OTVOREN GOVOR U CRKVI

Jadranka Brnčić

Što je otvoren govor?

Sintagma «otvoren govor», ili grčki parrhēsia (παρρησια (παν = sve + ρησις /ρημα = govor) prvi se put pojavila u grčkoj književnosti, u Euripida u V. stoljeću prije Krista. Parezija doslovno znači: sve govoriti, odnosno govoriti slobodno i otvoreno. Parezija je govorna figura antičke retorike što ju govornik koristi kada otvoreno govori o neugodnim istinama bilo da se tiču pojedinaca ili društva. Parezija je potpuno iskrena, izravna, osobna – njezinu istinitost jamči osobnost onoga koji govori – i zbog svega toga potpuno smiona: iznoseći štošta drugačije od onoga što vjeruje većina, govornik se izlaže riziku: gubitku popularnosti, političkom skandalu, sankcijama. Istodobno, govornik se upušta u otvoren govor jer smatra da je iznošenje istine njegova (moralna) dužnost, da to mora učiniti kako bi pomogao i sebi i drugima da se dođe do istine (usp. Michel Foucault, Discourse and Truth: The problematization of Parrhēsia, Six lectures given at Berkeley, Oct-Nov. 1983, www.univ-lille3.fr). Parezija je, očito, bitno obilježje demokracije: srž građanske hrabrosti i angažmana.

U Evanđeljima na grčkom riječ parrhēsia pojavljuje se na desetak mjesta (Mk 8,32, Iv 7,4, Iv 7,13, Iv 7,26, Iv 10,24, Iv 11,14, Iv 11,54, Iv 16, 25, Iv 16, 29, Iv 18,20). Na europske jezike prevodi se kao: otvoreno govoriti, ne činiti ništa u tajnosti, javno govoriti, a svaki put riječ je o Isusovu odnosu prema onim Židovima čija je glavna karakteristika u ponašanju – licemjerje. Isus je otvoreno govorio farizejima što vidi, misli i naučava; govorio je javno, na javnim mjestima i svima bez razlike. Kritizirao je licemjerje i taštinu pismoznanaca i farizeja koji su voljeli isticati svoja vjerska obilježja da bi se pokazali pobožnima te na vjernike stavljali ogromna bremena propisa, dok su zapravo, kako kaže Isus, sami «jedno govorili, a drugo činili» (Mt 23, 1-7).

Licemjerje ne može dopustiti napad na sebe jer bi time samo sebe dokinulo. Zato su licemjeri optužili Isusa. I zato je tek jedan Isusov neprijatelj – licemjerje. Ono je grijeh protiv Duha. Duh Božji oprašta sve osim grijeha protiv Njega samog jer bi takvo praštanje, zapravo, bilo dokinuće Njegova djelovanja u ljudskom svijetu (usp. Lk 12,10).

O čemu je prijeko potreban otvoren govor?

Otvoren je govor, dakle, prijeko potreban kad god se pojavi raskorak između riječi i djela. U Katoličkoj crkvi takva je razlomljena savjest, ispod zaglađene površine doktrine, osobito očita u najintimnijem ljudskom području, području seksualnosti. U dokumentima, enciklikama, nagovorima i propovijedima doktrina donosi propise, ustanovljuje zabrane te određuje ograničenja što se tiče tzv. predbračne čistoće, kontrole rađanja, pobačaja, svećeničkog celibata, rastave braka. U tekstovima Biblije nema riječi o zabranama o kojima govori Crkva. Evanđelje nije zbirka moralnih propisa, nego etički temelj za izgradnju slobodne savjesti.

Zagovaranje i nametanje takozvanoga «prirodnog zakona» u raspravi o seksualnosti zapravo iskazuje faustovski otpor crkvene hijerarhije prema ljudskom iskustvu i prema znanosti. Taj otpor ima korijene u strahu od spolnosti ili čak mržnji prema njoj: užitak u seksu smatra se tek biološkim potkupljivanjem koje jamči nastavljanje ljudske vrste, a svaki užitak izvan te svrhe sramotnim. Seksualnost koja se općenito promatra kao «problem», a ne kao put prema integraciji osobe, kako ga promatra Biblija, star je koliko i samo kršćanstvo. Cijela povijest odnosa zapadne kršćanske kulture prema seksualnosti počiva na pavlovskoj polemici s gnosticima koji su, radi ograničenja tijela i materije, htjeli svijet podijeliti u dva oprečna pola – duh i tijelo – koji da se bore za premoć. Iako biblijska kultura, a i iz nje iznjedreno kršćanstvo, ne poznaje antagonizma tijela i duha te je gnosticizam osuđen kao hereza, baštinili smo Pavlov polemičan stav, u opreci morala i erotizma pothranjujući žilavost tog antagonizma. Snaga Evanđelja i kršćanstva kao religije Ljubavi, čini se, nije bila dovoljna da nadvlada taj sraz u antropologiji svakodnevice. Kršćanstvo je predugo bilo moć potiskivanja da ono što je potisnuto ne bi navrlo novom eruptivnom snagom – odatle, s jedne strane, najezda erotizma u XX. stoljeću, a s druge strane, neurotično seksualno, kadikad čak i devijantno ponašanje mnogih vjernika, posebice pojedinih svećenika. Priroda ne trpi podvajanje ili poništavanje ni jednog svog dijela, jer svi njezini ujedinjeni slojevi zajedno vode integraciji osobe. Da bi se ponovno postigla ravnoteža, potrebno je, na stanovit način, ponovno opaganiti dužnost i okršćaniti strast. Način na koji je Krist to učinio svojom pasijom (mukom/strašću), pomirivši Božji i ljudski svijet, dokinuće je trgovine između tijela, duše i duha. Zato je i preuspostavljanje te trgovine u Njegovo ime, njegovo opetovano razapinjanje.

Podijeljena stajališta u odnosu na seksualnost počela su se zaoštravati od enciklike Pavla VI. Humanae vitae koja je zatvorila vrata dijalogu što ih je htio otvoriti Drugi vatikanski koncil. Mnogi vjernici, uključujući i svećenike, svjesno su se distancirali od većeg dijela crkvenog učenja što se tiče seksualnog morala. U praksi je to dovelo do dvoličnosti: u životu se ponašaju po vlastitoj, oblikovanoj ili ne, savjesti, a na misu odlaze ili je služe kao da je riječ o kakvoj trgovini, ne obazirući se na crkveni nauk. Došlo je do raskola institucije i života vjernika. Zapravo, do još nesagledive krize Crkve. Crkvi se vlastito učenje vraća kao bumerang. Uzrok devijantnih seksualnih ponašanja svećenika, od seksualne zlouporabe žena do pedofilije, nije, kako se ističe u kritikama Crkve izvana, celibat sam po sebi. Naime, suprotstaviti celibat kao prostor uzdržavanja od seksualnih odnosa i brak kao prostor u kojem su oni dopušteni uvreda je za brak koji se na taj način shvaća stovarištem rješavanja seksualnih frustracija. Osoba od integriteta svojim izborom jednako slobodno i dostojanstveno može živjeti kako u celibatu, tako i u braku. Ozbiljni psihoseksualni problemi i emocionalna nezrelost pojedinih svećenika, pa i mnogih vjernika, međutim, proizlaze ponajprije iz prinude na dvoličnost u kojoj su odgajani.

Valja priznati: crkveni nauk o ljudskoj spolnosti građen je na dualizmu koji rađa dvoličnošću, što ju može raskrinkati tek otvoren govor. Pritom nije, dakako, riječ o tome da se «svijetu» dopusti da određuje granice moralnih normi, nego da se radikalno promijeni način na koji se o njima govori.

Zločin prešućivanja

Crkva svoju građevinu temelji na ulozi koju svećenici imaju u vjeri kršćana, ulozi kojoj je pripisala funkciju posrednika između ljudskog i Božjeg svijeta. Mnogim svećenicima ne manjka inteligencije, ali se često ponašaju kao da svima drugima nedostaje te, odgajani da polažu pravo na poseban i isključiv pristup istini, s visoka procjenjuju i osuđuju sve što nije u skladu s crkvenim priznanjem istinitosti. A od kritika se brane izdižući štit tradicije koju se, po njima, ne smije nikad dovoditi u pitanje jer bi se time doveo u pitanje i sam autoritet Crkve. Pritom se često zaboravlja da je i tradicija građena od niza predodžbi i interpretacija koje su se mijenjale kroz povijest. Na istinu se lijepi maska nedodirljivosti ne bi li se pod svaku cijenu održali uspostavljeni odnosi te onemogućila svaka iskrena autorefleksija.

Ulogom koju im dodjeljuje institucija Crkve, svećenici su izloženi ogromnom pritisku. S jedne strane, ukoliko su iskreni i ponizni u svojim unutarnjim traženjima istine te nastoje održati intelektualni integritet, odmah bivaju razapeti proturječnostima strukture unutar koje žive i rade. S druge strane, slijepi instinkt za očuvanje svećeničke aure nužno rađa hipokrizijom. To posebice postaje očitim kada prijestupi pojedinih svećenika, od trivijalnih do najvećih poput pedofilije, postanu prijetnjom ugledu Crkve. Ne smije se javno priznati svećenikov prijestup jer bi to moglo izazvati skandal i razočarenje laika, što bi ugrozilo položaj svećenika, njegov ugled kao posvećene osobe i njegov status djelitelja milosti i isključivog posrednika istine. Sablazan nadilazi sâm grijeh, a želja da se izbjegne skandal u Crkvi postaje jačom od vjernosti istini. Istina postaje prijetnjom institucionaliziranoj moći, a moć se istini opire prešućivanjem istine. Pod izlikom očuvanja Crkve od skandala stvara se korumpirana stvarnost i sustav s kojim su solidarni njegovi službenici kako bi im ostali zajamčeni ugled, prestiž i moć. Cijena je privid vrline. Zbog svih prednosti koje proizlaze iz opstanka privida kakav je da je. Prešućivanje istine o prijestupima za Crkvu postaje pitanjem njezina opstanka. A, zapravo, savršen način održavanja kultivirana neznanja (ignorantia affectata). Najstrašnija manipulacija jest manipulacija istinom u Isusovo ime kakva zlorabi Isusov autoritet poistovjećujući se s njime. A jedini Isusov autoritet jest ljubav za svaku ljudsku osobu.

Da je seksualna zlouporaba maloljetnika zločin, to je općeprihvaćeno. No, ono što je desetljećima slijedilo kada se u Crkvi saznalo za zločin pojedinih svećenika, jednako je skandalozno te vjerojatno ima čak i teže posljedice. Mnogi u Crkvi i ne razumiju da u središtu užasa nije više sam zločin, koliko njihova vlastita reakcija na nj. Lokalne crkve godinama su štitile svećenike od progonstva, premještajući ih, nakon prijestupa, u druge župe, izbjegavajući da ih privedu civilnom zakonu pred kojim nitko u društvu nema prava na krivično izuzeće. Ukratko: crkveno je vodstvo svim sredstvima nastojalo da vijest o slučajevima pedofilije ne prodre u javnost, a žrtve mu zacijelo nisu bile prva briga. Maloljetnici i njihovi roditelji u takvoj situaciji ne samo da trpe zbog nanesena im zla, nego i zbog nemogućnosti da o svojoj patnji govore, da u krilu Crkve osjete ne samo Božju iscjeljujuću ljubav, nego i običnu ljudsku pravdu. Uskraćena im je svaka pomoć da prežive svoju traumu. Izigrani su višestruko.

Kada je, pak, vijest o zločinima poslije desetljeća zataškavanja prodrla u javnost, crkveno je vodstvo prvo nabacivalo sumnju o manipulaciji medija, ističući da svjetovni mediji rade na diskreditaciji Crkve te da je posrijedi organiziran napad na svećenstvo. Mnogi još i danas žale što se Crkva ne uspijeva sačuvati od skandala te što je povjerenje u nju poljuljano. Kao da do takvih i tolikih zala u Crkvi nije došlo upravo stoga što je povjerenje u svećenike bilo odveć veliko! Potom obrana providnim argumentima, kao: u svakoj da ljudskoj zajednici ima loših pojedinaca. Neki crkveni mediji ističu da je broj pedofila među svećenicima, u odnosu na laike, neznatan. Kao da broj umanjuje težinu zločina! Ili, kao da je posve isto počini li zločin laik ili svećenik. E pa, nije: zločin što ga čini svećenik daleko je teži! Naime, devijantno ponašanje svećenika zloupotreba je moći koju ima u funkciji posrednika, a time i izdaja vjerničkoga povjerenja u Boga, što je nasilje nad savješću ne samo žrtve nego i svih vjernika.

Nebrojen je broj ljudi u samoj Crkvi koji trpe zbog njezine strukturalne prijetvornosti. Povijest angažirana odnosa s Crkvom, tj. kontakata i suradnje sa svećenicima i zajednicom vjernika, za mnoge je autentične osobe koje egzistencijalno i intelektualno svoju vjeru shvaćaju ozbiljno – povijest najdublje osobne patnje. Istina nije samo moralna disciplina, nego i intelektualna. Ukoliko smo pritjelovljeni Kristu koji jest istina, jasno je zašto bi već sama pomisao na laž trebala izazvati gnušanje. Za Augustina duhovni grijeh gori je od tjelesnoga jer je kvarenje duše drskiji izbor od kvarenja tijela. Pavao kaže: «Tko se združi s Gospodinom, s njim je jedan duh» (1 Kor 6,15–17). Tako je njegova osuda prostituiranja Kristovih udova, a fortiori, još oštrija prema onomu tko bi prostituirao Kristov um. Za kršćana, za onoga koji je pritjelovljen Kristu, upletanje u obmanu izdaja je same istine. A pozvani smo častiti istinu koju Krist donosi, koja jest Krist – istinu za koju on sam kaže da će nas osloboditi (Iv 8,32).

O skandalu papa Benedikt XVI. i Crkva u Hrvatskoj

U susretu s američkim biskupima u travnju 2003. papa Ivan Pavao II. ističe da je uzrok zbog kojeg biskupi nisu donijeli ispravne i pravovremene odluke – opći nedostatak poznavanja naravi problema te od njih zatražio utvrđivanje djelotvornih kriterija koji bi «zajamčili da se te pogreške neće ponoviti»; jedan od tih bila bi «nulta tolerancija» prema onima koji počine zločin, tj. trenutačno isključenje iz svećeničke službe. No, je li to ijednom bilo primijenjeno? Jesu li doista počinitelji dokazanih krivnji bili isključeni? A što je s prikrivanim i zataškavanima prijestupima? Ni od Ivana Pavla II. ni od brojnih biskupa u čijim su se biskupijama dogodili zločini, nismo čuli ispriku zbog zataškavanja.

Po otkrivanju niza seksualnih zločina svećenika u Irskoj široj javnosti, papa Benedikt XVI. je sredinom veljače 2010. primio članove Irske biskupske konferencije te zahtijevao potpunu i bezuvjetnu suradnju s civilnim vlastima. U «Pismu katolicima Irske» od 19. ožujka 2010. (www.vatican.va/holy_father/benedict_xvi/letters/2010/documents/hf_ben-xvi_let_20100319_church-ireland_en.html) izrazio je zaprepaštenje načinom na koji su se irski biskupi sučelili s problemom svećenika pedofila. Među razlozima koji su «prouzročili sadašnju krizu» Papa navodi i «težnju u društvu da se povlašćuje kler i druge osobe od autoriteta te neumjesnu (misplaced) zabrinutost za dobar glas Crkve kako bi se izbjegli skandali». Potom kaže: «Treba hitno preispitati čimbenike koji su prouzročili tako tragične posljedice po život žrtava i njihovih obitelji te zatamnili svjetlo Evanđelja do mjere do koje nisu ni stoljeća progonstava». Obraćajući se žrtvama Benedikt XVI. piše: «Užasno ste trpjeli i zbog toga sam jako žalostan. Znam da ništa ne može izbrisati zlo koje ste podnijeli (...) Razumljivo je da s mukom opraštate ili da se mirite s Crkvom. Otvoreno priznajem u ime Crkve da svi osjećamo sram i grižnju savjesti, ujedno vas ponizno molim da ne gubite nadu…». Vrlo osobne i ponizne riječi jednoga pastira.

Međutim, premda Papa u svom «Pismu» u nekoliko navrata naglašava prijeku potrebu otvorenosti i transparentnosti, zasada se obratio samo katolicima u Irskoj. Hoće li se obratiti i drugim vjernicima te tako riskirati da prizna kako je Crkva kao institucija u ozbiljnoj krizi, vidjet ćemo.

Glas koncila, katolički tjednik, koji inače vjerno prati što se događa u Vatikanu, u tjednu sredinom veljače kada je papa Benedikt XVI. prvi puta s irskim biskupima razgovarao o pedofilskom skandalu nije o tome objavio ni slova. Štoviše, govor o sve brojnijim otkrićima pedofilije unutar Crkve u komentarima urednika i dalje se nazivao tek «sveopćom, masonsko-liberalno-komunističkom urotom protiv vjere». O skandalu u Irskoj Glas koncila pisao je tek po objavi Papina «Pisma», što ga, dakako, ipak nije mogao prešutjeti.

Crkveno vodstvo se u nas, i nakon Papina istupa, i dalje pravi kao da se jedva što bitnoga dogodilo. Prešućivanje svjedoči o očitoj institucionalnoj disfunkciji Crkve. Kardinal Josip Bozanić se 22. ožujka 2010. na konferenciji za novinare, čija su tema bili pregovori Hrvatske s Europskom unijom, nadao da će izbjeći «škakljivo» pitanje o rastućem problemu pedofilije među klerom. No, na kraju je ipak, s vidnom nelagodom, morao prokomentirati recentna zbivanja i Papino «Pismo». »Svatko tko nešto zna dužan je to prijaviti civilnim vlastima» – rekao je Bozanić te dodao kako «osjetljivom problemu kao što su seksualni skandali treba oprezno pristupiti...« (www.index.hr/vijesti/clanak/bozanic-ako-znate-za-svecenike-pedofile-prijavite-ih-policiji/482241.aspx). I to je uglavnom sve što je imao reći javnosti o tome. Prilikom imenovanja dvadesetorice novih monsinjora, među kojima je bio i Ivan Miklenić, kanonik Prvostolnoga kaptola i glavni urednik Glasa Koncila, kardinal je iskoristio priliku da ipak spomene pedofilski skandal, ali samo da bi izrazio potporu papi Benediktu XVI. riječima: «Prečasni monsinjori, Sveti Otac odlikovao vas je u vremenu u kojem smo svjedoci kako se na dosad neviđen način napada Petrova nasljednika. Mi stoga želimo danas očitovati vjernost Crkvi te duhovnu blizinu i odanost Papi» (Večernji list, 25. 4. 2010).

Papa je doista u posljednje vrijeme i sam oštro kritiziran, posebice među vjernicima u Njemačkoj, zbog toga što je kao münchenski nadbiskup 1980. primio na službu u svoju biskupiju kapelana Petera Hullermanna, prethodno osuđena za seksualno zlostavljanje maloljetnika (Der Spiegel, 21. ožujka 2010). U svom «Otvorenom pismu biskupima» (Novi list, 17. travnja 2010) Hans Küng ga, pak – i nije, dakako, jedini: pridružuju mu se ponajprije roditelji žrtava pedofilije (www.msnbc.msn.com/id/35960566/) – kritizira zbog «Epistula de delictus gravioribus» («Spisa o osobito teškim deliktima») kojim je Kongregacija za nauk vjere, pod vodstvom Pape, tada kardinala Ratzingera, 18. svibnja 2001. slučajeve zlostavljanja stavila pod secretum pontificum (pontifikalnu tajnu), čijom povredom čovjek na sebe može navući teške crkvene kazne, čak ekskomunikaciju.

Da bi se prosudilo koliki je Ratzingerov udio u crkvenoj zavjeri zataškavanja, valjalo bi imati puno više informacija. Ali, u vrijeme kada i sam Ratzinger, papa, otvoreno priznaje da među svećenicima ima seksualnih zlostavljača, žrtve moli za oprost te oštro osuđuje ne samo zlostavljače nego do određene mjere i izbjegavanje skandala, skandalizirati se zbog napada na njega, a ne govoriti o onome o čemu on sam progovara, zasigurno nije izražavanje prave odanosti, nego ponovno odvraćanje od otvorenosti te, zapravo, nastavak zavjere zataškavanja.

A zataškavanje pedofilije samo je najdrastičniji primjer. A što je sa seksualno zlorabljenim ženama? S djecom svećenika koja su ostala bez prava na očeve? Ili s majkama koje su crkveni autoriteti izravno ili neizravno prinudili da pobace djecu začetu sa svećenicima? Što je sa svećenicima koji su, ne mogavši trpjeti licemjerje, napustili svoju službu i zbog toga marginalizirani? S osobama kojima se uskraćuje pristup sakramentima jer su se razveli od svojih partnera? S represijama nad individualnošću u pojedinim vjerničkim zajednicama? Ili s novcem, inače iz džepova vjernika, potajice plaćenima, primjerice majkama sa svećeničkom djecom, za šutnju? Ili općenito s financijskim malverzacijama?… Zar je potrebna ogromna koncentracija počinjena i trpljena zla da bi se naposljetku u samoj Crkvi počelo govoriti o krizi? Hoćemo li se baviti obranom od napada izvana? Izolirati slučajeve pedofilije, a u svemu drugom nastaviti po starom? Hoćemo li sada pooštriti kriterije primanja kandidata, koji su ionako pod ogromnim pritiskom, u svećenički red? Ili ćemo smoći evanđeoske odvažnosti da nastavimo otvoreno govoriti o uzrocima i posljedicama krize kako bi se ona otpočela i razrješavati?

Što nam je činiti?

Crkva se očito ne snalazi u situaciji rasapa povijesne i političke potke na kojoj je stoljećima počivala kao institucija moći i promašuje niz povijesnih prilika da u tome uspjedne. Ipak, razloga za nadu ima. Sve je više glasova koji ustaju protiv ovakva stanja: tekstovima, govorom, udruživanjem.

Drugi Vatikanski koncil pred pedesetak je godina otvorio vrata Crkve laicima uvevši dramatične promjene ne samo u liturgiji nego i u teologiji, posebice izjavom da Crkva uključuje sve vjernike, a ne samo instituciju i hijerarhiju, da crkvena služba uključuje i socijalno djelovanje te da je spasenje za sve, ne samo za katolike. On je, u dokumentu «Lumen gentium», artikulirao pravo laika da se udružuju i jasno je dao do znanja da je njihova obaveza – sve učiniti eda bi se čuo i njihov glas u stvarima koje su za dobro Crkve. Još za održavanja Koncila Henri de Lubac izjavio je: »Samo neprijatelji Crkve žele da ona ostane ovakvom kakva jest!». Ali, odluke Koncila uglavnom su ostale tek na dobroj volji. Crkvene vođe sve više umanjuju njegovo značenje te umjesto reformi uvode restauraciju. Ipak, laici su u sve više zemalja spremni preuzimati svoj dio odgovornosti. Koncil je ponovno aktualan događaj i najbolja je obrana laika. Ono što je bilo tek smjernica, sada je nužnost.

U Americi se u siječnju 2002. godine u crkvi sv. Ivana Evanđelista u predgrađu Bostona sastalo tridesetak ljudi da bi razgovarali o slučajevima pedofilije i skandalu, izrazili svoju bol i ljubav za Crkvu te slušali one koje je ona duboko povrijedila. Spontano okupljanje ljudi preraslo je u udruženje laika «Voice of the Faithful» (Glas vjernih) koje samo u Bostonu broji na tisuće ljudi. Na konvenciji održanoj 20. srpnja 2002. bilo ih je 4000 iz cijele Amerike, a web-stranica (www.votf.org) na kojoj ljudi mogu postavljati pitanja, svjedočiti svoja iskustva, dobiti savjet i potporu, broji na pedesetke tisuća pristaša iz dvadesetak zemalja svijeta.

Laici imaju intelektualni, emocionalni i duhovni potencijal koji nije iskorišten. Oni Crkvi mogu pružiti bolje razumijevanje seksualnosti, demokracije na djelu i jednakosti žena i muškaraca. Oni žele da se njihov glas čuje, da budu ravnopravni partneri u crkvenom vodstvu što se tiče organizacije i odgovornosti. Da je postojao glas katolika laika koji imaju snažne i neovisne stavove, vjerojatno bi svejedno došlo do seksualne zlouporabe, ali sigurno ne bi bila moguća zavjera zataškavanja. VOTF želi «govoriti istinu moćnicima u lice», govoriti biskupima što im je znati, a ne što žele čuti. Njihov je moto: «Sačuvajte vjeru, promijenite Crkvu!» Mobiliziraju se oko triju stvari: potpore žrtvama seksualne zlouporabe od strane svećenika, potpore svećenicima koji obavljaju svoju službu s integritetom i oko strukturalnih promjena u Crkvi.

«Conference des baptisés de France» (Konferencija krštenih Francuske; www.conferencedesbaptisesdefrance.fr/) laički je pokret osnovan 11. listopada 2009. Anne Soupa i Christine Pedotti su 2008. organizirale prosvjed protiv diskriminacije žena u Katoličkoj crkvi pod nazivom «Commité de la Jupe» (Povjerenstvo suknje; www.comitedelajupe.fr): naime, koristeći oružje same Crkve, tj. pozivajući se na članak u kanonskom pravu, ove dvije žene tužile su svećenika Andréa Vingt-Troisa zbog uvredljivih riječi o ženama i odlukom crkvenoga suda, ovaj se svećenik morao javno ispričati zbog svojih uvreda. «Povjerenstvu suknje» su se ubrzo pridružili mnogi simpatizeri, muškarci i žene, laici, svećenici i redovnici te je prerastao u zamašan pokret još u fazi oblikovanja. Organiziraju se susreti po gradovima po cijeloj Francuskoj, marševi na kojima vjernici otvoreno iznose svoje patnje zbog rana zadobivenih u Crkvi i izražavaju svoje želje i nade za Crkvu. Svjesni problema koji ju pritišću, oni ju ne žele napustiti, ali ni šutjeti. Ističu jednako dostojanstvo i odgovornost sviju krštenih te se zalažu za to da Crkva bude prostor slušanja, blagoslova i nade, obnovljena evanđeoskoga života. Ne protiv Crkve nego za puninu njezina života kojoj će ravnopravno pridonositi i svi laici.

Crkva jamačno ima budućnosti. No, pitanje je u kojem obliku i kakvom snagom. Razlog zbog kojega je ona sve više potiskivana na margine društva nije ponajprije opća moralna kriza, nego moralna kriza u njoj samoj. Svijetu ne treba moćna Crkva. Svijetu treba Crkva odvjetnica i zagovornica onih koji za društvo nemaju nikakva značenja; Crkva koja u svojim redovima nastoji živjeti sve ono što društvu savjetuje da čini te ponizno osluškivati probleme i pitanja suvremenog čovjeka; Crkva u kojoj će osobe moći otvoreno govoriti o ranama zadobivenima od nje same; Crkva koja se bez predrasuda upušta u dijalog sa svijetom; Crkva koja sklapa saveze sa svim ljudima dobre volje; Crkva koja teži jedinstvu svih kršćana; Crkva koja jasno priznaje zajednički korijen svoje vjere sa židovstvom; Crkva koja se s poštovanjem odnosi prema islamu – spremna da zajedno s jednobožačkim religijama prinese svjedočanstvo o jednom, miroljubivom Bogu; Crkva koja ne želi svijetom vladati, nego hoće služiti ljudima.