“Crkva je kriva i ako golub na Jelačiću doživi infarkt”

Boris Beck

Ponajprije, u članku stoji da je Bruno bio “poznat širom Evrope kao smio i izvrstan mislilac.” Bruno je bio vrlo načitan i čini se da je imao fotografsko pamćenje, ali ugledan nije bio nigdje i nikada: izletio je iz svojeg prvog učilišta u Napulju, pobjegao je iz Rima i istjeran je sa sveučilišta u Ženevi; tek mu je u Parizu krenulo gdje je pisao o tehnikama pamćenja, panteizmu i ezoteriji, a najbolje su mu išle vulgarne komedije. U Engleskoj se probao uvaliti na Oxford, ali tamo nisu htjeli ni čuti za njega, na francuskom sveučilištu Cambrai predavao je o Aristotelu točno jedan dan, a isto je tako dobio nogu i u Magdeburgu, Tübingenu i Frankfurtu. Kobni povratak u Veneciju poduzeo je u svojstvu privatnog učitelja Giovannija Moceniga iz Padove koji je njime bio toliko nezadovoljan da ga je prijavio vlastima. Članak preko svih tih događaja prelazi ofrlje i uglavnom ih preskače.

Iduća je besmislica da se Giordano Bruno “zalagao za Kopernikov sustav astronomije koji je stavio Sunce, a ne Zemlju, u centar Solarnog sustava” te da je to činio jer se “protivio zaglupljujućem i apsurdnom autoritetu crkve”. Bruno nije bio osobiti astronom, zbog čega mu se rugao i Tycho Brahe, prvo znanstveno ime toga doba, koji ga je upoznao u Pragu (umjesto “Bruno iz Nole” zvao ga je “Bruno iz nule” jer je mislio da se Mjesec okreće oko Sunca). Bruno je tvrdio da su zvijezde sunca i da su okružena planetima (što mislimo i mi danas), ali i da je svemir beskonačan i vječan (što ne mislimo), a i jedno i drugo plod je njegova bavljenja magijom i ezoterijom, a ne znanošću. Brunu Kopernik nije uopće zanimao.

Ali čak i da ga je zanimao, nije zbog njega stradao. Nije istina da Crkva taji razloge osude Giordana Bruna (kao što piše u članku), nego su spise s njegova procesa uništili Napoleonovi vojnici kada su osvojili Rim: što iz arhiva nisu pokrali, spalili su da se ugriju jer je bila zima. Najvjerojatnije je da je Bruno osuđen zbog svoje opsesije magijom i bolesne opsjednutosti vlastitom veličinom, a moguće je da je bio i žrtva neke špijunske afere jer su talijanskim istražiteljima bila zanimljiva njegova muvanja Njemačkom. No pouzdano je da ni u jednom trenutku njegove istrage nije bilo sumnjivo njegovo koketiranje s Kopernikom.

Naime, Crkva svoj “zaglupljujući i apsurdni autoritet” u 16. i 17. stoljeću nije demonstrirala na astronomskim pitanjima, čak ni u slučaju Galileja, koji se također spominje na Davidovim stranicama. Galilej je čitav život uživao zaštitu firentinskog kardinala Maffea Barberinija, a kad je on izabran za papu Urabana VII., ta se podrška samo nastavila. Galilej je, međutim, kao i Bruno, bio svađalica i umišljenko te si je vlastitom krivicom priskrbio neprijatelje. Prvo je 1609. prevario mletačku vladu kad im je prodao teleskop kao svoj izum iako ga je konstruirao 1604. Nizozemac Janssen. Drugi mu se gaf desio kada je profesora matematike Orazia Grassija napao zbog njegove teorije da su komete materijalni objekti s vlastitim putanjama. Galilej je mislio (pogrešno) da su komete puke atmosferske pojave, ali ga to nije spriječilo da o Grassiju napiše da je “neznalica, cjepidlaka, zlonamjerni glupan, budaletina, najveći od svih volova, lažljivac i prevarant.” Grassi je bio isusovac pa je tako Galilej izgubio podršku isusovačkog kolegija iako su i oni, poput njega, bili za heliocentrični sustav.

Kao ni Bruno, ni Galilej nije dolijao zbog Kopernika (kojeg su uvažavali i pape Klement VII., Pavao II. i Grgur XIII.), nego zbog nekih skolastičkih začkoljica koje danas više nitko ne razumije. Budući da je bio znanstvena zvijezda, Galilej nije bio ni uhićen ni suđen, nego je u Rimu diskutirao sa svojim akademskim kolegama, stanovao u peterosobnom stanu i svaki dan dobivao ručak iz firentinskog poslanstva. Nakon što je potvrdio da u svemu podržava vjeru Crkve, vratio se na svoje lijepo imanje Arcetri kod Firence i ondje se idućih devet godina bavio svojim istraživanjima, cijelo vrijeme primajući mjesečnu rentu od svojeg prijatelja Urbana VII. Ako je to progon, prikujte me uza zid.

Ukratko, da parafraziram Tita, molim samo jedno: Crkvi ne pakovati!