Futuvvet

Edin Kukavica

Stoga duhovno viteštvo - više nego bilo koji drugi islamski koncept, čija se stvarnost manifestira u tako mnogo domena, od aktivnosti zanatskih cehova na pijacama i trgovištima (bazar) do viteških djela na bojnim poljima - nadilazi svijet sufijske kontemplacije i uostvaruje se u svijetu sultana i vezira. Najveći dio duhovne supstancije muslimanske duše stoljećima je modeliran u skladu sa futuvvetom, te ni danas nije rijetkost da tradicionalni musliman sa poštovanjem i povjerenjem pa i sa zavišću gleda nekoga ko manifestira upravo ovako pojmljeno duhovno viteštvo.

Kada je Ebu Hafs (Abu Hafs ‘Amr ibn Salama al-Haddad, k.s.) došao u Bagdad bagdadski šejhovi se okupiše oko njega i jedan od njih upita šta je to futuvvet. On odgovori: “Najprije vi recite, jer vaše su riječi slikovitije (od mojih).” Džunejd (Bagdadi, k.s.) reče: ”Futuvvet je zanemarivanje (vlastitih djela i zasluga) i prestajanje (insistiranja na njihovom viđenju, isakatu’l-ru’ja). Ebu Hafs reče: “Kako rječito rečeno! Ipak, za mene, futuvvet je postupanje po pravdi i pravednosti (insaf), a pritom ne očekivati da mi se uzvrati na isti način.” Džunejd reče: “Ustanite (na noge), prijatelji moji, jer Ebu Hafs je nadrastao Adema (a.s.) i njegove potomke!” (Sulejmi, Tabakatu’s-Sufijja)

Ovdje ćemo pokušati u najkraćim crtama opisati i istaći najosnovnije karakteristike osobitog domena islamske duhovnosti - i tesavvufa - koji predstavljaju suštinu islamskog duhovnog puta u nekim dijelovima nekadašnjeg Osmanskog sultanata koji predstavljaju geografski i kulturološki most Europe i Bliskog Istoka, odnosno Europe i Azije; pod tim podrazumijevamo zemlje i teritorije između Bosne i Hercegovine na Zapadu do Turkestana na istoku, a za koje većina tradicionalnih (klasičnih) i savremenih autora tvrde da još uvijek njeguju i gaje ono što bi se moglo nazvati potpunom i dostupnom formom izvorne islamske duhovnosti. Štaviše, isti autori za ovu formu islamske duhovnosti nadalje tvrde da upravo ona predstavlja vezu između tesavvufa i tarikata u njihovom savremenom tumačenju i islamske metafizike (ma’arifet) u skladu sa primordijalnim modalitetima Dina (Vjere), a koju su pripadnici Porodice i Potomstva Allahovog Poslanika (s.a.) prenijeli od svoga Časnog Pretka (s.a.v.a.), a koju je on (s.a.v.a.) preuzeo od Ibrahima (a.s.) preko najčišće loze u historiji čovječanstva. Naime, govorit ćemo o simboličkom, obrednom i etičkom aspektu tarikata u ovim zemljama, koji nedvojbeno ishode iz islamskog - zahvaljujući Ibrahimu (a.s.) i predislamskog - duhovnog viteštva ili futuvveta.(1)
__________________________
(1)Manjim futuvvetom nazvali smo izvanjske prilagodbe većeg usljed nekih historijskih i društvenih okolnosti, a koje se odnose na obredni i organizacijski domen zanatskih cehova (ahi), te Primordijalni Polarni aspekt tradicije osobite za Allahovog Poslanika Muhammeda (s.a.v.a.) i njegove pretke (a.s.) po ibrahimovskoj odnosno ismailovskoj (hanifi) liniji. Kako se i po čemu se manji razlikuje od većeg/primordijalnog, te koliko to utječe na islamsku metafiziku u cjelini u svojim djelima detaljno i podrobno obradili su najznačajniji autori poput Ibn Arabija (k.s.), te prije njega šejh Sulejmi (k.s.).

Uopće nije slučajno da se autentičnost i izvornost ove forme islamske duhovnosti očuvala upravo među muslimanskim stanovništvom zemalja i teritorija koje su nekoć pripadale moćnom Osmanskom sultanatu i halifatu. Poznata je predaja kako je adab (edep) jednog od prvih osmanskih sultana prema Kur’anu Časnom njemu osobno, ali i svim njegovim nasljednicima priskrbio čast halife muslimana.(2) Svejednako, u historijskim izvorima prenosi se da je prvi zijaret koji je jedan turski sultan učinio nakon osvojenja Palestine i Damaska bio mezar - naime, mjesto ukopa - hazreti Ibn Arabija (k.s.), perjanicu islamskih znanstvenik, sufija i filozofa, koji su se bavili najuzvišenijim značenjima i stvarnostima duhovnog viteštva, a čija su učenja bila poznata, izučavana i tumačena na svim teritorijima sultanata od vremena njegovoga zeta i zasigurno jednog od najpoznatijih poznavalaca Šejhu’l Ekberovog djela Saddruddina Kunavija (k.s.). Na koncu, ali nipošto najmanje važna činjenica je i to da su Osmani u stvari horosanski Turci, koji su na teritorij Seldžuka stigli iz zemlje koja je pružila utočište ne samo Ehl-i Bejtu (s.a.), Poslanikovoj Porodici i Potomstvu i njihovoj duhovnosti,(3) nego je ona doslovno kolijevka manjeg futuvveta zanatskih cehova i viteških zanata islamskog srednjeg vijeka. Ovoj činjenici dublje značenje daje ibrahimovska tradicija Vjere (Din) Poslanikove Porodice i Potomstva (s.a.), o čemu će više riječi biti u nastavku teksta, a čemu u prilog govori i predaja po kojoj je hazreti Hadžera, supruga poslanika Ibrahima (a.s.), poznatog i kao Ebu’l-fitjan, majka poslanika Ismaila (a.s.) porijeklom iz jednog srednjeazijskog nomadskog plemena.(4) Za uvod bit će dovoljno reći da je čuveni zakrivljeni dvosjekli mač - Zulfikar - kojim je Allahov Poslanik (s.a.v.a.) počastio Imama Alija (s.a.) bio i ostao karakteristično oružje srednjeazijskih Turaka, potpuno nepoznato onovremenim Arapima koji su do tada koristili isključivo mač ravnog sječiva. O primordijalnosti futuvveta, odnosno o duhovnom viteštvu napose kao suštini na osobit način svjedoči i Allahov Poslanik Muhammed (s.a.v.a.) navodeći primjer svoga amidže hazreti Hamze (r.a.).(5)
__________________________
(2)Muzaffer Ozak, Irshad, str. 339-340, Pir Press, West Port, CT, US, 1988
(3)Otvorena naklonjenist turskih tarikata Imamu Aliju (s.a.) navela je veliki broj nedovoljno upućenih, sekularnih ali i vjerski obrazovanih učenjaka da tarikatima priskrbe atribut kripto-ši’izma, te u ortodoksnijim sredinama i optužbe u istom smislu Nažalost, ni najjednostavnije objašnjenje da više ne može ovisiti o nižem, odnosno da teološke devijacije ne mogu utjecati na duhovne, ne pomaže da se sa tarikata skine ta stigma ni u savremeno doba. Iako je istina - koju praksa nedvojbeno potvrđuje - potpuno suprotna tim i takvim tvrdnjama, često su - u historijskom kontekstu - ovaj ‘nesporazum i nerazumijevanje’ koristili ljudi i krugovi sa drukčjim namjerama i ciljevima nego što je očuvanje ispravnog akaida i zdravog šeri’ata. S druge strane, takozvani ši’itski ogranak islama odnosno džaferijski mezheb potječe iz znakovito spekulativnijeg okruženja alevijske tradicije; njegova savremena forma rezultat je spekulativne koagulacije veze između duhovnih tragatelja i Imama Ehl-i Bejta (s.a.). U ovom slučaju emocionalni aspekt zamijenjen je filozofskim i teološkim promišljanjima prije nego duhovnom realizacijom, a najistaknutiji predstavnika je dakako Mulla Sadra.
(4)Čini nam se pogodnim mjestom da spomenemo sličnost između imena Hadžera i pojma agartha, kojim se označava položaj kralja svijeta, u tesavvufu poznatijeg kao Kutbu’l-‘Aktab. Dovoljno zanimljivo je da u polupustinjskoj oblasti na sjeveru Kazakistana doista postoji selo tog naziva u kojemu žive mongolsko-turski nomadi, muslimani i budisti.
(5)Riječima Allahovog Poslanika (s.a.v.a.) da mu nije trebala bolja potvrda da je prihvaćen i primljen u savez (društvo) onih koji su u predislamsko vrijeme bili zaduženi za skrb o Ka’bi i zaštitu hodočasnika, od šehadeta njegovog amidže hazreti Hamze (r.a.). Allahov Poslanik (s.a.v.a.) osobno je inicirao Imama Alija (s.a.), uz unekoliko promijenjen odnosno islamiziran obred, u kojemu se umjesto vina koristila voda pomiješana sa solju ili, prema drugom izvoru, sa medom.

U ovom pojmovnom, obrednom i etičkom okruženju prihvatanje islama od strane Turaka(6), najprije Seldžuka a potom Osmana, može se posmatrati i kao hijeropovijesno i proviđenjsko očuvanje izvornog Dina, čija je autentičnost i izvornost uveliko dovedena u opasnost degeneracijama i inovacijama koje su uveli naraštaji Umejadskih i Abbasidskih vladara, u kontaktu sa izvornim supstratom manifestacija prethodnih poslaničkih tradicija, to jest onih koje su unutar arapskog genoma čistotu porijekla i vjere prenijele do Allahovog Poslanika Muhammeda (s.a.v.a.). Slijedi da ta forma islamske duhovnosti koju su Turci tako spremno prihvatili i unaprijedili, te vlastitim prisustvom i primjerom širili na osvojenim teritorijima, pomiješana sa izvorno iranskim i slavenskim karakteristikama, ne može biti ništa drugo nego upravo ista ona koja se neposredno povezuje sa Porodicom i Potomstvom Allahovog Poslanika (s.a.), odnosno futuvvet u najčišćem obliku. Stoga ne treba čuditi da se tesavvuf, kao sama srž islamskog vjerovanja i islama navlastito te legitimni nasljednik futuvvetske tradicije, ali i tarikat kao njegov metodološko-prakticirajući domen, uprkos svim pokušajima drukčijeg definiranja i povezivanja, neraskidivo općenito povezuje sa primordijalnim futuvvetom Ehl-i Bejta (s.a.), te da svi tarikatski isnedi i silsile počinju sa najistaknutijim predstavnicima i posjednicima svih distinktivnih osobina duhovnog viteštva Imamom Alijem (s.a.), Selmanoma Perzijancem (Farsi, k.s.), Imamom Hasanom (s.a.) i Imamom Husejnom (s.a.).(7)
__________________________
(6)Pod pojmom Turci ovdje podrazumijevamo veliku skupinu naroda različitih predislamskih tradicija, srednjeazijskog porijekla, te djelimično sličnog jezika. Za razliku od savremenih znanstvenika u istu skupinu uvrstili smo kavkaska plemena, bugarske Avare i etničke Slavene koji su govorili turskim jezikom, Tatare; treba znati da je turko-bugarski element na Balkan stigao prije Osmana i izmiješao se sa lokalnim Ilirima. Što se tiče osmanskih Turaka treba znati da je kod njih - uprkos njihovom snažnom protivljenju - jako prisutan snažan perzijski element.
(7)Postoji nekolicina tarikata, radije ogranaka nekih tarikata, koji sebi pritvrđuju isned i silsilu preko drugih Pravednih halifa (r.a.), poput nakšibendijskog kola Ekberijja (Ebu Bekr, r.a.), te Uvejsijja koji se vezuju za drugog halifu Omera ibn Hattaba (r.a.). Što se tiče Ekberijja, treba spomenuti da nakon Ebu Bekra (r.a.) silsilu nastavljaju Selman Farsi (r.a.) i Muhammed ibn Ebu Bekr (r.a.), obojica ashabi Imama Alija (s.a.), te da u nekšibendijskom tarikatu postoji i osnovna, zlatna silsila, u kojoj se nalaze svih dvanaest Imama Ehl-i Bejta (s.a.). Što se pak tiče Uvejsijja, tradicija i unutar ovog tarikata nedvojbeno potvrđuje ulogu, mjesto i značaj Ehl-i Bejta (s.a.); prenosi se da halifa Omer (r.a.) nije mogao predati ogrtč (hrka) i štap Allahovog Poslanika (s.a.v.a.) hazreti Uvejsu Karaniju (k.s.) dok ga Imam Ali (s.a.) nije uputio kako će prepoznati ovog evliju među hodočasnicima iz Jemena.

Temeljem navedenoga logično je da je tesavvuf, nakon što se od škole mišljenja i filozofskog stajališta(8) počeo kristalizirati u organizirana bratstva oko ličnosti Sejjida šejha Abdulkadira Gejlanija (k.s.), Sejjida šejha Ahmeda Rifa’ija (k.s.) i/ili šejha Šehabuddina Suhraverdija (k.s.), najplodnije tlo našao u već organiziranim i u velikoj mjeri duhovno osviještenim tradicionalnim zanatskim cehovima, osnovanim na temeljima pravila prethodno postojećeg duhovnog viteštva, sa odgovarajućom organizacijskom strukturom te moralnim kodom. U savremeno doba to naslijeđe - od (derviškog) ćulaha i/ili (šejhovskog) tadža, hajdarije, ispijanja šerbeta tokom obreda davanja bejata te nekolicine obreda vezanih za opasivanje kemerom ili šeddom - preuzeli i dostojanstveno očuvali različiti historijski viteški redovi i naročito tarikati od Anadolije do Balkana i obratno; svi spomenuti tradicionalni odjevni predmeti i obredi ishode iz tradicije duhovnog viteštva onako kako su ih sačuvali i prenijeli pripadnici i najodaniji sljedbenici tradicije Ehl-i Bejta (s.a.), odnosno primordijalnog futuvveta. Štaviše, etos koji slovi kao suštinski aspekt prakse, u kojemu učenje o ahlaku uživa više mjesto i pažnju nego naprimjer evrad i zikr; i ahlak je, kao uostalom i evrad i zikr, izrazita karakteristika suluka u skladu sa futuvvetom, kao što je to uostalom i insistiranje na anonimnosti kao najvišoj razini simbolizma nazvanog melamet.
__________________________
(8)U trećem/devetom i četvrtom/desetom stoljeću po hidžri izdvajaju se četiri velika i glavna središta islamskog učenja oko ta’biina i ta’b-i ta’biina, i to u Egiptu, Siriji, Iraku i Horosanu, da bi u narednom historijskom periodu iračka škola pokazala svoje prednosti, nadrasla i očigledno apsorbirala ostale. Bagdadska škola - kako će kasnije biti poznata - insistirala je na teološkom stajalištu i bogoštovnoj praksi u domenu izvanjskih manifestacija, dok je horosanska škola gotovo dijametralno suprotan stav temeljen na neposrednom kontempliranju i osamljeničkom profinjivanju duhovnih osobina (ahlak), insistirajući više na izravnom kušanju nego na izvanjskim karakteristikama futuvveta.

Međutim, ni ovaj proces nije se u svim krajevima svijeta odvijao po istom obrascu; potpuno isti tarikati na arapskim i sjevernoafričkim teritorijima odrekli su se - gotovo u potpunosti - svih tradicionalnih i tipičnih obreda futuvveta, dok se u turko-iranskom i indo-pakistanskom okrućenju proces odvijao u potpuno obrnutom smjeru. Treba spomenuti da se odricanje prije svega odnosi na priklanjanje strožijem, reći ćemo formalnijem, insistiranju na bogoštovnim činima i osobitom uzdržavanju od ovosvjetovnih zadovoljstava, a ne na inicijacijsku metodologiju. Osim toga, čini se da je ovdje lokalna tradicionalna odjeća i običaji, te strožije insistiranje na šerijatskom formalizmu unekoliko istisnulo tradicionalnu futuvvetsku odoru i naklonost ka slijeđenju Ehl-i Bejta (s.a.); to unekoliko pojašnjava i manje istaknutu ulogu tradicije Ehl-i Bejta (s.a.) u zapadnom sufizmu, ali i u određenim dijelovima Istoka, prije svega zahvaljujući utjecaju uleme koji su znanje sticali i šeri’atske škole završavali u arapskim zemljama.

Isto tako treba spomenuti i ono što se često događa u svakom pojedinačnom slučaju izvanjskih aspekata duhovne tradicije da slične tendencije u različitim tradicijama ne moraju imati istovjetno značenje; ovo se često zaboravlja te tim uzrokom dolazi do brojnih nesporazuma i nerazumijevanja. Odricanje od odore i insistiranje ili svođenje obreda na suštinu u određenim tradicionalnim organizacijama - što se nedovoljno upućenom posmatraču može učiniti kao prostije i strožije pridržavanje šeri’ata - može ukazivati i na više odnosno nadformalnu razinu znanja. Naime, strožiji stav prema šeri’atu ‘formalističkijih’ tarikata koji naoko ne prenose ništa od znanja osim formi potpunog šeri’ata, gotovo ni po čemu se ne razlikuje od prakse potpunog značca (vali, mn. evlija), odnosno pet vakat-namaza (salat) i čekanje smrti; u ovom slučaju vrijedi pravilo o privlačenju suprotnosti. S druge strane, izvan i iza ovih očiglednosti, stvarno porijeklo razlika između istočnih i zapadnih tarikata povezivo je sa drukčijim pojmom i poimanjem okusa, koji neke duhovne metode i metodologije čini prihvatljivijim jednoj kulturnoj tradiciji nego drugoj.

Tesavvufska ulema rezimirala je i klasificirala različite metodologije u tri osnovne skupine ili trenda unutar jednog (istog!) duhovnog Puta: ahjari (insistiranje na strogom uzdržavanju od ovosvjetovnih zadovoljstava), ebrari (insistiranje na bogoštovnim - ibadetskim - obavezama) i šettari (neposredna privučenost Načelom i promišljanje o Njemu); nije teško zaključiti da su prve dvije skupine metoda zastupljenije - iako ne isključivo - u zapadnim tarikatima, dok šettarijski put, srednji put između forme i adaba, put duhovnih velikana čiji tarikate slove kao punopravni i autentični nasljednici i sljedbenici puta duhovnog viteštva.

Futuvvet - srž islamskog duhovnog puta
Al-futuvva tu ‘khadhu isti’mâlan va mu ‘âmalatan lâ nutkan

Pojam futuvvet ili dževanmardi (arab. futuvvah, perz. dževanmardi; feta - mladić, mn. fitjan) odnosi se na kompleks osobitih inicijacijskih obreda i pravila ponašanja u islamskom svijetu, teritorijalno lociranim u njegovim istočnim područjima i pokrajinama. Isto tako, pojam se odnosi i na ideološku odnosno radije filozofsku potku organizacija utemeljenih na tom i takvom idealnnom etičkom sistemu kojim dominira čovjekoljublje, velikodušnost, plemenitost, slobodoumlje i neupitna odanost pripadnicima organizacije.

Iako je izvorno gotovo isključivo povezivana sa kodom ponašanja pripadnika srednjevjekovnih vojnih institucija, tradicija futuvveta je - nekako - u međuvremenu postala dijelom duhovnog i etičkog naslijeđa onovremenih zanatskih i umjetničkih udruženja. U tom smislu, anadolske ahije (akhi)(9) iz osmog/četrnaestog stoljeća predstavljaju važnu vezu u transmisiji i evoluciji futuvveta, a zahvaljujući njima ova tradicija ostala je sačuvana sve do vremena osmanskih Turaka, u velikoj mjeri u svojoj izvornoj formi, iako unutar okruženja centraliziranih, profesionalnih zanatskih cehova. Osmanski zanatski cehovi se na teritoriju Bosne i Hercegovine pojavljuju zajedno sa osmanskim administrativnim, vojnim i ekonomskim establišmentom i to netom po osvajanju zemlje godine 867/1463, a prema nekim naznakama i znatno ranije. Izvori koji osiguravaju podatke o organizaciji i funkcioniranju zanatskih cehova u Bosni i Hercegovini, izvorno turskih, ali i novoformiranih autentično bosanskih, ukazuju na njihov, u osnovi, duboko vjerski karakter te, u vezi s tim, žive tradicije futuvveta. Najznačajniji od svih historijskih i dokumentarnih izvora su dakako dokumenti samih cehova, defteri i statuti - koji se nerijetko nazivaju futuvetnamama (futuvvet-namah). Brojni dokumenti ovog tipa pronađeni i još uvijek postojeći u bosanskim privatnim i zvaničnim arhivima osiguravaju iznimno važne informacije o futuvvetu osmanskih zanatskih cehova, ali i ‘ naročito zanimljivo - ukazuju na postojanje nekoliko ‘tipova’ futuvveta zanatskih cehova u Bosni i Hercegovini, od njihovog osnivanja pa sve do duboko u trinaesto/devetnaesto stoljeće.
__________________________
(9)Porijeklo ovog naziva nikada nije do kraja sa sigurnošću rasvijetljeno ali, prema nekim tumačenjima, pojam potječe iz staroturskog jezika u kojem se koristio u značenju darežljiv, te je prihvaćen kao takav jer odgovara arapskom pojmu u značenju moj brat.

Kako futuvvet pod tim nazivom - kao uostalom ni tesavvuf - nije postojao u vrijeme Allahovog Poslanika (s.a.v.a.) još uvijek se vode velike rasprave u vezi sa porijeklom futuvveta. Neki vjeruju i tvrde da je perzijska, predislamska institucija ‘ayyari u kombinaciji sa sufizmom umnogome uobličila futuvvet. Pojam ejjar u općem smislu znači razuman, naklonjen inteligenciji ili bistar, ali se više koristi u vezi sa organiziranim skupinama koje su se često bunile protiv središnje vlasti halife i njegovih upravitelja u različitim pokrajinama Perzije. Drugi pak vjeruju da je na njegovo formiranje u značajnoj mjeri utjecala među predislamskim Arapima iznimno visoko cijenjena vrlina murruvvet (murruvveh, muškost, muževnost), koja je predstavljala kombinaciju hrabrosti (šedža’eh) i darežljivosti (sehaveh), tako da se odgovarajuća vrlina razvila i među sjedilačkim narodima u islamsko vrijeme pod nazivom futuvvet. Treći, opet, futuvvet smatraju ogrankom tesavvufa koji posjeduje svoje vlastite osobenosti.