Nova godina

Boris Beck

Ništa o mračnim stoljećima u kojima je Izaija očekivao da svjetlost obasja ljude u smrtnim predjelima, ništa o utjelovljenju Božjeg sina, ništa o Svetom Franji koji je u Grecciou organizirao prve jaslice i uveo u naš svijet nešto toliko idilično da je ostalo do danas sržni dio djetinjstva milijuna. Dok bi do Božića tek trebalo doći kroz Advent, trgovci od njega polaze na putu u profit - to podsjeća na ono što je Kierkegaard rekao o ljudima novoga doba: dok su stari s mukom dolazili do vjere nakon dugih godina i mnogo truda, i to ne svi među njima, ljudi današnjice od vjere polaze i kažu da su je prevladali.

Zadnja je, dakle, zadaća u staroj godini da se pripravimo za taj važan trgovački datum. Da djeca osjete istovremeno malo Božića unaprijed, nabavljamo adventski vjenčić. Djeca preuzimaju komandu nad molitvom. Ona točno znaju da se vjenčić mora staviti na pod i da se moraju ugasiti sva svjetla u stanu. Potom inzistiraju da baš oni upale svijeću, na što nakon kraćeg natezanja pristajemo jer ne želimo božićni duh nagrditi svađom. Budući da nismo pušači i da kuhamo na struju, neko se vrijeme ne mogu pronaći šibice. Kada je i to konačno riješeno, Tamara (devet godina) ne uspijeva upaliti šibicu jer ipak to treba jako kresnuti. Uzimam šibice i svijeću palim ja, a onda stišavam proteste Klare (pet godina) koja se duri zašto nisu zapaljene sve svijeće. Mihovil (jedanaest godina) inzistira da molitvu započne on, što smrtno uvrijedi Tamaru pa se ona više ne želi moliti. Dok u krilu držim Martu (nula godina) objašnjavam da ako jedan član obitelji napusti obiteljsku molitvu, onda to više nije obiteljska molitva te da je zajednička molitva važna jer je Isus osobno obećao da će biti s ljudima koji se zajedno mole. Božanski autoritet ih umiruje i sjedamo u krug na pod. Nikad nismo sličniji praljudima nego u tim trenucima kad okupljeni oko vatre izgovaramo molitve, zagledani u svjetlo i okruženi tamom.

Taj se blaženi mir bez televizije postiže nažalost samo nedjeljom. Već je u iduće dane nemoguće pohvatati djecu i privesti ih molitvi: zadaće koje se otkriju u devet navečer, pranje zuba, steriliziranje duda, pakiranje školskih torbi, vježbanje flaute, ispunjavanje bojanki, forenzička serija, mazanje putra na kruh, bočica kakaa…

Sve je to toliko teško uskladiti da u jedanaest sati, kad utihne zadnji glasić protesta, nema u meni snage za druge molitve osim onih koje se u starim molitvenicima nazivaju strelovite, a preporučaju se u smrtnoj opasnosti, primjerice Bože pomozi, Isuse spasi me, Marijo, moli za nas i slično. Osim toga već se približava još jedno veliko iskušenje na putu do nove godine - Sveti Nikola. Klara napreže svoje poznavanje matematike do krajnjih granica kako bi izračunala koliko još dana ima do radosnog dana, Mihovil sustavno pretražuje stan u potrazi za skrivenim darovima potpuno zaboravivši da auto ima velik prtljažnik, a Tamara pokušava izlobirati mobitel iako joj je protumačeno da to nadilazi budžet Svetog Nikole. Ne predaje se ipak, zbraja ušteđevinu i traži kredit za ostatak sume. Postupa kao i mi: poželjela je nešto što joj zapravo ne treba (a mobitel s medvjedićem baš su dizajnirali da joj slome srce) i onda se zadužuje da si to pribavi, iako će se uskoro s tim objektom žudnje osjećati prazno pa će zaželjeti nešto novo - i to dok ovo staro još nije ni otplatila. Šesti prosinca prolazi u takvoj euforiji da navečer djeca ne mogu zaspati.

Očistili su čizmice i stavili ih u prozore i sad se tresu od neizvjesnosti. Tamara zuri netremice u čizmicu, Klara opsesivno melje, Mihovil čita skoro do iznemoglosti. Oko ponoći Sveti Nikola procjenjuje da je mladež pozaspala i odlazi u auto po darove. Mihovil ga čuje kroz san, uspravi se u krevetu (Sveti Nikola protrne), ali onda nastavi spavati. Operacija postavljanja darova prolazi uspješno, ali otac nikada ne može odahnuti. Klara se budi oko jedan, pali svjetlo i budi Tamaru. Nalazim ih kako prčkaju po poklonima i tjeram ih spavati. No odmor nam nije suđen. Mihovil se od uzbuđenja budi prije šest, nalazi darove i budi sve.  Druga nedjelja Adventa prolazi u većem miru nego prva. Ponovno sve gasimo, i svjetla i televiziju, molitva prolazi uz tek pokoju svađu, a na kraju izbije nesporazum oko gašenja svijeća jer je Klara puhnula u njih prerano. Drugi tjedan Adventa obilježuje viroza kojoj redom podliježu svi članovi obitelji tako da se treći put oko vjenčića okupljamo pomalo iscrpljeni.

Ali loša vijest slijedi tek u ponedjeljak: umro je djed Borislav. Smrt u obitelji pokreće maštu djece: Klara kaže baki Ruži da nije dobro da sada bude sama i da si nađe novoga dedu; Tamara se rasplače, ali nije osobito zainteresirana da ide na sprovod; Mihovil ne pokazuje veliku žalost, ali svakako želi na Mirogoj; ako ide Mihovil na sprovod, onda hoće i Tamara. Sve su oči uprte u mene - što osjećam i kako to pokazujem putokaz im je kako se treba nositi sa smrću. Sprovod mojeg oca poklopio se sa zadnjim danom škole. Tamara je treći razred i sve je to još velika igraonica. Mihovil je peti razred i svaki predmet ima svoju priču: hrvatski o kojem mnogo zna, ali piše tako nečitko da lektire mora pisati na kompjutor; matematika iz koje je najslabiji, zaboravio je čak i tablicu množenja, ali je ipak hrabro gura; latinski koji ga je toliko fascinirao da je pročitao neku skraćenu verziju Eneide pa sam i ja konačno shvatio što je to Alba Longa i kakve veze s njom imaju praščići…

Ukratko, u svaku je onu ocjenu uloženo neproporcionalno mnogo truda i rada tako da Mihovil sada mirno gleda u tri predstojeća tjedna odmora. A i sprovod ga oduševljava. Iako nikad nikome ne želi pružiti ruku, sada suvereno prima sućut (jedino kaže fuj kad ga je jedna oduševljena teta željela poljubiti), a dugi marš od mrtvačnice do groba obilježen je njegovim živahnim i glasnim komentarima na sve i svašta. Progurao se čak i do otvorene grobnice u kojoj su već bili ljesovi mojih bake i djeda i nije uopće uzdrhtao pred tim prizorom.

„Tata, kad ćemo opet na sprovod?“ pitao me živahno po povratku doma.
„Moramo pričekati da netko umre, sine“, rekao sam mu strpljivo.

Smrt doista traži crnu odjeću, to sam uvidio jer je nemam. Smrt bližnjih zatvara čovjeka u šutnju, a što je bolje za čovjeka u šutnji nego da stoji u crnom krugu. Držim u ruci Ratzingerove duhovne vježbe koje je održavao bolesnicima prije više od trideset godina. Dok radimo, rad nas posjeduje; dok se zabavljamo, pripadamo zabavi; uvijek smo nečiji, ali nismo nikada svoji. Bolest - ili smrt bližnjih - onaj je trenutak kada više ne možemo bježati u aktivnost, kada smo prisilno prizemljeni i kada imamo priliku čuti što nam Bog govori. Prilično uzdrmani sjedamo zadnji put uz adventski vjenčić. Tri su svijeće već poprilično dogorjele, četvrta tek počinje. Bor smo kupili jutros jer bi Mihovil iskočio iz kože da na kupnju mora čekati do Badnjaka. Ni to nije prošlo bez prepirke: prvo je želio ići autom, iako se borovi prodaju dvije ulice dalje; onda je uporno birao neke male debele borove, a kao i svako dijete koje ulazi u pubertet odbijao je razložne prijedloge oca koji je njegovu pažnju usmjeravao prema visokim i lijepo razgranatim drvima. Na koncu Mihovil bira bor koji mama i tata mogu podnijeti i složno ga nosimo doma.
Božić je tako blizu da to i Klara može izračunati svojim prstićima; bor je na balkonu i s njega ne može uteći; svi su računi plaćeni, a kućni budžet je herojski izdržao razliku u rati struje i plina. I najvažnije, prtljažnik automobila opet je pun darova.

Božić je zapravo pravi kraj godine - dugo očekivan i mahnit, brižljivo pripreman i katastrofalan, opušten i bez trena odmora. Bio bi red da poslije takve kataklizme počne i nova godina, ali ona to ne želi i zato su mi dani od Božića do Nove godine predstavljaju mi neki višak, poput dana kad vas otpuštaju iz vojske ili bolnice, ili bisa na ionako predugom koncertu. Jednoga od tih dana samoga sam sebe zatekao kako u jedan sat ujutro sjedim sam u sobi. Jedino svjetlo dolazi od lampica s bora i s četiri dogorjele svjećice adventskog vjenčića. Prije godinu dana bilo nas je petero i nismo mogli ni sanjati da ćemo imati za Božić žive jaslice.

“Žive jaslice?” pita Klara, “Što je to?”
“To ti je kad imamo malu bebu pod borom, kao bebu Isusa”, kažem ja i pitam je: “A što ćeš biti ti u jaslicama?”
“Ja ću biti magarac”, kaže Klara.
“A ja Marija”, kaže Tamara.

Prije godinu dana bili smo podstanari u Dubravi, a sada imamo lijepi stan na Medveščaku. Prije godinu dana još sam mogao posjetiti oca i potapšati ga ako ne bih baš imao ništa pametno za reći. A za godinu dana? Stojim nijem pred tim pitanjem. Sjedim sam u sobi pokraj bora i sjećam se Christkinda iz mojeg djetinjstva. Ovih mu je dana rođendan i možda bi mu bilo lijepo nešto darovati. Ali ja sam opet praznih ruku.