Hipokrizija

Jadranka Brnčić: Parezija

Prešućivanje je za crkvenu hijerarhiju – umjetnicu održavanja kultivirana neznanja (ignorantia affectata) – pitanje opstanka. Ni pod koju cijenu ne smije se priznati pravo stanje stvari jer bi to moglo izazvati skandal i razočarenje. Sablazan nadilazi sâm grijeh, a želja da se izbjegne skandal jača je od skandala laži. Skandal valja izbjeći – pa čak i kad se prešućuju veliki zločini poput, primjerice, pedofilije – stoga što bi s njegovim izbijanjem bilo, kako se čini da crkvena hijerarhija misli, poljuljano i povjerenje u “istinu” nad kojom ona čuva monopol.

Tradicionalna teologija tvrdi da nam Biblija objavljuje “Istinu”. Što to zapravo znači? Biblijska koncepcija istine nije nužno metafizička koncepcija u aritotelovskom smislu – koncepcija istine kao suda, tj. izjednačavanje inteligencije i realnosti za kakvo suprotnost istinitom može biti samo lažno. Biblija nam govori o istini-očitovanju, istini koja nas tek vodi do svoje skrivene punine. Polazeći od etimologije grčke riječi za istinu (aleteia), koja znači “neskrivenost”, možemo govoriti o tome kako istina treba biti iščupana iz vlastita zaborava. No, razotkrivanje istine, kao i svako drugo razotkrivanje, istodobno je i određeno pokrivanje. Istina ne može biti posve razotkrivena jer bi joj to proturječilo u njoj samoj. Stoga bi teološko, praktičko mišljenje trebalo sadržavati kritički moment u odnosu na aproprijaciju tradicije kao aktualne, nastojeći izbjeći rizik ideologizacije u smislu legitimiranja određene prakse.

Izvanjska sakralnost, kanonizacija biblijske poruke kao poruke Istine, sadrži u sebi rizik idolatrije: opasnost je u tome da ju se shvaća doslovno. Onaj tko drži da u Bibliji može izravno prepoznati Božju objavu a da je crkvena hijerarhija njezina “čuvarica”, idolatrizira poruku jer brka nevidljivo s trenutačnim i vidljivim: označeno svodi na znak, figurirano na figuru. A upravo takav odnos zabranjuje sama Biblija, odnosno Dekalog u zapovijedi koja se odnosi na zabranu pravljenja slika Božjih, zabranu identificiranja slike s prisutnošću predočene stvarnosti. Idolatrija se sastoji u tome da se slike (predmeti) obožavaju poput bogova, tj. u tome da se obožavaju predodžbe umjesto da se štuje njihov sadržaj. Sveto pismo jest vidljivi znak kroz koji se pojavljuje nevidljivo, ali ovo nevidljivo izraženo je posve ljudskim jezikom te se samim time, zbog ograničenosti sposobnosti naše percepcije, ne može izraziti do kraja i potpuno. Stoga i naša predodžba o nevidljivome može biti samo aproksimativna i hipotetska.