Opazke VII

Piše:

Ivan Zoretić

PRERADOVIĆ I BAUDLAIRE
Zanimljiva je bila emisija Hrvatske televizije - a gdje veoma načitani kritičarski četverac u kasnu uru razgovara o kulturnim i inim pojavama u družtvu. Međutim, unatoč svoj svojoj naobrazbi i najboljim namjerama, ipak su četiri mudraca malko ponizili hrvatskoga pjesnika pravoslavne vjere Petra Preradovića (Bože mili, kud sam zašo!, noć me stigla u tuđinju, ne znam puta, ne znam staze, svud gô kamen noge gaze, trudne noge po pustinju!) pred Charlesom Baudlaireom:(Čas je da se opajate! Da ne budete mučenici i robovi vremena, opajajte se bez prestanka! Vinom, poezijom ili krjepošću – kako vam drago).
Ništa čudno. Navikli smo mi na to i na još puno gore, kao magare na batine. Jer se radi o nacionalnome kompleksu, kojega nosimo valjda od gubitka samostalnosti. Svoga ponizi, drugoga uzvisi. Tko god upadne u taj kolosjek, nema mu spasa. Skupljaj «bodove» da bi te netko primijetio.
Ali ako ćemo zapravo, Preradović je još dublji, jer dijagnosticira egzistencijalnu izgubljenost prije Krležina «Povratka Filipa Latinovicza» i Sartreaove «Mučnine», a Baudlaire pjesničkom prozom propisuje međusobno protudjelatne lijekove.
Ove Preradovićeve stihove iz pjesme «Putnik» možemo čitati bezkrajno svemirski, ljudski i više nego samo ljudski, prema čemu je Baudlaireova pjesnička proza čisto savjetodavne naravi.
Ali da Francuzi imaju jednoga Preradovića, kao što nemaju, njega bi školarci u cijelome svijetu imali kao obvezatnu lektiru.

STARČEVIĆ I KVATERNIK
Ante Starčević i Eugen Kvaternik bili su prijatelji još sa studija filozofije i teologije u Pešti. Osnovali su Stranku prava i borili se za hrvatsku samostalnost.
Starčević je bio protiv pobune, koju je Kvatrnik spremao, držeći da nije sazorilo vrijeme. Međutim Kvaternik je ipak u Rakovici 1871.  podignuo ustanak. Izdat će ga i ubiti kordunski Vlasi.
Te je noći, vele, Starčević posijedio.

SUKLADNE ZAMISLI
Redatelj Jean Renoir prisjeća se riječî svoga otca slikara i kipara Augustea Renoira odprilike ovako. Ne bi trebali mladi nego stari ljudi ići u rat. Tada bi bilo puno manje ratova, jer se starim ljudima ne ratuje.
U skladu s ovom i ovakovom logikom stvari, moglo bi se doći do uzporednoga zaključka, da mladi ljudi poslije škole ne bi trebali ići raditi nego uživati u životnim radostima do mile volje, a kada im više ne bude do ludorija da onda idu raditi. Međutim rad ne ukinuti; tko hoće, neka radi.
Dakle da se najprije ide u mirovinu, a onda na posao.

GJALSKI NA KOLODVORU
Siromaštvo devetnaestostoljetnih pjesnika, njihova sušica i prerani odlazci, tragične smrti slikopisnih zvijezda sredinom dvadesetoga stoljeća i smrti rock-ikona povezane s težkim drogama te političkim i luđačkim ubojstvima u drugoj polovici prošloga stoljeća izhodili su modom lijepoga mrtvaca i po mogućnosti vječne slave.
S druge strane imamo živahnu životnost umjetnika u poodmakloj dobi što prelazi cijelo stoljeće. Pàpa Rogoz, koji je glumio još u «Ekstazi», napisa knjigu:«Mojih prvih sto godina».
Svi se još sjećamo Tadijanovićevih stotinjak i više rođendana. Mogli bismo samo stogodišnjake, vani i doma, nabrajati do sutra.
Iako bi po godinama ovima navedenima mogao biti sinom, jedan o posljednjih hrvatskih plemića Ksaver Šandor Gjalski dobro se je držao i u svojoj dubokoj starosti. Ni u poznim godinama nije žalio vremena doći nešto ranije iz svoga dvorca «pod starim krovovima» na željeznički kolodvor u Zaboku. Do dolazka vlaka za Zagreb uživao bi gledati ženske… noge. 

OD BALZACA DO DALÍJA I NATRAG
Ima umjetnikâ, pogotovo u novije vrijeme, kojima se posreći živjeti ne samo za umjetnost nego i od svoje umjetnosti. Većina ih u stvarnome svakodnevnom životu jedva veže kraj s krajem, pliva u dugovima, vazda u neskladu između potreba i mogućnosti.
Najprije dođe slava, ako dođe. Nekima nikada ne dođe, a mogla bi. A slavnomu je triput teže bez novca. Bogatstvo dođe ili prilično kasno ili nikada. Često puta tek nasljednici beru plodove s voćaka što su ih umjetnici posadili. Tko zna, možda je i bolje tako, jer valjda nema čovjeka kojega novac nije pokvario.
Poslušajmo tvorca izreke, koju su mnogi poslije prisvajali: «Neka se piše pa makar i dobro». Tim je riječima Salvador Dalí postao pretečom suvremenoga shvaćanja slave i popularnosti. Talijanski capo di mafia Berlusconi ovu je zamisao proveo u djelo, tako što u vlastitim javnim obćilima dopušta novinarima da pljuju po njemu.
Dalí u svome samoživotopisu veli kako je sudbina umjetnika da umre sâm i od gladi. Međutim on je svojim životom opovrgnuo ovaj stravični scenarij i umro u bogatstvu, obožavan diljem svijeta, sa svojim nadrealističkim muzejom u katalonskome Figuerasu.
Jedan među mnogima kojemu nisu baš cvjetale ruže, ili ipak uzprkos svemu možda jesu, bio je Honoré de Balzac. Prepričava se stoljećima kako nije bilo čovjeka u starome predhausmanovskom Parizu kojemu Balzac nije bio dužan novaca. Sastane ga tako na ulici jedan njegov potražitelj i veli da mu vrati posuđeno, jer da je i sâm nekomu dužan i mora mu vratiti dug. A Balzac će nato: Pa što se zadužujete na moj račun? 

ODJEK STOSSMAYEROVE ČESTITKE
Biskup Josip Juraj Strossmayer se je na prvome Vatikanskom saboru 1870. zalagao protiv dogme o nepogrješivosti Pape. Na slavonskoj hrastovini, prodavanoj za pragove europskih željeznica, sagradio je Akademiju i osnovao Modernu galeriju. I uobće velike su njegove zasluge za hrvatski narod.
Katedralu u Đakovu dao je izgraditi u slogu pomirenja zapadne i iztočne Crkve. Njegova tada službeno nepriznata ekumenska djelatnost dosegnula je vrhunac kada je čestitao ruskome patrijarhu tisućljetnu obljetnicu Pravoslavne crkve.
Nedugo zatim došao je austrougarski car i hrvatski kralj Franjo Josip I. otvoriti Hrvatski glasbeni zavod i položiti kamen temeljac za Hrvatsko narodno kazalište. Pri pozdravljanju s domaćim velikodostojnicima zapita Strossmayera: Vaša svetosti, jeste li bili bolestni?, a biskup odgovori: Nisam, Vaša visosti.

HAŠEKOVA STRANKA
Oprezni putnik kroz povijest s pravom vidi samo Scile i Haribde državoslovnih putova i bezpuća povijestne zbiljnosti. Ali ima i takozvanih lijepih stvari kojima se svi divimo i u kojima svi uživamo, ako o njima znamo i ako ih prenosimo novim naraštajima. Evo jedne iz čežkih pivnica
Nema u pivnici puno mudrolije kao u kavani. Nema ovaj bi ovo, onaj ono, kao kod nas. Podrazumijeva se da, osim rijedkih izuzetaka, svi koji tu dolaze piju pivo. Čim netko uđe i sjedne za stol, odmah mu poslužitelj bez pitanja i naručbe donese oveći vrč piva, a pored toga papirić na kojemu na licu mjesta tintenom olovkom povuče jednu crticu. Kada se popije jedan, brzo pred gosta stiže drugi, pun vrč i nova crtica na papirić. Kod pete krigle, njihov donositelj preko četiri crtice povuče dulju petu. I tako dalje. Kao pisanje u kartanju tablića. 
U zlatnim vremenima austrougarskih pražkih pivnica, kada je Jaroslav Hašek svoje veledjelo «Doživljaji dobroga vojnika Švejka za vrijeme svjetskoga rata» smišljao i pisao možda djelomice upravo Kod Fleka* u družtvu živahnih pjesnika i drugih slobodnomislećih umjetnika, prijatelja, poznanika i pristaša, nastala je valjda najzanimljivija stranka u povijesti ljudskoga roda: Stranka postupnoga napredka u granicama zakona u Češkoj. Ta šaljiva družina izvodila je političke ludorije, a na skupštinu stranke 1911. sjurio se je cijeli Prag. Na izborima je Hašek kao stranački predloženik osvojio 28 glasova.
Za blagajnika stranke postavili su jednoga pjesnika, s kojim su skupa zapili članarinu.
----------
*češ.: Pivovar u Flekú – pivnica u Pragu od 1499. godine

CRVENI KARDINAL
Kada je Alojzije Stepinac na mjestu zagrebačkoga nadbiskupa naslijedio Antuna Bauera, ukinuo je svečane večere pa su ga na Kaptolu prozvali «crvenim kardinalom».
Njemu će Bauer, kada je tek došao za pomoćnika, vidjevši kako puno moli, rekao:«Jezuš, Marija, Lojzek je preveč pobožni človek!»*.
Isti taj prepobožni Stepinac postavši nadbiskupom dočekao je poglavnika Pavelića na pragu katedrale s razpelom u ruci i riječima: «Peta Božja zapovijed – Ne ubij!»
A onda je došao crveni maršal Tito sa zahtjevom da odvoji hrvatsku Katoličku crkvu od Vatkana, a kada u tome nije uspio, poslao ga u Lepoglavu, gdje već odavno nije bio samostan bijelih pavlina, nego zatvor. I tu postade mučenikom. Kao na slici Ivana Rangera.
--------------------
*Stella Alexander:«Život zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca»

HORVATI I HEBRANG
Pripovijeda Joža Horvat kako je dobio svoje ime. Kada je došao u partizane i susreo Andriju Hebranga, u Hrvatskoj uglednijega od Josipa Broza, koji ga je pitao:- Kako se zoveš, druže?- budući je pisac i moreplovac odgovorio:- Josip Horvat. A Hebrang će na to:-Ti ćeš biti Joža Horvat, jer jednoga Josipa Horvata već imamo u Zagrebu. On je napisao «Političku povijest Hrvatske». 
O Josipu Horvatu Međimurcu slikaru nije bilo ni riječi.

MILE I PERO BUDAK
Koliko je nebitno političko, ideoložko pa i ratno opredjeljenje pojedinoga pisca za njegovo književno djelo, osim Krleže i Andrića, koji su svaki na svoj način krojili svoju ljudsku, književnu i političku sudbinu, pokazuje zoran primjer Mile i Pere Budaka. Prvi je bio ustaša, a drugi partizan, a «Ognjišta» i «Mećavu» kao da je napisao jedan te isti pisac. 

KRLEŽA I LADAN
Kada je Tomislav Ladan u Sarajevu pred Miroslavom Krležom postavio pitanje:«Kojega su spola anđeli?», dobio je pozivnicu za Leksikografski zavod u Zagrebu.
Tako je postao i ostao anđelom čuvarom hrvatskoga i mnogih inih jezika.

LENJIN I UPANIŠADE
Razumljivo je da se skoro svaka povijest mudroslovlja, mudroslovni rječnici i priručnici pa i cijele enciklopedije promišljaju i pišu s određenoga osobnoga ili obćeuvriježena todobnoga stajališta.
Najbolje napisane knjige ovoga tipa su one koje iznose činjenice o dotičnome pojedincu ili teoriji, a ne tumačenja. U bogosloviji naprotiv stvar stoji drugčije, gdje recimo Matija Vlačić težiše razumijevanja Svetoga pisma objašnjava upravo pravilnim tumačenjem. U «Ključu Svetoga pisma» nastala je hermeneutika.
Ako se u mudrosloviji i znanosti ide na tumačenja, onda bi bilo najbolje kada bi se pojmovi, sudovi, zaključci i dokazi problematizirali s više, a ne samo s jednoga gledišta.
Primjerice, hajdemo o Fichteu ragovarati s kršćanskoga, budističkoga, marksističkoga, egzistencijalističkoga, strukturalističkoga, anarhističkoga i drugih stanovišta.
Hegel je u povijesti filozofije vidio razvoj ideje. Poslije imamo svjetonazorske novokantovske (Windelband), eklektičke (A. Bazala), marksističke (D.Grlić, B. Bošnjak), budističku (Č. Veljačić). Međutim sve je to prihvatljivo, jer neko gledište mora postojati. Pitanje je samo koliko to gledište zasjenjuje ili odkriva sam predmet.
Ali ono što je neprihvatljivo jest jedan veliki iztočnonjemački komunistički dvosvezčani Filozofijski rječnik*, kao jedanaesto izdanje počevši od ‘64., gdje se upanišade tumače i kritiziraju, u skladu s gradnjom «kulta ličnosti» kakovoga nema ni u religijama, izključivo marksističko-lenjinistički, iako ni Marks ni Lenjin o upanišadama nisu imali pojma. Nego su se kao pijani plota držali Hegelove tvrdnje kako u indijskoj misli nema subjekta pa ju nisu ni smatrali mudroslovljem. Kao što to Schopenhauer i Nietzsche jesu.
--------------------
*G. Klaus, M. Buhr: Philosophisches Wörterbuch, Leipzig, 1975.

KINEZI PROTIV KOLAKOWSKOG
Kada je Leszek Kolakowski uzporedio komunizam s ljudskim licem i prženu grudu snijega, zacijelo nije znao da je najpoznatija slastica u kinezkim gostionama pohani sladoled.

INTELEKTUALNO POŠTENJE
Kada profesor predaje nekoga filozofa, znanstvenika, umjetnjika ili iznosi nečija motrišta, valjalo bi mu da to i učini. Da najprije prepriča i obrazloži o čemu se radi, a potom, ako je potrebno (?), izloži svoje kritičke stavove. A ne kao što je činila većina naših i drugih marksističkih i inih ideologa, koji su najprije naširoko iznosili «svoje» mišljenje, a potom ukratko stavove onoga, ili onih, o kojima je trebala biti glavna riječ. 
Još je to i dobro bilo u odnosu prema jugovojničkim političko-odgojnim priručnicima, gdje je glavna riječ podpuno izostala.

KRAĐA AUTORSKIH PRAVA
Ideja samoupravljanja rođena je u Sloveniji, samo ne zahvaljujući Titovu ideologu Kardelju, nego jednom profesoru, koga je po partijskoj liniji dao strpati u ludnicu, a njegovo djelo «Pravci razvoja samoupravnoga socijalizma» objavio u obliku crvene knjižice pod svojim imenom. Odličan družtveni nacrt da nema partije i «voljenog» vođe.
Također je na sličan način Staljin došao do svoje knjige »Dijalektički i historijski materijalizam». Ukoričeni radovi ponajboljih sovjetskih studenata.
Tko je sve sudjelovao u stvaranju lika i djela Mao Ce Tunga jošte je obavijeno velom kinezke tajanstvenosti.
Ali sve su ih zacijelo nadmašili sjevernokorejski samovladari Kim-il Sung i njegov sin Kim Jong-il koji su «napisali» više tisuća knjiga. A samo Kim Jong-il 3087.

LJUDI XX. STOLJEĆA
Nikada se u povijesti nisu dogodile tako velike družtvene promjene kao u XX. stoljeću. S jedne strane, po razčlanbama Ortege y Gasetta*, imamo, nakon industrijske revolucije i nagloga povećanja stanovništva, pobunu masa i izravnu akciju, a s druge Marshalla Mc Luhana i globalno selo.
U «Zvjezdanim stazama» smo, primjerice mobitele, gledali kao nestvarnu znanstvenu fantastiku, a samo nekoliko desetljeća poslije, svi imamo mobitele u stvarnosti i ne odvajamo se od njih. Na osnovi toga je Arthur Clark izjavio da će se sljedeća «Odiseja u svemiru» snimati na licu mjesta.
Dječak pastir iz netaknute prirode postao je računalni sveznalica. Kako ćemo protumačiti te velike zaokrete i preokrete u tako kratkome vremenu?
Prije toga su se ljudi tisućama godina vozili na sličnim taljigama, a sada odjednom imamo Formulu 1 što dostiže veću brzinu od 350 km/h, ili japanske i francuzke vlakove koji voze blizu 500 km/h. Da ne spominjemo rakete.
Zaspati u kočiji, a probuditi se u mlaznome zrakoplovu, nije baš svejedno. Neka živa bića pri takovim naglim promjenama gube vrstu, ali čovjek je neuništiv.
--------------------
*«Pobuna masa», Madrid, 1930.

PROCVAT GRAĐANSTVA
Vrijeme prije prvoga svjetskoga rata pripada starome plemstvu. Sve što vrijedi nalazi se u dvorcima.
Razdoblje između dva svjetska rata u Europi doživljeno je kao vrijeme procvata građanske uljudbe.
Velika se je pozornost pridavala pristojnome družtvenom životu. Drugo je politika i sve što uz nju ide u manje ili više krutim družtvenim sustavima. Ali oni su imali krugoval, brzoglas i slikopis. Dalekovidnice još nije bilo i nisu se zatvarali doma nego su išli van, u život. Tada je još djelovao Hrvatski sokol, nastali su mnogi pjevački zborovi, tjelovježbeni klubovi, kavane, varijetei, kućne zabave, muzeji, galerije, kina i kazališta.
Tada je nastala moda koja će postati klasičnim odjevnim slogom zapadnoga, a onda i svjetskoga čovjeka.

VIŠI I NIŽI TIP ČOVJEKA
Niži tip čovjeka brani svoju glupost, svrstavajući ostale ljude po svojih nekoliko ladica: normalni, nenormalni i ostali. U normalne ubraja ograničene i priglupe, malodušne malograđane, slične sebi, a nenormalni su mu svi koje ne može dokučiti i shvatiti, a to su luđaci i genijalci, između kojih ne vidi nikakove razlike. Kako god bilo da bilo i jedni i drugi su mu neprihvatljivi, a to što luđaci razaraju, a genijalci stvaraju, njemu je svejedno.
Viši je tip čovjeka duhovnoplemeniti građanin svijeta, u obćoj vici prosječnih i ludih, skoro pa nezamjetljiv. Došli divlji i potjerali pitome. Velikodušni i širokogrudni obično u množtvu propadaju, jer postaju predmetom izkorištavanja i spletaka slabih, koji se tako lako udružuju te kuju urotu protiv “zajedničkoga neprijatelja”.

ZA SREDNJI SLOJ U BOJ
U družtvu gdje nema srednjega sloja (klase), ili je veoma slab, tu nije dobro živjeti.
Što je manje bogatih to je više bijednih. Mali postotak predstavnika visokoga i višega sloja kapitalistički osiromašuje cijelo družtvo i stvara mnogobrojni niži i nizki sloj.
Pozitivna stabilnost države omogućuje nesmetano oblikovanje srednjega sloja, kojemu nije ni do bogaćenja, a još manje do siromašenja. Njemu je do postignuća određenoga stupnja životnoga standarda, što znači udoban stan ili kuća, solidan posao i primjerena plaća.
Zašto je srednji sloj toliko važan, dapače presudan u družtvenome organizmu? Zato što predvodi uljudbeni napredak. Čine ga naobraženi ljudi sa smislom i ukusom za lijepo, pošteno i pravedno.
Neka bude bogat tko hoće, kao i siromašan; po izboru. Ali zašto tî gulikože s jedne i druge strane ne daju živjeti marljivome, poštenome građaninu, što težkom mukom i ćudorednom radošću održavaju uljudbeni svijet u ravnoteži.

KRIZA AUTENTIČNOSTI
Svaki je komunizam, osim možda produhovljeno utopističko individualističkoga, kolektivizam, koji ide protiv autentičnosti pojedinca. Svi su «drugovi» ne samo ravnopravni nego i jednaki. A neki su i jednakiji, kao što je viđeno.
Religije su ustrojene tako da autentičan može biti samo vjerski poglavar i poneki kardinal ili biskup, tu i tamo neki svećenik, dakle pastiri, a za sljedbenike, to jest stado, predodređena je i predviđena neautentičnost.
Globalizam kao sustav ni ne može brinuti o autentičnosti, jer melje kruške i jabuke i gume i plazme i sve što uobće jest.
U čemu je daklem danas autentičnost?

INTELEKTUALNO PLAĆENIŠTVO
Pitamo se kako netko o nekome može govoriti ili pisati lijepo, a o drugome ružno, iako se radi o ljudima s približno sličnim kakvoćama. Ili dapače ružno govoriti ili pisati o dobrome, a lijepo o lošem čovjeku.
Odgovora ima nekoliko: osobna netrpeljivost i jal, ideoložka zaslijepljenost i sve razširenije plaćeništvo.
Kako objasniti rad zapadnih računalnih stručnjaka za kinezku mrežu, jednu od najnadziranijih i najkrivotvorenijih na svijetu? Čemu oni doprinose i pridonose?
Ili znanstvenici iz čudnovatih radionica «uglednih» zavoda u službi međunarodnih tvrdaka, koji vrše nećudoredne pokuse nad ljudima i cijelim narodima prodajući im nezdravu hranu. Primjer je izvoz kukuruza iz SAD-a u Argentinu. Tomu genetski preinačenome kukuruzu izvađen je gen plodnosti. Posljedica je bila neplodnost ljudi.
Što rade umjetnici u službi veletrgovine? Što čine pametni smišljači oglasa s predumišljajnim smicalicama?
Zašto svećenici voze preskupe samovoze? Što političari cijeli godišnji odmor traže na poduzetničkim brodovima?
Nitko drugi nego upravo visokonaobraženi i domišljati ljudi radeći za banke provode zakonitu i nezakonitu pljačku stanovništva.
Svima je jasno i razumljivo da se od nečega mora živjeti, da nas uljudba i civilizacija nagoni na rad za novac. Jer se moraju plaćati računi za svakodnevni obstanak. Ali nigdje ne piše da se pri tome mora svoju dušu prodati vragu.

BANKE NEKADA I SADA
U komunističkome socijalizmu približno boljševičkoga tipa banke se nisu zanimale za privatni život građana. (Za te stvari bijahu zadužene neke druge službe poput OZN-e, UDB-e, KOS-a, SDB-a t.j. SDS-a.) Ako ti je trebao zajam, zna se da nemaš pa ti treba. Je si li zaposlen? Jesi. Imaš jamce? Imaš. Evo, izvoli. Kamate su bile zanemarive. Mnogima je višegodišnje razvrjednovanje dinara smanjilo mjesečne obroke odplate kuće ili stana na vrijednost kutije žigica.
Danas banke bdiju kod noćnoga ormarića svojih stranaka. One nadgledaju misli i postupke. Države u državi.
U najnovoje vrijeme banke su od mirnih postale podivljalim nametnicima družtva broj jedan, koji trguju umjetnim novcem, tako da su prosvjedi u Grčkoj i u Americi na Wall Streetu u New Yorku ljuta trava na ljutu ranu toga i takovoga sustava, gdje banke više nitko ne nadzire, odnosno trebao bi ih nadzirati onaj kojega su one i postavile.
I sada se oživljuje misao izkrenoga ljevičara Bertolta Brechta kako je veći zločin od pljačke banke njezino osnivanje.

ZNANSTVENI ŽIVOT
Koliko nas je znanost ogolila lišavajući nas svakodnevnoga miloložko-religioznoga romantizma, ali i prirodnoga straha, razvidno je iz sljedeće činjenice.
Kada grmi i sijeva niti ne pomišljamo na gromovnike Indru, Peruna, Zeusa, Jupitera. Još donedavno se je u našoj svijesti oblačnim nebom sveti Ilija vozio u svojim gromoglasnim vatrenim kočijama.
Umjesto strahopoštovanja prema Bogu ili Prirodi, danas našim mozgom struji prirodoslovna spoznajna svijest o silateži i elektromagnetskim valovima sa svojim nabojima i pražnjenjima. 

POSTMODERNA SADAŠNJOST
Postmoderna se je napokon iz umjetnosti, prepune navoda, preselila u svakodnevni život. Kako god se to komu sviđalo ili ne! Ono što je prije bilo nespojivo, sada se spaja na nekoj novoj razini, ili bolje reći, u drugoj i drugčijoj dimenziji.
Tako, recimo, primjerice južnim Jadranom plovi brodica pod imenom «Antun Gustav Posejdon», ili se pak oglašava zagrebačka tvrdka «Infokatedrala».
Lijépe se ikone na ikone. A koliko su u svezi Antun Gustav Matoš – a tko bi drugi mogao biti!? – i starogrčki bog mora Posejdon?
Također, informatika iliti računalstvo i katedrala, posvećeno mjesto gdje se ljudi mole Bogu. Katedrala podsjeća na predočbe prekrasnih građevina: od splitskoga svetoga Duje, preko trogirske, šibenske, svete Stošije u Zadru, hvarske, korčulanske svetoga Marka, do svetoga Vlahe u Dubrovniku, riječke, zagrebačke, varaždinske, đakovačke, osječke i požeške i tako dalje i tako dalje.
Spomenuta kovanica upućuje da bi se pred zaslonom računala imali ponašati smjerno kao u katedrali. Što i nije da nije.

SOCIOLOŽKA PRILIKA
Prije i na samome početku Velikih promjena stvarala se je povoljna prilika za sociologe, jer je družtvo, kao nikada prije, bilo posve dobro vidljivo u svim svojim dijelovima. Ali ta prilika je propuštena, jer su se družtvoslovi uključili u predstojeći Domovinski rat, kako bi obranili goli život.

POKUSNO ČOVJEČANSTVO
Ne vjerujući previše u teorije urota, ali ih i ne gubeći iz vida, svjedoci smo vremena globalnoga eksperimentiranja nad ljudima.
U vrijeme rata u Bosni, netko je iz zrakoplova gladnim izdvojenim skupinama civila bacao nekakove tamne kocke, da vide hoće li ih kušati jesti. Navodno nitko nije probao.
Biokemijske pametne tablete rade čuda u medicini. Umjetna medijska stvarnost nam oblikuje javno mnijenje. Promičbene poruke nam oblikuju potrošačku svijest.
Kultura je sama po sebi jedan veliki pokus, u kojemu sudjelujemo, više ili manje, svi. 
Krenulo je polagano, valjda. Trajalo tisućama godina bez bitnih pomaka, a sada se naglo ubrzalo. Nadajmo se da se ne radi o skorašnjem kraju pokusa.

ORWELOV SINDROM
Kako se suvremeni čovjek može osloboditi osjećaja praćenja, brzoglasnoga prisluškivanja, snimanja, slikopisanja, svjetloslikanja, zloporabe svemrežja u cilju izokrenutoga prepričavanja odn. javnoga ogovaranja?
Dok čekamo da se sâm po sebi, po Bogu ili Prirodi, ne pojavi duševni obranbeni mehanizam, valja kao noj zabiti glavu u pijesak, ali samo do pola, da se ne izgubi stvarnost, i ponašati se kao da se ništa važno ne događa. Ili makar sve to skupa ne doživljavati previše ozbiljno. Inače bi čovjek poludio.
Živimo u vremenu visokotehnologizirane znanstveno-fantastične stvarnosti. Oruđa su nam postala virtualna i mi još ne možemo sagledati posljedice naših djelatnosti u toj i takovoj dimenziji. A sa sagledavanjem posljedica dolaze i obranbeni mehanizmi.

ODNOS PREMA SVEMREŽJU
Prema računalu i internetu ili svemrežju, ili mreži, imamo čitavu lepezu razpoloženja suvremene inteligencije. U nijansama od neskrivenoga uzhita do podpunoga nijekanja.
Jedni odbijaju računalo, ne služe se njime, ali nemaju ništa protiv. Ne žele mijenjati svoje omiljene stare navike i točka. Štoviše o nekima među njima ima tamo više podataka nego su mogli i sanjati. 
Drugi i najbrojniji su jedva dočekali svemrežje i odnose se prema njemu kao najvećem dosegu suvremene civilizacije. Saobraćaj među ljudima podignut je na najvišu moguću razinu. Drugo je telepatija.
Treća skupina ne vjeruje svemrežju, a još manje priznaje vidovitost. Radi se o malograđanskim zatvorenim krugovima, koji se vole nazivati ljevičarima, dok zapravo s ljevicom nemaju nikakove veze. Žive u velikim udobnim stanovima koje su njihovi otčevi, partizanski komesari nekima oteli, nekima koji su pak oteli nekima prije i tako dalje. Kite se tuđim perjem. Dok se je velika većina njihovih sudrugova osuvremenila i zauzela važna mjesta u družtvu, oni omalovažavaju svemrežje. Izgubili su položaj povlaštenih. Znaju i tko je glavni krivac. A pred čudom tehnologije suvremenoga svijeta kao nojevi guraju glavu u pijesak. Ne shvaćajući da je svemrežje savršeno sredstvo, a ne cilj. Da tamo ima svega i svačega. Od vrhunskih ostvaraja u kulturi, kao što su elektroničke knjige, enciklopedije, glasba, slike, zemljovidi, svjetlopisi i slikopisi, do zadnjega smeća poput raznih «foruma». Sloboda izbora.
A najdalje je dogurala jedna lažno-anarhistička struja, a zapravo udruga gubitnika dostojanstva, koji zagovaraju bezimenost. Oni ne samo da su u novome svjetskom poredku izgubili povlastice, nego su ostali bez osnovnih djelatnosti. Ako su se ikada bavili nečim koristnim. Zato na raznim «forumima» pljuju po svima. Kao, protiv uspješnih se treba boriti svim sredstvima. 

ŽIVOT U TVORNICAMA
Današnje su kuće i stanovi kao, ma ne kao, nego prave pravcate tvornice, spojene na vodu, struju, plin, brzoglas, krugoval, mrežu, slikojav, satelitsku dalekovidnicu…
Okruženi smo strojevima, uređajima, aparatima, alatima, regulatorima, satovima i urama, brojilima i brojčanicima, žicama i utičnicama.
Naša svakodnevica ovisi o pećima, grijalima i grijalicama, štednjacima, hladnjacima, razhlađivačima, bojlerima, telefonima i portafonima, radijima, kazetofonima, televizijama, videima, računalima, pisačima i dalekopisačima, cedeima i devedeima, kazetama, disketama, daljinskim upravljačima, mobitelima, punjačima, baterijama, sklopkama, instrumentima, žaruljama i žaruljicama i još stotimama čuda. Fornettima i pizzama.
Tu ima toliko puceta, gumba, dugmadi, prekidača, okidača, grijača i razhladnika, antena, odašiljača, emitatora i imitatora, pomagatora i odmagatora, a da se stanar nebodera uobće ne osjeća kako boravi u pogonu neke ogromne tvornice, nego u svome toplom domu.
Mnogi si tvornicu predočuju kao nešto loše, gdje vlada prljavština, neugodni zadah i krš. Takovih je još uvijek većina, ali nisu sve prljave i smrdljive. Ima ih novih i čistih, gdje sve blista i miriši i ugodnije je u njima negoli u mnogim domovima.

TRADICIONALNA I MODERNA LOGIKA
Tijekom XX. st. učbenik iz logike Vladimira Filipovića, uzput budi rečeno, vrijedio je u nekoliko država: staroj Jugoslaviji, odn. Banovini Hrvatskoj, NDH i SFRJ do kraja 60-tih.
To je tradicionalna (predajna) ili formalna logika zasnovana uglavnom na Aristotelu i Kantu, ali tu su doprinosi megarsko-stoičke škole vezano uz voljnu odluku suđenja imenito kod Hrizipa, nadalje Aristotelova učenika Teofrasta glede razdiobe sudova po odnosu te Leibniza i Schopenhauera u pogledu logičkoga načela dostatnoga razloga i t.d.
1970. na pozornicu stupa Logika Gaje Petrovića, koja se temelji na tradicionalnoj, ali ima i veliki dio moderne (suvremene) ili simboličke, odnosno matematičke logike pod utjecajem Boolea, Fregea, Russella, Wittgensteina, Kalužnjina, Tarskoga i drugih.
90-tih se uz izmijenjeno izdanje Gajine «Logike» pojavlju učbenici S. Kovača, M. Jakića i ostalih, koji se u prvim izdanjima drže svojevrstne ravnoteže između formalne i matematičke logike, ali svakim novim izdanjem formalna logika nestaje nauštrb zapravo formalističke simboličke logike.
Osim V. Devidéa, Z. Šikića tu su i «Logički zadatci» A. Vlastelice i t.d. Sve je to dobro. Lijepo je da se razvija matematička logika, jer ona vježba moć u računalstvu. Ali da se cjelokupna logika ne svede izključivo na to.
Zato se ovdje radi o izuzetno važnome pitanju. Logika se osim na filozofskim fakultetima nigdje sustavno ne uči nego samo u gimnaziji. Zato mladi ljudi moraju znati što su logička počela kao pojam, sud i zaključak, logičke metode i t.d. A poslije može računanje do mile volje.
Svi su počeli računati, a prvi među njima, koji je temeljito i izključivo računao bio je Petrovićev asistent G. Švob koji je samo računao i zbijao šale s tradicionalnom logikom.
Mogao si naučiti Aristotelov «Organon», Baconov «Novi organon», Kanta i Hegelovu ontoložku logiku, ali ako nisi izračunao zadatak iz Kalužnjina, padaš na izpitu. Logika je od omiljenoga predmeta na filozofiji, gdje se uči pravilno misliti, postala strah i trepet, gdje treba računati. Radi li se samo o modi, ili je trebalo smanjiti broj studenata filozofije, tako je kako je. Neka, ali u tome se slučaju, budući da je prvenstveno riječ, a tek poslije simbol, nositelj pojma, onda, zar ne, i predmet treba primjereno nazvati, ne Logika, nego Matematička logika.
Tko kani stvarati računalne programe tomu matematička logika treba, ali ne će svi biti programeri. Računalo je nastalo na logici, ali ne svodi se logika samo na računalstvo. Dapače pravnici i mnogi drugi žeđaju za formalnom logikom kao znanošću o obćim oblicima mišljenja.
Iako bi u suvremenome svijetu trebalo znati i jednu i drugu stranu iste logike valja imati na umu da matematička logika ne pomaže u svakodnevnome životu. Uostalom što će nam neplodni genijalci, koji se u svakodnevici ponašaju kao slonovi u staklarnama. Njoj jest mjesto u gimnaziji i na fakultetu, ali pravo joj je mjesto tek na poslijediplomskome studiju kao prilagodba na abstraktni put čiste znanosti.
Slične se pojave događaju i u umjetnosti. Težko je uzpoređivati znanost i umjetnost te jednu kroz drugu motriti, ali je zahvaljujući filozofiji ipak moguće. Jer znanost logike je potekla iz filozofije kao napokon i sve ostale znanosti, a s druge strane je jedna od filozofijskih disciplina i estetika, koja na svojevrstni razumski način prosuđuje i sudi o umjetnosti.
Ako sve zbrojimo i oduzmemo ostaje nam pitanje stila kao zajedničkoga nazivnika u svim djelatnostima, kako tvarnim tako i duhovnim. Sukladno tomu nameću se sljedeća pitanja: Može li abstraktno slikarstvo potisnuti figurativno? Atonalna u podpunosti zamijeniti klasičnu glasbu? Hoćemo li porušiti sve lijepo staro višeslojno i višedimenzionalno graditeljstvo da bismo sagradili neprivlačne trodimenzionalne geometrijske oblike?

PSIHOLOGIJA BEZ DUŠE
Odkako je Marko Marulić smislio pojam psihologije, sve do naših dana, neprestano se susrećemo s nesmislenim određenjem samoga toga pojma.
Počevši sa zadrtom marksističko-ateističkom eksperimentalnom psihologijom, mi danas imamo skoro sve naraštaje dušoslovnika, koji niječu predmet svoga proučavanja i tvrde da duša ne obstoji. Kao kada bi bogoslov tvrdio da ne postoji Bog.
Lako se je okrenuti sporednim oznakama predmeta, ali za pravo pronicanje u bît stvari potrebita je hrabrost stoika, a ne suzdržanost skeptika.
I najveći materijalisti antičkoga svijeta, atomisti Leukip, Demokrit i Epikur nisu nijekali dušu, nego su smatrali da je ona izgrađena od finijih atoma.
Naprotiv svemu tome, u učbenike iz psihologije ulazi vulgarno-materijalistička Teorija odraza «bugarskoga profesora filozofije dijalektičkoga materijalizma i marksističke estetike» Todora Pavlova iz Sofije, s čime su davno razkrstili i Marks i liberalni marksisti, da se ne priča o građanskoj filozofiji i psihologiji, koje ju nikada ozbiljno nisu ni doživljavale. Ovoj slici svijeta predhode uvjetovani odražaji ruskoga fiziologa Ivana Petroviča Pavlova. Ali ne može se sve svesti samo na fiziologiju. Ona dakako ima svoju znanstvenu vjerodostojnost do određene razine. A dalje? A ima i dalje.
Sada više dušu ne niječe staljinističko-titoistički okamenjeni pogled na svijet, nego krupni kapital, jer je i sam bez duše. A sve skupa, nad ljudima pokus je u tijeku. Hitler, Eichmann i Mengele bili su pokretači neljudskih pokusa nad ljudima, što se danas neslućeno i globalno usavršilo, da se već može naručiti takovo i takovo dijete.

BOLONJSKI POSTUPAK ILI UNIFORMIRANO ZNANJE
Prošlo je zlatno vrijeme gospodskoga studiranja, kada je student uz priličan broj neobvezatnih predavanja imao dosta slobodnoga vremena i mogao se svestrano razvijati u slobodoumnoga intelektualca renesansnoga tipa sa širokim spektrom interesa, pri čemu je usvajano gradivo prolazilo kroz samo njegovo umno i osjetilno pročišćenje. Jer poplava nepročišćenih podataka je ipak samo poplava. Kao što je Poincaré uztvrdio da množtvo podataka još nije znanost, kao što gomila opeka još nije kuća. A mentalna higijena? A gdje je ono što se naziva posebnim štihom pojedine škole, fakulteta i t.d., s izuzetnim duhovnim okružjem što ga oblikuju i potiču najiztaknutiji profesori?
Bolonjskim procesom se europska naobrazba amerikanski funkcionalizira, obrazujući jednodimenzionalne stručnjake, t.j. radnu snagu koja će u ime globalizacije, a zapravo u službi krupnoga kapitala i multinacionalnih tvrdaka raditi na izumiranju malobrojnih naroda i njihovih dragocjenih osobitosti, kao što dvjestotinjak bogatih obitelji, u umanjenom mjerilu, u svakom narodu živi na račun sve većega broja sirotinje.
I na kraju krajeva, većina uglednih i stručnih ljudi iz samoga sustava tvrdi da su se naši postojeći fakulteti mogli lako uklopiti u Bolonjski postupak. Tko je odgovoran zašto se to nije učinilo? Nigdje lomovi nisu dobrodošli a ponajmanje u školstvu. Zašto se ne ide na postupno uzklađivanje? S poštovanjem prema vrijednim stečevinma iz prošlosti što sežu još u doba prvih ranosrednjovjekovnih benediktiskih učilišta, zadarskoga dominikanskog sveučilišta (1396.), lepoglavske pavlinske škole (1400.) sve do zagrebačkoga isusovačkog (1666.) i drugih sveučilišta . Upravo smo ukinuli Šuvarove obće srednje škole i vratili se na klasičnu naobrazbu i sve to osuvremenili i ustalili, kad evo novoga potresa. Stvoren je metež, a studenti umjesto da slobodno studiraju moraju pisati domaće zadaće kao da idu u pučku školu.

EUROPSKA NOVONEOSKOLASTIKA
Tko je protiv Državne mature, taj je protiv napredka. Tako izpada. Nu, da ne bismo poprijeko zaključili, pokušajmo ovo malko problematizirati.
Daklem naš tipični protivnik može biti protiv uniformiranoga znanja, koje postaje svrha sâma sebi, odnosno krupnome kapitalu.
Heraklit veli da «mnogoznalost ne uči pameti». Poznavanjem pukih pojmova i navoda iz djela, ako u njih nismo proniknuli, ne postižemo svrhu duševnoga samosmirenja, nego nam od mnogoznalosti duševni mir upravo izmiče.
Moglo bi se reći da je školstvo izgubilo svoju prvobitnu svrhu. I ono je, kao i sve ostalo, na udaru globalizacije. Izkušenje je tu. Osobito za filozofiju. Izvucimo iz postojeće situacije što više možemo. I zadržimo makar malo izvorne meditativne zanimljivosti. Potrudimo se te kvizove znanja učiniti što prihvatljivijima.
Ako Hrvatska pristupa Europskoj zajednici (valjda imamo pravo za vlastito ime), a to je sada već podpunoma izgledno i izvjestno, onda se ona Bolonjskoga postupka mora upravo pridržavati, jer Europa nastupa jedinstveno prema drugim svjetskim činbenicima, to jest silama kao što su: SAD, Ruska Federacija, Japan, Narodna Republika Kina i drugi azijski tigrovi; Južna Amerika i arabski svijet oko Irana, Indija i slično. Te njihovih svakovrstnih saveza. Velika Britanija je pak priča za sebe. Njihova kraljica sjedi na dva stolca, američkome i europskome, s dugim prstima u Australiji, Kanadi i drugdje, a sve u svrhu jake funte.
Ako je euro jači od dolara i ostalih svjetskih vrjednostnica (valuta), onda će valjda i naš život biti bolji. U početnici još ne, tu bi moglo doći do velikih poskupljenja života, kao što su prošli i najbogatiji u tome otmjenome klubu, ali dugoročno stvari idu nabolje, kao i kod drugih. Znači mi za bolji život žrtvujemo dio tradicije hrvatskoga školstva. Kao što uostalom na Europski sabor prenosimo i dio političkoga suvereniteta. Financijski suverenitet smo zaslugom naših lupeža već izgubili. Tako da o neutralnosti možemo samo sanjati.
S druge je strane Državna matura injekcija za lijene i trome da se probude i pokrenu, ili da svoja mjesta ustupe sposobnijima. Znanje je postalo izuzetno bitno. Ostvaruje se renesansna zamisao o znanju kao moći. I doista, danas najbogatiji svima ostalima prodaju znanje. Ono je na Zapadu, ali i ponegdje drugdje, najskuplje.
Makar bilo i uniformirano, tekar što mu nedostaje umirujuća meditativnost, a nameće se suvremena tehnoložka životna brzina. Tȁ zar Europa još od Grka i Rimljana, ne nastupa uniformirano spram cijeloga ostaloga svijeta. Svjedok tomu je dugogodišnji europocentrizam.
Naši će mladi naraštaji, silom zakona, od 1999. godine, izbjeći vojnu odoru, ali ne i uniformirano znanje na Državnoj maturi. Osim naraštaja 1989., koji se je jedini izvukli bez i jednoga i drugoga.
Šuvarova komunistička Reforma školstva 70-tih i 80-tih ukinula je gimnaziju kao takovu i načinila Obću srednju školu sa strukovnim smjerovima nakon prva dva razreda, koji su bili isti za sve. Osim Centra za kulturu u zagrebačkoj Križanićevoj i još ponekih koji su držali gimnazijski nastavni program, svi ostali su potonuli u osrednjost, a na takove se lako lijepi masovna kultura i niječne stečevine globalizacije.
Bolonjski postupak u tome smislu donosi nešto bitno novo, hipostazira gimnaziju na sveučilištnu razinu, a to je sveobuhvatno znanje iz nekoliko i više nastavnih predmeta. Samo što se tome postupku može podkrasti bitna pogrješka bubanja napamet, od čega nema puno koristi, ali ima dosta štete, jer se gubi potrebito vrijeme za individualizaciju iliti poosobljenje znanja.
Tamna strana ovoga postupka jest sjetva nepovjerenja. Zar je pošteno nekomu tko četiri godine ide u istu školu i koju s pravom drži svojom, na kraju školovanja pred vratima pismenoizpitne učionice tražiti osobnu izkaznicu kao na redarstvu?
Umjesto da stvaramo ljude od povjerenja, testomanija i štreberaj na Državnoj maturi stvara nepovjerljive mlade ljude, koji ni sami ne znaju kamo svi ti silni podatci pripadaju i čemu služe.
Nepovjerenje je družtveno štetno. Puno jači družtveni sustavi su propali zbog međusobnoga nepovjerenja ljudi, a kamoli ne bi Europska zajednica kao labavi savez država.
I to nije sve. Profesor mora učenika voditi na zahod, da ovaj tamo ne bi slučajno nešto prepisao, doznao i t.d. Ne samo da se tu ponižava učenika nego se podcjenjuje i profesora. Dakle radi se o obćem poniženju.
Umjesto da od radosti stjecanja znanja svi budu uzvišeni i uspjehom uzneseni, što bijahu prije potresa.
Budući da su se testovi dosada izpunjavali u vrijeme nastave, tko je odgovoran za gubitke nastavnih sati? Kao da Newton nije lijepo rekao da dva tijela ne mogu istovremeno biti na istome mjestu.
Dakako kad prosvjetu vode politički uhljebljeni kruhoborci bez stručnosti (možda za nešto drugo), vizije i ljubavi prema znanju i oni koji znaju što bi i kako trebalo, ali nemaju utjecaja.

EUROPSKA ZAJEDNICA
Kada bi naši javni dužnostnici bili ćudoredniji ljudi, ne bi nama trebala Europska zajednica. Od samoga početka državnosti i privatizacije.
Imamo najljepše more i najplodniju zemlju, najčišću vodu, tisućljetna raznolika kulturna dobra. U Hrvatskoj se spaja Srednja Europa sa Sredozemljem i Orijentom. Hrvatska će prema svojim mogućnostima procvasti bila ili ne bila u EZ. Nitko nema to što mi imamo. Imamo i ljude koji zavrjeđuju biti dionicima te i takove stare kulture, jedne od najstarijih u Europi, ali oni počesto nisu na mjestima gdje bi trebali biti.
Ali nas je poharao rat i domaći gospodarski izdajnici. Stoga mi drugoga izbora nemamo. Zato su naša pregovaračka stajališta nedostatno čvrsta. Ucjenjuju nas prodajom banaka, tvornica, nekretnina i tako redom. Izručenjem hrvatskih vojskovođa, što bi im se moglo obiti o glavu. Brane nam promicanje gospodarskoga domoljublja «Kupujmo hrvatsko!», a kada njima zatreba, onda opet i nama dopuste. Pozornost: Dvostruka mjerila!
Ne daju nam proglasiti Zaštićeni ekonomsko ribolovni pojas (ZERP) na Jadranskome moru (oko 25 000 km²), što svi oni već odavno imaju, tako da nam susjedi love ribe. Hoće nam ukinuti tisućgodišnju brodogradnju, kao kada bi Islandu uzkratili proizvodnju skija.
Uostalom to nije ona Europska unija s dvanaest članica, nego zajednica obterećena potežkoćama kao nikada dosad. A nije ni Hrvatska ono što je bila, neslobodna i ponižena, nego pobjednica u krvavome ratu protiv združene srbočetničke i crnogorske najezde što imaše jedinstvenu svjetsku podržku. Danas je sve to skupa nešto posve drugo.
Mogli bismo biti neutralni poput Švicarske ili Norvežke. Prvi leže na tuđim novcima, odnosno kod njih se štedi pa ih se pušta na miru. A drugi na nafti. Kod nas se mogu kupati u toplome moru, rijekama i jezerima i penjati i hladiti u brdima i paninama. Ostavili bi možda i nas na miru. Da nemamo gospodarske izdaje u vlastitim redovima.
Ovako će nam nametnuti standarde, na svu sreću i one koje nismo sami dostigli, a to je međusobno poštovanje i uvažavanje, e, a ne preko pokvarene politike, rodbine i kumova i tko zna koga, samo ne po pameti i poštenju.

SJEDINJENE EUROPSKE DRŽAVE?!
Još je isusovac Marko Antun Gospodnetić (Markantun de Dominis), senjski biskup i splitski nadbiskup, filozof i znanstvenik, sanjao o jedinstvenoj Europi i ekumenskome povezivanju
Victor Hugo zamišljao je Europu nalik na SAD, smetnuvši s uma da su skoro svi europski narodi stari narodi s posebičnim različitim uljudbama, a Sjedinjene Američke Države su u bitnome uljudbenom smislu slične jedna drugoj kao jaje jajetu; melting pot*.
Stari su Rimljani vladali najvećim dijelom Europe. Karlo Veliki i Austro-Ugari su se smatrali nasljednicima Svetoga rimskoga carstva. Napoleon i Hitler su pokušavali osvojiti Europu. Nu težko je vladati tolikim starim različitim narodima. Svaka sila do vijeka.
I sada kada ti i takovi europski narodi žele jedinstvenu zajednicu, ona se mora temeljiti na uljudbenim raznolikostima. Jedino tako Europska zajednica može zadržati svoje multikulturalno obilježje.
-------------------
*engl., lonac za taljenje

RAT I MIR
Ništa ne znaju, ili ne će da znaju, oni koji ratnu psihologiju brkaju s mirnodobskom.
I sâm kardinal Kuharić, najveći hrvatski moralni autoritet, reče da se u rat ne ide s Evanđeljem.
Ako ti ne ćeš njega, on će tebe. Mi smo u t. zv. «Sao Krajini» imali osim regularnih srbo-četničkih snaga u odorama također naoružane civile. Kako ćeš znati koji je naoružan, koji nije. Njihova je televizija, iz okupiranoga Knina, prikazala u nekom selu baku sa strojnicom, koja se hvali koliko je «ustaša» poubijala.
Zapovijedi su se izdavale nad poklanom djecom. Kakove bi trebale biti te zapovijedi osim : «Sve što se miče!»
Jedno je rat, a drugo je mir.

PSI RATA
Radi pasa rata moraju na obtuženičku klupu naši najhrabriji ljudi.

PRECEDENS*
Podpuno je uobičajeno da su oduvijek vođe poražene vojske išli na sud, ako je do njega uobće došlo, ali da zapovjednici pobjedničke vojske idu na sud, toga u povijesti nikada nije bilo; prije hrvatske ratne pobjede.
-----------------------
*franc.: precèdens (čit. presèdân), od lat. praecedere – ići naprijed, preteći

DOBA ZABAVLJAČA
U povijesti zabavljanja ljudi, nikada zabavljači nisu bili tako popularni i toliko skupo plaćeni kao početkom treće ere.
Vjerojatno je starogrčka euroamerička tragikomedija doživjela svoj pročišćujući vrhunac, da se gledateljstvo razilazi kućama sa smijehom kroz suze.
Prije se je na zabavu išlo dragovoljno i ulaznice nisu bile tako skupe kao danas kada nam, išli ili ne išli na predstave izbora, glasovali ili ne, naplata stiže iz porezne uprave.