Dizajn velečasnog Sudca je pun kršćanskih simbola

Boris Beck

Ponajprije, velečasni Sudac je svećenik i sve što radi vidi kao nastavak propovijedanja drugim sredstvima, a ne kao čistu umjetnost, barem je to tako objasnio Dunji Ujević u knjizi razgovora koje je s njom vodio. U toj je knjizi razgovora rekao i ovo: “Teologija je tu da objašnjava neukima. I da ih vodi nekim vjerskim putem. Ali, kad čovjek zaista spozna vjeru, tad mu teologija više ne treba.” To znači da Sudac više vrednuje vjeru od teologije, srce od razuma, život od kulture. A to se vidi i po njegovim radovima koji su - bez obzira na to ubrajaju li se u slike, kipove, vitraje ili pjesme - kičasti. Iz njegove vizure za to ima opravdanje: budući da je 90% ljudi kod nas relativno neobrazovano i da baš nema razvijen ukus, on želi svojom porukom doprijeti i do njih. Ne smjera na one koji čitaju Tomu Akvinskog, slušaju Bacha i sjede na stolcu Miesa van der Rohea, nego na one koji čitaju 24 sata, slušaju Severinu i sjede na plastičnim stolcima. Nije to ništa novo. I u srednjem vijeku su se za nepismene ljude oslikavale crkve kako bi se priprostima barem nekako predočile istine vjere. Sudčev umjetnički angažman je “biblia pauperis” 21. stoljeća, ali na hrvatski način: kič-biblija za kič-čovjeka.

A njegov dizajn je pun kršćanskih simbola: križevi (spasonosna muka), kristali i cvjetovi (duša), plameni jezici i golubica (Sveti Duh), trs (Krist), valovi (oluja koju Isus smiruje), puno svjetla (Božja Riječ) te nadasve ogledala. U Novom zavjetu piše da je onaj koji čita Bibliju, a ne čini što ondje piše, sličan čovjeku koji se pogleda u zrcalo, okrene i odmah zaboravi kako izgleda. Sveto pismo je, dakle, ogledalo, a ogledalo ima jedno čudno svojstvo - mi ne gledamo zbilja u ogledalo, nego iz ogledala motrimo sebe. Biblija je dakle knjiga koja čita nas, koja nas procjenjuje, u čijim riječima vidimo kakvi smo u Božjim očima. Biblija je ogledalo iz kojeg nas gleda Bog - a ako nema Boga u ogledalu, nema ni nas, živimo bez odraza poput vampira.

Pretpostavljam da je takva i slična objašnjenja Sudac dao stanarima svojih interijera. Oni su, jamačno, zadovoljni jer ih pogled na njegove apstraktne oblike podsjeća na njegove riječi, a istovremeno vjeruju da time postaju bolji ljudi. I, na koncu, treba podsjetiti na to da je kič izmišljotina intelektualaca. Za većinu ljudi kič ništa ne znači, njima je jednostavno lijep.