Katolička crkva o kontracepciji i o pobačaju

Jadranka Brnčić

Gotovo se svi argumenti kojima se institucionalna Crkva služi da bi legitimirala zabranu kontracepcije i pobačaja, zagrebemo li ih ispod površine, mogu dovesti u pitanje ili se može pokazati njihova apsurdna strana. Posebice kad je riječ o svrsi seksualnosti i o tome što je, zapravo, prirodni zakon. Nadalje, kontracepciju i pobačaj ne može se izjednačavati po težini. Vrednuje li ih se etički, među njima postoji bitna razlika – dok je kontracepcija zaštita od nepoželjnih posljedica i tiče se samo osoba koje sudjeluju u njihovu eventualnu nastajanju, pobačaj je uklanjanje takvih posljedica te se tiče i samoga fetusa kao nepoželjna – u osudama ih se obično stavlja jedno uz drugo kao da pripadaju istoj kategoriji. Za neke se ljude pitanje pobačaja uopće ne bi postavljalo kad se Vatikan ne bi uvijek i svugdje opirao kondomima i ostalim kontracepcijskim sredstvima i postupcima.

Crkva (počev od Grgura Velikog) u svom strahu od seksualnosti, neprestance baca sjenu krivnje na najintimniji izraz ljubavi muškarca i žene smatrajući ga tek pukim životinjskim nagonom. Čak i kad ga dopušta, spolno da je općenje, ipak, samo nužno sredstvo prokreacije i jedino tomu ima da služi. Sve drugo je požuda i traženje užitka, što je, navodno, zlo po sebi.

Papa Pio XI. u enciklici Casti Connubii (Krepostan brak, 1930) kontracepciju, koja omogućuje autonomnost spolnog čina bez krajnje svrhe začeća djeteta, osuđuje kao smrtni grijeh. Taj temeljni dokument nepopustljiva katoličkog nauka, karika koja povezuje Syllabus Errorum (Pregled zabluda) i Humanae vitae (Ljudski životi /O braku i kontroli rađanja/, 1968), bio je kamen vezan o vrat Pavla VI. kad je pripremao objavljivanje vlastite subverzivne enciklike o kontroli rađanja. Modernizam, koji uključuje i znanstvene spoznaje o ljudskoj spolnosti, još je jednom proglašen najljućim neprijateljem službene Crkve.

Po prvi put službena je Crkva jasno povezala spolnost s ljubavlju tek 1935! Herbert Doms u knjizi Vom Sinn und Zweck der Ehe (O smislu i svrsi braka) kaže da je moć spolnog odnosa u potpunom sebedarju te da je krajnja njegova svrha sama ljubav i ispunjenje osoba, a tek onda i prokreacija. Papa Ivan Pavao II., u svojoj enciklici Familiaris consortio (1981), naglašavao je da je spolni čin stvar “uzajamnog samodarivanja” partnera.

Ova dvostruka svrha zajednice muškarca i žene bila je i tema posebnoga Povjerenstva Drugoga vatikanskog koncila, gdje su se suprotstavljali kruti doktrinarni stavovi Rimske kurije (kardinali Browne, Ottaviani, Columbo, Morris) i biblijski i antropološki nadahnuti iskazi u prilog ljepote spolne ljubavi (biskup Roo iz Kanade, kardinali Suenens, Döpfner, Zoa). Oko pitanja kontrole rađanja su se na Drugom vatikanskom koncilu vodile žestoke borbe u dvije rimske arene, jednoj javnoj, a drugoj tajnoj.

Prva je bitka, koja se vodila na sjednicama Koncila, dekretom o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes dovedena u neku vrst pat-pozicije. Druga je bitka, vođena potajice po posebnom Povjerenstvu samoga Pape, enciklikom Pavla VI. Humanae vitae dovela do zapanjujućeg poraza tog istog Povjerenstva.

Jedina metoda koja je proglašena “prirodnom“ kontracepcijskom jest “metoda ritma”, određivanje neplodnih dana u mjesečnom ciklusu ženske ovulacije. Ta je odluka promijenila nauk o kontracepciji. Prije je kontracepcijska namjera bila ta koju nisu odobravali. Sad ljudi mogu prorjeđivati svoje spolne činove s namjerom da izbjegnu kontracepciju, sve dok pritom ne remete “integritet čina” – što je neoskvrnjivu mehaniku seksa postavilo iznad motiva aktera, izokrećući pritom normalne prioritete moralnog zaključivanja.

Povjerenstvo Drugoga vatikanskog koncila, međutim, došlo je do zaključka da “metoda ritma“ nije prirodna: s jedne strane, nije pouzdana, a s druge strane, one koji ju koriste postaju opsjednuti seksom i njegovom mehanikom. Što su okupljeni članovi Povjerenstva više promatrali naslijeđenu “mudrost” Crkve, to su više uviđali upitne korijene iz kojih je ova izrastala – strah i mržnju spram seksa, osjećaj da je užitak sadržan u njemu biološko podmićivanje koje jamči produženje rase. Taj nazor nije proizišao iz Biblije niti iz Kristova nauka.

Potom u samoj Bibliji, koja bi kršćanima trebala biti temeljno nadahnuće za njihove etičke prosudbe, nema niti jedno mjesto gdje bi bilo riječi o zabrani kontracepcije ili čak pobačaja. Priča o Onanu, koji je u Knjizi Postanka 38,9 “ispuštao svoje sjeme na zemlju”, stoljećima se koristila za osudu ma kojega oblika kontracepcije, od ispiranja preko kemikalija do kondoma, a “onanizam” je postao omiljenim pojmom europskih teologa za kontracepciju. Odlomak je, osim toga, kadikad korišten i kao argument za osudu masturbacije.

No, čak i ako na Onanov čin gledamo kao na sredstvo kontracepcije, osuđen bi mogao biti tek postupak – coitus interruptus. Suvremeni se znanstvenici općenito slažu da u priči o Onanu nije osuđena kontracepcija sama po sebi (nema izravne osude toga ni u jednoj od iscrpnih odredaba židovskoga zakona), već lišavanje bratove linije njezinog nastavljača (Pnz 25,5-6).

Što se tiče pobačaja, eventualno bi se, opet ukoliko se fetus razumije kao ljudsko biće, odnosno osoba, mogao interpretirati kao ubojstvo. Međutim, ljudima koji se najviše protive pobačaju teško je pošteno i dosljedno razmišljati o fetusu kao o ljudskoj osobi, ravnopravnoj osobama za koje svi mi priznajemo da imaju prava na život, slobodu i potragu za srećom. Naime, malo bi onih koji vele da vjeruju da je fetus osoba, sa svim pravima osobe, zbog agresivnih čina protiv te osobe zagovarali policijski progon i kažnjavanje trudnih žena koje tjelesni integritet i mentalni razvoj svojeg fetusa napadaju pušenjem, opijanjem, drogiranjem ili lošim zdravstvenim navikama. Oni se klone takvih djela kojima bi fetus suprotstavili vlastitoj nositeljici – a tada imaju problema s povlačenjem crte između žene, koja fetusu čini sve te loše stvari, i žene koja ne može biti ona koja odlučuje hoće li ga pobaciti.

Nadalje, kada bi se dosljedno uvažavalo da je pobačaj ubojstvo, onda bi pobačene fetuse valjalo krstiti, što su i radili brojni fanatični vjernici, no to nije postalo crkvenom praksom. Oni, koji o pobačaju gotovo perverzno govore kao o “holokaustu” nerođenih beba, trebali bi razmotriti “holokaust” svih onih oplođenih jajašaca koja propadaju u prirodnome procesu. Što se događa s tim dušama?

S druge strane, pri prosuđivanju moralnosti ubijanja sama se mehanika ubijanja, na primjer, ne uzima u obzir kao primarni čimbenik. Katolički su moralisti odobravali nanošenje smrti, bez obzira na to kakva su sredstva uporabljena, ako je motiv bio dopuštena samoobrana, ovlašteno smaknuće zločinca ili sudjelovanje u pravednom ratu. Dakle, u nekim je slučajevima ubojstvo dopušteno, čak legitimno.

Sva ova upućivanja na krhkost argumenata koja njih same može diskreditirati, ne znači, dakako, da, sama zabrana kontracepcije i pobačaja nema neki svoj raison d’être. Što se pobačaja tiče, svima nam je, i moralizatorima, i odgovornim osobama, i ženama koje su iz raznoraznih razloga bile primorane pribjeći takvu rješenju, jasno da je riječ o nasilju. Ne samo nad fetusom (tu se vrednovanje razlikuje s obzirom na to smatra li ga se ljudskim bićem ili ne), nego i nad ženskim organizmom. Dakle, obrana takozvana prava žene da raspolaže svojim tijelom i nije posve održiva jer njezina odluka povlači za sobom puno složeniji problem.

Ukoliko pobačaj nije ubojstvo, svakako nije ni nešto što bismo mogli predložiti kao uzor. Trebalo bi ga izbjegavati, ponajprije svim sigurnim mjerama kontrole rađanja – jedinom učinkovitom protupobačajnom mjerom koju Vatikan ne želi dopustiti. Iako fetus ne mora biti osoba, on jest ljudski život, on ima potencijal da postane osobom. On ima vlastitu teleologiju koja mu određuje da postane osobom, čak i po cijenu žene same te da je on uvijek moguća osoba. On nije nešto što bismo mogli bezbrižno odstraniti niti je nešto što može biti lišeno svakog poštovanja. Žene koje imaju zakonsko pravo odlučiti hoće li pobaciti ili ne, to pravo ne bi smjele prihvaćati kao razrješenje od dužnosti moralnog odlučivanja koja zadire dublje od zakona.

Naposljetku, ako li se, dopustimo, zabrana pobačaja, ipak ne može dovesti u pitanje, može se svakako nešto drugo, a to je tvrdo ustrajavanje crkvene hijerarhije na legitimnosti svojega zahtjeva. I to s dva razloga: jedan je što ne vodi dovoljno računa o složenosti problema, a drugi je što se ne pita o vlastitom kredibilitetu da uopće postavlja neke zahtjeve, ma bili oni i božanski, ukoliko ih ona interpretira. Naime, zabrana korištenja kontracepcije i zabrana pobačaja, kao što znamo, neće dokinuti promiskuitetno ponašanje niti dovesti do toga da ne bude neželjenih trudnoća. A ukoliko se ove zabrane uvedu u pravni sustav neke države, dovest će samo do ilegalnoga prodavanja kontracepcijskih sredstava te ilegalnih pobačaja, tj. troškovi za njih će se silno povećati te primorati siromašne muškarce i žene da pribjegavaju nestručnim, medicinski nehigijenskim i opasnim rješenjima, a zaraza AIDS-om će se širiti.

Potom, Katolička bi crkva, prije nego istupi u javnost sa zahtjevom zabrane kontracepcije i pobačaja, trebala poraditi barem na četiri stvari:

1. otvoreno progovoriti o promiskuitetnom ponašanju nekih svojih svećenika i ne prikrivati njihova zlodjela (tjeranje žena s kojima su začeli na pobačaj, pedofiliju) zavjerom prešućivanja;
2. puno više pomagati ljudima oboljelima od AIDS-a te ženama s neželjenom trudnoćom i njihovoj rođenoj djeci;
3. raditi na odgoju savjesti pojedinaca govoreći više o sakralnosti seksualnosti, a manje o njezinoj “grešnosti”;
4. priznati da je jedan od temeljnih razloga zbog kojih ne može uzeti u obzir mogućnost da je u nekim svojim učenjima pogriješila, taj da bi takvo priznanje diskreditiralo njezine pretenzije da se smatra neupitnim moralnim arbitrom.

Najljepše i najvažnije stranice izvještaja Povjerenstva Drugoga vatikanskog koncila, nisu bile predočene javnosti vjerojatno stoga što bi kompromitirale stoljetna učenja službene Crkve, posebice “nepogrešiva” učenja Pija XI. i Pija XII. Kad su u Rim dovedeni stručnjaci da bi razmotrili to pitanje, rekao je neki svećenik: “Ako te norme nisu bile valjane, što će onda biti s milijunima koje smo već poslali u pakao?” (usp. Robert McClory, Turning Point: The Inside Story of the Papal Birth Control Commission, Crossroad, 1995, str. 1). Da se to ne bi dogodilo, Pavao VI. je, nažalost, objavio svoju encikliku Humanae vitae i time ponovno zatvorio usta onima koji govore u prilog odgovorne ljubavi. Njega, kada je osudio kontracepciju, nije toliko brinuo seks sam po sebi – u njegovim zapisima nema ništa što bi natuknulo zaokupljenost seksom – nego autoritet, a ono čega se najviše bojao bilo je njegovo potkopavanje. Bio je opsjednut papinskom dosljednošću.

A nedosljednosti u nauku nisu jedini argumenti za potkopavanje autoriteta. Još su veći raskorak između riječi i djela. Glasine o svećenicima koji imaju ljubavnice često i nisu samo glasine. Kao ni one koje govore o financijskim sredstvima koje crkva odvaja za pobačaje što su ih kadikad žene primorane napraviti samo zato da njihova veza sa svećenicima ne bi došla na vidjelo. Takvi svećenici govore o pravu službene Crkve da bude moralna kontrola i korektiv ljudske ljubavi, a sami uzimaju njezin nagonski potencijal da bi zadovoljili vlastite potrebe za pukim užitkom, ne prihvaćajući odgovornost za njega. Prianjaju uz pravo, a sadržaj pridržavaju samo za govor, primjenjujući taj postupak i u ispovijedanju svojih grijeha: uzimaju pravo da im bude oprošteno, da čak osjete stanovito pročišćenje, ostavljajući otvorenim prostor da opet mogu griješiti. I prva i druga struktura iz koje je nezreloj osobi moguće djelovati dva su pola iste stvarnosti izrasle na vladajućem mentalitetu u Crkvi: idealizacija proizlazi iz nezrelosti, a licemjerje iz volje za moći.

S propovjedničkih ambona, češće ćemo o u naše dane čuti prijetnje protiv kršenja tzv. predbračne čistoće i nerazrješivosti braka, nego pohvale ljepoti ljudske ljubavi, češće popis ograničenja nego otkriće neiscrpivih mogućnosti sebedarne i odgovorne ljubavi u slobodi. No, kada se dvoje ljudi istinski ljubi, njihova seksualnost ne samo da je prostor izražavanja njihove međusobne ljubavi, nego i prostor svetosti. Spolni čin nije samo tjelesno i osjećajno iskustvo, nego i ontološko i duhovno. Fizičko jedinstvo u spolnom općenju izraz je ontološkoga jedinstva s drugim te etičkoga sudjelovanja u životu drugog, jednako kao što je fizičko jedinstvo s Kristom u euharistiji izraz ontološkoga jedinstva s Njim te etičkoga sudjelovanja u Njegovu životu.

Za osobe koje se ljube neprestano izražavanje nježnosti sakrament je njihova odnosa, a spolno općenje iskustvo najdublje razine njihove ljubavi, prostor u kojem se oslobađaju njihova sposobnost ljubavi ne samo jedno za drugo nego i za sav univerzum koji je tu, u njihovim tijelima, uzajamnom darivanju i sjedinjenju, i ne samo simbolički, sav prisutan. Istinska ljubav ne zatvara se u sebe samu, nego se, dosežući svoje dubine, otkriva u svemu što postoji. Zato muškarac i žena koji vode ljubav svjedoče božansku ljubav. Spolni čin u kojem sudjeluje cijelo ljudsko biće, najintimniji je izraz svetosti bića koje ljubi i svojom ljubavlju povećava kvalitetu ljubavi u svijetu.