Nemojte iduće godine biti ničiji čovjek!

Boris Beck

Da ne udaram stalno u crkvene diple, spomenuo bih jednog modernog etičara, Zygmunta Baumana, Židova i ljevičara. On kaže da je moralna odgovornost najosobnije i neotuđivo ljudsko vlasništvo te najdragocjenije ljudsko pravo. Ne može se oduzeti, podijeliti, ustupiti, založiti ili pohraniti na sigurno. Moralna odgovornost je bezuvjetna i beskrajna, a očituje se u neprestanoj strepnji da se nije dovoljno očitovala.

Postmoderna je donijela moralne probleme s kojima se ljudi nisu nikada susretali - i k tome ih je donijela u neslućenim razmjerima. Ljubavne i spolne veze izgubile su institucionalnost i postale krhke i nestalne, tradicije se izmišljaju i uskrsuju, građani najciviliziranijih zemalja ponovno se okupljaju u plemena, a tehnološka civilizacija konačno je u mogućnosti da uništi planet - što možda već i čini.

Postmoderna je akumulirala mudrost i zna što se sve u prošlosti uzalud pokušavalo, a baš ta mudrost čini da je nesigurna i skeptična u djelovanju, napose moralnom. Izgubljena na raskrižju bezbrojnih etičkih putova, za koje je proglašeno da su svi jednakovrijedni, postmoderna stoji i proglašava smrt etičkog. Što ima više proizvoda u shopping centrima, to političari nude manje utopija, a od ljudi se očekuje samo jedno, da ne rade ekscese; muškarci i žene prigrljuju potpuni individualizam u kojem uzdižu sami sebe bez ikakvih skrupula, susreću se u nizu epizoda koje su bez obaveza, a ako i postoji netko izvan njih samih, njega se tolerira - što u jeziku postmoderne znači da se prema njima odnosi ravnodušno.

Poseban je slučaj opsesija moderne tehnologijom. Čovjek moderne vjerovao je, a ta zabluda i dalje tvrdoglavo živi, da se svi problemi koje tehnologija izazove mogu riješti novom intervencijom tehnologije. No tehnologija ne funkcionira tako: tehnologija je fiksirana samo na jedan problem i samo za nj nalazi rješenje; čitav svijet ostaje izvan vidokruga. Ako dobijemo lijek za bubrege, stradat će nam jetra; ako se eksploatira šuma, poubijaju se njeni stanovnici; ako se proizvode automobli, iscrpe se rudna bogatstva, zakrče gradovi i zagadi okoliš. No to se sve smatra jednostavnom nuspojavom. To što je cijeli svijet podvrgnut tehnologiji, uvećalo je takve nuspojave do katastrofalnih razmjera te prijeti posvemašnjim uništenjem našeg životnog habitata, što znači da moralni odabiri danas utječu na život još nerođenih. Politika provođenja tehnologije tako nije ništa drugo nego uvođenje vrhunskog reda za malobrojne najbogatije zemlje - što ostatak svijeta plaća iscrpljivanjem resursa, poremećajem klime i potpunim opustošenjem.

Ne možemo pospremiti dvorište ako samo premještamo smeće iz jednog kuta u drugi - moramo ga prebaciti preko ograde. A budući da smo svi povezani na svijetu, baš to ne možemo. Ta jednostavna i očita činjenica baca sasvim novo svjetlo na našu moralnu odgovornost prema stanovnicima siromašnih zemalja: nije potrebno raditi zamršene povijesne, političke i ekonomske analize da bismo pokazali izvor njihova siromaštava - izvor njihova siromaštava naše je bogatstvo. Nama se može činiti da nemamo ništa s patnjama ljudi u Darfuru, da je riječ o vjerskom, političkom ili nacionalnom sukobu (kao što se svojedobno govorilo i o raspadu Jugoslavije), ali linija zapovjedne odgovornosti neumoljivo vodi do nas: u Darfuru ima nafte koju crpe Kinezi, Kinezi naftu crpe jer žele dostići Amerikance, Amerikanci žele ostati na vrhu - a i mi želimo biti kao Amerikanci. Coca cola koju držimo u ruci dio je američkog sna zbog kojeg se bombardiraju kršćanska sela u Darfuru. Jer jedino što liberalni kapitalizam ne priznaje jest ograničavanja ekspanzije, on je uvijek u potrazi za nečim što bi se moglo iscrpljivati. Najnoviji je na redu Mjesec koji smo bombardirali da bismo otkrili može li se i ondje nešto eksploatirati.

Zygmunt Bauman je u svojoj knjizi “Postmoderna etika” došao zdravim razumom do onoga što govori i kršćanska vjera: uvijek smo odgovorni i za sebe i za drugoga i nitko nas ne može osloboditi te odgovornosti. Za Baumana ne možemo nikada biti ničiji ljudi - možemo biti samo svoji. Kršćani bi mogli otići i korak dalje i reći: gdje god da jesmo, što god radili, mi smo Kristovi.

Evo dakle božićne želje mojim čitateljima: nemojte iduće godine biti ničiji čovjek.