsije pastira zbog svetogr?a: “Bog ne treba takvih usluga od tebe.” Pastir, zdvojan, razdra svoju odje?u i ode u pustinju. Te se no?i Bog ukaza u snu Mojsiju, i opomenu ga ovako: “Ti si mojega slugu odale?io od Mene. Nisam ustoli?io bogopoklonstvo zbog Svojega dobra, ve? zbog dobra Svojih slugu. Njihovi Me slavopjevi ne uzvisuju, ve? njima udjeljuju ?isto?u i sjaj. Ne gledam na njihove rije?i, ve? na njihov duh i ?uvstvo. Gledam u njihova srca da vidim jesu li lijepa, zato jer je srce suština. Ja želim žar i plamen, žar i plamen! Rasvijetli svoju dušu vatrom ljubavi, i spali do pepela sve misli i rije?i!”

Odvojenost od Boga je kao pad u zdenac; pomisao na Njega je konopac.

Osvajanje vrlina

Bog je stvorio tvarni svemir da bi sebe o?itovao, i da bi se otkrilo blago Njegove mudrosti. Rekao je: “Bio sam blago neotkrito.” Poslušaj! Jednako tako ne smiješ dopustiti da tvoja duhovna stvarnost potone, umjesto toga moraš djelom o?itovati svoj duh.

Druženje sa svetima od tebe ?ini sveca. Bio ti kamen, bio ti mramor, postat ?eš dragulj, ako druguješ s ?ovjekom srca.

Bože sa?uvaj, ne tražim ja ništa od bogostvorenih bi?a: unutar mojega srca ima cio svijet zadovoljstva.

Ljubaznost, srcem i dušom neiskrena, nalik je bilju na tlu pepelnomu, o prijatelji. Pogledajte ga izdaleka i pro?ite: jer ne prija ni jeziku kao hrana, ni nosu kao miris.

Obe?anja i sporazumi prekršeni, posljedica su gluposti; vjernost vlastitoj rije?i pristaje onomu, tko se Boga boji.

Nikada na ovomu svijetu kušnje ne vidjeh ništa skupocjenije od valjana karaktera. U koga je god dobra ?ud i karakter, taj ?e biti spašen na Sudnji dan, dok propast ?eka srcem ne?iste, vrlinom oskudne.

Nijedno se zrcalo ne vra?a u gvož?e; nijedan se kruh ne vra?a u pšenicu; nema grož?a zrela da opet bude kiselo. Sazrij, i ne daj se promjeni na loše. Postani Svjetlost.

Izbjegavanje zamke

Znaj da je svaka r?ava navada trnov grm. Uostalom, mnogi je put to trnje probolo tvoje tabane.

Po?e lav sa zecom na zdenac, i zagleda se u nj. Ugleda vlastiti lik, i kraj njega tustoga zeca. Netom je spazio svojega “protivnika”, pusti on zeca, a sam sko?i u zdenac. Pade u jamu koju je sam sebi iskopao: njegovo je zlosilje po njemu uzvratno udarilo.
O ?itatelju, mnoge pogreške koje u drugima vidiš, zapravo su tvoje vlastite, u bližnjima odražene! U drugima vidiš sve što si sam – vidiš svoje licemjerje, zlobu, i drskost. Te mane nad kojima se zgražaš, zbiljski su tvoje vlastite, ali ih u sebi ne vidiš tako jasno, ina?e bi sebe svom dušom zamrzio. Poput lava koji napada svoj odraz u vodi, ti samo sebi štetiš, o budalasti ?ovje?e. Kad padneš na dno bunara svoje vlastite prirode, tada ?eš znati da je greška u tebi. Kao što prorok re?e: “Vjerni su zrcalo jedni drugima.”

?uvaj se, i ne dopusti sebi u?initi ono, što se kosi s tvojim poimanjem dobra, a oslanjaju?i se na misao da ?eš se kasnije pokajati i zaiskati Božji oprost. Pravo kajanje munjevno sijeva grizodušjem i pljušti suzama – trebaju mu munje i oblaci, baš kao što su toplina i kiša potrebni zrijenju vo?a. Bez munje srca i kišnih oblaka o?iju, kako stišati vatru božanskoga gnjeva? Bez munja i oblaka, kako ?e šiknuti trava i bistri vodoskoci?

Duž duhovnoga puta nema užega klanca od ovoga: sretan je onaj, tko ne prti zavist kao suputnika. Postani prah pod nogama bogolikih, i pospi prahom glavu zavisti.

Tko god ne uzlije?e put Gospodara Slave, bez sumje misli da je savršen. O gordi ?ovje?e, nema strašnije bolesti duše, nego što je umišljaj o savršenstvu. Srce i o?i morat ?e silno krvariti prije no što te napusti samodopadnost.

Kad te netko prekorijeva, ili se s tobom u sudu razilazi, u srcu ti se tada rodi malen mrav mržnje i neprijateljstva. Ako smjesta ne zgnje?iš toga mrava, on bi mogao narasti u zmiju, ili ?ak u zmaja.

Kušnje i patnje

Oštra stega i tvrd postupak pe? su u kojoj se srebro osloba?a troske. Takva kušnja pro?iš?uje srebro; u vrijenju se drozga diže na površinu.

Ljudska su bi?a poput neuštavljene kože: uzmi gorku kiselinu i svom je snagom utrljaj u kožu, i koža ?e omekšati, postat ?e gipka i prekrasna. Sli?no tomu, ako štaviš ljudsku dušu strogom stegom i patnjama, ona ?e se postupno pro?istiti, proljepšati se, jakom postati. Ali ako ne umiješ sebe trapiti, onda prihvati muke koje ti Gospod daje, jer nevolje koje ti šalje Prijatelj, sredstvo su tvojega pro?iš?enja. Bolesnima ?e lijek postati pitak, kada se posvete vlastitomu zdravlju.

Kad nam Bog želi pomo?i, On nam pošalje pla?, ali suze što zbog Njega padaju donose sre?u, i tragom svojim, smijeh. Tko god to predvidi, taj je sluga Božji. Gdje voda protje?e, život cvjeta: gdje suze padaju, božanska se milost javlja.

Kad Bog dodijeli ?ovjeku odre?enu sudbinu, to ?ovjeka ne isklju?uje iz dobrovoljna pristanka, želje, i slobodne volje. Ali kad Bog pošalje patnju, duhovno slabi tada od Boga pobjegnu; u Boga zaljubljeni, naprotiv, još bliže Mu se primaknu. Dok traje bitka svi se plaše smrti, no kukavni se povla?e, dok hrabri jurišaju na protivnika. One hrabre strah nosi naprijed, dok oni slaboga duha umiru u sebi. Patnja i strah su kamen kuša?, koji lu?i junake od kukavica.

Bog je stvorio žalost i patnju, kako bi se sre?a nasuprot njima jasno ocrtala; jer skrovite ?e se stvari o?itovati pomo?u svojih opreka. Budu?i da Bog nema opreke, On je skriven.

Pogledaj svijet životinja, od komarca do slona: sve su one ?lanovi Božje porodice, i za svoju hranu svaka o Njemu ovisi. Kakav je odli?an snabdjevatelj Gospod! Sve ove žalosti srca ra?aju se iz pare i praha našega postojanja i naših ispraznih želja.

Prvo želimo seks bez djece, a onda djecu bez seksa

Boris Beck

Moglo bi se pretpostaviti da je Hrvatska zemlja u kojoj su djeca važna (makar i zato da nas bude više žive vage), ali to nije istina. Država ispla?uje dje?ji doplatak samo do ?etvrtog djeteta, a dalje ne. Drugim rije?ima, ako se mali Ivica rodi kao prvo dijete, država ?e dati novce, a ako se rodi kao peto, onda ?e te novce ostaviti u svojem džepu. Nitko vam ne?e re?i zašto je to tako pa moram ja: to je zato da Hrvati ne pomažu romskim, muslimanskim i sli?nim nekvalitetnim obiteljima da se množe; a ako se ve? ho?e množiti, onda neka to rade u siromaštvu jer bolje nisu ni zaslužili. Za?etnik je te antipati?ne prakse, kao i mnogih drugih antipati?nih praksi, Franjo Tu?man sa svojom velebnom vizijom etni?ki ?iste Hrvatske - on je bio KUM desetom djetetu u svakoj obitelji, što zna?i da su samo katolici dolazili u obzir. I sad ti shvati kako je Tu?man, kao deklarirani ateist, mogao biti krsni kum (jer to povla?i i odre?ene moralne obveze), ili to da su se HDZ i SDP ujedinili u tome da se enormni novac troši kako bi se bogate obitelji malo pove?ale, a nema ni malo novca da se smanji siromaštvo siromašnih.

SDP je napao HDZ apeliraju?i na ljubav. “Kad srce kaže dijete – vlada kaže ne”, rekla je u Saboru zastupnica SDP-a Milanka Opa?i? ljuta na HDZ-ov zakon o umjetnoj oplodnji koji predvi?a i da se zabilježi ime donatorice jajne stanice i da se nekako osigura da dijete po ro?enju ima dva roditelja. A što kaže srce? Moram odmah re?i da sam vrlo natražan, zaostao i potpuno nesuvremen ?ovjek te da smatram to?nom definiciju rije?i “majka” kako stoji u hrvatskom rje?niku: majka je žena koja je rodila dijete. Ta definicija - koja je ljudskoj rasi dobro služila milijun godina - sada više ne važi. (Slu?ajeve kad bi žena odgajala dijete koje nije njezino jezik je riješio jednostavno: postoje pomajke i ma?ehe kao što postoje poo?imi i o?uhi.)

A vidi sad vraga! S jedne strane postoje neplodne žene koje bi željele biti majke, a s druge plodne koje to ne žele biti; ove plodne mogu biti “donatorice jajašca” koja ?e onda roditi ove prve i biti djetetu “prave majke”. U obratnom slu?aju, kada žena ima jajašce, a ne može iznijeti trudno?u, imamo “biološku majku” koja daje jajašce i “surogat majku” koja pruža uslugu trudno?e i ra?anja. Ista transakcija - va?enje jajašca, oplodnja u laboratoriju i usa?ivanje zametka u drugu maternicu - ima posve suprotne u?inke: u jednom slu?aju vlasnica jajašca ima sva prava “biološke majke”, u drugome nikakva prava “donatorice jajašca”; prva rodilja je nevažna “surogat majka”, a druga “prava majka”. O ?emu to ovisi? O tome što kaže ženino srce. Re?enica s po?etka sada glasi: “Kad srce kaže majka - onda si majka; a kad kaže ne - onda nisi.”

S muškarcima je tako?er komplicirano, ali malo druga?ije. Oplodi li muškarac ženu uživo, ona ima pravo roditi dijete i prisliti ga da ostatak života ispunjava sve obveze “biološkog oca”. Ne želi li roditi dijete, on nema nikakva prava da postane “biološki otac”. O ?emu ovisi muškar?ev status? O tome što kaže ženino srce. Re?enica s po?etka glasi: “Kad srce kaže da si otac - onda jesi; a kad kaže ne - onda nisi.” Može muškarac poželjeti i da sam regulira status pa da bude tek “donator sperme”. Da, ali onaj Šve?anin je iz kurtoazije pristao da se njegovim sjemenom oplodi njegova prijateljica lezbijka kako bi sa svojom suprugom imala dijete; lezbijke su se poslije razvele, a sud je odlu?io, jer dijete nije imalo “pravog oca”, da mu je “donator sperme” zapravo “biološki otac” sa svim pravima i dužnostima.

U ta pitanja srca nije ušao ni HDZ-ov zakon ni SDP-ovi amandmani jer zakon i nije pitanje srca nego legalizacije prakse koja je zahvatila i Hrvatsku, a to je da se dijelovi tijela kupuju i prodaju. Zašto i ne bi? Ako jedni izlu?uju obilje sperme i jajašaca i ne znaju što bi s njima, zašto ih ne bi prodali onima koji ?e za njih dobro platiti - i tako postati “pravi o?evi” i “prave majke” koji ?e “svojoj djeci” sve priuštiti (osim toga da im rode “biološku bra?u” zamrznutu tijekom procesa umjetne oplodnje; ne može ?ovjek sve sti?i). Re?enica SDP-ovke s po?etka teksta sada odjednom glasi: “Kad kapitalizam kaže dijete - vlada kaže ne”. Budu?i da je vlada najprije rekla “ne” i kad je kapitalizam rekao “kriza” i kad je kapitalizam rekao “radna nedjelja”, pa je na kraju ipak rekla “da”, mogu umiriti Milanku Opa?i?. Re?i ?e vlada “da” i djetetu na kraju. I smrti, ?im SDP i HSLS zatraže ozakonjenje eutanazije.

Dok se mlati sva ta slama, novine javljaju da su klinike koje zamrzavaju ljudske embrije odlu?ile napustiti Hrvatsku! Kad bi samo za njima otišli lije?nici koji rade abortuse, lažni invalidi, uprave HEP-a i HŽ-a, debeli nepismeni generali, povlašteni umirovljenici, navija?i, izdava?i preskupih udžbenika… Ali ne?e nikada oti?i, HDZ je Hrvatsku pretvorio u raj za njih.

Zato je imala pravo Milanka Opa?i? kad je rekla ministru Darku Milinovi?u da laže. HDZ podržava zakone prema kojima ljudski embrij jednostavno nije ništa - može se slobodno uništiti do tre?eg mjeseca života, a ako ima downov sindrom do petog. Jeste li vidjeli fetus u tre?em ili petom mjesecu trudno?e? Ja jesam, ima glavu, ruke, noge, prsti?e, o?i, nos, usta, mamine i tatine gene, a i kuca mu srce.

SDP ima pravo: ako slobodno dopuštate uništenje malih ljudskih bi?a, onda nemate pravo braniti drugima da ih proizvode, da poneko od njih rode, a da ostale ostave u frižideru klinike dok ih ne zaborave, ukradu, preprodaju, izgube, pretvore u anti age kremu, iskoriste za pokuse ili iz njih izvade mati?ne stanice kako bi nekom od onih povlaštenih umirovljenika u 90. godini osnažio sr?ani miši?, potenciju ili smanjio Alzheimera.

Ako Milinovi? mulja, to ipak još ne zna?i da je Milanka Opa?i? rekla istinu, svu istinu i samo istinu. Prvo, govori o lije?enju neplodnosti, a parovi koji rode dijete za?eto in vitro jednako su nepolodni poslije poroda kao što su bili nepolodni i prije. To bi bilo kao da Jadranka Kosor odlu?i financijski ozdraviti ovu zemlju tako da na 20 godina zamrzne sve trutove na prora?unu i odmrzne ih tek u boljim vremenima - kao da oni i tada ne?e biti jednako pohlepni i lijeni.

Drugo, neplodnost je u mnogim slu?ajevima krivnja samih parova koji su spolnim putem pokupili infekcije ili su ?ak ve? abortirali vlastitu djecu i sad ne mogu imati novu. Nikoga nemojmo osu?ivati, ali da li SDP upozorava tinejdžere u svojem spolnom odgoju da prerano i pretjerano puštanje u promet pove?ava rizik od neplodnosti? Ne, a ni HDZ. Shva?am nervozu: prvo se ideološkim sljedbenicima prodao seks bez djece, a kada su došli po svoju djecu bez seksa, mora im se mucaju?i objasniti da je negdje zapelo. Nezgodna situacija.

Tre?e: za 40 posto neplodnosti parova uzrok su muškarci ?iji su spermiji rijetki, mlitavi ili mrtvi i kojima nikakva klinika ne može pomo?i. Klinike ipak uzimaju u postupak i takve parove i bude im lažne nade samo zato da naplate besmislenu uslugu. Koliko je takvih slu?ajeva razotkriveno u klinikama nad ?ijom sudbinom nari?emo? Nijedan.

?etvrto. Izvantjelesna oplodnja uspijeva u vrlo malom broju slu?ajeva (?asne klinike to taje), što zna?i da ve?ina parova prolazi mu?ne i opasne tretmane uzalud, i to godinama, sve dok ne postanu prestari za usvajanje. 

A sad ono naj?udnije. Milanka Opa?i? i sama je majka, a postala je to na jedan od najplemenitijih na?ina - usvojila je dijete. Zar ne bi bilo puno ljepše da - umjesto da poti?e suludu, nemoralnu i ponekad kriminalnu praksu - ohrabruje ljude da usvoje djecu, da potakne promjene zakona koji onemogu?uje usvajanje?

Da, ali onda bi cijela ova frka bila zbog djece. A HDZ i SDP složno su zadnjih dvadeset godina radili na tome da abortusa bude što više, a porodiljnih naknada što manje i djeca su im zadnja rupa na svirali.

Anarhisti preuzeli Glas Koncila, SDP poziva vjernike na pokoru

Boris Beck

Ili i ovaj problem ima dvije strane? Ta i Adam i Eva su znali da Bog postoji pa su ipak odlu?ili živjeti mimo njega - a mi smo kao baštinici tog kobnog Pada naslijedili same nevolje, grijeh, bolest i smrt. Ateizam bi tako bio baš iskonski grijeh, ono temeljno stanje nesre?e iz kojeg mogu nastati - i nastaju - same nevolje. Pa se onda i biskup smije ljutiti što je baš predsjednik Republike odbio pokazati “znak poštivanja duhovnih vrijednosti u hrvatskoj državi”, kako je to rekao. I tako su se svi ljutili na sve: Jezerinac na Mesi?a jer je gluh i slijep za istinu, a Mesi? na Glas Koncila gdje ga nazivaju “veleizdajnikom”. A nakon Knina ljutit ?e se još i više jer je tamo Mesi? rekao da “treba osuditi zlo?ine po?injene pod krinkom hrvatstva”, a nikad, baš nikad ne?e re?i da treba osuditi zlo?ine po?injene pod krinkom komunizma.

Na koncu je Glas Koncila insinuirao i da je Mesi? izdajica jer je nešto petljao oko Haaga (iako nije nikad ondje pisalo da je izdajica Sanader koji je onamo poslao Gotovinu); i onda je sugerirao da je Mesi? neuravnotežen (a prešutio takve klisurine mentalne stabilnosti poput Šeksa i Hebranga). Ali Glas Koncila ima pravo kad je pisao da su posljedice komunizma duboke i neiskorjenjene, potvrdio je to sam predsjednik: “Crkva bi sama trebala re?i da je Hrvatska lai?ka država. U javnom prostoru je mjesto samo grbu i zastavi”. To su rije?i iz onih dana koje je nedavno lijepo opisao zagreba?ki nakladnik i izdava? Nenad Popovi?: tada je sve bitno bilo javno, mitinzi, zborovi radnih ljudi, kongresi, plenumi i drugarske kritike i samokritike; radni ljudi su se ostvarivali u radnim kolektivima, a slobodno vrijeme provodili u KUD-ovima, na sindikalnim izletima i Tjentištima. OOUR-i, ZMIORH-i, AVNOJ-i, NOB-ovi, USIZ-i - sve je to bilo javno, zajedni?ko, otvoreno, masovno. Nasuprot tome bilo je privatno, a komunisti su se pobrinuli da bude malo i bezna?ajno, stolni nogomet, ping pong, oku?nica, enigmatika, roštilj na Bundeku i pranje stojadina u kratkim hla?ama. Za totalitarnu svijest postoji samo javno, a u to javno svi moraju biti uklju?eni - zato je Hitler i zamislio Volkshalle, dvoranu u koju je mogao stati ?itav višemilijunski Berlin kako bi slušao njegove govore uvježbane pred ogledalom.

Samo se u tom klju?u može ?itati komunisti?ka fraza o religiji kao privatnoj stvari pojedinca. Biti pojedinac bilo je ve? dovoljno nepristojno jer je to zna?ilo da se ne uklju?uješ u slet i štafetu, a imati još k tome i neku svoju privatnu stvar… sumnjivo, sumnjivo. Komunisti su dobro znali da u javni prostor (tj. politi?ki) treba pripustiti samo ono što njima odgovara, a ako je javni prostor 99 posto svega, onda zbilja smiju u onih jedan posto pustiti ljude da skupljaju zna?ke, rade makete brodova i mole krunicu.

I neka je komunizam izgubio vlast nad javnim prostorom, i neka imamo stranke i stran?ice, i neka je demokracija - ali ono privatno nam još uvijek služi kao neka mra?na šupa u koju ?emo baciti staru kramu. Uz Mesi?evu inicijativu da se križevi bace iz javnog prostora u privatni pristao je brzo i SDP: “Pravi kš?anin, istinski vjernik, nosi svakodnevni svoj križ, križ života, na svojim le?ima” - rekla je to, pobožnim glasom i smjerno gledaju?i u pod, ne majka Tereza nego Ingrid Anti?evi? Marinovi?. Ali ne da bi održala propovijed, nego da bi poentirala: “Najlakše je objesiti križeve na zidove - ja mislim da je vrijeme da se prekine s nekim prigodni?arstvom i sve ono što je u prošlosti bilo zabranjeno da se kompenzira na ovakav na?in.” Primje?ujete li da je rekla “ono što je bilo u prošlosti zabranjeno”, kao da nije u stranci nasljednici Partije koja je to branila? Primje?ujete li izraz “istinski vjernik” - ponovila ga je dvaput u dvije minute - koji me lagano podsje?a na “poštenu inteligenciju” iz neprežaljene 1945? Jer u rigidnom komunizmu mogli ste biti inteligentni koliko ste god htjeli samo dok ste to bili privatno - javno ste morali biti dio razdragane, spontano okupljene mase koja je pljeskala i vikala živio! Na isti se na?in u rigidnoj demokraciji može biti vjernik, ali u svojoj sobi, a izvan nje (u javnom prostoru) treba biti jedanko amorfan kao i drugi.

Priznajem, ne snalazim se više. Dovoljno je ludo da teolog Adalbert Rebi? brani Mesi?a od Glasa Koncila, da SDP-ovci pozivaju krš?ane da hrabro nose svoj životni križ (na što bismo zlobno mogli primijetiti da i Sotona može za svoje potrebe citirati Sveto pismo) i da predsjednik Republike ne zna da su javno i privatno u doba interneta u druga?ijem odnosu nego kad se pucalo po Zimskom dvorcu, ali mozak mi staje pred idejom Glasa Koncila da bi idu?i hrvatski predsjednik trebao biti zdrava i psihi?ki uravnotežena osoba pa još i da ima nekompromitirane i kompetentne suradnike. Budu?i da takvog kandidata nema, možda žele da Hrvatska bude bez vlasti? A to bi zna?ilo da su u Glasu Koncila neprimjetno vlast preuzeli anarhisti…

P.S. Nije važno, čini dobro!

Boris Beck

Stari ministar školstva rekao je vam je da bacite udžbenike, a novi da ih kupite, samo da izdava?i zarade još više na tim knjigama koje su loše napisane i još lošije ukori?ene? Nije važno, kupite ih.

Tjeraju vas da platite porez na kruh i mlijeko, a sami su bez poreza prodali dionice i profit sklonili u nov?ane fondove? Nije važno, platite porez.

Ne vidite razloga da pošteno radite svoj posao, pogotovo kad kažu da je korupcija posvuda? Nije važno, budite pošteni i dalje.

Poskupili su vam parkiranje? Pa što, ne?ete valjda parkirati na travu.

Povisili su vam ratu za kredit? Nema veze, uredno je otpla?ujte.

Dobro poznajete hrvatske alkemi?are koji šutnju pretvaraju u zlato? Tko ih šiša,  pri?ajte slobodno i dalje.

Radite u tvrtki iz koje su vlasnici isisali sav novac dok je išlo dobro, a sad vam kažu da nemaju za pla?e? Nasmijte se i radite dalje.

Morate bordižati izme?u HDZ-ove državne Scille, koja svojim bezbrojnim pipcima davi sve što stigne, i SDP-ove zagreba?ke Haribde što usisava sve ostalo? Samo hrabro, bordižajte i dalje. 

PS - za znatiželjne prilažem i spomenuti tekst Majke Tereze, izvorno napisan na zidu sirotišta koje je otvorila u Calcutti:
?ovjek je nerazuman, nelogi?an, sebi?an.?Nije važno, voli ga!??
Ako ?iniš dobro, pripisat ?e to tvojim sebi?nim ciljevima. ?Nije važno, ?ini dobro!??
Ako ostvaruješ svoje ciljeve, nai?i ?eš na lažne prijatelje i iskrene neprijatelje. ?Nije važno, ostvaruj svoje ciljeve!
Dobro koje ?iniš sutra ?e biti zaboravljeno. ?Nije važno, ?ini dobro!??
Poštenje i iskrenost u?init ?e te ranjivim. ?Nije važno, budi iskren i pošten!??
Ono što si godinama stvarao može biti u ?asu razrušeno. ?Nije važno, stvaraj!??
Ako pomažeš ljudima, možeš loše pro?i. ?Nije važno, pomaži im!??
Daješ svijetu najbolje od sebe, a on ?e ti uzvratiti udarcima.?Nije važno, daj najbolje od sebe!

čudo

Boris Beck

Svijet se doima ?vrstim, a njegov poredak neumoljivim, kao da su argumenti na strani ateista i agnostika. Automobil uvijek upali kad stavimo klju? u njega i ne skrene lijevo kad volan okrenemo udesno - ako nije pokvaren, naravno. Na zakone svijeta jednostavno možemo ra?unati, zahvaljuju?i njima brodovi plove, avioni lete i lijekovi djeluju. ?ini se da je svijet navijen sat koji ide svojim ritmom i na koji se i ne može i ne treba djelovati. Ali ako nema fizikalne zapreke - a otada sam pro?itao dosta knjiga o tome i uvjerio se da je profesor ?uri? imao pravo - i ako zbilja mogu cigle skakati, onda svijet uop?e nije kao sat, nego je više nalik kolu sre?e. Znate onu emisiju Hrvatske lutrije? Na kota?u su napisane brojne nagrade (manjih ima više nego ve?ih, a jack pot samo je jedan) i on se svaki put zaustavi na jednoj od njih. Ve?a je vjerojatnost da ?e stati na manjoj, ali uvijek postoji šansa da dobijemo i glavnu nagradu! E, pa tako je ure?en naš život, samo kolo ima puno više odjeljaka. Najviše ih je najobi?nijih, na kojima piše da se ujutro ustajemo, da odlazimo na paosao, da jedemo, družimo se s prijateljima i obitelji, da nave?er idemo spavati. To je ono što nas ?eka svaki dan - to se zove vjerojatnost. Ali me?u tisu?ama obi?nih sekundi, stisnuta je jedna neobi?na; me?u milijunima rutinskih sati, stoji jedan originalan; me?u milijardama poznatih dana, ?eka jedan ?udesan - to se zove mogu?nost.

Na kolu našega života svaki zamisliv doga?aj ve? se jednostavno nalazi - ako se do sada nije dogodio, to nije zato što je nemogu?, ve? zato što je manje vjerojatan. Problem je jedino u tome što treba prili?no dugo ?ekati - i to je razlog zbog ?ega se ?uda ne doga?aju svaki dan. A možda se i doga?aju, samo su pre?esta pa ih više ne priznajemo za ?uda. U romanu Daniela Kehlmanna “Mjerenje svijeta” Carl Friedrich Gauss u jednom trenu kaže da “zakoni fizike djeluju ?isto statisti?ki, dakle dopuštaju iznimke”. Taman kad smo spremni prihvatiti i naj?udesnije stvari kao nešto normalno, one prestaju biti ?udesne. Ako je fizikalno mogu?e da je Isus hodao po vodi i sa šest kruhova i dvije ribe nahranio pet tisu?a ljudi - gdje smo onda? Zar je pater ?uri? htio re?i da ?uda zapravo nema?

Nisam te davne ve?eri nažalost ?uo ?uri?ev zaklju?ak, ali siguran sam da nije. Dobro je zapamtiti njegovo upozorenje da takozvano ?udo nije dovoljno da bi se povjerovalo u Boga - fizika je u tome u suglasju sa Svetim pismom. No važnije je uvidjeti kako je ustrojen svijet. A on se neprestano stvara iznova, svakog trena, i svakog se trena može dogoditi bilo što. Vjera nam pak kaže da nismo izloženi slijepom slu?aju nego da naš nebeski Otac iz ljubavi sve te trenutke stvara za nas, za svakoga posebno. Isusovo ro?enje jedan je od tih nezaboravnih trenutaka, Isusova smrtna ura pripada takvim satima, Isusovo uskrsnu?e jedan je od takvih dana. Što se ti?e nas, Bog je gospodar vremena i slobodan je iz njega uzeti bilo koji ?udesni doga?aj i dati da se rasprsne pred nama ve? idu?i tren. I u tome nam ne bi smjelo biti ništa ?udno.

66,6 kuna po glavi katolika - prodaja duše vragu ili porez na budale

Boris Beck

Nekad su ra?uni bili transparentniji i sve je bilo lakše. Kad je Trpimiru netko trebao napisati diplomatsko pismo, Crkva je bila tu; kad je trebalo napisati rje?nik ili gramatiku, Crkva je bila tu; kad je trebalo voditi mati?ne knjige, držati predavanja na fakultetu, osnovati bolnicu ili urediti javni park - i opet je Crkva bila tu; dakako, Crkva je bila tu i kad je trebalo spaliti koju vješticu ili protjerati nekog protestanta. Ali sada hrvatska država ima vlastite diplomate, mati?ne urede, jezikoslovce, profesore, lije?nike, pejzažne arhitekte i progonitelje vještica i zašto bi pla?ala za stare zasluge, pogotovo u kriznoj godini. Ako je Crkva bila zadnjih tisu?u godina majka hrvatskom narodu - što je omiljena katoli?ka metafora - sada se promatra kao škrta starica od koje njezina djeca o?ekuju samo da krepa i ostavi im svoje nekretnine.

Hrvatski teolog Miroslav Volf (nije katolik, ve? evan?eoski krš?anin) u svojoj knjizi „Isklju?enje i zagrlja“, koja se ubraja u najvažnija teološka djela dvadesetog stolje?a, piše: “da bismo se složili glede pravde, moramo napraviti u sebi prostora za motrište drugoga, a da bismo taj prostor napravili, moramo željeti da drugoga zagrlimo. Ako uporno tvrdite da vam drugi ne pripadaju i da vi ne pripadate njima, da njihovo motrište ne bi trebalo kvariti vaše, onda ?ete vi imati svoju pravdu, a oni svoju, i me?u vama ne?e biti pravde.” Bez nekog velikog napora mogu se sjetiti da je Crkva ostavila Zagrebu Maksimir, Šalatu, Vinogradsku i Akademiju, zatim da je ?itav koncept studija i bolni?kog lije?enja za?et u krš?anskom srednjovjekovlju, to je i više od pola hrvatske baštine na listi UNESCO-a, a na kraju je ?ak i naš standradni jezik, kojim ovo pišem, rezultat rada ponajprije sve?enika, od ?irila i Metoda, preko Kaši?a i Belostenca, do Katan?i?a i Ka?i?a.

Da ne tupim dalje, o?ita je ?injenica da mnogi državljani Hrvatske osje?aju da Katoli?ka crkva ne pripada njima i da oni ne pripadaju njoj i iz toga treba povu?i konzekvence. S druge strane, država je za onih 66,6 kuna dobila zaista mnogo i mislim da se ni najzadrtiji ateist ne?e mo?i osje?ati zakinut. S tre?e strane nisam siguran da su katolici oduševljeni da ih se zbog tako malo novca po novinama proziva da su rasipni, tim više što ga ve?ina njih ne?e nikada niti vidjeti.

“Pa oni ne vjeruju!”

Boris Beck

Pozvat ?u u pomo? Karla Poppera. O njemu se 90-ih dosta govorilo u Hrvatskoj zbog njegova “otvorena društva”, ali on je glasovit i po svojoj definiciji znanosti. Vrlo je jednostavna, iako pomalo neo?ekivana za one koji misle da znanost po?iva na dokazu: znanost nije ono što se može DOKAZATI, nego ono što se može OPOVRGNUTI. Po tome je tvrdnja da se Sunce okre?e oko Zemlje znanstvena jer se može opovrgnuti drugom tvrdnjom, a tvrdnja da me je an?eo ?uvar izvukao bez ogrebotine iz posve smrskanog auta nije znanstvena jer ne možemo zamisliti protudokaz. Znanstveno, dakle, može biti i ono što nije istinito, kao što i istinito može biti neznanstveno.

Jedna od tvrdnji koje su istovremeno istinite i neznanstvene je izjava: “Bijele vrane ne postoje”. Naime, ve? se sutra može pojaviti bilo tko s upravo takvom pticom u kavezu. Može li se ta izjava pretvoriti u znanstvenu? Može, ali nije lako. Za po?etak je moramo lokalizirati na neko razumno vrijeme i prostor, recimo za jedan dan na podru?ju maksimirske šume. Potom ?emo šumu podijeliti na sektore, u svaki sektor poslati potreban broj ljudi da ga pretraži kako bi se osvjedo?io da u njemu nema bijelih vrana, a tako?er moramo odrediti i promatra?e koji ?e paziti da bijele vrane ne bi eventualno prebjegle iz jednog sektora u drugi. Tako ?emo na kraju pretrage mo?i sastaviti izvješ?e u kojemu ?e stajati da u vremenu pretrage i na tom podru?ju sa sigurnoš?u od, recimo, 96,6 posto, u Maksimiru nije bilo bijelih vrana.

To se, me?utim, nije desilo s bosanskim piramidama. Nije Osmanagi? prerovao planinu Viso?icu, našao ondje temelje i zidove piramide, naselja i grobove radnika, njihove alate i nakit, igra?ke i boce, hramove i ma?eve, pa onda to predstavio kao otkri?e. On je jednostavno stao pred brdo, bubnuo da je to piramida, a ostalima prepustio ?eprkanje. Mogao je isto tako re?i da je vidio bijelu vranu u Maksimiru - a, vjerujte mi, da je to i u?inio, i za to bi se našlo sljedbenika.

Dakle: re?i da nema bijelih vrana i da nema Boga, jednako je znanstveno kao re?i da ima bosanskih piramida i da ima Boga. Ili misliti da mi je Merkur naklonjen ili nenaklonjen dok ovo pišem. Molio bih zato ateiste, ufologe, agnostike, rašljare, antiteiste i horoskopdžije malo više skromnosti - isti smo.

Papa i prezervativi

Boris Beck

Koliko sam ja zapamtio s vjeronauka, vjerska je dogma Šesta zapovijed: “Ne u?ini preljuba!” Budu?i da se AIDS u Africi širi ponajviše tzv. preljubom, naivni promatra? poput mene mogao bi pomisliti da bi baš pridržavanje dogmi sprije?ilo zarazu. Naivni promatra? tako?er ne može shvatiti zašto bi netko tko se oglušio o Božju zapovijed u tako važnoj stvari odlu?io upravo u trenutku njenoga kršenja dokazati da je dobar katolik i re?i samome sebi: “Ne?u staviti prezervativ jer papa to ne želi”. Dapa?e, mislim da mu papa u tom trenutku nije na pameti, a nije bio ni do tada.

Ideja da Crkva promi?e jednu praksu koju ne odobrava kako bi olakšala svojim vjernicima da provode drugu praksu koju još manje odobrava - jednostavno je shizofrena i ne vidim kako bi bila efikasna. Ideja da papa hoda okolo i osobno tuma?i ljudima kako se stavljaju prezervativi samo mi je malo manje groteskna od ideje da sve?enik, recimo, dijeli pod misom gumene metke i nagovara svoje vjernike da njima pucaju kad požele nekoga ubiti.

Imam još zlobnih primjedbi. U Starom zavjetu detaljno je opisan postupak borbe protiv gube, a uklju?uje prepoznavanje bolesti, izoliranje oboljelih te dezinfekciju onoga što se dezinficirati može, a spaljivanje ostaloga. Samo zahvaljuju?i tome ljudi iz Srednjeg vijeka uspjeli su suzbiti u Europi tu jezivu bolest (ili mislite da su imali HZZO?). Kada se pojavila kuga, primijenjena je ista metoda, tako?er uspješno. Isto Crkva i danas preporu?a za AIDS - nijedan znanstvenik ne?e pore?i da je spolno suzdržavanje zaraženih osoba jedini pouzdan na?in da se zaraza HIV-om izbjegne.

Meni je to manje licemjerno od letaka protiv AIDS-a u kojima se nikada eksplicitno ne kaže da je rije? o smrtonosnoj bolesti (evo tipi?nog hrvatskog letka: http://www.moravek.net/ovisnosti/aidsfaq.htm#1) ili ohrabrenja na analni seks bez upozorenja da je ta praksa toliko opasna da njezini poklonici u Britaniji uop?e ne mogu biti dobrovoljni davatelji krvi.

Nije nam svatko s prezervativom prijatelj niti nam je neprijatelj svatko bez njega.