Globalizacija i ujedinjena Europa – izazov kršćanima

Jadranka Brnčić

Porođajni bolovi novoga svijeta koji se opire vlastitu samoubilačkom razvoju očiti su u brojnim paradoksima suvremenih društava: očituju se u vrijednostima, po sebi humanističkim, ali koje, gurnute do svojih krajnjih granica postaju novim opasnostima po svijet. Prva među njima je individualizam; druga, a proizlazi iz prve, jest afirmacija demokratskih sloboda kao vrijednosti suprotstavljenih ekonomskoj slobodi. Iz obiju vreba opasnost zatvaranja u sebe i gaženje slabih. No, o sveopćem miru ne možemo ni sanjati sve dok postoje strahotne kolektivne frustracije proizašle iz nejednakosti dijeljenja općih dobara, ponajprije hrane i medicinske skrbi, ali i znanja, i moći. Očito je da je konkurentskom ekonomskom procesu mundijalizacije jedino stalo do trenutnoga čistog profita i ni do čega drugog; jednako je jasno da etički zahtjevi nisu dovoljni da se nahrani stanovništvo. Od svijesti da se dio čovječanstva hrani na uštrb gladnih do preraspodjele svjetskih dobara velik je korak.

Treći hendikep mundijalizacije uspon je fundamentalizama. Nauk koji ide za tim da se ama baš ništa ne mijenja pred izazovom novoga vremena težeći ka totalnosti kakva sustava (posebice vjerskoga, islamskoga i katoličkoga, koji bi da podčine i državu, i sav javni, pa i privatni život), tj. vjerska, ideološka, rasna, etnička i ovima nalik isključivost dakako da predstavljaju opasnost po razvoj globalizacije ostajući dio tjeskoba i frustracija našega doba. Posebice nakon 11. rujna 2001. No, još je veća opasnost strah od islamističkih terorističkih akcija ukupno pripisivanih islamu i njegovim sljedbenicima. Veća od samih takvih napada. Kao što po nedjelima pojedinačnih fundamentalističkih skupina ne valja suditi o vjeri u ime koje one djeluju, jednako tako ni po ultramontanističkim strujanjima u Katoličkoj crkvi ne valja suditi o svim kršćanima.

Na svjetskoj se sceni suparništva ne suprotstavljaju tek na materijalnoj, nego i na simboličkoj razini. Riječ je i o ritualnom dvoboju između predstavnika liberalnoga svijeta i izazivača koji svoje oružje i pozivanje na božansku pravdu te osvetu na kraju okreću protiv samih sebe – protivnici nastoje uništiti simbole jedni drugih. René Girard to zove mimetičkim suparništvom u kojem volja da se bude jači rađa konkurenciju i želju za razaranjem. Začudan je, u doba kada se iznalaze sve sofisticiranija sredstva razaranja, arhaizam takve situacije. Drevni antagonizmi razvili su se do svojih krajnosti. Naš svijet, čini se, raspada se i doslovno, i svjetonazorski. […]

Sociolog Franz Xaver Kaufmann s pravom je ukazao na to da je najstariji “globalni igrač” Katolička crkva, “koja se od davnine definira neovisno o teritorijalnim granicama i sebe shvaća kao onu koja ima zadatak u odnosu na cio svijet” (Franz Xaver Kaufmann, “Globalisierung und Christentum”, u: P. Hunermann (ur.), Das II. Vatikanum – christlicher Glaube im Horizont globaler Modernisierung, Paderborn 1998). Univerzalno samorazumijevanje prepoznatljivo je već u Starom i Novom zavjetu. Tako je Abrahamu obećano da će po njemu biti blagoslovljeni svi naraštaji zemlje. Prorok Izaija gleda u svom viđenju Jeruzalem kao središte mesijanskoga kraljevstva u koje hodočaste svi narodi. A Jeremija na kraju govori o boljoj budućnosti u kojoj da će JHVH sabrati sve narode. U Novom zavjetu uvijek iznova dolazi do izražaja univerzalnost spasenja darovanog u Isusu Kristu, posebno u slanju učenika “svim narodima” i u svesvjetskoj dimenziji Crkve koju ona zadobiva duhovskim događajem (darom Duha Svetog). Duhovski događaj ne smjera na uniformnost, nego na jedinstvo u različitosti, a naviještanje Evanđelja i njegova univerzalnost temelje se na transgresiji svih granica radi spasenja koje oslobađa od svakog ropstva i dominacije. Ne bi li Crkva, kao transnacionalna institucija, trebala biti sakrament jedinstva ljudske rase?

Prigovoriti je da se Crkva na temelju svojega duhovnoga zadatka suprotstavlja čisto zemaljski shvaćenoj univerzalnosti. Za neka strujanja tijekom povijesti Crkve to može biti točno. Ali već je Ivan XXIII. kršćanima postavio skretnice ka globalizaciji, pozvavši ih još 1960. da budu “građani svijeta”. U svojoj enciklici Mater et Magistra (1961) proširio je vidokrug katoličkoga socijalnog nauka do svjetskih dimenzija. A enciklika o miru Pacem in terris (1963) upravljena je ne samo katoličkim kršćanima nego “svim ljudima dobre volje”. U njoj “dobri Papa” u crkveni nauk uključuje i ljudska prava iako se ranije, u XIX. st, Crkva ogorčeno tomu opirala. Od Drugoga vatikanskog koncila Crkva je obavezna svim sredstvima univerzalno se zalagati za ljudsko društvo. […]

Katoličanstvo je kroz svoju povijest imalo presudnu ulogu u (uni)formiranju kulturne sredine. Srednjovjekovni Zapad sav je u tom nastojanju: kršćanstvo se oblikovalo u kaotičnom svijetu V. i VI. stoljeća i u vrijeme velikih seoba naroda uspostavljalo relativno homogen socio-politički sustav. Malo-pomalo nametnulo je društvu institucije s nazovi kršćanskim normama. Iako je u Sjevernoj Africi, na Mediteranu i Bliskom istoku zadobivalo različita lica u bizantskoj, koptskoj, kaldejskoj i drugim Crkvama, na Zapadu je sve više postajalo monolitnim. Kršćanstvo je bilo moguće živjeti samo na jedan jedini, “rimski” način. Slučaj Engleske je zaseban: na velikom britanskom otoku u VII. su stoljeću usporedno trajale keltska i rimska tradicija, ali već u VIII. st. rimska je istisnula keltsku. Na slične poteškoće naišli su i evangelizatori slavenskoga svijeta, Ćiril i Metod: slavenska je liturgija opetovano bila zabranjivana, a prihvatili su ju kršćani u Bugarskoj i Srbiji.

Postojana alergičnost Rima na raznolikost ima više uzroka. Tu su, prije drugih: monopol latinske kulture i imperijalistička politika, pojačana u XVI. st. za reformacije. Tridentski koncil (1545-1563) konačno je Rimokatoličku crkvu utvrdio kao monolitnu i autokratsku. S poteškoćama da prizna kulturnu pluralnost Crkva se ponovno srela u svom misijskom djelovanju u Aziji. Pokušaji inkulturacije u XVI. st. Mattea Riccija u Kini i Roberta de Nobilija u Indiji tvrdoglavo su i grubo onemogućeni. Za obnove misija u kolonijalno doba romantizma u XIX. st. Crkva takav tvrdokoran otpor pokazuje prema modernom društvu u nastajanju temeljenu na ljudskim slobodama i prvenstvu razuma, što je kulminiralo nasilnim proglašenjem dogme o nepogrešivosti pape 1870.

U drevnim kršćanskim zemljama i misijskim crkvama u Aziji i Africi kršćani će pjevati iste gregorijanske napjeve jednako kao pod neogotičkim svodovima na Zapadu. A kada se počeo formirati autohton kler, podvrgnut je skolastici i tridentskim normama koje su tvorile mentalnu strukturu Zapadne crkve.

Rimokatolička crkva se, međutim, nije zaustavljala samo na crkvenim strukturama i liturgiji, nego su njezini misionari, uz evangelizaciju koja je dolazila usporedno s ekonomskom i političkom kolonizacijom, omalovažavajući i razarajući autohtone kulture, zapadnu kulturu nametali kao kršćansku. Tako su, primjerice, pripadnike plemena u Oceaniji silili da prekriju svoja tijela te im, premda su sami imali vrlo razvijenu etičnost, govorili o “ogavnim” grijesima tijela, a nomadske narode Afrike tjerali da izgrade nastambe i nastane se po selima. Umjesto inkulturacije – dekulturacija. Malobrojni misionari koji su uvažavali bogatstvo pohranjeno u autohtonim kulturama – poput franjevaca koji su u XIII. st. došli Mongolima u putujućim samostanima na kolima ili u šatorima ili, pak, poput Charlesa de Foucaulda (1858-1916) među Tuarezima i muslimanima Sahare – bili su u svoje vrijeme posve neshvaćeni. No, ponegdje su uspjeli založiti se za očuvanje i upismenavanje jezika, kao primjerice isusovci za jezike gečua i tupi u Peruu i Brazilu.

Rimokatolička crkva tek na Drugom vatikanskom koncilu pokazuje otvorenost prema kulturama kojima naviješta Evanđelje. U svom dokumentu Ad gentes divinitus (Ljudima od Boga poslani) govori o potrebi da se “pastoralni i praktični zahtjevi naobrazbe misionara usklade s nastojanjem da se pođe ususret posebnom načinu mišljenja i djelovanja naroda kojemu su poslani”, otvarajući time prostor za uvažavanje Drugoga i vlastitu inkulturaciju. U prvim zanosima po Koncilu u nekim zemljama želja za inkulturacijom išla je tako daleko da se, primjerice, predlagalo da se u euharistijskom slavlju, u kulturama u kojima kruh nema simbolički naboj kao u semitskim i zapadnim kulturama, kao znak Kristova tijela uzme – riža, od čega se odustalo iz teoloških, ali i praktičnih razloga. Ali, što se tiče liturgije, napravljen je velik pomak – folklorni napjevi, plesovi i običaji ušli su u euharistijska slavlja, a ona se ponegdje slave i izvan prostora crkve. To omogućuje autohtonom stanovništvu koje je prigrlilo kršćanstvo da se ne mora odreći svojih kulturalnih korijena.

U naše doba, unatoč opiranju Rimske kurije, rimsko katoličanstvo polako zadobiva lokalne boje. Izrasla iz promišljanja, ali i iz prakse u različitim ljudskim kontekstima, teološka se istraživanja usložnjuju: razmišljanja o socio-političkim i ekonomskim uvjetima obilježila su teologe Latinske Amerike; problematika tradicionalnih kulturnih i društvenih vrijednosti nadahnjuju afričke teologe: duhovnost velikih religija utječe na teologe Azije.

U katoličkom svijetu valja naći načina da se poštuju različitosti i održava jedinstvo. Nije li već Pavao rekao da više “nema ni Židova ni Grka, ni roba ni slobodnoga, ni muškarca ni žene” jer svi su pozvani biti jedno u Kristu? To “jedinstvo u Kristu”, međutim, ne isključuje različitosti među ljudima, nego ga one mogu samo obogatiti.

U izgradnji “kuće Europe” Crkve su neizostavne.  Helmut Krätzl, bečki biskup, smatra da su za to nužna dva preduvjeta: da se kršćani ne boje ujedinjene a ipak (i religijski) pluralne Europe te da se Crkve tako promijene da se mogu smatrati vjerodostojnim sugraditeljima Njezine budućnosti (vidi Helmut Kräetzl, Neue Freude an der Kirche. Ein engagiertes Bekenntnis, Verlangsanstalt Tyrolia, Wien 2001). Ujedinjena Europa, svi su izgledi, povijesna je nužnost. No, opasnost da to bude isključivo Europa trgovine i ekonomije jest velika. Da bi ta opasnost bila što manja, kršćanske Crkve u Europi imaju i te kakvu odgovornost. Crkve, Katolička (Rimo- i Grko-), Pravoslavna i Crkve reformacije raspolažu vrijednostima koje mogu pridonijeti humanijem srastanju europskih zemalja, no, i one same bi se nužno morale obnoviti da bi to mogle ostvarivati.

Europu, dakle, kao i globalni svijet, ponajprije pokreću gospodarska planiranja. Čini se da su njima podređena sva druga. Ulaznica za zajedničko tržište (i zajedničku valutu) jest uređenje vlastite ekonomske situacije, mjerene prema vlastitom proračunu. To zahtijeva stroge mjere štednje koje idu na teret siromašnijih, socijalno slabih, što za sobom povlači i racionalizaciju radnih mjesta i njihovo smanjivanje. Naoko nepokolebivoj dogmi o kvantitativnom ekonomskom rastu sve više se žrtvuju radna mjesta. Gospodarska konkurencija ugrožava mala poduzeća. Čovjek nikako nije “začetnik, središte i cilj gospodarstva”, kako zahtijeva Pastoralna konstitucija Drugoga vatikanskog koncila “Gaudium et spes”, nego je njegov “rob”.

No, kao da još veći zamah ima rastuća pluralnost predodžbi o vrijednostima. Ona dovodi do osobne nesigurnosti, do smanjenja suglasnosti u važnim vrijednosnim pitanjima i do privatizacije etosa. Tradicionalne vrijednosti braka i obitelji relativiziraju se u korist drugih partnerskih oblika života, otvoreno se raspravlja o mogućnostima eutanazije, pobačaja i kontracepcije, dok Crkva gotovo da ignorira probleme tvrdo braneći svoje stavove ne pružajući za njih dovoljno uvjerljive argumente. Obrazovanje i istraživanje vrednuju se prema korisnosti za gospodarstvo, pa se prema tom kriteriju i subvencioniraju.

Premalo se pozornosti posvećuje mladim ljudima. Najviše se razmišlja o izobrazbi koja je “zrela za Europu”, pri čemu se “zrelost” i opet mjeri tek prema potrebama gospodarstva. Religija se tolerira, ali se, zapravo, ne uvažava. Bujanje sekta i fundamentalističkih struja mnoge je, doduše, uplašilo, ali se mjere većinom donose protiv onih čijeg se neželjena utjecaja boji ekonomija Europe. Utjecaj i značenje Katoličke crkve (i drugih Crkava) sve više opada. Na njezino mjesto stupaju necrkvene kršćanske i ne-kršćanske kulture. U procesu u kojem Europa ponovno traži svoj identitet, Crkve izgledaju nesigurno i paralizirano, a mnogima se čini da kršćanstvo može opstati i bez crkvenih institucija i kulta.

Krätzl navodi davne proročke riječi Jacquesa Delorsa: “Ako nam ne uspije u narednim godinama Europi pribaviti dušu, duhovnost, izgubit ćemo igru. Samom jurističkom spretnošću ili samom gospodarskim tehničkim znanjem Europa je osuđena na neuspjeh”. Drugim riječima, budućnost Europe ne ovisi tek o mjerodavnim zakonima nego i o temeljnom stavu njezinih građana, dakle o oblikovanju njihove osobnosti, o njihovoj slici o čovjeku, a zacijelo i o njihovu “tumačenju svijeta”. A na to naravno Crkve imaju najveći utjecaj. “Dobar čovjek” i ‘najveća sreća najvećega broja’ ne izrastaju samo iz promijenjenih struktura. Rastuća sloboda zahtijeva veću (međuljudsku) odgovornost. Preduvjeti za odgovornost su vrijednosti kao pouzdanost, odgovornost, svijest o dužnosti, snošljivost, altruizam. Veliki socijalni problemi kao što su nezaposlenost, briga za stare i bolesne, prihvaćanje izbjeglica i pridošlica, razvojna pomoć, odgovornost za stvoreni svijet i okoliš – potrebuju socijalnog “obraćenja” ljudi. A sve to ne može postići Europski parlament, ali može podupirati i animirati one institucije koje to mogu: a na dohvat ruke tu su ponajprije Crkve.

Katolička crkva ima razrađen i spreman nauk mogućega djelovanja u Europi, ali u praksi jedva da ga provodi jer Crkvi kao da je više stalo do vlastita mjesta u izgradnji Europe nego do “općeg dobra”. Za početak bi barem mogla još pomnije (pre)proučiti vlastite dokumente, ponajprije one Drugoga vatikanskog koncila, prvo ih dosljedno primjenjujući u vlastitim redovima. […]

Katolička Crkva trebala bi svoje stajalište o pluralnoj Europi mnogo jasnije artikulirati. Ona nek se za promicanje i uvažavanje svojih načela ne nada ikakvim pozicijama moći, nego nek učini prihvatljivom činjenicu da ona za uspjeh oblikovanja osobnosti, a time i za plodan zajednički život, nudi nešto nenadomjestiva. Prodahnuta riječju Božjom, Crkva ne bi smjela pozivati se tek na svoj autoritet, nego na snagu argumenata Evanđelja. Njezina snaga uvjerljivosti ovisi o tome hoće li vjerodostojno zasvjedočiti kako ne želi ‘poučavati’, nego služiti.

Na Koncilu Crkva se izjasnila spremnom za dijalog. To pak ne znači s drugima razgovarati toliko dugo dok ne budu istoga mišljenja, nego znači ozbiljno shvaćati njihovo mišljenje i biti spremnom učiti od drugih. Dijalog sa svjetskim religijama trebao bi se voditi još mnogo intenzivnije kako bi se sekulariziranoj Europi pokazalo koje posljedice po javni život ima vjera u Boga. Naravno, s druge strane trebalo bi biti krajnje oprezan glede na zahtjeve da se religijske predodžbe uvrste u odnosne državne zakone.

Razdvojenost države i Crkve, što se tiče zakonske autonomije, dobar je čin, pokazalo je povijesno iskustvo, jer područja su djelovanja različita. Ali je nužna i svjesna suradnja gdje to zahtijeva služenje čovjeku. Ono što nudi Europi, nek bi Crkva istodobno u vlastitim redovima nastojala primjerno ostvariti. Ovo osobito valja za načela solidarnosti, supsidijarnosti, prava na riječ, ravnopravnost spolova, socijalnu pravdu, zajamčenu slobodu sve do slobodnog iznošenja vlastitoga mišljenja, zaštitu slabijih i gurnutih na rub društva. Nek bi Crkva i u vlastitim redovima jasno pokazala da služenje svijetu nije zadaća tek nekih, nego da je to obveza proistekla iz vjere.

Kršćanske Crkve nek pronađu još više jedinstva u raznolikosti. S jedne strane stoga što upravo razdvojenost Crkava toliko opterećuje pozivanje na nekadašnju ‘kršćansku Europu’, a s druge strane stoga što kršćanske Crkve samo onda mogu vjerodostojno pozivati na zajedništvo kad prihvaćaju svu uzajamnu raznolikost.

Crkve će radi boljega služenja cjelokupnosti sklapati saveze s drugim ljudima dobre volje. U Europi će se aktivirati sve postojeće povijesne sile u svrhu solidarnog govora i djelovanja. Koji zamašan projekt?! Pogled na Europu navodi, nas, kršćane da – ili iznova postavljamo zahtjeve glede na moći ili povlastice, ili pak da se, nesigurni, povučemo iz dotična političkoga zbivanja. Europa je današnji Areopag. Budućnost Europe, doista, bitno će ovisiti o kršćanima: hoće li ju zajedno s drugima oblikovati ili će se kukavno povući iz svoje povijesne odgovornosti?