Opazke V

Ivan Zoretić

…

Osim Umijeća ljubavi, omiljeno štivo hipi-pokreta bila je i knjiga Imati ili biti. Zato što su oni stavljali težište na ono biti i time dobivali potvrdu za svoje protukulturne stavove, suprotstavljene onima što daju prednost imati.

Danas je podjednako važno i imati i biti. Jer ako nemaš onda nisi. Hipi-komune su propale i u Nizozemskoj i Danskoj, a drugdje da se i ne govori.

Moglo se je putovati auto-stopom. Tko još, u vremenu ratova, tranzicija i terorizma, pedofilije i homofobije, računa na auto-stop.

Konformnost i konzumerizam se penju prema najvišemu stupnju. Pitanje je, je li sloboda pojedinca uobće više moguća? Tko nema posao taj nema za stan odjeću i kućanske račune. Takav građanin nikako ne može ostvariti prosvjetljenje, već jedino propast.

Razvoj telekomunikacija i tehnologije obćenito doveo je do toga da se pojedinca može pratiti, prisluškivati i snimati do neslućenih mogućnosti. Sveprisutni Veliki brat je kloniran na mnoštvo male velike braće.

…

Kako riječi puno znače dokazuje činjenica kako povremene “zvijezde” žargona oslikavaju cijelo družtvo na jedan posve osebujan način.

To je dokazivao Adorno u svome Žargonu autentičnosti, a mi možemo na našim primjerima. Jedan od njih je: “To je samo vrh ledenoga brijega”. Kada bismo prebrojili koliko je puta ova rečenica izgovorena, zacijelo bismo dobili točan broj “ledenih brjegova” u Hrvatskoj.

Tako značajan nije više karakteran negoli važan, mnogobrojan, bitan. O nečemu, nekome i nekima se govori da su značajni bez obzira ima(ju) li dotični ili nema(ju) karaktera, odnosno značaja.

…

Čime, ako ne kemikalijama, protiv kukaca i nametnika? Čime peru sebe, odjeću i stanove svi predstavnici, članovi i sljedbenici pokreta zelenih? Koje i kakove parfeme koriste? Čime se voze? Previše licemjerja za vjerodostojnost.

Daleko od toga da bi se ovdje tražila prevelika žrtva od ekoložki svjestnoga građanina, ali nemojmo se zavaravati, istina je nemilosrdna.

Natura i kultura su u suvremenoj civilizaciji podpuno u neprijateljstvu. Jedino još Indijanci u dolini Amazone i afrički Masaji žive u skladu s prirodom. Vazda su u okviru Zapadne uljudbe otvoreni zahtjevi stoika i epikurovaca za život u skladu s prirodom.

Gdje je optimum eko-sustava u odnosu na sigurnost civilizacije i svih njezinih sastavnica?

…

Sve su se civilizacije zasnivale na kamenu, drvu, zemlji i njihovim prerađevinama.

Prijelazni stupanj su plastike.

O energetskim osnovama nove sveobće civilizacije tekar ćemo moći govoriti.

…

Karl Marx pa onda i marksist Ernst Bloch spominju Hrvate u krivome svjetlu, kao protuveleprevratnike, kak’ti zasnovane na Jelačićevu pohodu proti mađarskome veleprevratu. Stoga bi taj, po njima nepovijestan narod, trebalo slistiti s lica zemlje.

Svojim nedostatnim te površnim poznavanjem povijesti, dolazili su do pogrješnih zaključaka. Zanimljivo, Hrvati opet stječu svoju slobodu upravu u času kada marksistička “teorija” o diktaturi proletarijata doživljuje povijestnu propast.

One koje smo obranili od Turaka kao predziđe kršćanstva* nazivali su nas pogrdnim imenima, Krobaten, Krabaten itd. Zato što smo im uvijek pomrsili račune. Oni hoće onako, mi hoćemo ovako i tako. I tako i bude.

U Ugarsku smo dospjeli porazom na Gvozdu. Onda smo od jednoga zla prešli na drugo, pod Austriju. U Austro-Ugarsku smo se daklem sâmi strpali. U Jugoslaviju, prvu versaillesku i drugu teheransku smo se malo strpali sami, više drugi.

I u svim tim državama, za nas se nije dostatno znalo. Dok napokon nije došao naš trenutak, da obnovimo stare hrvatske pravice i neovistnost, kao u doba hrvatskih kraljeva narodne krvi.

Uzput budi rečeno, mi smo prema našim pobjednicima suzdržani, ali prema gubitnicima očajno mržljivi. Tako da se u prijestolnici na trgu zadnjega hrvatskoga kralja okupljaju bludnice.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
* lat. antimurale christianitatis

…

I dođe tako A.G. Matoš u Pariz. Poput mnogih bohema iz cijele Europe, a ponajviše iz krutoga službeničkoga austro-ugarskoga carstva.

Gdje će upoznati svoje duhovne srodnike, nego u kavani. Pitaju ga:
- Odakle ste vi gospodine Matoš?
- Iz Hrvatske – odgovara im.
- A gdje je to? – možda stvarno nisu znali, kao što i nisu, ali prije će biti da su znali pa su se pravili da ne znaju, nego ga gorko zafrkavaju, jer Hrvatska nije bila samostalna. Ono u smislu: “O čemu ti pričaš!?”
- U Africi – prihvati on šalu.
- Pa hoćete li nam što reći na tome vašem afričkom hrvatskom jeziku.
- Hoću. Bum, buš, bu, bumo, bute, buju.

…

Tin je čitao, pisao i govorio mnoge jezike te s mnogih prevodio. Ima nekih koji tvrde da je bolje preveo Cvijeće zla*, nego što je Baudelaire napisao. Iako se nedavno iz crkvenih krugova čuje da se ne radi o zlu nego o muci. Nije šija nego vrat.

I bilo kako da bilo, dolazi tako poslije II. sv. rata u Zagreb neko izaslanstvo iz neke nesvrstane države, čiji jezik nitko ne zna.

Politički rukovoditelji su se jako uznemirili. Razpituju se da li na Filozofskome fakultetu netko zna taj jezik. Ne zna nitko, vele. Ali znaju tko zna. Tin Ujević. Njega se po danu može naći u Sveučilištnoj knjižnici, a navečer u Blatu, Kavkazu, Tingl-Tanglu, Corso-u itd.

Iako nije bio u milosti rane socijalističke vlasti, ipak pošalju k njemu “drugove”, da ga pitaju. Ne znam, veli. A kada dolaze? Drugi tjedan. A, reče, naučit ću dotad.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
* franc. Les Fleurs du mal

…

Idealno vrijeme za razvoj bohemstva u Zagrebu bijaše, tko bi rekao, upravo doba “socijalizma s ljudskim likom”, u kojemu smo živjeli skoro pola stoljeća.

Na Zapadu su se, u kapitalizmu “bez ljudskoga lika”, bohemi razpali na uspješne zvijezde i neuspješne klošare.

Na Iztoku su pod komunističkom svevlašću podpunoma nestali. Osim, recimo, Jerofejeva (Moskva Petuški ) te još ponekoga izdvojenoga slučaja, ako se to stanje duha i tijela može još bohemstvom nazivati. Netragom nestadoše družtvanca iza vrata međuratnih pražkih, budimpeštanskih, varšavskih i krakovskih pivnica i kavana.

Doista i ovdje se je itekako radilo na tome da se kavanski život izkorijeni. Zatvoreno je, ili neprihvatljivo preuređeno, množtvo kavana, u kojima su sjedili A.G. Matoš, Ljubo Wiesner, Tin Ujević, Vjekoslav Majer i mnogi drugi. Od Kavkaza, preko Corso-a do Medulića i drugih. Ali ekipa se je nalazila u Tingl-Tanglu, Tip-Topu, Daj-Damu, Pod starim krovovima, Kod Drageca, Donjogradskoj pivnici, Kostanjcu i drugdje. Slobodni družtveni život trebalo je zamijeniti upravljanim.

U nas je bohemstvo ipak živjelo od Tina do Josipa Severa, zahvaljujući zapadnome duhu i izostanku privatnoga vlasništva.

O čemu se radi? Stvar je vrlo jednostavna. Gostionice i kavane bijahu uglavnom u družtvenome vlasništvu. To znači da socijalistički šefovi nisu imali neke velike moći. Dapače, bilo im je u interesu ne zamjeriti se previše tima i takovim gostima, jer od toga nisu imali nikakove koristi, nego samo štete.

Bohema će podpunoma nestati devedesetih, kada su sve birtije privatizirane. Jer sada je vlastnik glavna faca. A bohemi ne trpe “glavne face”, kao ni ovi njih.

Utihnuše stare svađe između pjesnikâ i gostioničarâ što traju još od bečkih sveturskih i parižkih montmartrovskih kavanskih vremena. O sudbini glasnih slobodnomislećih intelektualaca brinule su se tajne službe preko svojih doušnika, što po cijele dane “čitaju novine” i imaju slonovska uha. Potom im se montira sudski proces i pomoću “osviještenih” pravosudnih organa, strpa iza brave. Itako je “drug” Tito preporučio sudcima da se zakona ne trebaju držati kao pijani plota.

Socijalistički upravitelji kavana s time, u načelu, nisu imali ništa. Osim ako i sami nisu imali slonovska uha.

Dobro, ako ne gledamo za konjski nokat, još devedesetih kako-tako, jer u ratu nitko u civilu ne može imati presudnu moć, tako da su vlastnici kafića bili pritajene zmije u njedrima. Ali stvar je posve puknula dvijetisućitih, kada je rat bio daleko iza leđe. Ratni vođe obtuženi su za ratne zločine, a time i svi branitelji jako poniženi. Time su poniženi svi koji vrijede, a kafiće su stali zaposijedati kojekakovi razni ratni profiteri i njihovi bezkičmeni pripuzi te ološ svake vrste. Tada vlastnici gostionica, kavana i kafića i ostalih ugostiteljskih objekata, sasvim izađoše iz ljuštura svojih izležućih privatničkih jaja te učas postadoše opasne zvijeri s kojima nema šale. Ako nisi dobro odjeven, ne možeš ući na “bolje mjesto”. Jer oni imaju svoje gorile! Tko je previše popio, ili si je dao oduška, ili je bio neposlušan, ili naprosto “nesimpatičan”, bio bi doslovce i bukvalno izbačen na ulicu.

A koja je bît bohemije? Slobodno i neobvezatno i bezdogovorno druženje i razgovor slobodnih ljudi uz čašicu od jutra do deset navečer. Tko je rano počeo, imao je dosta vremena za ulazak u vlastite izbrušene i nabrušene osjećaje, proširene i razširene sfere duha i duše. Svi za jednoga, jedan za sve. Pisci, slikari, glasbenici, kazalištarci, arhitekti, putnici i skitnice, radnici i neradnici, opušteniji gradski dečki i cure i poneki dobrodošli poklonik umjetnosti i pijanstva iz takozvanoga normalnoga svijeta skućenih i okućenih građana široke ruke.

…

Na Okruglome stolu o Vladimiru Filipoviću, povodom 50-te obljetnice Hrvatskoga filozofskoga družtva, novosadski profesor filozofije crnogorskoga podrijetla Milenko A. Perović reče odprilike ovako: Da vi u Zagrebu niste imali Vladimira Filipovića, nego kao što su u Beogradu imali Dušana Nedeljkovića, mi danas ovdje uobće ne bi mogli govoriti o suvremenoj hrvatskoj filozofiji.

Na istome je skupu više govornika spomenulo Filipovićevu duhovitost, koja je bila obće poznata među njegovim studentima. Evo prigode izdvojiti neke, što ustmenom predajom krče put kroz vrijeme.

Jednom je Filip (tako su ga zvali studenti) sudjelovao na nekome zapadnoeropskome filozofskom zasjedanju. Netko od sugovornika je spomenuo Balkan u negativnome kontekstu. Ništa čudno. Po ugledu na enciklopediju Britanicu, gdje se izraz balkanski spominje kao istoznačnica za divljaštvo, krvoločnost itd. A onda je Filip ustao i postavio pitanje: A gdje je nastala filozofija?

Evo još jednoga Filipovićeva bisera. Kasnih sedamdestih, u jeku hipi-pokreta, na Filozofskome fakultetu, na redovitoj godišnjoj skupštini Hrvatskoga filozofskoga družtva tadašnji asistent Flego je objašnjavao Reichov spolni veleprevrat.

- Je, dragi kolega - otvorio je iz prve klupe razpravu – kaj bumo onda živeli kak’ ptice na grani?

…

Nitko ne osporava veliku vrijednost hrvatskim nobelovcima kao što su Vatroslav Ružička, Vladimir Prelog, Ivo Andrić, dapače, ali zaslužili su ju i drugi kao primjerice Nikola Tesla, Ivana Brlić-Mažuranić, Tin Ujević, Miroslav Krleža, Ranko Marinković, a našlo bi ih se jošte.

Međutim, danas, nakon toliko izkustva s tom uglednom, ali dvojbenom nagradom, ne treba dvojiti da je politički motivirana te kompromitirana (Begin, Kissinger i drugi). Upravo stoga su je neki velikani ljudskoga roda odbili primiti, a među njima je nakon Pasternaka, svakako najpoznatiji Jean Paul Sartre.

Umjesto da ode u Stockholm po nagradu, Sartre je toga dana dijelio radničke novine izpred Renaultove tvornice samovoza.

…

Nitko razuman ne niječe niti može nijekati tvar. To je svakomu jasno. Tomu svjedoči materijalistička filozofija od Talesa, preko atomista, do Marxa. Također i u Indiji imamo ćarvake.

Osim materijalista, što je samo po sebi prirodno, tvar dapače priznaju i idealističke filozofije od Platona i Plotina, preko Petrića, do Hegela. Doduše ona je u stupnjevanju svijeta na najnižoj razini, ali izvjestno je da postoji.

U Platona je na najvišem mjestu ideja, potom dolazi predočba pa pojava i napokon sjena te pojave. Kod Plotina je na vrhu ono Jedno, a slijede um, ideja, duša i tvar. U Petrića svjetlo zrači svjetlost koja kroz prozirnine (Ladan) obasjava tamna tijela. Hegel dijalektiku objašnjava na biljkama. 

Ali tvar, iako je postojeća, sâma po sebi nije najbitnija. Pače je i za Aristotela važna samo ukoliko poprimi neki viši oblik. Ni Bošković ne niječe tvar. Ona se doduše kao i sve ino sastoji od točaka koje se privlače i odbijaju i nama se samo čini kako je čvrsta.

Glede materijalizma, kapitalizam i komunizam imaju više zajedničkoga negoli bi se to u prvi mah moglo pomisliti.

Komunizam, makar onaj kakovoga smo imali prilike izkusiti, već je sam po sebi zasnovan na marksističkome materijalizmu. A ovaj pak na Marxovu doktorskome radu: Razlika između Demokritove i Epikurove filozofije prirode. Postoje atomi i prazan prostor. Atomi su tvarni. Duša je također izgrađena od atoma, samo finih. Oni se kod Demokrita kreću nuždno, a kod Epikura slučajno. U tome odklonu od ustaljena kretanja atoma Marx izvodi svoje mišljenje družtvene revolucije. Da svemu, kasnije, nije nadodao “diktatura proletarijata” kao rješenje, vjerojatno bi bile izbjegnute stotine milijuna žrtava od Rusije do Kine. Tako da će Berdjajev s pravom uzporediti revoluciju s elementarnom nepogodom, odnosno prirodnom katastrofom.

Ovome nizu treba pridodati i anarhiste tipa Bakunjina, a ne Lava Tolstoja, kod kojih nema zanimanja ni za što drugo osim za ono tvarno i zemaljsko. Što će nam tamo neki svemir.

S druge strane kapitalizam dopušta ventile u raznim oblicima, kao što su religije, alkohol, bludništvo, slobodu govora, o kojoj bi valjalo dobro razpraviti te prilično problematičnu slobodu izbora. Ali uglavnom dopušta neke ljudske slobode koje su u komunizmu rusko-kinezke vrste zabranjene.

Međutim, za razliku od komunizma gdje je materijalizam masovan, u liberalnome kapitalizmu je individualan do krajnje sebičnosti u obliku materijalističkoga solipsizma.

Posve je nešto drugo komunizam Indijanaca iz doline Amazone. Za njih je škrtost težki grijeh. Netko ode u ribolov i ulovi više riba nego što mu treba. On će višak podijeliti susjedima.

U boljševičkome komunizmu osobno mišljenje nije poželjno, osim onoga koje je Partija preuzela pod svoje načelo. Tu je dogmatika slična Crkvi. Samo što Crkva njeguje vjeru i umjetnost i kako-tako teži Bogu i pravednosti, a Partija prisili i zemaljskome blatu.

Nu svi oni osim amazonskih Indijanaca i nekih anarhista imaju istu materijalističku gospodarstvenu logiku. Tko god bi se pokušao izdvojiti iz kolotečine prisilnoga rada i izkorištavanja čovjeka po čovjeku, bio bi pribijen na stup srama. Ili bi pak bio smaknut, a poslije slavljen. Ili naprosto prešućen. U tome je posesivno, egoistično te priglupo materijalističko gospodarsko družtvo dosegnulo vrhunac svoje duhovnosti, ali u niječnome i rušilačkome pogledu, razvijajući najiztančanije psiholožke načine izdvajanja i zatomljivanja stvarateljskoga genija, koji ne razmišlja ni masovno ni pojedinačno, nego plemenito, izvorno i obćeljudski.

Koliko je samo Nikoli Tesli trebalo vremena da nagovori ljude na novu sliku svijeta. (Hvala Bogu što je električnu centralu ipak sagradio na Nijagari, negoli na Plitvičkim jezerima.) A njegova odkrića – a ne izumi, kako sam tvrdi – električnih polja, izmjenične električne struje, magnetskih polja, radio i inih valova, omogućilo je čovječanstvu strahovito brzi tehnoložki napredak. Sve što se tiče mobitela, lasera, žičanih i bezžičnih premošćivanja nezamislivih udaljenosti, sve je to Teslino. I ono što znamo i ono što ne znamo. NASA se služi tko zna čime iz njegove ostavštine. A njegova smrt i nestanak rukopisa iz svratištne sobe New Yorker-a su tajnoviti.

Wilhelm Reich, psihoanalitičar, Freudov asistent u Beču, napisao je briljantne knjige: Masovna psihologija fašizma i Spolna revolucija, gdje na posve osebujan način razobličuje uljudbene pojave. Umro je u zatvoru. Također u “najslobodnijoj zemlji na svijetu”. A njegove spoznaje o orgonskoj energiji uništene, ili možda…

Treći u ovome nizu energetskih pionira jest Rudolf Steiner, rođen u Međimurju. Najpoznatiji je po Waldorfskoj školi, ali i po doprinosu razvoja duhovnih znanosti, antropozofskome liječništvu, bioložko-dinamičkoj proizvodnji hrane, euritmiji, arhitekturi…

I Tesla i Reich i Steiner su svojim spoznajama htjeli omogućiti bezplatno korištenje raznih energija. Ali to gospodarskim vrhovnicima i gromovnicima sa svojim svemirskim redarstvenicima nije po volji. Jer na čemu bi se oni onda bogatili i šepirili pred sirotinjom koju su sami proizveli. Oni nas sve drže taocima tvarnih stvari, a brane pristup energetskim poljima, koji bi trebali biti obćečovječanski.