Opazke VI

Piše:

Ivan Zoretić

SVIJET KAO VRIJEME I PROSTOR
Ovaj svijet sam po sebi nije ni najgori ni najbolji od svih mogućih svjetova. Činilo se komu ovako ili onako, on je naprosto takov kao što jest.
Isto kao i vrijeme, kao njegovo bitno obilježje. Vrijeme može biti prihvatljivo ili neprihvatljivo za čovjeka i druga bića, ali vrijeme samo po sebi nije ni dobro ni loše. Kao uostalom ni prostor. Briga njih za nas.
Kantovski bi se to reklo da postoji stvar o sebi¹ i da obstoji stvar za nas².
---------------------
¹njem.: Ding an sich
²isto.: Ding für uns

VRHUNCI CIVILIZACIJA
Ima povijestnih razdoblja u razvoju čovječanstva, koja su uzvišena u odnosu na druga, da ih se proučava, slavi i hvali tisućljećima. Naprotiv neka dostignuća ni danas nisu shvaćena. Tako su egipatske piramide i danas neodgonetljiva tajna s više tumačenja: od Champolliona do Dänikena i mnogih drugih.
Vrhunci neke civilizacije očituju se kao gornji dijelovi krivulje amplitude, gdje imamo penjanje i padanje.
Stoga se množtvo nema što napuhnuto odnositi prema velikim umovima iz prošlosti, jer ih nikada ne će ni dosegnuti, a kamoli nadmašiti.

POJAM VRLINE I VRLINA POJMA
Najveću mudroslovnu težkoću otvorio je Sokrat i nitko ju poslije nije riješio: Može li vrlina biti pojam? Koji bi vrijedio za sve, a ne kako komu odgovara, kao kod Protagore i ostalih sofista.
Uz pojmove su uzko povezane definicije, jer pojam je na prvome udaru definiciji. Zato što ga ona objašnjava.
Budući da jedno iz drugoga proizlazi, pojam iz uma i definicija iz pojma, oboje stvaramo sami, a nisu nam prirodno dani poput predočaba.
Za razliku od logike i svih drugih znanosti na njoj zasnovanih, u etici logičke definicije dolaze na najveću znanstvenu kušnju.
Na putu vrline stoje s jedne strane priroda, a s druge sloboda, koje su pak blizko povezane i obostrano uvjetovane.
Može li razumska logika, društveno i duševno ustrojenoj etici postavljati okvire i određivati ciljeve? A izhod bi trebalo biti umno ponašanje. E da ne bismo završili pod znanstvenim nadzorom Velikoga brata.

ULJUDBA I PODNEBLJE
Zašto je upravo stara Atena kolijevka europske uljudbe? Zato što je tamo najtoplije, a nije prevruće, ima pitku vodu i toplo more s povjetarcem. Kao Dubrovnik. Živjeli su vani i izumili demokraciju. 
Zašto su najstarije kulture, azijske, afričke, južnoameričke i australske nastale tamo, a ne negdje drugdje? Zato što je tamo najtoplije.
Zašto na Arktici i Antarktici do najnovijih dana nema nikoga i ničega. Zato što je tamo najhladnije.
Nicale su ljudske kulture i na mnogim drugim mjestima kugle zemaljskoj, ali se nisu dugo održale, zato jer, sve do razvoja najsuvremenijih oruđa i strojeva, podneblje nije bilo pogodno.

MASOVNA I ELITNA ULJUDBA
Masovna, ili množtvena, iliti pučka uljudba zasniva se na poluobrazovanosti, osrednjosti, neprovjerljivosti i nepovjerljivosti. Tu vladaju ogovaranja, žutilo, površnost i crnilo. Svakomu se nešto nađe da bi ga se provuklo kroz kal. U modi je doslovce hrvanje u blatu. Zabavi nikada kraja.
Puk obožava svoje idole i jedvaj dočeka da ovi padnu, a onda im se sprema progon i pogrom. Prastaru pučku osobinu kamenovanja, javna obćila samo šíre i napuhuju, ali tu nema ničega novoga pod kapom nebeskom. Razlika je samo u tome što je mjestno postalo planetarno. Tako da na nekoga pokrajinskoga prijestupnika više ne pljuje samo njegovo selo, grad i država, nego cijeli svijet.
Elitnu pak, ili otmjeničku, uljudbu odabranih, danas kao i uvijek obilježuje malobrojnost, visoka naobrazba, pristojnost, ljubav prema umjetnosti, duhovna otmjenost, čovjekoljublje, izkreno domoljublje i kozmopolitizam, okolišna osviještenost, izticanje vrijednih ljudskih osobina, građanska osobnost, osobitost i traganje za neponovljivošću. Tu se cijeni pamet i umješnost. Ti ljudi se uzpinju do zvijezda.

KULTURNI ETNOCENTRIZAM
Koliko god su Englezi, Francuzi i Nijemci u prošlosti međusobno ratovali, oni skupa s Amerikancima kroje svijet prema svojim mjerilima. Nameću se biti gospodarima slike svijeta. Ono što se je dogodilo, to se je dogodilo njima. Ono što nema sveze s njima, nije se ni dogodilo. Tu i tamo spomenu Talijane, Španjolce i «egzotične» Ruse, a sve ostalo je za njih povijestni mrak. Da, ta anglo-saksonska selektivnost nas vodi u neukost.
Kako protumačiti emisiju BBC-a o elektricitetu, gdje se ne spominje Tesla?! Istine radi. Ili u nekoj drugoj njihovoj emisiji o crkvi sv. Petra u Rimu, napose kada je riječ o kupoli, ne spominje se Ruđer Bošković, koji ju je obnovio da se ne sruši. E? Kao što ne znaju da je Ruđer prvi izmjerio Zemlju od Rima do Riminija i udario temelje podnevnicima (meridijanima). Da ne spominjemo njegovu filozofiju dinamističkoga atomizma, što je Nietzsche zapazio, ali ga nema, ili nema dostatno u pregledima povijesti zapadne filozofije. 
Kada je riječ o strojevima ne spominju Fausta Vrančića. U optici nisu čuli za Getaldića, a još manje za njegove matematičke zamisli kojima predhodi Descartesovoj analitičkoj geometriji. O dúgi, plimi i oseki Marka Antuna Gospodnetića. Da je Herman Dalmatin, izumitelj astrolaba, otvorio skolastiku, Petrić predvodi renesansnu filozofiju. Da je Pavao Skalić još 1559. izdao prvu enciklopediju, dvjestotinjak godina prije Diderota i D’Alamberta. I t.d., i t.d. Kravata za ukrašavanje, penkala za pisanje, torpedo za ratovanje, kulen za jelo,…
Tko zna čiji je «Spomenik Mira» izpred zgrade UN-a u New Yorku - Augustinčić, «Indijanaca» u Washingtonu - Meštrović. Da su rijeci Potomak (Potomac) što protječe glavnim gradom Sjedinjenih Američkih Država dali ime Hrvati.
Od Poljakâ spomenu Kopernika, nekoliko ruskih pisaca, atensku akropolu, karikiranoga vlaškoga grofa Vlada Tepeša i češkoga predsjednika Havela. I to je sve.
Ali toj narcisoidnoj samoljubivosti već su davno pokucali na vrata i udomaćili se njihovi kolonijalni gosti, tako da u Marceillesu prevladavaju crnci, da u nekim njemačkim gradovima prevladavaju Turci, a London je sve tamnoputiji. U SAD-u je za predsjednika izabran polucrnac Barack Obama.

O KORISTI I ŠTETI PREDRASUDA ZA ŽIVOT
Predrasude su «okamenjena» dostignuća uljudbe, odn. višesmjerne poluge za svakodnevnu uporabu. Putokazi u posvemašnome životnom metežu.
Također, da nema predrasuda ljudi se ne bi imali oko čega svađati.

MORE POSTUPAKA
Ne mogu strukturalisti izbrisati povijest, jer je nemoguće nijekati mnogobrojne postupke od kojih se sastoji.

MIŠLJENJEM DO ZNANJA
Mišljenjem se dovinjujemo umovanju, a umovanjem k znanju. Znanje je moć. Znanjem se vidi istina.
Pravilnim mišljenjem postajemo pametnijima, a mnogi i boljima.
Nije onda čudno, kako je rečeno, da se je Sokrat znao toliko duboko zamisliti da je tako zamišljen znao ostati cijeli dan. Kao u indijskoj meditaciji.

SLOBODA GOVORA
Zabraniti čovjeku govoriti, s motrišta prirodnoga prava, isto je kao kada bi ptici zabranio cvrkutati.
A ipak su toliki: samovlastne kraljevine i carevine te svevlastni državoslovni sustavi poput fašizma, nacizma i komunizma uspijevali temeljito kršiti osnovno ljudsko pravo na govor.
Znakovita je anegdotalna basna iz vremena Berlinskoga zida. Bio tako jedan pas iz Izočnoga Berlina, koji je svaki dan, unatoč pogibeljnoj opasnosti, odlazio preko Zida u Zapadni Berlin. Kada su ga ondješnji psi pitali zašto se toliko izlaže ugrozi, on je odgovorio:Tamo smijem lajati.
Zbog svojih riječi Sokrat je u Ateni osuđen na smrt. Platon je u Sirakuzi prodan u roblje. Aristotel je morao bježati na Eubeju. Markantuna de Dominisa će Ecclesiae militia iliti Inkvizicija posmrtno spaliti skupa s njegovim djelima, a pepeo mu razasuti Tibrom. Matiji Vlačiću je Crkva zabranila pokop na kršćanskome groblju. Giordano Bruno je spaljen. Galileo Galilei se je morao odreći svojih riječi, ali je, vele, na kraju uzkliknuo: Ipak se kreće!* Spinoza je bio proklet od židovske zajednice u Amsterdamu. Da spomenemo samo neke.
Diogen kinik zalagao se je za slobodu riječi kako bi se što uspješnije borio protiv ustaljenih predrasuda i prekobrojnih potreba.
Štoviše su i skeptici, imenito Piron, izticali slobodu govora. Premda su oprječni svim dotadanjim filozofijama. Oni tvrde da istinu, ako je uobće ima, nije moguće spoznati. Timon se u «Rugalicama» podsmjehivao svim filozofima i njihovim učenjima.
Na stotine tisuća Hrvata, lišenih slobode radi riječi, svjedoči svojim robijama u obadvije Jugoslavije, uključujući i NDH, da je sloboda govora u nas, do prvih pravih slobodnih izbora 1991., iz ovih i onih razloga, bila trajno prognana.
Sloboda govora je u sustavu parlamentarne demokracije zajamčena ustavom. Ali ni tu se, osim na mrežnim «forumima», ne može govoriti što komu padne na pamet.
Uvijek su posrijedi nadnarodni probitci svjetskih i domaćih moćnika, koji nadziru obćila. Ili su na ovaj ili onaj način njihovi posredni, ili neposredni vlastnici. Ili su u sprezi s političkom kastom koja na čelo javnih obćila postavlja svoje ljude. Ili naprosto time što se u njima oglašavaju, zauzimaju svoje mjesto na popisu nedodirljivih. Onih protiv kojih se ne smije govoriti i pisati. I onih kojima se ne dâ pristup.
Ulančana i umrežena izprepletenost bogatuna, urednika i političara pokriva više dimenzija, kao što su i obćila višedimenzionalna.  Dakako da te popise «svetih krava» nitko nikada nije vidio. Ali nije ih težko odkriti. Tko se koliko, gdje i zašto plaćeno i neplaćeno oglašava, ili se pojavljuje na pojedinim špicama, taj upravlja tim obćilom. A samim time, putem svojih poslušnika, određuje što će se, a što se ne će govoriti. Istinoljubivi novinari dobivaju odkaze samo tako. U Americi ih dresiraju, a u Rusiji i Hrvatskoj prebijaju i ubijaju.
--------------------
*tal.: Eppur si muove!

SLOBODA KRETANJA
Bilo bi najljudskije kada bi svaki čovjek na kugli zemaljskoj imao pravo živjeti gdje hoće.
Ali jedni su ogradili svoje, kao pojedinci, države, pače i kontinenti. Oni puštaju koga hoće i iztjeruju koga ne će. A Afrikanci i Azijci bježe od gladi i bijede i spašavaju goli život.
Možemo li mi sada govoriti o nekoj čovječnosti, kada je nema već na početku. U tome se smislu nismo maknuli dalje od životinja, nego smo još i gori od njih. Dok lavovi piju vodu, drugima nema pristupa. Ali kada se oni napiju, odlaze i izvor prepuštaju drugima.

IDEOLOŽKA PRISVAJANJA
Ideologije si prisvajaju i polažu izključivo pravo na nešto što pripada svima: boje, znakove, simbole, slova, brojeve, note, strane svijeta, dijelove umijeća snalaženja u prostoru itd.

SLOBODNI MISLITELJ*
Slobodni mislitelj bi se najviše morao čuvati obrazaca, kalupa, ustaljenih i ustajalih mišljenja od kojih nema neke koristi, osim ako ne posluže u kratkotrajnoj poredbenoj provjeri dokle je stigao u samorazvoju.
--------------------
*njem.: Freidenker, (frei – slobodan + denken – misliti);
engl.: freethinker, (free – slobodan + thinking – misliti)

DOKOLICA*
Slobodno vrijeme je zaista Božji dar, ali i nadarenost čovjekove slobodne volje osnovane na umnoj i tjelesnoj sposobnosti. Slobodno vrijeme je namijenjeno čovjeku u našem biću.
Po tome, kako čovjek živi svoju dokolicu, uobće i jest čovjek kao čovjek te utoliko čovjek ukoliko želi dokoIicu i zna što je dokolica.
Dakako, ima mnogih koji uobće ne znaju što je to slobodno vrijeme. Umjesto da uživaju u dražima dokolice, oni ne znaju kuda bi se djenuli od dosade. Da na tome ostane još i kako-tako, ali oni oko sebe šire zarazu ustajala zadaha bezvoljne tuposti i osrednjosti.
Moglo bi se reći, ako znademo o čemu govorimo, onoliko koliko tko ima vremena za sebe, da bi radio na sebi, toliko je čovjek.
----------
*grč.: σχολή, (čit. sholê) – mir, dokolica, počinak, odmor (Majnarić – Gorski: Grčko-hrvatski rječnik). Škola zapravo izvorno znači dokolica, slobodno vrijeme za učenje.

VRT MUDRACA
Kao što izpostnik mora imati skromnu samostansku sobicu, tako mudrac ne može bez vrta.
Jednolična bezličnost samostana potiče na odvraćanje od tvarnoga svijeta, kako bi se izpostnik usredotočio na svoj duhovni uzor. 
Raznolika mijena vrta u vremenu potiče mudraca na razumijevanje ovoga svijeta.

RAVNODUŠNA GOSPODA DUHA
Skoro svi ljudi su željni slave i publiciteta. Potomci slavnih su si umislili da i oni, već po samoj naravi stvari, naprosto moraju biti slavni. Također i oni što vire nekomu iz stražnjice, izpod nečije papuče, iz nečijega džepa, šake, držanja u šahu i t.d.
Jedino pravoj duhovnoj gospodi, što rȁdi istine ponire u tajne svijeta, voli «male stvari» i teži jednostavnosti, nije do toga.

UZBUDLJIVOST ŽIVOTA
Ima tisuću razloga za umrijeti. Ne moraš više plaćati račune, poreze. Ne moraš ići na posao. Zubaru. Na groblje.
A ipak se čovjek gomba sa svime time, jer ima lijepih strana u životu. Bezbroj razloga za živjeti. Zato što je život jedinstveni Božji dar, koji se ne odbija samo tako.
Pa bilo poslije, po vjernicima, zagrobnoga života i preporađanja, ili po nevjernicima ničega, bolje je biti živ nego mrtav.

ODGOVORNOST SVIH POJEDINACA
Ako je XIX. i XX. stoljeće bilo razdoblje množtva, kada se je stanovništvo naglo uvećavalo i ponašalo prevratnički i veleprevratnički, onda je u XXI. stoljeću počelo množtveno doba pojedinaca, kada bilo koji pojedinac, zahvaljujući razvoju tehnologije može usrećiti, ali i uništiti, cijeli čovjekov svijet.

LIJEPO VRIJEME
Po ružnu vremenu je najbolje ostati doma i napraviti ono što se odavno nije, a trebalo se je, jer kamo god si došao, svi su obuzeti svojim boljkama, najviše bi voljeli da ih nema tu, ili u najmanju ruku da te ne vide pa bio ti ne znam tko i što.
Za važne susrete s ljudima valja pogoditi pravo vrijeme, a pravo vrijeme je lijepo vrijeme. I to sunčano, poslije kiše, kada nije ni vruće ni hladno. Tada se, već po samoj naravi vremena, razvedre i oni najnamrgođeniji i bezpomoćno otvore na toplu suncu, kao cvjetovi za tebe leptira.

KAKO SE DIŽE GLAVA
Ako netko misli, da je glavu samo tako lako dignuti, taj se ljuto vara, jer se radi o oživotvorenju najvišljega stupnja osnovnoga čovjekova obilježja; uzpravnomu hodu.
Nije dostatno samo zabaciti glavu gore, da stoji tamo u zraku bez pravoga uporišta u vratu i ramenima. Tako postupaju vojnički novaci na prvim postrojavanjima.
Glava se doista djelotvorno diže tako, da se najprvlje uzpravlja kralježnica, vrat i cijelo tijelo, a glava se, koje li ironije, još malko prigne, tako da njezin posjednik i nositelj ne zjaka previše okolo po okolini bez veze, nego da brada prikriva Adamovu jabučicu, pri čemu se postaje nedostupno dostupnim.

ZDRAV DUH U ZDRAVU TIJELU*
Ne mora se biti materijalistom da bi se ustanovilo kako je tijelo u bîti najvažnije u ljudskome obstanku, htjeli mi to ili ne. Zato od tijela ne možemo očekivati nešto što ono nije i nikada nije dobro govoriti, a još manje misliti i činiti, protiv posude duše. Ako posuda propušta, treba ju popraviti.
Svi naši svjetovni užitci povezani su s tijelom, radi čega vrijedi živjeti. E sada, tko ima i dobroga duha, taj je još bolji od pukoga tjelesnoga čovjeka. On razvija svijest koja će mu razbistriti um. I tada je čovjek podpun.
--------------------
*lat.: Mens sana in corpore sano

LIJEK ZA SVE
Gledanje u daljinu i duboko disanje.

FILOZOFOTERAPIJA
Odkako je dr. Freud iz Beča uveo psihoanalitičku terapiju pa sve do pred kraj XX.st. i dalje, zapadnouljuđeni gospodarski visokorazvijeni čovjek je od odlazka k psihijatru stvorio modu. Mnogi su izpovijed pred svećenikom zamijenili savjetovanjem sa psihoanalitičarom. Tko nema svoga psihijatra kao da nema zubara. 
Onda se je netko u Americi dosjetio i otvorio ordinaciju liječenja filozofijom. Kroz mudroslovni razgovor. Ipak se radi o diskretnijoj metodi od izpovjedne i duševnorazčlanbene, gdje su pacijenti morali na stol, ili postelju, iztresati sve svoje najskrovitije strahove, bojazni, grižnju savjesti i sve ostalo što u svakodnevnome životu graniči s pristojnošću.
Ako hagioterapija, psihologija odnosno psihijatrija imaju liječiti dušu, onda je filozofoterapija predviđena za okrjepu duha.
Dokoni bezposleni bogataši, koji ne znaju što će i kuda sa sobom, valjda su najumišljeniji
primjerci ljudske vrste. Pa evo vam, ako ste toliko umišljeni, idemo razgovarati o filozofiji. Pravi izazov.
Za predpostaviti je da bi svaki filozofski dijalog ove vrste trebao započeti s duhovitim hedonistom Aristipom iz Kirene za kojega je jedino tjelesna trpnja stvarna, a duhovna životna trpnja, to jest patnja, često puta može biti umišljena.

BORBA AUTORITETA
Kako se bez borbe autoriteta može izkristalizirati istina?
Ne će se valjda o standardizaciji hrvatskoga književnoga jezika pitati tamo nekoga, nego će se suočiti autoriteti.
Međutim, kako riješiti stvar, ako se ne priznaju autoriteti uobće, ili se priznaju samo jedni, a drugi ne.
Kako će svi ti «kulturni radnici» koji su više od pola života pisali vukovsko-novosadskim pravopisom, prihvatiti londonac, a kamo li Matu Šimundića, ili neko razumno i logično jezično rješenje svojevrstnoga pomirenja glasovnoga i korijenskoga pravopisa?
Može li danas u pedagogiji biti autoritet netko tko je u nedemokratskome i autoritarnome komunizmu ostvario sveučilištnu karijeru i na sveučilištu desetljećima nijekao «kapitalistički utjecaj» u razvoju osobnosti?
Ima li pravo netko tko je godinama držao nekritična predavanja iz političke ekonomije i rušio studente na izpitima radi mišljenja svojom glavom, sada odjednom zagovarati tržištno gospodarstvo?
Smije li netko tko je više desetljeća proživio kao državni bezbožnik s pripadajućom političkom apanažom, koji je ne samo znao za progone svećenstva, nego kao visokopostavljeni državni dužnostnik i sam u tome sudjelovao i od toga imao sve povlastice komunističke nomenklature, najedanput početi grmjeti o svome obraćenju? Ako sutra prijeđe s kršćanstva na neku drugu vjeru, kojoj ćemo od njegovih osoba vjerovati? Kojemu bogu vjerovati? I evo nas u hinduizmu gdje ima 300 000 bogova.
Kako se može vjerovati novinaru što je dobar dio života pisao političke kolumne u kojima se proizvode neprijatelji, »klerofašisti», «anarholiberali», «nacionalisti» i drugi «politički nepodobni elementi»? A ustašom je nazvao i samoga Papu u Rimu.
Tko će na koga prvi baciti kamen? Nitko ni na koga. U interesu narodnoga pomirenja. Logika će u slobodi učiniti svoje.
U prevratničkim vremenima svaki pristaša dobro dođe. A nerijedko upravo pokajnici i preobraćenici, budući da su ranije dobro izpekli zanat, znaju sjajno odigrati važne uloge.

UMJETNOST POD VIDOM VJEČNOSTI¹
Već su se prvi zapadni matematičari pitagorovci ozbiljno bavili estetikom glasbe. Ksenofan, Parmenid i drugi svoju su filozofiju iznosili kroz pjesme, elegije i jambe. Lukrecije je opjevao Demokritovo i Epikurovo atomističko učenje u spjevu «O prirodi stvari»².
Ima i suprotnih primjera. Ako je vjerovati Diogenu Laertiju i njegovu djelu «Životi i mišljenja iztaknutih filozofa», Empedoklu se je dogodilo slušati pitagorovce i izpjevati pjesmu o njihovu učenju, nakon čega su ovi prestali iznositi znanje pred pjesnicima.
Platon, iako i sâm pisac visokoga umjetničkoga dometa, ne drži puno do umjetnosti, ali ipak se ideja ljepote nalazi vrlo visoko među ostalim idejama. A ideje su vječne.
Kod Plotina je umjetnost jedan od načina približavanja onomu Jednom. Umjetnik nije u ekstazi kao praktičar panteističke kontemlacije, ali posreduje između Jednoga i ovoga svijeta. To Jedno je, petrićevski rečeno, Prasvjetlo ili Svesvjetlo što prolazeći kroz prozirnine obasjava, između svih ostalih svjetova i ovaj naš tvarni svijet.
U Hegelovoj filozofiji absolutnoga duha, umjetnost je odmah iza filozofije i teologije, a u Schellingovu sustavu transcedentalnoga idealizma, umjetnost je na samome vrhu. Za Schopenhauera je primjerice glasba čista metafizička volja. Ima li dubljega objašnjenja umjetnosti?
Nietzscheovu filozofiju nije moguće odvojiti od umjetnosti. Da nema umjetnosti životna svakodnevica bila bi nepodnošljivo dosadna.
Po Heideggeru nas iz zaborava bitka može iznijeti jedino pravo pjesništvo. Stoga je istinski pjesnik pravi glasnik bitka.
Nikolai Hartmann u umjetničkome djelu vidi devet stupnjeva. Od para običnih starih iznošenih čizama na slici Van Gogha, koje bi u stvarnosti najradije nevidjeli, do onoga nečega metafizičkoga, dakle bezvremenoga, što u nama pobuđuje sviđanje i divljenje.
Zašto soc-realizam smatramo slabom umjetnošću, ako se tu još uobće o umjetnosti radi. Zato što ju je materijalistička, ateistička, boljševičko-komunistička ideologija svela na poslušnoga roba. Tu nema vječnosti. Dapače, o njoj je zabranjeno govoriti. Nešto slično kao što je u skolastičkoj teologiji Tome Akvinskoga slučaj s filozofijom, koja je postala služavka teologije³.
Umišljeni postmodernističi obračun s poviješću nije baš urodio nekim jestivim plodom. Ne može se na vlastiotoj slaboizražajnosti te zamuckivanju i pretjerano korištenim tuđim navodima, graditi bilo što bitnije, vječnije. Sve je podvrgnuto oporabi, kao smeće.  Na kraju i glavni činbenici toga pravca završavaju u stroju za mljevenje.
Uzprkos svemu, kako u kojem vremenu, negdje manje, negdje više, umjetničko djelo perfekcionistički izdvaja i uokviruje komadić vremena u konačnosti, a pozadina je vječnost.
--------------------
¹lat.: Ars sub specie aeternitatis
²lat.: De Rerum Natura
³lat.: philosophia ancilla theologiae

NA ČEKANJU
Znanstvenike, umjetnike i mudroslove povezuje jedna zajednička osobina, a to je čekanje.
Znanstvenici čekaju ione, umjetnici orione, a mudroslovi eone.

ESTETIČKE PREOBRAZBE
Umjetničko djelo je kao cvijet. Povremeno zamiriši, kao opojnomirisna orhideja, do nesvjestice, a povremeno djeluje kao plastično cvijeće u vazi na prozoru napuštene kuće.

UMJETNOST I POLITIKA
Rijedki su veliki pisci bili (veliki) političari, ili bi još bolje bilo reći: dobri političari bijahu uglavnom loši pisci. Ako da, onda su to više iznimke nošto su pravila. Primjerice Marko Aurelije, ili Konstantin Porfirogenet, ali kod prvoga je riječ o filozofiji, a kod drugoga o povijesti, a ne o umjetnosti.
Što se tiče iznimaka, uglavnom su književnici odigrali odlučujuću ulogu u osloboditeljskim pokretima pojedinih naroda, zbog toga što su svojim umjetničkim djelima izražavali bît narodne volje, pa su prema tome i sukladno tomu, s obzirom na tako malobrojne prema kojima se je moglo imati povjerenja, upravo oni u presudnim prevratničkim trenutcima izplivali na političku površinu. To su disidenti, emigranti, prognanici i politički zatvorenici, obezpravljeni te svi oni koji su se kompromitirali s dotadanjom diktaturom.
Druga vrsta iznimaka od pravila bili su oni što su vladali i pisali istovremeno, ili prvo napisali pa vladali, ili najprije vladali pa potom pisali. Ovakovi su zaista veoma rijedki. Obično bi moć njihove umjetnosti bila istoga vijeka kao i njihova vlast.
Ima još jedna vrsta iznimaka, a to su vjerski velikodostojnici, koji su svoju vjersku moć kadšto koristili u političke svrhe, a na trećoj strani su se bavili stvaralaštvom, ali takovi, ako nije riječ o klasicima od Marulića preko Kašića do Boškovića i dalje, podpadaju pod razmatranja gdje je prvenstveno riječ o religiji.
Nu da se ne bismo bavili iznimkama više nego pravilima, prijeći ćemo ipak na one mnogobrojnije predstavnike pera kojima politika nije bila baš struka, ali su se oko nje motali, mazili, davali joj se na razpolaganje, koristili se njome, tražili u njoj podporu ili izlaz, pa su u njezinome krilu zaboravili da su umjetnici, držali se za njene skute, trčkarali za njom, namigivali joj, nudili joj se i tako dalje i tako dalje.
Nije ovdje slovo samo o onima nevažnima čije je djelo bilo kraćega daha i od njih samih, bilo je među takovim prišipetljama i velikih glava i to ne malo. Među umjetnicima ima raznih biljaka, bilo ih je i bit će ih. Govoriti o njima kao o izrodima bilo bi ćudoredno ali glupo, jer kod umjetnika nam je stalo do njegove umjetnosti, a to kakov je on bio kao čovjek, ovakov ili onakov, to je njegova osobna stvar i stvar žutoga tiska.
Međutim, gledajući najobćenitije, zanemarujući iznimke, umjetnost i politika u vječitoj su svađi. Zašto? Politika i religija šuruju odkada je svijeta i vijeka. Religija i filozofija nešto manje, ali puno, puno više nego umjetnost i politika. Političarima su miliji kočijaši i vozači negoli umjetnici. Zašto je tomu tako? Zato što političari i politika vole izključivo sluge, a umjetnici su slabi sluge ili, što je još znakovitije, loši sluge.
Politika i političari željni su mašte pod zadanim okvirima, a umjetnost i umjetnici preziru okvire. Politikama i političarima stalo je do onih iluzija koje bi im najlakše služile u obavljanju njihovih poslova i «poslova», a umjetnici mrze uzde, akoli već i ne uzde kao takove, ali uzde na sebi samima su im mrzke i više drže do postnije trpeze i slobode nego do milodara koji će im zapeti u grlu, ili ih podsjećati da su kupljeni i da ništa osobitije ne poduzimaju na svoju ruku.
Daleko od toga da bi se ovdje išlo na ponižavanje politike. Ne. To nije ni moguće. I svatko onaj tko bi politiku želio poniziti smetnuo bi s uma da je izabrao najgorega mogućega protivnika, tvrdi orah voćka čudnovata. Ne smijemo zaboraviti da je politika jedno od najjače, ako ne i najjače, razvijenih ljudskih umijeća. Dakako, ne bi se moglo reći da su svi političari obdareni talentom za ovo umijeće.
Politika je umijeće i joga kao što je i ljubavno umijeće joga. Politika je poput liječništva, tko joj služi taj od nje ima koristi, tko ju ignorira nerijedko štetuje, ili stradava ako se njezinim pripravcima služi u krivo vrijeme. Ne može se svatko baviti politikom, nije svatko rođen za to umijeće, kao uostalom ni liječništvom; tu treba imati dobar želudac. Političar koji nije spretan i okretan, koji razum ne koristi tamo gdje treba i ludilo sije tamo gdje ne treba, koji se obazire tamo gdje nema opasnosti, a ne strahuje tamo gdje je pogibelj – slab je političar.
Za razliku od političara, umjetnici su komotni. Može li netko pjevati bez imalo veselja? Stvara im se kad im se stvara, izbiva im se kad im se izbiva, nazočni su kad im je do družtva, odijevaju se po svome, ne udvaraju puku pod svaku cijenu, svojeglavi su, netolerantni, ne pokoravaju se zakonima nego stvaraju svoje vlastite. Čak se ne pokoravaju ni tim vlastitim zakonima, nego uvijek i izpočetka kušaju i izkušavaju podpunu slobodu sa svih strana odkuda se god može.
Doista, ni zakopčani političari uglavnom ne poštuju one zakonitosti koje su propisali sebi i ostalima, ali oni su i u svojim užitcima spretni i okretni tako da ih je težko «uhvatiti na spavanju», a umjetnici su razpojasani i time se još hvale i ponose. No ne bi osobna umjetnikova razpojasanost bila trn u oku politici kad žalci iz njegova djela ne bi podkopavali politiku kao takovu, a što si ova ne dopušta.
Borba između umjetnosti i politike je borba između individualnoga i kolektivnoga, subjektivnoga i objektivnoga, mašte i zadane stvarnosti, između osobnoga i masovnoga, pojedinačnoga i obćega, stvaralaštva umjetnosti i umješnosti politike.
Svrha politike izvorno je briga o zajedničkome dobru. Tu leži kamen spoticanja. Kako odijeliti vlastiti od javnoga interesa i gdje je ta granica. Zato svaki dan čujemo kako je netko negdje uhvaćen s prstima u pekmezu.
Umjetnost i umjetnici više daju nego primaju. Plemenito daruju svoja blaga svima, živeći pritom često u neljudskim uvjetima, radostni što su barem malo uspjeli uljepšati ljudski svijet.
Dok je politici potrebno samo onoliko duha koliko ga ima u prosječnome čovjeku u zajednici, umjetnosti je potrebno samo toliko tjelesnosti, koja će moći ponijeti svu onu duhovnost, koju će joj sama udahnuti.
Politika je posljedica klime i tektonskoga podrhtavanja tla, a umjetnost se vodi mjesečevim mijenama, zvjezdanim stazama i harmonijama sfera. Politika je zemaljska, a umjetnost je svemirska.

TKO ĆE BITI POLITIČAR
Ne će uvijek biti ovako kao danas, da prevrtljivi političari kroje narodnu sudbinu.
Ako političare potisnu računala, morat ćemo za ono malo nezamjenjivih strojevima vući ljude za rukave i moliti ih da budu političari.

UMJETNIČKI RAZVOJ
Obično se umjetniku u mladosti ne oprašta ništa, a u starosti sve. Zato što u mladosti još nije polučio ništa, a u starosti je, koliko mogaše, već stvorio sve.
Nu po samoj naravi uljuđena života, koji je poprilično pomaknut od zakonitosti divlje prirode, trebalo bi biti obrnuto.
Mladost ludost, starost mudrost. Ako u mladosti nije bio makar malo ludkast, postavlja se pitanje kakov je uobće bio, ako je ikakov bio.
Ako pak do starosti nije došao k pameti, to mu se ne može oprostiti. Mlada mudrost je sumnjiva, stara ludost odbojna.
Dakako ovdje nije riječ o pukome umjetniku, koji bi stvarao ovo ili ono, nego koji bi u ovome mikrokozmu podučavao svojim primjerom, o umjetniku života.
Daklem, u mladosti ćemo umjetniku oprostiti sve, a u starosti ništa.

DJELA, NE RIJEČI*
Umjetnicima bi bilo bolje da ne govore o svojim umjetničkim djelima. Neka djela govore sama po sebi.
Govor djela je čisto zrnje, a popratne riječi su traženje malobrojnoga zrnja u pljevi.
--------------------
*lat.: Res, non verba

NIJEDAN DAN BEZ CRTE*
Nakon Aristotela umjetnost je postala ozbiljna stvar. Rimljani su umjetnost prakticirali kao potrebu. Pa su se umjetnici uvježbali vježbati.
--------------------
*lat.: Nulla dies sine linea

KAVA
Njemački su romantičari išli na kavu u Italiju. Kava diže, probuđuje, bistri um i stvara zanos. Za Goethea je crna k’o đavao, vruća k’o pakao, sladka k’o ljubav.
Francuzki egzistencijalisti imali su svoje zaštitne znake; odijevali su se u crno i pili su espresso.
Najbolju espresso-kavu imaju Talijani, Grci i Hrvati. Nijemci, Česi i dalje na sjever kuhaju kavu kao slabi čaj. Valjda radi podneblja. Na vrućini pada krvni tlak i treba mu jaka kava za dizanje. Na sjeveru je tlak veći, dostatno visok, da kava treba biti slaba.
Uz tursku kavu, koja je najzdravija, Bosanci sjede i čekaju na čiju će stranu sreća (mjehurići pjene u fildžanima).

UMJETNOST I DROGA
Umjetnost i droga vrlo su blizke već po samim svojim magijskim zahtjevima i moćima. Mnogi umjetnici su se furali, bili ovisnici i tako dalje, ali ne treba se zavaravati. I drugi su se, a ne samo umjetnici, drogirali. A isto tako, bilo je trjezvenjaka među umjetnicima. O broju ovih ili onih ne možemo ništa pouzdano znati ni reći, jer su droge zakonom zabranjene pa se nitko pametan ne će hvaliti s nečim što će ga stajati slobode, a one koje se javno uživaju, znadu biti sramotne; dakle tajilo se je i radi ugleda. Bilo je u umjetnicima i opojnih stanja te vjerskih zanosa, a često i jednoga i drugoga. Znači, radilo se je ili o brijanju na droge ili na religiju, ili pak na obadvoje; u svakom slučaju posrijedi je uzhićenje, koje se u umjetnosti naziva nadahnućem.
Razne droge ne unose u ljudski organizam nešto novo što on već ranije ne bi imao. Droga bûdi već postojeće. Čovjek kao dio svemira posjeduje sve ono što postoji u svemiru. Prema tome droga ne s t v a r a novi osjećaj, nego probuđuje postojeći. Sedativi pak isto tako smiruju. 
Halucinogene droge razstavljaju svijest na proste faktore i vežu te dijelove svijesti na neki novi kemijski način, ali to je samo prenapregnuti način na koji funkcionira naša već postojeća svijest, odnosno podsvijest.
Za umjetnike je budnost njihove svijesti i «izlaženje» podsvijesti veoma bitno, da se ne veli presudno, jer je subjektivna irealnost čista mašta. Pomoću droge umjetnik postaje svjestnim onoga preko čega u «normalnome» stanju prelazi kao preko nebitnoga. A sve je bitno. Ali ako je sve bitno, nije sve zanimljivo. Zbog toga droga stvara euforiju, da iztakne ono što je zanimljivo, a iz jalovine nezanimljivoga izcrpi sve što bi zanimljivome moglo biti koristno. Ovo je takozvano prelijevanje energije. Sva energija koju čovjek ima potrebita je za euforiju, zanos, da bi se iztaknulo ono što se želi, ili ono što se predpostavlja da se želi, ili ono što će se tek željeti, odnosno postati.
Zanos napuhne jedan osjećaj ili skup osjećaja, od običnih polupraznih kesica nastanu šareni mjehuri. Na onoj granici gdje su mjehuri sasvim napuhnuti, dok još nisu puknuli, a nisu se počeli izpuhivati, tada se stvara.

KNJIŽEVNOST I SLIKOPIS
Malo je velikih književnih djela slikopis uspio pretočiti na zaslon. Ne može film kao medij zagrabiti duševnu dubinu jednoga Dostojevskoga, poslije kojega više nismo isti kao prije. Zato što književnost odkriva, spinozinski rečeno, pridjeve bitka t.j. sućine ili substancije, koji slikovnim obćilima nisu dostupni. Tvarne dimenzije nikako ne mogu nadomjestiti one duhovne. Od velebnoga djela kao što je «Zločin i kazna» izpadne obični nezanimljivi krimić. 
Valjda je najveći umjetnički doseg i zavidnu primjerenost postigao slikopis «Jedina Svanova ljubav» Volkera Schlöndorffa prema istoimenome književnom djelu Marcela Prousta iz romaneskne nizanke «U potrazi za izgubljenim vremenom». U glavnim ulogama Jeremy Irons i Ornela Mutti.

AKADEMIZAM I PRIMITIVIZAM U KNJIŽEVNOSTI
Akademizam u književnosti je ujedno i jedna od najvećih farsa koja bdije nad istinom i istovremeno ju zamagljuje i ne dâ čitatelju ono što mu nudi. Ovdje se prvenstveno misli na sveučilištne nastavnike. Oni kroje ukus. Intuiciju podređuju razumu. Njihova je književnost više ustmena nego pismena. Neprestano se boje kritike svoga slušateljstva i iz straha ne prodiru u pojave dostatno duboko. Strašno razvijenom kombinatorikom dovode u igru sve i sva, a sebe čuvaju za sveučilištarce.
Oni razpolažu gotovim istinama, njihova prevelika erudicija ne dopušta im vlastiti pogled, budući da vlastiti pogled podrazumijeva mentalnu higijenu. Selekciju u pamćenju ne smiju prakticirati zbog toga što njihov posao podrazumijeva objektivnost. Ne mogu se dva posla obavljati jednako dobro. Ili ovce ili novce.
Dakako, osim ponekih koji su se uspjeli uzdignuti iznad svega pa pozlaćuju sve čega se dotaknu. Oni su shvatili Heraklita kako mnogoznalost ne uči pameti, ali nisu na tome stali. Da bi se pokazali plodovi pameti i te kako su potrebna mnoga znanja
A sada nešto o primitivizmu u književnosti. On je previše napuhnut i smeten tako da ga je lako uočiti. Iztiče ono što mu šteti, uzima «na tapetu» ono što ne razumije, odkriva »toplu vodu», dodvorava se akademizmu, priklanja se autoritetu, uztrajava na nevažnome, s množtvom sirovih osjećaja prelazi u banalnost, djeluje po načelu neprirodnoga privlačenja; izcrpi moć na sitnicama, dokazuje predpostavku koja spada u neki drugi slog, želi se dopasti pod svaku cijenu, podilazi čitatelju, zatupljuje, obsjednut je kompleksom manje vrijednosti, razblažuje volju, a za uzvrat poslužuje pikanterije iz umijeća korištenja crta manjih odpora, trud oko junaštva izpada smiješan u smislu slijeganja ramenima, redovito podrazumijeva kola pročitanih knjiga za domaćice, sudi na neprirodan način, psihologiju svodi na mehaniku, svjestan je svoje slabosti pa je nasilan, po značaju je međunarodan, spušta cijenu duha u ime tvari, gledano fenomenoložki ne ide dalje od teorije odraza, zahvaća objektivnost na razini površne indukcije, slobodu doživljava formalno, brani se od onih kod kojih uživa povjerenje, često je nedovoljno pismen, služi se zvučnim izrazima na krivim mjestima, gledajući receptivno ponaša se kao pokrajinski brijač koji misli da mu stranke dolaze zbog toga što on zna sve što piše u novinama, ili gostioničar koji smatra da ljudi piju samo zato da bi se on obogatio.

JUHINE JUHE JUHA
Neki dan je neki novinar na televiziji (radiju, u novinama) razgovarao s nekim novinarom o nekoj novinarskoj emisiji o nekom novinaru.

NOVINAR I KNJIŽEVNIK
Danas se običava miješati novinare i književnike. S pravom, jer je devetnaesto i dvadeseto stoljeće iznjedrilo ovo dvojstvo u istoj osobi. Kao što bijahu recimo Matoš, ili Hemingway. Tako u jednome čeljadetu imamo i novinara i književnika. Tada ih je bilo premalo, a danas ih je previše.
Novinar skuplja vijesti o novim događajima i njihovim odjecima u odabranim krugovima ljudi te obavješćuje javnost kako bi se pojedinci upoznali s novìnama i dalje u svojim životima računali s tim svježim podatcima.
Književnik, naprotiv, služeći se poobćavanjem, odmišljanjem (abstrakcijom), sažima nebrojeno događaja i kroz sasvim neobičnu i posebnu, rek’bi “priču” (ono bitno u svim književnim rodovima i vrstama) stvara umjetnički odsjaj stvarne i maštovite, te tko zna koje još zbilje, kao novoodkriveni planet u svemirskome sustavu.
Novinar se bavi mikrokozmom, književnik makrokozmom. Novinar je svjetovan, književnik duhovan. Ako novinar pliva, pisac roni. Malo je jedan život, a da ne bi bio bolji i plodniji u jednome ili drugome.
Homo duplex* novinara-književika, da se razumijemo, uza sve pohvale za visoku kakvoću svojih izvješća, iliti djela, ipak je podvojenost osobe, koja se ne izlaže visokorizičnim životnim situacijama, motreći iz prikrajka i navijajući, drukajući za vlastite navijače, ili makar za ideoložke srodnike.
Daklem, kao novinar promiče sebe kao književnika, poput slikara koji se uzput bavi likovnom kritikom, pa ako slika abstrakcijom pljuje po figurativcima, ili obrnuto, pri čemu ne mora hvaliti sebi srodne, iako to redovito čini, kako bi upozorio na se.
Prava književnost, kao ni pravo slikarstvo, a tako je i s glasbom i ostalim umjetnostima, od filma do stripa, ne trpi toliku samoljubivost i subjektivnost, koja graniči sa solipsizmom. Tȁ kako će te shvatiti množtvo, ako nisi ni malo objektivan.
Ili je možda posrijedi upravo to. Glupo množtvo, medijski zatupljeno i ideoložki zasukano traži lakorazumljivo štivo, u skladu sa svojom pameću i naobrazbom, štivo koje će ga zabaviti, a ne zamisliti, razgaliti plićačkom mlakošću, a ne občiniti širinom nepregledne pučine, zaliječiti, ali ne izliječiti, počistiti, a ne pročistiti.
Od književnika se očekuje njegova subjektivnost, a novinar bi trebao biti objektivan. Međutim događa se da je novinar, uglavnom pod utjecajem, bilo vlastitih ideoložkih predrasuda, bilo tuđega gospodarsko-političkoga pokroviteljstva, subjektivan kao i književnik, što se od njega ne očekuje.
U našem vremenu, gdje se je novinarstvo srozalo na najniže grane profesionalne etike, kada nezavisnoga i nezavistnoga novinara treba tražiti kao iglu u plastu sijena, ili kao što je Diogen iz Sinope u Ateni svijećom u podne tražio čovjeka, kada su se gotovo svi povezali s političarima na ovaj ili onaj način, živeći na narodnoj grbači u monopolističkoj oholosti, postavlja se pitanje što takova jedna sastavnica radi pored književnika u istoj osobi i kako i koliko utječe plivač na ronioca i ne stanuje li iskonska književnost ipak negdje drugdje, u manje obterećenom susjedstvu?
--------------------
*lat., podvojeni čovjek

RAT GRAFÍTIMA
Jedne večeri u vrijeme Studentskoga pokreta u Parizu 1968. na zidu preko puta kavane pojavila se je nazidnica: Bog je mrtav – Nietzsche. Sutra ujutro je osvanuo odgovor: Nietzsche je mrtav – Bog.
Tako je u početku Domovinskoga rata 1991. u Splitu na pošti netko napisao: Ovo je Srbija. Drugoga dana moglo se je pročitati: Budalo, ovo je pošta.

IZTRAŽIVAČKO NOVINARSTVO
Pravim, poštenim, istinoljubivim novinarima uvijek se iznova čini velika nepravda i nanosi šteta u raznim oblicima.
Vrijeđa ih se i ponižava, zato što su im struku omalovažili, unizili te omrzli razni novinarski sluge, izprva jedne, a potom više raznih stranaka, t.zv. veliki oglašivači, velepoduzeća, elite, kaste, staleži, mafije, klanovi i klonovi.
Zahvaljujući novinarstvu, mi se obavješćujemo o stanju stvari u domovini i svijetu. Stječemo vrijedan dio naobrazbe. A najveći među svim novinarima su iztraživački novinari. Ti su i takovi ljudi, predani svome novinarskome pozivu, najdragocjeniji, jer nepristrastno iztražuju bitne istine suvremenih zbivanja, a ne sporedne događaje i govorkanja. Pred njima kapa dolje. I svaka im čast.
Ali oni su najugroženija vrsta. Malo ih ima. Progonjeni su i trpe pritiske, tuku ih i ubijaju. U svim državama svijeta. Nekoć i danas. Negdje više, negdje manje.

KNJIŽEVNOST I TELEVIZIJA
U naše vrijeme gotovo da su se uvriježili stavovi kako je dalekovidnica knjizi preotela čitateljstvo i prikovala ga pred svojim zaslonom, da televizija književnosti čini štetu, da književnost smeta televiziji, da je zavladalo «doba slike svijeta», što jest djelomična, ali ne i cijela istina, a zapravo se radi o suradnji i izpomoći tih dvaju obćila.
Književnost i radio su se već ranije pomirili i uskladili, iako njihovo približavanje nije dovršeno. Nešto slično dogodilo se je i sa slikopisom, samo što je film u odnosu na književnost nešto bliži kazalištu nego krugovalu.
Za razliku od kazališta koje je izključivo u službi književnosti kao osnovnoj podki (pače i nijemo kazalište potrebuje predhodni pismeni izraz, ako teži ikakovoj dugovječnosti, a ne želi biti pokrajinski igrokaz), dakle za razliku od kazališta koje stoji na književnosti, televizija ima i drugih uporišta i zadaća.
Književnost je sve do pojave masovnih sredstava priobćavanja bila jedina trajna i posvemašna veza među kulturnim ljudima. Bilo je i drugih oblika posredništva unutar jedne, ili među različitim kulturama, kao što su glasba, ples, slikarstvo, ali književnost u širem smislu, u koju je uključena filozofija, religija i znanost, glavno je svjedočanstvo za uzpostavu povijesti.
Televizija kao kraljica mas-medija guta sve do čega stigne. Jedan od vrućih kestena joj je književnost s kojom se muči. Međutim književnost od televizije ne očekuje da bude progutana, književnost od televizije očekuje biti i već jest promicana. Toliko o tome koliko književnost zahtijeva od televizije. Televizija, napokon, nema što izgubiti, dapače bit će pametnija – što ne znači i ozbiljnija – naravno, ako to želi. Kako bilo da bilo, njena je velika zasluga u podizanju razine obće pismenosti.
A zašto bi televizija trebala željeti usluge književnosti? Zato što joj nedostaje dimenzija individualnosti koju posjeduje književnost. Zašto individualnost? Zbog skrovitosti. A zbog čega intima? Zbog razvoja osobnosti.
Bile knjige odtisak olovnih slova na papiru, ili pak izgledale kao računalni silicijski čipovi, grozdovi digitalnih podataka, ne mijenja na bîti. Hrana za intimu, potreba za osobnošću uvijek će postojati. A što ljudi bude sve više, to će i potreba za književnom duševnošću biti sve veća.
Sva javna obćila služe književnosti, kao uostalom i svakodnevni život. Dubinu koju nalazimo u književnosti nitko ne može ugroziti. Privremeno smanjenje želje ne znači trajnu odbojnost, nego možda samo predah. Jaki izvori nikada ne presušuju i uvijek ima netko tko ih traži i tko na njih pazi.
Prema tome, utoliko televizija ne ugrožava književnost, naprotiv i prije su se knjige srazmjerno malo čitale. Zato odabirno pogledajmo televiziju da ne zaboravimo na knjigu.

METAFIZIKA GLASBE
U svim je kulturama glasba jedna među najvažnijim sastavnicama. Ona ima svjetovno, ali i obredno obilježje.
U indijskim Vedama, poglavito Rg-Vedi, kao i u grčkim orfičkim himnama, ljudi se na misterijama u podpunoj predanosti izravno obraćaju bogovima. 
Pitagorovci su pod utjecajem orfika dijelom glasbeni praktičari, ali i prvi teoretičari glasbe na Zapadu. Za Pitagoru je glasba harmonija¹ sfera². A Harmonija bijaše božica, lijepa kći boga rata Aresa i božice ljubavi Afrodite. Sklad se zasniva na dvjema krajnjim suprotnostima, mržnji i ljubavi.
Platon bi uveo svojevrstnu cenzuru. Bojovnik prije pohoda u boj ne bi smio ni pjevati ni slušati tužbalice, da ne bi izgubio volju za ratovanjem i vjeru u pobjedu, nego ritmom nabijene poletnice koje ga potiču na ratničku djelatnost. Tako da se i dan-danas u službovnoj vojsci ne slušaju balade, nego koračnice. I to zahvaljujući barunu Trenku i njegovim pandurima.
Za Aristotela umjetnost, prvenstveno pjesništvo, ima moć katarze³ tj. pročišćenja nepoželjnih osjećaja. Ako ovo vrijedi za sve umjetnosti, onda vrijedi i za glasbu. A pročišćenje je po Croceu stanovito oslobođenje.
Kršćanstvo je zatvorilo, imenito rimski car Justinijan 529. godine, sve grčke filozofske škole. Također su zatrti svi poganski kultovi pa tako i muzički, koje nije moglo ili htjelo ugraditi u vlastito poslanje i oslobodilo čovjekovu volju.
Dakako muzika je širi pojam od pojma glasbe. Muzika se odnosi na svih devet Muza, a glasba samo na jednu od njih, a to bijaše Polihimnija.
S vremenom je Crkva razvila svoju glasbu i omogućila njen neslućeni razvoj od srednjovjekovnih pjevanih molitava, korala i madrigala do Vivaldija i Bacha.
U okrilju islama možemomo pratiti sufistički razvoj vjerske glasbe koja uključuje pjesmu i ples do transa. Na taj se način postiže mistično opuštanje i liječenje duha i tijela. Uzprkos protivljenju vodećih mula, sufizam kroz vjerska bratstva djeluje na raznim stranama muslimanskoga svijeta od Maroka do Pakistana. 
Iako je glasbu razumski težko objasniti, ima i takovih motrišta što smatraju da je moguće, ali ne dostatno. Jer glasba je višedimenzionalna. Njoj se pristupa i razumom i voljom i intuicijom, a bome i osjetilom sluha.
Glasbeni analitičari i matematičari, muzikolozi i skladatelji, u baroknoj glasbi vide simetriju i asimetriju, a u suvremenoj eksperimentalnoj antimetriju. I evo nas opet natrag na sâmo izhodište do Pitagore i ovisnosti visine tona o duljini žice.
Nakon dugo vremena Schopenhauer ulazi u samu bît glasbe. Ona je čista metafizička volja. Nema dubljega poimanja glasbe.
Friedrich Nietzsche u «Rođenju tragedije iz duha muzike» postavlja apolonsko, red i sklad te dionizijsko, pijanstvo i razpojasanost, kao dva osnovna načela ljudske obstojnosti. Ovaj njemački filozof, pjesnik i jezikoslovac poljskoga plemićkoga podrijetla, ne samo da je duboko shvaćao glasbu već je i sâm skladao. To je najviše što netko može učiniti.
Marksistička filozofija uopće pa onda i estetika preuzimala je od Hegela sve što joj je odgovaralo te tako i «smrt umjetnosti». Ono što joj nije odgovaralo to je «okretala na noge». Tu je ujedno kraj sve te metafizike koja im nikako nije odgovarala. Metafizičare su tretirali kao mračnjake i vjernike. 
Jedino se je od stare novojugoslavenske garde Ivan Focht u «Uvodu u estetiku» usudio na glasbu javno gledati pitagorovski, metafizički, odn. promatrati filozofiju glasbe bez sveprisutne marksističke cenzure.
U zapadnome uljudbenom svijetu glasba se je sve više i više odvajala od pjesništva i plesa. Osim utjecaja gospela u Crkvi, pojedinac više ne sudjeluje u obredu, nego sluša i gleda izvedbe u koncertnim dvoranama, ili doma na radiju, televiziji, s ploča, traka, cedeeva i t.d.
Rock and roll i hipi-pokret pod utjecajem droga otvaraju zapadnu glasbenu dušu i preuzimaju sastavnice nezapadnih neposrednih obrednih uljudaba. Glasba se više samo ne sluša, nego se uza nju i pjeva i pleše, kao na pučkim svečanostima. To duhovno metafizičko šarenilo očitovalo se je u pojavi nove mode osobito odijevanja i slobodnijega ponašanja. Crno-bijeli europocentrični svijet je zauvijek nestao.
--------------------
¹grč. χὰρμο̃νια, hàrmōnia – sklad;
²grč. σφα ι̃ρα, sfaira – kugla, lopta
³grč. κάθαρσις, katarsis - pročišćenje

SOKRAT I PUNKERI
Sokrat nije pisao. Ironično je tvrdio kako je pisati bezsmisleno, jer kada knjigu nešto pitaš, ona ti ne će znati odgovoriti.
Tako su punkeri s kraja 70-tih na početku rekli da ne će snimati ploče ni vrbce, nego će svirati samo uživo.
Međutim, da su Sex Pistols, Clash, Ramones i drugi ostali pri svome, mi danas ne bi imali što slušati kada primjerice idemo plaćati porez. Gdje jašu na malima, a velikim dužnicima opraštaju dug.
Isto tako da Platon, Aristotel i Ksenofont nisu zapisivali Sokratove misli, pitanje je bismo li mi danas znali što je vrlina te bismo li ju mogli razlikovati od vjerske krjeposti.
Dakle, radi skromnosti, ili bahatosti, ne bi bio postignut obćepovijestni cilj. A zbog, ili samo zbog, tehničkih razloga.

STALJIN NA WOODSTOCKU
Zanimljiva je izjava bivšega visokoga sovjetskoga obavještajnog častnika, koji je prebjegao u Englezku, kako je SSSR u vrijeme Hladnoga rata šestdesetih, kao organizator i proizvođač, otvorio put droge s Iztoka na Zapad, ne bi li podkopao protivnički kapitalistički sustav.
Ako se obavještajcima išto može vjerovati, iz ove izjave bi se moglo neposredno zaključiti, da su boljševici zaslužni za hipi-pokret ili Djecu cvijeća (Flower power). Ako je tomu tako, onda im ipak, jedino za to, valja odati priznanje.
Ako njihov komunistički veleprevrat nije valjao ni u cjelini ni u dijelovima, zacijelo je iznjedrio najbolji ljudski pokret na svijetu, koji je upozorio na prirodu oko nas i u nama, nenasilan (Peace brothers) i neodvojiv od rock-glasbe (Sex and drugs and rock and roll), pohotan i razpojasan od otvorenosti, uviđavnosti i ljubavi (Make love, not war), podpuno oprječan njihovu prestegovitom i krvoločnom svevlašću, osnovanome na međuljudskome nepovjerenju, o čemu svjedoče A. Solženjicin¹, A. Zinovjev², K. Steiner³, M. Kundera* i drugi.
I na kraju krajeva, ako taj i takov sovjetski komunizam nije uspio podkopati «truli» zapadni kapitalizam, dapače devedesetih će se dogoditi upravo obrnuto, nesvjestno je sudjelovao u oblikovanju nečega dotada nezamislivoga i jedinstvenoga u povijesti čovjekova svijeta, kratkotrajnoga kao što je kratkotrajna sreća. 
----------
¹«Arhipelag gulag»
²«Polet naše mladosti»
³«10 000 dana u Sibiru»
*«Šala»

ROCK AND ROLL SHOP*
Najveći umjetnički buntovnici druge polovice XX. st., što su protiv družtvenih i osobnih nepravda i nečovječna prebogatstva, dizali svoj glas pjesmom, postali su ono protiv čega su se borili. S ponekim tobože dobrotvornim koncertom.
--------------------
*engl., trgovina

JEAN MICHEL JARRE U MOSKVI
Nakon otvaranja SSSR-a, najveći koncert u Moskvi održao je francuzki glasbenik Jean Michel Jarre. Valjda su sovjeti jedino za njega - sa Zapada - znali odprije, iz vremena boljševičkoga komunizma.
A zašto i kako je upravo on probijao medijsku blokadu Željezne zavjese? Pa valjda zato što mu skladbe uglavnom nemaju riječi. A ono malo riječi nema veze s politikom.
U prvi plan je izbilo ono najbolje, iztočnjački ritmovi i gagarinovske svemirske skladbe. I to je bio pun pogodak.

MOZARTOVA GODINA
Ima bezbroj dokaza kako narod više voli mrtve, nego žive umjetnike. Dok je živ bave se njegovim životom, a tekar kada umre, njegovim djelom. Za života ga mrze, a poslije smrti slave i dižu u zvijezde.
Tako Austrijanci od Mozartove godine rade veliku promičbu. Osobito u njegovu rodnome Salzburgu. Posvuda se svira njegova glasba. Možete kušati svježe Mozart-kugle, istoimene torte i još sto čuda. Iz svih izloga gledaju slike i kipovi Mozarta. Vrtuljci, balovi, baloni i cijeli cirkus.
Sve je to lijepo i dobro. Kada ne bi bila istina, da oni zapravo peru ljagu sa svojih predaka, koji su dopustili da taj glasbeni genij skonča u krajnjoj bijedi i završi u grobnici bezimenih, a na sprovodu nije bio nitko ni s Dvora ni iz Crkve, za koje je itekako puno skladao i svirao, nego samo njegov vjerni pas.

PRISILNI KONCERT
Poznata pjevačica starogradskih pjesama ima nastup u KPD Lepoglava. Gledalište je bilo dubkom puno. A ona će:
- Hvala vam što ste došli u tako velikom broju!

PAVAO I SAVAO
Bivši pijanci najljući neprijatelji pića. Bivši pušači najveći progonitelji pušača.

DOBROBIT RELIGIJA
Da nema religija svijetom bi zavladao veliki nered. One traju tisućama godina i služe kao ćudoredni i svjetovni oslonac onima koji vjeruju, ali i onima koji ne vjeruju.
Valjda ne treba ponavljati da se istim riječima pišu i tragedije i komedije.

OPUS DEI I DA VINCIJEV KÔD
Polutajni crkveni red Opus Dei okomio se je na knjigu Dana Browna «Da Vincijev kôd», po kojoj je snimljen istoimeni film, gdje se govori o Judinu evanđelju, koje Crkva ne priznaje.
U javnoj razpravi između pristaša jednih i drugih, uglavnom vjernika i nevjernika, najviše su se okoristili jedni i drugi. Malo protivnika si učini tako veliku promičbenu uslugu.

TRGOVINA GRIJESIMA - INDULGENCIJA*
Ima nekih sličnosti između hinduizma, đainizma, budizma i kršćanstva.
Budizam se je razdijelio na Velika i Mala kola. Mahajana budizam (Velika kola) štuje Budu kao kršćani Isusa Krista. Hinajana budizam (Mala kola) pak uztraje na vlastitome probuđenju i samopostanku Budom.
Ranim kršćanima Isus Krist bijaše uzorom do poistovijećenja¹, a ustanovljivanjem Crkve sve se je promijenilo.
Crkva je počela trgovati grijesima i oprostima. Zato se katolištvo poslije razlaza s pravoslavljem još Focijevom šizmom 867., a u podpunosti 1054. ponovno razkoljuje u XVI. st. i nastaje Reformacija. Luthera ne zanima ništa osim Evanđelja i samo Evanđelja.
Kada je riječ o svakodnevnome životu trgovanje grijesima se događa i odvija pred redovitima građanskim sudovima.
Kada je religija u pitanju, imamo primjer Martina Luthera iz Erfurta, koji se je u Wittenbergu 1517. godine s 95 teza pobunio protiv indulgencije, iliti trgovanjem oprostom od grijeha.
Davno prije, upravo je tome slično hinduističko brahmansko² trgovanje karmama³ najprije Mahaviru Đinu i poslije Gautamu Budu natjeralo na odlazak u samoću. Oni su odigrali sličnu ulogu, samo što je tamo bila riječ o karmi. Zabranili su si imanje novca i okrenuli se prošnji.
Ono zajedničko im bijaše razkolništvo u odnosu na postojeće religije, katolištvo, odnosno hinduizam. 
--------------------
*lat.: indulgere – biti blag, obziran, popustljiv (B. Klaić:«Rječnik stranih riječi»)
¹lat.: imitatio Christi – oponašanje Krista
²sansk.: brahman – svećenik; drugo je Brahman – sveobuhvatni bitak (Č. Veljačić)
³sansk.: karma – djelo; zbroj dobrih i loših djela

OBRANA ISUSA OD NEVJERNIKA I GRJEŠNIKA
Za razliku od Mihaila Aleksandroviča Berlioza, urednika MASSOLIT-a iz Bulgakovljeva romana «Majstor i Margarita», koji objašnjava pjesniku Ivanu Nikolajeviču Ponirjovu, koji piše pod pseudonimom Bezdomni, kako je Isusa, veli, opisao doista u najtamnijim tonovima, s druge strane tvrdeći kako Isus uobće nije postojao, jer da ga ne spominje ni Josip Flavije, mi se ovdje slažemo s drugom tvrdnjom da je Isus i te kako postojao, jer tomu svjedoče Evanđelja, službena i neslužbena. Ne osnivaju se religije na izmišljotinama, kako bi odgovaralo boljševičko-komunističkome komesaru, inženjeru ljudskih duša i jako važnom suradniku u ministarstvu istine.
Potežkoća nije, daklem, u njegovu postojanju, nego u činjenici da se njemu na leđa svaljuje previše grijeha. To što je on «jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta» ne znači da zlo treba činiti svjestno, nadajući se kako će nam sve biti oprošteno.
Svatko bi se sam trebao pobrinuti o svojim grijesima i njima se pozabaviti, kako se ne bi ponavljali, a ne uvijek sve loše prebacivati na drugoga.

SUDNJI DAN
U zagrebačkoj Frankopanskoj je iznad cijele ulice prevješeno promičbeno platno koje upućuje da u Gavelli igra predstava «Sudnji dan» Ödöna von Horvátha.
- Je l` večeras Sudnji dan? – pitao je netko na blagajni. Na to blagajnica dobaci:
- Nije večeras. Sutra.

PODRUŽNICE PAKLA
Jedan naš iztaknuti dramski umjetnik neuobičajena ponašanja izgubio je na kocki ni manje ni više nego stan. Nakon toga je izjavio: Kockarnice su paklena mjesta gdje stoluje Vrag.

KATOLIČKA CRKVA I NEW AGE*
Crkva i papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici odbacuju New Age kao protivnički i neprijateljski pokret. Crkva si je načinila medvjeđu uslugu poradi vlastite izključivosti.
Katolička crkva i Novo Doba se ne izključuju, samo se možda nedovoljno uključuju. Novo Doba se postmodernistički poigrava poviješću, citira i reciklira, ali ne niječe povijest i sve njezine stečevine.
Međutim u odklonu Crkve spram Novoga Doba, ona očito nije usmjerena na povijest, odn. prošlost, nego se radi o borbi za budućnost.
S druge strane, ne treba biti siguran da svećenici u župnim dvorima ne slušaju novu «klasiku», t.j. New Age glasbu.
--------------------
*engl., Novo Doba

BUDISTIČKA BEZBRIŽNOST
Jedno od glavnih obilježja suvremenoga čovjeka je po Martinu Heideggeru briga¹. Ljude više muče brige od siromaštva. Stoga se o osvješćenju ove težkoće valja posebno pobrinuti, da se ne bismo zabrinuli.
Briga je kao gusta magla. Što veća to gušća. Kao što magla zastire oblike bića, stvari i pojava i ne da mjesta vidicima, tako briga ograničuje pojedinca na rješivu ili nerješivu potežkoću njegove stvarne ili moguće obstojnosti te mu zakriva i skriva bolje i opuštenije strane njegova bića i bivstva. 
Ona je dio cjeline, ali se duševnim izobličenjem pretvara u prividnu cjelinu. Dio za sve². Tjera čovjeka da doslovce ne vidi dalje od nosa.
Zabrinut čovjek je osjećajno i tjelesno manje odporan od bezbrižnoga, tako da se može umoriti pa i oboljeti.
Kada bismo poslušali izpostnika Budu što kaže o brigama, svima bi nam bio puno lakši život. Ako možeš riješiti težkoću nema se potrebe zabrinjavati, a ako ju ne možeš riješiti, brigom si samo otežavaš situaciju.
--------------------
¹njem.:die Sorge
²lat.: Pars pro toto

TEOLOGIJA OSLOBOĐENJA*
U Južnoj Americi se je dogodilo družtveno čudo koje je iznenadilo i vatrene kršćane i gorljive marksiste širom svijeta. Dva se nepomirljiva nazora stopiše u jedan. Bogoštovno katolištvo i bezbožni marksizam nađoše se ruku pod ruku u borbi protiv krupnoga kapitala Sjeverne Amerike.
--------------------
*O tome više G. Gutierrez:«Teologia de la liberacion»,1971.,«Teologija oslobođenja»,1989.

MARADONA I WOJTYLA
Poslije glasovitoga argentinskoga nogometaša i hrvatskih korijena, Diega Maradone, težko je biti nogometaš. Poslije pape Poljaka Wojtyle, po vlastitim riječima, podrijetlom Bijeloga Hrvata, težko će biti Papa.
Maradona je darovao veliki novac siromašnima i tom prigodom ga je u Vatikanu primio papa Ivan Pavao II. i pohvalio njegov velikodušni čin odricanja. Na to mu je Maradona, pokazavši na vatikansko silno bogatstvo, uzvratio: - Što vi sve ovo ne razprodate i razdijelite sirotinji?

PREDPOVIJEST NEKIH SVETACA
Nakon Isusa Krista zacijelo su svetci, znani i neznani, ono najvažnije i najvrjednije što je iznjedrila kršćanska vjera. 
Ali nisu svi svetci oduvijek bili pobožni i krjepostni poput svetoga Bogdana Leopolda Mandića. Neki među njima su u mladosti bili vjetropiri što trčaše za suknjama i volješe sladki i veseli život te ratovanje. Neki su morali dodirnuti samo dno života da bi se preobrazili.
Sveti Augustin u «Izpovijestima» uz ostala mladenačka previranja opisuje i svoje ljubavne jade, da ne velimo veliku žudnju za ženama. Ono što bi se reklo, bio je prepotentan. Ali doslovce, a ne u smislu poze. Svetomu Franji Asižkomu, izprvice ratniku, trebalo je pasti u robstvo da bi se preobratio. A papa Wojtyla, čijem posvećenju upravo svjedočimo, prije zaređenja za svećenika bijaše glumac u kazalištu.

KAIROS IZ PREDGRAĐA
Dobra prilika ne nudi se često. Sretni trenutci nisu množtvena pojava. Građanin s ruba družtva najbolje zna izkoristiti dobru priliku. Samo ju on čeka i vreba cijeli život. Oni iz središta nemaju vremena za čekanje, jer su već previše uključeni u razne sustave.

MARKO POLO
Već i ptice na grani pjevaju, a ne samo ugledne svjetske i domaće enciklopedije pišu i slikaju kako Marko Polo, veliki svjetski putnik, koji spada u družtvo Columba, Magellana, Vasca da Game i drugih velikana, potječe s Korčule. Povjestničari razpolažu izpravom o njegovu podrijetlu. Na zelenome otoku Korčuli u cvjetnorenesansnome gradu Korčuli je rodna kuća Marka Pola u kojoj jest ili će biti muzej. Već su se i Talijani s time složili, jer je nepobitna istina.
Samo jedan novinar Globusa, koji dakako nije ni Željko Malnar ni Tanja Torbarina, dovodi u pitanje njegovo hrvatsko podrijetlo. Kako to?
Kako bismo mogli protumačiti ovu pojavu? Uzporedimo hrvatsko pospremanje vlastitoga doma i stvaranja modernoga hrvatskoga identiteta s bilo kojom športskom utakmicom, možemo zaključiti da se i najboljim igračima omakne nehotični autogol. Međutim čemu namjerni samopogodak?
Onima kojima je prvenstveno stalo do samodopadnoga skupljanja bodova u javnosti na temama kojima nisu dorasli valja poručiti da njihov trud spada u štivo javnoga ogovaranja rodbine.
Zato naši pomorci nisu falili. Svakodnevno nas i naše goste vozi morem uz Bartula Kašića, Vladimira Nazora i drugih također brod Marko Polo.
Da se ne bismo posvadili o tome tko je i odakle je Marko Polo, koji između ostaloga nije iz Kine (Kinezi pjevaju o Marku Polu iz Hrvatske) morao donositi tjesteninu u Veneciju, tada glavni grad Dalmacije, jer makaruli i makaruni imaju svoje grčko-rimsko podrijetlo, bilo bi bolje o njemu voditi razgovor u prelijepoj Korčuli uz pašticadu s njokima i bocom Plavca maloga s Pelješca u konobi Marko Polo nedaleko njegove kuće u ulici Marka Pola.

PETRIĆ I TASSO
Na osnovi svojih stavova iz djela «O poetici» Frane Petrić i Torquato Tasso, pjesnik «Oslobođenoga Jeruzalema», vodili su za života žestoke razprave oko estetičkih pitanja.
Budući da su oba sahranjeni u crkvi sv. Onofrija u Rimu, njihov razgovor bi mogao potrajati vječno.

IMITATIO KIERKEGAARDI*
Ponekad treba izbjegavati predmet užitka. Da bi se pri ponovnome susretu, doživjelo neponovljivo uzhićenje. Tako su računali hedonisti od Kirenjana i epikurovaca do profinjenih zavodnika današnjice.
Jedan nadobudni student filozofije čita Kierkegaardov «Dnevnik zavodnika». Tamo piše da ljubljenu ženu treba malo ostaviti kako bi ju još više volio.
Hodao je s lijepom kolegicom i postao nemogućim, tako da je otišla. I stvarno, ljubav ga je skoro ubila.
Kada se je vratila, bilo je prekasno. Više ju nije volio. A ni ona njega.
--------------------
*lat., oponašanje Kierkegaarda

ZOLA PROTIV CÉZANNEA
Zašto se je Émile Zola u svome «Djelu» okomio na Paula Cézannea, preko kojega ne pušta impresioniste na povijestnu pozornicu? 
Zato što je Zola naturalist, a naturalisti impresiju podrazumijevaju u klasičnoj figurativnoj objektivnosti. Kod impresionista ima previše dojmova, a premalo vjernih prirodnih slika.
Poslije će Picasso i Matisse figurativnost dovesti do absurda i abstrakcije. To je Zola predvidio i tomu je stao na put.