Potop naš svagdašnji

Boris Beck

Nije neka novost: tu sam istu vijest pročitao prije 35 godina u Politikinom zabavniku - kamo ju je uvrstio valjda sekretar partije izdavačkog poduzeća - i ne bih ni sada o njoj pisao da nisam nedavno otkrio da postoji i lingvistička verzija te priče.

Biblija i znanost stalno se sukobljuju: danas oko stvaranja čovjeka, a prije 200 godina sukob je bio oko Potopa. Naime, tada nije nitko sumnjao u opći potop, a dokaz su bili nalazi školjaka na vrhovima planina. No nedostajao je ključni dokaz: tijela potopljenih grešnika. Jedno je našao 1726. u badenskom jezeru Johann Jakob Scheuchzer i predstavio javnosti kao “Žalostan kostur starog grešnika koji se utopio u općem potopu” (http://en.wikipedia.org/wiki/Homo_diluvii_testis), no 1811. je paleontolog Georges Cuvier dokazao da je riječ o fosilu salamandera, a ne čovjeka. Potom su nalazi glinenih pločica u Mezopotamiji otkrili da su i Babilonci imali svoj Potop te da i Biblija ima svoju evoluciju…

I sad smo tu gdje smo: znanost i lingvistika sve do danas pokušavaju razjasniti Bibliju, u čemu nisu uspjeli do kraja, a zasigurno i neće. Meni to uopće ne smeta da uživam u moćnim simbolima kao što su brod koji prkosi Potopu ili ljudi koji prolaze kroz vodu po suhom. Jer i priča o Potopu i priča o prelasku Crvenog mora imaju isti motiv - Bog one koji vjeruju u njega vodi sigurno do sebe, dok one koji ne vjeruju voda odvlači sa sobom. Kada je Joyce odveo svoju duševno bolesnu kći Jungu na terapiju, psihoanalitičar je njenu situaciju ovako objasnio nobelovcu: ona se davi u vodi u kojoj mi plivamo. Sveto pismo je knjiga u kojoj jedni plivaju, a drugi se dave.