O ŽIVOTINJAMA U KRŠĆANSKOJ DUHOVNOSTI

Jadranka Brnčić

U naumu spasenja

Životinje su tako bliske čovjeku da su sastavni dio saveza što ga je Bog sklopio s čovjekom (Post 9,9-10; Hoš 2,20). Morske i kopnene životinje te ptice zadobile su isti blagoslov kao i ljudi: “Plodite se i množite!” (Post 1,22) te su i same podložne Mojsijevu zakonu (Izl 23,12; Pnz 5,14). Životinje koje čine zlo bit će kažnjene kao i ljudi (Izl 21,28-32) a čovječan se stav propisuje i prema njima (Izl 23,5; Pnz 22,6; 1 Kor 9,9; 1 Tim 5,18). Psalmi 104 i 148 iskazuju Božju blisku identifikaciju sa zvijerima polja, stvorenjima mora i pticama u zraku. Propovjednik ističe da i ljudi i životinje dijele istu sudbinu i istu smrtnost. Kada se sažalio nad Ninivom, Bog se sažalio nad svim njezinim stanovništvom, uključujući i životinje (Jona 4,11). Mnogi vođe židovskoga naroda izabrani su i zbog svoje blagosti prema životinjama (Mojsije i David, blagi pastiri; Rebeka, izabrana za ženu Izaku, i stoga što je nahranila Eleazarove deve). Životinje su pridružene bilo pokori (Jona 3,7) bilo kazni ljudi (Izl 11,5). U Izl 13,1-2 životinje se nazivaju jednako kao i ljudi – djecom Izraelovom, što znači dionicima izabranja (usp. Iz 11,6-9). Njihove su sudbine tijesno povezane, kako u prokletstvu tako i u spasenju.
Prije Adamova neposluha sve su mu životinje bile podložne i sve živjele u miru i u skladu s čovjekom. U miru ubijanje je posve neprimjereno. No, poslije Adamova grijeha i sve je stvorenje uvučeno u posljedice grijeha: u raspad sklada (usp. Rim 8,19-22). Prvotnu dobrotu stvorenja pokvarila je ljudska grješnost. Međutim, Prvi grijeh nije izlazak iz prvotnoga savršenstva raja, nego neodaziv na Božji poziv da čovjek radi na ispunjenju potencijala prirode, vlastite i cjelokupne zemaljske prirode, potencijala radosti, zdravlja, pravde i ljubavi. Nismo “pali”, nego nismo “rasli”, ostajući zarobljeni u ambivalentnom svijetu vlastitih potreba i sebičnih htijenja. Otkupljenje i spasenje (grč. soter – punina zdravlja i dobra) uključuje svu prirodu, a ona i sama teži punini života (usp. Rim 8,19-21). U budućim, mesijanskim vremenima bit će uspostavljen sklad: divlje životinje postat će krotke i miroljubive (Dn 6,17-25; 14,31-42; Ps 91,13; Mk 1,13; 16,18; Dj 28,3-6), što će biti znak svršetka vremena (Hoš 2,20; Iz 11,5; 65,25). Zvuči kao utopija. Međutim, riječ utopija dolazi iz grčkog utopia, što znači “ono što nema mjesto”. Dovoljno je utopiji dati mjesto pa da ona prestane biti nedostižnim idealom. Tada će i ono životinjsko u čovjeku u potpunosti biti svladano i preobraženo (1 Kor 15,44).
Teologija koja se bavi jedino ljudima ne može biti potpuna teologija. Za biblijsko i rano kršćanstvo spasenje je temeljno kozmičko pitanje, tj. riječ je o spasenju svega svijeta.

Crkveno učenje

Kršćanstvo je u rimski svijet unijelo ideju jedinstvenosti ljudske vrste, ideju naslijeđenu od židovske tradicije. Na to se navezala kršćanska ideja o svetosti svakoga ljudskog života. Ovo učenje dovelo je do znatna širenja ograničene moralne sfere Rimljana. Međutim, što se drugih životinjskih vrsta tiče, isto učenje poslužilo je produbljivanju jaza između ljudi i ne-ljudi. Biblija nam kaže da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku. To ljudskim bićima dodjeljuje poseban položaj u svijetu kao bićima koja su, jedina od svih živih bića, nalik Bogu.
Iako je uspostavio ljudsku vladavinu nad drugim vrstama, Stari zavjet je, već je rečeno, pokazivao naznake brige za njihove patnje. U Novom zavjetu nedostaju bilo kakve opomene protiv okrutnosti prema životinjama ili ikakvi savjeti da se njihovi interesi uzmu u obzir. Sam Isus je opisan kao onaj koji je pokazivao očitu nezainteresiranost za sudbinu ne-ljudskih bića kada je naveo dvije tisuće svinja da se strovale u more – što je bio nepotreban čin budući da je Isus lako mogao istjerati duhove a da ih ne uvede u bilo koje drugo stvorenje (Mk 5,1-13). Ovaj Isusov primjer, dakako, nije bio bez posljedica na kasnije kršćane. Sveti Augustin (354-430) zaključuje da Isus smatra kako ne postoje zajednička prava među ljudima i životinjama te da svoje ponašanje prema životinjama ne treba ravnati pomoću moralnih pravila koja upravljaju našim ponašanjem prema ljudima.
Na toj osnovi nije teško pretpostaviti kakve su bile interakcije kršćanskih i rimskih stavova. Kršćani su se nepomirljivo suprotstavljali borbama gladijatora u rimskim arenama, ali ni nakon dokinuća moralni status ubijanja ili mučenja ma kojeg ne-ljudskog bića ostao je nepromijenjen (ostatke takva stava susrećemo u suvremenim oblicima borbe s bikovima u Španjolskoj i Južnoj Americi). Iako većina građana osuđuje zabavu koja uključuje mučenje životinja, njezini pristaše, zbog koristi koju iz nje izvlače, još su uvijek vrlo brojni. Katolička crkva stoljećima šuti o tom problemu. Poznata su samo dva biskupa koja su javno protestirala još u XIX. stoljeću: C. H. A. Plantier (1866) i A. Besson (1885).
Kršćani ne samo da nisu ublažili rimske stavove prema životinjama, nego su čak uspjeli zatomiti iskru i najmanjeg suosjećanja, gotovo zaboravljajući pritom da čovjek od životinja nema samo ekonomsku i ekološku nego i duhovnu “korist”. “Životinje su, i biljke, trajni izvori i uvijek prisutne potvrde bezbrojnih segmenata naše duhovne povijesti, nezamislive bez životinjskog i biljnog svijeta” – kaže Nikola Visković, razvijajući potom svoju misao govoreći ponajprije o umjetnosti i poeziji.
Vrlo je malo kršćana pokazivalo ikakvu brigu za životinje: zabilježena je molitva svetog Bazilija Velikog koja spominje blagost prema životinjama; zatim, poznata je odluka svetog Neota da sabotira lov spašavajući uhvaćene ili ranjene jelene i zečeve. Bilo bi zanimljivo proučiti animalističku ikonografiju, tj. u ikonografskim prikazivanjima svetaca popisati i analizirati one motive u kojima se pojavljuju životinje.
Istočna crkva također poznaje svete ljude koji su vjerovali da rajski sklad nije puka utopija i da ne može biti uspostavljen bez ravnopravnoga sudjelovanja svih bića i svih elemenata svemira (sv. Makarije, sv. Simeon Stari). Sv. Serafin iz Sarova posvjedočio je: “Kada čovjek promatra životinje, osjeća da mu se iz dubina oči pune suzama a srce takvim jakim milosrđem da postaje nesposobnim tolerirati, čuti, vidjeti i najmanje nanošenje boli bilo kojem stvorenju”. Međutim, dužnost koja je nalagala čovjeku da bude blag prema životinjama više je imala vjersko obilježje nego što je dokazivala svijest o poštivanju životinja kao takvih.
Crkveni oci rijetko i usput spominju tu dužnost (uz neke iznimke poput Klementa Aleksandrijskog ili Ivana Zlatoustog). Skolastički teolozi oštro su osuđivali svako nanošenje boli i patnje životinjama, ali prvenstveno zbog posljedica što bi ih takvo ponašanje moglo imati po ljudsku dušu. Toma Akvinski tako (Summa Contra Gentiles II, 112) tumači zabranu okrutnosti nad životinjama mogućnošću da bi onaj tko je okrutan prema životinjama to mogao postati i prema ljudima. Također tvrdi da vježbanje blagosti prema životinjama pridonosi blagosti, samilosti i nježnosti među ljudima (Summa Theologica I-II:102,6-8). Što se tiče ubijanja radi hrane, Toma Akvinski je, u okviru ograničenih spoznaja o prehrambenim potrebama čovjeka onoga vremena, uvjeren da čovjek ne bi mogao živjeti a da se ne hrani životinjama. Iz toga proizlazi da je, budući da ne možemo jesti a da ne ubijemo, legitimno ubijati životinje.
Utjecaj Tome Akvinskog bio je trajan. Neki zoofili kritiziraju katoličku etiku zbog toga što odbija priznati životinjama bilo kakva prava, pa čak i pravo na život. Katolički teolozi, pak, smatraju da dužnost izbjegavanja okrutnosti prema životinjama ne znači nužno i da im treba priznati neko pravo. Naša dužnost prema njima naprosto je sastavni dio naše dužnosti prema Bogu. Ako se čovjek, bez razumna razloga, okrutno odnosi prema životinjama, griješi. Ali “ne zato jer krši prava životinja, nego zato jer narušava red što ga je uspostavio Stvoritelj” (Zigliara, Philosophia Moralis /Filozofija morala/).
Za apsolutnu najnižu točku razvoja svijesti o patnji što ju ljudi nanose životinjama, Peter Singer, jedan od najutjecajnijih boraca za prava životinja, smatra pojavu filozofa Renéa Descartesa. Ovaj filozof, pozivom na kršćanstvo, i na mehanicističku filozofiju koja glorificira prednost što ju čovjek ima posjedujući razum, odrekao je životinjama ne samo postojanje duše, pa čak i svijesti, nego i svakog osjećanja, što znači da je smatrao da životinje ne osjećaju bol.
Rasprave koje su se otvarale oko pitanja o postojanju duše u životinja bile su u filozofa reakcija na Descartesa (Leibniz, isusovac Bougeant, Locke, Hartley, Condillac, La Mettrie). Nakon Darwinove teorije evolucije tom su se temom počeli baviti psiholozi (H. Huxley, Lloyd Morgan, Jacques Loeb, J. B. Watson), a u novije vrijeme i kibernetičari (P. F. Strawson, Taylor). Polazeći od različitih definicija duše i ustvrdivši da “posjedovanje” duše ne znači automatski i mogućnost besmrtnog života, što je teolozima glavna prepreka da bi uopće mogli razmišljati o životinjskoj duši, autori jasno izriču da životinje imaju dušu. Jean Nakos u poglavlju “Duša životinja” (u knjizi Plaidoyer pour une théologie de l’animal /U obranu teologije životinja/) bilježi da je papa Ivan Pavao II, za audijencije 19. siječnja 1990, izjavio kako “životinje imaju dušu te da se mi, ljudska bića, moramo osjećati solidarnima s našom mlađom braćom”.
Descartes je, dakle, ipak, svojevremeno zaključio da se životinje mogu ne samo ubijati radi hrane nego ih se može i žive, bez anestezije, secirati radi “znanstvenog istraživanja”. O boli koja im se pritom nanosi, međutim, nije ni priupitao. Kasnije oko tog pitanja razvila se cijela jedna znanost – etologija. Riječ je o znanosti, nadahnutoj radom Lorenza i Tinbergena iz prve polovice XX. stoljeća koja proučava ponašanje životinja i dokazuje bogat registar osjećanja u njih. Descartes je samo učinio korak dalje od dotada uvriježena mišljenja u zapadnoj filozofiji i teologiji – učinio je čovjeka gospodarom i vlasnikom prirode, a životinju “pokretnim strojem” (machina animata). Zato ne čudi da je Darwinova teorija evolucije (u: On the Origin of Species by Means of Natural Selection /O porijeklu vrsta u svjetlu prirodnog odabira/, London 1859), utvrdivši zajedničko porijeklo čovjeka i životinja, izazvala toliko otpora ponajprije u teološkim krugovima. Najpoznatiji takav sukob znanosti i religije čak je završio 1968. sudskim procesom u Americi poznatim pod imenom The Scopes trial. Postalo je jasno da sva ranija opravdavanja vrhovnoga mjesta koje si čovjek pripisuje u hijerarhiji živih bića, moraju biti revidirana.
S pravnoga gledišta, kakvo je uglavnom još uvijek na snazi, vidljivi je svijet podijeljen na osobe i ne-osobe, pa samo ljudske osobe, imajući razum i sposobnost samokontrole, mogu biti subjekti prava i dužnosti. Prava i dužnosti moralne su kategorije koje mogu postojati samo za moralna bića, tj. ljude, tvrdi takvo egocentrično stajalište. Druga živa bića nemaju prava ni dužnosti i podložna su čovjeku. Međutim, katolički teolozi ništa ne govore o našoj dužnosti da štitimo živote životinja te tako ne snosimo nikakve ni moralne ni pravne posljedice ako to ne činimo.
Kršćanska doktrina ima jedan temeljni nedostatak: ona vrijedi isključivo za ljudska bića. Štoviše, gotovo da svoju apsolutnu brigu za čovjeka temelji na relativnoj nebrizi za sva ostala stvorenja. Ona je, na neki način, pokidala ontološku vezu ljudi i životinja, što u krajnjoj izvedenici, kada se takva struktura mišljenja prevede na konkretne situacije, dopušta okrutnost prema životinjama.
Još sredinom XIX. stoljeća papa Pio IX. odbio je dopustiti da se u Rimu ustanovi Društvo za sprečavanje okrutnosti prema životinjama na osnovi toga što bi takvo što razumijevalo da ljudska bića posjeduju dužnosti prema životinjama. Nikakve znatnije modifikacije u polazištu Rimokatoličke crkve nije bilo sve do danas. Tek je 1988. jedna službena izjava naznačila da ekološki pokret počinje utjecati na katolička učenja. U svojoj enciklici Solicitudo Rei Socialis (Socijalna skrb) papa Ivan Pavao II. naglasio je da “moralni značaj ljudskog razvoja ne može zaobići ni poštivanje stvorenja koja čine vidljivu prirodu, tj. kozmos” te dodao: “Nemoguće je da se po miloj volji i prema vlastitim ekonomskim zahtjevima koristimo različitim stvorenjima, živima ili neživima – a da to ne ostane nekažnjeno. Naprotiv, potrebno je voditi računa o naravi svakoga bića, o njegovoj uzajamnoj povezanosti u uređenom sustavu kao što je kozmos”.

Sveti Franjo Asiški

Sveti Franjo Asiški (1181-1226) sin trgovca iz Asiza (Umbrija), napustivši bogatstvo i obiteljsku kuću, propovijedao je “evanđeosko siromaštvo” i njegujući vrline siromaštva, radosti i jednostavnosti, osnovao Franjevački red. Iz ljubavi prema Kristu i svim stvorenjima poistovjetio se s njegovim patnjama i Mukom te na samrti ispjevao Pjesan bratu Suncu. S pravom se štuje kao ljubitelj životinja i paradigmatski je primjer osobe koja u svima bez razlike, u neživim i živim stvorenjima jednako kao i u Bogu, poštuje i voli život. I to ne zbog brige za vlastite vrline nego zbog ljubavi same. On, prisjećajući se Isusova poziva da Evanđelje treba propovijedati svem stvorenju (usp. Mk 16,15), Radosnu vijest ljubavi hoće podijeliti sa svima: zato propovijeda ne samo ljudima nego i pticama, zečevima i ribama. I oni ga slušaju. A on se s njima ophodi kao s osobama, odnosom dijaloga i poštovanja. Naziva ih braćom i sestrama. Franjo predstavlja glavni izuzetak za pravilo da katoličanstvo obeshrabruje brigu za dobrobit ne-ljudskih bića. No, ne znamo ništa pouzdano o njegovim prehrambenim navikama. Ili, barem, znamo da svojoj braći nije dao pravilo o suzdržavanju od jedenja mesa.
Postoje nebrojena i uvjerljiva svjedočanstva koja pokazuju način na koji Franjo pristupa stvorenjima. Stabla su stvorena da ostanu stajati; ako ih je nužno oboriti, treba ih otpiliti tako da “bi još imala nade da prolistaju” . Katkada mu je znalo doći da ide šumom i grli stabla. Izbavlja crva uz suhoga pijeska na cesti jer u njemu gleda onoga koji je crv, a ne čovjek. Koja god da se životinja spominje u Cvjetićima svetog Franje, svojevrsnom prvom životopisu, Franjo će joj biti nježan zaštitnik i prijatelj: vuka koji seljacima krade hranu, opravdava zbog njegove gladi i uspijeva s njim, kao s ravnopravnom osobom, utanačiti dogovor da neće napadati domaće životinje; polusmrznuta pčela mu dolazi da ju zagrije… Priča se da je izjavio: “Kad bih samo mogao biti predstavljen caru, molio bih ga, radi ljubavi Božje, i zbog sebe, da izda naredbu koja svima zabranjuje hvatanje i zatočivanje mojih sestara ševa te da svima koji imaju volove ili magarce zapovijedi da ih na Božić trebaju posebno dobro nahraniti!” Takav svoj stav, bratski odnos prema svim stvorenjima, Franjo je izrazio kroz Pjesan bratu Suncu. Sve je tu sadržano: nebo i zemlja, elementi od kojih je sastavljen svemir. Franjo je u ekstazi univerzalne ljubavi i naviješta izmiren svijet. I u najmanjoj stvari vidi Boga, sve u svima.

Ekoteologija

Nikola Visković određuje šest osnovnih pristupa životinjama: 1. ekonomski (u kojem se životinja smatra upotrebljivom stvari za egoistično održavanje ljudske egzistencije, 2. simbolički (u kojem je životinja znak važnih kolektivnih, magijskih, religijskih, moralnih i političkih ideja o samom čovjeku), 3. umjetnički (srodan simboličkom ali usmjeren estetici), 4. sentimentalni (u kojem se osjećajni interes pokazuje samo prema uskom krugu životinja, a ne prema životinjskim bićima kao takvima), 5. znanstveni (u kojem su životinje tek predmet istraživanja i koji je stvorio niz predrasuda o nepostojanju svijesti u životinja) te 6. etički (koji je još slabo prisutan, ali čije načelo nije selektivno nego demokratski uključuje jednako sva bića te rješava probleme sukoba interesa čovjeka i životinja).
Kršćanski odnos, čini se, uglavnom zastaje u simboličkom i sentimentalnom pristupu. Premda je suosjećanje, koje bi trebalo biti temeljna pokretačka snaga kršćanstva, vrlo rijetko u njegovoj povijesti bilo jasno izraženo u odnosu na ne-ljudska bića. Međutim, Jean Gaillard nagoviješta: ukoliko će se kršćani i dalje zanimati za pitanja otkupljenja i spasenja, slijedi neizbježnost novoga kršćanskog stava: “Nije čovjek stvorio životinje. One su sastavni dio stvorenja kao i mi. Osjećaju i trpe kao i mi. Svijest o kozmičkoj solidarnosti nalaže nam poštivanje sve prirode”.
Međutim, čak i kada neki katolički etičari naglašavaju potrebu samilosnog ponašanja prema životinjama, nikad dužnost da budemo blagi prema njima ne stavljaju na istu razinu s dužnošću da budemo blagi jedni prema drugima. Jedan od razloga jest i strah da bi takav stav mogao odvesti u nekršćansko razmišljanje ili u pretjerivanje u drugom smjeru: ima mnogo oponašatelja Schopenhauera koji vole svog psa a mrze svoje dijete. Arthur Schopenhauer (1798-1860) – filozof poznat ne samo po svojoj privrženosti životinjama nego i zalaganju za njih (“Preisschrift über die Grundlage der Moral” /“Spis o temelju morala”/, u: Sämmtliche Werke /Sabrana djela/), kao i po svojoj mizantropiji, što je sprega koju ponekad nalazimo i u nekih ljudi koji pretjeruju u svojoj “ljubavi” prema kućnim ljubimcima a preziru svoje bližnje.
Tek kad je problem narušavanja ekološke ravnoteže postao gorućim problemom koji uključuje i pitanje opstanka ljudske vrste, tek tada se pojačao interes kršćanskih teologa za dobrobit životne zajednice na Zemlji. Međutim, u većini teoloških rasprava orijentiranih prema ekološkim pitanjima u posljednjih trideset godina govori se o odnosu kršćanstva i ekologije, ali tek unekoliko izravno o odnosu kršćanstva i životinja .
Prve značajnije promjene u teološkoj misli dogodile su se između 1965. i 1975. godine, kada je ekumensko Svjetsko vijeće Crkava ekologiju stavilo u središte svoje pozornosti. Svjetsko vijeće Crkava međunarodna je organizacija većine protestantskih, anglikanskih i pravoslavnih Crkava utemeljena u Amsterdamu 1948. sa sjedištem u Ženevi. Mnoga su važna izlaganja na skupštinama Vijeća (kao, primjerice, govor “Poziv na jedinstvo” Josepha Sittlera na susretu u New Delhiju 1961) u široj javnosti naprosto bila ignorirana. Ipak, iako spor, utjecaj lobiranja kršćanskih crkava za ekološka pitanja koja se ne tiču samo ekonomije nego i etike, doseže i Ujedinjene nacije koje su u nekoliko navrata primile delegaciju Svjetskog vijeća Crkava, i koje su se u nizu Deklaracija za prava različitih ugroženih društvenih skupina (žena, djece..) 15. listopada 1978. u Parizu proglasile i Deklaraciju o pravima životinja (u kojoj se, zbog činjenice da ugrožene životinje ne mogu same ni protestirati, ni glasovati, ni braniti se, izriču prava životinja na život u njihovu prirodnom okruženju, poštovanje, dostojanstvo i brigu, i to na način da njihova prava uđu u državna zakonodavstva).
Međutim, premda se ekološka kršćanska teologija bavi ključnim temama ekologije i njezina odnosa s etikom i duhovnošću, kreće se, uglavnom, još uvijek unutar općeprihvaćena stava o nadmoći ljudskog bića nad drugima i zanima se za druga bića samo ukoliko ona pridonose dobrobiti ljudskog bića te ukoliko svijetu prijeti ekološka katastrofa. Eko-teologija najviše zamaha ima u Americi, posebice u protestantskim crkvama, a najznačajniji teolozi objavljuju svoje radove u časopisima Christianity and Theology i Christianity and Ecology (izdavač: Cambridge-Harvard). U Katoličkoj crkvi vodeća je glasnogovornica zalaganja za ekološku pravdu temeljenu na uvjerenju u Božji plan spasenja koji uključuje sva stvorenja – s. Mary Marjorie Keenan, glavna savjetnica papinskoga Vijeća za pravdu i mir.
Teme kojima se bavi kršćanska eko-teologija možemo podijeliti u sedam grupa gdje se: 1. ponovno, u svjetlu ekologije, propituju biblijski elementi i tradicija; 2. istražuje složeni odnos kozmologije, duhovnosti i morala; 3. kritički odnosi prema modernoj filozofiji, tehnologiji i politici u područjima u kojima te discipline pridonose ugrožavanju integriteta eko-sustava; 4. potiče osjetljivost za teološke tradicije i prakse kojima su važna ekološka pitanja gdje se uvažavaju proroštva, mudrosne tradicije, teologija oslobođenja, ikonografija Istočne crkve, sakramentalan život; 5. ponovno razmatra eshatologija, odnos duše i tijela, otkupljenje i spasenje u svjetlu ekoloških pitanja; 6. u propitivanja ozbiljnije uključuje pitanje socijalne i ekonomske pravde; i 7. zalaže za ekološku pravdu, revalorizira odnos znanosti i teologije, posebno Darwinove teorije evolucije.
Među kršćanima koji o životinjama ne govore samo s gledišta ekološke svijesti o potrebi očuvanja prirode i prirodne ravnoteže (u konačnici opet svodljive na antropocentričan stav) svakako je Charles Birch, australijski biolog i genetičar; on konkretno zalaganje za oslobođenje ugnjetenih, uključujući ravnopravno i ne-ljudske životinje, smatra temeljnom kršćanskom i etičkom dužnošću. “Povijest morala ukazuje se kao postupno širenje kruga jednako uvažavanih subjekata putem univerzalizacije moralnih pravila, dužnosti i ovlaštenja, iz čega smanjenje vrsta i broja bića koja su samo sredstva za nečije ciljeve te povećanje vrsta i broja onih koji se smatraju vrijednostima i ciljevima po sebi”. A među najugnjetenijim bićima svakako su životinje (i biljke) koje, premda mogu komunicirati bol zbog svojega stanja prirodnom reakcijom pružanja otpora: urlicima ili apatijom, ipak ne mogu izraziti zahtjeve za poštivanjem svojih prava. Žene ne postoje da bi služile muškarcima, crnci da bi služili bijelcima, ni slabi da bi služili jakima.
Birch smatra da su kršćani tu dužnost zalaganja za oslobođenje životinja prepustili sekularnim institucijama, dok se oni i dalje ophode prema životinjama kao prema objektima stvorenima za ljudske potrebe i užitak (pridajući im jedino uporabnu vrijednost), a ne smatrajući ih subjektima po sebi koji imaju svoj vlastiti život (vrijedan po sebi). Kao da se boje da će ih zanimanje za prava ugnjetenih životinja odvući od zanimanja za prava ugnjetenih ljudi. Doista, milijarde ljudi žive u siromaštvu; oko četrdeset tisuća svakodnevno umire od gladi; mnoštvo njih živi pod političkim i ekonomskim pritiskom koji ih lišava brojnih sloboda, no zalažemo li se i za prava životinja i prirodnoga svijeta, samim time se zalažemo i za rješavanja temeljnog pitanja ljudske sreće uopće. Želimo li da ljudi budu zdravi i slobodni, ne možemo iz naše brige isključiti ostali svijet stvorenja.
Uz to, briga za ne-ljudska bića, briga je koja se tiče i našega odnosa prema Bogu koji sâm, kako svjedoče biblijski tekstovi i iskustva mističara, neprestano izražava brigu za sva bića. Teocentrična etika tvrdi da svaki život, i ljudski i ne-ljudski, ima vrijednost po sebi i za Boga koji je, u kršćanskoj duhovnosti, temelj i čuvar svih vrijednosti. Kristova smrt otkriva da se Bog identificirao sa slabim, ranjivim i nemoćnim bićima, osobito onima nevinima koja se ne mogu zaštititi i braniti. Kristovo trpljenje simbol je trpljenja svih bića. naša solidarnost sa svakim nevinim, nemoćnim bićem, solidarnost je sa samim Kristom.
Naš stav prema životinjama ovisi o našem metafizičkom, teološkom i filozofskom shvaćanju života. Kršćani, stoga, prema Birchu, imaju jasno određenu odgovornost da razvojno i promotivno djeluju prema ne-antropocentričnim etičkim načelima. Kada Isus kaže da “promatramo ljiljane u polju”, ne kaže da ih naprosto pogledamo, nego promatramo. Takvo promatranje uključuje nesebičan odnos poštovanja prema integritetu ljiljana. Ugroziti ga, znači – učiniti zlo.
Jedna od ključnih tema koja bi trebalo da bude uključena u preispitivanje teoloških stavova prema prirodi i ne-ljudskim bićima, svakako je i priznavanje činjenice da su i Crkve, svojim insistiranjem na ljudskoj nadmoći, a udaljavanjem od temeljnoga načela Isusova učenja, te svojom šutnjom pred užasima koje je čovjek činio u ime te nadmoći, pridonijele trenutačnoj krizi, tj. ugrožavanju ekološke ravnoteže i nepoštivanju drugih bića u prirodi. Teologija se, hoće li ostati vjerna biblijskoj tradiciji po kojoj svemir nije stvoren samo za ljudska bića, mora osloboditi antropocentričnoga pogleda na svijet i usmjeriti prema biocentričnoj etici. Clare Palmer (“Animals in Christian Ethics” /“Životinje u kršćanskoj etici”/) predlaže osnovne smjernice po kojima bi trebalo da se razvija kršćanska bioetika: pitanje prava životinja s obzirom na sposobnosti životinja, njihovu individualnost; problem životinja s obzirom na pitanje moći; pitanje divljih i domaćih životinja, njihovih teritorija i posebnih potreba. Kršćanska etika trebalo bi da bude etika uspostavljanja odnosa konkretne brige za životinje.
Zatim je važno i preispitivanje shvaćanja pojma “zaštite nečijih prava”. Valja ga iz “ljudskih prava” koja se tiču isključivo odnosa među ljudima, premjestiti u područje ispravno uspostavljenih odnosa ljudskih aktivnosti i ostatka stvorena svijeta. Na sposobnosti da osjećaju patnju Peter Singer (Animal Liberation /Oslobođenje životinja/, 19953) temelji svoju etiku o pravima životinja, no, zalaganje za smanjenje patnje u svijetu samo je jedan od ciljeva takve etike. Ona uključuje i pozitivnu dimenziju: sve bogatstvo iskustva koje i ljudska i ne-ljudska bića mogu imati, a po kojem su pozvana na ispunjenje svrhe vlastita života – puninu zdravlja i radost življenja. Također valja revidirati poimanje imovine i vlasništva: budući da je Bog jedini gospodar i “vlasnik” Života, kršćanskoj duhovnosti trebalo bi da bude posve strano prisvajanje bilo čijeg života – čovjeku drugi čovjek i nikoje drugo biće ne bi smjeli biti ni rob ni vlasništvo.
I nije dovoljna samo teorija, nego je nužna i praksa. Egalitaristička etika mirovnoga nobelovca (1952) Alberta Schweitzera dokazala je na djelu u Gabonu (u Africi). Njegov credo: “Čovjek je moralan tek onda kada smatra svetim život kao takav, i život biljaka, i život životinja, jednako kao i život sebi sličnih, i kada pomaže svakomu”. Od renesanse do danas plejada svjetskih umova zagovarala je takve etičke vrline riječju i djelom: Leonardo da Vinci, Francis Bacon, Michel de Montaigne, J. W. Goethe, Isaac Newton, Blaise Pascal, Victor Hugo, L. N. Tolstoj, Bernard Shaw, Mahatma Gandhi, C. G. Jung, Albert Einstein, Herman Hesse, Lanza del Vasto, Isaac B. Singer, Alfred Kastler, Théodor Monod…
Etički zadatak stavljen pred današnjeg čovjeka jest osloboditi sva bića od svih oblika ugnjetavanja: a to bi trebalo dovesti do radikalnih promjena u našem ponašanju prema prirodi, a onda i međusobnome. Jedan od pokazatelja da se takva etika već prakticira svakako je i vegetarijanstvo: uzdržavanje od jedenja mesa uzdržavanje je od sudjelovanja u neetičkoj industriji mesa i pristajanje na zdrav odnos prema vlastitom tijelu kao dijelu prirode. O dostatnosti potrebnih prehrambenih vrijednosti biljne ishrane više nije potrebno raspravljati. No, premda postoje brojna nutricionistička istraživanja u prilog takvoj ishrani, a stari prigovori da ona ne može organizam opskrbiti s dovoljno proteina i B-vitamina više ne stoje, još ih ima koji propagiraju čovjekovo svežderstvo (npr. Jean-Marie Bourre, u: Les aliments de l’intelligence et du plaisir /Hrana za inteligenciju i za užitak/). Ipak, jedan od najčešćih prigovora biljnoj prehrani jest da ona uključuje nasilje nad nekim biljnim vrstama čiji se plodovi ne mogu ubrati a da se ne ugrozi sama biljka. Prigovor nije zališan, ali prikriva izgovor da se ne bi prihvatilo vegetarijansku prehranu. Schweitzer je bio svjestan tog problema te je izjavio da postoje neizbježne situacije kada drugim bićima nanosimo bol, ali temelj je svakoga ne-nasilnog ponašanja – stav poniznosti i zahvalnosti. Što god primamo, treba primati sa zahvalnošću, a ako je nužno da žrtvujemo jedan život, valja nam tražiti oproštenje od ugrožena bića.

Prava životinja su i ljudska prava

Početak trećeg tisućljeća obilježen je dvjema krajnostima: s jedne strane, revolucionarnim promjenama u shvaćanju životinja i njihovih prava na život, a s druge strane, nezamislivim masakrima životinja u ekonomske i istraživačke svrhe. Nesumnjivo postoji tiranija ljudskih životinja nad ne-ljudskim životinjama. Dovoljno je prisjetiti se mnogobrojnih sustava mučenja i zločinačkog ubijanja životinja u bogatim zemljama ne bi li čovjek pribavio maksimalnu korist od životinja za vlastite prohtjeve; prisjetiti se uvjeta na farmama gdje se uzgajaju životinje za buduću ljudsku hranu, brutalnih postupaka u klaonicama te perfidnih i perverznih laboratorija za “proučavanje životinja” u medicinske svrhe ili pak, mučenja životinja ne bi li se iz njih iscijedio minimalan sastojak neke kreme za njegu i uljepšavanje ženske kože. Borba protiv te tiranije jest borba koja je jednako toliko važna koliko i bilo koje drugo moralno društveno pitanje.
Trenutačna situacija može se, pojednostavljeno, opisati ovako: prvi milijuni životinja ubijeni su radi našega preživljavanja. Zatim su se milijuni ljudi razboljeli zbog pretjerana konzumiranja životinja (srčane bolesti i rak). Onda su milijuni životinja dodatno mučeni i ubijeni u potrazi za lijekovima protiv tih bolesti… U SAD, primjerice, 70% ljudi pati od posljedica pretilosti uzrokovane ponajprije prekomjernim unošenjem životinjskih masnoća u organizam, za čiju se proizvodnju mučki ubijaju nebrojene životinje i troše ogromna financijska sredstva, dok u svijetu godišnje umire dvadesetak milijuna ljudi od – gladi. Tako je patnja čovjeka izravno povezana s patnjom ubijenih životinja. Znanstvenici procjenjuju da će oko 2050. na Zemlji biti oko deset milijardi ljudi. Porast ljudskog stanovništva zacijelo je još jedan uzrok ekološkim nevoljama. “Ljudska bića moraju postati manje brojna želimo li sačuvati veći dio biljaka i životinjskih vrsta” – sablažnjivo, ali ispravno zaključuje teolog Drewermann.
A moralne implikacije zalaganja za prava životinja dalekosežne su. O nasilju se posvuda govori jer je svuda prisutno i sve očitije, ali najčešće je riječ o nekakvom anonimnom nasilju. Suvremena kultura proizvodi strukturalnu hipokriziju nekoherentnog morala. Svi se (liberali, socijalisti, desničari, katolici) upinju prikazati “dobrima” nudeći organiziranje dobra života ali lošim sredstvima. Postoji tijesan savez između mučitelja životinja i kapitalizma tvrdi Peter Sloterdijk, a Gianni Vattimo kaže: “Životinje su naš Četvrti svijet koji se ne može više držati u zaboravu i smatrati područjem kolonizacije i bezuvjetnog izrabljivanja”.
Međutim, nasilje nije događaj nego struktura ponajprije mišljenja, a onda i ponašanja. Jedino ispravno promatranje nasilja jest promatranje sa stanovišta žrtve, pa bio to čovjek, životinja ili biljka. A onaj tko je kadar mučiti i jedno jedino ne-ljudsko biće, bio bi jednako tako kadar mučiti i čovjeka. Naše dužnosti prema životinjama neizravne su dužnosti prema čovjeku – rekao je već Kant. “Prava ljudska dobrota ne može se potpuno slobodno i jasno očitovati osim u odnosu na one koji ne predstavljaju nikakvu silu. Istinski moralni test za čovjeka jest njegov odnos prema onima koji su prepušteni njegovoj milosti i nemilosti: odnos prema životinjama. Na tom testu čovjek je napravio najviše pogrešaka, a on je mjerilo svih drugih moralnih pogrešaka” kaže Milan Kundera. Slično izražava i Marguerite Yourcenar u razgovoru s M. Galeyom: “Ako smo kadri čuti urlanje životinja uhvaćenih u zamku, bit ćemo osjetljiviji i za nevolju ljudi”. Ili: “Svaki put kada hotimično ubijemo životinju, izdajemo misiju koju čovjek ima – urediti malo bolji svijet”.
Knjiga Eternel Treblinka. Our treatment of Animals and the Holocaust (Vječna Treblinka: naše postupanje prema životinjama i Holokaust, 2002) Charlesa Pattersona opisuje skandaloznu paralelu između ponašanja nacista prema Židovima i ponašanja modernog društva prema životinjama. Naslov je nadahnut izjavom jidiš-pisca Isaaca Bashevisa Singera (1904-1991): «Životinje se trajno nalaze u Treblinki”. Genocid i biocid proizlaze iz iste strukture zla.
Duhovna evolucija ljudske životinje ne može isključivati evoluciju odnosa prema drugim životinjama. A oslobođenje životinja predstavlja i oslobođenje ljudi.