Hrvatska danas - raspelo pod krevet, lopovima zastara, a ubojicama amnestija

Boris Beck

Još uvijek nije proglašena zastara na savjest. Šteta da Krleža nije više živ - umjesto pet svezaka “Zastava” mogao bi naše vrijeme lijepo opisati u pet svezaka “Zastara”.Za vrijeme rata ispričala mi je izbjeglica iz Baranje sljedeću priču: negdje 60-ih odjednom se u njenom selu pojavio Nijemac i pristojno pitao može li se prošetati imanjem. On se, naime, u toj kući rodio i proveo djetinjstvo i, čim su se granice otvorile, vratio se potaknut nostalgijom. Hrvatska obitelj, doseljena onamo poslije rata iz Hrvatskog zagorja, samo je nijemo gledala tog sablasnog čovjeka koji nije od njih ništa tražio, tek dozvolu da obiđe rodnu kuću. “A sad je netko drugi u toj kući, a izbjeglica sam ja”, završila je priču žena.

Ja sam od demokracije imao velika očekivanja - a među njima su bile svakako sloboda i jednakost u ekonomskim i socijalnim pravima - ali od demokracije dobili smo samo zastaru. Mogao bih nabrojiti tisuću slučajeva, a i vi biste mogli, ljudi koji su nešto u Hrvatskoj maznuli (ili nekoga koknuli) i lijepo čekaju da prođe vrijeme i da se sklone u blaženstvo zastare. Ipak, ne zavidim im. Još uvijek nije proglašena zastara na savjest, a o vremenu i savjesti ima lijep ulomak u “Don Camillu”: “Okreneš glavu na drugu stranu, ali ne vrijedi, jer osjećaš kako ti onaj pogled pritišće zatiljak. Zatvoriš se u kuću i gurneš glavu pod jastuk, ali pogled prodire kroza zidove, a onda ti stignu odjeci sata i donose ti glas vremena. Donose ti glas tvoje savjesti. Bojiš li se Boga zato što si sagriješio, neće ti biti nimalo od koristi ako skloniš raspelo koje držiš iznad kreveta - Bog je i dalje tu i govorit će ti glasom tvoje savjesti”. Šteta da Krleža nije više živ - umjesto pet svezaka “Zastava” mogao bi naše vrijeme lijepo opisati u pet svezaka “Zastara”.