Dječje noćne more

Boris Beck

Više sam puta naišao na usporedbe Holokausta i pobačaja - kojih je prema statistikama WHO-a od 1970. do 2000. u cijelom svijetu izvedna 1 milijarda.

Uopće sam protivnik uspoređivanja svega i svačega s Holokaustom, ali desilo se i meni da mi je škola pokazala film nakon kojega nisam mogao spavati. Bilo je to prije 35 godina na školskom izletu u Jasenovcu. “To je strašno. Dijete mi je reklo da su im pokazivali kako se dijete iz maternice izvlači nekim strojem nalik na usisivač i melje u melasu za koju je jedna učenica rekla da izgleda poput frapea, samo što iz nje izviru ruke i noge - kazao je ogorčeni otac jedne učenice”, pročitao sam u novinama prije dva tjedna. Začudno su slična i moja sjećanja na Jasenovac: nepregledne mase mesa, rijeke odrezane ljudske kose, peći što plamte, strojevi koji melju i usisavaju, tijela koja se pretvaraju u melasu… Kao i onaj otac, i moji su roditelji bili ljuti, nemoćni da me oslobode noćnih mora.

Iz novina sam saznao i da je Erden Radončić, specijalist ginekologije iz Poliklinike “Vili” bio iznenađen prikazivanjem filma djeci: “Komadanje i druge metode koje se spominju u filmu više nitko ne radi jer se pobačaji ne obavljaju na fetusima starijim od deset tjedana, a i za to postoje vrlo sofisticirane metode potpuno drugačije od onih koje su prikazane u filmu. To je čisto zastrašivanje, a takav način edukacije jednako je monstruozan kao i metode abortusa o kojima govori film.”

Da, danas se zameci stružu iglama ako su manji ili usisavaju na vakuum, to je progres. Više ne prikazujemo djeci ni filmove o Holokaustu u Jasenovcu, imamo lijep i kulturan izložbeni postav.

I meni koji sam tada bio u nekom od nižih razreda osnovne škole i srednjoškolkama danas, koje redovno gledaju CSI, ti su filmovi traumatični iz jednostavnog razloga: istiniti su. I nije film o abortusu potaknuo nečistu savjest klinki, nego savjest njihovih roditelja, pa su valjda i oni imali noćne more od njega - kao što su i naraštaji mojih roditelja i djedova imali vlastitu nečistu savjest kojoj su smetali filmovi o Jasenovcu (a smetali bi i oni o Bleiburgu, samo se nisu smjeli prikazivati). I u hrvatskoj politici obrazovnih filmova vrijedi mudrost Svetog pisma: očevi su jeli kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi. Ili, u ovom slučaju, kiselo su grožđe jele majke, a zubi trnu kćerima.

A što se tiče mirnog sna, i ja ga priželjkujem, ali onda sanjam Hrvatsku i probudim se u strahu.

PS: U četvrtak je umro književni kritičar i izdavač Branimir Donat. Slučaj je htio da sam ga intervjuirao samo koji sat prije njegova prelaska u vječnost i mogu reći da je bio dobre volje, da je s velikim žarom polemizirao s oponentima, da je napadao glupost i lijenost umišljenih veličina, da je žustro branio svoje ideje, da je upravo izdao jednu knjigu i već spremao drugu - jednom riječju, Branimir Donat umro je u čizmama. Pokoj vječni daruj mu Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila mu!