Islamska mistika - sufizam

Ružica Filipović

U prvom redu javlja se ideja jedinstvenosti Boga. Čin je obožavanja upućen Bogu. Početni stav mistika jest pronalaženje puta koji vodi tome jedinome cilju i njegovu dosezanju. Neki će kasniji mistici govoriti o stapanju stvorenih bića i Boga u “jedinstvo egzistencije” koji ortodoksija islama smatra vrstom izrođenja i devijacije, premda je gledište teologa u tom pogledu neujednačeno.

“Hoće li čovjek u potrazi za Bogom biti zadovoljan dalekom postajom?
Ne, jer ne teži ničemu što bi bilo manje od sjedinjenosti.
Pravi tragač na svom licu nosi znak,
na njegovu čelu blista sjajna zraka.
Uvijek je prisan, uljudan, pun poštovanja,
odlučan, prema kritičarima popustljiv, štuje
istinskoga prijatelja. Njegov cilj premašuje sve ciljeve:
ništa mu ne može biti zaprekom, strmina se njemu izravnava.
Pored svoje mete nema druge.
Privrženost obitelji ne odvraća ga od nje, niti ga kudi.
Lijepa je izreka što ga sama određuje: tragač za Istinom.
Takav je onaj koji Je traži; on svoju potragu pretvara u jedini predmet svojih pogleda.
Zatim, kida od svoje duše mane što su u njoj bile, te je tako golu zaodijeva nečim suprotnim. Sluga Božji u svim vremenima i na svim mjestima,
svojim zadanim obrednim obavezama,
dragovoljno dodaje i druge,
sve dok Istina ne bude njegov sluh, njegov vid,
njegov jezik i njegov govor i njegove ruke i njegove noge.
On umre prije svoje smrti da bi živio u svom Gospodu,
jer nakon te smrti zbiva se konačno preseljenje.
A da i nije bio pozvan sam sebe poziva da položi račun.

“Znaj da se dikr obavlja na dva načina: srcem i jezikom. Oba ta oblika imaju zakonitu osnovu u Qur’ānu i u sunni. Dikr jezikom, budući da sadrži govor sastavljen od zvukova i slova, ne može se obavljati u svakom trenutku. Ništa ne priječi onoga koji moli u sebi… Stoga su naši učitelji naqšabandī više voljeli dikr srcem, jer je srce “mjesto iz kojeg Allāh gleda”, gospodar praštanja; srce je “sjedište vjere” kao i “rudnik tajni” i “zbir svih svjetlosti”; kad je ono sveto cijelo je tijelo sveto; kad je ono pokvareno ono kvari cijelo tijelo, kao što nam je objasnio izabrani Prorok.”

Naziv sufi izvodi se iz arapske riječi suf, što znači vuna kojom su se prvi isposnici i mistici odijevali, a po drugim izvorima, naziv se izvodi prema primjeru prve četvorice halifa: poniznost i siromaštvo koje su prihvatili isposnici dobro su se slagali s izborom “vunenog ogrtača”. Sufijski misticizam bio je rano nazivan i tarīqa (ili tarīqat), “Put”. Budući da sufi slijedi put koji ga vodi prema Bogu, naziv put se preuzima također za cjelokupnost obreda i metoda što su ih zacrtali učitelji koji su odabrali taj put. Sufi nastoji izliječiti srce i iz njega odstraniti sve što zasljepljuje unutarnje oko. Svoje boravište uspostavlja u Duhu, pred Licem Onoga koji je Svevišnja Istina, sve dok ne bude Njime odvučen od svega što je drugo, dok se njegova bit ne ugasi u Njegovoj Biti i njegova svojstva u Njegovim svojstvima. Evo što o sufizmu kažu sami sufiji:

Šiblī: “Sufi je onaj koji u oba svijeta vidi samo Boga.”
Abu-l-Hasan Nuri: “Sufizam je odricanje od svih samoživih užitaka”,
Bundar as-Sayrafī iz Nišapura: “Sufizam se sastoji u tome što sufi ne razabire svoje vanjsko i unutarnje, nego sve vidi kao Bogu pripadajuće.”

Svako ljudsko biće po prirodi žudi za spoznajom Boga. U svom najskrovitijem dijelu svjesno je težnje za povratkom.

Gazali je jedan od najpoznatijih muslimanskih učenjaka, mislilaca i mistika. Prekinuo je sjajnu karijeru profesora na sveučilištu u Bagdadu, povukao se na 9 godina iz javnih poslova, napustio Bagdad i temeljito upoznao ostavštinu islama. Nakon što se preobratio na mistiku, oslobodio je ortodoksiju njezinog ukočenog stava prema mistici. “Čovjek”, kaže Gazali, “treba zapravo na ovome svijetu, korištenjem svojih tjelesnih čula, steći stanovitu spoznaju o Božjim djelima i, tako posredno i o Bogu Samome.” Gazalijeve misli nisu ostale bez odjeka na zapadu jer, po mnogima, vrhunac islamske mističke doktrine doseže svoju puninu u osobi Gazalija. Njegov je utjecaj došao i do Svetog Tome Akvinskog pa čak i do Pascala. Prema Gazaliju: “Svako je srce unatoč pojedinačnim razlikama predodređeno da spozna stvarnost stvari, jer postoji nešto božansko i plemenito čime se čak razlikuje od ostalih bitnosti svijeta, jer ono je mjesto znanosti božanskih stvari.” Navest ćemo još dva primjera iz bogate Gazalijeve ostavštine:

Srce, zrcalo božanskoga

Bilo staro zrcalo kojem rđa pokriva naličje, pomućuje jasnoću i priječi da se u njemu otisnu naše slike. Obično, zrcalo je sposobno da prima slike i da ih odrazuje takve kakve jesu. Onaj koji htjede obnoviti to staro zrcalo morat će se prihvatiti dva posla: trljanja i usjajivanja, to jest morat će odstraniti rđu koja ne bi trebala postojati; postaviti zrcalo licem prema Istinitom. Poput slike i zrcala, ono će primiti pečat Istinitog dotle da će se s njim poistovjetiti u jednom smislu, premda će u drugom od njega ostati različitim… ta sposobnost vječno je djelatna u anđela, kao što postoji u čistoj vodi koja, po prirodi, odražava sliku na osobit način, ali u čovjeku ona postoji kao moć a ne kao djelatnost. Potrudi li se da se bori protiv sebe samoga, dostići će obzorje anđela. Ako, popuštajući prohtjevima, ustraje u poticanju uzroka koji izazivaju nagomilavanje rđe na zrcalu duše, njegova sposobnost da zrcali Istinito potpuno će se pomračiti.

Učen nije onaj koji svoje znanje posuđuje iz neke knjige i koji postaje neznalica čim zaboravi što je iz nje bio naučio. Doista je učen onaj koji prima, kad hoće, svoje znanje od svoga Gospoda, bez učenja i bez podučavanja.

Najznačajniji mistici su: Hasan Basri, Al-Muhasibi, Du ‘n-Nun Egipćanin, Gunaid Bagdadi, Al-Hallag, Muhyaddīn Ibn ‘Arabī, ... Navest ćemo neke lucidne rečenice:

“Tko god misli da do Boga može stići vlastitim naporima; uzalud se muči; tko god umišlja da do Boga može stići bez napora proći će samo put namjere.”
“Nitko nije patnjom dokučio blago mističke sjedinjenosti i, kako je to čudno, nitko bez patnje nije to blago zreo.”
“Svi koji su trčali nisu u dolini ulovili divljeg magarca; ali je magarca ulovio samo onaj koji je trčao.”
Učitelj Herat kaže: “On na putu prati onoga koji Ga traži; i, nakon što mu uzme ruku, potiče ga da Ga slijedi.”

Nijedan smrtnik te nije mogao vidjeti

Nijedan smrtnik te nije mogao vidjeti,
pa ipak te tisuće zaljubljenih žele;
nema slavuja koji ne zna
da u pupoljku spava ruža.
Ljubav je ondje gdje dopire
sjaj Tvoga lica: na zidovima samostana
i na podu krčme,
isti je neugasivi plam.
Ondje gdje isposnik pod turbanom
slavi Allaha, noću i danju,
gdje crkvena zvona na molitvu zovu,
gdje se nalazi Kristov križ.

Posebno mjesto i osobit doprinos islamskoj mističkoj etici daje perzijska mistička poezija sa svojom svadbenom simbolikom (osobito u gazalima, neprevodivim na ostale jezike). Među najznamenitije pjesnike ubrajaju se Šeih Abu Sa’īd ebn Abī’l-Heir, Baba Taher Hamadani, Sana’ī i Galāloddīn Rumī. Evo nekoliko primjera iz Sana’ījeve i Rumījeve ostavštine.

Sana’ī je svoju pjesničku karijeru započeo na dvoru gaznavidskih kraljeva. Pisao je ode u pohvalu kralja i njegovih ljudi. Pošto je doživio prosvjetljenje zahvaljujući susretu s jednim mistikom, on se potpuno odrekao udvorništva i posvetio se pobožnosti, isposništvu i mističkom životu. Cijelog se života kajao zbog svojih udvorničkih stihova. To ga je kajanje navelo na stvaranje djela duboke duhovnosti. Iz duge ode njegova Dīvāna navest ćemo nekoliko stihova:

Odrekni se svega što te od puta odvraća;
bilo da je riječ o nevjernosti ili o vjeri.
Napusti sve što te priječi da Prijatelju dođeš:
poprimila ta prepreka oblik ružan ili lijep.
Kad o vjeri govoriš, što mari da li je to na
hebrejskome ili na sirijskome.
Kad mjesto tražiš da bi Bogu ugodio, nek je to
Gabolqā ili Gabolsā.
O, druže, ako život želiš, umri prije nego što umreš.
Henok se uspe u Nebo, prije nas, zahvaljujući
toj smrti.

Na zapadu je najpoznatiji Galāloddīn Rumī. Nakon što je upoznao mistika koji se zvao Šams-e Tabrīzī, potpuno se preobratio na sufizam, napustivši medresu, učilište i katedru. Ustavnovio je mistički ples i red mevlevīja, tj. derviša koji plešu. Napisao je opsežna djela u perzijskom stihu, od kojih su glavna Masnavī i Dīvān. Masnavī je djelo od oko dvadeset pet tisuća dvostiha u kojima određene kuranske stihove komentira s mističkom osjećajnošću i žarom. Stihovi su mu bogati simbolizmom, obiluju etičkim zaključcima i duhovnom suptilnošću.

Dīvān (ili, točnije Dīvān-e Šams) posvećen je njegovu učitelju Šams-e Tabrīzīju, čak štoviše, cijeli Dīvān je nadahnut prijateljskom ljubavlju koju je prema njemu osjećao. Ovdje treba napomenuti da svaka sufijska zajednica tvori nedjeljivo bratstvo. Učenici se smatraju braćom čija međusobna ljubav izvire iz ljubavi prema Bogu. Duhovna sklonost sjedinjuje ih čvršće nego što bi ih sjedinjavale krvne veze. “Njihova veza ne može biti prekinuta, jer radi se o povezanosti duša. “Tako, kaže Abū Sa ‘īd ibn Abī-Hayr, slavni perzijski mistik,” Makar jedan bio na Istoku a drugi na Zapadu, oni ipak nalaze radost i utjehu u međusobnim razgovorima, pa i onaj koji živi u kasnijem naraštaju od drugog je poučen i utješen riječima svoga prijatelja.” Dominantna crta cijele sufijske književnosti je bliskost duša, duhovni sklad između bića koja se slažu o istim dubokim stvarnostima. Ta se duhovna podudarnost naziva ham-dam što u doslovnom prijevodu znači “istoga daha”. Sklonost što ih privlači jedne drugima i koja otkriva njihovu istinsku narav usmjerava tragača, kojeg i sam Bog traži prema svom učitelju:

Jedna jedina duša

Sretnog li časa u kojem smo sjeli, ti i ja,
različiti oblikom i licem, ali jedne jedine duše, ti i ja.
Boje gaja i pjev ptica udijelit će nam besmrtnost,
kad u vrt uđemo, ti i ja.
Nebeske zvijezde doći će da nas gledaju:
pokazat ćemo im Mjesec i njegovu svjetlost, ti i ja.
Ti i ja, oslobođeni sebe, bit ćemo sjedinjeni u zanosu,
sretni i bez ispraznih riječi.
Nebeskim pticama srce će pucati od zavisti
tamo gdje se budemo veselo smijali, ti i ja.
Ali čuda li velikog, pa ti i ja, stisnuti u istom gnijezdu,
mi smo sada jedan u Iraku a drugi u Korasanu, ti i ja.

Rumī je opjevao tužaljke flaute stihovima o kojima su sufiji stoljećima meditirali i po kojima su živjeli. Te pjesme izražavaju patnju duše odvojene od svog izvora:

“Poslušaj trsku, tužaljka njena
o rastancima nam govori.
Otkad me od trske odsjekoše,
moj uzdah jecanje u ljudima izaziva.
Želim srce koje zbog progonstva je razdirano
da bih mu o patnji želje pripovijedao.
Svi koji su iskonske sveze raskinuli
u traganju su za časom sjedinjenja.”

Jedne noći, neki je čovjek uzvikivao “Allah” sve dok mu usne ne postadoše slatke hvaleći Njega. Demon mu reče: “O čovječe mnogorječivi, gdje je odaziv “Evo me” (labbayka) svim tim “O Allāhu”? Nikakav odaziv ne stiže s božanskog prijestolja. Koliko li ćeš puta ponavljati “Allāh” tako tužan?” Ove riječi slomiše srce tog čovjeka. On legne da spava i u snu vidje u zelenilu Hādira kako mu govori: “Slušaj, prestao si hvaliti Boga: zašto oklijevaš da ga zoveš?” On odgovori: “Nikakav ‘evo me’ nisam čuo kao odaziv. Nato će Hādir: “Ne; Bog kaže: ‘Tvoj Allāh’ je Moje ‘evo Me’; a to tvoje zaklinjanje, tvoja bol, tvoj žar - Moj je glasnik tebi. Tvoj strah i tvoja ljubav uzao su što obuhvaća Moju milost. Pod svakim tvojim ‘O Gospodaru’ mnoga su Moja ‘evo Me’,”

Završit ćemo ovaj kratki prikaz sufizma mističnim pozivom na samozaborav. Potrebno je osloboditi se svog “ja” i “mi”. Premda čovjek ne može naporima i silom postići da iz njega iščeznu “mi” i “ja”, on to može postići, prema riječima, Sultana Walada, uz Božju pomoć: “Bog kaže: Kukaj i cvili preda Mnom zbog tog neprijatelja; jer otjerati ga možeš samo uz Moju apsolutnu moć. Takav je moj zakon, o slugo moj. Kad tražiš moju pomoć, iz dubine duše i iskrena srca, Ja šaljem Svoju moć u tvoje ruke i tvoja ruka postaje jaka i njemu nadmoćna, tako da ti tom rukom skidaš glavu svom protivniku Mojom snagom i mačem iskrenosti. Dakle, zapravo ga ne ubijaš ti, Ja ga ubijam, i Ja ti čestitam i dajem kao ime i prezime “Haydar” i junak.”

Literatura:

Marie-Madeleine Davy, Enciklopedija mistika I. svezak, Naprijed, Zagreb 1990.
Eva de Vitray-Meyerovitch, Antologija sufijskih tekstova, Naprijed, Zagreb 1988.
Annemarie Schimmel, Muhammed Alejhi’s-selam kao divan uzor, Libris, Sarajevo 2007.