“Holokaust nerođenih”

Boris Beck

Ja ne bih u to miješao Holokaust, no nitko ne može spriječiti slobodno kolanje riječi; s Holokaustom su se već uspoređivale i klaonice (to čine Prijatelji životinja) i napad srbijanske vojske na Kosovo prije desetak godina. Ali industrija umjetne oplodnje i prenatalnog nadzora nije bez sličnosti s Holokaustom. Oba projekta utemeljena su na teoriji o genetskom podrijetlu i oba zahtijevaju vrhunsku organizaciju i tehnologiju; i za jedan i za drugi nužni su liječnici i laboratoriji; izvode se hladno i proračunato kako bi rasa u budućnosti bila čista i oslobođena bolesti, devijacija i nesavršenosti. Samo što su se u prvom projektu odstranjivali Židovi, homoseksualci i duševni bolesnici, a sada se odstranjuju djeca s Downovim i drugim sindromima, patuljci ili djevojčice (u Kini i Indiji).

Karl Binding i Alfred Hoche, njemački pravnik i psihijatar, zalagali su se 1920. da zakonom bude dopušteno ubijanje bezvrijednih ljudi (po uzoru na istodobne projekte u SAD-u tijekom kojih su se sterilizirali duševni bolesnici). Binding i Hohe su željeli ubijati one “koji ne mogu biti spašeni”, koji “nemaju volje niti živjeti niti umrijeti”, koji su “mentalno posve mrtvi”, koji “predstavljaju strano tijelo u ljudskom društvu”, ukratko, “posve bezvrijedna ljudska bića” čije uzdržavanje stoji novca. Moguće dijagnostičke pogreške nisu problem: “Čovječanstvo gubi toliko pripadnika zbog grešaka da jedna više ili manje zaista ne predstavlja nikakvu razliku,” smatrali su oni. Njemački program eutanazije zahvatio je barem 275.000 duševnih i drugih bolesnika. Sankcije prema liječnicima i medicinskom osoblju koje je pacijente hladnokrvno usmrćivalo bile su poslije rata vrlo mlake: dr. Pfannmüller, ravnatelj državne bolnice u Eglfing-Haaru, bio je za umorstvo 120 djece osuđen na šest godina, od kojih je odsjedio dvije (šest dana za svako dijete); četrnaest bolničarki ubilo je u državnoj psihijatrijskoj bolnici Obrawalde-Meseritz tijekom rata osam tisuća bolesnika i sve su bile oslobođene.

Za genetsko programiranje - koje na Zapadu obuhvaća zamrzavanje oplođenih jajnih stanica i programiranje djece, a u Kini otmice žena i prisilne abortuse, često i pred sam porod - nema nikakvih sankcija. Terminologija je začudno slična terminologiji Bindinga i Hochea: riječ je o borbi za zdravlje ("Ta ne želite valjda roditi bolesno dijete?"), a osim toga ta su djeca ionako “mentalno posve mrtva” i “neželjena”. Moguće pogreške - poput slučaja u Italiji kada je žena pristala na pobačaj djeteta za koje su joj liječnici rekli da je teško deformirano, a bilo je posve zdravo - neće zaustaviti nužan napredak. “Čovječanstvo gubi toliko pripadnika zbog grešaka da jedna više ili manje zaista ne predstavlja nikakvu razliku.”

Umjetna oplodnja obično se propagira pokazivanjem rijetkih koji su tako uspjeli dobiti dijete; o većini koja je prošla tu torturu bez rezultata čuje se tek ponekad nešto; o tome koliko je stvar nastrana progovorila je u News of the World Debbie Rowe, majka djece Michaela Jacksona: “Bila sam samo objekt. Nije se radilo o Michaelovoj spermi. To mi je plaćeno i nastavila sam sa životom"… “Ponudila sam mu svoju maternicu. To je bio dar, nešto čime sam ga htjela usrećiti"… “Išla sam u ‘ured’, kako smo zvali kliniku za plodnost. Tamo sam zatrudnjela umjetnom oplodnjom. To je slično kao kad rasplođujem svoje kobile. Bilo je vrlo tehnički"… “Nikad nisam bila spremna za majčinstvo, bila bih loša u tome. Ne želim tu djecu u životu. Moja djeca su sada ove životinje koje me okružuju"… Sumnjam da će joj te izjave pomoći na sudu pred kojim je zatražila da joj dodijele skrbništvo nad djecom koju je rodila i koje se već pred drugim sudom odrekla.

I tako je sve u najboljem redu: neki su sretnici na oplođivačkoj lutriji dobili djecu, Kina je smanjila natalitet, Indijci imaju manje kćeri pa neće trošiti na miraz, rađa se manje djece s Downovim sindromom, otvorena je burza maternica, čak se može unaprijed poštelati dijete koje će svojoj bolesnoj braći donirati bubreg ili koštanu srž, frižideri su puni bezvrijednih bića koja su genetski ljudi, ali su zamrznuta prije nego su dosegla dob od tri mjeseca kada im se - mimo ikakvih znanstvenih razloga - zakonski priznaje pravo da se rode i steknu građanska prava… Ta me idila podsjeća na lakonski izvještaj jednog zapovjednika konclogora: “U mojem logoru nema bolesnih. Svi su ili dobro, ili su mrtvi.”