Država ne može spasiti Crkvu
Piše: Boris Beck
preneseno iz “Svjetla riječi”
Dok se još emitirao kviz “Tko želi biti milijunaš”, Tarik Filipović postavio je pitanje natjecatelju: Poncije Pilat oprao je: a) ruke, b) noge, c) lice, d) glavu. Natjecatelj nije znao odgovor pa je pitao publiku koja je inače bila vrlo dobro informirana o svim estradnim pojavama. Pola je publike izabralo odgovor a), a pola b), čime su implicitno pokazali da nisu upućeni ni u Isusove higijenske nazore.
Drugi je primjer svježiji. Isti Tarik Filipović, ali sada na kvizu “Jedan protiv sto”, pitao je natjecatelje kako se zvao apostol koji je zamijenio Judu: Marko, Matej ili Mihael - ispalo ih je 49 od njih devedesetak. Tako je egzaktno dokazano da polovica od natprosječno obrazovanih i uglavnom mladih ljudi nema prevelikog pojma o kršćanskoj vjeri.
Ne bi tako trebalo biti jer je na popisu stanovništva osamdeset posto Hrvata reklo da su katolici, dnevne novine prenose božićnu propovijed zagrebačkog nadbiskupa, ministri sjede na misama, Sabor donosi zakon o neradnoj nedjelji, premijer papi daruje Bibliju okovanu srebrom, povjesničari pišu traktate o drevnim samostanima, posvuda niču crkve. Knjigu velečasnog Sudca - u kojoj opisuje kako lebdi i svijetli kao žarulja - kupilo je više od 40.000 ljudi u samo dva mjeseca i knjiga će sigurno biti hit 2009. godine. Prije samo dvadeset godina sve je to bilo nezamislivo: povjesničari su pisali o partizanima, a komunisti su smatrali da su užasno velikodušni ako bi tolerirali da se u Novom Zagrebu mise održavaju u stanovima i ako bi dozvolili spikeru da na Dnevniku kaže kako se gastarbajteri vraćaju ipak na božićne, a ne na novogodišnje blagdane.
Ironijom sudbine ili ne, isti režimski novinari koji su tada redovno klevetali Crkvu i danas vladaju hrvatskim tiskanim medijima. U glavnim hrvatskim novinama i časopisima nema ni jednog uglednog kolumnista kršćanina - s izuzetkom Živka Kustića u Jutarnjem listu - ali su najgrublji i najbesmisleniji napadi na vjeru uobičajeni. Na televiziji je ista stvar: kršćanske su teme smještene na drugi program ujutro, a u najgledanijem terminu, onom koji marketinške agencije zovu Prime Time i plaćaju basnoslovne sume za reklame, nema ih ni za lijek, dapače - mrtvaci se obduciraju u gomilama, a poremećene osobe rutinski naciju izvješćuju o postupcima kakvi se valjda i u ispovjedaonicama rijetko čuju. Ima jedna ministrica s križićem oko vrata, ali objesila ga je tek za vrijeme rata jer je shvatila da s diplomom političke škole u Kumrovcu neće u novom režimu ušićariti stan. Čak se ni ona nije ukazala na Božić u zagrebačkoj katedrali, a nad izostankom vlasti u crkvi zgraža se Glas Koncila. Naravno da nitko nije bio, izbori su još daleko, tek u svibnju, nagrnut će na Uskrs. Bit će tada mnogo lijepih skupnih snimaka političara na reportažama iz crkava.
Vlast i mediji u Hrvatskoj nisu kršćanski iz jednostavnog razloga - kršćani su manjina u Hrvatskoj i Hrvatska nije uopće katolička zemlja. Da bi se ta očita istina prikrila, biskup predvodi molitvu na otvaranju Svjetskog prvenstva u rukometu, zagrebački gradonačelnik nosi deset kila tešku svijeću na procesiji u Mariji Bistrici, vlada daje novac za plaće svećenicima i vjeronauk u školama. Osjećam se izgubljeno kada mi neprijatelji vjere turaju takve argumente na nos. Ta Biblija je prošle godine prodano četiri puta manje nego Sudčevih knjiga. Kakav je probitak za duše kad dvadeset tisuća u poluvremenu utakmice u zagrebačkoj Areni moli očenaš, a osamnaest tisuća od njih koristi kontracepciju ili će pristati na abortus? Nijedan seoski župnik ne bi dozvolio da svijeću u procesiji nosi čovjek koji se od supruge razveo samo zato da ona može zadržati stanarsko pravo nad nekom vrijednom nekretninom, ali zagrebačkom gradonačelniku to nije smetnja - ta tko izdaje građevinske i lokacijske dozvole? Zbilja je sjajno da se plaća vjeronauk, ali od dvadesetak učenika iz razreda moje djece na misi se nedjeljom nalazi dvoje ili troje. Svi ipak dođu na prvu pričest, pa onda svake godine iznova slušam dječicu kako složno pjevaju “usliši, Bože, krošnje naše” - stih, dakako, glasi “usliši, Bože, prošnje naše”, ali niti je ikome palo na pamet da riječ “prošnja” djeca nisu nikada čula niti da se nerazumljiva pjesma zamijeni razumljivom. Glavno da se pjeva i da nas je puno. U toj situaciji ne ohrabruje me ni uspjeh velečasnog Sudca - što ako se sutra pojavi guru koji lebdi na većoj visini i svijetli s više wata? Neće li one iste tisuće kupiti knjigu toga drugoga, bez obzira na vjeru koju propovijeda?
Upravo sam se doselio u župu u središtu Zagreba, u općini čiji su stanovnici u prosjeku najstariji u Hrvatskoj. Otišao sam se prijaviti za blagoslov stana i bio upisan među dvjestotinjak obitelji koje su to zatražile - znači da ni sve obitelji u mojoj ulici nisu katoličke, a župa ima dvadesetak ulica. Ipak, uz staru crkvu uređuje se nova velebna s krasnim mozaicima. U župi iz koje sam se doselio nije bila bolja situacija. Od pedeset tisuća stanovnika na njenom području na misu je dolazilo redovno dvije-tri tisuće ljudi i svećenici su imali grdnih problema da nabave novac za zamjenu oluka i instalacija. Pa i ono malo ljudi što se skupi na misi tiho se raziđe i skoro je nemoguće popričati s nekim od vjernika. Ili svećenika, uostalom, jer su toliko zaposleni održavanjem tog prevelikog pogona da mi se često čine izgubljeni.
A opet, možda ga i treba održavati. Za obje spomenute crkve - i za još mnoge u Zagrebu - kamen temeljac položio je kardinal Stepinac prije Drugog svjetskog rata. Da bi namaknuo novac za crkve, prodavao je crkveno zemljište, a navodno bi ga prodao i više, samo da su mu kanonici dali. On je, ipak, bio vidovit: zemljište je bilo nacionalizirano, a crkve su ipak ostale i još dobro služe. Možda će u najskorijoj budućnosti one ostati i jedine javne ustanove. Naime, kako piše njemački sociolog Ulrich Beck, moderna država ubrzano umire jer velike korporacije sele svoju proizvodnju i sjedišta po svijetu te ne plaćaju porez u matičnim zemljama. Siemens, primjerice, uopće više ne plaća porez u Njemačkoj - a njegovi menadžeri istovremeno ondje žive i koriste sve pogodnosti socijalne države. Zbog smanjenih prihoda, država više ne može podmirivati troškove školovanja, liječenja ili mirovina svojih građana, a ne može niti propisivati uvjete trgovanja i poslovanja - upravo obrnuto, korporacije nameću svoje uvjete, a oni vode prema, pogađate, sve dužem radnom vremenu, manjim plaćama i manjim porezima. Zbog toga francuski teoretičar Jacques Atalli kao jednu od najvećih opasnosti koja na nas vreba vidi sveopću privatizaciju: već su sada u Hrvatskoj djelomično privatizirani poslovi obrazovanja, liječenja, zaštite sigurnosti i distribucije poštanskih pošiljaka, a neoliberalizam želi ići do kraja, sve do privatizacije vlasti i vojske, pri čemu će najveću financijsku moć, a s time valjda i političku, imati osiguravajuća društva.
Ako je netko i mislio početkom 90-ih da će katolici ubuduće mirno živjeti u svojoj državi, vrijeme je da napusti takve zablude. Katolici će, kao i svi ostali, živjeti u društvu željnom spektakla, čudotvoraca, zabave i novaca, a kršćanske vrednote bit će, kao i uvijek dotad, prepuštene pojedincima da ih sami nađu i žive - za to će trebati naći nove putove udruživanja, a oni se već naziru. Crkva u budućnosti jednostavno neće imati Državu na koju se može osloniti i nitko s Kaptola neće moći nazvati na Markov trg i zamoliti za koju sitnu uslugu. Pratite samo što će se dogoditi s neradnom nedjeljom u Hrvatskoj, koju je zakonom izglasao Sabor na pritiske crkvenoga vodstva. Biste li se usudili kladiti protiv mene koji tvrdim da će ustavni sud prihvatiti žalbu poslodavaca i presuditi da nitko hrvatskim državljanima nema pravo zabraniti rad i trgovanje nedjeljom? A i zašto bi im zabranio kad još nisu raščistili sami sa sobom trebaju li prati ruke ili noge, kad je Biblija knjiga koja se okiva u srebro umjesto da se čita. Doista, usliši Bože krošnje naše.
