Opazke I

Ivan Zoretić

…

Da Pitagora nije vidio izum egipatskih svećenika, kako se s tri štapa duga 3, 4 i 5 metara, poslije proljetne poplave Nila obnavljaju međe i da Platon nije spasio pitagorovsku matematiku, zvjezdoznanstvo i estetiku, gdje bi danas bile umjetnosti i znanosti, a gdje tehnologija?

…

U odnosu na Aleksandrijsku knjižnicu iz III. st. pr. Kr., neprocjenjivo blago ljudskoga roda, sveobuhvatnu sbirku svitaka, rukopisa na papirusu, koži, drvu, kamenu, cjelokupnoga helenskoga, helenističkoga te grčkih prijevoda inih znanja staroga svijeta, između višebožačkih Rimljana i jednobožačih kršćana nema razlike - barbari. Jedni su 47. g. pr. Kr. spalili izvornike, a drugi 391. g. n. e. prijepise. 

Da neka djela nisu preživjela u arapskome prijevodu, kao primjerice Euklidovi Elementi, Ptolomejeva Planisfera, Aristotel i drugi, koje će na latinski prevesti prvi poznati hrvatski filozof i znanstvenik Herman Dalmatin u XII. st., ne samo da bi neke ljudske spoznaje bile odgađane, nego ih, čini se, ne bi ni bilo.

…

Pitagorovac Aristarh sa Samosa je u III. st. pr. Kr. uztvrdio da je Sunce, a ne Zemlja, kao kod Ptolomeja iz Aleksandrije u II. st posl. Kr., u središtu našega planetnoga sustava, osamnaestak stoljeća prije Nikole Kopernika iz XV. - XVI. st.

…

Heliocentrični sustav je u pravu kada dokazuje da je Sunce, a ne Zemlja, u središtu našega sunčeva sustava, kao što tvrdi Ptolomejev geocentrizam. Ali se ne odnosi na istinitost tvrdnje da je Zemlja u središtu svemira. Jerbo, ako je svemir bezkrajan, onda je i svaka njegova točka u središtu pa tako i Zemlja.

…

Zanimljivo je znati za životopisne činjenice o dvojici velikana ljudskoga duha: Sokrata i Kanta.

Naime ni Sokrat, utemeljitelj starovjekovne etike, kao ni Kant, zasnovatelj novovjekovne etike, nikada nikamo nisu otišli iz svojih rodnih gradova: Sokrat iz Atene, a Kant iz Königsberga (Kalinjingrad).
Da su oni onda putovali, kao mi danas, tko zna kako bi izgledalo naše družtveno ponašanje i ćudoredno djelovanje.

…

Kada je Anaksagora iz Klazomene (V. st. pr. Kr.) izjavio da je Sunce usijana masa veća od Peloponeza, njegovi sugrađani su se zacijelo čudili i dali mu nadimak Um*, za kojega reče da vlada svemirom.

Smijali su mu se i oni onda, a i s ovima je danas skoro tako. Oni onda, jer su u skladu sa svojom mitskom slikom svijeta vjerovali da je Zemlja ravna ploča, koju na leđima po bezkrajnome moru nose plivajući kitovi, ili pak drugdje, da ju na ramenima drže titani.

Glede ploče i pločâ donekle su bili u pravu, što je dokazala seizmologija. Potresi su posljedica sudara tih ploča. Kada ovome pridodamo Mohorovičićev diskontinuitet, imamo odgovore na osnovna pitanja.

A današnji naraštaji se smješkaju, budući da se radi o obćepoznatoj činjenici. Ali nitko ne može poreći ovu veliku, a jednostavnu istinu.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
* grč. νoũς, nus – um, duh

…

O stupnju kritičnosti ovisi čovjekovo zadovoljstvo. Onaj koji sve kritizira, taj je nesretan, a onaj koji sve prihvaća, taj je ili svet ili glup. Gdje onda leži jedna središnja mogućnost? Da čovjek ne bi bio nesretan, ili pak, ne zna se što je gore, glup. Ovo ovisi o dvije sastavnice: jedna se nalazi u stupnju snalažljivosti pojedinca, a druga o prijamčivosti družtva.

Ako družtvo odbacuje pojedinca, ono bi trebalo računati s time, da će dotični odbačeni upotrijebiti sva sredstva, kako bi se osvetio družtvu, koje ga je odbacilo. Predbacivanje je batina s dva kraja. To bi trebala biti predpostavka svake valjane kritike.

U poplavi obćilnoga žutila kritika se svela na lajanje preko plota, dok karavana prolazi. Malo je naobraženih kritičara koji pouzdano znadu kako i o čemu govore i pišu. Nador neobrazovanih i neupućenih novinara koji pišu o svemu i svačemu opasno je zaprijetila širiteljima istine, njegovateljima otmjenosti, marljivima, dubokoumnima, čestitima; veličajući osrednjost i tupost.

Uzora kritike, kao i svih ostalih uzora, u povijesti ima jako malo, tako da bi ih se moglo nabrojiti na prste jedne ruke.

Mjerodavnu kritiku izrazio je Aristotel: “Drag mi je Platon, ali mi je draža istina” ¹. Ne slažući se s idealizmom svojega učitelja Platona, Aristotel će izgraditi vlastiti velebni realistički filozofijski sustav.

Aurelije Augustin je uspješno kritizirao skeptike (i postao crkvenim otcem) uztvrdivši samoizvjesnost: “Sumnjam, dakle jesam”. Ne mogu sumnjati u to da dok sumnjam, postojim. Na tome će Descartes utemeljiti svoju glasovitu izreku: “Mislim, dakle jesam” ².

Jung kritizira Freuda podižući pojam libida kao spolne snage na razinu obće životne snage. Na putu psihoanalize ponire u dubinsku psihologiju, a izhod su psiholožki tipovi.

Dakle, jedina prava i primjerena kritika je usmjerena u dva smjera. Jedan smjer ide na opovrgavanje nečijih tvrdnja vlastitim dokazima. Drugi smjer uzporedno stvara vlastiti sustav.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
¹ lat. Amicus Plato, sed magis amica veritas.
² lat. Cogito, ergo sum.

…

Čovjek je po svojoj naravi družtvena životinja ².

Vjerojatno je ova Aristotelova rečenica iz Metafizike (1253a), spočetka kršćanima išla najviše na živce. Odnosno ne cijela rečenica, jer tko bi čovjeku zanijekao družtvenost, nego jedna riječ: životinja ³.

Naime, kršćani drže da je svemogući Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku. A životinje su nešto drugo, čovjeku podređeno.

Sve do Hermana Dalmatina i Tome Akvinskoga i od Frane Petrića nadalje, više su im odgovarale Platonove ideje, to jest njihove sjene.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
¹ grč. ζω̃ον πολικὸν – politička životinja, družtvena životinja, družtveno biće
² ̀̉Ὰνθρωπος εστιν ζω̃ον πολικὸν φισει. Antropos estin zoon politikòn fisei. 
³ ζω̃oν, zoon

…

Kada nezanimljiv i nemaštovit, a to znači dosadan čovjek prepričava svoje događaje, rjeđe doživljaje, tada je i pripovijest nezanimljiva, neduhovita, nemaštovita i dosadna.

Demokracija omogućuje svima jednako pravo glasa, a kako najviše ima glupih klipana i tupih glupana, tako i njihova glupost i tupost ne dâ glasa pametnomu i bistromu, jer budala pred genijem osjeća prorodni strah. Zato u politici ima malo genija. Većina se udružuje s krajnjim ciljem progona genija. On naprosto, sâmim sobom kao takovim, vrijeđa njihove malograđanske ćudoredne norme i pravila ponašanja, koje su sami oblikovali, skučeni u pogledima, prezirući svakoga tko je iznad njih.

Već su Pitagora, Sokrat, Platon, Aristotel i mnogi drugi bili protiv demokracije, a za aristokraciju. I to ne feudalnu, nasljednu - iako od nje treba preuzeti cjelokupnu kulturu, osim klasne svijesti, što je dobrim dijelom i učinjeno - daklem vladavinu najboljih, najpametnijih; ono što se je već uvriježilo reći aristokracija duha.

Pitanje je samo dostojne obstojnosti i slobodna vremena. Ali iznad toga se postavlja temeljni zahtjev mjerila, pozitivna odabira, zdrava duha u zdravu tijelu.

S druge pak strane Winston Churchill, kojega li podsmjeha, dok u brojnim kolonijama vlada krvoločnim nasiljem, izjavljuje kako demokracija nije dobra, ali da boljega državoslovnoga sustava nema.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
¹ grč. δη̃μος, démos - narod; κρατέω, kratéo - vladati
² grč. ’άριστος, aristos - najbolji

…

Suvremeni naziv robovlastnička demokracija za starogrčki oblik vlasti čini se nelogičnim kao drveno željezo, jer ako ima robova nema demokracije i ako ima demokracije nema robova. 

Naime, ta i takova demokracija odnosila se je samo na slobodne ljude – koji žive sebe radi, a ne radi drugoga (Aristotel) – a ne na robove – koji ne žive sebe radi, nego radi drugoga (isto).

U prošlome komunističkome sustavu obstojao je sličan nespretni naziv: demokratski centralizam.

Danas pak slobodni ljudi daju glasove onima koji će ih sutra možda učiniti robovima.