Čudo

Boris Beck

Svijet se doima čvrstim, a njegov poredak neumoljivim, kao da su argumenti na strani ateista i agnostika. Automobil uvijek upali kad stavimo ključ u njega i ne skrene lijevo kad volan okrenemo udesno - ako nije pokvaren, naravno. Na zakone svijeta jednostavno možemo računati, zahvaljujući njima brodovi plove, avioni lete i lijekovi djeluju. Čini se da je svijet navijen sat koji ide svojim ritmom i na koji se i ne može i ne treba djelovati. Ali ako nema fizikalne zapreke - a otada sam pročitao dosta knjiga o tome i uvjerio se da je profesor Ćurić imao pravo - i ako zbilja mogu cigle skakati, onda svijet uopće nije kao sat, nego je više nalik kolu sreće. Znate onu emisiju Hrvatske lutrije? Na kotaču su napisane brojne nagrade (manjih ima više nego većih, a jack pot samo je jedan) i on se svaki put zaustavi na jednoj od njih. Veća je vjerojatnost da će stati na manjoj, ali uvijek postoji šansa da dobijemo i glavnu nagradu! E, pa tako je uređen naš život, samo kolo ima puno više odjeljaka. Najviše ih je najobičnijih, na kojima piše da se ujutro ustajemo, da odlazimo na paosao, da jedemo, družimo se s prijateljima i obitelji, da navečer idemo spavati. To je ono što nas čeka svaki dan - to se zove vjerojatnost. Ali među tisućama običnih sekundi, stisnuta je jedna neobična; među milijunima rutinskih sati, stoji jedan originalan; među milijardama poznatih dana, čeka jedan čudesan - to se zove mogućnost.

Na kolu našega života svaki zamisliv događaj već se jednostavno nalazi - ako se do sada nije dogodio, to nije zato što je nemoguć, već zato što je manje vjerojatan. Problem je jedino u tome što treba prilično dugo čekati - i to je razlog zbog čega se čuda ne događaju svaki dan. A možda se i događaju, samo su prečesta pa ih više ne priznajemo za čuda. U romanu Daniela Kehlmanna “Mjerenje svijeta” Carl Friedrich Gauss u jednom trenu kaže da “zakoni fizike djeluju čisto statistički, dakle dopuštaju iznimke”. Taman kad smo spremni prihvatiti i najčudesnije stvari kao nešto normalno, one prestaju biti čudesne. Ako je fizikalno moguće da je Isus hodao po vodi i sa šest kruhova i dvije ribe nahranio pet tisuća ljudi - gdje smo onda? Zar je pater Ćurić htio reći da čuda zapravo nema?

Nisam te davne večeri nažalost čuo Ćurićev zaključak, ali siguran sam da nije. Dobro je zapamtiti njegovo upozorenje da takozvano čudo nije dovoljno da bi se povjerovalo u Boga - fizika je u tome u suglasju sa Svetim pismom. No važnije je uvidjeti kako je ustrojen svijet. A on se neprestano stvara iznova, svakog trena, i svakog se trena može dogoditi bilo što. Vjera nam pak kaže da nismo izloženi slijepom slučaju nego da naš nebeski Otac iz ljubavi sve te trenutke stvara za nas, za svakoga posebno. Isusovo rođenje jedan je od tih nezaboravnih trenutaka, Isusova smrtna ura pripada takvim satima, Isusovo uskrsnuće jedan je od takvih dana. Što se tiče nas, Bog je gospodar vremena i slobodan je iz njega uzeti bilo koji čudesni događaj i dati da se rasprsne pred nama već idući tren. I u tome nam ne bi smjelo biti ništa čudno.