Deset riječi može sve promijeniti

Boris Beck

Situacija je to posve ista kao u slavnom eksperimentu psihologa Stanleyja Milgrama s američkog sveučilišta Yale. On je 1961. skupio dobrovoljce koji su ispitanicima u laboratoriju trebali postavljati pitanja i pogrešne odgovore kažnjavati elektrošokovima. Milgram je dobrovoljcima rekao da želi ispitati utjecaj elektrošokova na učenje, ali u stvari je želio ispitati koliko će doborovoljci biti poslušni. Pokus je išao ovako: dobrovoljci bi postavili pitanje, ispitanik bi rekao krivi odgovor, a Milgram bi rekao dobrovoljcu da pusti struju, za svaki novi pogrešni odgovor sve jaču. Struje, međutim, nije bilo, a vrištanje ispitanika bilo je glumljeno, no doborovljci to nisu znali. Ako bi se dobrovoljci pobunili ili pokolebali, Milgram je jednostavno podviknuo i pokus se nastavio.

Rezultati su bili katastrofalni. Svi su dobrovoljci na koncu dali ispitanicima smrtonosnu dozu struje, a 65% je išlo čak do 450 volti. Milgram je nedvojbeno pokazao - obični ljudi pretvorit će se u ubojice samo ako na njih malo vičete ili im zapovijed izda čovjek u bijeloj kuti. Milgram je, doduše, i očekivao takav rezultat. On je, naime, htio istražiti na koji način su nacisti provodili svoje zločinačke planove, sluteći da u ljudima postoji nešto što će spremno surađivati i s crnim vragom.

To nešto je duhovna i moralna inertnost, a naziva se konformizmom. Kao što su i mnogi Milgramovi dobrovoljci pokazivali nelagodu tijekom eksperimenta, pa čak i oprezno protestirali, tako i konformist osjeća da sjedi u krivom vlaku - ali sjedalo je tako udobno i ne želi napustiti svoj kupe pa na ledenoj stanici pričekati vlak u pravom smjeru.

Dražen Budiša je nedavno podsjetio da je Jadranka Kosor ušla u Partiju istovremeno dok ga je ta Partija slala u zatvor - ali konformizam HDZ-a nije nikada proveo lustraciju. Zapanjujući razmjeri HDZ-ove korupcije pokazuju da su svi znali cijelo vrijeme za isisavanja enormnih količina novca iz države - ali konformizam ih je sprečavao da reagiraju. Uhićenje Boljkovca za zločine iz 1945. može se činiti apsurdnim - a i jest, jer su za njih mnogi znali sve ovo vrijeme, i lijepo šutjeli. Konformizam je sprečavao i mnoge svećenike i vjernike da progovore o mračnim stvarima u Crkvi, sve u nadi da će tako sačuvati njen ugled - ali, kao što se vidi, nije uspjelo. I tko zna koliko još konformista sjedi po bankama, zbornicama, ministarstvima, redakcijama, laboratorijima i stožerima, na koje je jednom netko podviknuo, i koji se grizu zbog razornih tajni što čuvaju? Put u pakao nije popločan dobrim namjerama, nego konformizmom.

Magdaleni Roman principijelnost se isplatila - privukla je pažnju dviju poljskih agencija, D’Vision i NEXT, te jedne svjetske, models.com. Osim što je, pred samom sobom, sačuvala čist obraz, još joj se i smiješi karijera. Taj sretan završetak podsjetio me na slučaj mlade nezaposlene Šveđanke Angelike Wedberg koja je u trenutku očajanja - ili nadahnuća - poslala u Goteborgs Posten sljedeći oglas, dug točno deset riječi: “Tražim dobro plaćen posao. Bez mašte, nedruštvena, nekreativna, netalentirana. Hvala.” Ne treba ni reći da joj je telefon nakon toga neprestano zvonio te da je mogla birati posao.

Istini za volju, treba priznati da nekonformisti ne prođu uvijek dobro. Ankica Lepej se proslavila otkrivanjem Tuđmanove bankovne tajne - zanemarive u odnosu na Sanaderovu - a zauzvrat je požnjela samo nevolje. Pa ipak, kada se pogleda u ogledalo, siguran sam da je sretnija od direktora, ministara i generala koji su jezik držali čvrsto za zubima, a onda i sebe i državu odveli u propast.

Tako je to. Od konformista do čovjeka put je vrlo kratak, nekad je dovoljno samo deset riječi.