Izvori pravoslavne duhovnosti

Ružica Filipović

Smisao za ljepotu Bazilije uči od Grka. Diveći se ljepoti svemira, čovjek sluti božansku ljepotu. Ljepota svemira je put prema božanskoj ljepoti.:"Blaženi pohlepni promatrači istinske ljepote"..." Njih privlači samo čista božanska ljubav. Da bi se čovjek učvrstio u promatranju ljepote Božje slave, oko duše mora mu biti očišćeno od zatamnjenja nastalog iz neznanja.” Stoga on preporuča monaški život inzistirajući na molitvi, askezi, ali i manualnom radu jer on štiti monaha od poroka lijenosti.

Bazilijanski smjer monaškog zajedništva (cenobiti) stvara od svojih samostana žarišta duhovnosti, školstva i karitativnog rada. Istočno monaštvo ne poznaje razgranatost zapadnog monaštva ili redovničkog života. Ono zna samo za dva smjera: već spomenuti, bazilijansko-studitski ili apostolski cenobitsko-karitativni pravac i za egipatsko-sinajski ili karizmatski hezihastičko-mistički smjer.

Pristaše hezihazma idu u red mistika.  Grčka riječ hesihía znači sabranost, tišinu, vanjsku i nutarnju samoću, sjedinjenje s Bogom.U prijevodu Septuaginte riječ ima značenje mirovanja, bilo da je riječ o narodu koji živi u miru, bilo da se radi o unutarnjem spokoju čovjeka pojedinca koji se potpuno predao kontemplaciji. Radi li manuelno, čovjek se sjeća Boga u tišini; prolazi li duhovne kušnje, zahvaljuje jer ima pouzdanja u onoga koji ga kuša. Isposništvo je pomoćno sredstvo ako nije samo izvanjsko. Pounutarnjeno, ono seže od tijela do srca i duha. Sva je egzistencija usmjerena prema praznini koja omogućuje primanje energija, titraja nepoznatih čovjeku koji živi u buci svojih misli i svojih želja. Otac Pastor naučava šutnju putem straže srca; drugi starac preporučuje da se ne sudi, ne kori i ne mrmlja jer se “vrata tišine” ne mogu sačuvati ako “jezik nalazi otvorena vrata”.

Početke hezihazma nalazimo kod Origena (185.-255. god.), Evagrija iz Ponta (345.-399. god.) i Grgura Niskog (oko 331-394). Mistički problem što ga oni postavljaju prodire do samog dna tajne čovjeka pa ćemo ukratko navesti osnovne smjernice njihovih učenja. Sva se trojica, kao i ostali grčki i latinski oci, bave mogućnošću divinizacije čovjeka. Istražujući Pismo, od Starog prema Novom Zavjetu, oni otkrivaju tajnu te mogućnosti. Ključ je cjelokupne spoznaje Krist.

Origenova mistika se često umanjivala, divili su mu se, ali su se i udaljavali od njega stoljećima. Međutim, oci pustinjaci, Kapadočani, Evgarije, Ambrozije, Kasijan širit će Origenov nauk na Istok i Zapad. Origenova misao bit će više puta osuđivana, osobito na ekumenskom Carigradskom koncilu 543. g. On ne stvara sistem nego dinamičku teoriju. Vjeran je pneumatizmu prvog kršćanskog stoljeća. Interiorizira kršćanski život dajući prednost unutarnjem čovjeku smatrajući neinterioriziranu religiju ispraznom jer ne može doseći Riječ i Oca pokretana Duhom. Svaka je izvanjska religija u opasnosti da zapadne u idolatriju, može se njome započeti, ali ne i u njoj zastati i zadovoljiti se njome. Stupnjeve uspinjanja omogućuje askeza pomoću koje se prolazi kroz apatheiu da bi se završilo u ljubavi. Ističe važnost kulture u obrazovanju duha.

Utemeljivši školu, poučava svjetovne znanosti smatrajući ih pripravom za božansku znanost. Antička misao je stupanj u napredovanju kršćana prema Bogu. Grčki i latinski oci Platona smatraju filozofom par exellence jer je njegova misao rođena iz nadahnuća, ljubavnog traženja mudrosti. Glaukon pita što treba razumjeti pod filozofima, a Sokrat odgovara: “To su zaljubljenici istine koji traže da je promatraju.” (Država 175 e). Takva definicija odgovara kršćanskim filozofima koji teže kontemplaciji. Origen će preuzeti od Filona, Aristotelova nasljednika usporedbu života sa stalnom unutarnjom svetkovinom u duhu.

Kršćanin je, stalno živeći u tajni Uskrsa, sudionik Kristova uskrsnuća. Poklonici postaju s Kristom “poklonici u duhu i istini”. Ne treba čuditi ako duboki smisao Pisma izmiče većini ljudi. Značenje nekog teksta očituje se postupno onome tko ga pokušava otkriti, sadržaj simbola otkriva se onima koji ga traže. Zahvaljujući molitvi, čitanje Pisma postaje hranom koju nadopunjuju euharistija i pričest.

Stvoren na sliku Logosa od kojeg se udaljio,čovjek se mora vratiti toj slici. Izreku “Spoznaj samoga sebe” tumači i Origen. Ne poznavati samoga sebe znači ne poznavati svoju ljepotu i stoga se okretati prema životinjskoj prirodi. Ulaženjem u sebe čovjek otkriva svoju božansku prirodu. Prepoznavanje u sebi božanske slike predstavlja početni stadij. Zatim se treba uputiti na put pročišćenja koji sa sobom donosi iskušenja s povremenim trenucima prosvjetljenja. Važno je odoljeti sumnjama, razdobljima “suše”. Kad ih nadvlada, duša otkriva Boga koji se u njoj skrivao. Duša više ne želi ništa osim Boga, sve što je izvan njega čini joj se trošno i propadljivo. Suobličenjem s Riječju duši je omogućeno da se sjedini s Bogom u svadbenom sjedinjenju kakvo slavi Pjesma nad pjesmama. Origenovo tumačenje Pjesme nad pjesmama utjecat će na sve buduće komentatore.

Prema Origenu, savršenstvo nužno ne proistječe iz monaškog života: “Ne treba na nekom mjestu tražiti svetište, nego u činima, životu, običajima.” Kada čovjek završi duhovnu borbu čiji je ulog njegova duša, a u kojoj sudjeluju anđeli i demoni, njegov um je prosvijetljen i on postiže stanje “nad-svijesti”, djevičanstvo koje je dar Božji. Za Origena čistoća tijela nije dovoljna, čistoća duha je još važnija, čistoća srca nadilazi čistoću tijela.

Prema Evgariju iz Ponta postoji “praktično” učenje koje se odnosi na borbu protiv strasti, prakticiranje askeze i pročišćenje osjetila i misli; ono smjera na ljubav prema bližnjem i učenje koje se odnosi na “gnozu”, spoznaju usmjerenu prema kontemplaciji. Čovjek je određen da stječe tu spoznaju. Da bi se ona postigla, potrebna je posvemašnja lišenost, nagost duha, šutnja pred Bogom. Samo nagost duha može osigurati ulazak u stanje molitve. Čovjekova nesreća i njegov pad sastoje se u gubitku jedinstva. Da bi ga čovjek ponovo zadobio, um mora proći razne stupnjeve. U tom progresivnom napredovanju Krist ima bitnu ulogu. On nije samo uzor i vođa, on u duši vrši djelo spasenja i omogućuje joj da pobijedi demone. Evgarije, kao Origenov sljedbenik, dijeli njegovu sudbinu nemilosti i osude.

Nauk Grgura iz Nise bit će izvorom spoznaje za kršćanske mistike. Njegovo je djelo obilježeno grčkom filozofijom, tekstovima Platona, Plotina, pa i Aristotela. Nadahnjuje se Origenom koji će preko njega iznutra pokretati mističku misao Istoka i Zapada.

Grgurova mistička teologija počiva na dva temeljna pojma; stvaranju čovjeka na sliku Božju i želji za Bogom što je iskušava duša. Pristupiti Nestvorenom znači izmaknuti ograničenju sudbine stvorenja, dinamizirati božansku sliku što ju čovjek nosi u sebi. Misterij osobe odražava misterij Boga: “Naša duhovna narav postoji prema slici Stvoritelja, ona je nalik onome što je iznad nje.” Srce označava središte bića, stalno pročišćavano molitvom i askezom usporedivo je s ogledalom. Nemirne ga misli uznemiruju, za svoga zemaljskog života čovjek se opterećuje mnogim nebitnim stvarima i željama stoga ih je nužno pročistiti.. Težiti prema Bogu znači biti pokretan neutaživom željom, stoga će reći Grgur: “Postoji samo jedan način spoznaje, to jest težiti bez počinka s onu stranu poznatoga.” Napor usavršavanja jest u osvjetljavanju skrivene ljepote, u pribavljanju “nebeskog krila”. “Što se netko više učvršćuje u Dobrom i postaje postojaniji, to njegov let postaje brži.” Da bi njegova želja za Bogom poprimila sav polet i svu širinu, čovjek se mora osloboditi svojih zemaljskih želja. Mistik ne izmiče ljudskoj kobi, ali on spoznaje njenu relativnost ne pridajući temeljnu važnost nužnostima vezanim uz svakodnevno postojanje.

Proslavljeno Kristovo tijelo uzima čovještvo i čini ga sudionikom božanskog jedinstva, Krist uzima ljudsku grešnu narav da bi joj podario cjelovitost.

U svojoj Raspravi o djevičanstvu Grgur zagovara duhovni brak koji iziskuje suzdržanost, umrtvljenje tijela, potiskivanje želja. Čovjek koji se pripravlja za takav brak obnavlja svoj um pridružujući se sinovima svjetla:

“Duša vezana uz nepokvarljivog Zaručnika posjeduje ljubav istinske mudrosti koja je Bog”.

Onaj tko se predaje životu izvanjskih čula ne poznaje okus božanske radosti. Kad unutarnja čula postanu aktivna, duša dotiče Riječ djelovanjem netjelesnog i duhovnog dodira. Stari je čovjek razoren u korist novog čovjeka, tunike od kože koje su obučene nakon grijeha raspadaju se jer čovjek čija su duhovna čula pokrenuta već sudjeluje u životu uskrslih. Srce vidi prema stupnju svoje čistoće. Krist se rađa u takvom čovjeku, cijelo se biće sjedinjuje s Riječju, duša se širi, njezina se sposobnost ne prestaje razvijati. Što više želi, što više ljubi, to više prima. Čovjek nadilazi vlastitu prirodu: “od smrtna postaje besmrtan, od propadljiva on postaje nepropadljiv, od prolazna vječan.”