LJUDSKA PRAVA U CRKVI

U stoljeću totalitarističkih nasilja i ekonomskog ugnjetavanja ne manjka katolika koji su se diljem svijeta zauzimali za ljudska prava te za to platili visoku cijenu. Eklezijalni magisterium u službenim tekstovima isticao je njihov primjer, ali uvijek sa zakašnjenjem. To najčešće svjedoči o tome da se crkveno vodstvo preko požrtvovnih pojedinaca htjelo predstaviti kao beskompromisan borac za ljudska prava. No, samim tim se zašlo u kontradikciju: dakako, nužno je od država zahtijevati poštivanje ljudskih prava, no istom koherencijom trebalo bi da magisterium bdije nad poštivanjem tih prava u samoj Crkvi. Sjetiti se mnogobrojnih primjera njihova kršenja: djece svećenika kojima očevi ostaju „nepoznati“, svećenika koji godinama čekaju razrješenje svoje svećeničke službe kako bi sa svojim legitimim suprugama mogli pristupati euharistiji, žena koje su svećenici emocionalno, pa i seksualno zlorabili a da one nisu imale gdje tražiti zaštitu, žrtava pedofilskih zločina koje su zataškavanjem bile višestruko izigrane uskratom svake pomoći da prežive svoju traumu, žena koje ne mogu obnašati kakvu odgovornu službu u Crkvi, redovnika što u ime poslušnosti kadikad moraju trpjeti zahtjeve svojih poglavara koji će potirati i razarati njihovu osobnost, suspendiranih teologa bez mogućnosti da se otvoreno i javno brane....Ovakvi primjeri sustavno se prešućuju ili posve relativiziraju. Ta ovakvi su slučajevi marginalni i malobrojni te ih ne treba isticati da se ne bi naudilo ugledu Crkve! – reći će mnogi. No, nije li Crkva pozvana biti zagovarateljicom slabih i malenih? Time što sama u svojim redovima zna proizvoditi ugnjetene i prezrene žrtve s trajnim traumama ne krši samo ljudska prava nego i dostojanstvo krštenih osoba uopće.
No, prije nego što nas začude ove nedosljednosti, katkad frapantne, a katkad čak skandalozne, valja razmotriti što se u Crkvi podrazumijeva pod strogim poštivanjem ljudskih prava. Hipoteza je da Crkva nije ljudska tvorevina te da samim tim ne podliježe kriterijima kojima podliježu civilna udruženja i institucije u demokratskim društvima. Crkvu primamo od Krista, ona je njegovo Tijelo te je on njezin poglavar, ne mi. Božanska u svom porijeklu i u svojoj temeljnoj strukturi, Crkva je ponajprije otajstvo saveza između Boga i nas, a ne politička institucija podložna reformama izazvanih našim običajima i očekivanjima. Ona nije institucionalno udruženje nastalo kakvim ugovorom na temelju prethodnog sporazuma njezinih članova. Dodaje se još teološki argument kako Crkva svojim kanonskim pravo jasno i čvrsto određuje dužnosti i prava svojih članova te da to pravo proizlazi iz vlastitog joj darovanoga duhovnog načela a ne iz Povelje o ljudskim pravima. Premda, valja dodati, da se njezino kanonsko pravo u pravnom smislu uvelike oslanja upravo na Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima.
No, doista, referiramo li se na Deklaraciju iz 1789., kakvog smisla ima zahtijevati u Crkvi i od Crkve da poštuje, primjerice, pravo na privatno vlasništvo? Ta od kritika zbog njezinih posjeda i često ne samo sigurnog nego često i vioskoga životnog standarda svećenika crkvena hijerarhija najčešće brani izjavom: svećenici nemaju privatnog vlasništva! Kakvog smisla ima, recimo, pitati što je s pravom na građanstvo ili s pravom na javnu zaštitu Crkve kad ih ona neupitno uživa u demokratskim državama?! Pri čemu ne bismo trebali zaboraviti da Deklaracija obavezuje građane da prema svojim mogućnostima daju svoj financijski doprinos zajednici (usp. čl. 13)… Što se, pak, tiče poštivanja odredbi Deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. izlišno je pitati što je s crkvenom hijerarhijom i pravom na zdravstvenu zaštitu (čl. 22 i čl. 25), pravom na rad (čl. 23), na odmor i razonodu (čl. 24)? Ne uživaju li pripadnici crkvene hijerarhije ta prava bez da su vezani dužnostima koja idu uz njih? Ljudska prava neminovno proizlaze i konstituiraju političko ili civilno društvo, ali ne i religijsko. Jednostavno stoga što u njima nemaju svoj objekt. Iako teološki razlozi zbog kojih je crkvena hijerarhija izuzeta vršenja ključnih dužnosti, a uživa građanska prava, mogu imati svoje utemeljenje u teološkoj refleksiji, ne možemo se ne pitati nisu li oni naprosto dobar alibi.
Što se tiče teološke obrane pred kritikama upućenima nepoštivanju ljudskih prava u Crkvi, insitiranje na otajstvu Crkve nema nesumnjivu doktrinarnu čistoću – kažu to i upućeni teolozi. Naime, ne temelji li se takva obrana na unitelarnoj, čak monofizitskoj koncepciji Crkve, koncepciji kakvu je Drugi vatikanski koncil radikalno napustio? Monofizitizam je bilo učenje iz IV. stoljeća koja je u Kristu prepoznavalo samo jednu narav: božansku. Proširivši se diskretno u Crkvi, ova je hereza do te mjere naglašavala božanski karakter eklezijalnih struktura da je Crkva, usvojivši njezinu logiku, s vremenom postala slijepom za ljudske probleme u vlastitim redovima. Pritom se sve do danas nije jasno izjasnila što je to zapravo božanska struktura te kako objasniti da činjenicu da Krist jamačno nije bio ustanovio Crkvu s takvom strukturom kakvu je ona zadobila otkako je kršćanstvo postalo državnom religijom. Dakako, Crkva jest zajednica muškaraca i žena što ju je utemeljio Duh Sveti, točnije zajednica ljudi koji žive po nadahnuću Duha Svetog, ali ona je ujedno i posve ljudska zajednica, pa onda po svojoj organizaciji i djelovanju u društvu nužno i ljudska institucija. Struktura na kojoj počiva organizacija Crkve (raspodjela i vršenje vlasti, odgovornosti i dužnosti članova) neosporno je proizvod povijesti i taloženja sekularnih praksi. Jednako tako kao što Crkva nije izravna Božja tvorevina, ni muškarci i žene u svjetovnim institucijama nisu u svojim naporima da oblikuju što pravednije društvo izuzeti nadahnuća Duha Svetoga. Bilo bi neodgovorno i lišeno poštovanja tvrditi suprotno. Braneći uspotavljenu kulturnu i društvenu, ako ne više i političku moć te ostajući zbog toga odveć selektivno zauzeta za opće dobro, Crkva plaća visoku cijenu za eklezijalni monofizitizam: naprosto gubi kredibilitet. I to do te mjere da riskira zaborav ljudi o golemom doprinosu što ga je kršćanstvo dalo razvoju naše civilizacije u svemu onome što je u njoj najvrijednije.
Nekoliko je temeljnih načela socijalnoga nauka Crkve: dostojanstvo ljudske osobe, ljudska prava, opće dobro, supsidijarnost, solidarnost, povlaštena briga za siromašne. Ovaj niz, uključujući univerzalnost, emancipaciju žena i laicitet, bitno su kršćanska iznašašća naše civilizacije i upravo bi kršćanstvo imalo što ponuditi čovječanstvu izloženu negativnim učincima globalizacije. Međutim, prodor, s jedne strane, sasvim drukčijega shvaćanja čovjeka (čovjek postaje robom i virtualnom), a s druge strane, nesnalaženje Katoličke crkve u pluralističkom svijetu (više nego Radosnom viješću bavi se obranom vlastitog identiteta i zadržavanjem moći koja joj izmiče) – u našem su vremenu temeljne ljudske vrijednosti sve više dovođene u pitanje, a ljudi, pa i vjernici, sve više gube povjerenje u Crkvu kao u moralni arbitar.