O strahu od grijeha

Jadranka Brnčić

Kulturna povijest grijeha

U svojoj rekonstrukciji psihičkoga života zapadnog čovječanstva od XIV. do XVII. stoljeća, Delumeau ustanovljuje da su se u jednom povijesnom trenutku preklopili stanovit pesimistički svjetonazor i nedaće koje su se oko polovice XIV. stoljeća okomile na žitelje Zapada, a koje kao da su potvrđivale i opravdavale takav nazor: kuga, stogodišnji rat između Francuza i Engleza, turska najezda, vjerski raskol i reformacija s ratovima za “pravu vjeru”. Kao rezultat pojavili su se novi i pojačali stari strahovi od bliskog i neizbježnog kraja svijeta, od dolaska Antikrista.

Dramatizacija grijeha i njegovih posljedica ojačala je ugled Crkve, a ispovjednike učinila nezamjenljivima. Religija strepnje zavladala je zapadnom kršćanskom civilizacijom. Crkva je, pritom, bezočno posezala ne samo za čovjekovim vanjskim svijetom prisvajajući zemaljska dobra i moć, nego je posegla i za čovjekovim unutarnjim svijetom prigrabivši smrt i prijeteći grešnicima paklenim mukama. Papa Inocent III. još je kao kardinal napisao djelo De contemplu mundi, sive miseria conditionis humanae (O preziranju svijeta ili o bijedi ljudske sudbine, 1210) koje je imalo velik odjek i postalo predloškom mnogih kasnijih tekstova jednako mračna i sumorna sadržaja, naglašujući bijedu ovozemaljskoga života osuđena na rad, bol, strah i smrt.

Srednji je vijek doba u kojem se neprekidno i neumorno propovijedala misao o smrti: memento mori. Otkako se, s pojavom prosjačkih redova, razvila pučka propovijed, ta je opomena grmjela svijetom. Smrt je viđena s gledišta prolaznosti: u smrti su svi jednaki, smrt razara i rastače sve što je lijepo i uništava u ljudima svako znanje. Da bi se preduhitrio žalac smrti, valja prezirati život koji nije ništa drugo do prah i raspadanje. Nasuprot tomu crkvena misao srednjega vijeka poznaje samo sjaj i raskoš spašene duše u raju. Sve što je između tih krajnosti – neimenovano je; gotovo kao da i ne postoji.

Ovaj život da je dat samo da bi ga čovjek što prije napustio te ušao u vječnost. Ali i ta vječnost postade užasonosna zagonetka: vječno prokletstvo ili vječno blaženstvo? Tko bi ga znao gdje se ti putovi račvaju? Silno razvijana rafinirana i zamršena kazuistika to je raskršće premještala sve dalje unatrag, sve do čovjekova rođenja. Grijeh je postao glavnom temom skolastičke teologije, pa su se počeli množiti učeni tekstovi, poput Quia circa confessionem sacramentalem faciendam multi nimis negligenter (Jer prevelik broj zanemaruje sakrament pokore), nabrojena 153 grijeha misli, riječi i djela, ili Primo confitens debet (Prvi tko se ispovijedi, pobjeđuje), koji taj popis proširuje na 168 krivica i 106 iz grijeha proisteklih mana. Pomori, ratovi, vjerski raskoli i turska prijetnja – bez otpora su se tumačili kao posljedice grijeha. Eshatološke preokupacije zadobile su boju najcrnjeg pesimizma. Četvrti lateranski koncil (1215) odlučuje o obaveznoj godišnjoj ispovijedi, a indulgencije se dijele kao zgodici na tomboli, kao osiguranje od prokletstva. Pastoral Crkve u srednjem vijeku bio je pastoral straha, a osjećaj krivice prodro je u sva područja ljudskog djelovanja.

Povijest grijeha zapravo je povijest čovjekove loše slike o sebi, teologija često tek teologija obezvrjeđivanja: osjećaj krivice postao je, kao što to tvrdi i Freud, temeljem civilizacije. Od strahopoštovanja prema Bogu čovjek je postao zahvaćen strahom od Njega. A On sam postao je za čovjeka okrutan, udaljen i hladan Bog koji motri, prijeti i kažnjava.

Iz prvotne potrebe za odvajanjem od svjetovnih stvari kako bi se što potpunije pripadalo duhovnima, asketizam postade poprištem sado-mazohističkih frustracija, a duhovnost se promicala s propovjedaonica, bilježila u hagiografijama i molitvenicima – kastracijskom prijetnjom ne samo za ljudsko tijelo nego i za ljudski duh.

Srednji vijek, u kojem je hijerarhiziran poredak društva preselio u duhovni, valjalo bi da je iza nas. Uzroci bolesti koje su zarazile ljudski duh ostali su u pred-prosvjetiteljstvu, ali simptomi i posljedice vuku se do u naše dane. Moralne proturječnosti izvana premjestile su se u unutarnji čovjekov život, pa povjerenje u sebe, u druge, pa i u samoga Boga, teško krči svoj put prepleten skrupulama i zabranama. Gomilanje potiskivanja i strah od života punim plućima priječe čovjeku da živi kao ispunjeno biće i preuzme odgovornost za svoj život.

Trajni žalac krivnje

Krivnja je u psihologiji naprosto negativno emocionalno stanje u kojem čovjek osjeća žaljenje zbog nečega što nije učinio prema vlastitim ili tuđim očekivanjima. U pravnom, dakle moralnom smislu, krivnja je usporediva s dugom u ekonomiji: mjeri se težinom negativnog postupka koji je nekome prouzročio štetu. “Liječi” se pokajanjem, kaznom ili praštanjem.

Osjećati se krivim znači: osjećati odgovornost za negativne okolnosti u kojima se možemo zateći mi ili naši bližnji; osjećati žaljenje za stvarne ili fiktivne, prošle i sadašnje propuste; osjećati grižnju savjesti za negativne ili nepotpune misli, osjećaje, ponašanje; osjećati opterećenje zbog nepomaganja, neudovoljavanja drugima itd.

Drugi uvelike izazivaju naš osjećaj krivnje svojim očekivanjima. A osobito to čini autoritet koji hoće da ga prihvaćamo kao apsolutan – Crkva. Nietzsche je, u svojoj kritici katolicizma, ili institucionalnoga kršćanstva, neprestance ponavljao koliko je katolicizam nanio štete čovjeku namećući mu osjećaj krivnje, namećući mu sliku račundžijskoga i osvetničkoga Boga kojemu čovjek kao da je stalno nešto dužan. Svaka je dužnost u osnovi dužnost prema Bogu, ali istodobno, čovjek nema nikakve dužnosti prema Bogu. Dužnost postaje dužnost time što se dovodi u vezu s Bogom, ali u samoj dužnosti čovjek ne stupa u odnos s Bogom, rekao je još Kierkegaard. Magisterium, doktrinaran, moralan i intelektualan autoritet koji crkvena hijerarhija nameće na apsolutan način, često iskorištava ljudsku sklonost osjećaju krivnje da bi ljudsku savjest prikliještio strahom od grijeha i pakla, od seksualnosti i smrti te tako manipulirao samom ljudskom patnjom. Ljudska se patnja još uglavnom često tumači ili kao kazna za grijeh ili kao nužan uvjet da bi čovjek “zavrijedio” raj, koji se, uglavnom, i dalje shvaća kao konkretan prostor i vrijeme, doduše onkraj ovozemaljskog prostora i vremena, ali ne kao stanje duha. Pritom prihvaćanje volje Božje znači prigibanje pred nedaćama života, a ne njihovo svladavanje. U duhovnosti karizmatskih pokreta, pak, patnja postaje znakom da čovjek nije jedno s Bogom te se time neizravno negira i sam smisao Isusove patnje. Patnja nije lišena nakalemljenog osjećaja krivnje: patim, dakle za nešto sam kriv(a).

Osjećaj krivnje što ga nameće duhovan autoritet nije onaj koji se javlja nakon kakva počinjena grijeha (autentična krivnja), nego je to osjećaj koji prethodi i koči svako, pa čak i dobronamjerno djelovanje (neurotična krivnja). Zabrana zla postaje nemogućnost dobra. Grijeh propusta nije ništa manji od aktivnoga grijeha. S jedne strane, argument ljudske inferiornosti pred božanskim autoritetom dokida svaku mogućnost pobune, no, s druge strane, oni koji teško prihvaćaju ljudsku konačnost okrivljuju se pred Bogom koji je beskonačan i savršen. Zapravo se osjećaju krivima zato što nisu kao Bog. A upravo je u tome i prvobitna napast koja je Adama i Evu uvela u Grijeh: “Bit ćete kao bogovi” (Post 3,5).

Struktura grijeha = struktura ljudskoga bića

Konačnost nije zlo. No, ontološka krhkost čovjekova nesrazmjera između sebe kakav jest i sebe kakav bi htio biti ili je pozvan biti, “sebe i sebe samog” – kako to kaže Ricœur – očituje se u njegovim mislima, njegovu djelovanju i osjećajima. Ranjena volja da se bude u punini, ljudska razapetost između onoga što već jest i onoga što još nije, međutim, po Ricœuru, nije ontološkog reda, nego proizlazi iz hermeneutike simbola i mitova o zlu koji strukturiraju pamćenje zapadnog čovjeka. Arhetipovi i mitovi nastaju na temelju nagomilana iskustva pretočena u simbole, a njihov upis u kolektivno pamćenje čovječanstva tvori strukturu ljudskoga bića. Ta struktura nije datost po sebi, nego konstrukt složen od mnogih elemenata: evolucijske podloge, povijesnoga razvoja, arhetipskog naslijeđa, individualne genetske i društvene uvjetovanosti, svakodnevnih izbora koje pojedinac iz svega toga svjesno ili nesvjesno čini. Bez Grijeha čovjek ne bi bio to što jest, ne bi bilo ni povijesti ni razvoja. Prihvatiti arhetip grijeha kao sastavni dio ljudske strukture već znači omogućiti izlaz uz njegovih zamki. No, sloboda od grijeha nije dokinuće njegove strukture nego odgovornost za pojedinačne izbore koji mogu izmaći njegovoj zakonitosti. Nemoguće je da čovjek bude Bog, ali ono što ga čini čovjekom jest njegova težnja da dosegne ili ispuni se božanskim. Sama ta težnja potka je njegova ontološkog bića. S iskustvom vlastitih slabosti dolazi i iskustvo Božjeg milosrđa. Prihvatiti Grijeh, koji i nije drugo do nedostatak povjerenja u Boga pošto smo ga već bili prigrlili, znači prihvatiti samu ljudsku prirodu i računati s time da je ona podložna mijenama, da se može nadilaziti, u konačnici, to znači prihvatiti Boga u njegovu milosrdnu i praštanju naklonu biću.

Oprošteni grešnici

Ako je Isus došao na svijet da bi čovjeka otkupio od grijeha, kako nas uči Crkva, zašto ne prihvaćamo činjenicu da se to doista dogodilo, nego se ponovno vraćamo u ropstvo grijeha i stavova o njemu? Nije nas Isus, doduše, otkupio od naših pojedinačnih grijeha – njih otkupljuje praštanje – nego nas je otkupio od samoga Grijeha, od odijeljenosti od Boga zbog koje griješimo. “Isus je toliko ljubio čovjeka da se vjenčao s njegovim grijehom” rekao je Kierkegaard. Time što je postao čovjekom i nadvladao rascjep koji čovjeka dijeli od Boga, pokazao je da možemo biti slobodni od Grijeha čak i onda ako i dalje činimo pojedinačne grijehe. Činimo ih zbog posljedica prvotnoga rascjepa, rascjepa upisana u strukturu našega bića. Ali, zar Isus nije razorio tu strukturu? Zar nas Isusova Radosna vijest i njegova Istina ne oslobađaju?

Zašto ipak nismo slobodni? Ili …jesmo? Zašto nam, onda, svećenici ne propovijedaju o toj slobodi? Zato jer se boje da se ona ne bi mogla pravilno shvatiti te da bi čovjek opet htio biti mjerilo svih stvari, pa i samog Boga? Ili možda zato jer bi tada morali progovoriti i o mnogim drugim slobodama zbog čega bi blijedjela aura njihova autoriteta?

Sloboda od otuđenja

Pavao je, govoreći o moći grijeha, priznao da je svakodnevno njime varan: “Ne radim što bih htio, već ono što mrzim” (Rim 7,14). Pritom se u idealističkoj tradicionalnoj teologiji ova Pavlova misao pretvara u vrst metafizičke šizofrenije, dok je, zapravo, riječ o svakidašnjem iskustvu većine ljudi.

Iz Knjige Postanka crkveno učenje crpi svoje argumente da govori o kaznama za grijeh, pritom često zaboravljajući da biblijski pisac nije imao na raspolaganju ni jezična ni spoznajna sredstva kojima bi progovorio o uvjetovanosti ljudskoga života. Tako se u biblijskom tekstu kao kazne za grijeh navode: stid od spolnosti, porođajne muke u žena, spolna želja, mukotrpno obrađivanje zemlje i smrt (usp. Post 3,7-24). Dakle, seksualnost, rad i smrtnost – sve su to područja u kojima čovjek doživljava svoja ograničenja, a koja Crkva “prisvaja” ne bi li ih tumačila kao posljedice Istočnoga grijeha i ne bi li sebe proglasila jedinom koja raspolaže sredstvima (moralan zakon, sakramenti, teološke vrline) koja čovjeka oslobađaju od konačnosti patnje. U njezinu tumačenju ljudska je seksualnost sama po sebi grešna, a užitak u spolnom sjedinjavanju muškarca i žene dopustiv je samo ako mu je svrha i cilj prokreacija. Rad ne može a da ne bude muka i njegovo prihvaćanje “volja Božja”. A budući da od otrovna žalca smrti oslobađa jedino krepostan život i obećanje života u Raju, sam život ne vrijedi gotovo ništa.

Međutim, naprotiv, ova područja ljudske uvjetovanosti, tj. ljudska ograničenja upravo su i jedina područja ljudske slobode: seksualnost je prostor u kojem čovjek može doći do krajnjeg ispunjena svojih ljudskih mogućnosti da voli i bude voljen, rad je prostor u kojem može doživjeti rascvat svojih stvaralačkih i suradničkih sposobnosti, a njegova smrtnost ono je što ga vraća sadašnjem trenutku i svakodnevnom životu. Naravno, zato jer su to područja najvećih mogućnosti, zato su i područja gdje je na djelu i najveća otuđenost. Ključ pitanja o ljudskom zlu je u slobodi izbora. A Rimokatolička crkva često ne da surađuje s čovjekom na njegovu oslobođenju od otuđenja, nego mu na tom putu natovaruje dodatna bremena i produbljuje njegove proturječnosti pridonoseći time čovjekovu otuđenju od njega samoga.

Marx razlikuje četiri oblika otuđenja u radnom (proizvodnom) procesu: osoba koja radi posao koji ne upošljava njezinu cjelovitost, srce i razum, otuđuje se od sebe same, od prirode, od ljudi kojima je okružena te od ljudske vrste. Prvobitna oholost ima svoju strukturalnu stranu koja se očituje u brojnim društvenim nepravdama, uključujući i onu koju ponekad nanosi ili dopušta i sama Crkva.

Freud je rekao da je odricanje od iskonske ljudske prirode odricanje i od sposobnosti čovjeka da misli. No, vrijedi i obrnuto: lišavanje od mišljenja (i odlučivanja) i njegovo nadomještanje gotovim obrascima ponašanja lišava čovjeka i sposobnosti da istinski suosjeća s drugima, da ih prihvaća i razumije. Osjećaj krivnje postaje odbijanje da se prihvati i samoga sebe i drugoga.

Ako je prošlost “neka vrsta ekrana na kojoj čovjek projicira viziju svoje budućnosti”, kako to kaže povjesničar Beker, onda ono što se u srednjem vijeku nesvjesno strukturiralo kao apologija zla, danas postaje stvarnost: okrivljavanje “desnih” i “lijevih” zadobilo je planetarne razmjere, ratovi se više ne vode samo po vojnim pravilima niti se oružja koriste u razmjeru s “neprijateljskim” snagama – svijet nikad nije poznavao toliko žrtava. Čini se da je čovjek ponovno ušao u carstvo u kojem vlada Scila straha i Haribda krivice, samo su promijenjene optika i koordinate. Je li Foucault imao pravo kad je rekao da “se danas može misliti samo u praznini ostaloj iza iščezlog čovjeka” te da se “svima onima koji još žele govoriti o njegovom oslobođenju može suprotstaviti samo filozofski osmijeh”?

Ipak, svemu usprkos, čovjek još postoji. Ne može se dokinuti sve dok ima ljudi koji ispunjaju smisao svojega zemaljskog postojanja tako da vole svoje partnere i svoju djecu, pomažu ljudima oko sebe, savjesno obavljaju svoj posao i ne šute pred nepravdama ovoga svijeta. Tjeskoba postojanja može se, prema Drewermannu, nadvladati samo ako se pojam grijeha – strah od grijeha i osude – shvati kao bolest. Samo ispunjeno biće može činiti dobro. Grijeh je, zapravo, manjak ljubavi, a vjera je isto što i želja za odsutnošću otuđenja i nastojanje oko njegova dokinuća. Vjera je isto što i zdravlje. Spasenje na grčkom (soter) znači puninu zdravlja. Vjera bi trebala biti kraljevski put prema izgradnji i ispunjenju osobe, aktivno zalaganje za dobrobit svih ljudi. Ni moral koji sudi i osuđuje, ni dogma koja proglašava istinu klonulu čovjeku zasigurno ne mogu pomoći da ustane.