“NOVA EVANGELIZACIJA” CRKVE

Jadranka Brnčić

Novi razlozi za vjerovanje

Paradoksalno, autonomiju svijeta omogućilo je upravo samo kršćanstvo, a sada ju Crkva, u ime toga kršćanstva, osuđuje. Naime, interpretirajući biblijske tekstove, kao spremišta i tumače božanske prisutnosti u svijetu, kršćanstvo je u samoj svojoj metodologiji omogućilo pojavu različitih struja mišljenja i propitivanja. S pojavom novih hermeneutika oni su se usložnjavali i, naposljetku, doveli do redukcije prostora sakralnoga kao neobjašnjivoga, čega smo danas svjedoci. Problem je što ljudi u Crkvi ovo smanjivanje prostora sakralnoga vide kao opasnost po vjeru u nadnaravno i teško im je uvidjeti da sakralni prostor može biti izmješten u vlastitu sferu a da ne mora iščeznuti, štoviše da polje nadnaravnoga može biti negdje drugdje nego smo ga navikli tražiti. Poput Ilije, razumjeti nam je da Bog ne progovara u buci i u oluji, nego u blagom lahoru. Ne u masovnoj religiji i kolektivnom «mi», nego u osobnom traganju za vjerom. Ne u nametanju jedne jedine interpretacije kao «prave», nego u konfliktnoj produktivnosti sukobljenih interpretacija. Ne u moćnoj, nego u poniznoj Crkvi.
Svijet ne vidi više Boga u ispražnjenu nebu, ali ga i ne traži i ne umije tražiti negdje drugdje. Mnogi se danas okreću od Crkve, ne stoga što ne traže Boga, nego stoga što vjeruju da ga upravo u njoj ne mogu naći. Svijetu je potreban nov način govora o Bogu. Ljudima ne treba više Bog koji će puniti ponore njihovih neznanja, nego Bog koji daje više od znanja – ljubav bez straha; Bog koji vodi u slobodu, koji životu otkriva nove perspektive, koji ga ispunja svrhom i smislom; Bog koji ne daje izvjesnost o sebi, što bi ga pretvorilo u idol, nego je trajno zainteresiran za čovjeka pojedinca. Ono što je Crkva pozvana prenositi jest želja za traganjem, a ne sadržaj nađenoga; otvoren put, a ne gotove odgovore.
Pozivanje na tradiciju svijetu više ništa ne znači jer (post)moderno društvo više ne funkcionira na prijenosu znanja i uvjerenja, nego ih svaki naraštaj nanovo stvara. Piramidalna struktura na kojoj je stoljećima počivala Crkva i obitelj koja je stoljećima bila temeljna ćelija društva nemaju više svoju funkciju učvršćivanja autoriteta. Zajednica je «razdjelovljena» (communité désœvrée), kako bi rekao Nancy, i nemoguće ju je restaurirati po staroj paradigmi zajedništva. Ljudi današnjega svijeta više se ne mogu poistovjećivati s kolektivnim «mi», nego su im potrebni novi izazovi uspostavljanja zajednice kakvi poštuju osobnosti, njihovu različitost i individualan izričaj. Nadalje, ljudi ne pristaju na poštivanje moralnih normi da bi izrazili svoju pripadnost Crkvi kao «zastupnici» Božjega autoriteta, nego im treba «dobro» utemeljeno na evanđeoskoj etici. Zabrane i ograničavanja često služe kontroli i stvaranju podložničkog mentaliteta, a ljudima treba pravo na individualnu savjest i odgoj za odgovornost koji služi rascvatu ljudske osobe. Riječju: svijetu nije potreban argument autoriteta Crkve, nego autoritet argumenta.
Umjesto da omogući novo gledanje, crkveno vodstvo grčevito hoće zadržati ono staro. Odbija priznati da je redukcija sakralnoga moment u evoluciji čovječanstva jer se boji da će ona završiti potpunom negacijom Boga. Misle da ako se ovi sustavi tumačenja svijeta ne obaziru na postojanje Boga da ne mogu ne biti lažni, krivi, zli. Svijet i Crkva čvrsto zauzimaju svoje pozicije svatko u svom taboru i premda svatko od njih na svoj način izražava istinu, ne razumiju se jer polažu pravo na vlastito isključivo pravo da tu istinu tumače. Sam svijet biva razapet i rastrgnut svačijim prisvajanjem prava na istinu.
Pa, premda je potraživanje autonomnosti legitimno, ono ne iscrpljuje posve religiju i ljudsku potrebu za vjerovanjem. Danas čovjek može vjerovati a da ne mora pritom očuvati sve tradicionalne motivacije naših predaka. Valja se stoga pitati kako je moguće vjerovati u današnjem razočaranu svijetu, svijetu kojemu religija više nema stare čari. Crkvi, čini se, nedostaje domišljatosti da ljudima naviješta Evanđelje tako da im ono govori u njihovoj situaciji. Srećom, Crkva je mnogo složenija stvarnost od one kakvu predstavlja njezino vodstvo. No, da bi se u njezinu nauku naglasci s religijskoga zakonskog okvira prenijeli na svjedočanstvo vjere (kakvo su živjele i žive svete osobe u Crkvi poput Majke Tereze, brata Rogera, male sestre Magdeleine, Jeana Vaniera ili Daniela Berrigana te mnogi anonimni kršćani), nužna je radikalna dekonstrukcija načina na koji službena Crkva govori o svjedočenju, a i načina na koji ga sama živi.
S inzistiranjem Crkve na osudi autonomije svijeta nalazimo se u području pedagogije i strategije. Svaki progon je u opasnosti da dijabolizira ono što progoni. Crkva svijet optužuje da se odrekao svojih korijena, da je izdao svoju vjernost, da se dao zavesti «diktaturom relativizma». No, ukoliko se svijet doista sekularizirao i ne prepoznaje više prostor nadnaravnoga kao sakralan, Crkva tu jedva što može učiniti. No, ukoliko je sekulariziran svijet odbija moć sakralnoga izvan njegovih sfera, tj. odbija Crkvi pravo da iskazuje moć u područjima koja se tiču svijeta, Crkva itekako ima svoje mjesto, mjesto što ga tek treba nanovo prepoznati. Ovo su dva pristupa koja iziskuju različite strategije: jednu bučnu, autoritarnu, drugu tišu, skrovitiju.
Budućnost čovječanstva ne ovisi o napretku, nego o ljudskoj duši. I o duši bi se Crkva trebala brinuti, a ne o osuđivanju napretka. Što bi se dogodilo da je Crkva umjela prepoznati legitimnost autonomnosti znanstvene misli, da se nije bojala da će ona dovesti u pitanje opstojnost Božju? Što bi se dogodilo da se papinstvo odreklo svoje vremenite moći prije nego što mu je ona bila oduzeta? Što bi se dogodilo da je prekinula saveze koji su je vezivali uz vladare i monarhije? Što bi se dogodilo da se odrekla svojega europocentrizma? Vjerojatno je tada ne bi smatrali neprijateljicom svijeta, pa bi sačuvala svoj duhovni autoritet i ne bi joj bilo uskraćeno povjerenje niti joj se osporavalo djelovanje u području njezinih vlastitih kompetencija – u području ljudske duše.

«Nova evangelizacija» Crkve

Nepravda načinjena Galileju nepravda je učinjena pojedincu zbog njegovih znanstvenih uvjerenja. No, ispod nogu kojima Crkva hoda otvaraju se i mnogo krupnija barbarstva. Nisu li nacizam i fašizam te Šoa u Drugom svjetskom ratu, a potom i komunizam, izrasli na tlu kršćanskih zemalja? Nisu li 90-ih godina prošloga stoljeća za sukoba među etničkim skupinama u Ruandi u genocidu sudjelovali i ljudi koji za sebe kažu da su kršćani, štoviše, katolički svećenici i redovnici? Nije li to neuspjeh kršćanstva, neuspjeh Crkve koja svojom porukom ljubavi prema Bogu i bližnjemu nije do te mjere prožela vjernike da oni naprosto nisu mogli sudjelovati u zločinima? Je li Crkva bila dovoljno založena u svom poslanju ili se radije bavila svojim drugotnim ambicijama da što više ljudi upiše u knjigu krštenih, a nedovoljno se zalagala da ono bitno u evanđeljskoj poruci – poziv na radikalno nenasilje, primi korijena u zemljama u kojima je naviještala Evanđelje? Kad se Crkva zaodijeva moću i stavlja se u red moćnika, okupljajući podložnike sebi a ne poslušne Bogu, odvaja se i od svojega temeljnog poslanja i od same povijesne stvarnosti. I to joj se vraća poput bumeranga u situacijama u kojima se kršćani ne ponašaju kršćanski.
Zapadni svijet nije više svijet kršćanske kulture, štoviše, politički, pa ni idejno-ideološki, tj. «vrijednosni» Zapad više ni ne postoji, što je, čini se, papi Ivanu Pavlu II. bilo teško prihvatiti te je stoga inzistirao da rečenica o «kršćanskim korijenima Europe» uđe u (propali) europski Ustavni ugovor i neprestano govorio o potrebi «nove evangelizacije». No, pritom je odveć veliku važnost davao ponovnoj evangelizaciji podukom, prisjećanjem na kršćanske istine. No, ovakva evangelizacija ne može imati odjeka u svijetu razočaranu ne samo vlastitim napretkom nego i načinom na koji je Crkva ranije provodila svoj nauk. Praktičan i konkretan aspekt «nove evangelizacije» u Crkvi, zapravo, dosad i nije precizno opisan niti organiziran. Stadu koje više ne sluša svoga pastira ne treba govoriti ili prisjećati ga kuda se treba kretati, nego u njemu obnoviti ranjeno povjerenje u pastirov glas. Poduka bez svjedočenja i djelatne prisutnosti ne znači ništa. Crkvi je uvijek bilo lakše podučavati i nalagati svojim vjernicima kako da se ponašaju nego ih mobilizirati da budu svjedoci Božje dobrote i nježnosti.
Zastupnici politike restauracije uvjereni su da ona može ponovno uspostaviti kršćansko društvo uredbama i naredbama, kritikom modernoga svijeta, podukom riječima koje svijetu više nisu razumljive. Teološke konstrukcije često priječe pogled na simbolički potencijal Evanđelja, a moralističke interpretacije Isusovih riječi njegov poziv u slobodu. Nametati s najboljim namjerama ono što je dobro po sebi još uvijek je manipulacija savjestima. Samo slobodna savjest može biti odgovorna. I samo ljubav može otkriti čovjeku ljepotu vjere oslobođene religijskoga utega; vjere koja ne privlači ljude zato jer donosi istinu ili je «ispravna», nego zato jer mobilizira ljudsku osobu i otkriva se poželjnom za njezino dobro; vjere kakva ne zahtijeva, nego oslobađa. Ne vidjeti da Crkva kao mistično Tijelo Kristovo i Crkva kao institucija, tj. povijesna tvorevina, nisu podudarne, da su kadikad i suprotstavljene, odraz je utopijskog sljepila, štoviše ideologizirane gluposti. A Crkva ne bi smjela pretendirati da u društvu zauzima neko drugo mjesto osim onoga koje omogućuje otvaranje nadnaravnoj ljubavi u ljudskoj duši i zauzimanju za dobro svijeta.
Kršćanska kultura tzv. Zapada kultura je oblikovana pod utjecajem institucionalne Crkve više nego pod izravnim utjecajem Evanđelja. A ta Crkva je, nažalost, nametanjima svojih pravila, moralističkim jadikovanjima nad svijetom, kadikad priječila Evanđelju izravan put do ljudskoga srca. Crkva je izgubila svoju sposobnost da privlači ljude, ne zato jer je svijet postao lošijim nego što je bio ranije, nego zato što ona sama nije živjela dostatno i jasno prema Evanđelju niti ga je umjela interpretirati njim samim. No, kriza je prilika za «novu evangelizaciju» same Crkve. I ova je evangelizacija sve hitnija u naše dane kada globaliziran svijet tržišta, vođen interesima najmoćnijih, proizvodi svijet u kojem je bogatima lakše opstati, a siromašnima sve teže živjeti. Ovaj jaz, što postaje sve dubljim, stvara nove razloge i prilike za sukobe, terorističko nasilje i ratove. Kriza vjere i kriza morala neće jenjavati, postajat će sve težima sve dok se povijesno klatno toliko ne udalji od svojega središta da će se neminovno morati vratiti k njemu. Samo, pod koju cijenu?! Kada se kriza intenzivira, postaje brutalnom pedagogijom: njezina stvarnost se nametne u svemu i svima. Hoće li Crkva čekati taj trenutak? No, tada će i sama biti žrtva. Hoće li se i dalje baviti samom sobom, svojim utjecajem, brojem? Vrijeme je da se počne baviti onim što može pružiti svijetu.
Crkva ne može biti odvjetnica siromašnih i najsiromašnijih ukoliko i sama ne postane ispražnjenom od vlastite moći, ukoliko nije osiromašena od sebe same da bi mogla biti bogata Bogom. Isusova muka i smrt daju prepoznati moć nemoći kakva je u strpljivu podnošenju patnji i nemoć moći kakva prividno vlada ovim svijetom. Željeti je da Crkva prigrli svoju vlastitu nemoć kao svoj istinski zavičaj, mjesto gdje boravi Bog, kako bi mogla naviještati moć nemoći kakvu je živio Krist. Željeti je da dopusti da kršćanstvo kakvo poznajemo umre kako bi se obnovilo u duhu Blaženstava. Crkva je pozvana biti most među svjetovima, stvarati zajednice milosrđa gdje će bogati otkrivati svoje unutarnje siromaštvo te početi dijeliti svoja dobra i svoja srca, a gdje će siromasi pronaći nadu i otkriti da imaju svoje mjesto na zemlji te gdje će svi zajedno, bogati i siromašni, nadareni i prikraćeni, moćni i nemoćni, otkriti da ih Bog sve obavija svojom Ljubavlju. Siromašna Crkva je zajednica ne-moćnih ljudi koji dopuštaju da preko njih Bog iskazuje svoju žudnju za dobrom svih ljudi i svih stvorenja, na čemu počiva ljudska nada.
Povijesno i političko izražavanje nade projicirano je u pojmu uskrsnuća, ne dopuštajući pritom da nada bude reducirana samo na okvire religijske interpretacije toga pojma. Specifičan način na koji politički diskurs orijentira razumijevanja uskrsnuća omogućuje uključivanje nemogućeg zahtjeva, zahtjeva što ga smijemo interpretirati terminima utopije, tj. kao potragu kakva se ne može iscrpiti nikakvim programom djelovanja. Paradoks nas sprječava da religijski diskurs prevodimo u diskurs morala. Evanđelje nije etički program, nego nemoguć zahtjev kojemu je perspektiva slobode u svjetlu nade jedini pravi referencijalni okvir. Interpretirati ga, a onda i živjeti onako kako interpretacija nadahnjuje, znači živjeti u trajnom obećanju i zalagati se za nemoguće.