Napetosti u Crkvi i njezina budućnost
Piše: Jadranka Brnčić 
Tko pomno analizira koncilsko zbivanje, zapazit će da se u Koncilu išlo za reformom a ne za restauracijom Crkve. Tijekom Koncila Crkva je mnogo toga iz prošlosti ostavila za sobom, smogla je hrabrosti za novo, htjela se obnoviti prema znakovima vremena, a ne opetovati zaboravljeno. No, promatrajući crkvenu politiku, osobito od početka 80-ih godina naovamo, čini se da se sve više ide za restauracijom. Raste strah od novoga i u vraćanju na staro očekuje se više sigurnosti. Nažalost, i sami koncilski tekstovi, koji su dakako tekstovi proizašli iz kompromisa, nude polazišta za oba pravca. No, Henri de Lubac još je tada izjavio: “Samo neprijatelji Crkve žele da ona ostane onakvom kakva jest”.
Gledati na rimsko učiteljstvo kao na jedinu instanciju koja odlučuje u rješavanju nastalih vjerskih pitanja – ne odgovara intencijama Koncila. Nažalost, nakon Koncila iz plodne napetosti teologije i učiteljstva nastao je po naviještanje Crkve štetan antagonizam. Koncil je ozakonio nove naglaske u različitim granama teologije i time ju potaknuo na daljnje promišljanje. To je promišljanje, dakako, išlo različitom brzinom, a ponekad smione teološke hipoteze nisu više omogućavale da se prepozna kontinuitet nauke. No, upravo fiksirane na takve granične slučajeve, ponovno se šire cenzorske izjave iz Rima. “Pravovjernost” se sve više mjeri ne samo prema definiranim istinama nego i prema eventualnom neslaganju s rimskim publikacijama manjega stupnja obvezatnosti. Slijede jedan za drugim ograničavajući rimski naputci, ali i disciplinske mjere prema pojedinim teolozima.
Zabrane raspravljanja i objavljivanja zadržale su se, kako pokazuje enciklika Humani generis, sve do Pija XII. Ova Pijeva enciklika izričito zahtijeva da teme o kojima je odlučeno u enciklikama budu isključene iz “slobodnog raspravljanja među teolozima”.
Teolozi su oštro reagirali na pismo Kongregacije za nauk vjere od 28. svibnja 1992: “O nekim aspektima Crkve kao zajedništva (communio)”. Iskazali su strah da se to pismo okreće protiv onih teologa “koji u najnovije vrijeme nastoje dalje razjasniti i produbiti na Koncilu stvarno neriješen problem odnosa Crkve kao zajedništva i Crkve kao hijerarhijske institucije”. Nadalje, enciklika Veritatis splendor (Sjaj istine, 1993), u kojoj Ivan Pavao II. piše o nekim temeljnim pitanjima crkvenoga moralnoga nauka, usmjerena je, zapravo, protiv u struci već prihvaćenih stavova određenih moralnih teologa, pritom ne navodeći njihova imena. Po njezinu objavljivanju javili su se oni koji su se najviše osjećali prozvanima i vrlo su otvoreno proanalizirali ovu encikliku u teološkom nizu Quaestiones disputatae (Sporna pitanja). Izdavač Dietmar Mieth naglasio je: činjenica da se o jednoj enciklici raspravljalo kao o spornoj tezi – zacijelo je jedinstven slučaj u povijesti Crkve.
Ivan Pavao II. u apostolskom pismu Ordinatio sacerdotalis (1995), poput Pija XII. koji je teolozima zabranio raspravljati o spornim pitanjima, odbacuje mišljenje da se o pitanju ređenja žena u katoličkoj Crkvi ‘može raspravljati’, i nalaže da se “svi vjernici Crkve (dakle i teolozi) imaju ‘definitivno’ držati te odluke”. Slično se uvijek iznova zahtijeva i glede na zabranu raspravljanja o pitanju sprečavanja začeća iskazane u enciklici Pavla VI. Humanae vitae. Koliko se ozbiljno shvaća ta zabrana, vidi se i po tome što se danas kandidati za neko teološko profesorsko mjesto ili za biskupsku službu provjeravaju upravo upitom o njihovu mišljenju o tome.
Apostolsko pismo Ad tuendam fidem (Za zaštitu vjere), objavljeno 30. lipnja 1998, povećalo je strah teologa. Već sam uvod Pisma najavljuje, bez konkretnih navoda, nepovjerenje prema teolozima, a onda naglašava postojanje “definitivna”, “zadnja” nauka, a da se pobliže ne razjašnjava narav takva nauka. Napetost između učiteljstva i teologije, čini se, ponovno je u porastu.
Čini se da se Crkva kreće u smjerovima koji se razilaze: Crkva ili postaje elitna skupina u getu ili se jeftino prilagođava svijetu te je u opasnosti rascjepa između onih koji neupitno prihvaćaju crkveno učiteljstvo i onih koji žele razmišljati vlastitom glavom ne odričući pripadnost Crkvi. Pritom se često, nažalost, zaboravlja da je Crkva ponajprije pozvana služiti svojoj obitelji, a to je cjelokupno čovječanstvo. Vrlo konkretno o toj službi govori Koncil u Pastoralnoj konstituciji “Gaudium et spes”. Crkva treba današnjem čovjeku pomoći u potpunom razvoju njegove osobnosti te pomoći društvu da dođe do jedinstva. Crkva želi za ljude postati znakom, koji ne pokazuje na nju, nego na Boga. To je služenje koje se ne nudi “odozgor prema dolje” nego u dijalogu. Služenje koje svaki kršćanin, po mjeri svoje nadarenosti i svojega poziva, treba živjeti iz svoje vjere.
No, treba li društvu to služenje? Nije li odavno već dovoljno samostalno, nije li se svjesno emancipiralo od crkvenih, religijskih ciljeva i usluga? Čini se da društvena stvarnost svjedoči kako svijet koji teži tomu da bude bolji – treba Crkvu. Bez Crkve, pozvane da bude savjest čovječanstva, izdanci humanosti i nade u posve sekularnom društvu u opasnosti su da se sasuše. “Sloboda, jednakost, bratstvo” nisu samo baština Prosvjetiteljstva, nego i zanemareni dio baštine Evanđelja.
Što je nastalo od želja naraštaja iz 1968. koji su u protestu protiv društva usmjerenu gotovo samo na učinak, sanjali o novoj radosti života, o više slobode, o bratskom odnosu među ljudima, o jednoj drugoj vrsti ljubavi? Što konkretno ostaje od Povelje o ljudskim pravima? Kamo je doveo dosad tako ponosno propagiran “svjetski etos” ili novi “svjetski poredak” najavljivan nakon Zaljevskoga, tj. Iračko-iranskoga rata. 1991? Što stvarno mijenjaju različiti svjetski susreti na vrhu u pitanjima stanovništva i u socijalnim pitanjima, što mnoge međunarodne organizacije koje se pozivaju na globalizaciju? Sve brojnije sudjelovanje nevladinih, dakle privatnih, organizacija, pokazuje već da je sama politika preslaba i da joj je potrebna pomoć sa strane. Kako je iskorištena neočekivano darovana sloboda nakon godine preokreta 1989? Kako se bogate države Zapada nose sa svojim blagostanjem? Nismo li svi pod zastrašujućim dojmom opadanja solidarnosti, porasta sebičnosti individualno i kolektivno, radikalizacije nacionalizama sve do terora? Otkuda treba doći valjana pomoć za humanizaciju globalizacije, koju za sada gotovo isključivo vode tržišta roba i novca? Sve su to izazovi za Crkvu. Ali otkuda joj hrabrosti da ih se lati? Iz kojih izvora da crpi snagu?
Upravo su u oporbi protiv Crkve “socijalno” i “socijalizam” u povijesti stavljani na borbene zastave. No, čini se da se danas drastičnije no ikada pokazuje da se “socijalno”, “zajedničko”, “jedan za drugoga” ne može ostvariti bez one kršćanske utopije gotovo “nerazumne” ljubavi prema bližnjemu.
Mnogi se danas okreću od Crkve, ne stoga što ne traže Boga, nego stoga što vjeruju da ga upravo u njoj ne mogu naći. Svijetu je potreban nov način govora o Bogu. O Bogu koji vodi u slobodu, koji životu otkriva nove perspektive, koji ga ispunja svrhom i smislom. Svijetu treba Crkva odvjetnica i zagovornica onih koji za društvo nemaju nikakva značenja; Crkva koja u svojim redovima nastoji živjeti sve ono što društvu savjetuje da čini; Crkva koja se bez predrasuda upušta u dijalog sa svijetom; Crkva koja sklapa saveze sa svim ljudima dobre volje; Crkva koja teži jedinstvu svih kršćana; Crkva koja jasno priznaje zajednički korijen svoje vjere sa židovstvom; Crkva koja se s poštovanjem odnosi prema islamu – spremna da zajedno s jednobožačkim religijama prinese svjedočanstvo o jednom, miroljubivom Bogu; Crkva koja ne želi vladati svijetom, nego mu služiti.
